–

za osobu EM, R. Buschmann, Prozessbevollmächtigter,

–

za osobu FL, R. Scholten i M. Schulze, Rechtsanwälte,

–

za TMD Friction GmbH i TMD Friction EsCo GmbH, B. Reinhard i T. Hoffmann‑Remy, Rechtsanwälte,

–

za njemačku vladu, J. Möller i R. Kanitz, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, M. Kellerbauer i B.-R. Killmann, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članaka 3. i 5. Direktive Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona (SL 2001., L 82, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5. svezak 3., str. 151.) kao i članka 8. Direktive 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca (SL 2008., L 283, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 128.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru dvaju sporova između, u prvom slučaju (predmet C‑674/18), osobe EM i društva TMD Friction GmbH i, u drugom slučaju (predmet C‑675/18), osobe FL i društva TMD Friction EsCo GmbH o pitanju prava prikupljenih u svrhu isplate strukovne starosne mirovine u slučaju prijenosa pogona provedenog u okviru stečajnog postupka.

3

Uvodne izjave 3., 4. i 6. Direktive 2001/23 glase:

[…]

4

U skladu s člankom 1. stavkom 1. podstavkom (a) te direktive, ona se primjenjuje na svaki prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona na drugog poslodavca koji je posljedica ugovornog prijenosa, pripajanja ili spajanja poduzeća.

5

Člankom 3. navedene direktive predviđa se:

„1.   Prava i obveze prenositelja, koja na dan prijenosa proizlaze iz postojećeg ugovora o radu ili radnog odnosa, na temelju takvog prijenosa prenose se na preuzimatelja.

[…]

3.   Nakon prijenosa, preuzimatelj nastavlja poštovati odredbe i uvjete dogovorene kolektivnim ugovorima pod istim uvjetima koji se prema tom ugovoru primjenjuju na prenositelja, do dana ukidanja ili isteka kolektivnog ugovora ili stupanja na snagu ili primjene drugog kolektivnog ugovora.

Države članice mogu ograničiti razdoblje poštovanja takvih odredbi i uvjeta, pod uvjetom da nije kraće od jedne godine.

4.   

6

Članak 5. te direktive navodi:

„1.   Osim ako države članice ne odluče drukčije, članci 3. i 4. ne primjenjuju se na prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona kad prenositelj podliježe stečajnom ili sličnom postupku u slučaju insolventnosti koji je pokrenut s ciljem likvidacije imovine prenositelja i pod nadzorom je nadležnog javnog tijela (koje može biti stečajni upravitelj ovlašten od strane nadležnog javnog tijela).

2.   Kad se članci 3. i 4. primjenjuju na prijenos za vrijeme stečajnih postupaka (bez obzira na to jesu li ti postupci pokrenuti s ciljem likvidacije imovine prenositelja) i pod uvjetom da su takvi postupci pod nadzorom nadležnog javnog tijela (koje može biti stečajni upravitelj kojeg odredi nacionalno pravo), država članica može odrediti da:

[…]

4.   Države članice poduzimaju primjerene mjere s ciljem sprečavanja zlouporabe postupaka u slučaju insolventnosti radi kojih bi zaposlenici bili uskraćeni za prava koja im pripadaju po ovoj Direktivi.”

7

Uvodna izjava 3. Direktive 2008/94 glasi kako slijedi:

„Potrebno je osigurati zaštitu zaposlenika u slučajevima insolventnosti njihovih poslodavaca te osigurati minimalni stupanj zaštite, posebno kako bi se jamčila isplata njihovih nepodmirenih potraživanja, vodeći računa o potrebi uravnoteženoga gospodarskog i socijalnog razvoja u Zajednici. Radi toga, države članice trebaju osnovati tijelo koje jamči isplatu nepodmirenih potraživanja dotičnih zaposlenika.”

8

U skladu s člankom 1. stavkom 1. te direktive, ona se primjenjuje na potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa i koja postoje prema poslodavcima koji su insolventni u smislu članka 2. stavka 1. navedene direktive.

9

Članak 2. te direktive u stavku 1. određuje:

„Za potrebe ove Direktive smatra se da je poslodavac insolventan ako je podnesen zahtjev za otvaranjem kolektivnog postupka zbog insolventnosti poslodavca, kako je predviđeno zakonima i drugim propisima države članice, i uključuje djelomično ili potpuno oduzimanje imovine poslodavca te imenovanje likvidatora ili osobe koja obavlja slično zaduženje, te ako je tijelo koje je nadležno u skladu s navedenim odredbama:

10

Članak 2. stavak 2. prvi podstavak navedene direktive glasi kako slijedi:

„Ova Direktiva ne dovodi u pitanje nacionalno pravo koje se odnosi na definiciju izraza ‚zaposlenik’, ‚poslodavac’, ‚naknada za rad’, ‚stečeno pravo’ i ‚buduće pravo’.”

11

U skladu s člankom 8. Direktive 2008/94:

„Države članice osiguravaju poduzimanje potrebnih mjera za zaštitu interesa zaposlenika i osoba koje su na dan nastanka insolventnosti poslodavca već napustile njegovo poduzeće ili pogon, koji se odnose na stečena ili buduća prava na davanja iz mirovinskog sustava, uključujući i davanja za nadživjele osobe, u okviru dopunskog strukovnog ili među‑strukovnog mirovinskog sustava, izvan nacionalnih sustava zakonske socijalne sigurnosti.”

12

Bürgerliches Gesetzbuch (Građanski zakonik), u verziji koja se primjenjuje u sporovima u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: BGB), u članku 613.a, naslovljenom „Prava i obveze u slučaju prijenosa poduzeća”, navodi:

„(1)   Ako se poduzeće ili dio poduzeća pravnim poslom prenese na drugog vlasnika, potonji preuzima prava i obveze koji proizlaze iz radnih odnosa koji postoje u trenutku prijenosa. Ako su ta prava i obveze uređeni odredbama kolektivnog ugovora ili sporazuma na razini poduzeća, oni postaju dio ugovora o radu između novog vlasnika i radnika […].

[…]

(4)   Otkaz radnikova ugovora o radu prijašnjeg poslodavca ili novog vlasnika zbog prijenosa poduzeća ili dijela poduzeća ništavan je. To ne utječe na pravo otkazivanja radnikova ugovora o radu zbog drugih razloga.”

13

Insolvenzordnung (Zakon o insolventnosti) od 5. listopada 1994. (BGBl. 1994. I, str. 2866.), kako je izmijenjen Zakonom od 23. lipnja 2017. (BGBl. 2017. I, str. 1693.), u članku 45., naslovljenom „Zamjena potraživanja”, određuje.

„1Valja prijaviti potraživanja koja nisu novčana ili iznos kojih nije određen u vrijednosti koja se može ustanoviti u trenutku pokretanja stečajnog postupka. […]

[…]”

14

Članak 108. tog zakona, naslovljen „Održavanje određenih obveza”, glasi kako slijedi:

„(1)   […] Dužnikovi radni odnosi održavaju se uz proizvodnju pravnih učinaka u pogledu mase. […]

[…]

(3)   Druga ugovorna strana može se pozivati na prava iz razdoblja koje je prethodilo stečajnom postupku samo u svojstvu vjerovnika koji sudjeluje u tom postupku.”

15

Članak 191. navedenog zakona, naslovljen „Uzimanje u obzir potraživanja koja podliježu suspenzivnom uvjetu”, navodi:

„Potraživanje koje podliježe suspenzivnom uvjetu uzima se u obzir u ukupnom iznosu u okviru djelomične raspodjele. Dio koji se odnosi na to potraživanje zadržava se prilikom raspodjele.”

16

U skladu s člankom 198. tog zakona, pod naslovom „Podnošenje zadržanih iznosa” stečajni upravitelj nadležnom tijelu mora podnijeti iznose koji su zadržani prilikom konačne raspodjele.

17

Gesetz zur Verbesserung der betrieblichen Altersversorgung (Betriebsrentengesetz) (Zakon o unapređenju strukovnog mirovinskog osiguranja (Zakon o strukovnim mirovinama)) od 19. prosinca 1974. (BGBl. I, str. 3610.), kako je izmijenjen Zakonom od 17. kolovoza 2017. (BGBl. 2017. I, str. 3214.) (u daljnjem tekstu: Zakon o strukovnim mirovinama), u članku 1.b, naslovljenom „Zaštita stečenih prava i isplata davanja na osnovi strukovne starosne mirovine”, određuje:

„ (1)   Radnik koji ima pravo na davanja u okviru sustava strukovne mirovine zadržava svoje pravo na davanja ako radni odnos prestane prije nastanka prava pod uvjetom da ima 21 godinu radnog staža i da je obveza isplate nastala najmanje tri godine prije datuma prestanka radnog odnosa (konačno stečena prava). […]

[…]”

18

Članak 9. Zakona o strukovnim mirovinama propisuje:

„U slučaju stečajnog postupka, stečena prava ili prava u tijeku stjecanja nositelja prava na dopunska mirovinska davanja poslodavca na kojima se temelji pravo prema osiguravatelju za slučaj insolventnosti prenose se na to tijelo prilikom pokretanja postupka […]. […] Prava u tijeku stjecanja prenesena prilikom pokretanja stečajnog postupka prijavljuju se u stečajnom postupku kao bezuvjetna potraživanja u smislu članka 45. Zakona o insolventnosti [kako je izmijenjen Zakonom od 23. lipnja 2017.]. […]”

19

Članak 30.f tog zakona u stavku 1. prvoj rečenici navodi:

„Ako radnik ima pravo na isplatu starosne mirovine u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću koje je nastalo prije 1. siječnja 2001., valja primijeniti članak 1.b stavak 1. u smislu da se prava na davanje zadržavaju ako se radni odnos okonča prije nastupanja događaja koji daje pravo na davanje pod uvjetom da je na dan prestanka tog odnosa radnik navršio 35 godina, a da je obveza isplate davanja nastala prije

1.   barem deset godina;

[…]

U takvim slučajevima prava na davanje zadržavaju se i ako je obveza postojala još pet godina nakon 1. siječnja 2001. te ako je radnik navršio 30 godina na dan prestanka radnog odnosa. […]”

20

Osoba EM, rođena 1980. godine, od 1. kolovoza 1996. radila je u društvu Textar GmbH. To je društvo svojim radnicima na temelju sporazuma između poslodavca i radničkog vijeća davalo mirovinu u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću. U skladu s tim sustavom, iznos starosne mirovine za svaku godinu radnog staža iznosi između 0,2 i 0,55 % mjesečne bruto plaće koju je radnik ostvario na određeni datum prije prestanka svojeg radnog odnosa a da pritom ne može premašiti 20,25 % nakon 45 godina službe.

21

Nakon prestanka djelatnosti društva Textar, ugovor o radu osobe EM prenesen je na društvo TMD Friction. Stečajni postupak nad imovinom tog društva pokrenut je 1. ožujka 2009., ali je njegova djelatnost nastavljena.

22

Iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je u travnju 2009. stečajni upravitelj prenio određene djelatnosti društva TMD Friction na subjekt koji je i sâm naknadno, 4. lipnja 2009., preimenovan u TMD Friction.

23

Pensions‑Sicherungs‑Verein (tijelo za osiguranje strukovnih mirovina, u daljnjem tekstu: PSV), privatnopravno tijelo koje osigurava isplatu strukovnih mirovina u slučaju insolventnosti poslodavca u Njemačkoj, obavijestio je osobu EM da zbog svoje dobi od 29 godina u trenutku pokretanja stečajnog postupka još nije stekla nikakvo konačno pravo na davanja iz mirovinskog sustava na temelju članka 1.b stavka 1. Zakona o strukovnim mirovinama, u vezi s njegovim člankom 30.f stavkom 1. prvom rečenicom točkom 1., tako da mu PSV ne bi isplatio nikakvo davanje u slučaju nastupanja događaja koji teoretski daje pravo na davanja na teret tog tijela.

24

Osoba EM stoga je pokrenula tužbu protiv društva TMD Friction kojom je tražila da mu se naloži da joj u budućnosti, kad navrši dob za odlazak u mirovinu koja joj daje pravo na davanja, ono isplati starosnu mirovinu iznos koje će uzeti u obzir radni staž ostvaren prije pokretanja stečajnog postupka.

25

Društvo TMD Friction protivilo se tom zahtjevu tvrdeći da u slučaju prijenosa poduzeća nakon pokretanja stečajnog postupka nad prenositeljevom imovinom preuzimatelj odgovara samo za dio starosne mirovine koji se temelji na radnom stažu ostvarenom nakon pokretanja tog postupka.

26

Nakon što je zahtjev osobe EM odbijen u prvom stupnju i u žalbenom postupku, ona je podnijela prijedlog za ponavljanje postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, Bundesarbeitsgerichtom (Savezni radni sud, Njemačka).

27

U tim je okolnostima Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

28

FL rođen je 1950. te je od 1. listopada 1968. bio zaposlen u društvu Textar. To je društvo svojim radnicima na temelju sporazuma između društva i radničkog vijeća davalo mirovinu u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću. U skladu s tim sustavom, iznos starosne mirovine za svaku godinu rada iznosi 0,5 % mjesečne bruto plaće koju je radnik primao na određeni datum prije prestanka svojeg radnog odnosa, pri čemu taj iznos ne može premašiti 22,5 % nakon 45 godina službe.

29

Nakon prestanka djelatnosti društva Textar, ugovor o radu osobe FL prenesen je na društvo TMD Friction, djelatnost kojeg je nastavljena nakon pokretanja stečajnog postupka koji se na njega odnosi 1. ožujka 2009.

30

Iz spisa podnesenog Suda proizlazi da je u travnju 2009. stečajni upravitelj prenio određene djelatnosti društva TMD Friction na društvo TMD Friction EsCo jer je ono 22. travnja 2009. kupilo pogon u kojem je tužitelj iz glavnog postupka bio zaposlen.

31

Osoba FL od 1. kolovoza 2015. prima mirovinu u iznosu od 145,03 eura mjesečno od društva TMD Friction EsCo u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću kao i iznos od 816,99 eura mjesečno od PSV‑a. PSV se za izračun te mirovine temeljio na mjesečnoj bruto plaći koju je osoba FL primala u trenutku pokretanja stečajnog postupka, tako da je 1. ožujka 2009. odlučujući datum.

32

Osoba FL pokrenula je tužbu protiv društva TMD Friction EsCo kojom je tražila da se tom društvu naloži da joj isplati višu strukovnu mirovinu. Prema mišljenju osobe FL, uzimajući u obzir 45 godina službe u društvu TMD Friction EsCo ili u njegovu pravnom predniku kao i činjenicu da je njezina mjesečna bruto plaća prije prestanka njezina radnog odnosa iznosila 4940 eura, iznos njezine strukovne mirovine trebao je biti u visini od 1111,50 eura mjesečno. Prema mišljenju osobe FL, društvo TMD Friction EsCo od tog je iznosa moglo odbiti samo davanje od 816,99 eura koje isplaćuje PSV. Ona stoga od društva TMD Friction EsCo, uz mjesečnu mirovinu u iznosu od 145,03 eura koju joj ono isplaćuje, traži i dodatni iznos od 149,48 eura mjesečno.

33

Na isti način poput društva TMD Friction u predmetu C‑674/18, društvo TMD Friction EsCo iznijelo je argument u skladu s kojim je preuzimatelj, u slučaju prijenosa poduzeća nakon pokretanja stečajnog postupka nad prenositeljevom imovinom, odgovoran samo za dio starosne mirovine koji se temelji na radnom stažu ostvarenom nakon pokretanja stečajnog postupka.

34

Budući da je zahtjev osobe FL odbijen u prvostupanjskom i žalbenom postupku, ona je podnijela prijedlog za ponavljanje postupka sudu koji je uputio zahtjev, Bundesarbeitsgerichtu (Savezni radni sud).

35

U tim je okolnostima Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu devet prethodnih pitanja, od kojih su prvo, drugo, četvrto i šesto do devetog pitanja sastavljena jednako kao u predmetu C‑674/18:

36

Odlukom predsjednika Suda od 23. studenoga 2018. predmeti C‑674/18 i C‑675/18 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog postupka te donošenja presude.

37

Oba se predmeta u glavnom postupku odnose na prijenose pogona nakon pokretanja stečajnog postupka koje je proveo stečajni upravitelj u okviru kojih su kako ugovori o radu tako i obveze koje proizlaze iz dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću koji se primjenjuje na temelju sporazuma između poslodavca i radničkog vijeća preneseni na preuzimatelje. Radnici o kojima je riječ u glavnom postupku podnijeli su tužbe protiv tih preuzimatelja ističući da oni također odgovaraju za njihova prava na starosnu mirovinu na temelju radnog staža ostvarenog prije pokretanja stečajnog postupka, s obzirom na to da, u skladu s nacionalnim pravom, PSV nije bio odgovaran za ta prava ili je bio odgovoran samo u ograničenom opsegu.

38

Prema objašnjenjima suda koji je uputio zahtjev, u njemačkom se pravu, u skladu s člankom 613.a BGB‑a, na preuzimatelja načelno prenose prava i obveze koji proizlaze iz radnih odnosa koji postoje u trenutku prijenosa poduzeća, uključujući slučajeve u kojima je do tog prijenosa došlo nakon pokretanja stečajnog postupka. Preuzimatelj postaje dužnik obveza koje proizlaze iz budućih isplata mirovine u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću. Zbog toga prilikom izračuna takve mirovine također treba uzeti u obzir radni staž koji je dotični radnik već ostvario kod prenositelja ili njegovih pravnih prednika.

39

Međutim, u skladu s tumačenjem nacionalnog prava suda koji je uputio zahtjev iz njegove presude od 17. siječnja 1980., u slučaju prijenosa poduzeća nakon pokretanja stečajnog postupka, u skladu s načelom jednakosti vjerovnika, nije dopušteno da se preneseno osoblje može pozivati na svoje potraživanje prema novom solventnom dužniku i da na taj način neosnovano ostvari prednost u odnosu na druge vjerovnike, osobito u odnosu na radnike ugovor o radu kojih je prestao. Tako, u slučaju takvog prijenosa poduzeća, preuzimatelj ne odgovara ni za stečena prava ni za buduća prava na davanja za koja je traženo razdoblje radnog staža ili zaposlenja u poduzeću radnik već ostvario prije pokretanja stečajnog postupka. Naime, za davanja u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću preuzimateljeva odgovornost ograničena je na dio koji je radnik ostvario zahvaljujući svojem zaposlenju u poduzeću nakon pokretanja stečajnog postupka.

40

Posljedično, kao što je to naveo sud koji je uputio zahtjev, u svrhu izračuna iznosa starosne mirovine u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću koji preuzimatelj treba isplatiti radniku u slučaju nastupanja događaja koji daje pravo na davanje, tu starosnu mirovinu kao prvo treba odrediti na temelju pravila navedenog mirovinskog sustava, zasnivajući se na ukupnom radnom stažu koji je radnik ostvario tijekom radnog odnosa i prema potrebi na njegovoj bruto plaći prije okončanja radnog odnosa, koja je odlučujuća. Kao drugo, iznos koji proizlazi iz tog izračuna valja podijeliti na dio koji odgovara radnom stažu u poduzeću ostvarenom u okviru radnog odnosa prije pokretanja stečajnog postupka i na dio koji odgovara radnom stažu ostvarenom nakon tog pokretanja.

41

Osim toga, valja naglasiti da PSV može intervenirati kad je riječ o dijelu mirovinskih prava koje su radnici koje je preuzimatelj preuzeo prikupili u razdoblju u kojem su radili u poduzeću prenositelju prije pokretanja stečajnog postupka samo ako se ti radnici, poput osobe FL, na taj datum mogu pozvati na konačna prava. Osim toga, čak i u takvom slučaju i za razliku od zamišljenog iznosa koji se koristi prilikom izračuna preuzimateljeva udjela, iznos davanja na teret PSV‑a izračunava se na temelju radnikove mjesečne bruto plaće na datum pokretanja stečajnog postupka.

42

Posljedično, razlika, koju je sud koji je uputio zahtjev u ovom slučaju procijenio na 142,22 eura mjesečno, može se pojaviti između, s jedne strane, iznosa koje su stvarno isplatili PSV i preuzimatelj i, s druge strane, zamišljenog ukupnog iznosa mirovine na koji bi osoba FL imala pravo u uobičajenim okolnostima. Međutim, takav radnik može prijaviti svoje potraživanje u pasivi imovinske mase u visini tog iznosa (predmet C‑675/18).

43

Kad je riječ o radniku poput osobe EM (predmet C‑674/18), koji u trenutku pokretanja stečajnog postupka još nije stekao konačna prava na mirovinu, PSV neće intervenirati, nego zainteresirana osoba može prijaviti svoje potraživanje u pasivi imovinske mase u visini iznosa svojih prava.

44

Valja podsjetiti na to da je, u okviru suradnje između nacionalnih sudova i Suda ustanovljene u članku 267. UFEU‑a, na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor na temelju kojeg će moći riješiti spor koji se pred njim vodi. U tom smislu, Sud će, prema potrebi, preoblikovati postavljena pitanja (presuda od 28. svibnja 2020., World Comm Trading Gfz, C‑684/18, EU:C:2020:403, t. 26. i navedena sudska praksa).

45

U ovom slučaju prethodna pitanja u svakom od spojenih predmeta valja shvatiti na način da sud koji je uputio zahtjev najprije postavlja pitanje o tome jesu li nacionalni propis o kojem je riječ u tim predmetima i nacionalna sudska praksa u skladu s direktivama 2001/23 i 2008/94, zatim o tome treba li gubitke koje su pretrpjele osobe EM i FL smatrati očito neproporcionalnima s obzirom na članak 8. Direktive 2008/94 i, naposljetku, o izravnom učinku koji ta odredba može imati kao i o njezinoj primjenjivosti na privatnopravno tijelo osiguranja od rizika insolventnosti poslodavaca u području strukovne mirovine kao što je to PSV.

46

Valja navesti da tužitelji iz glavnog postupka pred Sudom imaju dvojbe u pogledu toga je li u predmetima iz glavnog postupka stečajni postupak pokrenut u pogledu prenositelja s ciljem ostvarivanja prijenosa poduzeća na način da se teret koji preuzimatelji snose na temelju prava koja su tužitelji iz glavnog postupka prikupili u svojem dodatnom mirovinskom sustavu u poduzeću može smanjiti. Međutim, sud koji je uputio zahtjev u ovom slučaju u svojim zahtjevima za prethodnu odluku ničim ne dokazuje postojanje prijevare ili zlouporabe koji obilježavaju pokretanje stečajnog postupka u pogledu prenositelja.

47

Svojim prvim, drugim i četvrtim pitanjem u svakom od spojenih predmeta sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li Direktivu 2001/23, osobito s obzirom na njezin članak 3. stavke 1. i 4. kao i članak 5. stavak 2. podstavak (a), tumačiti na način da im se u slučaju prijenosa poduzeća – nad kojim je pokrenut stečajni postupak koji provodi njegov stečajni upravitelj – protivi nacionalni propis kako ga tumači nacionalna sudska praksa, u skladu s kojim, kada nakon pokretanja stečajnog postupka nastupi događaj koji daje pravo na mirovinu u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću, preuzimatelj ne odgovara za radnikova buduća prava na tu mirovinu koja je on prikupio na temelju radnog staža ostvarenog prije pokretanja stečajnog postupka.

48

Kako bi se dao odgovor na ta pitanja, valja podsjetiti na to da se, kao što to proizlazi iz njezina članka 3. s obzirom na njezinu uvodnu izjavu 3., Direktivom 2001/23 nastoji osigurati zaštita zaposlenika u slučaju promjene poslodavca, tako što im se omogućava da ostanu u službi kod novog poslodavca pod uvjetima jednakima onima koji su dogovoreni s prenositeljem. Cilj je navedene direktive zajamčiti, koliko je to moguće, nastavak ugovorâ ili radnih odnosa, bez izmjena, s preuzimateljem kako bi se spriječilo da se dotični zaposlenici stave u nepovoljniji položaj zbog same činjenice prijenosa (vidjeti u tom smislu rješenje od 28. siječnja 2015., Gimnasio Deportivo San Andrés, C‑688/13, EU:C:2015:46, t. 34. i presudu od 16. svibnja 2019., Plessers, C‑509/17, EU:C:2019:424, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

49

Međutim, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 4. i 6. navedene direktive, s obzirom na razlike koje postoje u državama članicama što se tiče opsega zaštite radnika u tom području, cilj je te direktive smanjenje tih razlika približavanjem nacionalnih zakonodavstava, bez potpunog usklađivanja u tom području (rješenje od 28. siječnja 2015., Gimnasio Deportivo San Andrés, C‑688/13, EU:C:2015:46, t. 35. i navedena sudska praksa).

50

Osim toga, ako u skladu s ciljem Direktive 2001/23 valja zaštititi interese radnika na koje se odnosi taj prijenos, ipak se ne mogu zanemariti preuzimateljevi interesi. Cilj te direktive nije samo zaštita interesa zaposlenika prilikom prijenosa poduzeća, nego ona također treba osigurati pravednu ravnotežu između interesa zaposlenika, s jedne strane, i interesa preuzimatelja, s druge strane (presuda od 26. ožujka 2020., ISS Facility Services, C‑344/18, EU:C:2020:239, t. 26.).

51

U tom je pogledu ipak bitno navesti da se pravila Direktive 2001/23 trebaju smatrati obvezujućima jer državama članicama nije dopušteno da od njih odstupe na način koji bi bio nepovoljan za radnike, osim u iznimnim slučajevima predviđenima tom direktivom (vidjeti u tom smislu rješenje od 28. siječnja 2015., Gimnasio Deportivo San Andrés, C‑688/13, EU:C:2015:46, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

52

Članak 3. stavak 1. prvi podstavak navedene direktive utvrđuje načelo prema kojem se prava i obveze koje za prenositelja proizlaze iz ugovora o radu ili radnog odnosa na dan prijenosa prenose na preuzimatelja.

53

Međutim, kao prvo, iz članka 3. stavka 4. podstavka (a) Direktive 2001/23 proizlazi da se, osim ako države članice ne odrede drukčije, stavci 1. i 3. tog članka ne primjenjuju na prava radnika na davanja za slučaj starosti, invalidska davanja ili davanja za nadživjele članove obitelji na temelju dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću ili između poduzeća koji postoji izvan zakonskih okvira sustava socijalnog osiguranja u državama članicama.

54

Važno je također istaknuti da, sukladno članku 3. stavku 4. podstavku (b) Direktive 2001/23, čak i kad države članice ne određuju da se u vezi s pravima iz prethodne točke ove presude primjenjuju stavci 1. i 3. tog članka, one moraju donijeti potrebne mjere kojima štite interese radnika, uključujući one koji su već napustili poduzeće prenositelja u trenutku prijenosa, što se tiče njihovih stečenih ili budućih prava na davanja za slučaj starosti i davanja za nadživjele članove obitelji u okviru dodatnih mirovinskih sustava predviđenih u članku 3. stavku 4. podstavku (a) (rješenje od 28. siječnja 2015., Gimnasio Deportivo San Andrés, C‑688/13, EU:C:2015:46, t. 44. i navedena sudska praksa).

55

Kao drugo, članak 5. stavak 1. Direktive 2001/23 određuje da se njezini članci 3. i 4., osim ako države članice ne odrede drukčije, načelno ne primjenjuju na prijenos poduzeća kad prenositelj podliježe stečajnom ili sličnom postupku u slučaju insolventnosti koji je pokrenut s ciljem likvidacije prenositeljeve imovine i pod nadzorom je nadležnog javnog tijela.

56

Osim toga, članak 5. stavak 2. Direktive 2001/23 navodi da, kad se njezini članci 3. i 4. primjenjuju na takav prijenos poduzeća bez obzira na to je li stečajni postupak pokrenut s ciljem likvidacije prenositeljeve imovine, država članica pod određenim uvjetima može ne primijeniti određena jamstva iz tih članaka 3. i 4.

57

Tako, odstupanjem od članka 3. stavka 1. navedene direktive, ta država članica može predvidjeti, primjenjujući njezin članak 5. stavak 2. točku (a), da se prenositeljeve obveze koje proizlaze iz ugovora o radu ili radnog odnosa, a koje su dospjele prije datuma prijenosa ili prije pokretanja stečajnog postupka, ne prenose na preuzimatelja, pod uvjetom da taj postupak osigurava, na temelju propisa te države članice, zaštitu koja je barem istovjetna onoj koju jamči Direktiva 80/987.

58

Valja navesti da iz informacija suda koji je uputio zahtjev proizlazi da se, u skladu s člankom 613.a BGB‑a, u slučaju prijenosa poduzeća na preuzimatelja, prenose prava i obveze koji proizlaze iz radnih odnosa koji su postojali u trenutku prijenosa te da se tim člankom izričito ne predviđa da se određene vrste prava ne prenose niti da valja razlikovati okolnosti pod kojima se odvijaju takvi prijenosi. Stoga je njemački zakonodavac, u skladu s mogućnosti iz Direktive 2001/23, načelno namjeravao primijeniti njezin članak 3. stavak 1. na prava radnika na davanja u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću, uključujući u situaciji u kojoj do prijenosa dođe tijekom stečajnog postupka pokrenutog nad prenositeljem.

59

Prema tome, valja odrediti je li u okviru načelne primjene članka 3. navedene direktive ipak moguće, na temelju odstupanja iz te direktive, predvidjeti da preuzimatelj ne odgovara za radnikova buduća prava na starosnu mirovinu u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću koja su ostvarena tijekom radnog staža koji je prethodio pokretanju stečajnog postupka.

60

Najprije, kad je riječ o članku 5. stavku 1. Direktive 2001/23, Sud je u nekoliko navrata presudio da, kako bi se utvrdilo je li prijenos poduzeća obuhvaćen tom iznimkom, valja osigurati da takav prijenos udovoljava trima kumulativnim uvjetima navedenima u toj odredbi, odnosno da prenositelj mora podlijegati stečajnom ili sličnom postupku u slučaju insolventnosti, da taj postupak mora biti pokrenut s ciljem likvidacije prenositeljeve imovine te da mora biti pod nadzorom nadležnog javnog tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 16. svibnja 2019., Plessers, C‑509/17, EU:C:2019:424, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

61

Konkretno, Sud je presudio da članak 5. stavak 1. te direktive zahtijeva da stečajni ili slični postupak u slučaju insolventnosti bude pokrenut s ciljem likvidacije prenositeljeve imovine te da taj uvjet ne ispunjava postupak kojem je cilj nastavljanje aktivnosti predmetnog poduzeća (vidjeti u tom smislu presudu od 22. lipnja 2017., Federatie Nederlandse Vakvereniging i dr., C‑126/16, EU:C:2017:489, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

62

Posljedično, postupci poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, kojima cilj nije likvidacija prenositeljeve imovine, nego nastavak njegovih djelatnosti nakon njezina prijenosa, ne čine postupak pokrenut u svrhu likvidacije prenositeljeve imovine u smislu članka 5. stavka 1. navedene direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 22. lipnja 2017., Federatie Nederlandse Vakvereniging i dr., C‑126/16, EU:C:2017:489, t. 51. i 52.).

63

Zatim, kad je riječ o članku 5. stavku 2. podstavku (a) Direktive 2001/23, valja utvrditi da na temelju nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku, na način kako ga tumači nacionalna sudska praksa, ako su mirovinska prava u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću već bila u tijeku stjecanja prije pokretanja stečajnog postupka, pravo na starosnu mirovinu može nastati tek nakon što nastupi događaj koji otvara pravo na davanje nakon pokretanja tog postupka.

64

Stoga se ne može smatrati da se taj nacionalni propis, na način kako ga tumači nacionalna sudska praksa, odnosi na obveze koje je prenositelj dugovao prije datuma prijenosa ili prije pokretanja stečajnog postupka a da se pritom, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 85. svojeg mišljenja, ne protivi uskom tumačenju kojeg to odstupanje mora biti predmet.

65

Iz toga slijedi da se odstupanja posebno predviđena člankom 5. Direktive 2001/23 ne mogu primjenjivati na nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku na način kako ga tumači nacionalna sudska praksa.

66

Takvo utvrđenje ipak ne isključuje mogućnost da taj propis bude obuhvaćen odstupanjima predviđenima člankom 3. stavkom 4. Direktive 2001/23. Naime, valja navesti da je pretpostavka na kojoj se temelji članak 5. stavak 2. podstavak (a) navedene direktive – koji se odnosi na prijenos poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku – primjena članaka 3. i 4. te direktive (presuda od 11. lipnja 2009., Komisija/Italija, C‑561/07, EU:C:2009:363, t. 41.).

67

U tom smislu, iz točke 58. ove presude proizlazi da je nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku, kako ga tumači nacionalna sudska praksa, proveden djelomičan prijenos obveze ostvarivanja prava radnika na starosnu mirovinu u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću na preuzimatelja.

68

Međutim, kao što je to naglasila Komisija, s obzirom na to da članak 3. stavak 4. Direktive 2001/23 državama članicama omogućuje da preuzimatelju nametnu potpuni prijenos takve obveze jednako kao i da do takvog prenošenja na preuzimatelja uopće ne dođe, ta se odredba ne može tumačiti na način da se njome načelno zabranjuje provedba djelomičnog prijenosa nacionalnim propisom.

69

Naime, valja primijetiti da se, kao što je to navedeno u točkama 49. i 50. ove presude, tom direktivom ne predviđa potpuno usklađivanje te se njome nastoji osigurati pravedna ravnoteža između interesa radnika, s jedne strane, i interesa preuzimatelja, s druge strane.

70

U takvom slučaju valja smatrati da, s jedne strane, država članica „odluč[uje] drukčije” u smislu dijela rečenice članka 3. stavka 4. podstavka (a) te direktive samo za dio prava radnika na starosnu mirovinu u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću koja se trebaju prenijeti na preuzimatelja te da se, s druge strane, obveza usvajanja mjera koje su nužne za zaštitu interesa radnika nameće toj državi članici na temelju njezina članka 3. stavka 4. podstavka (b) kako za dio tih prava koja su prenesena na preuzimatelja tako i za ona ostvarenje kojih se može tražiti samo od prenositelja, prema potrebi, u stečajnom postupku koji je pokrenut protiv njega, kao što je to slučaj u glavnom postupku.

71

Iz toga slijedi da prilikom izvršavanja svoje margine prosudbe države članice mogu predvidjeti da, čak i ako se na preuzimatelja prenesu prava i obveze koji proizlaze iz radnog odnosa koji je postojao u trenutku prijenosa, on odgovara samo za radnikova buduća prava na starosnu mirovinu u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću koja se temelje na radnom stažu ostvarenom nakon pokretanja stečajnog postupka, pod uvjetom da ta država članica usvoji mjere koje su nužne za zaštitu interesa radnika u skladu s člankom 3. stavkom 4. podstavkom (b) navedene direktive.

72

Naime, takvo tumačenje načelno omogućuje da se osigura pravedna ravnoteža između zaštite interesa radnika i interesa preuzimatelja u slučaju prijenosa poduzeća nakon pokretanja stečajnog postupka, pod uvjetom da se njime osigurava da se održe prava radnika na starosnu mirovinu u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću, pri čemu se predviđa ograničenje preuzimateljeve odgovornosti koje može olakšati prijenose poduzeća koji su predmet stečajnog postupka.

73

U tom pogledu također valja navesti da tekst članka 3. stavka 4. točke (b) Direktive 2001/23 u bitnome preuzima tekst članka 8. Direktive 80/987, koji je sastavljen na jednak način poput onoga iz članka 8. Direktive 2008/94, kojom je kodificirana Direktiva 80/987. Osim toga, članak 5. stavak 2. točka (a) Direktive 2001/23, koji se odnosi na prijenos poduzeća u slučaju stečajnog postupka, izričito zahtijeva zaštitu barem istovjetnu onoj predviđenoj situacijama iz Direktive 80/987. Iz toga slijedi da mjere koje su nužne za zaštitu interesa radnika koje moraju usvojiti države članice na temelju članka 3. stavka 4. podstavka (b) Direktive 2001/23 treba shvatiti kao da u svakom slučaju uključuju mjere predviđene Direktivom 2008/94 te da se njima nastoji nadomjestiti insolventnost njihova poslodavca neovisno o tomu je li on preuzimatelj ili, kao u ovom slučaju, prenositelj.

74

Iz toga proizlazi da, u slučaju prijenosa poduzeća nakon pokretanja stečajnog postupka, zaštita radnika u pogledu njihovih stečenih ili budućih prava na starosnu mirovinu u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću ili između poduzeća u smislu članka 3. stavka 4. podstavka (b) Direktive 2001/23 treba biti barem istovjetna razini zaštite iz članka 8. Direktive 2008/94.

75

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo, drugo i četvrto pitanje u svakom od spojenih predmeta treba odgovoriti da Direktivu 2001/23, osobito s obzirom na njezin članak 3. stavke 1. i 4. kao i njezin članak 5. stavak 2. podstavak (a), treba tumačiti na način da joj se, u slučaju prijenosa poduzeća nad kojim je pokrenut stečajni postupak koji provodi njegov stečajni upravitelj, ne protivi nacionalni propis, kako ga tumači nacionalna sudska praksa, u skladu s kojim, kada nakon pokretanja stečajnog postupka nastupi događaj koji daje pravo na mirovinu u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću, preuzimatelj ne odgovara za radnikova buduća prava na tu mirovinu prikupljena na temelju radnog staža ostvarenog prije pokretanja stečajnog postupka, pod uvjetom da su, kad je riječ o iznosu za koji preuzimatelj ne odgovara, mjere usvojene u svrhu zaštite interesa radnika barem istovjetne razini zaštite propisanoj člankom 8. Direktive 2008/94.

76

Svojim trećim, petim i šestim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 4. točku (b) Direktive 2001/23 u vezi s člankom 8. Direktive 2008/94 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, onako kako ga tumači nacionalna sudska praksa, koji predviđa da – nakon što nastupi događaj koji daje pravo na mirovinska davanja u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću nakon pokretanja stečajnog postupka tijekom kojeg je izvršen prijenos poduzeća – kad je riječ o dijelu tih davanja koji ne tereti preuzimatelja, s jedne strane, osiguravatelj za slučaj insolventnosti određen u skladu s nacionalnim pravom nije obvezan intervenirati ako buduća prava na mirovinska davanja nisu bila konačno stečena već u trenutku pokretanja tog stečajnog postupka te da se, s druge strane, u svrhu utvrđivanja iznosa koji se odnosi na dio tih davanja za koji je odgovorno to tijelo taj iznos izračunava na osnovi mjesečne bruto plaće dotičnog radnika u trenutku pokretanja navedenog postupka.

77

U tom pogledu, kao prvo, valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz točke 75. ove presude, jamstvo koje predmetna država članica mora dati za dio mirovinskih davanja u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću koji ne tereti preuzimatelja treba biti barem istovjetno razini zaštite propisanoj člankom 8. Direktive 2008/94.

78

U tom kontekstu, države članice, u okviru prenošenja članka 8. Direktive 2008/94, raspolažu širokom marginom prosudbe radi utvrđivanja mehanizma i razine zaštite prava na mirovinska davanja koja su radnici stekli u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću. Budući da se ta odredba ne može tumačiti na način da se njome traži potpuno jamstvo tih prava, ona nije prepreka tomu da države članice, nastojeći postići gospodarski i socijalno opravdane ciljeve, smanje stečena prava zaposlenika u slučaju insolventnosti njihova poslodavca, pod uvjetom da, među ostalim, poštuju načelo proporcionalnosti. Dakle, države članice dužne su, u skladu s ciljem te direktive, radnicima jamčiti minimalnu razinu zaštite propisanu člankom 8. navedene direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2019., Pensions‑Sicherungs‑Verein, C‑168/18, EU:C:2019:1128, t. 38. do 40. i navedenu sudsku praksu).

79

Kad je riječ o minimalnoj zaštiti propisanoj člankom 8. Direktive 2008/94, Sud je već presudio da je za pravilno prenošenje te odredbe nužno da bivši zaposlenik u slučaju insolventnosti poslodavca primi barem polovinu davanja iz mirovinskog sustava koja proizlaze iz njegovih akumuliranih mirovinskih prava u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću te da ta odredba državama članicama propisuje da u tom slučaju svakom bivšem zaposleniku zajamče naknadu koja odgovara najmanje polovini vrijednosti njegovih prava stečenih u okviru takvog sustava (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2019., Pensions‑Sicherungs‑Verein, C‑168/18, EU:C:2019:1128, t. 41., 51. i 52. i navedenu sudsku praksu).

80

Jednako tako, ta je minimalna zaštita prepreka očito neproporcionalnom smanjenju strukovnih starosnih mirovina zaposlenika koje znatno narušava sposobnost zainteresirane osobe da zadovolji svoje potrebe. To bi bio slučaj sa smanjenjem mirovinskih davanja bivšeg zaposlenika koji zbog tog smanjenja već živi ili bi morao živjeti ispod praga rizika od siromaštva koji je odredio Statistički ured Europske unije (Eurostat) za predmetnu državu članicu. Tako navedena minimalna zaštita zahtijeva da država članica bivšem zaposleniku koji je izložen takvom znatnom smanjenju davanja iz mirovinskog sustava jamči naknadu u iznosu koji, a da pritom ne obuhvati nužno sve pretrpljene gubitke, može otkloniti njihovu očitu neproporcionalnost (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2019., Pensions‑Sicherungs‑Verein, C‑168/18, EU:C:2019:1128, t. 44 i 45.).

81

Još valja dodati da članak 8. Direktive 2008/94 ima za cilj jamčenje zaštite dugoročnih interesa zaposlenika, s obzirom na to da se takvi interesi, što se tiče stečenih ili budućih prava, načelno protežu na cijelo razdoblje mirovine (presuda od 24. studenoga 2016., Webb‑Sämann, C‑454/15, EU:C:2016:891, t. 27.).

82

Kao drugo, valja navesti da, u slučaju prijenosa poduzeća nakon pokretanja stečajnog postupka, nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku predviđa da se na preuzimatelja prenose prava i obveze koji proizlaze iz radnih odnosa koji su postojali u trenutku prijenosa, tako da se, kad je riječ o dodatnom mirovinskom sustavu u poduzeću poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, u svrhu izračuna iznosa mirovinskih davanja prilikom nastupanja događaja koji daje pravo na njihovu isplatu valja temeljiti na ukupnom radnom stažu koji je radnik ostvario tijekom radnog odnosa, uključujući onaj ostvaren kod prenositelja, kao i na radnikovoj bruto plaći prije okončanja radnog odnosa.

83

Osim toga, kao što to proizlazi iz informacija koje je pružio sud koji je uputio zahtjev, a koje su navedene u točkama 20. i 28. ove presude, u skladu s dodatnim mirovinskim sustavom u poduzeću o kojem je riječ u glavnom postupku, iznos starosne mirovine za svaku godinu radnog staža iznosi određeni postotak radnikove bruto plaće u trenutku u kojem je nastupio događaj koji daje pravo na ta davanja a da pritom ne može premašiti određeni postotak nakon 45 godina službe.

84

Iz toga slijedi da nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku poštuje jamstvo koje proizlazi iz članka 8. Direktive 2008/94 iz točke 79. ove presude – a koje se sastoji od toga da se bivšem zaposleniku osigura barem polovica mirovinskih davanja koja proizlaze iz mirovinskih prava prikupljenih u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću – samo pod uvjetom da je bivšem radniku zajamčen primitak polovice iznosa koji mu se duguju na temelju mehanizma izračuna uvedenog nacionalnim propisom iz točaka 82. i 83. ove presude.

85

Konkretnije, članak 8. Direktive 2008/94 ne može se tumačiti na način da se, u slučaju poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, iznos davanja od kojeg barem 50 % treba priznati bivšem radniku može izračunati a da se u tu svrhu ne uzme u obzir radni staž ostvaren kod prenositelja tijekom kojeg su se prava na mirovinska davanja kumulirala te radnikova bruto plaća u trenutku nastanka tih prava.

86

Usto, izračun koji ne uzima u obzir radni staž i bruto plaću iz prethodne točke ne omogućava određivanje toga treba li, u skladu sa zahtjevom koji proizlazi iz tog članka 8., a koji se navodi u točki 80. ove presude, ispraviti posljedice smanjenja tih davanja koje je pretrpio bivši radnik koji već živi ili bi zbog tog smanjenja trebao živjeti ispod praga rizika siromaštva koji utvrđuje predmetna država članica.

87

U tom pogledu valja otkloniti argument njemačke vlade u skladu s kojim se – s obzirom na to da se u njemačkoj verziji članka 8. Direktive 2008/94 navodi sintagma „ihrer erworbenen Rechte oder Anwartschaftsrechte” i da se izraz „erworbene Anwartschaftrechte” može doslovno prevesti kao „stečena buduća prava” – ta odredba odnosi samo na buduća prava koja su u skladu s nacionalnim odredbama stečena odnosno koja su konačna.

88

Naime, valja primijetiti da se, kao što to ističe tužitelj iz glavnog postupka u predmetu C‑674/18, druge jezične verzije te odredbe, poput onih na španjolskom, francuskom ili talijanskom jeziku, odnose samo na „stečena i buduća prava” a da se pritom ne traži da su ona postala konačna.

89

Međutim, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, potreba ujednačenog tumačenja odredbe prava Unije zahtijeva da se, u slučaju neslaganja između njezinih različitih jezičnih verzija, ta odredba tumači ovisno o kontekstu i svrsi propisa kojeg je sastavni element (presuda od 23. studenoga 2016., Bayer CropScience i Stichting De Bijenstichting, C‑442/14, EU:C:2016:890, t. 84. i navedena sudska praksa).

90

Doduše, članak 2. stavak 2. prvi podstavak Direktive 2008/94 predviđa da se njome ne dovodi u pitanje nacionalno pravo koje se, među ostalim, odnosi na definiciju izraza „stečeno pravo”, s jedne strane, i „buduće pravo”, s druge strane.

91

Stoga se ta direktiva ne protivi tomu da država članica među budućim pravima razlikuje ona koja su konačna. Stoga takva margina prosudbe koja se priznaje državama članicama ne bi mogla dovesti do povrede korisnog učinka odredbi navedene direktive i osobito njezina članka 8. Međutim, to bi bio slučaj kad bi državi članici bilo dopušteno da isključi određene kategorije budućih prava, u smislu svojeg unutarnjeg prava, iz obveze minimalne zaštite koja je člankom 3. stavkom 4. podstavkom (b) Direktive 2001/23 s obzirom na članak 8. Direktive 2008/94 propisana za sva buduća prava.

92

Na sudu koji je uputio zahtjev je da u konačnici provjeri, s obzirom na načela navedena u prethodnim točkama ove presude, je li u sporovima u glavnom postupku povrijeđena obveza osiguranja minimalne zaštite radnika koji ima pravo na davanja u okviru dopunskog mirovinskog sustava u poduzeću.

93

S obzirom na prethodno navedeno, na treće, peto i šesto pitanje u svakom od spojenih predmeta treba odgovoriti da članak 3. stavak 4. podstavak (b) Direktive 2001/23 u vezi s člankom 8. Direktive 2008/94 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, onako kako ga tumači nacionalna sudska praksa, koji – nakon što nastupi događaj koji daje pravo na mirovinska davanja u okviru dodatnog mirovinskog sustava u poduzeću nakon pokretanja stečajnog postupka tijekom kojeg je izvršen prijenos poduzeća – kad je riječ o dijelu tih davanja koji ne tereti preuzimatelja predviđa da, s jedne strane, osiguravatelj za slučaj insolventnosti određen u skladu s nacionalnim pravom nije obvezan intervenirati ako buduća prava na mirovinska davanja nisu bila konačna u trenutku pokretanja tog stečajnog postupka te da se, s druge strane, u svrhu utvrđivanja iznosa koji se odnosi na dio tih davanja za koji je odgovorno to tijelo taj iznos izračunava na osnovi mjesečne bruto plaće dotičnog radnika u trenutku pokretanja navedenog postupka, ako iz te odredbe proizlazi da je radnicima uskraćena minimalna zaštita zajamčena tom odredbom, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

94

Svojim sedmim do devetog pitanja u svakom od spojenih predmeta sud koji je uputio zahtjev u biti pita ima li članak 8. Direktive 2008/94, time što predviđa minimalnu zaštitu stečenih ili budućih prava radnika na mirovinska davanja, izravan učinak na koji se zainteresirana osoba može pozivati pred privatnopravnim osiguravateljem koji je zadužen za to da od poslodavaca naplati obvezne doprinose te u tu svrhu može primijeniti prisilno izvršenje, pri čemu podliježe bonitetnom nadzoru tijela javne vlasti predmetne države članice.

95

Sud je u presudi od 19. prosinca 2019., Pensions‑Sicherungs‑Verein (C‑168/18, EU:C:2019:1128) već odgovorio na pitanje može li članak 8. Direktive 2008/94 imati izravan učinak tako da se na njega može pozvati protiv tijela privatnog prava koje je predmetna država članica odredila kao tijelo za osiguranje od rizika insolventnosti poslodavaca u području strukovne mirovine. U točkama 52. do 57. te presude on je u bitnome odgovorio potvrdno, pod uvjetom da se, s jedne strane, s obzirom na zadaću jamstva koja je tom tijelu povjerena i uvjete pod kojima ih ono ispunjava, navedeno tijelo može poistovjetiti s državom te da, s druge strane, ta zadaća doista obuhvaća vrste mirovinskih davanja za koja se traži minimalna zaštita predviđena tim člankom 8.

96

S obzirom na ta razmatranja, na sedmo do devetog pitanja u svakom od spojenih predmeta valja odgovoriti da članak 8. Direktive 2008/94, time što predviđa minimalnu zaštitu stečenih prava ili budućih prava radnika na mirovinska davanja, može imati izravan učinak, tako da se na njega može pozvati protiv tijela privatnog prava koje je država članica odredila kao tijelo za osiguranje od rizika insolventnosti poslodavaca u području strukovne mirovine, pod uvjetom da se, s jedne strane, s obzirom na zadaću jamstva tog tijela koja mu je povjerena i na uvjete pod kojima je obavlja, ono može izjednačiti s državom te da, s druge strane, ta zadaća doista obuhvaća vrste mirovinskih davanja za koja se zahtijeva minimalna zaštita predviđena tim člankom 8., što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

97

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje: