1

Svojom žalbom Koton Mağazacilik Tekstil Sanayi ve Ticaret AŞ zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 30. studenoga 2017., Koton Mağazacilik Tekstil Sanayi ve Ticaret/EUIPO – Nadal Esteban (STYLO & KOTON) (T‑687/16, neobjavljena, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2017:853), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu radi poništenja odluke drugog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 14. lipnja 2016. (predmet R 1779/2015‑2), u vezi s postupkom za proglašenje žiga ništavim između društva Koton Mağazacilik Tekstil Sanayi ve Ticaret AŞ i Joaquína Nadala Estebana (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Uredba Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o [žigu Europske unije] (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), koja je stavila izvan snage i zamijenila Uredbu Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1.), izmijenjena je Uredbom (EU) 2015/2424 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2015. (SL 2015., L 341, str. 21.), koja je stupila na snagu 23. ožujka 2016. Ta je uredba zatim stavljena izvan snage i zamijenjena s učinkom od 1. listopada 2017. Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.).

3

U ovom slučaju, s obzirom na to da je prijava za registraciju spornog žiga podnesena prije 23. ožujka 2016., kada je, uostalom, i donesena odluka o registraciji i podnesen zahtjev za proglašenje žiga ništavim, ovaj spor treba ispitati s obzirom na Uredbu br. 207/2009 u njezinoj prvotnoj verziji.

4

Članak 7. te uredbe, naslovljen „Apsolutni razlozi za odbijanje”, određivao je da znakovi koji imaju određene nedostatke, kao što su isključivo opisni karakter ili nedostatak razlikovnog karaktera, nisu mogli biti registrirani kao žig Europske unije.

5

Članak 8. navedene uredbe, naslovljen „Relativni razlozi za odbijanje”, glasio je kako slijedi:

„1.   Na temelju prigovora nositelja ranijeg žiga, žig za koji je podnesena prijava za registraciju neće se registrirati:

2.   Za potrebe stavka 1., ‚raniji žigovi’ znači:

[…]

5.   Nadalje, na temelju prigovora nositelja ranijeg žiga u smislu stavka 2., žig za koji je podnesena prijava neće se registrirati kad je istovjetan s ranijim žigom ili sličan ranijem žigu, a zatražena je registracija za proizvode ili usluge koji nisu slični onima za koje je registriran raniji žig, kad, u slučaju ranijeg žiga [Europske unije], žig ima ugled u [Uniji] i kad, u slučaju ranijeg nacionalnog žiga, žig ima ugled u dotičnoj državi članici i kada bi uporaba žiga za koji je podnesena prijava bez opravdanog razloga nepošteno iskoristila razlikovni karakter ili ugled ranijeg žiga ili im naštetila.”

6

Članak 52. Uredbe br. 207/2009, naslovljen „Apsolutni razlozi za ništavost”, određivao je:

„1.   Žig [Europske unije] proglašava se ništavim na zahtjev podnesen Uredu ili na protutužbu podnesenu u postupku zbog povrede:

[…]

3.   Kad razlozi za ništavost postoje u odnosu na samo neke proizvode ili usluge za koje je žig [Europske unije] registriran, taj se žig proglašava ništavim u odnosu na samo te proizvode ili usluge.”

7

Članak 53. te uredbe, naslovljen „Relativni razlozi ništavosti”, u stavku 1. je određivao:

„Žig [Europske unije] proglašava se ništavim na zahtjev podnesen Uredu ili na protutužbu podnesenu u postupku zbog povrede:

[…]”

8

Sadržaj članaka 7., 8., 52. i 53. Uredbe br. 207/2009, koji je odgovarao sadržaju članaka 7., 8., 51. i 52. Uredbe br. 40/94, preuzet je u člancima 7., 8., 59. i 60. Uredbe 2017/1001.

9

U skladu s člankom 71. stavkom 1. Uredbe 2017/1001:

„Nakon ispitivanja osnovanosti žalbe, žalbeno vijeće odlučuje o žalbi. Žalbeno vijeće može odlučiti o žalbi u okviru nadležnosti odjela čija je odluka predmet žalbe ili predmet vratiti tom odjelu na daljnje odlučivanje.”

10

Članak 72. te uredbe navodi:

„1.   Protiv odluka žalbenih vijeća u vezi sa žalbama mogu se podnositi tužbe Općem sudu.

[…]

3.   Opći sud nadležan je za poništavanje ili izmjenu osporene odluke.

[…]

6.   Ured poduzima sve potrebne mjere za izvršenje presude Općeg suda ili, u slučaju žalbe na tu presudu, Suda Europske unije.”

11

J. Nadal Esteban (u daljnjem tekstu: intervenijent) 25. travnja 2011. podnio je EUIPO‑u zahtjev za registraciju sljedećeg znaka kao žiga Europske unije:

12

Taj je zahtjev podnesen za proizvode i usluge iz razreda 25., 35. i 39. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga za registraciju žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen (u daljnjem tekstu: Nicanski sporazum). Ti proizvodi i usluge odgovaraju sljedećem opisu:

13

Tužitelj, koji je poduzetnik koji proizvodi i prodaje odjeću, obuću i dodatke, 26. kolovoza 2011. podnio je prigovor pozivajući se na sljedeće ranije žigove:

–	žig registriran na Malti za proizvode i usluge iz razreda 25. i 35. u smislu Nicanskog sporazuma, prikazan u nastavku:

–	žig koji je za proizvode i usluge iz razreda 18., 25. i 35. u smislu Nicanskog sporazuma međunarodno registriran s učinkom u nekoliko država članica Europske unije, prikazan u nastavku:

14

Prigovor je istaknut zbog razloga navedenog u članku 8. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 207/2009.

15

EUIPO je odlukom od 31. listopada 2013. prihvatio prigovor samo u dijelu u kojem se odnosio na proizvode i usluge iz razreda 25. i 35. u smislu Nicanskog sporazuma. S druge strane, odbio je prigovor u pogledu usluga iz razreda 39. u smislu tog sporazuma.

16

Tu je odluku 23. lipnja 2014. potvrdilo četvrto žalbeno vijeće EUIPO‑a.

17

EUIPO je žig za koji je podnesena prijava registrirao 5. studenoga 2014. za usluge iz razreda 39., navedenog u točki 12. ove presude.

18

Tužitelj je 5. prosinca 2014. na temelju članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 podnio zahtjev za proglašenje tog žiga ništavim.

19

EUIPO‑ov odjel za poništaje odlukom od 25. kolovoza 2015. odbio je zahtjev za proglašenje žiga ništavim. Smatrao je da nije dokazano da je intervenijent postupao u zloj vjeri.

20

Žalitelj je 4. rujna 2015. podnio žalbu protiv te odluke.

21

Drugo žalbeno vijeće EUIPO‑a spornom odlukom odbilo je tu žalbu. Ono je smatralo da, unatoč sličnosti suprotstavljenih znakova i činjenici da je intervenijent znao za žaliteljeve ranije žigove, nije mogla postojati zla vjera u smislu članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 jer nije bilo ni istovjetnosti ni sličnosti između proizvoda ili usluga za koje su raniji žigovi bili registrirani, s jedne strane, i usluga iz razreda 39. u smislu Nicanskog sporazuma za koje je sporni žig bio registriran, s druge strane. Budući da se doseg zaštite koja je žalitelju dodijeljena na temelju ranijih žigova razlikuje od onoga zaštite koja je intervenijentu dodijeljena spornim žigom, prema mišljenju žalbenog vijeća, ne može se primijeniti navedeni članak 52. stavak 1. točka (b).

22

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 23. rujna 2016. žalitelj je zahtijevao poništenje sporne odluke i nalaganje EUIPO‑u da sporni žig proglasi ništavim.

23

U prilog svojoj tužbi žalitelj se pozvao samo na jedan tužbeni razlog, koji se temeljio na povredi članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009. Naime, žalitelj tvrdi da je žalbeno vijeće pogrešno smatralo da za potrebe primjene te odredbe proizvodi ili usluge obuhvaćeni suprotstavljenim žigovima moraju biti istovjetni ili slični.

24

Opći je sud tu tužbu odbio.

25

Nakon što je u točkama 30. i 31. pobijane presude podsjetio na tumačenje članka 51. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 40/94 koje je Sud dao u svojoj presudi od 11. lipnja 2009., Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli (C‑529/07, EU:C:2009:361), Opći je sud u točki 32. pobijane presude primijetio da su relevantni čimbenici koje je Sud naveo u navedenoj presudi samo ilustrativni primjeri elemenata koji se mogu uzeti u obzir pri odlučivanju o eventualnom postojanju zle vjere podnositelja prijave za registraciju žiga Europske unije. U tom je pogledu Opći sud smatrao da „se također može uzeti u obzir poslovna logika na kojoj se temelji podnošenje prijave za registraciju znaka kao žiga Europske unije, kao i kronologija događaja koji su obilježili navedeno podnošenje prijave”.

26

U točki 44. pobijane presude Opći je sud smatrao da je žalbeno vijeće samo „primijenilo sudsku praksu koja proizlazi osobito iz presude od 11. lipnja 2009., Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli (C‑529/07, EU:C:2009:361, t. 53.), prema kojoj zla vjera podnositelja prijave pretpostavlja da treća osoba upotrebljava istovjetan ili sličan znak za istovjetan ili sličan proizvod ili uslugu, a što dovodi do zablude u vezi sa znakom za koji je zatražena registracija”.

27

Prema utvrđenjima Općeg suda u točkama 54. do 57. pobijane presude, činjenice koje je žalitelj naveo, poput ranijeg poslovnog odnosa između stranaka i prisutnosti verbalnog i figurativnog elementa „KOTON” u spornom žigu, u najboljem slučaju pokazuju da je intervenijent znao za ranije žigove, ali ne i da je imao nepoštenu namjeru. Opći je sud u točki 58. te presude iz toga zaključio da žalitelj „u svakom slučaju ni na koji način nije dokazao da je intervenijent na dan podnošenja prijave za registraciju žiga [Europske unije] imao namjeru spriječiti uporabu ranijih žigova”.

28

Naposljetku, u točki 60. pobijane presude Opći je sud zaključio da je žalbeno vijeće, temeljeći se na činjenici „da je sporni žig registriran za usluge različite od onih koje su obuhvaćene ranijim malteškim žigovima i [ranijom] međunarodnom registracijom, isključujući tako svaku vjerojatnost dovođenja u zabludu između suprotstavljenih žigova”, pravilno moglo odlučiti da nije dokazana intervenijentova zla vjera.

29

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

30

EUIPO od Suda zahtijeva da:

31

Intervenijent od Suda zahtijeva da:

32

U prilog svojoj žalbi žalitelj ističe samo jedan žalbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009.

33

Žalitelj smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući, osobito u točkama 44. i 60. pobijane presude, da postojanje zle vjere pretpostavlja da je sporni žig registriran za proizvode ili usluge koji su istovjetni ili slični onima za koje je registriran raniji žig. Takav zahtjev za primjenu apsolutnog razloga za ništavost iz članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 ne proizlazi ni iz te uredbe ni iz sudske prakse Suda.

34

Odlučivši na taj način, Opći je sud, osim toga, proturječio točki 32. pobijane presude, u kojoj je podsjetio na to da su čimbenici koje je Sud nabrojio u presudi od 11. lipnja 2009., Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli (C‑529/07, EU:C:2009:361) bili samo ilustrativni primjeri izdvojeni iz niza elemenata na temelju kojih se može utvrditi zla vjera podnositelja prijave.

