1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.).

2

Ovaj zahtjev upućen je u okviru spora između društva mBank S. A., banke sa sjedištem u Poljskoj koja u Češkoj Republici putem podružnice posluje na internetu, i osobe PA, u vezi s tražbinom koja proizlazi iz neplaćenih dospjelih obroka ugovora o potrošačkom kreditu.

3

Uvodnim izjavama 15. i 34. Uredbe br. 1215/2012 propisuje se:

[…]

4

Poglavlje II. Uredbe br. 1215/2012, naslovljeno „Nadležnost”, sadržava deset odjeljaka. Odjeljak 1., naslovljen „Opće odredbe”, sadržava članak 4., koji u stavku 1. propisuje:

„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”

5

Odjeljak 2. tog poglavlja II., naslovljen „Posebna nadležnost”, sadržava članak 7. navedene uredbe, kojim se propisuje:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

[…]”

6

Odjeljak 4. poglavlja II. Uredbe br. 1215/2012, naslovljen „Nadležnost za potrošačke ugovore”, sadržava njezine članke 17. do 19.

7

U skladu s člankom 17. stavcima 1. i 2. te uredbe:

„1.   U pitanjima u vezi ugovora kojeg sklapa osoba, potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost se utvrđuje ovim Odjeljkom […] ako:

2.   Ako potrošač sklopi ugovor sa strankom koja nema domicil u državi članici ali ima podružnicu, predstavništvo ili drugu poslovnu jedinicu u jednoj od država članica, za tu se stranku u sporovima koji proizlaze iz poslovanja te podružnice, predstavništva ili poslovne jedinice smatra da ima domicil u toj državi članici.”

8

Člankom 18. stavkom 2. navedene uredbe propisuje se:

„Druga ugovorna stranka može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil.”

9

U odjeljku 7. tog poglavlja II., naslovljenom „Prorogacija nadležnosti”, nalazi se članak 26., kojim se propisuje:

„1.   Osim nadležnosti koja proizlazi iz drugih odredaba ove Uredbe, nadležan je sud države članice pred kojim se tuženik upušta u postupak. Ovo se pravilo ne primjenjuje ako se tuženik upustio u postupak kako bi osporavao nadležnost ili ako je drugi sud isključivo nadležan temeljem članka 24.

2.   U stvarima iz odjeljaka 3., 4., i 5. u kojima je tuženik ugovaratelj osiguranja, osiguranik, korisnik ugovora o osiguranju, oštećena stranka, potrošač ili zaposlenik, sud, prije utvrđivanja nadležnosti prema stavku 1., osigurava da je tuženik obaviješten o svom pravu osporavanja nadležnosti suda i o posljedicama upuštanja ili neupuštanja u postupak.”

10

Poglavlje V. te uredbe, naslovljeno „Opće odredbe”, sadržava, među ostalim, njezin članak 62., koji u stavku 1. propisuje:

„Radi utvrđivanja ima li stranka domicil u državi članici pred čijim je sudovima pokrenut postupak, sud primjenjuje svoje unutarnje pravo.”

11

Iz članka 11. stavka 1. zákona č. 99/1963 Sb., Občanský soudní řád (Zakon br. 99/1963 o Zakoniku o građanskom postupku) proizlazi da su za utvrđivanje stvarne i mjesne nadležnosti do kraja postupka relevantne okolnosti koje su postojale na dan pokretanja tog postupka. Kad je riječ o mjesnoj nadležnosti, iz članka 85. tog zakonika proizlazi da, osim ako je zakonom predviđeno drukčije, redovan sud fizičke osobe jest općinski sud na čijem području ona ima domicil.

12

Dana 21. srpnja 2014. elektroničkim putem sklopljen je ugovor o potrošačkom kreditu između stranaka u glavnom postupku na temelju kojeg je osobi PA, fizičkoj osobi sa svojstvom potrošača, odobren kredit u iznosu od 50000 čeških kruna (CZK) (oko 1820 eura).

13

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je osoba PA u više navrata kasnila s plaćanjem i nije platila mjesečne obroke iz navedenog ugovora, unatoč tomu što joj je tužitelj više puta poslao poziv na plaćanje, a poslao joj je i prijedlog za mirno rješavanje spora putem predsudske nagodbe.

14

Društvo mBank 7. ožujka 2018. podnijelo je tužbu sudu koji je uputio zahtjev kojom zahtijeva da se osobi PA naloži plaćanje glavnice, kamata i kapitaliziranih kamata.

15

Nadležnost Obvodnog souda pro Prahu 8 (Sud gradske četvrti Prag 8, Češka Republika) društvo mBank opravdava činjenicom da osoba PA ima domicil u Pragu (Češka Republika), kako proizlazi iz adrese koju je zainteresirana stranka navela u zahtjevu za odobrenje kredita i u samom ugovoru.

16

Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da je na dan podnošenja tužbe domicil osobe PA bio na području Slovačke Republike, a ne na području Češke Republike. Naime, uz činjenicu da su svi pokušaji dostave sudskih pismena zainteresiranoj stranci u toj potonjoj državi članici bili bezuspješni, ona je, nakon pouke u skladu s člankom 26. stavkom 2. Uredbe br. 1215/2012, izjavila i tomu u prilog podnijela dokaze da je na dan podnošenja tužbe njezino stalno boravište bilo u Slovačkoj te je slijedom toga osporila nadležnost češkog suda pred kojim je pokrenut postupak.

17

Iako sud koji je uputio zahtjev ističe da prema njegovu mišljenju pojam „domicil potrošača” u smislu Uredbe br. 1215/2012 treba razumjeti tako da upućuje na domicil potrošača na dan podnošenja tužbe, on ipak pita Sud je li to stvarno slučaj ili taj pojam upućuje na domicil potrošača na dan sklapanja ugovornog odnosa, to jest, u slučaju poput onoga u glavnom postupku, na dan sklapanja predmetnog ugovora o potrošačkom kreditu.

18

Taj sud dodaje da ugovor iz glavnog postupka nije ugovor o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene ni ugovor o bilo kakvom drugom obliku kredita sklopljenom za financiranje prodaje robe u smislu članka 17. stavka 1. točaka (a) i (b) Uredbe br. 1215/2012 te da se, prema njegovu mišljenju, na temelju članka 17. stavka 1. točke (c) ne može raditi o potrošačkom ugovoru, osim u slučaju da je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja profesionalnu ili gospodarsku djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil.

19

U tim je okolnostima Obvodní soud pro Prahu 8 (Sud gradske četvrti Prag 8) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

20

Na temelju članka 99. Poslovnika Suda, kad se odgovor na pitanje može jasno izvesti iz sudske prakse ili kad odgovor ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji, Sud može, u svakom trenutku, na prijedlog suca izvjestitelja te nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odlučiti obrazloženim rješenjem.

21

Tu odredbu valja primijeniti u okviru predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku.

22

Najprije valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda uspostavljene člankom 267. UFEU‑a na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu, Sud će, prema potrebi, preoblikovati pitanja koja su mu postavljena (vidjeti osobito presudu od 28. svibnja 2020., World Comm Trading Gfz, C‑684/18, EU:C:2020:403, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

23

Stoga svojim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 18. stavak 2. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da se pojam „domicil potrošača” iz te odredbe odnosi na domicil potrošača na dan sklapanja ugovora o kojem je riječ ili na domicil potrošača na dan podnošenja tužbe.

24

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da je ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku sklopljen između fizičke osobe sa svojstvom potrošača te nijedan drugi element iz spisa koji Sud ima na raspolaganju ne omogućuje zaključak da je osoba PA sklopila taj ugovor u svrhu koja je povezana s profesionalnom djelatnošću u smislu članka 17. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012.

25

Iz toga slijedi da je ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku, u skladu s potonjom odredbom, obuhvaćen kategorijom „potrošački ugovori” u smislu navedene odredbe.

26

Kad je riječ o pravilima posebne nadležnosti u području potrošačkih ugovora, u slučaju poput ovoga, kad je druga ugovorna strana pokrenula postupak protiv potrošača, članak 18. stavak 2. Uredbe br. 1215/2012 propisuje pravilo isključive nadležnosti, na temelju kojeg se postupak može pokrenuti samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil.

27

U predmetnom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da je osoba PA, čiji je domicil u trenutku sklapanja ugovora o kreditu o kojem je riječ u glavnom postupku bio na području Češke Republike, nakon sklapanja ugovora promijenila svoj domicil a da o tome nije obavijestila ni drugu ugovornu stranu ni češka tijela.

28

Međutim, kao što je to i navedeno u točki 16. ovog rješenja, sud koji je uputio zahtjev utvrdio je, primjenjujući pravo suda pred kojim se vodi postupak u skladu s člankom 62. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012, da je posljednji poznati domicil osobe PA bio u Slovačkoj.

29

Kao prvo, u tom pogledu valja utvrditi da tekst članka 18. stavka 2. Uredbe br. 1215/2012, među ostalim, u verzijama na češkom, njemačkom, engleskom, poljskom, rumunjskom i finskom, jasno navodi „držav[a] članic[a] u kojoj potrošač ima domicil”. Stoga doslovno tumačenje te odredbe dovodi do zaključka da se postupak, kada ga pokreće druga ugovorna strana protiv potrošača, može pokrenuti samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil na dan podnošenja te tužbe.

30

Kao drugo, i kao što to potvrđuje izvješće P. Jenarda o Konvenciji o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (potpisana 27. rujna 1968.) (SL 1979., C 59, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), činjenica da se prednost daje stvarnom domicilu na dan podnošenja tužbe u odnosu na adresu navedenu u ugovoru je rješenje koje je bilo predviđeno već u doba potpisivanja te konvencije. Naime, P. Jenard na stranici 33. tog izvješća naveo je da je „[p]rilično teško utvrditi nadležnost u slučaju kada postupak pokreće prodavatelj ili zajmodavac, a kupac ili zajmoprimac se nastane u inozemstvu nakon sklapanja ugovora”, te je pojasnio da „[p]otreba zaštite tih osoba podrazumijeva da se protiv njih pokreće postupak samo pred sudovima države u kojoj su odredile svoj novi domicil”.

31

Kao treće, drukčije tumačenje moglo bi dovesti do pravne nesigurnosti u pogledu nadležnog suda u slučajevima u kojima je potrošač jednom ili više puta promijenio domicil tijekom trajanja pravnog odnosa o kojem je riječ. Naime, takvo umnožavanje nadležnih sudova pred kojima se može pokrenuti postupak bilo bi protivno cilju koji se želi postići Uredbom br. 1215/2012 i koji je naveden u njezinoj uvodnoj izjavi 15., a prema kojem bi pravila o nadležnosti trebala biti što je moguće više predvidiva.

32

U tom smislu valja istaknuti da je Sud u točki 47. presude od 17. studenoga 2011., Hypoteční banka (C‑327/10, EU:C:2011:745), koja se odnosila na Uredbu br. 44/2001, ali koja je primjenjiva i na Uredbu br. 1215/2012, utvrdio da su, „u slučaju […] u kojem potrošač koji je strana ugovora o zajmu […] odjavi svoj domicil prije nego što se protiv njega pokrene postupak zbog povrede ugovornih obveza, nadležni sudovi države članice na čijem području se nalazio posljednji poznati domicil potrošača”. Stoga, u slučaju u kojem postoji više uzastopnih domicila, samo je posljednji poznati domicil potrošača na dan pokretanja predmetnog postupka odlučujući za potrebe utvrđivanja međunarodne nadležnosti suda države članice.

33

Iz toga slijedi da sudovi države članice nisu nadležni za odlučivanje o sporu koji se odnosi na potrošački ugovor u skladu s uvjetima propisanima u članku 17. stavku 1. Uredbe br. 1215/2012 u slučaju poput predmetnoga, kada posljednji poznati domicil potrošača nije na području te države članice.

34

Također valja istaknuti da je taj zaključak poduprt, kao prvo, strukturom odredaba iz poglavlja II. odjeljka 4. Uredbe br. 1215/2015, koje se odnose na nadležnost za „potrošačke ugovore” i koje se moraju usko tumačiti, s obzirom na to da one predstavljaju odstupanje i od općeg pravila o nadležnosti propisanog u članku 4. stavku 1. te uredbe, koji nadležnost dodjeljuje državi članici na čijem području tuženik ima domicil, i od pravila o posebnoj nadležnosti u području ugovora, propisanog u članku 7. stavku 1. navedene uredbe, prema kojem je nadležan sud mjesta izvršenja konkretne obveze (vidjeti po analogiji, kad je riječ o Uredbi br. 44/2001, presudu od 6. rujna 2012., Mühlleitner, C‑190/11, EU:C:2012:542, t. 26. i 27. i navedenu sudsku praksu).

35

Kao drugo, kao što je to istaknuto u izvješću P. Jenarda koje je navedeno u točki 30. ovog rješenja, takvo rješenje u skladu je s posebnim ciljem koji se nastoji postići odjeljkom 4. poglavlja II. Uredbe br. 1215/2012, a koji se odnosi na „[n]adležnost za potrošačke ugovore” i utvrđuje pravila posebne nadležnosti u korist potrošača kao ugovorne strane za koju se smatra da je ekonomski slabija i pravno neiskusnija od gospodarskog subjekta s kojim sklapa ugovor (vidjeti po analogiji presudu od 23. prosinca 2015., Hobohm, C‑297/14, EU:C:2015:844, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

36

Stoga na prethodna pitanja valja odgovoriti da pojam „domicil potrošača” iz članka 18. stavka 2. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se odnosi na domicil potrošača na dan pokretanja sudskog postupka.

37

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

Pojam „domicil potrošača” iz članka 18. stavka 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da se odnosi na domicil potrošača na dan pokretanja sudskog postupka.