1

Svojom tužbom Europska komisija od Suda zahtijeva da utvrdi da je Helenska Republika, time što je ograničila pravni oblik subjekata za osposobljavanje miritelja na neprofitna društva koja moraju činiti najmanje jedna odvjetnička i jedna gospodarska komora iz Grčke, povrijedila obveze koje ima na temelju članka 49. UFEU‑a i članka 15. stavka 2. točaka (b) i (c) i članka 15. stavka 3. Direktive 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu (SL 2006., L 376, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 47., str. 160.). Usto, ta institucija od Suda zahtijeva da utvrdi da je Helenska Republika – time što je postupak priznavanja akademskih kvalifikacija podvrgnula dodatnim zahtjevima u pogledu sadržaja potvrda i kompenzacijskim mjerama bez prethodne ocjene bitnih razlika i time što je održala na snazi diskriminirajuće odredbe koje podnositeljima zahtjeva za akreditaciju za miritelja koji posjeduju dokaze o ovlaštenju koji su dobiveni u inozemstvu ili koje je izdao akreditirani inozemni subjekt za osposobljavanje nakon osposobljavanja u Grčkoj nameću da pruže dokaz o najmanje trima sudjelovanjima u postupcima mirenja – povrijedila obveze koje ima na temelju članka 49. UFEU‑a, te na temelju članaka 13. i 14., članka 50. stavka 1. i Priloga VII. Direktivi 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija (SL 2005., L 255, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 125.), kako je izmijenjena Direktivom 2013/55/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. studenoga 2013. (SL 2013., L 354, str. 132.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2005/36).

2

Uvodna izjava 6. Direktive 2006/123 glasi:

„Ove se zapreke [slobodi poslovnog nastana i slobodnom kretanju usluga između država članica] ne mogu ukloniti pouzdajući se isključivo u neposrednu primjenu članaka [49.] i [56.] Ugovora, budući da bi, s jedne strane, pojedinačno rješavanje slučajeva kroz prekršajne postupke protiv dotičnih država članica, posebno zbog proširenja, bilo iznimno komplicirano za državne institucije i institucije Zajednice, dok, s druge strane, uklanjanje niza zapreka zahtijeva prethodno usklađivanje nacionalnih pravnih sustava, uključujući uspostavu administrativne suradnje. Kako su potvrdili Europski parlament i Vijeće, zakonodavni instrument Zajednice omogućava uspostavu pravog unutarnjeg tržišta usluga.”

3

Uvodna izjava 73. te direktive glasi:

„Zahtjevi koji se trebaju ispitati uključuju nacionalne propise koji zbog toga što su nevezani uz stručnu kvalifikaciju posebnim pružateljima osiguravaju pristup određenim djelatnostima. Ti zahtjevi također uključuju obvezu da pružatelj preuzme posebni pravni oblik, a posebno da bude pravna osoba, društvo osoba, neprofitna organizacija ili društvo koje je u isključivom vlasništvu fizičkih osoba te zahtjeve koji se odnose na dioničarstvo društva, a posebno obvezu da se za određene uslužne djelatnosti mora raspolagati najmanjim kapitalom ili da se za posjedovanje dioničkog kapitala ili upravljanje određenim društvima moraju imati posebne kvalifikacije. Ocjenjivanje sukladnosti fiksnih najnižih i/ili najviših tarifa sa slobodom poslovnog nastana odnosi se samo na tarife koje su nadležna tijela posebno uvela za pružanje određenih usluga, a ne odnosi se, na primjer, na opće propise o određivanju cijena, kao na primjer za najam kuća.”

4

Člankom 15. stavcima 1. do 3. navedene direktive propisuje se:

„1.   Države članice ispituju predviđa li njihov pravni sustav neki od zahtjeva iz stavka 2. i osiguravaju da su svi takvi zahtjevi usklađeni s uvjetima iz stavka 3. Države članice prilagođavaju svoje zakone i druge propise da bi se uskladili s tim uvjetima.

2.   Države članice ispituju je li u njihovom pravnom sustavu pristup ili izvođenje uslužne djelatnosti uvjetovano ispunjavanjem nekih od sljedećih nediskriminirajućih zahtjeva:

[…]

[…]

3.   Države članice provjeravaju da zahtjevi iz stavka 2. ispunjavaju sljedeće uvjete:

5

Direktivom 2005/36, u skladu s njezinim člankom 1., utvrđuju se pravila za pristup i obavljanje profesije, na temelju kojih države članice koje pristup reguliranim profesijama ili njihovu obavljanju na svojem državnom području uvjetuju posjedovanjem određenih stručnih kvalifikacija (u daljnjem tekstu: država članica domaćin) priznaju stručne kvalifikacije stečene u drugim državama članicama, koje nositelju omogućuju obavljanje iste profesije kao u matičnoj državi članici.

6

Iz članka 2. stavka 1. te direktive proizlazi da se ona primjenjuje na sve državljane država članica koji žele obavljati reguliranu profesiju, uključujući i slobodne profesije, u državi članici različitoj od one u kojoj su stekli svoje stručne kvalifikacije, bilo u svojstvu samozaposlene ili zaposlene osobe.

7

Člankom 3. stavkom 1. točkama (a) do (c) i (e) Direktive 2005/36 predviđeno je:

„1.   Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

Struktura i stupanj stručnog osposobljavanja odnosno vježbeničke ili stručne prakse određuje se zakonima i drugim propisima predmetne države članice ili ga nadzire ili odobrava za to određeno tijelo;

[…]”

8

Članak 13. stavci 1. i 2. te direktive glasi:

„1.   Ako se za pristup reguliranoj profesiji ili njezino obavljanje u državi članici domaćinu zahtijevaju posebne stručne kvalifikacije, nadležno tijelo te države članice je pod istim uvjetima koji se primjenjuju na njezine državljane dužno dozvoliti pristup toj profesiji i njezino obavljanje podnositeljima zahtjeva koji imaju potvrdu kompetencije ili dokaz o formalnoj osposobljenosti iz članka 11. koji zahtijeva druga država članica za pristup toj profesiji i njezinom obavljanju na njezinom državnom području.

Potvrde kompetencije ili dokaz o formalnoj osposobljenosti izdaje nadležno tijelo u državi članici, određeno u skladu sa zakonima i drugim propisima te države članice.

2.   Pristup profesiji i njezino obavljanje, kako je opisano u stavku 1., odobrava se i podnositeljima zahtjeva koji su obavljali dotičnu profesiju godinu dana s punim radnim vremenom ili sa skraćenim radnim vremenom istovjetnog ukupnog trajanja tijekom prethodnih deset godina u drugoj državi članici koja tu profesiju ne regulira, i koji posjeduju jednu ili više potvrda kompetencije ili dokaz o formalnoj osposobljenosti, a koje je izdala druga država članica koja ne regulira tu profesiju.

Potvrde kompetencije i dokaz o formalnoj osposobljenosti ispunjavaju sljedeće uvjete:

Međutim, jednogodišnje stručno iskustvo navedeno u prvom podstavku ne smije se zahtijevati ako dokaz o formalnoj osposobljenosti koju podnositelj posjeduje potvrđuje regulirano obrazovanje i osposobljavanje.