35

S druge strane, EUIPO također tvrdi da su žalbeno vijeće i Opći sud počinili pogrešku koja se tiče prava koju je istaknuo žalitelj jer su se oslonili na netočno razumijevanje presude od 11. lipnja 2009., Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli (C‑529/07, EU:C:2009:361).

36

EUIPO ističe da je relevantan trenutak za ocjenu postojanja zle vjere podnositelja prijave dan podnošenja prijave žiga. Žalbeno vijeće i Opći sud stoga su pogrešno primijenili članak 52. stavak 1. točku (b) Uredbe br. 207/2009 usredotočivši se samo na usluge iz razreda 39. u smislu Nicanskog sporazuma, za koje je sporni žig konačno registriran. Prema mišljenju EUIPO‑a, trebali su ispitati je li intervenijent postupao u zloj vjeri u trenutku podnošenja svoje prijave, koja se odnosila na proizvode i usluge iz razreda 25., 35. i 39. u smislu Nicanskog sporazuma.

37

EUIPO dodaje da bi žalbeno vijeće i Opći sud, da su pravilno uzeli u obzir relevantan trenutak iz članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009, vjerojatno zaključili da je intervenijent postupao u zloj vjeri time što je pokušao prisvojiti verbalni i figurativni element „KOTON” koji se nalazi na ranijim žigovima. To bi utvrđenje tako dovelo do proglašenja spornog žiga ništavim u cijelosti, to jest za sve proizvode i usluge.

38

Kada bi se smatralo da utvrđenje zle vjere pretpostavlja postojanje vjerojatnosti dovođenja u zabludu, to bi, uostalom, kao što je to žalitelj naveo pred Općim sudom, dovelo do nepoštovanja razlike između apsolutnog razloga za ništavost iz članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 i relativnog razloga za ništavost iz članka 53. stavka 1. točke (a) te uredbe.

39

Što se tiče intervenijenta, on osporava bilo kakvu zlu vjeru sa svoje strane i dodaje da žalitelj nije dokazao suprotno. Stoga pobijana presuda nije nezakonita. Kada je riječ o pogrešci koja se tiče prava na koju se poziva žalitelj, ističe da nema smisla ocjenjivati postojanje zle vjere u slučaju da ne postoji nikakva vjerojatnost dovođenja u zabludu.

40

Intervenijent naglašava da nikada nije bio distributer žaliteljevih proizvoda. On je samo s njime održavao poslovne odnose kao kupac proizvoda jednog drugog žiga koje je preprodavao u Španjolskoj. Žalitelj je jednostrano prekinuo te poslovne odnose tijekom 2006. godine.

41

Intervenijent također tvrdi da je tijekom 2004. registrirao verbalni i figurativni žig koji sadržava riječ „KOTON” u Španjolskoj za proizvode iz razreda 25. Nicanskog sporazuma. Budući da je taj žig registriran prije međunarodne registracije žaliteljeva žiga, potonji je tijekom 2016. poništio španjolski sud. U tijeku je postupak povodom žaliteljeve žalbe protiv odluke tog suda.

42

Budući da je žalitelj znao za taj španjolski žig i da je do 2006. bio zadržao odnose s intervenijentom unatoč registraciji predmetnog žiga tijekom 2004. godine, ne može se, prema intervenijentovu mišljenju, tvrditi da je on postupao u zloj vjeri time što je 25. travnja 2011. podnio prijavu za registraciju spornog žiga.

43

Najprije valja podsjetiti na to da, kad pojam iz Uredbe br. 207/2009 nije u njoj definiran, određivanje njegova značenja i dosega mora se utvrditi u skladu s njegovim uobičajenim smislom u svakodnevnom jeziku, vodeći pritom računa o kontekstu u kojem se taj pojam koristi i ciljevima koji se žele postići tom uredbom (vidjeti u tom smislu presudu od 14. ožujka 2019., Textilis, C‑21/18, EU:C:2019:199, t. 35.; vidjeti po analogiji presude od 22. rujna 2011., Budějovický Budvar, C‑482/09, EU:C:2011:605, t. 39. i od 22. ožujka 2012., Génesis, C‑190/10, EU:C:2012:157, t. 41.).

44

Isto vrijedi za pojam „zla vjera” iz članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009, s obzirom na to da zakonodavac Unije nije dao nikakvu definiciju tog pojma.

45

Iako, u skladu sa svojim uobičajenim smislom u svakodnevnom jeziku, pojam „zla vjera” pretpostavlja postojanje nepoštenog stanja duha ili namjere, taj se pojam osim toga mora tumačiti u kontekstu žigovnog prava, koje se primjenjuje u trgovačkom prometu. U tom pogledu uzastopno donesene uredbe br. 40/94, br. 207/2009 i 2017/1001 imaju isti cilj, odnosno uspostavu i funkcioniranje unutarnjeg tržišta (vidjeti, kad je riječ o Uredbi br. 207/2009, presudu od 27. lipnja 2013., Malaysia Dairy Industries, C‑320/12, EU:C:2013:435, t. 35.). Pravilima o žigu Europske unije osobito se želi doprinijeti sustavu nenarušenog tržišnog natjecanja u Uniji, u kojem svaki poduzetnik mora, kako bi privukao klijente kvalitetom svojih proizvoda ili usluga, biti u mogućnosti kao žigove registrirati znakove kojima se potrošaču omogućava da bez eventualne zablude razlikuje te proizvode ili usluge od onih drugog podrijetla (vidjeti u tom smislu presude od 14. rujna 2010., Lego Juris/OHIM, C‑48/09 P, EU:C:2010:516, t. 38. i od 11. travnja 2019., ÖKO‑Test Verlag, C‑690/17, EU:C:2019:317, t. 40.).

46

Stoga se apsolutni razlog za ništavost iz članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 primjenjuje kada iz relevantnih i usklađenih indicija proizlazi da je nositelj žiga Europske unije podnio prijavu za registraciju tog žiga ne s ciljem poštenog sudjelovanja u tržišnom natjecanju nego s namjerom nanošenja štete na način koji nije u skladu s poštenom praksom, interesima trećih osoba ili s namjerom ostvarivanja, ne imajući pritom u vidu nijednu konkretnu treću osobu, isključivog prava u svrhe koje se ne odnose na funkcije žiga, točnije na glavnu funkciju označavanja podrijetla, na koju se podsjeća u točki 45. ove presude.

47

Namjera podnositelja prijave za registraciju žiga subjektivan je element koji nadležna upravna i sudska tijela ipak moraju objektivno odrediti. Stoga svaki navod o postojanju zle vjere treba ocjenjivati sveobuhvatno, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične okolnosti predmetnog slučaja (vidjeti u tom smislu presudu od 11. lipnja 2009., Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli, C‑529/07, EU:C:2009:361, t. 37. i 42.). Samo se na taj način može objektivno ocijeniti navod o postojanju zle vjere.

48

U predmetu u kojem je donesena presuda od 11. lipnja 2009., Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli (C‑529/07, EU:C:2009:361) Sudu je, kao što je to istaknuo u točki 36. te presude, osobito postavljeno pitanje o situaciji u kojoj je u vrijeme podnošenja prijave za registraciju spornog žiga nekoliko proizvođača na unutarnjem tržištu za istovjetne ili slične proizvode upotrebljavalo istovjetne ili slične znakove, a što je moglo dovesti do zablude. Sud koji je uputio zahtjev zatražio je od Suda da pojasni koji se čimbenici, kada postoji takva vjerojatnost dovođenja u zabludu, moraju uzeti u obzir kako bi se ocijenilo je li podnositelj prijave postupao u zloj vjeri.

49

Dakle, iako se ocjena postojanja zle vjere razlikuje od ocjene postojanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu, s obzirom na to da su ta dva pojma žigovnog prava različita, od Suda se zatražilo da utvrdi kriterije za ocjenu postoji li zla vjera u situaciji u kojoj je utvrđeno da postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu.

50

Sud je odgovorio da u takvom slučaju treba ispitati, među ostalim elementima, je li podnositelj prijave znao ili morao znati da je treća osoba u najmanje jednoj državi članici upotrebljavala znak koji može stvoriti zabludu u pogledu znaka koji je predmet prijave, pri čemu se takva spoznaja podnositelja prijave može pretpostaviti, osobito ako u predmetnom gospodarskom sektoru postoji općenita spoznaja o takvoj uporabi (vidjeti u tom smislu presudu od 11. lipnja 2009., Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli, C‑529/07, EU:C:2009:361, t. 39. i 53.).

51

Iz te presude ne proizlazi da se postojanje zle vjere u smislu članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 može utvrditi samo u slučaju poput onoga u kojem je Sudu upućen zahtjev, kada je riječ o uporabi na unutarnjem tržištu istovjetnog ili sličnog znaka za istovjetne ili slične proizvode koji može stvoriti zabludu u pogledu znaka za koji je podnesena prijava za registraciju.

52

Naime, mogu postojati slučajevi različiti od onoga koji je doveo do presude od 11. lipnja 2009., Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli (C‑529/07, EU:C:2009:361), u kojima se može smatrati da je prijava za registraciju žiga podnesena u zloj vjeri unatoč tomu što u trenutku podnošenja te prijave treća osoba na unutarnjem tržištu ne upotrebljava istovjetan ili sličan znak za istovjetne ili slične proizvode.

53

U tom se pogledu apsolutni razlog za ništavost iz članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 bitno razlikuje od relativnog razloga ništavosti iz članka 53. stavka 1. točke (a) te uredbe, pri čemu potonji pretpostavlja postojanje ranijeg žiga iz članka 8. stavka 2. navedene uredbe kao i postojanje vjerojatnosti dovođenja u zabludu u smislu članka 8. stavka 1. točke (b) iste uredbe, osim ako taj raniji žig ne uživa ugled u smislu članka 8. stavka 5. te potonje uredbe ili ako se njezin članak 8. stavak 1. točka (a) ne primjenjuje. Kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 27. svojeg mišljenja, u slučaju zahtjeva za proglašavanje ništavosti koji se temelji na članku 52. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 207/2009 uopće se ne zahtijeva da je podnositelj prijave nositelj ranijeg žiga za istovjetne ili slične proizvode ili usluge.

54

Potrebno je dodati da, ako se pokaže da je u trenutku podnošenja prijave za registraciju spornog žiga treća osoba u barem jednoj državi članici upotrebljavala znak koji je istovjetan ili sličan tom žigu, ne treba se nužno utvrditi postojanje vjerojatnosti dovođenja javnosti u zabludu kako bi se mogao primijeniti članak 52. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 207/2009.

55

Samo iz tumačenja koje je Sud dao u točki 53. presude od 11. lipnja 2009., Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli (C‑529/07, EU:C:2009:361) proizlazi da je, kada se utvrdi da treća osoba upotrebljava istovjetan ili sličan znak za istovjetne ili slične proizvode i da bi to moglo dovesti do zablude, u okviru sveobuhvatne ocjene relevantnih okolnosti predmetnog slučaja potrebno ispitati je li podnositelj prijave za registraciju spornog žiga imao o tome saznanja. Taj je element, međutim, samo jedan od relevantnih čimbenika koje treba uzeti u obzir.

56

Zbog razloga iznesenih u točkama 52. do 55. ove presude, valja zaključiti da, u nedostatku vjerojatnosti dovođenja u zabludu između znaka koji rabi treća osoba i spornog žiga, ili u slučaju da treća osoba ne upotrebljava znak koji je istovjetan ili sličan spornom žigu, druge činjenične okolnosti mogu, prema potrebi, biti relevantne i usklađene indicije kojima se utvrđuje zla vjera podnositelja prijave.

57

Iz toga slijedi da je Opći sud, time što je u točki 44. pobijane presude presudio da „zla vjera podnositelja prijave pretpostavlja da treća osoba upotrebljava istovjetan ili sličan znak za istovjetan ili sličan proizvod ili uslugu, a što dovodi do zablude u pogledu znaka za koji je podnesena prijava za registraciju”, pogrešno protumačio sudsku praksu Suda i članku 52. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 207/2009 dodijelio preuzak doseg.

58

Ta pogreška koja se tiče prava utjecala je na obrazloženje Općeg suda jer je on, kao što to proizlazi iz točke 60. pobijane presude, smatrao da činjenica da je sporni žig bio registriran za usluge iz određenog razreda Nicanskog sporazuma različite od onih za koje su registrirani i upotrebljavani raniji žaliteljevi žigovi ovlastila žalbeno vijeće da zaključi da nije dokazana intervenijentova zla vjera.

59

Slijedeći taj pristup, Opći je sud, suprotno onomu što predviđaju sam tekst članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 i sudska praksa Suda, propustio u svojoj sveobuhvatnoj ocjeni uzeti u obzir sve relevantne činjenične okolnosti kakve su one bile prilikom podnošenja prijave, premda je taj trenutak bio odlučujući (presuda od 11. lipnja 2009., Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli, C‑529/07, EU:C:2009:361, t. 35.).

60

Opći je sud stoga trebao uzeti u obzir činjenicu, nespornu i na koju se žalitelj poziva, da je intervenijent zahtijevao registraciju znaka koji sadržava stiliziranu riječ „KOTON” kao žiga Europske unije ne samo za usluge iz razreda 39. u smislu Nicanskog sporazuma nego i za proizvode i usluge iz razreda 25. i 35. u smislu Nicanskog sporazuma, koji odgovaraju onima za koje je žalitelj bio registrirao žigove koji sadržavaju tu stiliziranu riječ.

61

Iako iz članka 52. stavka 3. Uredbe br. 207/2009 proizlazi da apsolutni razlozi za ništavost iz stavka 1. tog članka eventualno mogu postojati u odnosu na samo dio proizvoda i usluga za koje je sporni žig bio registriran, ostaje činjenica da je žalitelj zatražio proglašenje spornog žiga ništavim u cijelosti i da se stoga taj zahtjev za proglašenje žiga ništavim treba ispitati ocjenjujući intervenijentovu namjeru u trenutku u kojem je on tražio, za različite proizvode i usluge, uključujući tekstilne proizvode, registraciju žiga Europske unije koji sadržava verbalni i figurativni element koji je žalitelj već upotrebljavao za tekstilne proizvode.

62

Usto, time što je pogrešno kvalificirao uporabu istovjetnog ili sličnog znaka u odnosu na proizvode ili usluge koji su istovjetni ili slični onima za koje je sporni žig u konačnici bio registriran kao bitnu pretpostavku primjene članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009, Opći je sud samo usputno razmotrio činjenicu da su između intervenijenta i žalitelja postojali poslovni odnosi koje je žalitelj prekinuo. Osim toga, propustio je ispitati je li prijava za registraciju žiga koji sadržava stiliziranu riječ „KOTON” za proizvode i usluge iz razreda 25., 35. i 39. u smislu Nicanskog sporazuma imala poslovnu logiku s obzirom na intervenijentove djelatnosti.

63

Dakle, čak i ako je u točki 32. pobijane presude spomenuo „poslovnu logiku na kojoj se temelji podnošenje prijave za registraciju” i „kronologiju događaja koji su obilježili navedeno podnošenje prijave” kao elemente koji mogu biti relevantni, Opći ih sud u nastavku svoje presude nije u potpunosti ispitao.

64

Točno je da je Opći sud u točki 56. pobijane presude smatrao da je prilično dugo razdoblje između prestanka navedenih poslovnih odnosa i prijave za registraciju spornog žiga išlo u prilog nepostojanju zle vjere kod intervenijenta.

65

Međutim, prisutnost tog elementa ocjene u pobijanoj presudi nije dovoljna da bi se primijenilo pravilo prema kojem, ako obrazloženje odluke Općeg suda sadržava povredu prava Unije, ali se njezina izreka temelji na drugim pravnim razlozima, takva povreda nema za posljedicu ukidanje te odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., Češka Republika/Komisija, C‑696/15 P, EU:C:2017:595, t. 56. i navedenu sudsku praksu). Naime, okolnost o kojoj Opći sud govori u točki 56. pobijane presude samo je jedan od više elemenata koje je trebalo uzeti u obzir u okviru sveobuhvatne ocjene, vodeći pažljivo računa o prijavi za registraciju žiga koju je podnio intervenijent za proizvode i usluge iz razreda 25., 35. i 39. u smislu Nicanskog sporazuma, a koju Opći sud nije proveo.

66

Iz svega navedenog proizlazi da je jedini žalbeni razlog osnovan i da pobijanu presudu treba ukinuti.

67

Iz članka 61. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da, ako je žalba osnovana, Sud može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.

68

U ovom slučaju Sud raspolaže elementima potrebnima za donošenje konačne odluke o jedinom tužbenom razlogu u prvostupanjskom postupku, koji se temelji na povredi članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009.

69

Naime, kao što je to navedeno u točki 21. ove presude, žalbeno je vijeće smatralo da je za potrebe utvrđivanja postojanja zle vjere kod intervenijenta trebalo utvrditi uporabu istovjetnog ili sličnog znaka za proizvode ili usluge koji su istovjetni ili slični onima za koje je sporni žig bio registriran. Na temelju toga je odbilo tužiteljevu žalbu.

70

Međutim, kao što to proizlazi iz točaka 52. do 57. ove presude, takvo obrazloženje zahvaćeno je pogreškom koja se tiče prava jer se njime članku 52. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 207/2009 dodjeljuje preusko područje primjene.

71

Slijedom toga, spornu odluku treba poništiti.

72

Budući da je Sud na temelju nadležnosti iz članka 61. prvog stavka Statuta Suda Europske unije odlučio poništiti odluku žalbenog vijeća, u skladu s člankom 72. stavkom 6. Uredbe 2017/1001, na nadležnom je tijelu EUIPO‑a da donese novu odluku na temelju sveobuhvatne ocjene koja uzima u obzir prijavu za registraciju spornog žiga, kako je podnesena 25. travnja 2011. za proizvode i usluge iz razreda 25., 35. i 39. u smislu Nicanskog sporazuma, kao i okolnosti koje je žalitelj pravilno dokazao te okolnosti koje je u okviru svoje obrane protiv zahtjeva za proglašenje žiga ništavim intervenijent detaljno opisao.

73

Posljedično, valja odbiti zahtjev kojim se od Suda zahtijeva da sporni žig proglasi ništavim.

74

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sâm konačno odluči u sporu, Sud odlučuje o troškovima.

75

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

76

Budući da je pobijana presuda ukinuta, a sporna odluka poništena, žalitelj je u bitnome uspio u postupku. Zatražio je da se intervenijentu naloži snošenje troškova.

77

EUIPO je zatražio da mu se zajedno s intervenijentom naloži snošenje troškova.

78

Stoga intervenijentu i EUIPO‑u valja naložiti da u jednakim dijelovima snose troškove koje je žalitelj imao u vezi s prvostupanjskim postupkom u predmetu T‑687/16 kao i u vezi sa žalbenim postupkom. Kao što to proizlazi iz članka 190. stavka 2. Poslovnika Općeg suda, nužni troškovi nastali u postupku pred žalbenim vijećem smatraju se troškovima čiju je naknadu moguće tražiti.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje: