1

Svojom žalbom Europski parlament zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 20. rujna 2019., UZ/Parlament (T‑47/18, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2019:650), kojom je taj sud, s jedne strane, poništio odluku glavnog tajnika Parlamenta od 27. veljače 2017. kojom se osobi UZ izriče stegovna mjera prelaska iz razreda AD 13, stupnja 3., u razred AD 12, stupanj 3., uz poništavanje bodova za uspješnost stečenih u razredu AD 13 (u daljnjem tekstu: odluka o prelasku u niži razred i poništenju bodova za uspješnost) te, s druge strane, odbio tužbu u preostalom dijelu.

2

Svojom protužalbom osoba UZ zahtijeva od Suda da pobijanu presudu ukine u dijelu u kojem je Opći sud odbio zahtjev za poništenje odluke o odbijanju njezina zahtjeva za pomoć.

3

Člankom 24. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije, u verziji primjenjivoj na spor (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), propisuje se:

„Unija pomaže svakom dužnosniku, posebno u postupcima protiv počinitelja prijetnji, uvreda, klevete i širenja klevete te svih vrsta napada usmjerenih na osobu ili imovinu dužnosnika ili člana njegove obitelji zbog njegova položaja ili poslova.

U tim slučajevima Unija solidarno nadoknađuje dužnosniku štetu koju dužnosnik nije uzrokovao namjerno ili teškom nepažnjom i koju ne može nadoknaditi od počinitelja.”

4

Člankom 86. tog Pravilnika o osoblju propisuje se:

„1.   Dužnosnik ili bivši dužnosnik koji namjerno ili iz nepažnje povrijedi obveze koje proizlaze iz ovog Pravilnika o osoblju može zbog toga stegovno odgovarati.

2.   Ako tijelo za imenovanje ili Europski ured za borbu protiv prijevara [(OLAF)] raspolaže dokazima o povredi u smislu stavka 1., mogu pokrenuti upravnu istragu kako bi utvrdili je li se takva povreda dogodila.

3.   Stegovna pravila, postupci i mjere te pravila i postupci u vezi s upravnim istragama utvrđeni su Prilogom IX.”

5

U članku 16. stavcima 1. i 2. Priloga IX. Pravilniku o osoblju navodi se:

„1.   [Stegovno] povjerenstvo saslušava dotičnog dužnosnika, koji se na saslušanju može očitovati u usmenom ili pisanom obliku, osobno ili putem svojeg predstavnika. Dotični dužnosnik može pozvati svjedoke.

2.   Instituciju pred povjerenstvom zastupa dužnosnik kojeg je za to zadužilo tijelo za imenovanje i koji ima jednaka prava kao i dotični dužnosnik.”

6

U skladu s člankom 22. tog Priloga IX.:

„1.   Nakon što sasluša dužnosnika i u roku od dva mjeseca od primitka mišljenja povjerenstva, tijelo za imenovanje donosi odluku kako je predviđeno člancima 9. i 10. ovog Priloga. Odluka se mora obrazložiti.

2.   Ako tijelo za imenovanje odluči zaključiti slučaj bez izricanja stegovne sankcije, o tome bez odgode u pisanom obliku obavješćuje dotičnog dužnosnika. Dužnosnik može zatražiti da se ta odluka unese u njegov osobni dosje.”

7

Okolnosti spora izložene su u točkama 1. do 27. pobijane presude te ih je za potrebe ovog postupka moguće sažeti na sljedeći način.

8

Osoba UZ bila je na položaju načelnice odjela u Parlamentu od 1. siječnja 2009. Ona je u konačnici razvrstana u razred AD 13, stupanj 3.

9

Dana 24. siječnja 2014. četrnaest od petnaest članova njezina odjela (u daljnjem tekstu: podnositelji pritužbe) uputilo je glavnom tajniku Parlamenta zahtjev za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju tvrdeći da ih osoba UZ uznemirava.

10

Povodom tog zahtjeva glavni direktor Glavne uprave za kadrovske poslove (u daljnjem tekstu: GU za kadrovske poslove) naveo je podnositeljima pritužbe u dopisu od 17. veljače 2014. da su donesene privremene mjere. Bila je riječ, među ostalim, o povjeravanju upravljanja osobljem dotičnog odjela drugoj osobi i pokretanju upravne istrage.

11

Dopisom od 19. ožujka 2014. glavni tajnik Parlamenta obavijestio je osobu UZ o pokretanju administrativne istrage. Dana 20. studenoga 2014. glavni direktor GU‑a za kadrovske poslove saslušao je osobu UZ.

12

Dva istražitelja, od kojih je jedan zamijenio drugog zbog umirovljenja, sastavila su dva izvješća, i to 3. ožujka i 17. studenoga 2015. Dana 17. lipnja i 2. prosinca 2015. glavni direktor GU‑a za kadrovske poslove saslušao je osobu UZ povodom tih izvješća.

13

Dopisom od 6. siječnja 2016. glavni tajnik Parlamenta obavijestio je osobu UZ o pokretanju postupka pred stegovnim povjerenstvom zbog povrede obveza iz Pravilnika o osoblju. Stegovno povjerenstvo saslušalo ju je 17. veljače, 9. ožujka, 8. travnja i 26. svibnja 2016.

14

Dana 25. srpnja 2016. stegovno povjerenstvo jednoglasno je donijelo svoje mišljenje čiji zaključci glase kako slijedi:

15

Dopisom od 7. rujna 2016. stegovno povjerenstvo dostavilo je osobi UZ svoje mišljenje.

16

Odlukom od 20. rujna 2016. glavni tajnik Parlamenta ovlastio je glavnog direktora GU‑a za kadrovske poslove da ga zastupa prilikom saslušanja osobe UZ koje je predviđeno člankom 22. Priloga IX. Pravilniku o osoblju i zadužio ga da mu dostavi moguća očitovanja te osobe glede mišljenja koje je objavilo stegovno povjerenstvo.

17

Porukom elektroničke pošte od 4. listopada 2016. glavni direktor GU‑a za kadrovske poslove pozvao je osobu UZ da 20. listopada 2016. prisustvuje saslušanju u skladu s člankom 22. stavkom 1. Priloga IX. Pravilniku o osoblju, kako bi se mogla očitovati o mišljenju stegovnog povjerenstva. Dopisom od 11. studenoga 2016. osoba UZ uputila je ta očitovanja glavnom direktoru GU‑a za kadrovske poslove.

18

Glavni direktor GU‑a za kadrovske poslove saslušao je osobu UZ 14. studenoga 2016. Tijekom tog saslušanja ona je predala bilješku i zatražila pomoć od Parlamenta zbog prijetnji koje su joj uputili članovi njezina odjela. Na prijedlog glavnog direktora GU‑a za kadrovske poslove, osoba UZ tada je bila privremeno raspoređena u drugi odjel.

19

Dana 27. veljače 2017. glavni tajnik Parlamenta donio je odluku o prelasku u niži razred i poništenju bodova za uspješnost. Dopisom od 2. ožujka 2017. obavijestio je osobu UZ o toj odluci i predložio joj preraspoređivanje na radno mjesto administratora u drugom odjelu.

20

Dopisom od 6. lipnja 2017. osoba UZ je tijelu Parlamenta za imenovanje podnijela žalbu protiv navedene odluke.

21

Dopisom od 14. lipnja 2017. osoba UZ podnijela je glavnom tajniku Parlamenta žalbu protiv implicitnog odbijanja njezina zahtjeva za pomoć, navedenog u točki 18. ove presude. Dopisom od 20. srpnja 2017. glavni direktor GU‑a za kadrovske poslove odbio je taj zahtjev za pomoć.

22

Dopisom od 6. listopada 2017. predsjednik Parlamenta odbio je žalbe osobe UZ podnesene u dopisima od 6. i 14. lipnja 2017.

23

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 29. siječnja 2018. osoba UZ podnijela je tužbu za poništenje, s jedne strane, odluke o prelasku u niži razred i poništenju bodova za uspješnost i, s druge strane, odluke o odbijanju njezina zahtjeva za pomoć.

24

U prilog svojem zahtjevu za poništenje odluke o prelasku u niži razred i poništenju bodova za uspješnost osoba UZ istaknula je dva tužbena razloga, prvi, koji se temeljio na nepravilnosti administrativne istrage i drugi, koji se temeljio na nepravilnosti u radu stegovnog povjerenstva te izostanku saslušanja od strane nadležnog tijela prije donošenja navedene odluke.

25

U okviru tog prvog tužbenog razloga osoba UZ tvrdila je, među ostalim, da dvojica istražitelja zaduženih za administrativnu istragu, odnosno istražitelj zadužen za „stegovni” dio i istražitelj zadužen za dio „uznemiravanje”, nisu bili nepristrani, što je nužno za sudjelovanje u toj istrazi.

26

U točki 65. pobijane presude Opći sud prihvatio je argumentaciju osobe UZ koja se odnosila na izostanak nepristranosti dvaju predmetnih istražitelja te je stoga prihvatio zahtjev za poništenje odluke o prelasku u niži razred i poništenju bodova za uspješnost. Međutim, zbog razloga povezanih s dobrim sudovanjem, Opći sud je smatrao korisnim razmotriti drugi tužbeni razlog.

27

Kad je riječ o drugom tužbenom razlogu, osoba UZ konkretno ističe, kao prvo, da je na jednoj od šest sjednica stegovnog povjerenstva Parlament zastupalo dvoje njegovih članova i da su nakon te sjednice njezin odvjetnik i ona bili pozvani da napuste dvoranu dok su dva zastupnika Parlamenta ostala radi vijećanja s članovima stegovnog povjerenstva. Iz toga proizlazi povreda članka 16. stavka 2. Priloga IX. Pravilniku o osoblju.

28

Kao drugo, prema mišljenju osobe UZ, samo je glavni tajnik Parlamenta, u svojstvu tijela za imenovanje, bio nadležan za saslušanje iz članka 22. stavka 1. Priloga IX. Pravilniku o osoblju. Međutim, nju je saslušao glavni direktor GU‑a za kadrovske poslove, a ne glavni tajnik Parlamenta.

29

U tom pogledu Opći sud je smatrao da, u skladu s člankom 16. stavkom 2. Priloga IX. Pravilniku o osoblju, na jednoj od šest sjednica stegovnog povjerenstva Parlament nisu mogla valjano zastupati dva dužnosnika s obzirom na to da je na tom sastanku osobu UZ zastupao samo jedan zastupnik te se stoga nalazila u načelno nepovoljnijoj situaciji. Usto, Opći sud je utvrdio da zastupnici Parlamenta nisu smjeli ostati u dvorani za sjednice kako bi vijećali s članovima stegovnog povjerenstva, dok su tužiteljica i njezin odvjetnik bili pozvani da napuste navedenu dvoranu. Opći sud iz toga je u točki 72. pobijane presude zaključio da je u tom pogledu postupak također bio zahvaćen postupovnom nepravilnošću.

30

Štoviše, Opći sud je u točki 89. pobijane presude istaknuo da je odluka o prelasku u niži razred i poništenju bodova za uspješnost bila donesena a da nije bila ispunjena pretpostavka utvrđena u članku 22. stavku 1. Priloga IX. Pravilniku o osoblju prema kojoj sâmo tijelo za imenovanje treba provesti saslušanje dužnosnika o kojem je riječ. Slijedom toga, Opći sud je u točki 102. te presude prihvatio tužbeni razlog koji je istaknula osoba UZ, a koji se odnosio na izostanak saslušanja od strane nadležnog tijela nakon završetka rada stegovnog povjerenstva.

31

Kad je riječ o zahtjevima za poništenje odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć, nakon što je podsjetio na to da uprava ne može biti dužna pomoći dužnosniku za kojeg, s obzirom na konkretne i relevantne elemente, postoji sumnja da je teško povrijedio svoje profesionalne obveze zbog čega se protiv njega može pokrenuti stegovni postupak, čak i ako bi takva povreda nastala u korist nepravilnog postupanja treće osobe, Opći je sud u točki 109. pobijane presude smatrao da je u trenutku podnošenja zahtjeva za pomoć osobe UZ protiv nje već bila pokrenuta administrativna istraga i to zbog djela na temelju kojih bi se, ako se dokažu, mogao pokrenuti stegovni postupak. Stoga je Opći sud zaključio da je Parlament bio u pravu kada je bez prethodnog saslušanja odbio zahtjev za pomoć.

32

Slijedom toga, u točki 111. navedene presude Opći sud odbio je zahtjev za poništenje odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć koji je podnijela osoba UZ.

33

Stoga je Opći sud pobijanom presudom, s jedne strane, poništio odluku o prelasku u niži razred i poništenju bodova za uspješnost i, s druge strane, odbio tužbu u preostalom dijelu.

34

Parlament svojom žalbom od Suda zahtijeva da:

35

Osoba UZ od Suda zahtijeva da:

36

Osoba UZ svojom protužalbom od Suda zahtijeva da:

37

Parlament od Suda zahtijeva da:

38

U prilog svojoj žalbi Parlament ističe tri žalbena razloga. Prvi žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava, iskrivljavanju činjenica i nedostatnom obrazloženju jer je Opći sud pogrešno zaključio da provedene istrage nisu objektivno nepristrane. Drugi žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava, iskrivljavanju činjenica i nedostatnom obrazloženju jer je Opći sud zaključio da je postojala povreda načela jednakosti oružja tijekom rada stegovnog povjerenstva. Treći žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava, iskrivljavanju činjenica i nedostatku u obrazloženju jer je Opći sud utvrdio da je povrijeđeno pravo osobe UZ na saslušanje.

39

Prvi žalbeni razlog podijeljen je na četiri dijela.

40

Prvim do trećim dijelom prvog žalbenog razloga Parlament tvrdi da je Opći sud, time što je u točkama 52., 58. i 59. pobijane presude utvrdio da Parlament nije ponudio dovoljna jamstva da isključi svaku legitimnu sumnju u nepristranost dvaju predmetnih istražitelja koji su bili zaduženi za provođenje upravne istrage, iskrivio činjenične elemente i dokaze te da se oslonio na pogrešne pravne kriterije u okviru ocjene pojma „objektivna nepristranost” povređujući članak 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

41

Konkretno, prema mišljenju Parlamenta, sama okolnost da je jedan od dvaju istražitelja zaduženih za „stegovni” dio administrativne istrage, prije imenovanja na te funkcije, stekao saznanja o činjenicama u ovom slučaju – saznanja koja su uostalom ograničena i jednokratna, odnosno nepotpuna – nije mogla sama po sebi automatski dovesti do „legitimne” sumnje koja bi opravdala to da Parlament imenuje drugu osobu koja nije imala nikakva prethodna saznanja o činjenicama.

42

Usto, Opći sud nije u dovoljnoj mjeri razmotrio jesu li sumnje osobe UZ bile stvarno legitimne sumnje u pogledu objektivne nepristranosti istražitelja. Parlament smatra da u ovom slučaju te sumnje nisu bile takve da bi opravdale imenovanje drugih istražitelja, osobito s obzirom na, kao prvo, nepostojanje bilo kakvog sukoba interesa između predmetnih istražitelja i te stranke i, kao drugo, činjenicu da su tim istražiteljima u njihovim zadaćama pomagale druge osobe. U tom pogledu Parlament tvrdi da je istaknuo više istražitelja pred Općim sudom, pojašnjavajući da su dva istražitelja imenovana za „stegovni” dio postupka. Isto tako, iz dokumenata podnesenih Općem sudu u dovoljnoj je mjeri vidljivo da je dio istrage „uznemiravanje” bio povjeren većem broju osoba.

43

Stoga, zanemarujući činjenicu da se o dva dijela predmetne istrage izvijestilo više istražitelja, Opći sud oslonio se na manjkave elemente te je počinio očitu pogrešku u ocjeni kada je utvrdio da izostanak nepristranosti dvaju predmetnih istražitelja može dovesti do poništenja cijelog stegovnog postupka. Naime, prema mišljenju Parlamenta, taj veći broj istražitelja omogućio je neutraliziranje sumnje u nepristranost jednog od njih.

44

Štoviše, Parlament prigovara Općem sudu da je iskrivio dokaze time što je u točkama 57. i 58. pobijane presude naveo da je istražitelj dijela „uznemiravanje” prije nego što je imenovan istražiteljem, a dok je predsjedao savjetodavnim odborom o uznemiravanju i njegovu sprečavanju na radnom mjestu, zaključio da se upravljanje odjelom u kojem je osoba UZ bila načelnica, treba povjeriti drugoj osobi. Međutim, prema mišljenju Parlamenta, iz odluke glavnog direktora GU‑a za kadrovske poslove od 17. veljače 2014., što je dokaz koji je ta institucija podnijela Općem sudu, proizlazi da je on, u svojstvu tijela za imenovanje koje je nadležno za odlučivanje o zahtjevu za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju, a ne predsjednik tog savjetodavnog odbora, odlučio o mjerama udaljavanja.

45

Osoba UZ zahtijeva da se argumentacija Parlamenta odbije kao neosnovana.

46

Kad je riječ o navodnom iskrivljavanju činjeničnih elemenata, iz članka 256. UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da je žalba ograničena na pitanja prava. Stoga je Opći sud jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu relevantnih činjenica i dokaznih elemenata koji su mu podneseni. Ocjena tih činjenica i dokaznih elemenata ne čini, dakle – osim u slučaju njihova iskrivljavanja – pitanje prava koje bi samo po sebi bilo podvrgnuto nadzoru Suda u okviru žalbe. Takvo iskrivljavanje mora očito proizlaziti iz dijelova spisa a da nije potrebno provoditi novu ocjenu činjenica i dokaza (presuda od 1. listopada 2020., CC/Parlament, C‑612/19 P, neobjavljena, EU:C:2020:776, t. 51. i navedena sudska praksa).

47

U ovom slučaju Parlament tvrdi da je Opći sud očito iskrivio činjenice time što je utvrdio da Parlament nije pružio dovoljna jamstva koja bi isključila svaku legitimnu sumnju u nepristranost istražitelja. Konkretno, Opći sud nije uzeo u obzir okolnost da je administrativnu istragu vodilo više istražitelja.

48

Međutim, argument koji se temelji na tom navodnom iskrivljavanju činjenica proizlazi iz nepotpunog tumačenja pobijane presude. Naime, iz točaka 41. do 47. pobijane presude jasno proizlazi da je Opći sud uzeo u obzir to da je administrativnu istragu vodilo više istražitelja, ali ta okolnost ipak nije utjecala na njegovo utvrđenje o postojanju legitimne sumnje u nepristranost nekih od tih istražitelja.

49

Usto, iz sadržaja spisa očito ne proizlazi da je Opći sud iskrivio činjenice time što je smatrao da je dio istrage „uznemiravanje” vodio samo jedan istražitelj. Naime, takvo utvrđenje ne isključuje da su tom istražitelju, u okviru istrage koju je provodio, pomagale druge osobe. Ta je argumentacija stoga nedopuštena jer Parlament njome zapravo želi od Suda ishoditi novu ocjenu činjeničnih elemenata a da pritom ne utvrđuje njihovo iskrivljavanje. Međutim, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 46. ove presude, takva ocjena ne podliježe nadzoru Suda u okviru žalbe.

50

Iz toga slijedi da argumentaciju u vezi s navodnim iskrivljavanjem činjenica treba odbaciti kao djelomično nedopuštenu i odbiti kao djelomično neosnovanu.

51

Kad je riječ o navodno pogrešnoj ocjeni Općeg suda pojma „objektivna nepristranost”, valja podsjetiti na to da su institucije, tijela, uredi i agencije Unije dužni poštovati temeljna prava zajamčena pravom Unije, među kojima je i pravo na dobru upravu iz članka 41. Povelje (presuda od 27. ožujka 2019., August Wolff i Remedia/Komisija, C‑680/16 P, EU:C:2019:257, t. 24. i navedena sudska praksa).

52

U članku 41. stavku 1. Povelje navodi se osobito da svatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano.

53

U tom pogledu, zahtjevom nepristranosti, koji se institucijama, tijelima, uredima i agencijama nalaže u izvršavanju njihovih zadaća, nastoji se osigurati jednako postupanje na kojem se Unija temelji. Tim se zahtjevom osobito nastoje izbjeći moguće situacije sukoba interesa u pogledu dužnosnika i službenika koji djeluju za račun institucija, tijela, ureda i agencija. S obzirom na temeljnu važnost jamstva neovisnosti i integriteta u vezi s unutarnjim funkcioniranjem i vanjskom slikom institucija, tijela, ureda i agencija Unije, zahtjevom nepristranosti obuhvaćene su sve okolnosti koje dužnosnik ili službenik koji mora donijeti odluku o predmetu mora razumno prepoznati kao okolnosti koje, u očima trećih strana, mogu izgledati kao da će utjecati na njegovu neovisnost u predmetu (presuda od 27. ožujka 2019., August Wolff i Remedia/Komisija, C‑680/16 P, EU:C:2019:257, t. 26. i navedena sudska praksa).

54

Usto, kao što to Opći sud ističe u točki 38. pobijane presude, na tim institucijama, tijelima, uredima i agencijama je da ispune zahtjev nepristranosti u vezi s objema njegovim sastavnicama, a to su, s jedne strane, subjektivna nepristranost na temelju koje nijedan član dotične institucije ne smije pokazati pristranost ili osobne predrasude i, s druge strane, objektivna nepristranost u skladu s kojom ta institucija mora pružiti dovoljno jamstava da isključi svaku osnovanu sumnju o mogućoj predrasudi (presuda od 25. veljače 2021., Dalli/Komisija, C‑615/19 P, EU:C:2021:133, t. 112. i navedena sudska praksa). U tom pogledu, sud je podsjetio na to da se za dokazivanje da organizacija upravnog postupka ne jamči dovoljnu isključenost svake osnovane sumnje o postojanju moguće predrasude ne zahtijeva utvrđivanje postojanja izostanka nepristranosti. Dovoljno je da u tom pogledu postoji osnovana sumnja koja se ne može otkloniti (vidjeti u tom smislu presudu od 27. ožujka 2019., August Wolff i Remedia/Komisija, C‑680/16 P, EU:C:2019:257, t. 37.).

55

Iz sudske prakse Suda također proizlazi da prethodno saznanje o činjenicama onih koji su pozvani sudjelovati u donošenju sudske ili upravne odluke nije samo za sebe okolnost koja može dovesti do postupovne povrede u obliku izostanka nepristranosti. Naime, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 106. svojeg mišljenja, takvo je prethodno saznanje često neizbježno uzimajući u obzir profesionalnu djelatnost koju su dotične osobe obavljale prethodno ili usporedno. Tako je nužno utvrditi postoji li u konkretnom slučaju objektivni element, poput sukoba interesa kod dužnosnika i službenika koji djeluju za račun institucija, tijela, ureda i agencija, a koji pobuđuje legitimnu sumnju kod trećih osoba glede nepristranosti postupka o kojem je riječ.

56

S obzirom na prethodna razmatranja valja ocijeniti je li Opći sud, kao što to tvrdi Parlament, povrijedio pojam „objektivna nepristranost” time što je utvrdio da je okolnost da je jedan od dvaju istražitelja zaduženih za „stegovni” dio administrativne istrage bio prethodno upoznat s činjenicama dovoljna kako bi se smatralo da Parlament nije pružio dovoljna jamstva kojima bi se isključila svaka legitimna sumnja u nepristranost tog istražitelja.

57

U tom pogledu, Opći sud je u točki 51. pobijane presude istaknuo da se jedan član GU‑a za kadrovske poslove sastao s jednim od podnositelja pritužbe prije pokretanja istrage i da je na tom sastanku taj podnositelj pritužbe izvijestio tog člana, koji je potom imenovan istražiteljem, da ga je osoba UZ, konkretno, preko svojeg muža, prijavila OLAF‑u „iz osvete” zbog navodnih nepravilnosti.

58

Opći sud je u točki 52. te presude smatrao da je takva okolnost kod osobe UZ mogla pobuditi opravdanu sumnju u pogledu nepristranosti istražitelja na kojeg je mogla utjecati posebna zlonamjernost njezina navodnog ponašanja, onako kako mu je bilo prijavljeno.

59

Stoga je Opći sud najprije, suprotno onomu što tvrdi Parlament, zaključio da postoji opravdana sumnja u nepristranost istražitelja zaduženog za „stegovni” dio o kojem je riječ, pri čemu se nije oslonio samo na njegovo prethodno poznavanje činjenica u ovom slučaju, nego na okolnost da je taj istražitelj zbog takvog poznavanja činjenica mogao imati prethodno negativno mišljenje u pogledu postupanja osobe UZ. Doista, valja utvrditi da je takva okolnost mogla pobuditi legitimnu sumnju u nepristranost navedenog istražitelja u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 54. ove presude što, osim toga, Parlament ne osporava.

60

Nadalje, u skladu sa sudskom praksom Suda navedenom u toj točki 54., Opći sud nije bio dužan provjeriti je li istražitelj stvarno imao predrasude u pogledu osobe UZ. Dovoljno je da u tom pogledu postoji osnovana sumnja koja se ne može otkloniti.

61

Naposljetku, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 130. svojeg mišljenja, s obzirom na to da je Parlament bio obvezan ponuditi dovoljna jamstva kojima bi se isključila svaka legitimna sumnja, Opći sud je u točki 54. pobijane presude pravilno smatrao da ništa ne upućuje na to da Parlament nije mogao među svojim dužnosnicima izabrati osobu koja nije imala nikakvo prethodno poznavanje činjenica slučaja i koja stoga kod osobe UZ ne bi pobudila nikakvu legitimnu sumnju u pogledu njezine nepristranosti.

62

S obzirom na tako izložene elemente, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 59. pobijane presude utvrdio da je Parlament, time što je kao istražitelja zaduženog za „stegovni” dio administrativne istrage imenovao člana GU‑a za kadrovske poslove koji se sastao s jednim od podnositelja pritužbe, povrijedio obvezu objektivne nepristranosti koju mora poštovati.

63

Kad je riječ o argumentaciji Parlamenta prema kojoj se utvrđenje pristranosti koje je Opći sud utvrdio u odnosu na istražitelja zaduženog za dio administrativne istrage „uznemiravanje” temeljilo na iskrivljavanju dokaza, valja utvrditi da ta argumentacija proizlazi iz pogrešnog tumačenja pobijane presude. Naime, u točki 57. potonje Opći sud je utvrdio da je istražitelj zadužen za dio administrativne istrage „uznemiravanje”, prije nego što je imenovan istražiteljem, predsjedao savjetodavnim odborom koji je zaključio da upravljanje odjelom osobe UZ treba povjeriti drugoj osobi. Suprotno onomu što tvrdi Parlament, Opći sud nigdje nije naveo da je odluku o privremenim mjerama udaljavanja osobe UZ s njezinih dužnosti načelnice odjela donio istražitelj o kojem je riječ. Naprotiv, Opći sud je u točki 3. pobijane presude istaknuo da je glavni direktor GU‑a za kadrovske poslove taj koji je podnositeljima pritužbe naveo da su donesene privremene mjere i u točki 57. te presude, da je taj cijeli savjetodavni odbor, a ne samo njegov predsjednik, preporučio da se, nakon zahtjeva za pomoć podnositelja pritužbi, upravljanje odjelom kojeg je osoba UZ bila načelnica povjeri drugoj osobi. U tom pogledu iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je takva preporuka jedna od onih koje taj savjetodavni odbor, uključujući njegova predsjednika, može dati kad je riječ o izboru privremenih mjera koje treba donijeti na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju.

64

Iz prethodno navedenog proizlazi da navodno iskrivljavanje činjenica i dokaza nije utvrđeno.

65

Slijedom toga, prvi do treći dio prvog žalbenog razloga treba odbaciti kao djelomično nedopuštene i odbiti kao djelomično neosnovane.

66

Četvrtim dijelom prvog žalbenog razloga Parlament ističe da je Opći sud, čak i pod pretpostavkom da su se mogle utvrditi postupovne nepravilnosti, trebao uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, uključujući velik broj podnositelja pritužbe, težinu povrede koju je počinila osoba UZ i činjenicu da je osoba UZ uživala mnogobrojna jamstva, poput prisutnosti svojeg odvjetnika u svim stadijima postupka. Stoga, utvrdivši u točki 64. pobijane presude da, da je istraga bila vođena pažljivo i nepristrano, ona mogla dovesti do drukčije prvotne ocjene činjenica te stoga do različitih posljedica, pobijana presuda zahvaćena je nedostatkom u obrazloženju.

67

Usto, pobijana presuda također sadržava proturječje između razloga u obrazloženju jer je Opći sud, s jedne strane, smatrao da je drukčija ocjena činjenica bila moguća i da je stoga bio moguć i drukčiji rezultat od onoga koji je utvrdilo tijelo za imenovanje i, s druge strane, u točkama 106. do 109. utvrdio da su povrede koje se stavljaju na teret osobi UZ bile dovoljno ozbiljne i osnovane da bi dovele do odbijanja njezina zahtjeva za pomoć i za opravdanje toga da joj se naloži snošenje troškova.

68

Prema mišljenju osobe UZ, argumentaciju Parlamenta treba odbiti kao neosnovanu.

69

Kao prvo, kad je riječ o argumentaciji Parlamenta prema kojoj pobijana presuda sadržava nedostatak u obrazloženju s obzirom na to da je Opći sud propustio uzeti u obzir činjenične okolnosti predmeta, uključujući težinu povreda koje se mogu pripisati osobi UZ i broj podnositelja pritužbe, kao i jamstva koja je osoba UZ uživala tijekom stegovnog postupka, poput prisutnosti njezina odvjetnika u svim stadijima tog postupka, valja podsjetiti na to da je obveza obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a bitan postupovni zahtjev koji treba razlikovati od pitanja osnovanosti razlogâ, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta. Naime, obrazloženje odluke sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se ta odluka temelji. Ako ti razlozi imaju nedostatke, oni negativno utječu na materijalnu zakonitost odluke, ali ne i na njezinu obrazloženost, koja može biti zadovoljavajuća čak i kad navodi pogrešne razloge. Iz toga slijedi da prigovori i argumenti kojima se osporava osnovanost akta nisu relevantni u okviru razloga koji se odnosi na nepostojanje ili nedostatnost obrazloženja (presuda od 22. listopada 2020., EKETA/Komisija, C‑274/19 P, neobjavljena, EU:C:2020:853, t. 79. i navedena sudska praksa i rješenje od 14. siječnja 2021., Manea/CdT, C‑892/19 P, neobjavljeno, EU:C:2021:30, t. 91.).

70

Stoga valja utvrditi sadržava li pobijana presuda nedostatak u obrazloženju prije razmatranja navodne pogreške koja se tiče prava koju je počinio Opći sud time što nije uzeo u obzir sve relevantne činjenične okolnosti.

71

U ovom slučaju Opći sud je u točkama 60. i 61. pobijane presude najprije podsjetio na svoju ustaljenu sudsku praksu prema kojoj je, s jedne strane, kako bi postupovna nepravilnost mogla opravdati poništenje akta, potrebno da, kad takva nepravilnost ne bi postojala, postoji mogućnost da postupak drukčije završi i, s druge strane, da u okviru takvog ispitivanja treba uzeti u obzir sve okolnosti slučaja i, osobito, prirodu prigovora i doseg postupovnih nepravilnosti počinjenih u odnosu na jamstva koja su se mogla dati članu osoblja.

72

Nadalje, Opći sud je u točkama 62. i 63. te presude utvrdio da nepristrana administrativna istraga, koja je prva faza stegovnog postupka, uvjetuje izvršavanje diskrecijske ovlasti tijela za imenovanje u pogledu koraka koje treba poduzeti i da ti koraci mogu in fine dovesti do izricanja stegovne sankcije. U tom pogledu Opći sud je pojasnio da na temelju te istrage i saslušanja člana osoblja o kojem je riječ tijelo za imenovanje ocjenjuje, kao prvo, treba li pokrenuti stegovni postupak, kao drugo, treba li u okviru tog postupka, ovisno o slučaju, pokrenuti postupak pred stegovnim povjerenstvom i, kao treće, ako je pokrenut postupak pred stegovnim povjerenstvom, činjenice u pogledu kojih je pokrenut postupak pred navedenim povjerenstvom.

73

Naposljetku, Opći sud je u točki 64. pobijane presude utvrdio da s obzirom na to da nadležnost tijela za imenovanje nije ograničena, ne može se isključiti to da, da je administrativna istraga provedena pažljivo i nepristrano, ona mogla dovesti do drukčije prvotne ocjene činjenica te stoga do različitih posljedica.

74

Iz prethodno navedenog proizlazi da je Opći sud u točkama 62. i 63. pobijane presude u dovoljnoj mjeri obrazložio svoj zaključak iz točke 64. te presude. Slijedom toga, argument koji se temelji na nedostatku u obrazloženju treba odbiti kao neosnovan.

75

Kao drugo, kada je riječ o argumentaciji Parlamenta prema kojoj je Opći sud u svojoj ocjeni posljedica nepravilnosti koje utječu na stegovni postupak trebao uzeti u obzir činjenične okolnosti kao što su težina povreda koje se pripisuju osobi UZ, broj podnositelja pritužbe i činjenicu da je odvjetnik osobe UZ bio prisutan u svakom stadiju navedenog postupka, valja istaknuti da je ta argumentacija nedopuštena s obzirom na to da Parlament njome zapravo od Suda želi ishoditi novu ocjenu činjenica a da pritom ne tvrdi da je Opći sud iskrivio te činjenice. Međutim, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 46. ove presude, takva ocjena ne podliježe nadzoru Suda u okviru žalbe.

76

Kao treće, kad je riječ o argumentaciji Parlamenta prema kojoj je zaključak Općeg suda naveden u točki 64. pobijane presude u suprotnosti s njegovim ocjenama iz točaka 106. do 109. te presude, dovoljno je utvrditi da se te potonje točke odnose na razmatranje postupka različitog od stegovnog postupka, odnosno zahtjeva za pomoć koji je osoba UZ podnijela na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju, tako da se ne može prihvatiti nikakva proturječnost.

77

S obzirom na prethodno navedeno, četvrti dio prvog žalbenog razloga treba djelomično odbaciti kao nedopušten i djelomično odbiti kao neosnovan.

78

Slijedom toga, prvi žalbeni razlog u cijelosti treba djelomično odbaciti kao nedopušten i djelomično odbiti kao neosnovan.

79

Drugi i treći žalbeni razlog usmjereni su protiv obrazloženja pobijane presude kojim je Opći sud djelomično prihvatio drugi tužbeni razlog koji je istaknula osoba UZ, a koji se odnosio na nepravilnost rada stegovnog povjerenstva i činjenicu da je nadležno tijelo na kraju tog rada nije saslušalo.

80

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru žalbe prigovore protiv sporednih obrazloženja sadržanih u odluci Općeg suda treba odbiti kao bespredmetne jer ne mogu dovesti do ukidanja te odluke (presuda od 12. studenoga 2020., Gollnisch/Parlament, C‑676/19 P, neobjavljena, EU:C:2020:916, t. 55. i navedena sudska praksa).

81

Obrazloženje pobijane presude koje se osporava u okviru drugog i trećeg žalbenog razloga je sporedno. Naime, nakon što je prihvatio prvi tužbeni razlog koji se temeljio na nepravilnosti administrativne istrage i ocijenio da treba prihvatiti zahtjev osobe UZ za poništenje odluke o prelasku u niži razred i poništenju bodova za uspješnost, Opći sud smatrao je korisnim, kao što to proizlazi iz točke 66. pobijane presude, razmotriti drugi tužbeni razlog koji je istaknula osoba UZ, zbog razloga povezanih s dobrim sudovanjem.

82

Stoga drugi i treći žalbeni razlog treba odbiti kao bespredmetne.

83

Iz svih navedenih razmatranja proizlazi da žalbu treba odbiti.

84

U prilog protužalbi osoba UZ ističe dva protužalbena razloga, prvi, koji se temelji na povredi članka 41. stavka 2. Povelje i drugi, koji se temelji na povredi članka 48. Povelje.

85

Prvim protužalbenim razlogom osoba UZ prigovara Općem sudu to da je povrijedio članak 41. stavak 2. Povelje. Prema mišljenju osobe UZ, u skladu s tom odredbom, Parlament ju je trebao saslušati prije nego što je odbio njezin zahtjev za pomoć podnesen na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju.

86

Prema mišljenju Parlamenta, argumentaciju osobe UZ treba odbiti kao neosnovanu.

87

Osoba UZ tvrdi da ju je Parlament trebao saslušati, u skladu s člankom 41. stavkom 2. Povelje, prije nego što je odlučio odbiti njezin zahtjev za pomoć.

88

U tom pogledu valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 41. stavkom 2. Povelje pravo na dobru upravu uključuje, među ostalim, pravo svake osobe da bude saslušana prije nego što protiv nje bude poduzeta pojedinačna mjera koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati.

89

Dakle, pravo na saslušanje jamči svakoj osobi mogućnost da na smislen i učinkovit način iznese svoje mišljenje u upravnom postupku i prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese (presude od 4. lipnja 2020., SEAE/De Loecker, C‑187/19 P, EU:C:2020:444, t. 68. i od 25. lipnja 2020., HF/Parlament, C‑570/18 P, EU:C:2020:490, t. 58 i navedena sudska praksa).

90

Usto, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da pravo na saslušanje slijedi dvostruki cilj. S jedne strane, služi proučavanju spisa i utvrđivanju činjenica što je preciznije i točnije moguće i, s druge strane, omogućava osiguranje djelotvorne zaštite zainteresirane osobe. Pravo na saslušanje odnosi se konkretno na jamstvo da se svaka odluka kojom se negativno utječe donosi uz puno poznavanje slučaja i njegov je cilj osobito omogućiti nadležnom tijelu da ispravi pogrešku ili dotičnoj osobi da iznese informacije koje se odnose na njezinu osobnu situaciju, koje idu za tim u smislu da se odluka donese, da se ne donese ili da ima ovakav ili onakav sadržaj (presuda od 4. lipnja 2020., SEAE/De Loecker, C‑187/19 P, EU:C:2020:444, t. 69. i navedena sudska praksa).

91

Osim toga, Sud je već pojasnio da se osoba koja je na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju podnijela zahtjev za pomoć zbog toga što je bila žrtva uznemiravanja može pozvati na pravo na saslušanje o činjenicama koje se na nju odnose na temelju načela dobre uprave (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2020., SEAE/De Loecker, C‑187/19 P, EU:C:2020:444, t. 66. i navedenu sudsku praksu).

92

U predmetnom slučaju, odluka kojom je glavni direktor GU‑a za kadrovske poslove odbio zahtjev za pomoć koji je podnijela osoba UZ na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju, u odnosu na potonju jest pojedinačna mjera koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati, u smislu članka 41. stavka 2. Povelje.

93

Međutim, Opći sud je odbio zahtjev za poništenje odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć koji je podnijela osoba UZ na temelju sudske prakse navedene u točki 107. pobijane presude, prema kojoj uprava ne može biti dužna pomoći dužnosniku za kojeg, s obzirom na konkretne i relevantne elemente, postoji sumnja da je teško povrijedio svoje profesionalne obveze zbog čega se protiv njega može pokrenuti stegovni postupak, čak i ako bi takva povreda nastala u korist nepravilnog postupanja treće osobe, kao i na temelju činjenica navedenih u točkama 108. i 109. te presude.

94

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da iz članka 177. stavka 1. točke (c) i članka 178. stavka 3. Poslovnika Suda proizlazi da se u protužalbi moraju precizno navesti osporavani dijelovi presude ili rješenja čije se ukidanje traži kao i pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev (vidjeti po analogiji presudu od 6. svibnja 2021., Gollnisch/Parlement, C‑122/20 P, neobjavljena, EU:C:2021:370, t. 45. i navedena sudska praksa).

95

Međutim, u ovom slučaju, osoba UZ ne navodi po čemu bi povreda članka 41. stavka 2. Povelje poništila obrazloženje Općeg suda iz točaka 106. do 109. pobijane presude, u skladu s kojim je taj sud odbio zahtjev za poništenje odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć koji je ona podnijela.

96

Konkretno, osoba UZ ne pojašnjava dostatnim pravnim argumentima razloge zbog kojih se sudska praksa iz točke 107. pobijane presude ne bi mogla primijeniti u ovom slučaju. Isto tako, osoba UZ ne ističe nikakvo iskrivljavanje činjenica navedenih u točkama 108. i 109. te presude.

97

Iz toga proizlazi da protužalba koju je podnijela osoba UZ ne ispunjava zahtjeve navedene u točki 94. ove presude.

98

Slijedom toga, prvi protužalbeni razlog valja odbiti kao bespredmetan.

99

Drugim protužalbenim razlogom osoba UZ tvrdi da Opći sud, time što je odbio zahtjev za poništenje odluke glavnog direktora GU‑a za kadrovske poslove koji je odbio njezin zahtjev za pomoć, nije uzeo u obzir Povelju, osobito njezin članak 48. Naime, Parlament je pretpostavio da je ona kriva i stoga povrijedio načelo pretpostavke nedužnosti iz tog članka.

100

Prema mišljenju Parlamenta, argumentaciju osobe UZ treba odbaciti kao nedopuštenu i u svakom slučaju odbiti kao neosnovanu.

101

Valja podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda iz članka 256. UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 178. stavka 3. Poslovnika Suda proizlazi da se u žalbi moraju točno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži kao i pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev (vidjeti po analogiji presudu od 25. lipnja 2020., Schneider/EUIPO, C‑116/19 P, neobjavljena, EU:C:2020:501, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

102

Međutim, ograničavajući se na općenitu tvrdnju, a da nije u dovoljnoj mjeri izložila po čemu je Opći sud, prema njezinu mišljenju, povrijedio članak 48. Povelje, argumentacija koju je iznijela osoba UZ ne ispunjava zahtjeve navedene u prethodnoj točki.

103

Stoga, njezin drugi protužalbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten.

104

S obzirom na prethodna razmatranja, protužalbu treba odbiti u cijelosti.

105

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

106

Budući da Parlament nije uspio sa svojom žalbom te s obzirom na to da je osoba UZ podnijela zahtjev da se Parlamentu naloži snošenje troškova, treba mu naložiti snošenje troškova žalbe.

107

Budući da osoba UZ nije uspjela sa svojom protužalbom te s obzirom na to da je Parlament zatražio da se osobi UZ naloži snošenje troškova, treba joj naložiti snošenje troškova protužalbe.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: