–

za Verbraucherzentrale Berlin eV, J. Hennig i J. Christ, Rechtsanwälte,

–

za DB Vertrieb GmbH, B. Bräutigam, Rechtsanwalt,

–

za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i S. Šindelková, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, B.-R. Killmann i C. Valero, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. točke 6. i članka 3. stavka 3. točke (k) Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 260.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između udruge Verbraucherzentrale Berlin eV i društva DB Vertrieb GmbH o uvjetima internetske prodaje kartice koja svojem imatelju daje pravo na sniženja cijene prilikom kasnije kupnje putničkih karata.

3

U uvodnim izjavama 27. i 49. Direktive 2011/83 navedeno je:

[…]

4

U skladu s člankom 1. te direktive:

„Svrha ove Direktive je doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta usklađivanjem određenih aspekata zakona i drugih propisa u državama članicama o ugovorima koji se sklapaju između potrošača i trgovaca, postižući visoku razinu zaštite potrošača.”

5

Člankom 2. navedene direktive određeno je:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

6

Člankom 3. Direktive 2011/83 određeno je:

„1.   Ova se Direktiva primjenjuje, pod uvjetima i u mjeri određenoj u njezinim odredbama, na svaki ugovor sklopljen između trgovca i potrošača. […]

[…]

3.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na ugovore:

[…]

[…]”

7

Članak 6. te direktive, naslovljen „Obveze informiranja kod ugovora na daljinu i ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija”, predviđa:

„1.   Prije nego što ugovor na daljinu ili ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija ili bilo koja odgovarajuća ponuda postanu obvezujući za potrošača, trgovac na jasan i razumljiv način pruža kupcu sljedeće informacije:

[…]

[…]”

8

Sukladno članku 9. stavku 1. navedene direktive:

„Osim kad se primjenjuju izuzeci predviđeni u članku 16., potrošač ima rok od 14 dana da odustane od ugovora na daljinu ili ugovora sklopljenog izvan poslovnih prostorija, a da za to ne navede nikakav razlog i da ne snosi troškove osim troškova predviđenih u članku 13. stavku 2. i članku 14.”

9

Svrha članka 312. i sljedećih Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik) prenošenje je Direktive 2011/83 u njemačko pravo.

10

U skladu s člankom 312. Građanskog zakonika:

„(1)   Odredbe poglavlja 1. i 2. ovog podnaslova primjenjuju se samo na potrošačke ugovore […] čiji je predmet naplatno pružanje usluga od strane trgovca.

(2)   Od odredbi poglavlja 1. i 2. ovog podnaslova samo se stavci 1., 3., 4. i 6. članka 312.a. primjenjuju na sljedeće ugovore:

[…]

11

Članak 312.d. Građanskog zakonika, upućivanjem na članak 246.a. Einführungsgesetza zum Bürgerlichen Gesetzbuch (Uvodni zakon u Građanski zakonik), određuje da je u slučaju ugovora na daljinu trgovac, među ostalim, dužan, prije sklapanja ugovora, informirati potrošača o njegovu pravu odustajanja i staviti mu na raspolaganje uzorak obrasca za odustajanje.

12

DB Vertrieb, koji je dio grupe Deutsche Bahn AG, kao posrednik društva DB Fernverkehr AG stavlja na tržište kartice „BahnCard 25” i „BahnCard 50”. One svojim nositeljima daju pravo na sniženja cijene karata za vlak DB Fernverkehra u visini od 25 % ili 50 %. Karticu „BahnCard 25” može se internetski naručiti. Na internetskim stranicama DB Vertrieba nema nikakvih informacija o potrošačevu pravu odustajanja.

13

Verbraucherzentrale Berlin, udruga za zaštitu potrošača, podnijela je tužbu kojom je zahtijevala da se DB Vertriebu naloži da u okviru svojih poslovnih radnji prestane nuditi navedenu karticu za popust na svojoj internetskoj stranici a da pritom, prije potrošačeve izjave o prihvatu ugovorne obveze, ne pruži informacije o pravu odustajanja kojim potonji raspolaže kao i odgovarajući uzorak obrasca za odustajanje.

14

Prvostupanjski sud je presudom od 6. srpnja 2017. odbio tu tužbu. On je smatrao da ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku čini „ugovor za usluge prijevoza putnika” u smislu članka 312. stavka 2. točke 5. Građanskog zakonika, kojim je prenesen članak 3. stavak 3. točka (k) Direktive 2011/83. Na temelju tih odredbi navedeni ugovor djelomično je isključen iz područja primjene te direktive i u tim okolnostima trgovac nije dužan prodavatelja informirati o pravu odustajanja. Taj sud istaknuo je da pružanje usluga prijevoza putniku podrazumijeva postojanje sinalagmatičkog odnosa s cijenom koja je plaćena kao protučinidba za tu uslugu, pri čemu kartica za popust svojem imatelju daje pravo na predmetnu protučinidbu po sniženoj cijeni.

15

Odlučujući o žalbi podnesenoj u tom sporu sud koji je uputio zahtjev, Oberlandesgericht Frankfurt am Main (Visoki zemaljski sud u Frankfurtu na Majni, Njemačka), najprije navodi da je ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku obuhvaćen područjem primjene Direktive 2011/83 jer taj ugovor čini „ugovor o usluzi” u smislu njezina članka 2. točke 6. Upućujući na članak 57. stavak 1. UFEU‑a, sud koji je uputio zahtjev smatra da su, uzimajući u obzir tekst i svrhu navedene direktive, obuhvaćene i usluge pružene potrošaču u obliku obveze ili prava, poput onoga o kojima je riječ u glavnom postupku, koje potrošaču omogućuje da kasnije kupi putničke karte po sniženoj cijeni.

16

Taj sud zatim podsjeća na to da su člankom 3. stavkom 3. točkom (k) Direktive 2011/83 iz područja primjene te direktive djelomično isključeni ugovori za usluge prijevoza putnika jer su, kao što je navedeno u njezinoj uvodnoj izjavi 27., ti ugovori uređeni drugim zakonodavnim aktima Unije ili nacionalnim propisom.

17

S tim u vezi sud koji je uputio zahtjev smatra da, iako se ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku izravno ne odnosi na uslugu prijevoza putnika, nego čini „okvirni ugovor” na temelju kojeg potrošač ima pravo na sniženje cijene prilikom kasnijeg sklapanja ugovorâ o prijevozu putnika, taj je ugovor ipak obuhvaćen pojmom „ugovori za usluge prijevoza putnika”, u smislu članka 3. stavka 3. točke (k) Direktive 2011/83. Naime, Sud je u presudi od 10. ožujka 2005., easyCar (C‑336/03, u daljnjem tekstu: presuda easyCar, EU:C:2005:150), široko protumačio pojam „ugovori koji osiguravaju […] prijevoz” iz članka 3. stavka 2. Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 1997. o zaštiti potrošača s obzirom na sklapanje ugovora na daljinu (SL 1997., L 144, str. 19.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 30.), koja je stavljena izvan snage Direktivom 2011/83.

18

Sud koji je uputio zahtjev priznaje da je područje primjene Direktive 2011/83, kad je riječ o pojmu „ugovori za usluge prijevoza putnika”, ograničenije. Međutim, ništa ne upućuje na to da je zakonodavac Unije želio ograničiti područje primjene članka 3. stavka 3. točke (k) te direktive u odnosu na ono članka 3. stavka 2. Direktive 97/7, kako ga je protumačio Sud u presudi easyCar.

19

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev smatra da činjenica, da su uvjeti koji se odnose na karticu za popust o kojoj je riječ u glavnom postupku navedeni na popisu tarifa te da ih, u skladu s člankom 12. stavkom 2. prvom rečenicom Allgemeines Eisenbahngesetza (Opći zakon o željeznicama), nadzire nadležno nadzorno tijelo kao sastavni dio općih uvjeta prijevoza, govori u prilog isključenju ugovora o kojem je riječ u glavnom postupku iz područja primjene Direktive 2011/83, u skladu s njezinim člankom 3. stavkom 3. točkom (k). Ta vrsta ugovora uređena je dakle nacionalnim pravom. U uvodnoj izjavi 27. Direktive navedeno je da bi prijevoz osoba trebalo isključiti iz područja primjene potonje direktive jer je on, u slučaju javnog prijevoza, već uređen nacionalnim propisom.

20

U tim je okolnostima Oberlandesgericht Frankfurt am Main (Visoki zemaljski sud u Frankfurtu na Majni) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

21

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku 6. Direktive 2011/83 tumačiti na način da pojam „ugovor o usluzi” obuhvaća ugovore na temelju kojih potrošač ima pravo na sniženje cijene prilikom kasnijeg sklapanja ugovorâ o prijevozu putnika.

22

S tim u vezi valja podsjetiti na to da je pojam „ugovor o usluzi” iz članka 2. točke 6. te direktive definiran široko kao da „znači svaki ugovor osim kupoprodajnog ugovora, prema kojem trgovac isporučuje ili se obvezuje isporučiti uslugu potrošaču, a potrošač plaća ili se obvezuje platiti njezinu cijenu”. Iz teksta te odredbe proizlazi da taj pojam valja razumjeti kao da uključuje sve ugovore koji nisu obuhvaćeni pojmom „kupoprodajni ugovor”.

23

Ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku, na temelju kojeg potrošač ima pravo iskoristi sniženje cijene prilikom kasnije kupnje vozne karte, ne odnosi se na prijenos vlasništva nad robom u smislu članka 2. točke 5. Direktive 2011/83. Budući da on dakle nije kupoprodajni ugovor, obuhvaćen je pojmom „ugovor o usluzi” u smislu članka 2. stavka 6. te direktive.

24

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. točku 6. Direktive 2011/83 treba tumačiti na način da pojam „ugovor o usluzi” obuhvaća ugovore na temelju kojih potrošač ima pravo na sniženje cijene prilikom kasnijeg sklapanja ugovorâ o prijevozu putnika.

25

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 3. točku (k) Direktive 2011/83 tumačiti na način da je pojmom „ugovor za usluge prijevoza putnika” obuhvaćen ugovor na temelju kojeg potrošač ima pravo na sniženje cijene prilikom kasnijeg sklapanja ugovorâ o prijevozu putnika.

26

Kako bi se moglo odgovoriti na to pitanje, valja podsjetiti na to da se, kao prvo, na temelju članka 3. stavka 3. točke (k) Direktive 2011/83, potonja tek djelomično primjenjuje na ugovore za usluge prijevoza putnika tako da potrošači koji su strane tih ugovora osobito nemaju pravo odustajanja.

27

Iz sudske prakse Suda proizlazi da, ako se izrazi koje je potrebno protumačiti nalaze u odredbi koja predstavlja odstupanje od načela ili konkretnije od pravila prava Unije čiji je cilj zaštita potrošača, valja te izraze tumačiti usko (presuda easyCar, t. 21. i navedena sudska praksa).

28

Stoga članak 3. stavak 3. točku (k) Direktive 2011/83 treba tumačiti usko s obzirom na to da on isključuje iz njezina područja primjene ugovore za usluge prijevoza putnika.

29

Kao drugo, valja podsjetiti na to da je Sud presudio da je pojam „ugovori koji osiguravaju […] prijevoz” iz članka 3. stavka 2. Direktive 97/7 širi od pojma „ugovori o prijevozu” koji se uobičajeno upotrebljava u pravnim sustavima država članica. Naime, dok se potonji pojam odnosi samo na prijevoz putnika i robe koji obavlja prijevoznik, pojam „ugovori koji osiguravaju […] prijevoz” može se odnositi na sve ugovore koji se primjenjuju na usluge u području prijevoza, uključujući one koji podrazumijevaju djelatnost koja se kao takva ne sastoji u prijevozu klijenta ili njegove robe, nego joj je cilj omogućiti potonjem da obavi taj prijevoz (vidjeti u tom smislu presudu easyCar, t. 23.).

30

U tom okviru odlučeno je da, iako se usluga pružena u okviru izvršenja ugovora o najmu vozila ne sastoji u radnji premještanja osoba od jednog mjesta na drugo, ipak je njezin cilj stavljanje potrošaču na raspolaganje načina prijevoza. Iz toga slijedi ta takav ugovor omogućuje stavljanje na raspolaganje prijevoznog sredstva putnika i da je obuhvaćen pojmom „ugovori koji osiguravaju […] prijevoz” (vidjeti u tom smislu presudu easyCar, t. 26. i 27.).

31

Sud je također presudio da je to tumačenje članka 3. stavka 2. Direktive 97/7 usklađeno s ciljem koji se njome nastoji ostvariti, a taj je uspostaviti zaštitu interesa potrošača upotrebom sredstava komunikacije na daljinu, ali i zaštitu interesa pružatelja određenih usluga kako oni ne bi pretrpjeli neproporcionalne nepogodnosti vezane za besplatno otkazivanje prethodno rezervirane usluge bez obrazloženja zbog toga što je potrošač odustao kratko prije datuma kada je trebala biti pružena ta usluga (vidjeti u tom smislu presudu easyCar, t. 28.).

32

Budući da se odredbe članka 3. stavka 3. točke (k) Direktive 2011/83 mogu kvalificirati kao istovjetne onima članka 3. stavka 2. Direktive 97/7, način na koji Sud tumači potonje odredbe vrijedi i za prvonavedene (vidjeti analogijom presude od 9. ožujka 2017., Pula Parking, C‑551/15, EU:C:2017:193, t. 31. i od 19. prosinca 2019., Darie, C‑592/18, EU:C:2019:1140, t. 29.).

33

Stoga valja utvrditi da pojam „ugovor za usluge prijevoza putnika” iz članka 3. stavka 3. točke (k) Direktive 2011/83 ne obuhvaća ugovor na temelju kojeg potrošač ima pravo na sniženje cijene prilikom kasnijeg sklapanja ugovorâ o prijevozu putnika.

34

Naime, prvo, za razliku od ugovora o najmu vozila o kojem je bila riječ u predmetu u kojem je donesena presuda easyCar, ugovor na temelju kojeg potrošač ima samo pravo na sniženje cijene prilikom kasnijeg sklapanja ugovora koji se odnose na kupnju putničkih karata, kao takav izravno se ne odnosi na omogućavanje obavljanja prijevoza putnika.

35

Drugo, kao što su to istaknule sve zainteresirane osobe koje su podnijele očitovanja u okviru postupka, ugovor na temelju kojeg potrošač ima pravo na sniženje cijene prilikom kasnijeg sklapanja ugovorâ o prijevozu putnika i ugovor koji se odnosi na kupnju putničke karte dva su ugovora koji se pravno razlikuju jedan od drugoga na način da se prvi ne može smatrati neodvojivo vezanim za drugog. Naime, kupnja kartice koja njezinu nositelju daje pravo na sniženja cijene prilikom kupnje voznih karata ne podrazumijeva nužno kasnije sklapanje ugovora čiji je predmet prijevoz putnika kao takav.

36

Treće, kao što to ističe Europska komisija, postojanje prava odustajanja, na temelju članka 9. Direktive 2011/83, nakon kupnje kartice koja daje pravo na sniženje cijene prilikom kasnije kupnje putničkih karata ne podrazumijeva za prijevoznika zaduženog za prijevoz putnika neproporcionalne nepogodnosti izjednačene s onima vezanima uz ostvarenje prava odustajanja u okviru ugovora koji se odnosi na najam vozila o kojem je bila riječ u presudi easyCar.

37

Naime, ako vozna karta nije kupljena po sniženoj cijeni, potrošač u slučaju odustajanja ostvaruje povrat plaćenog iznosa koji odgovara cijeni te karte i gubi pravo na sniženu cijenu prilikom kasnije kupnje putničkih karata. S druge strane, ako je vozna karta po sniženoj cijeni kupljena tijekom trajanja roka za odustajanje, iz očitovanja koja su podnesena u usmenom dijelu postupka pred Sudom proizlazi da bi bilo moguće potrošaču nametnuti plaćanje razlike između snižene cijene vozne karte zbog korištenja kartice za popust i uobičajene cijene te vozne karte.

38

Iz toga slijedi da ugovor na temelju kojeg potrošač ima pravo na sniženje cijene prilikom kasnijeg sklapanja ugovorâ o prijevozu putnika nije obuhvaćen iznimkom od prava odustajanja navedenom u uvodnoj izjavi 49. Direktive 2011/83, koje se odnosi na „određen[e] uslug[e] kad sklapanje ugovora podrazumijeva čuvanje smještajnog kapaciteta koji, kad bi pravo odustajanja bilo ostvareno, trgovcu može biti teško popuniti”.

39

S obzirom na sva prethodna razmatranja na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 3. točku (k) Direktive 2011/83 valja tumačiti na način da ugovor na temelju kojeg potrošač ima pravo na sniženje cijene prilikom kasnijeg sklapanja ugovorâ o prijevozu putnika nije obuhvaćen pojmom „ugovor za usluge prijevoza putnika” te je stoga obuhvaćen područjem primjene te direktive, uključujući područjem primjene njezinih odredbi o pravu odustajanja.

40

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje: