–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju A. Grumetta, avvocato dello Stato,

–

za španjolsku vladu, S. Jiménez García, u svojstvu agenta,

–

za švedsku vladu, H. Shev, H. Eklinder, C. Meyer‑Seitz, J. Lundberg i A. Falk, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, C. Perrin i F. Tomat, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 12. stavka 3. Direktive Vijeća 76/308/EEZ od 15. ožujka 1976. o uzajamnoj pomoći kod naplate potraživanja vezanih uz određene takse, trošarine, poreze i druge mjere (SL 1976., L 73, str. 18.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 2001/44/EZ od 15. lipnja 2001. (SL 2001., L 175, str. 17.; u daljnjem tekstu: Direktiva 76/308), u vezi s člankom 20. Direktive Vijeća 92/12/EEZ od 25. veljače 1992. o općim aranžmanima za proizvode koji podliježu trošarinama te o držanju, kretanju i praćenju takvih proizvoda (SL 1992., L 76, str. 1.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 92/108/EEZ od 14. prosinca 1992. (SL 1992., L 390, str. 124.; u daljnjem tekstu: Direktiva 92/12).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Agenzije delle Dogane (Agencija za carine, Italija; u daljnjem tekstu: Agencija) i društva Silcompa SpA, sa sjedištem u Italiji, koje proizvodi etilni alkohol, u vezi s dvama poreznim rješenjima koja su donesena radi naplate trošarina na temelju zahtjeva za pomoć koji je grčka porezna uprava podnijela Agenciji na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 76/308 u vezi s etilnim alkoholom koji je društvo Silcompa između 1995. i 1996. prodavalo Grčkoj unutar sustava odgode plaćanja trošarine.

3

U skladu sa sedmom uvodnom izjavom, Direktiva 76/308 osobito ima za cilj iscrpno definiranje posebnih okolnosti koje tijelu kojem se upućuje zahtjev omogućuju da ne postupa po zahtjevima za pomoć tijela koje podnosi zahtjev.

4

U skladu s desetom uvodnom izjavom te direktive, ako se tijekom postupka naplate u državi članici u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište ospori potraživanje ili akt kojim se dopušta njegovo izvršenje izdan u državi članici u kojoj tijelo koje podnosi zahtjev ima sjedište, zainteresirana osoba treba pokrenuti postupak osporavanja pred nadležnim tijelom te države članice, dok tijelo kojem se upućuje zahtjev mora obustaviti postupak izvršenja koji je pokrenulo do odluke tog nadležnog tijela.

5

Navedena direktiva na temelju članka 2. točke (f) primjenjuje se na sva potraživanja koja se odnose na trošarine, među ostalim, na alkohol i alkoholna pića.

6

U skladu s člankom 6. te direktive:

„1.   Na zahtjev tijela koje podnosi zahtjev, tijelo kojem se upućuje zahtjev, u skladu sa zakonima, propisima i administrativnim odredbama koje se primjenjuju na naplatu sličnih potraživanja koja potječu iz države članice u kojoj ono ima sjedište, naplaćuje potraživanja na koja se odnosi akt kojim se dopušta njihovo izvršenje.

2.   U tu svrhu, svako potraživanje u vezi s kojim je podnesen zahtjev za naplatu smatra se potraživanjem države članice u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište, osim u slučaju primjene članka 12.” [neslužbeni prijevod]

7

U članku 7. stavcima 1. i 2. Direktive 76/308 određuje se:

„1.   Uz zahtjev za naplatu potraživanja koji tijelo koje podnosi zahtjev upućuje tijelu kojem se upućuje zahtjev prilaže se službeni primjerak ili ovjerena preslika akta kojim se dopušta njegovo izvršenje izdan u državi članici u kojoj tijelo koje podnosi zahtjev ima sjedište te, prema potrebi, izvornik ili ovjerena preslika drugih dokumenata potrebnih za naplatu.

2.   Tijelo koje podnosi zahtjev može podnijeti zahtjev za naplatu isključivo:

8

Članak 8. te direktive glasi kako slijedi:

„1.   Akt kojim se dopušta izvršenje naplate potraživanja izravno se priznaje i automatski se smatra instrumentom kojim se dopušta izvršenje potraživanja države članice u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište.

2.   Neovisno o stavku 1., izvršni akt kojim se dopušta naplata potraživanja može se, prema potrebi i u skladu s odredbama koje su na snazi u državi članici u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište, potvrditi, priznati, dopuniti ili zamijeniti aktom kojim se odobrava izvršenje na državnom području te države članice.

U tri mjeseca od datuma primitka zahtjeva, države članice nastoje ispuniti formalnosti koje se sastoje od potvrde akta, njegova priznanja, dopune ili zamjene, osim u slučaju kad se primjenjuju odredbe trećeg podstavka. Njih se ne može odbiti ako je akt pravilno sastavljen. U slučaju prekoračenja roka od tri mjeseca, tijelo kojem se upućuje zahtjev obavještava tijelo koje podnosi zahtjev o razlozima tog prekoračenja.

Ako bilo koja od tih formalnosti dovede do osporavanja potraživanja i/ili izvršnog akta kojim se dopušta naplata koji je izdalo tijelo koje podnosi zahtjev, primjenjuje se članak 12.” [neslužbeni prijevod]

9

Člankom 12. stavcima 1. do 3. navedene direktive predviđa se:

„1.   Ako tijekom postupka naplate potraživanja zainteresirana osoba ospori potraživanje ili akt kojim se dopušta njegovo izvršenje izdan u državi članici u kojoj tijelo koje podnosi zahtjev ima sjedište, ona treba pokrenuti postupak pred nadležnim tijelom države članice u kojoj tijelo koje podnosi zahtjev ima sjedište u skladu sa zakonima na snazi u toj državi članici. Tijelo koje podnosi zahtjev mora o tom postupku izvijestiti tijelo kojem se upućuje zahtjev. Zainteresirana osoba može također o tome obavijestiti tijelo kojem se upućuje zahtjev.

2.   Čim tijelo kojem se upućuje zahtjev primi obavijest navedenu u stavku 1., bilo od tijela koje podnosi zahtjev ili od zainteresirane osobe, ono prekida postupak izvršenja do odluke nadležnog tijela u tom predmetu, osim ako tijelo koje podnosi zahtjev ne zatraži drukčije u skladu s drugim podstavkom. Ako to smatra potrebnim, ne dovodeći pritom u pitanje članak 13., tijelo kojem se upućuje zahtjev može poduzeti mjere radi osiguranja naplate ako zakoni ili drugi propisi koji su na snazi u državi članici u kojoj to tijelo ima sjedište to dopuštaju za slična potraživanja.

Neovisno o stavku 2. prvom podstavku, tijelo koje podnosi zahtjev može, u skladu sa zakonima, propisima i upravnom praksom koji su na snazi u državi članici u kojoj ono ima sjedište, zatražiti od tijela kojem se upućuje zahtjev da naplati osporavano potraživanje, ako to dopuštaju zakoni, propisi i upravna praksa koji su na snazi u državi članici u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište. Ako je rezultat osporavanja slijedom toga povoljan za dužnika, tijelo koje podnosi zahtjev odgovorno je za nadoknadu svih naplaćenih iznosa, zajedno sa svim dospjelim naknadama, u skladu sa zakonima koji su na snazi u državi članici u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište.

3.   Postupci radi osporavanja mjera izvršenja donesenih u državi članici u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište pokreću se pred nadležnim tijelom te države članice u skladu s njezinim zakonima i propisima.” [neslužbeni prijevod]

10

U četvrtoj uvodnoj izjavi Direktive 92/12 navodi se, kako bi se osigurala uspostava i funkcioniranje unutarnjeg tržišta, da se trošarine trebaju jednako naplaćivati u svim državama članicama.

11

Ta direktiva primjenjuje se, u skladu sa svojim člankom 3. stavkom 1., na razini Europske unije, među ostalim, na alkohol i na alkoholna pića.

12

U članku 4. navedene direktive predviđa se:

„U ovoj se Direktivi primjenjuju sljedeće definicije:

[…]” [neslužbeni prijevod]

13

U članku 5. stavku 1. te direktive propisuje se:

„Proizvodi iz članka 3. stavka 1. podliježu trošarini u trenutku kada se proizvedu na području [Unije], kako je to definirano u članku 2., ili kada se uvezu na to područje.” [neslužbeni prijevod]

14

U skladu s člankom 6. stavcima 1. i 2. Direktive 92/12:

„1.   Obveza plaćanja trošarine nastaje prilikom puštanja u potrošnju ili kada se utvrde manjkovi koji u skladu s člankom 14. stavkom 3. podliježu trošarinama.

Puštanjem u potrošnju trošarinskih proizvoda smatra se:

2.   Primjenjuju se uvjeti za obračunavanje trošarine i stope trošarine koji vrijede na dan nastanka obveze obračuna trošarine u državi članici u kojoj su proizvodi pušteni u potrošnju ili u kojoj su utvrđeni gubici ili manjkovi. […]” [neslužbeni prijevod]

15

Člankom 15. stavkom 1. prvim podstavkom te direktive određuje se da se načelno „kretanje trošarinskih proizvoda u sustavu odgode plaćanja trošarine treba odvijati između trošarinskih skladišta” [neslužbeni prijevod].

16

U skladu s člankom 15. stavcima 3. i 4. navedene direktive:

„3.   Rizik koji proizlazi iz kretanja [unutar Unije] pokriven je jamstvom koje osigurava ovlašteni držatelj trošarinskog skladišta u mjestu otpreme, kako je to predviđeno člankom 13., ili se, prema potrebi, osigurava solidarnim jamstvom pošiljatelja i prijevoznika.

4.   Ne dovodeći u pitanje članak 20., do odgovornosti ovlaštenog držatelja trošarinskog skladišta u mjestu otpreme i, prema potrebi, odgovornosti prijevoznika može doći samo ako se dokaže, osobito pratećim dokumentom iz članka 18. u uvjetima utvrđenima u članku 19., da je primatelj preuzeo proizvode.” [neslužbeni prijevod]

17

U skladu s člankom 18. stavkom 1. te direktive:

„[…] svaki trošarinski proizvod u sustavu odgode koji se kreće između različitih država članica, uključujući izravno kretanje morem ili zrakom iz jedne luke ili zračne luke [Unije] u drugu luku ili zračnu luku [Unije], mora biti popraćen dokumentom koji je izdao pošiljatelj. Taj dokument može biti trošarinski dokument ili komercijalni dokument. […]” [neslužbeni prijevod]

18

U članku 19. stavku 1. prvom i trećem podstavku Direktive 92/12 propisano je:

„Gospodarski subjekti obavijestit će porezna tijela država članica o otpremljenim i primljenim pošiljkama putem dokumenta ili pozivanjem na dokument iz članka 18. Taj se dokument sastavlja u četiri primjerka:

[…]

Država članica odredišta može predvidjeti da će se primjerak namijenjen vraćanju pošiljatelju kao potvrda ovjeriti ili da će ga pečatirati njezina tijela. […]” [neslužbeni prijevod]

19

Članak 19. stavci 2. i 3. te direktive glase kako slijedi:

„2.   Ako se trošarinski proizvodi u sustavu odgode plaćanja trošarine prevoze do ovlaštenog držatelja trošarinskog skladišta, registriranog ili neregistriranog gospodarskog subjekta, primjerak pratećeg trošarinskog dokumenta ili presliku uredno ispunjenog komercijalnog dokumenta primatelj vraća pošiljatelju kao potvrdu najkasnije u roku od petnaest dana koji slijede nakon mjeseca prijma od strane primatelja.

[…]

3.   Sustav odgode plaćanja trošarine kako je definiran u članku 4. točki (c) prestaje važiti kad se za trošarinske proizvode uspostavi jedan od režima iz članka 5. stavka 2. i u skladu s navedenim stavkom, nakon što pošiljatelj primi povratnicu uredno ispunjenog pratećeg trošarinskog dokumenta ili presliku komercijalnog dokumenta u kojem se mora napomenuti da je takav režim uspostavljen.” [neslužbeni prijevod]

20

U članku 20. navedene direktive predviđa se:

„1.   Ako je tijekom kretanja proizvoda došlo do nepravilnosti ili povrede koja dovodi do obveze obračuna trošarine, trošarinu u državi članici u kojoj je došlo do nepravilnosti ili povrede duguje fizička ili pravna osoba koja je jamčila plaćanje trošarine u skladu s člankom 15. stavkom 3., ne dovodeći u pitanje pokretanje kaznenog postupka.

Ako je trošarina ubrana u državi članici koja nije država otpreme, država članica koja je ubire o tome obavještava nadležna tijela zemlje otpreme.

2.   Ako se tijekom kretanja utvrdi nepravilnost ili povreda, a nije moguće ustanoviti gdje je do nje došlo, smatrat će se da je do nje došlo u državi članici u kojoj je utvrđena.

3.   Ne dovodeći u pitanje članak 6. stavak 2., ako trošarinski proizvodi ne prispiju na odredište i nije moguće utvrditi mjesto povrede ili nepravilnosti, smatra se da je do te povrede ili te nepravilnosti došlo u državi članici otpreme koja trošarine ubire po stopi koja je na snazi na dan otpreme proizvoda, osim ako se u roku od četiri mjeseca od datuma otpreme proizvoda nadležnim tijelima ne dostavi dokaz da je transakcija pravilna ili dokaz o mjestu gdje je do povrede ili nepravilnosti stvarno došlo. Države članice poduzimaju mjere potrebne za suzbijanje povreda ili nepravilnosti i za propisivanje učinkovitih sankcija.

4.   Ako se prije isteka roka od tri godine od dana izdavanja pratećeg dokumenta utvrdi država članica u kojoj je do povrede ili nepravilnosti stvarno došlo, ta država ubire trošarinu po stopi koja je na snazi na dan otpreme proizvoda. U tom slučaju, prvotno obračunata trošarina vraća se odmah nakon dostave dokaza o njezinu ubiranju.” [neslužbeni prijevod]

21

Uzajamna pomoć kod ubiranja trošarina u talijanskom pravu uređena je, među ostalim, decretom legislativo n. 69 – Attuazione della direttiva 2001/44/CE relativa all’assistenza reciproca in materia di recupero di crediti connessi al sistema di finanziamento del FEOGA, nonché ai prelievi agricoli, ai dazi doganali, all’IVA ed a talune accise (Zakonodavna uredba br. 69 o provedbi Direktive 2001/44/EZ o uzajamnoj pomoći kod naplate potraživanja koja proizlaze iz poslova koji čine dio sustava financiranja Europskog fonda za smjernice i jamstva u poljoprivredi, poljoprivrednih pristojbi i carina te koja se odnosi na PDV i određene trošarine) od 9. travnja 2003. (redovni dodatak GURI‑iju br. 87 od 14. travnja 2003.; u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba br. 69/2003).

22

Člankom 5. Zakonodavne uredbe br. 69/2003, naslovljenim „Pomoć kod naplate potraživanja”, predviđa se:

„1.   Na zahtjev tijela koje podnosi zahtjev, Ministero dell’economia e delle finanze (Ministarstvo gospodarstva i financija, Italija) postupa na temelju primljenih izvršnih akata u svrhu naplate potraživanja iz članka 1. nastalih u državi članici u kojoj to tijelo ima sjedište u skladu sa zakonodavstvom na snazi o naplati sličnih potraživanja u tuzemstvu; ti akti, koji su izravno i neposredno izvršivi, bit će uključeni u popis iz decreta del Presidente della Repubblica [n. 602 – Disposizioni sulla riscossione delle imposte sul reddito (Uredba predsjednika Republike br. 602 o odredbama koje se odnose na naplatu poreza na dohodak) od 29. rujna 1973. (redovni dodatak GURI‑iju br. 268 od 16. listopada 1976.)].

2.   Tijelo koje podnosi zahtjev može podnijeti zahtjev za naplatu isključivo:

[…]”

23

Člankom 6. Zakonodavne uredbe br. 69/2003, naslovljenim „Osporavanje potraživanja”, određuje se:

„1.   Zainteresirana osoba koja namjerava osporiti potraživanje ili akt kojim se dopušta njegovo izvršenje izdan u državi članici u kojoj tijelo koje podnosi zahtjev ima sjedište mora pokrenuti postupak pred nadležnim tijelom u toj državi u skladu s njezinim zakonodavstvom na snazi; u tom slučaju, čim zaprimi žalbu, bilo od tijela koje podnosi zahtjev ili od zainteresirane osobe, Ministarstvo gospodarstva i financija prekida postupak izvršenja dok nadležno tijelo o tome ne odluči, osim ako tijelo koje podnosi zahtjev samo ne zatraži drukčije. Ako je postupak za naplatu spornog potraživanja svejedno pokrenut na temelju zahtjeva tijela koje podnosi zahtjev, a ishod osporavanja bude naknadno povoljan za dužnika, tijelo koje podnosi zahtjev odgovorno je za nadoknadu naplaćenih iznosa, zajedno sa svakim drugim traženim iznosom, u skladu s talijanskim zakonodavstvom. Ako sud donese odluku o osporavanju u korist tijela koje podnosi zahtjev na temelju koje se dopušta naplata potraživanja u toj državi članici, postupak izvršenja nastavlja se na temelju te odluke.

2.   Zainteresirana osoba koja namjerava osporiti akte donesene u okviru postupka izvršenja mora se obratiti nadležnom tijelu u skladu s odredbama nacionalnog pravnog poretka.

3.   Država članica u kojoj tijelo koje podnosi zahtjev ima sjedište dužna je podmiriti državi članici u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište sve troškove i gubitke nastale kao posljedica radnji za koje se utvrdi da su bile neutemeljene u pogledu sadržaja potraživanja ili valjanosti akta koji je izdalo tijelo koje podnosi zahtjev.”

24

Između 1995. i 1996. društvo Silcompa prodavalo je Grčkoj etilni alkohol unutar sustava odgode plaćanja trošarine.

25

U siječnju 2000., nakon što je Ufficio Tecnico di Finanza di Reggio Emilia (Tehnički ured za financije pokrajine Reggio Emilia, Italija) obavio nadzor u okviru postupka upravne suradnje iz članka 19. Direktive 92/12, utvrđeno je da prateći trošarinski dokumenti (u daljnjem tekstu: PTD) za pošiljke alkohola koje je isporučilo društvo Silcompa nikad nisu stigli grčkoj carini radi izdavanja službenih dokumenata i da su pečati carinskog ureda u Korintu (Grčka) na PTD‑ima koji su pronađeni u poslovnim prostorijama društva Silcompa krivotvoreni. Agencija je stoga izdala tri porezna rješenja radi naplate neplaćenih trošarina u ukupnom iznosu od 6296495,47 eura.

26

Društvo Silcompa podnijelo je tužbu protiv tih rješenja Tribunalu di Bologna (Sud u Bologni, Italija), protiv čije se odluke u korist društva Silcompa Agencija žalila Corteu d’appello di Bologna (Žalbeni sud u Bologni, Italija). Prema sudu koji je uputio zahtjev, na dan podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku postupak u vezi s tom žalbom još je bio u tijeku.

27

Osim toga, nakon što su grčka carinska tijela u travnju 2001. društvu Silcompa uputila zahtjev za informacije kako bi dobila pojašnjenja u pogledu transakcija koje se odnose na dotične pošiljke alkohola i odgovora koji im je dalo društvo Silcompa, ta su tijela u veljači 2004. obavijestila Agenciju da isporuke proizvoda koje je društvo Silcompa otpremilo grčkom poduzetniku treba smatrati nepravilnima.

28

Stoga je 27. ožujka 2004. Ufficio delle Dogane di Reggio Emilia (Carinski ured pokrajine Reggio Emilia, Italija) izdao rješenje o ispravku poreza br. 6/2004, koje se odnosilo na talijanska porezna potraživanja koja su proizlazila iz poreznih rješenja izdanih u siječnju 2000. i navedenih u točki 25. ove presude, te o naknadnom ispravku poreza u iznosu od 473410,66 eura koji se dugovao na temelju obavijesti grčkih carinskih tijela iz veljače 2004. Društvo Silcompa osporavalo je rješenje o ispravku poreza br. 6/2004 pred Commissione tributaria provinciale di Reggio Emilia (Općinski porezni sud pokrajine Reggio Emilia, Italija). Taj postupak doveo je u rujnu 2017. do sklapanja nagodbe između Agencije i društva Silcompa, kojom se tom društvu nalaže plaćanje ukupnog iznosa od 1554181,23 eura na ime potraživanja talijanskih poreznih tijela.

29

Osim toga, u siječnju 2005. carinski ured u Ateni (Grčka) u pogledu istih izvoznih transakcija unutar Unije izdao je dva „rješenja o plaćanju trošarina” smatrajući da je utvrđeno nezakonito puštanje u potrošnju etilnog alkohola na grčkom državnom području koji je društvo Silcompa otpremilo fiktivnim društvima. Taj se ured, prema tvrdnjama stranaka u glavnom postupku, oslonio na kaznene istrage u okviru kojih je donesena presuda kojom je u prvom stupnju potvrđeno da su proizvodi društva Silcompa prispjeli grčkim gospodarskim subjektima i da su prijevarno pušteni u potrošnju.

30

Grčka porezna uprava podnijela je 31. siječnja 2005. Agenciji zahtjev za pomoć na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 76/308 kod naplate potraživanja u vezi s dotičnim trošarinama.

31

Agencija je 13. rujna 2005., kao nadležno tijelo koje prima zahtjev, na temelju članka 5. Zakonodavne uredbe br. 69/2003, dostavila društvu Silcompa dva rješenja o sporazumnom plaćanju u iznosima od 10280291,66 eura (rješenje RP 05/14) i 64218,25 eura (rješenje RP 05/12), koja su predmet glavnog postupka.

32

Tužbu koju je društvo Silcompa podnijelo protiv tih poreznih rješenja u prvom je stupnju Commissione tributaria provinciale di Roma (Općinski porezni sud u Rimu, Italija) odbacio kao nedopuštenu, nakon čega je društvo Silcompa uložilo žalbu Commissioneu tributaria regionale del Lazio (Okružni porezni sud Lacija, Italija) pozivajući se na to da grčka tijela nisu dostavila „pripremne akte” i nedostatnost obrazloženja navedenih poreznih rješenja, s obzirom na to da u njima nisu navedeni postupci koji su istodobno bili pokrenuti u Italiji u pogledu naplate trošarina na iste izvozne transakcije.

33

Agencija je stoga podnijela žalbu u kasacijskom postupku Corteu suprema di cassazione (Kasacijski sud, Italija).

34

Sud koji je uputio zahtjev pita se, među ostalim, može li se, u okviru tužbe koja se odnosi na postupak izvršenja pokrenut u kontekstu uzajamne pomoći kod naplate potraživanja koja se odnose na trošarine, predvidjeti eventualni „dvostruki zahtjev za oporezivanje”, s obzirom na to da su zahtjevi koji se temelje na istim oporezivim događajima zbog kojih nastaje trošarina istodobno podneseni u državi članici u kojoj tijelo koje podnosi zahtjev ima svoje sjedište i u onoj u kojoj tijelo koje prima zahtjev ima svoje sjedište.

35

Iako priznaje da se, na temelju članka 12. Direktive 76/308, kada se osporavanje odnosi na mjere izvršenja u državi članici u kojoj tijelo kojem je zahtjev upućen ima sjedište postupak pokreće pred nadležnim tijelom te države članice, dok se u slučaju kad se osporavanje odnosi na potraživanje ili akt koji omogućuje njegovo izvršenje on pokreće pred nadležnim tijelom u državi članici u kojoj tijelo koje podnosi zahtjev ima sjedište, sud koji je uputio zahtjev podsjeća na to da se, u skladu s člankom 20. stavkom 4. Direktive 92/12, trošarina koja je prvotno naplaćena u nekoj državi članici vraća ako se utvrdi država članica u kojoj je do povrede ili nepravilnosti stvarno došlo. Međutim, u skladu s navedenom odredbom, takvo utvrđivanje države članice u kojoj je do povrede ili nepravilnosti stvarno došlo trebalo bi uslijediti prije isteka roka od tri godine od dana izdavanja PTD‑a, koji je u ovom slučaju odavno istekao.

36

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev osobito se pita treba li u okviru postupka naplate predviđenog člankom 12. stavkom 3. Direktive 76/308, koji se odnosi na provedbu zahtjeva za pomoć podnesenog na temelju njezina članka 6. stavka 1., također ispitati uvjete iz članka 20. Direktive 92/12, kao što je to mjesto u kojem je do povrede ili nepravilnosti došlo, barem u posebnim okolnostima koje obilježavaju glavni predmet. Naime, prema mišljenju tog suda, radi se o ispitivanju koje se, čini se, ne odnosi na strano potraživanje ili akt, kao što je to predviđeno u članku 12. stavku 1. Direktive 76/308, nego se odnosi na zakonitost zahtjeva za pomoć i, posljedično, na ispitivanje svih mjera poduzetih radi naplate tog potraživanja.

37

U tim je okolnostima Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Može li se odredba članka 12. stavka 3. Direktive [76/308], u vezi s člankom 20. Direktive [92/12], tumačiti na način da se u postupku pokrenutom protiv izvršnih akata o naplati može ispitati pretpostavka u pogledu mjesta (stvarnog puštanja u potrošnju) u kojem je stvarno došlo do nepravilnosti ili povrede i, ako da, u kojim granicama ako su, kao u predmetnom slučaju, isti zahtjev, koji se temelji na istim izvoznim transakcijama, protiv poreznog obveznika samostalno podnijeli [tijelo koje podnosi zahtjev] i [tijelo kojem se zahtjev upućuje], i to dok je u državi kojoj je zahtjev upućen istodobno u tijeku postupak o nacionalnom zahtjevu kao i postupak o naplati u korist druge države, pri čemu takvo utvrđenje znači odbijanje zahtjeva za pomoć i stoga svih izvršnih akata?”

38

Sud je 22. listopada 2019. uputio zahtjev za informacije sudu koji je uputio zahtjev u pogledu činjeničnog i pravnog okvira glavnog postupka.

39

Sud koji je uputio zahtjev na taj je zahtjev za informacije odgovorio 31. prosinca 2019.

40

Rasprava, čije je održavanje bilo određeno za 26. ožujka 2020., bila je otkazana zbog zdravstvene krize i nesigurnosti koje je ona značila u pogledu datuma na koji je Sud mogao nastaviti svoju sudsku aktivnost u normalnim uvjetima te su pitanja koja su postavljena radi usmenog odgovora pretvorena u pitanja za pisani odgovor. Talijanska, španjolska i švedska vlada te Europska komisija odgovorile su na postavljena pitanja u roku koji je odredio Sud.

41

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 12. stavak 3. Direktive 76/308, u vezi s člankom 20. Direktive 92/12, tumačiti na način da, u okviru postupka osporavanja koji se odnosi na mjere izvršenja koje su donesene u državi članici u kojoj tijelo kojem je zahtjev upućen ima sjedište, nadležno tijelo te države članice može odbiti odobriti zahtjev za naplatu trošarina koji su podnijela nadležna tijela druge države članice u vezi s proizvodima koji su nepravilno otpušteni iz sustava odgode plaćanja trošarine u smislu članka 6. stavka 1. Direktive 92/12 i koji se temelje na istim izvoznim transakcijama koje su već bile predmet naplate trošarina u državi članici u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište.

42

U ovom slučaju, na temelju nepravilnosti do kojih je došlo tijekom istog niza izvoznih transakcija u sustavu odgode plaćanja trošarine iz 1995. i 1996., tijela dviju država članica, odnosno Talijanske Republike i Helenske Republike, smatraju se nadležnima da na temelju članka 20. Direktive 92/12 traže plaćanje trošarine na te transakcije.

43

U tom kontekstu najprije valja istaknuti da je Direktiva 76/308 stavljena izvan snage i kodificirana Direktivom Vijeća 2008/55/EZ od 26. svibnja 2008. o uzajamnoj pomoći kod naplate potraživanja vezanih uz određene pristojbe, carine, poreze i druge mjere (SL 2008., L 150, str. 28.), koja je pak stavljena izvan snage i zamijenjena Direktivom Vijeća 2010/24/EU od 16. ožujka 2010. o uzajamnoj pomoći kod naplate potraživanja vezanih za poreze, carine i druge mjere (SL 2010., L 84, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 17., str. 295.). Osim toga, Direktiva 92/12 stavljena je izvan snage i zamijenjena Direktivom Vijeća 2008/118/EZ od 16. prosinca 2008. o općim aranžmanima za trošarine i o stavljanju izvan snage Direktive 92/12/EEZ (SL 2009., L 9, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 174.). Međutim, s obzirom na vrijeme činjenica u glavnom postupku, ovaj zahtjev za prethodnu odluku ispitan je s obzirom na odredbe direktiva 76/308 i 92/12.

44

Kad je riječ, kao prvo, o Direktivi 92/12, njezin je cilj uspostava određenih pravila o skladištenju, kretanju i praćenju trošarinskih proizvoda, poput alkohola i alkoholnih pića, u smislu njezina članka 3. stavka 1., i to osobito, kao što to proizlazi iz njezine četvrte uvodne izjave, radi osiguravanja istovjetnosti obveze obračuna trošarine u svim državama članicama. Tim se usklađivanjem, u načelu, izbjegava dvostruko oporezivanje u odnosima između država članica (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2015., Prankl, C‑175/14, EU:C:2015:142, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

45

U tom pogledu članak 20. Direktive 92/12 osobito ima za cilj utvrditi državu članicu koja je jedina ovlaštena obračunati trošarine na dotične proizvode kada je tijekom kretanja došlo do povrede ili nepravilnosti (vidjeti u tom smislu presude od 12. prosinca 2002., Cipriani, C‑395/00, EU:C:2002:751, t. 46. i od 13. prosinca 2007., BATIG, C‑374/06, EU:C:2007:788, t. 44.).

46

Oporezivi događaj u smislu Direktive 92/12 čine, u skladu s njezinim člankom 5. stavkom 1., proizvodnja na području Unije proizvoda koji podliježu trošarini ili njihov uvoz na to područje (presuda od 5. travnja 2001., Van de Water, C‑325/99, EU:C:2001:201, t. 29.).

47

Suprotno tomu, na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 92/12, obveza obračuna trošarine nastaje, među ostalim, prilikom puštanja u potrošnju trošarinskih proizvoda. U skladu s člankom 6. stavkom 1. drugim podstavkom točkom (a) te direktive, taj pojam obuhvaća i svako otpuštanje, uključujući nepravilno, iz sustava odgode plaćanja trošarine, definirano u članku 4. točki (c) navedene direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. travnja 2001., Van de Water, C‑325/99, EU:C:2001:201, t. 30., 31., 34. do 36.; od 12. prosinca 2002., Cipriani, C‑395/00, EU:C:2002:751, t. 42. i 43. i od 13. prosinca 2007., BATIG, C‑374/06, EU:C:2007:788, t. 29.).

48

U skladu s člankom 4. točkom (c) Direktive 92/12, sustav odgode plaćanja trošarine znači porezni sustav koji se primjenjuje na proizvodnju, preradu, skladištenje ili kretanje trošarinskih proizvoda u kojem je plaćanje trošarine odgođeno.

49

Za takav sustav odgode karakteristično je to da još ne postoji obveza obračuna trošarine na trošarinske proizvode, iako je oporezivi događaj već nastao. Slijedom navedenog, kada je riječ o trošarinskim proizvodima, u tom sustavu dolazi do odgađanja obveze obračuna trošarine na trošarinske proizvode do ispunjenja pretpostavke za nastanak te obveze, kako je to opisano u točki 47. ove presude (vidjeti po analogiji presudu od 28. siječnja 2016., BP Europa, C‑64/15, EU:C:2016:62, t. 22. i navedenu sudsku praksu).

50

Na temelju članka 15. stavka 1. Direktive 92/12, kretanje trošarinskih proizvoda unutar sustava odgode plaćanja trošarine načelno se treba odvijati između trošarinskih skladišta, definiranih u članku 4. točki (b) te direktive, kojima upravljaju ovlašteni držatelji trošarinskih skladišta u smislu njezina članka 4. točke (a).

51

U skladu s člankom 15. stavkom 4. navedene direktive, ne dovodeći u pitanje njezin članak 20., do odgovornosti ovlaštenog držatelja trošarinskog skladišta može doći samo ako se dokaže, osobito PTD‑om iz članka 18. te direktive, da je primatelj preuzeo proizvode u uvjetima utvrđenima u njezinu članku 19.

52

Tako je zakonodavac Unije ovlaštenom držatelju trošarinskog skladišta dao središnju ulogu u okviru postupka kretanja trošarinskih proizvoda koji su u sustavu odgode plaćanja trošarine, što se odražava u sustavu odgovornosti za sve rizike svojstvene tom kretanju. Taj držatelj trošarinskog skladišta stoga je dužan platiti trošarine ako je tijekom kretanja tih proizvoda došlo do nepravilnosti ili povrede koja dovodi do obveze obračuna tih trošarina. Osim toga, ta je odgovornost objektivna i ne temelji se na dokazanoj ili predmnijevanoj krivnji držatelja trošarinskog skladišta, nego na njegovu sudjelovanju u gospodarskoj aktivnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 2. lipnja 2016., Kapnoviomichania Karelia, C‑81/15, EU:C:2016:398, t. 31. i 32.).

53

U slučaju kad je do nepravilnosti ili povrede došlo tijekom kretanja proizvoda što dovodi do obveze obračuna trošarine, u članku 20. stavku 1. Direktive 92/12 ovlast za ubiranje trošarina dodjeljuje se ponajprije državi članici mjesta u kojoj je do nepravilnosti ili povrede došlo.

54

Ako se, suprotno tomu, mjesto u kojem je do povrede ili nepravilnosti došlo ne može utvrditi, u članku 20. stavcima 2. i 3. te direktive predviđene su pretpostavke koje se odnose na određivanje tog mjesta u korist države članice u kojoj je povreda ili nepravilnost utvrđena ili – ako trošarinski proizvodi ne stignu u odredište i ako nije moguće utvrditi mjesto povrede ili nepravilnosti – u korist „države članice otpreme”.

55

Osim toga, kao što je to Komisija primijetila i kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 54. svojeg mišljenja, u članku 20. stavku 4. Direktive 92/12 predviđa se takozvani „korektivni” mehanizam koji omogućuje određivanje države članice u kojoj je do povrede ili nepravilnosti stvarno došlo prije isteka roka od tri godine od datuma izdavanja PTD‑a, u skladu s njezinim člankom 18. stavkom 1. i člankom 19. stavkom 1. U tom slučaju, čim se dostavi dokaz o tom ubiranju, vraća se trošarina koju je druga država članica prvotno ubrala na temelju članka 20. stavaka 2. i 3. te direktive.

56

Stoga se taj korektivni mehanizam iz članka 20. stavka 4. Direktive 92/12 ne odnosi na situaciju sukoba nadležnosti između, s jedne strane, države članice u kojoj je do povrede ili nepravilnosti došlo tijekom kretanja trošarinskih proizvoda što dovodi do obveze obračuna trošarine i, s druge strane, države članice u kojoj je nakon toga došlo do puštanja u potrošnju tih proizvoda, nego, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti naveo u točki 63. svojeg mišljenja, na slučaj u kojem je jasno da se mjesto u kojem je do povrede ili nepravilnosti stvarno došlo nalazi u državi članici različitoj od one u kojoj je ono prvotno bilo utvrđeno.

57

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, talijanska carinska tijela u siječnju 2000. utvrdila su da primjena sustava odgode plaćanja trošarine, u smislu članka 19. stavka 3. Direktive 92/12, nije prestala, s obzirom na to da su PTD‑ovi koje je primilo društvo Silcompa, kad je riječ o isporuci otpremljenih proizvoda, bili nevaljani jer su pečati carinskog ureda u Korintu (Grčka), koji su na njih stavljeni, bili krivotvoreni.

58

Međutim, u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne pojašnjava se jesu li ta carinska tijela u svrhu naplate trošarine stvarno mogla utvrditi da je do nepravilnosti koja se sastoji od stavljanja krivotvorenih grčkih carinskih pečata došlo u Italiji, kako bi se oslonila na članak 20. stavak 1. Direktive 92/12, ili su pak morala primijeniti jednu od pretpostavki iz članka 20. stavaka 2. i 3. te direktive.

59

Osim toga, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 62. svojeg mišljenja, Sud ne raspolaže konkretnim elementima za ocjenu o tome je li eventualno do povrede ili nepravilnosti došlo na državnom području države članice različite od Talijanske Republike. Točno je da se nezakonito stavljanje na tržište na grčkom državnom području etilnog alkohola koji je otpremilo društvo Silcompa mora smatrati povredom ili nepravilnošću u vezi s predmetnim proizvodima, ali se također može smatrati da je ono samo posljedica povrede ili nepravilnosti do koje je prethodno došlo u Italiji, što je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi.

60

Ovisno o takvom zaključku, moguće su dvije hipoteze.

61

Prva hipoteza odnosi se na slučaj više povreda ili nepravilnosti.

62

U takvom slučaju, u situaciji u kojoj je uzastopno došlo do više povreda ili nepravilnosti na državnom području više država članica, dvije ili više država članica smatraju se nadležnima na temelju Direktive 92/12 za ubiranje trošarina koje proizlaze iz povrede ili nepravilnosti do kojih je došlo na njihovim državnim područjima.

63

Međutim, Sud je presudio da se ne može valjano tvrditi da je zakonodavac Unije namjeravao dati prednost sprečavanju zlouporaba i prijevara omogućavajući općenito, u slučaju protupravnog prijevoza trošarinske robe, svim tranzitnim državama članicama da ubiru trošarine (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2015., Prankl, C‑175/14, EU:C:2015:142, t. 27.).

64

Isto tako, u situaciji u kojoj je došlo do nepravilnog otpuštanja iz sustava odgode plaćanja trošarine u jednoj državi članici, što u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (a) Direktive 92/12 dovodi do puštanja u potrošnju trošarinskih proizvoda, kao i, naknadno, puštanja u stvarnu potrošnju u drugoj državi članici, ne može se prihvatiti da potonja može također ubrati trošarine za iste izvozne transakcije.

65

Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 56. svojeg mišljenja, u skladu s općom strukturom Direktive 92/12, do puštanja u potrošnju trošarinskih proizvoda može doći samo jednom. Stoga, iako u praksi može doći do nekoliko uzastopnih povreda ili nepravilnosti u različitim državama članicama tijekom kretanja istih trošarinskih proizvoda, samo se prva od njih, odnosno ona koja je za posljedicu imala otpuštanje proizvoda tijekom kretanja iz sustava odgode plaćanja trošarine, mora uzeti u obzir za potrebe primjene članka 20. te direktive, s obzirom na to da je učinak takve povrede ili takve nepravilnosti puštanje proizvoda u potrošnju u smislu njezina članka 6.

66

Druga hipoteza odnosi se na slučaj u kojem su se tijela jedne države članice oslonila na jednu od pretpostavki iz članka 20. stavaka 2. i 3. Direktive 92/12, dok su tijela druge države članice utvrdila da je do povrede ili nepravilnosti stvarno došlo u toj državi članici. U okviru te hipoteze tijela tih država članica primjenjuju korektivni mehanizam iz članka 20. stavka 4. te direktive, uz poštovanje uvjeta predviđenih u tu svrhu, u roku od tri godine od datuma izdavanja PTD‑a, u skladu s člankom 18. stavkom 1. i člankom 19. stavkom 1. navedene direktive.

67

Jednom kada taj rok od tri godine protekne, nijedna država članica, osim one koja se oslonila na jednu od pretpostavki iz članka 20. stavaka 2. i 3. Direktive 92/12, više se ne može valjano pozivati na nadležnost predviđenu njezinim člankom 20. stavkom 4.

68

Kao drugo, kada je riječ o Direktivi 76/308, valja podsjetiti, s jedne strane, na to da se njome utvrđuju zajednička pravila o uzajamnoj pomoći kako bi se osigurala naplata potraživanja koja se odnose na određene takse, trošarine i poreze (vidjeti u tom smislu presudu od 18. listopada 2012., X, C‑498/10, EU:C:2012:635, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

69

Na temelju svojeg članka 2. točke (f), navedena direktiva primjenjuje se, među ostalim, na trošarine na alkohol i alkoholna pića.

70

Osim toga, što se tiče pravila o uzajamnoj pomoći kod naplate potraživanja koja se, među ostalim, odnose na trošarine, valja podsjetiti na to da se u članku 12. stavcima 1. i 3. Direktive 76/308 predviđa podjela nadležnosti između tijela države članice u kojoj tijelo koje podnosi zahtjev ima sjedište i tijela države članice u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište za razmatranje sporova koji se odnose na odnosno potraživanje, akt kojima se dopušta njegovo izvršenje i same mjere izvršenja (vidjeti u tom smislu presudu od 14. siječnja 2010., Kyrian, C‑233/08, EU:C:2010:11, t. 37.).

71

Ta podjela nadležnosti posljedica je činjenice da se potraživanje i akt kojim se dopušta njegovo izvršenje temelje na pravu koje je na snazi u državi članici u kojoj tijelo koje podnosi zahtjev ima svoje sjedište, dok na mjere izvršenja u državi članici u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište potonje na temelju članaka 5. i 6. Direktive 76/308 primjenjuje odredbe predviđene svojim nacionalnim pravom za odgovarajuće akte, pri čemu je to tijelo u najboljem položaju za ocjenu zakonitosti akta s obzirom na svoje nacionalno pravo (presuda od 14. siječnja 2010., Kyrian, C‑233/08, EU:C:2010:11, t. 40.).

72

To je razlog zašto se, u skladu s člankom 8. stavkom 1. Direktive 76/308, akt kojim se dopušta izvršenje naplate potraživanja izravno priznaje i automatski smatra instrumentom kojim se dopušta izvršenje potraživanja države članice u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište (vidjeti u tom smislu presudu od 14. siječnja 2010., Kyrian, C‑233/08, EU:C:2010:11, t. 36.).

73

Navedena podjela nadležnosti također je izraz načela uzajamnog povjerenja između dotičnih nacionalnih tijela (vidjeti po analogiji, u vezi s Direktivom 2010/24, presudu od 26. travnja 2018., Donnellan, C‑34/17, EU:C:2018:282, t. 40. do 46.).

74

Iz toga slijedi, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 76. i 77. svojeg mišljenja, da tijela države članice kojoj je zahtjev upućen ne mogu dovesti u pitanje ocjenu tijela države članice koja podnosi zahtjev o mjestu u kojem je došlo do nepravilnosti ili povrede jer je takva ocjena dio samog predmeta potraživanja čiju naplatu država članica koja podnosi zahtjev zahtijeva i koja je isključivo u njezinoj nadležnosti.

75

Međutim, s jedne strane, valja istaknuti da se Direktiva 76/308 i s njom povezana sudska praksa ne odnose na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj se navode dva konkurentna potraživanja koja se u biti temelje na istim izvoznim transakcijama, pri čemu je jednu utvrdilo tijelo države članice u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište. dok je drugu utvrdilo tijelo države članice u kojoj tijelo koje podnosi zahtjev ima sjedište i koje u prvoj državi članici uživa nacionalni tretman. Naime, pravila o podjeli nadležnosti u takvoj situaciji predviđena su Direktivom 92/12.

76

S druge strane, valja podsjetiti na to da je Sud presudio da su, iznimno, tijela države članice u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište ovlaštena provjeriti bi li izvršenje akta moglo ugroziti osobito javni poredak te države članice i, prema potrebi, u cijelosti ili djelomično odbiti pružiti pomoć ili je uvjetovati ispunjavanjem određenih uvjeta (vidjeti u tom smislu presude od 14. siječnja 2010., Kyrian, C‑233/08, EU:C:2010:11, t. 42. i od 26. travnja 2018., Donnellan, C‑34/17, EU:C:2018:282, t. 47.).

77

Naime, zbog nacionalnog tretmana koji je na temelju članaka 6. i 8. Direktive 76/308 priznat za potraživanje koje je predmet zahtjeva za naplatu kao i za akt kojim se dopušta izvršenje naplate tog potraživanja, teško je zamislivo da je takav akt izvršiv u državi članici u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima svoje sjedište ako to izvršenje može ugroziti njezin javni poredak (vidjeti u tom smislu presudu od 14. siječnja 2010., Kyrian, C‑233/08, EU:C:2010:11, t. 43. i, u vezi s Direktivom 2010/24, presudu od 26. travnja 2018., Donnellan, C‑34/17, EU:C:2018:282, t. 48.).

78

Također, neovisno o tom nacionalnom tretmanu, teško je zamislivo da je akt kojim se dopušta izvršenje naplate potraživanja izvršiv u državi članici u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište ako to izvršenje može dovesti do situacije u kojoj bi, suprotno Direktivi 92/12, moglo doći do dvostrukog ubiranja trošarina koje se u osnovi naplaćuju za iste transakcije koje se odnose na iste proizvode.

79

Kako bi se izbjeglo da dođe do takve situacije, potrebno je nadležnom tijelu te države članice omogućiti da odbije izvršenje tog akta.

80

Usvajanje suprotnog rješenja značilo bi priznanje da u istom nacionalnom sustavu istodobno mogu postojati dvije pravomoćne odluke o oporezivanju istih trošarinskih proizvoda, pri čemu se jedna temelji na njihovu nepravilnom otpuštanju iz sustava odgode plaćanja trošarine, a druga na njihovu naknadnom puštanju u potrošnju.

81

Budući da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su postupak koji se temelji na nepravilnom otpuštanju iz sustava odgode plaćanja trošarine i postupak koji se odnosi na zahtjev za pomoć još u tijeku, sud koji je uputio zahtjev trebao bi u načelu, kao prvo, prekinuti postupak koji se odnosi na zahtjev za pomoć dok se ne odluči o postupku o nepravilnom otpuštanju iz sustava odgode plaćanja trošarine te, kao drugo, može odbiti pružiti pomoć samo u slučaju u kojem u državi članici kojoj je zahtjev upućen postoji pravomoćna sudska odluka koja se odnosi na oporezivanje trošarinskih proizvoda istovjetnih onima na koje se odnosi izvršiv akt države članice koja podnosi zahtjev.

82

To tumačenje ne može dovesti u pitanje nalaz Suda u točki 55. presude od 13. prosinca 2007., BATIG (C‑374/06, EU:C:2007:788) da zakonodavac Unije – iako je cilj Direktive 92/12 usklađivanje načina ubiranja trošarine propisivanjem dvostrukog cilja učinkovitog ubiranja trošarina samo u jednoj državi članici, odnosno onoj u kojoj je došlo do puštanja u potrošnju – sprečavanje dvostrukog oporezivanja nije uspostavio kao apsolutno načelo.

83

Naime, ta se obrazloženja nalaze u posebnom činjeničnom kontekstu predmeta u kojem je donesena ta presuda, koji se odnosio na slučaj nezakonitog otpuštanja iz sustava odgode zbog krađe proizvoda koji su u „državi članici otpreme” bili označeni poreznim oznakama koje su, kao što to proizlazi iz točke 32. navedene presude, imale stvarnu vrijednost koja ih razlikuje od jednostavne potvrde plaćanja novčanog iznosa poreznim tijelima države članice izdavanja tih oznaka (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2015., Prankl, C‑175/14, EU:C:2015:142, t. 28. i 29.).

84

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti na način da članak 12. stavak 3. Direktive 76/308, u vezi s člankom 20. Direktive 92/12, treba tumačiti na način da, u okviru postupka osporavanja koji se odnosi na mjere izvršenja koje su donesene u državi članici u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište, nadležno tijelo te države članice može odbiti odobriti zahtjev za naplatu trošarina koji su podnijela nadležna tijela druge države članice, u odnosu na proizvode koji su nepravilno otpušteni iz sustava odgode plaćanja trošarine, u smislu članka 6. stavka 1. Direktive 92/12, kada se taj zahtjev temelji na činjenicama koje se odnose na iste izvozne transakcije koje su već predmet naplate trošarine u državi članici u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište.

85

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Članak 12. stavak 3. Direktive Vijeća 76/308/EEZ od 15. ožujka 1976. o uzajamnoj pomoći kod naplate potraživanja vezanih uz određene takse, trošarine, poreze i druge mjere, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 2001/44/EZ od 15. lipnja 2001., u vezi s člankom 20. Direktive Vijeća 92/12/EEZ od 25. veljače 1992. o općim aranžmanima za proizvode koji podliježu trošarinama te o držanju, kretanju i praćenju takvih proizvoda, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 92/108/EEZ od 14. prosinca 1992., treba tumačiti na način da, u okviru postupka osporavanja koji se odnosi na mjere izvršenja koje su donesene u državi članici u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište, nadležno tijelo te države članice može odbiti odobriti zahtjev za naplatu trošarina koji su podnijela nadležna tijela druge države članice, u odnosu na proizvode koji su nepravilno otpušteni iz sustava odgode plaćanja trošarine, u smislu članka 6. stavka 1. Direktive 92/12, kako je izmijenjena Direktivom 92/108, kada se taj zahtjev temelji na činjenicama koje se odnose na iste izvozne transakcije koje su već predmet naplate trošarine u državi članici u kojoj tijelo kojem se upućuje zahtjev ima sjedište.