[…]”

9

Članak 14. stavci 1., 4. i 5. navedene direktive određuje:

„1.   Članak 13. ne sprečava državu članicu domaćina da od podnositelja zahtijeva razdoblje prilagodbe do tri godine ili provjeru osposobljenosti ako:

[…]

4.   Za potrebe stavaka 1. i 5. ‚bitno različita građa’ znači građa u pogledu koje su stečeno znanje, vještine i kompetencije ključni za obavljanje profesije i u odnosu na koju se osposobljavanje koje je migrant završio značajno razlikuje u pogledu trajanja i sadržaja od onog koje zahtijeva država članica domaćin.

5.   Stavak 1. primjenjuje se poštujući načelo proporcionalnosti. Ako država članica domaćin namjerava zahtijevati od podnositelja da prođe kroz razdoblje prilagodbe, odnosno da položi provjeru osposobljenosti, ona najprije mora utvrditi jesu li znanje, vještine i kompetencije koje je podnositelj stekao tijekom svojega stručnog iskustva ili u okviru cjeloživotnog obrazovanja i koje je u tu svrhu službeno priznalo odgovarajuće tijelo, u bilo kojoj državi članici ili trećoj zemlji takve prirode da u cijelosti ili djelomično obuhvaća bitno različite građe definirane u stavku 4.

[…]”

10

Članak 50. stavak 1. Direktive 2005/36 glasi:

„1. Kad nadležne vlasti države članice domaćina odlučuju o zahtjevu za odobrenje obavljanja regulirane profesije na temelju ove Glave, te nadležne vlasti mogu zahtijevati dokumente i potvrde navedene u Prilogu VII.

[…]”

11

Članak 56. stavak 3. te direktive propisuje da svaka država članica najkasnije 20. listopada 2007. određuje vlasti i tijela nadležna za izdavanje i primanje dokaza o formalnoj osposobljenosti i ostalih dokumenata ili podataka kao i vlasti i tijela nadležna za primanje zahtjeva i donošenje odluka iz ove Direktive, te odmah o tome obavješćuje ostale države članice i Komisiju.

12

Točka 1. podtočke (a) do (c) Priloga VII. toj direktivi propisuje:

„1. Dokumentacija

13

Uvodna izjava 16. Direktive 2008/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2008. o nekim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2008., L 136, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 9., str. 281.) glasi:

„Kako bi se osiguralo potrebno međusobno povjerenje u odnosu na tajnost, učinak na rokove zastare i prekluzivne rokove te u odnosu na priznavanje i izvršavanje sporazuma koji proizlaze iz mirenja, države članice bi trebale poticati, na način koji smatraju prikladnim, osposobljavanje miritelja i uvođenje djelotvornih mehanizama kontrole kvalitete u odnosu na pružanje usluga mirenja.”

14

Članak 1. stavak 1. te direktive navodi:

„Cilj je ove Direktive da olakša pristup alternativnom rješavanju sporova i da promiče mirno rješavanje sporova potičući upotrebu mirenja i osiguravajući uravnoteženi odnos između mirenja i sudskih postupaka.”

15

Članak 3. stavak 1. točka (b) navedene direktive propisuje:

„U smislu ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

16

Članak 4. stavci 1. i 2. iste direktive određuju:

„1.   Države članice potiču, na bilo koji način koji smatraju prikladnim, razvijanje i poštovanje dobrovoljnih kodeksa ponašanja miritelja i organizacija koje pružaju usluge mirenja, kao i druge djelotvorne mehanizme kontrole kvalitete u odnosu na pružanje usluga mirenja.

2.   Države članice potiču početno i daljnje osposobljavanje miritelja kako bi osigurale da se mirenje vodi na djelotvoran, nepristran i stručan način u odnosu na stranke.”

17

Članak 5. stavci 1. i 2. Zakona 3898/2010 (FEK A’ 211/16.2.2010) kojim je prenesena Direktiva 2008/52 glasi:

„1.   Subjekti za osposobljavanje miritelja mogu biti civilna neprofitna društva koja čine najmanje jedna odvjetnička i jedne gospodarska komora iz zemlje i koja djeluju na temelju odobrenja koje izdaje služba iz članka 7.

2.   Predsjednička uredba, koja se objavljuje na prijedlog ministra pravosuđa, transparentnosti i ljudskih prava, ministra gospodarstva, tržišnog natjecanja i pomorstva i ministra obrazovanja, cjeloživotnog učenja i vjerskih pitanja, detaljnije određuje uvjete za odobrenje i djelovanje subjekata za osposobljavanje miritelja, sadržaj osnovnih programa obrazovanja, osposobljavanja i daljnjeg osposobljavanja, njihovo trajanje, mjesto izvođenja tečajeva, podučavatelja, broj sudionika, te sankcije koje se subjektima za osposobljavanje miritelja nalažu u slučaju nepoštovanja obveza. Te se sankcije sastoje od novčane kazne ili od privremenog ili konačnog povlačenja njihova odobrenja za obavljanje profesije. Kriteriji za odabir i izračun sankcija utvrđuju se prethodno navedenom Predsjedničkom uredbom.

[…]”

18

Članak 6. stavci 1. i 3. navedenog zakona propisuje:

„1.   ‚Komisija za akreditaciju miritelja’ osnovana je pod nadzorom Ministarstva pravosuđa, transparentnosti i ljudskih prava. Nadležnost Komisije za akreditaciju kandidata za miritelje obuhvaća nadzor poštovanja obveza koje imaju subjekti za osposobljavanje miritelja i nadzor nad tim poštuju li akreditirani miritelji kodeks deontologije. Komisija također mora podnijeti izvješće ministru pravosuđa, transparentnosti i ljudskih prava radi nalaganja sankcija predviđenih u člancima 5. i 7. Komisiju čine predsjednik i četiri (4) člana te isti broj zamjenika. Mandat traje tri godine.

[…]

3.   Kandidati za miritelje za potrebe akreditacije polažu ispite pred komisijom koja se sastoji od dva člana Komisije iz stavka 1., koje određuje njezin predsjednik, i suca koji je određen u skladu s odredbom članka 41. stavka 2. Zakona 1756/1988 i koji predsjeda navedenom komisijom. Komisija provjerava posjeduje li kandidat znanja, vještine i dostatni stupanj osposobljavanja, stečenog pri subjektima za osposobljavanje iz članka 5., za pružanje usluga mirenja; njezina se odluka donosi u pisanom obliku te je propisno obrazložena. Za tajništvo Komisije iz stavka 1. i ispitnu komisiju, opća sjednica odvjetničkih komora mora staviti na raspolaganje osoblje predviđeno uredbom iz stavka 5. ovog stavka. Ministar financija i ministar pravosuđa, transparentnosti i ljudskih prava zajedničkom odlukom određuju:

[…]”

19

Članak 7. stavak 2. istoga zakona propisuje:

„Ministar pravosuđa, transparentnosti i ljudskih prava zajedničkom odlukom:

20

Članak 14. Zakona 3898/2010 izmijenjen je zakonodavnim aktom od 4. prosinca 2012. koji se odnosi na uređenje hitnih pitanja koja su u nadležnosti Ministarstva financija, Ministarstva razvoja, tržišnog natjecanja, infrastrukture, prijevoza i mreža, Ministarstva obrazovanja i vjerskih pitanja, Ministarstva kulture i sporta, Ministarstva okoliša, energetike i klimatskih promjena, Ministarstva rada, socijalne sigurnosti i socijalne pomoći, Ministarstva pravosuđa, transparentnosti i ljudskih prava, Ministarstva upravne reforme i e‑uprave, i drugih odredbi (FEK A’ 237/5.12.2012), kojim mu je dodan stavak 2., u skladu s kojim je „dopušteno priznati dokaz o ovlaštenju miritelja koji je inozemni subjekt za osposobljavanje izdao nakon osposobljavanja u Grčkoj ako je taj dokaz izdan najkasnije na dan odobrenja i početka funkcioniranja subjekta ili subjekata za osposobljavanje iz članka 5. Zakona 3898/2010 i, u svakom slučaju, najkasnije 31. prosinca 2012.”

21

Članak 205. Zakona 4512/2018 od 17. siječnja 2018. o pravilima primjene strukturnih reformi programa gospodarske prilagodbe i drugih odredbi (FEK A’ 5/17.1.2018) glasi:

„Od stupanja na snagu ovog zakona ukida se svaka suprotna odredba kojom se drukčije uređuje svako pitanje mirenja. Odredbe članka 1. Zakona 3898/2010 ostaju na snazi.”

22

Članak 1. stavak 1. Predsjedničke uredbe 123/2011 kojom se utvrđuju uvjeti odobrenja i funkcioniranja subjekata za osposobljavanje miritelja u građanskim i trgovačkim stvarima (FEK A’ 255/9.12.2011) glasi:

„Subjekt za osposobljavanje miritelja, u daljnjem tekstu: subjekt, može biti civilno neprofitno društvo koje zajedno čine najmanje jedna odvjetnička i jedna gospodarska komora iz zemlje i koje djeluje na temelju odobrenja koje je izdala služba za odvjetničku djelatnost i sudske izvršitelje koja je dio opće sudske uprave Ministarstva pravosuđa, transparentnosti i ljudskih prava (članak 5. stavak 1. Zakona 3898/2010).”

23

Jedini članak poglavlje A stavci 1., 2. i 5. Ministarske uredbe 109088 od 12. prosinca 2011., kako je izmijenjena Uredbom 107309 od 20. prosinca 2012. (u daljnjem tekstu: izmijenjena Ministarska uredba 109088), propisuje:

„A. Postupak priznavanja dokaza o ovlaštenju miritelja koje izdaje inozemni subjekt za osposobljavanje definira se kako slijedi:

Komisija za akreditaciju miritelja priznaje dokaze o ovlaštenju miritelja koje izdaje inozemni subjekt za osposobljavanje kao jednakovrijedne u skladu sa sljedećim postupkom:

1. Zainteresirane osobe podnose zahtjev za priznavanje dokaza o ovlaštenju miritelja.

[…]

2. Obrascu zahtjeva prilažu se sljedeći popratni dokumenti:

[…]

[…]

5. Komisija za akreditaciju miritelja prihvaća jednakovrijednost dokaza o ovlaštenju pod uvjetom da je taj dokaz izdao akreditirani inozemni subjekt i da zainteresirana osoba može pružiti dokaz o najmanje trima sudjelovanjima u postupcima mirenja kao miritelj, pomoćnik miritelja ili savjetnik jedne od stranaka. Komisija može, prema vlastitoj prosudbi, zatražiti od zainteresirane osobe da pristupi dodatnom ispitu, osobito kada je osposobljavanje u Grčkoj pružio inozemni subjekt.

Što se tiče priznavanja jednakovrijednosti dokaza o ovlaštenju stečenog u inozemstvu ili koji je izdao akreditirani inozemni subjekt za osposobljavanje nakon osposobljavanja u Grčkoj, Komisija za akreditaciju miritelja može priznati jednakovrijednost dokaza o ovlaštenju, čak i ako zainteresirana osoba ne pruži dokaz o najmanje trima sudjelovanjima u postupcima mirenja kao miritelj, pomoćnik miritelja ili savjetnik jedne od stranaka, ako je svim elementima spisa zainteresirane osobe očito dokazano njegovo daljnje osposobljavanje i sustavno prakticiranje mirenja i ako je taj dokaz stečen najkasnije 31. prosinca 2012.”

24

Povodom pritužbe koju su zaprimile njezine službe, Komisija je sumnjajući u usklađenost Zakona 3898/2010 i izmijenjene Ministarske uredbe 109088 s direktivama 2006/123 i 2005/36, 11. srpnja 2013. od Helenske Republike zatražila informacije o osposobljavanju miritelja u Grčkoj.

25

Helenska Republika navedenom je zahtjevu udovoljila dopisom od 16. rujna 2013.

26

Komisija je 11. srpnja 2014. Helenskoj Republici poslala pismo opomene pozivajući je da podnese svoja očitovanja o mogućoj neusklađenosti navedenog zakona i spomenute uredbe s člankom 15. stavkom 2. točkama (b) i (c) Direktive 2006/123 i s člancima 13. i 14. Direktive 2005/36. Helenska Republika odgovorila je na navedeni dopis 12. rujna 2014.

27

Komisija je 29. svibnja 2015. poslala dodatno pismo opomene u kojem je ponovila svoje stajalište te je također izjavila da je zabrinuta zbog neusklađenosti grčkog zakonodavstva s člankom 50. stavkom 1. i Prilogom VII. Direktivi 2005/36 s obzirom na to da se na priznavanje dokaza o ovlaštenju miritelja koje je dobiveno u drugim državama članicama Unije primjenjuju uvjeti koji prekoračuju ono što je dopušteno tom direktivom. Komisija je jednako tako ocijenila da je grčko zakonodavstvo protivno načelu nediskriminacije, kako je propisano u člancima 45. i 49. UFEU‑a.

28

Helenska Republika odgovorila je na navedeno pismo opomene 23. studenoga 2015.

29

Budući da je odgovori Helenske Republike nisu uvjerili, Komisija je 25. veljače 2016. donijela obrazloženo mišljenje, koje je toj državi članici priopćeno 26. veljače, a u kojem je tvrdila, s jedne strane, da je Helenska Republika, time što je oblik subjekata za osposobljavanje miritelja ograničila na neprofitna društva, koja moraju činiti najmanje jedna odvjetnička i jedna gospodarska komora iz Grčke, povrijedila obveze koje ima na temelju članka 49. UFEU‑a, članka 15. stavka 2. točaka (b) i (c) i članka 15. stavka 3. Direktive 2006/123.

30

S druge strane, prema obrazloženom mišljenju, time što je postupak priznavanja akademskih kvalifikacija podvrgnula dodatnim zahtjevima u pogledu sadržaja potvrda i kompenzacijskim mjerama bez prethodne ocjene bitnih razlika, kao i time što je održala na snazi diskriminirajuće odredbe koje podnositeljima zahtjeva nameću da pruže dokaz o najmanje trima sudjelovanjima u postupcima mirenja, Helenska Republika povrijedila je obveze koje ima na temelju članaka 45. i 49. UFEU‑a, kao i na temelju članaka 13., 14. i članka 50. stavka 1. Direktive 2005/36 te njezina Priloga VII.

31

Helenska Republika je u odgovoru od 10. svibnja 2016. osporila povredu zbog koje joj se prigovara, pri čemu je tvrdila, s jedne strane, da je djelatnost mirenja obuhvaćena iznimkom predviđenom u članku 51. prvom stavku UFEU‑a jer je to djelatnost koja je povezana s izvršavanjem javnih ovlasti. U svakom slučaju, opći interes u vezi sa sudovanjem može se priznati kao opravdanje ograničenja slobode pružanja usluga. S druge strane, kad je riječ o priznavanju stručnih kvalifikacija, ta država članica ističe da predmetne nacionalne odredbe miritelju koji je odgovarajuće stručne kvalifikacije stekao u drugoj državi članici ne oduzimaju pravo obavljanja te profesije. Osim toga, iz predmetnih nacionalnih odredaba proizlazi da se osposobljenost miritelja može dokazati na temelju elemenata spisa koji se odnose na njegovo daljnje osposobljavanje umjesto kriterija iskustva koje zahtijeva tri sudjelovanja u postupcima mirenja.

32

Komisija se nije složila s mišljenjem Helenske Republike te je stoga podnijela predmetnu tužbu zbog povrede obveze.

33

Komisija je u svojoj tužbi iznijela dva prigovora. S jedne strane, tvrdila je da se člankom 5. stavkom 1. Zakona 3898/2010 i člankom 1. stavkom 1. Predsjedničke uredbe 123/2011 uvodi ograničenje slobode poslovnog nastana, kako je određeno u članku 49. UFEU‑a, i povređuje članak 15. stavak 2. točke (b) i (c) i članak 15. stavak 3. Direktive 2006/123. S druge strane, ona ističe da se izmijenjenom Ministarskom uredbom 109088 povređuju članci 13., 14. i članak 50. Direktive 2005/36 te njezin Prilog VII.

34

Helenska Republika je u odgovoru na tužbu, pri čemu nije osporavala Komisijine prigovore u vezi sa Zakonom 3898/2010 i izmijenjenom Ministarskom odlukom 109088, navela da su Zakon 3898/2010 i Predsjednička uredba 123/2011 stavljeni izvan snage nakon objave Zakona 4512/2018 u Službenom listu Helenske Republike17. siječnja 2018. Prema mišljenju Helenske Republike iz toga slijedi da prigovori koje je Komisija istaknula u svojoj tužbi više nemaju smisla.

35

Komisija je u zahtjevu iz replike i na raspravi istaknula da predmetna tužba obuhvaća i situacije nastale na temelju tih zakonodavnih izmjena uvedenih Zakonom 4512/2018, jer je, u skladu sa sudskom praksom Suda, sustav koji je uspostavljen zakonodavstvom koje se osporavalo u predsudskom postupku u cijelosti zadržan novim mjerama koje je ta država članica donijela nakon obrazloženog mišljenja.

36

Kako bi se odredio doseg ove tužbe zbog povrede obveze, valja navesti da postojanje povrede obveze treba ocijeniti s obzirom na situaciju države članice kakva je bila po isteku roka određenog u obrazloženom mišljenju i da Sud ne može uzeti u obzir promjene koje su eventualno nastale nakon toga (vidjeti u tom smislu presudu od 27. travnja 2017., Komisija/Grčka, C‑202/16, neobjavljena, EU:C:2017:318, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

37

U slučaju naknadne izmjene nacionalnog propisa koji je doveden u pitanje u okviru postupka zbog povrede obveze, Komisija ne mijenja predmet svoje tužbe na način da prigovore koji su upućeni protiv starijeg propisa upotrijebi za propis koji proizlazi iz donesene izmjene, kada dvije verzije nacionalnog propisa imaju istovjetan sadržaj (vidjeti u tom smislu presudu od 21. ožujka 2013., Komisija/Francuska, C‑197/12, neobjavljenu, EU:C:2013:202, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

38

Nasuprot tomu, predmet spora nije moguće proširiti na obveze koje proizlaze iz novih odredbi u pogledu kojih nema istovjetnih u izvornoj verziji predmetnog akta, jer će se u protivnom raditi o bitnoj povredi postupka u pogledu pravilnosti postupka u kojem se utvrđuje povreda obveze (vidjeti u tom smislu presudu od 5. travnja 2017., Komisija/Bugarska, C‑488/15, EU:C:2017:267, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

39

Budući da je Komisija, kao što je to upravo navedeno, u svojoj replici prvi prigovor istaknut u tužbi upotrijebila i za Zakon 4512/2018, valja utvrditi podrazumijeva li takva upotreba izmjenu predmeta tužbe.

40

U ovom slučaju, iz čitanja relevantnih odredaba Zakona 4512/2018 i Komisijine argumentacije s tim u vezi ne proizlazi da odredbe potonjeg zakona imaju istovjetan sadržaj kao i odredbe propisa koji je prethodno bio na snazi.

41

Stoga, s obzirom na to da se prvi Komisijin prigovor odnosi također na odredbe Zakona 4512/2018, njime se mijenja predmet spora zbog čega prigovore treba ispitati tako kako su navedeni u Komisijinoj tužbi, bez uzimanja u obzir proširenja prvog prigovora izvršenog u replici.

42

U tim okolnostima, valja odbaciti kao nedopuštene prigovore koji se odnose na povredu odredaba članka 49. UFEU‑a, članka 15. stavka 2. točaka (b) i (c) i članka 15. stavka 3. Direktive 2006/123, članaka 13. i 14., članka 50. stavka 1. te Priloga VII. Direktivi 2005/36 u dijelu u kojem se ti prigovori odnose na Zakon 4512/2018.

43

Prema Komisijinu mišljenju, s jedne strane, iz članka 5. stavka 1. Zakona 3898/2010 i, s druge strane, članka 1. stavka 1. Predsjedničke uredbe 123/2011 proizlazi da društva koja pružaju usluge osposobljavanja radi podučavanja miritelja, koji na temelju toga mogu pristupiti ispitu na temelju kojeg se dobiva akreditacija za miritelja u Grčkoj, moraju isključivo biti u pravnom obliku neprofitnih društava koja zajedno čine najmanje jedna odvjetnička i jedna gospodarska komora iz Grčke i koja djeluju na temelju odobrenja koje izdaje tijelo iz članka 7. tog zakona.

44

Komisija tvrdi da zahtjev koji se odnosi na traženi sastav subjekta za osposobljavanje i zahtjev koji se odnosi na njegov traženi pravni oblik odvraćaju strane subjekte za osposobljavanje koji prvi put žele osnovati poslovni nastan u Grčkoj i one koji ondje žele osnovati drugi poslovni nastan, tako da ti zahtjevi ograničavaju slobodu poslovnog nastana predviđenu člankom 49. UFEU‑a i člankom 15. stavkom 2. točkama (b) i (c) i člankom 15. stavkom 3. Direktive 2006/123.

45

Prema Komisijinu mišljenju iz Zakona 3898/2010 proizlazi da se na temelju osposobljavanja koje nude subjekti koji ne ispunjavaju zahtjeve, koji su navedeni u tom zakonu, na temelju članka 6. navedenog zakona ne može pristupiti traženom ispitu i, na kraju, ne može dobiti akreditacija koja se zahtijeva za obavljanje profesije miritelja u Grčkoj.

46

Usto, Komisija ističe da ti zahtjevi nisu opravdani važnim razlogom u općem interesu ni prikladni za jamčenje ostvarenja cilja koji slijede te da prekoračuju ono što je nužno za njegovo postizanje. K tomu, oni bi se mogli primijeniti na način koji bi mogao biti diskriminirajuć.

47

Osim toga, Komisija, suprotno argumentima koje je istaknula Helenska Republika u okviru predsudskog postupka, smatra da iznimka predviđena u članku 51. UFEU‑a nije primjenjiva u predmetnom slučaju. S jedne strane, iz rješenja od 17. veljače 2005., Mauri (C‑250/03, EU:C:2005:96), koje se odnosi na sudjelovanje odvjetnika u predmetnoj ispitnoj komisiji, ne može se zaključiti da je predmetni nacionalni propis usklađen s pravom Unije s obzirom na to da se članak 5. Zakona 3898/2010 odnosi na sastav i pravni oblik subjekata za osposobljavanje miritelja. S druge strane, povreda obveze zbog koje se prigovara ne odnosi se na uslugu mirenja kao takvu, nego na uslugu osposobljavanja miritelja koja nije obuhvaćena izvršavanjem javnih ovlasti, uključujući sudovanje.

48

Kad je riječ o važnim razlozima u općem interesu koji mogu opravdati predmetna ograničenja, Komisija ističe, kao prvo, da cilj jamčenja kvalitete mirenja može imati podlogu u članku 4. Direktive 2008/52. Međutim, ona smatra da se taj članak 4. tumačen u vezi s uvodnom izjavom 16. te direktive, s jedne strane, odnosi na kontrolu kvalitete pružanja usluga osposobljavanja mehanizmima kao što je kodeks ponašanja i, s druge strane, da taj članak 4. ne obuhvaća pravila koja se odnose na organizaciju subjekata za osposobljavanje miritelja kao što su ona kojima se uređuje traženi pravni oblik i ona koja se odnose na dioničarstvo društva.

49

Kao drugo, Komisija tvrdi da, iako, u skladu sa sudskom praksom Suda, zaštita primatelja usluga mirenja i potreba da se osigura obrazovanje na visokoj razini mogu biti važni razlozi u općem interesu, Helenska Republika nije dokazala da zahtjevi koji se odnose na pravni oblik i dioničarstvo društva omogućuju postizanje tih ciljeva.

50

U svakom slučaju, Komisija smatra da predmetna ograničenja nisu proporcionalna u odnosu na ciljeve koje slijede s obzirom na to da, s jedne strane, postoje manje strože mjere, kao što je uvođenje odgovarajućeg studijskog programa, utvrđivanje kriterija u vezi s podučavateljima i korištenom građom te određivanje kriterija u vezi s obveznim ispitima koji daju pristup profesiji. S druge strane, Komisija primjećuje da Helenska Republika već primjenjuje druge manje strože mjere kako bi osigurala obrazovanje na visokoj razini, kao što su zahtjev prema kojem osposobljavanje pružaju iskusni miritelji, činjenica da se ispiti odvijaju pred državnom ispitnom komisijom ili pak to da su sadržaj i trajanje programa osposobljavanja određeni u zakonu.

51

Helenska Republika samo tvrdi da nakon donošenja Zakona 4512/2018 predmetni prigovor više nema smisla.

52

Uvodno valja navesti da se prvi prigovor predmetne tužbe odnosi na povredu članka 49. UFEU‑a i na povredu članka 15. stavka 2. točaka (b) i (c) i članka 15. stavka 3. Direktive 2006/123.

53

U tom pogledu, kao prvo valja podsjetiti da iz uvodne izjave 6. Direktive 2006/123 proizlazi da se zapreke slobodi poslovnog nastana ne mogu ukloniti pouzdajući se isključivo u neposrednu primjenu članka 49. UFEU‑a jer bi, među ostalim, pojedinačno rješavanje slučajeva zapreka toj slobodi bilo iznimno komplicirano (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2015., Rina Services i dr., C‑593/13, EU:C:2015:399, t. 38.) i da je stoga u tom području potrebno donijeti direktivu.

54

Iz toga slijedi da ograničenje slobode poslovnog nastana, kada je obuhvaćeno područjem primjene Direktive 2006/123, nije potrebno ispitati također s obzirom na članak 49. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 23. veljače 2016., Komisija/Mađarska, C‑179/14, EU:C:2016:108, t. 118., i od 30. siječnja 2018., X i Visser, C‑360/15 i C‑31/16, EU:C:2018:44, t. 137.).

55

Stoga valja ocijeniti je li prigovor koji se odnosi na povredu članka 15. stavka 2. točaka (b) i (c) i članka 15. stavka 3. Direktive 2006/123 osnovan.

56

U tom pogledu iz članka 15. stavka 1. Direktive 2006/123 proizlazi da države članice ispituju predviđa li njihov pravni sustav neki od zahtjeva iz stavka 2. tog članka i osiguravaju da su svi takvi zahtjevi usklađeni s pretpostavkama iz stavka 3. tog članka 15.

57

Kumulativne pretpostavke navedene u članku 15. stavku 3. odnose se, kao prvo, na nediskriminirajući karakter zahtjeva o kojima je riječ, koji ne mogu biti izravno ili neizravno diskriminirajući ovisno o državljanstvu ili, u pogledu društava, ovisno o mjestu registriranog sjedišta; kao drugo, na njihovu nužnost, tj. da moraju biti opravdani važnim razlogom u općem interesu; i, kao treće, na njihovu proporcionalnost, s obzirom na to da ti zahtjevi moraju biti prikladni za jamčenje ostvarenja postavljenog cilja i ne smiju prekoračivati ono što je nužno za ostvarenje tog cilja te da se drugim manje strožim mjerama ne može postići isti rezultat.

58

U ovom slučaju prigovorima koje ističe Komisija želi postići da se utvrdi da nacionalne odredbe koje navedena institucija navodi u svojoj tužbi uspostavljaju zahtjeve takve vrste kao što su oni iz članka 15. stavka 2. točaka (b) i (c) Direktive 2006/123 te da, u slučaju da ti zahtjevi ne ispunjavaju pretpostavke iz stavka 3. tog članka 15., te nacionalne odredbe ne poštuju stavke 1. do 3. tog članka.

59

Kao prvo, potrebno je provjeriti jesu li zahtjevi koji proizlaze iz članka 5. Zakona 3898/2010 obuhvaćeni člankom 15. stavkom 2. točkama (b) i (c) navedene direktive, kao što to tvrdi Komisija.

60

U tom pogledu valja istaknuti da se članak 15. stavak 2. točka (b) Direktive 2006/123 tumačen u vezi s uvodnom izjavom 73. odnosi na kategoriju zahtjeva koji pružatelju usluga nalažu da se osnuje u posebnom pravnom obliku, što među ostalim obuhvaća zahtjev da bude pravna osoba ili neprofitan subjekt.

61

Stoga je potrebno utvrditi da je zahtjev koji se odnosi na pravni oblik subjekta za osposobljavanje miritelja koji se zahtijeva člankom 5. Zakona 3898/2010, prema kojem se subjekti za osposobljavanje miritelja moraju osnovati kao neprofitna društva, izričito obuhvaćen člankom 15. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2006/123 (vidjeti u tom smislu presudu od 23. veljače 2016., Komisija/Mađarska, C‑179/14, EU:C:2016:108, t. 61. i 62.).

62

Usto, valja primijetiti da se članak 15. stavak 2. točka (c) Direktive 2006/123 protumačen u vezi s uvodnom izjavom 73. odnosi na drugu kategoriju zahtjeva koji se odnose na dioničarstvo društva.

63

Dakle, zahtjev u vezi sa sastavom subjekta za osposobljavanje, na temelju kojeg subjekte za osposobljavanje miritelja moraju zajedno činiti najmanje jedna odvjetnička i jedna gospodarska komora iz Grčke, kako nalaže članak 5. Zakona 3898/2010, obuhvaćen je člankom 15. stavkom 2. točkom (c) Direktive 2006/123.

64

Kao drugo, valja provjeriti jesu li predmetna nacionalna pravila obuhvaćena člankom 15. stavkom 3. Direktive 2006/123.

65

U tom pogledu, kao prvo, u skladu s člankom 15. stavkom 3. točkom (a) Direktive 2006/123, zahtjevi iz stavka 2. tog članka nisu nespojivi s odredbama te direktive pod uvjetom, među ostalim, da nisu izravno ili neizravno diskriminirajući na temelju državljanstva ili s obzirom na mjesto registriranog sjedišta za poduzeća.

66

U ovom slučaju iz članka 5. Zakona 3898/2010 proizlazi da se zahtjevi koji se odnose na pravni oblik, dioničarstvo društva i sastav subjekta za osposobljavanje miritelja primjenjuju i na subjekte za osposobljavanje sa sjedištem u Grčkoj i na one koji imaju sjedište u drugim državama članicama. Stoga ti zahtjevi nisu diskriminirajući u smislu članka 15. stavka 3. točke (a) te direktive.

67

Kao drugo, kad je riječ o nužnosti predmetnih nacionalnih pravila, iako Helenska Republika ne ističe posebna opravdanja za članak 5. Zakona 3898/2010, iz njezinih argumenata iznesenih na raspravi pred Sudom proizlazi da je taj propis prikladan, u skladu s člankom 15. stavkom 3. točkom (b) Direktive 2006/123, za osiguranje visoke razine kvalitete usluga za osposobljavanja miritelje te za lakše uspostavljanje subjekata za osposobljavanje u udaljenim područjima.

68

Međutim, iako takvi razlozi mogu biti važni razlozi u općem interesu, činjenica je da Helenska Republika nije istaknula argumente kojima se može dokazati da su pravila koja se odnose na pravni oblik društva za osposobljavanje i njegovo dioničarstvo nužne mjere za postizanje takvih ciljeva.

69

Budući da su tri uvjeta previđena u članku 15. stavku 3. Direktive 2006/123 kumulativna, mora se utvrditi da predmetna nacionalna pravna pravila ne poštuju drugi od tih uvjeta, a nije potrebno provjeriti treći zahtjev iz njegova stavka 3.

70

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da je Helenska Republika, time što je ograničila pravni oblik subjekata za osposobljavanje miritelja na neprofitna društva koja zajedno moraju činiti najmanje jedna odvjetnička i jedna gospodarska komora iz Grčke, povrijedila obveze koje ima na temelju članka 15. stavka 2. točaka (b) i (c) i članka 15. stavka 3. Direktive 2006/123.

71

Komisija smatra da odredbe Zakona 3898/2010 i izmijenjene Ministarske uredbe 109088 povređuju članke 13. i 14., članak 50. stavak 1. i Prilog VII. Direktivi 2005/36. Te odredbe također povređuju načelo nediskriminacije.

72

Uvodno, podsjećanjem na definiciju „regulirane profesije” iz članka 3. stavka 1. točke (a) Direktive 2005/36, ta institucija ističe da ta direktiva za pristup profesiji miritelja ne zahtijeva precizan dokaz o kvalifikacijama niti svoju primjenu ograničava na „obavljanje” regulirane profesije. Ta institucija smatra da iako su, u nedostatku usklađivanja, države članice nadležne za reguliranje te profesije i za to da za nju odrede uvjet za pristup, ostaje činjenica da odredbe nacionalnog zakonodavstva ne mogu biti neopravdana zapreka ostvarivanju temeljnih sloboda koje su zajamčene Ugovorima.

73

Budući da se pristup profesiji miritelja u Grčkoj uvjetuje posebnim osposobljavanjem i akreditacijom, koja se dodjeljuje kandidatu koji je položio predmetni ispit, Komisija smatra da je profesija miritelja obuhvaćena područjem primjene Direktive 2005/36.

74

Ona smatra da se ne može pozvati na činjenicu da Helenska Republika nije odredila nadležna tijela i subjekte ovlaštene za izdavanje ili za zaprimanje dokaza o osposobljavanju i drugih dokumenata i informacija, sukladno članku 56. stavku 3. te direktive, kako bi se opravdalo to što se nisu poštovale druge odredbe navedene direktive.

75

Kad je riječ, kao prvo, o sadržaju potvrde subjekta za osposobljavanje koja se mora izdati miritelju migrantu kako bi dobio akreditaciju za obavljanje te profesije u Grčkoj, Komisija primjećuje da iz izmijenjene Ministarske uredbe 109088 proizlazi da zahtjev za priznavanje u Grčkoj dokaza o kvalifikacijama inozemnog miritelja mora biti popraćen, među ostalim, potvrdom subjekta o osposobljavanju kojom se potvrđuje metoda podučavanja, broj sudionika, broj i kvalifikacije podučavatelja, postupak ispitivanja i ocjenjivanja kandidata i detaljna pravila kojima se osigurava njegov integritet. Takvi uvjeti prekoračuju ono što je nužno za ocjenu razine znanja i stručnih kvalifikacija koje bi nositelj imao. Stoga su prethodno navedeni uvjeti protivni člancima 13. i 14., članku 50. stavku 1. i Prilogu VII. Direktivi 2005/36.

76

U tom pogledu Komisija ističe da iz članka 13. Direktive 2005/36 proizlazi da je nadležno tijelo države članice domaćina dužno dozvoliti pristup reguliranoj profesiji podnositeljima zahtjeva koji imaju potvrdu o kompetenciji ili dokaz o formalnoj osposobljenosti koji zahtijeva druga država članica za pristup toj profesiji i njezinu obavljanju na njezinu državnom području. Iako takve potvrde mora izdati nadležno tijelo u državi članici i njima se potvrđuje određena razina stručne kvalifikacije, činjenica je, prema Komisijinu mišljenju, da Direktiva 2005/36 ne zahtijeva da diplome koje su izdane u drugim državama članicama potvrđuju obrazovanje i osposobljavanje koje je istovjetno ili usporedivo s onima koji se zahtijevaju u državi članici domaćinu.

77

Prema Komisijinu mišljenju članak 14. Direktive 2005/36 propisuje da nadležna tijela države članice domaćina mogu pozvati podnositelje da dostave informacije o svojem osposobljavanju samo u mjeri u kojoj je to potrebno da bi se razumjelo postojanje mogućih bitnih razlika u odnosu na nacionalno osposobljavanje koje zahtijeva propis Helenske Republike. Ta institucija dakle smatra da uvjeti koje zahtijeva nacionalno zakonodavstvo ne omogućuju da se ispita odnosi li se osposobljavanje zainteresirane osobe na građu koja se bitno razlikuju od one koja su obuhvaćeni dokazom o osposobljavanju koji se zahtijeva na grčkom državnom području.

78

Osim toga, iz članka 50. stavka 1. Direktive 2005/36 proizlazi da nadležna tijela države domaćina tijekom postupka priznavanja mogu zahtijevati dokumente i potvrde koji su nabrojeni u Prilogu VII. toj direktivi, kao što su preslike potvrda o sposobnosti ili dokaz o kvalifikacijama koji daju pristup predmetnoj profesiji.

79

Komisija tvrdi da iz drugog stavka točke 1. podtočke (b) Priloga VII. proizlazi da nadležna tijela države članice domaćina mogu pozvati podnositelje zahtjeva da dostave informacije o svojem osposobljavanju samo u mjeri u kojoj je to potrebno da bi se razumjelo postojanje mogućih bitnih razlika u odnosu na nacionalno osposobljavanje. Prema tome, ta institucija smatra da uvjeti koji su navedeni u grčkom propisu povređuju i članak 14. stavak 1. i članak 50. stavak 1. te Prilog VII. Direktivi 2005/36.

80

Kao drugo, kad je riječ o kompenzacijskim mjerama koje je predvidjela Helenska Republika, Komisija podsjeća da jedini članak poglavlja A stavak 5. izmijenjene Ministarske uredbe 109088 predviđa da Komisija za akreditaciju miritelja može, prema vlastitoj prosudbi, zatražiti od zainteresirane osobe da pristupi dodatnom ispitu, osobito kada je osposobljavanje u Grčkoj pružio inozemni subjekt.

81

Iako Komisija priznaje da Direktiva 2005/36 ne zahtijeva da se navedu kriteriji za takve ispite, ona ipak primjećuje da bi ispit, u nepostojanju nacionalnih pravila koja uređuju njegov postupak, mogao biti samovoljan, odnosno diskriminirajući. Stoga ona smatra da ispitni postupak bez prethodne ocjene bitnih razlika u odnosu na traženo nacionalno osposobljavanje povređuje zahtjeve koji su predviđeni u članku 14. Direktive 2005/36.

82

Osim toga, Komisija ističe da je jedan od uvjeta za priznavanje jednakovrijednosti dokaza u nacionalnom uređenju dokaz iskustva u najmanje trima sudjelovanjima u postupcima mirenja kao miritelj, pomoćnik miritelja ili savjetnik jedne od stranaka. Međutim, takav se uvjet ne zahtijeva za miritelje koji su se osposobili u Grčkoj. Komisija smatra da je taj uvjet diskriminirajući i da je protivan članku 13. Direktive 2005/36.

83

Kad je riječ o praksi grčke uprave da ne primjenjuje prethodno navedeni uvjet ako se na temelju elemenata dotičnog spisa može dokazati daljnje osposobljavanje i sustavno prakticiranje mirenja, Komisija primjećuje da se neusklađenost nacionalnog zakonodavstva s odredbama prava Unije može konačno otkloniti samo odredbama koje su obvezujuće, a koje imaju istu pravnu vrijednost kao one koje se moraju izmijeniti, tako da upravna praksa nije dovoljna za to da bi je se smatralo valjanim izvršenjem obveza koje proizlaze iz UFEU‑a. U svakom slučaju, ta institucija tvrdi da se prema grčkom zakonodavstvu mogućnost neprimjene kriterija iskustva odnosi samo na zainteresirane osobe koje su dokaz o ovlaštenju za miritelja stekle najkasnije 31. prosinca 2012.

84

Helenska Republika naglašava da je izmijenjena Ministarska uredba 109088 stavljena izvan snage stupanjem na snagu Zakona 4512/2018 i stoga smatra da predmetni prigovor više nema smisla.

85

Uvodno, kad je riječ o opsegu područja primjene Direktive 2005/36 u odnosu na Direktivu 2008/52, valja navesti, jednako kao nezavisni odvjetnik u točki 46. svojeg mišljenja, da ta potonja direktiva u predmetnom slučaju ne može utjecati na primjenjivost Direktive 2005/36. Naime, iako se Direktiva 2008/52 odnosi na neke aspekte mirenja u građanskim i trgovačkim stvarima, činjenica je da se njome ne usklađuju uvjeti za pristup profesiji miritelja.

86

Imajući u vidu to pojašnjenje, kad je riječ o pitanju je li profesija miritelja „regulirana profesija”, u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) Direktive 2005/36, valja podsjetiti da je „regulirana profesija” profesionalna djelatnost ili skupina profesionalnih djelatnosti čiji je pristup, obavljanje ili jedan od načina obavljanja na temelju zakonskih ili drugih propisa, izravno ili neizravno uvjetovan posjedovanjem određenih stručnih kvalifikacija (presuda od 21. rujna 2017., Malta Dental Technologists Association i Reynaud, C‑125/16, EU:C:2017:707, t. 34. i navedena sudska praksa).

87

Tako iz članka 3. stavka 1. točaka (b), (c) i (e) Direktive 2005/36 proizlazi da pojam „određenih stručnih kvalifikacija” iz njezina članka 3. stavka 1. točke (a) obuhvaća sve kvalifikacije koje se potvrđuju dokazom o osposobljavanju koje je izričito osmišljeno za pripremu svojih nositelja na obavljanje određene profesije (presuda od 21. rujna 2017., Malta Dental Technologists Association i Reynaud, C‑125/16, EU:C:2017:707, t. 35. i navedena sudska praksa).

88

Valja utvrditi, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 43. svojeg mišljenja, da profesija miritelja, kako je uređena u Grčkoj, ispunjava kriterije koji su navedeni u točkama 86. i 87. ove presude jer je pristup toj profesiji uvjetovan pohađanjem odgovarajućeg osposobljavanja radi stjecanja stručnih kvalifikacija i dokaza kojim se upravo omogućuje obavljanje te profesije, osobito na temelju članka 6. stavaka 1. i 3. Zakona 3898/2010.

89

Kad je riječ o usklađenosti predmetnog propisa s odredbama Direktive 2005/36, valja navesti da je priznavanje dokaza o osposobljavanju miritelja uređeno člancima 10. do 14. te direktive.

90

U skladu s člankom 13. stavkom 1. navedene direktive nadležno tijelo države članice domaćina podnositeljima zahtjeva, ako posjeduju potvrdu kompetencije ili dokaz o formalnoj osposobljenosti, kako je navedeno u članku 11. iste direktive, koji je izdalo nadležno tijelo druge države članice u tu svrhu, omogućuje pristup reguliranoj profesiji i njezino obavljanje pod istim uvjetima koji se primjenjuju na njezine državljane.

91

Iako članak 14. Direktive 2005/36 predviđa da njezin članak 13. ne sprečava državu članicu domaćina da osobama koje žele pristupiti reguliranoj profesiji i obavljati je nalaže kompenzacijske mjere, koje se sastoje od razdoblja prilagodbe ili provjere osposobljenosti, činjenica je da, kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 56. svojeg mišljenja, taj isti članak 14. ograničava tu mogućnost na situacije navedene u njegovu stavku 1.

92

Iz članka 14. stavka 1. točke (a) Direktive 2005/36, najprije, proizlazi da države članice mogu nalagati kompenzacijske mjere u slučaju kada osposobljavanje koje je podnositelj stekao obuhvaća bitno drukčiju građu od one koja je obuhvaćena dokazom o formalnoj osposobljenosti zahtijevanoj u državi članici domaćinu. Zatim, u skladu sa stavkom 4. tog članka, pojam „bitno različita građa” mora se razumjeti na način da znači građu u pogledu koje su stečeno znanje, vještine i kompetencije ključni za obavljanje profesije i u odnosu na koju se osposobljavanje koje je migrant završio značajno razlikuje u pogledu trajanja i sadržaja od onog koje zahtijeva država članica domaćin. Naposljetku, stavak 5. navedenog članka 14. mogućnost zahtijevanja kompenzacijskih mjera uvjetuje poštovanjem načela proporcionalnosti.

93

Usto, iz članka 50. stavka 1. Direktive 2005/36 proizlazi da nadležno tijelo države članice domaćina može zahtijevati dokumente i potvrde navedene u Prilogu VII. toj direktivi. U točki 1. podtočkama (b) i (c) tog priloga navodi se da se podnošenje potvrda iz tog priloga može zahtijevati pod uvjetima utvrđenima na temelju potonjih odredbi.

94

S obzirom na ta razmatranja valja ispitati usklađenost grčkog propisa s Direktivom 2005/36.

95

Kao prvo, kad je riječ o postupku priznavanja akademskih kvalifikacija, koji je uvjetovan dodatnim zahtjevima u vezi sa sadržajem potvrde subjekta za osposobljavanje koju miritelj migrant mora podnijeti kako bi dobio akreditaciju za obavljanje te profesije u Grčkoj, iz jedinog članka poglavlja A stavka 2. točke (c) izmijenjene Ministarske uredbe 109088 proizlazi da grčki propis zahtijeva da potvrda subjekta za osposobljavanje, koja je upućena Komisiji za akreditaciju, sadržava niz informacija, među kojima su i one o mjestu osposobljavanja i ispitnom postupku i ocjenjivanju kandidata i o detaljnim pravilima kojima se jamči njihov integritet.

96

Valja utvrditi, s jedne strane, da se uvjeti navedeni u grčkom propisu ne nalaze u Direktivi 2005/36 i da, s druge strane, suprotno zahtjevima koji proizlaze iz članka 14., članka 50. stavka 1. i točke 1. Priloga VII. toj direktivi, oni, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 60. svojeg mišljenja, nisu prikladni za proporcionalnu ocjenu sadržaja osposobljavanja koje su završile zainteresirane osobe.

97

Kao drugo, kad je riječ o kompenzacijskim mjerama koje Helenska Republika zahtijeva od podnositelja zahtjeva za akreditaciju miritelja koji imaju dokaze o ovlaštenju koje su dobili u inozemstvu ili ih je izdao akreditirani subjekt za osposobljavanje u inozemstvu nakon osposobljavanja u Grčkoj, valja navesti da iz članka 14. stavka 1. točke (a) Direktive 2005/36 proizlazi da kompenzacijske mjere podrazumijevaju ispit kojim nadležno tijelo države članice domaćina nastoji utvrditi moguće postojanje bitnih razlika između osposobljavanja koje je podnositelj zahtjeva završio i nacionalnog osposobljavanja.

98

U ovom slučaju iz jedinog članka Poglavlja A stavka 5. izmijenjene Ministarske uredbe 109088 proizlazi da, kada je riječ o priznavanju jednakovrijednosti dokaza o ovlaštenju koji je stečen u inozemstvu ili koji je izdao inozemni subjekt za osposobljavanje nakon osposobljavanja u Grčkoj, Komisija za akreditaciju miritelja ima mogućnost priznati tu jednakovrijednost ako podnositelj zahtjeva može dokazati najmanje tri sudjelovanja u postupcima mirenja, kao miritelj, pomoćnik miritelja ili savjetnik jedne od stranaka. Usto, ta komisija može, prema vlastitoj prosudbi, zatražiti od zainteresirane osobe da pristupi dodatnom ispitu, osobito kada je osposobljavanje pruženo u Grčkoj.

99

U tom pogledu valja utvrditi, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 63. svojeg mišljenja, da takvi uvjeti nisu u skladu s vrstama kriterija predviđenima Direktivom 2005/36 i da prekoračuju marginu prosudbe koja se potonjom direktivom ostavlja nadležnim tijelima država članica u tom području.

100

Naime, budući da nacionalni propis o kojem je riječ ne predviđa prethodnu ocjenu kako bi se utvrdilo je li podnositelj zahtjeva završio osposobljavanje koje ima bitno drukčiju građu od one koja je obuhvaćena dokazom o formalnoj osposobljenosti koja se zahtijeva u državi članici domaćinu, a ta je prethodna ocjena na temelju članka 14. Direktive 2005/36 potrebna da Komisija za akreditaciju može zahtijevati kompenzacijske mjere, ne može se tvrditi da je taj nacionalni propis usklađen s Direktivom 2005/36.

101

Osim toga, valja utvrditi da jedini članak Poglavlja A stavka 5. izmijenjene Ministarske uredbe 109088 također povređuje obveze koje su predviđene člankom 13. stavkom 1. Direktive 2005/36 s obzirom na to da se od osoba koje podnesu zahtjev za akreditaciju za miritelja nakon što dobiju dokaz o ovlaštenju pri inozemnom subjektu za osposobljavanje zahtijeva da dokažu iskustvo u najmanje trima sudjelovanjima u postupcima mirenja, dok se takav uvjet za akreditaciju ne primjenjuje na osobe koje su dokaz o ovlaštenju stekle pri nacionalnom subjektu za osposobljavanje.

102

Ova se razmatranja ne mogu dovesti u pitanje argumentom prema kojem je moguće da se u upravnoj praksi takav uvjet ne primijeni s obzirom na to da nije sporno to da, iako u praksi tijela države članice ne primjenjuju nacionalnu odredbu koja je protivna pravu Unije, pravna sigurnost ipak zahtijeva da se ta odredba izmijeni (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2007., Komisija/Belgija, C‑522/04, EU:C:2007:405, t. 70. i navedenu sudsku praksu).

103

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je Helenska Republika, time što je postupak priznavanja akademskih kvalifikacija podvrgnula dodatnim zahtjevima u pogledu sadržaja potvrda koje se zahtijevaju i kompenzacijskim mjerama bez prethodne ocjene postojanja mogućih bitnih razlika u odnosu na nacionalno osposobljavanje, povrijedila obveze koje ima na temelju članaka 13. i 14., članka 50. stavka 1. te Priloga VII. Direktivi 2005/36.

104

Slijedom navedenog, valja utvrditi da:

105

Sukladno članku 138. stavku 1. Poslovnika Suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija podnijela zahtjev da Helenska Republika snosi troškove i da potonja nije uspjela u svojim razlozima, valja joj naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) proglašava i presuđuje: