–

Za ExxonMobil Production Deutschland GmbH, S. Altenschmidt, Rechtsanwalt,

–

za Bundesrepublik Deutschland, M. Fleckner, u svojstvu agenta,

–

za njemačku vladu, T. Henze i J. Möller, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, A. C. Becker i J.-F. Brakeland, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. točke (u), članka 10.a i Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. listopada 2003. o uspostavi sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Zajednice i o izmjeni Direktive Vijeća 96/61/EZ (SL 2003., L 275, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 9., str. 28.), kako je izmijenjena Direktivom br. 2009/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. (SL 2009., L 140, str. 63.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 30., str. 3., u daljnjem tekstu: Direktiva 2003/87) i članka 3. točaka (c) i (h) Odluke Komisije 2011/278/EU od 27. travnja 2011. o utvrđivanju prijelaznih propisa na razini Unije za usklađenu besplatnu dodjelu emisijskih jedinica na temelju članka 10.a Direktive 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2011., L 130, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 29., str. 257.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva ExxonMobil Production Deutschland GmbH (u daljnjem tekstu: ExxonMobil) i Bundesrepublik Deutschland (Savezna Republika Njemačka) u vezi sa zahtjevom za besplatnu dodjelu emisijskih jedinica stakleničkih plinova (u daljnjem tekstu: emisijske jedinice) postrojenju za obradu prirodnog plina koje među ostalim obavlja djelatnost izdvajanja sumpora, u okviru koje izgaranjem goriva proizvodi električnu energiju i toplinu, prilikom čega dolazi do oslobađanja ugljikova dioksida (CO2) u atmosferu.

3

Uvodna izjava 8. Direktive 2003/87 glasi:

„Pri raspodjeli emisijskih jedinica, države članice trebale bi uzeti u obzir potencijal za smanjivanje ispuštanja plinova koje proizlazi iz industrijskih djelatnosti.”

4

Članak 1. te direktive, naslovljen „Predmet”, glasi:

„Ova Direktiva utvrđuje sustav trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Zajednice […] s ciljem promicanja smanjenja emisija stakleničkih plinova na način koji je učinkovit u troškovnom i gospodarskom smislu.

[…]”

5

Pod naslovom „Područje primjene”, člankom 2. stavkom 1. navedene direktive određuje se:

„Ova se Direktiva primjenjuje na emisije koje proizlaze iz djelatnosti navedenih u Prilogu I. i na stakleničke plinove navedene u Prilogu II.”

6

U skladu s člankom 3. iste direktive, naslovljenim „Definicije”:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

7

Stavkom 1. članka 10. Direktive 2003/87, naslovljenog „Dražbovna prodaja emisijskih jedinica”, predviđa se:

„Od 2013. nadalje države članice prodaju na dražbi sve emisijske jedinice koje nisu besplatno raspodijeljene u skladu s člancima 10.a i 10.c. […]”

8

Člankom 10.a te direktive, naslovljenim „Prijelazna pravila na razini Zajednice o usklađenoj dodjeli besplatnih emisijskih jedinica”, predviđa se:

„1.   Do 31. prosinca 2010. Komisija donosi potpuno usklađene mjere na razini Zajednice za dodjelu emisijskih jedinica

[…]

[…]

U okviru mjera iz prvog podstavka utvrđuju se, koliko to bude moguće, ex‑ante referentne vrijednosti na razini Zajednice kako bi se osiguralo da se dodjela odvija na način koji potiče smanjivanje emisija stakleničkih plinova i energetski učinkovite tehnike, uzimajući u obzir najučinkovitije tehnike, nadomjesne, alternativne proizvodne procese, visoko učinkovitu kogeneraciju, učinkovito obnavljanje energije iz otpadnih plinova, korištenje biomase te hvatanje i skladištenje CO2 gdje postoje odgovarajući objekti i oprema, a ne potiču povećavanje emisija. Besplatne emisijske jedinice ne dodjeljuju se ni za kakve oblike proizvodnje električne energije, osim u slučajevima koji pripadaju članku 10.c i za električnu energiju proizvedenu od otpadnih plinova.

[…]

3.   Na temelju stavaka 4. i 8. i neovisno o članku 10.c besplatne se emisijske jedinice ne dodjeljuju proizvođačima električne energije, odnosno operaterima postrojenja za hvatanje CO2, cjevovoda za prijenos CO2 ili lokacija za skladištenje CO2.

4.   Besplatne emisijske jedinice dodjeljuju se za centralno grijanje, kao i za visokoučinkovitu kogeneraciju, kako je utvrđena Direktivom 2004/8/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o promicanju kogeneracije na temelju potražnje korisne topline na unutarnjem tržištu energije i o izmjeni Direktive 92/42/EEZ (SL 2004., L 52, str. 50.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 3., str. 47.)], na zahtjev koji je opravdan s gospodarskog stajališta i odnosi se na proizvodnju energije za grijanje ili hlađenje. Svake godine nakon 2013. ukupne količine emisijskih jedinica dodijeljene takvim postrojenjima za proizvodnju toplinske energije podešavaju se uz primjenu linearnog faktora iz članka 9.

5.   Maksimalna godišnja količina emisijskih jedinica koja čini osnovu za izračunavanje emisijskih jedinica za postrojenja koja nisu obuhvaćena stavkom 3. i koja nisu novi sudionici ne smije prijeći zbroj:

Prema potrebi se za sve sektore primjenjuje jedinstveni korektivni faktor.

[…]

7.   […]

Novim sudionicima ne dodjeljuju se emisijske jedinice ni za kakvu proizvodnju električne energije [besplatno].

[…]

8.   Do 31. prosinca 2015. najviše 300 milijuna emisijskih jedinica na raspolaganju je u rezervi za nove sudionike kao pomoć za poticanje izgradnje i djelovanja do 12 komercijalnih demonstracijskih projekata čiji je cilj okolišno sigurno hvatanje i geološko skladištenje (CCS) CO2, kao i demonstracijskih projekata u kojima se primjenjuju inovativne tehnologije za iskorištavanje obnovljivih izvora energije na području Unije.

Emisijske jedinice stavljaju se na raspolaganje kao potpora za demonstracijske projekte koji na geografski uravnoteženim lokacijama osiguravaju razvoj širokog spektra tehnologija hvatanja i skladištenja ugljika (CCS) i inovativnih tehnologija za iskorištavanje obnovljivih izvora energije koji još nisu komercijalno održivi. Njihovo dodjeljivanje ovisi o verificiranim izbjegnutim emisijama CO2.

[…]

11.   [Podložno članku] 10.b, količina emisijskih jedinica koje se 2013. godine besplatno dodjeljuju u skladu sa stavcima 4. do 7. ovog članka iznosi 80 % količine utvrđene u skladu s mjerama navedenima u stavku 1. Nakon toga broj besplatno dodijeljenih emisijskih jedinica svake se godine smanjuje za jednake iznose te 2020. godine iznosi 30 %, s ciljem da od 2027. godine uopće više ne bude besplatnih dodjela.

12.   [Podložno članku] 10.b 2013. i svake sljedeće godine sve do 2020. postrojenjima u sektorima ili podsektorima koji su izloženi velikom riziku od istjecanja ugljika dodjeljuju se besplatne emisijske jedinice u iznosu od 100 % količine utvrđene u skladu s mjerama iz stavka 1.

[…]

14.   Da bi utvrdila sektore ili podsektore iz stavka 12., Komisija na razini Zajednice ocjenjuje u kojoj je mjeri moguće da predmetni sektor ili podsektor, na relevantnoj razini detaljnosti, izravne troškove potrebnih emisijskih jedinica i neizravne troškove viših cijena električne energije koji proizlaze iz provedbe ove Direktive ugradi u cijenu proizvoda, bez značajnijeg gubitka tržišta, u korist postrojenja izvan Zajednice čija je učinkovitost u pogledu emisija ugljika niža. […]

[…]”

9

Člankom 10.c Direktive 2003/87 državama članicama je, uz podnošenje zahtjeva Komisiji, dana mogućnost dodjele besplatnih emisijskih jedinica za modernizaciju proizvodnje električne energije.

10

Prilog I. toj direktivi sadržava, u skladu sa svojim naslovom, tablicu u kojoj se nabrajaju kategorije djelatnosti na koje se direktiva odnosi. Među tim djelatnostima nalazi se „[i]zgaranje goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 [megavata (MW)] (osim postrojenja za spaljivanje opasnog i komunalnog otpada)”.

11

U Prilogu II. navedenoj direktivi, naslovljenom „Staklenički plinovi iz članaka 3. i 30.”, navodi se, među ostalim, CO2.

12

Uvodne izjave 15. i 19. Direktive 2009/29 glase:

[…]

13

U skladu s uvodnom izjavom 31. Odluke 2011/278:

„Budući da bi potpuna javna dražba u energetskom sektoru trebala biti pravilo za dodjelu emisijskih jedinica od 2013. nadalje, uzimajući u obzir sposobnost energetskog sektora da povećani trošak [CO2] prenese dalje, i budući da se za proizvodnju električne energije ne bi smjele besplatno dodjeljivati emisijske jedinice, osim prijelazne besplatne dodjele za modernizaciju proizvodnje električne energije i električne energije od otpadnih plinova, iz ove bi Odluke trebalo isključiti besplatnu dodjelu emisijskih jedinica u vezi s proizvodnjom i potrošnjom električne energije […].”

14

Člankom 3. te odluke predviđeno je:

„U smislu ove Odluke primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

[…]”

15

Člankom 6. navedene odluke, naslovljenim „Podjela postrojenja na potpostrojenja”, predviđeno je:

„1.   Države članice za potrebe ove Odluke svako postrojenje koje ispunjava uvjete za besplatnu dodjelu emisijskih jedinica na temelju članka 10.a Direktive [2003/87] prema potrebi dijele na jedno ili više potpostrojenja, kako slijedi:

[…]”

16

Člankom 10. Odluke 2011/278, naslovljenim „Dodjela na razini postrojenja”, određuje se:

„1.   Države članice na temelju podataka prikupljenih u skladu s člankom 7. za svaku godinu izračunavaju broj emisijskih jedinica koje se dodjeljuju besplatno svakom postojećem postrojenju na njihovom teritoriju od 2013. nadalje u skladu sa stavkom od 2. do 8.

2.   Države članice za potrebe ovog izračuna prvo određuju preliminarni godišnji broj emisijskih jedinica koje se dodjeljuju besplatno svakom pojedinom dijelu postrojenja kako slijedi:

[…]

[…]”

17

Uredba Komisije (EU) br. 601/2012 od 21. lipnja 2012. o praćenju i izvješćivanju o emisijama stakleničkih plinova u skladu s Direktivom 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2012., L 181, str. 30.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 9., str. 308.) u članku 3. točki 40. „inherentni CO2” definira kao „CO2 koji je dio goriva”.

18

U skladu s člankom 48. stavkom 1. te uredbe:

„Inherentni CO2 koji je prenesen u postrojenje, uključujući inherentni CO2 sadržan u prirodnom plinu ili otpadnom plinu što uključuje plin iz visokih peći i plin iz koksara, uključen je u emisijski faktor za to gorivo.”

19

Članak 9. Treibhausgas‑Emissionshandelsgesetza (Zakon o trgovanju emisijskim jedinicama stakleničkih plinova) od 21. srpnja 2011. (BGBl. 2011 I, str. 1475., u daljnjem tekstu: TEHG) glasi:

„(1)   Operaterima postrojenja besplatno se dodjeljuju emisije u skladu s načelima iz članka 10.a […] Direktive 2003/87 […] u verziji koja je na snazi te s načelima iz Odluke 2011/278 […]

[…]

(6)   Konačna količina emisijskih jedinica koje su dodijeljene postrojenju jednaka je umnošku preliminarne količine emisijskih jedinica dodijeljene postrojenju izračunane u skladu sa stavcima 1. do 5. i međusektorskog faktora korekcije koji je Europska komisija utvrdila u skladu s člankom 15. stavkom 3. propisa za usklađenu dodjelu Europske unije. U okviru dodjele emisijskih jedinica za toplinu koju proizvode proizvođači električne energije, linearni faktor iz članka 10.a stavka 4. Direktive [2003/87] zamjenjuje korektivni faktor naveden u prvoj rečenici s obzirom na to da se izračun temelji na preliminarnom godišnjem broju emisijskih jedinica koje se besplatno dodjeljuju predmetnom generatoru električne energije za 2013.”

20

Dio 2. Priloga 1. TEHG‑u, naslovljen „Djelatnosti”, u svojoj točki 1., među postrojenjima čije su emisije obuhvaćene područjem primjene tog zakona, upućuje, s jedne strane, na „[j]edinice izgaranja namijenjene paljenju goriva ukupne nazivne ulazne toplinske snage jednake ili iznad 20 MW u postrojenju, ako se na njih ne odnosi jedna od sljedećih točaka”. S druge strane, u tom dijelu 2. Priloga 1., u njegovim točkama 2. do 4., navode se različite vrste „[p]ostrojenja za proizvodnju električne energije, pare, vruće vode, industrijske topline ili grijanih ispušnih plinova” čije su emisije također obuhvaćene područjem primjene TEHG‑a.

21

Članak 2. Verordnung über die Zuteilung von Treibhausgas‑Emissionsberechtigungen in der Handelsperiode 2013 bis 2020 (Uredba o raspodjeli emisijskih jedinica stakleničkih plinova za razdoblje trgovanja od 2013. do 2020.) od 26. rujna 2011. (BGBl. 2011 I, str. 1921., u daljnjem tekstu: ZuV 2020), u svojoj točki 21., definira „proizvođača električne energije” kao svako „[p]ostrojenje koje je proizvelo električnu energiju i prodalo je trećim stranama nakon 31. prosinca 2004. i u kojem se isključivo obavljaju djelatnosti iz dijela 2. točaka 1. do 4. Priloga I. [TEHG‑u]”.

22

Članak 2. ZuV‑a 2020, u svojim točkama 29. i 30., definira pojmove „potpostrojenje s procesnim emisijama” i „potpostrojenje s referentnom vrijednosti za toplinu” na sličan način kao što su definirani u članku 3. točkama (h) i (c) Odluke 2011/278. Članak 2. stavak 29. točka (b) podtočka (ee) ZuV‑a 2020 stoga odgovara članku 3. točki (h) podtočki v. Odluke 2011/278.

23

Društvo ExxonMobil upravljalo je do kraja 2013. postrojenjem za obradu prirodnog plina u Steyerbergu (Njemačka) (u daljnjem tekstu: predmetno postrojenje). Postrojenje se sastojalo od jedinica za odsumporavanje i dehidraciju prirodnog plina, jedinica za izdvajanje sumpora (u daljnjem tekstu: Clausovi uređaji), jedinica za pročišćavanje otpadnih plinova kao i pomoćnih jedinica. Potonje jedinice obuhvaćale su parni kotao, sustav plinskih motora, sustave za hitno spaljivanje na baklji i kondenzacijsku termoelektranu.

24

Ta je termoelektrana bila povezana s javnom električnom mrežom, u koju su se neprekidno ubrizgavale male količine električne energije kako bi se zajamčila neprekinuta opskrba postrojenja električnom energijom u slučaju kvara Clausovih uređaja koji bi doveo do gubitka određenih količina pare. Iz bilance električne energije koja sadržava podatke o proizvodnji, uvozu, izvozu i potrošnji električne energije u predmetnom postrojenju za razdoblje od 2005. do 2010. proizlazi da je tijekom određenih godina u tom razdoblju postrojenje potrošilo više električne energije nego što je proizvelo.

25

Deutsche Emissionshandelsstelle (Njemačka služba za trgovanje emisijskim jedinicama, u daljnjem tekstu: DEHSt) je odlukom od 24. veljače 2014. društvu ExxonMobil za razdoblje trgovanja od 2013. do 2020. besplatno dodijelio 1179523 emisijske jedinice. Ta se dodjela temeljila djelomično na primjeni referentne vrijednosti za toplinu, a djelomično na primjeni referentne vrijednosti za gorivo. Pri izračunu navedene dodjele u obzir se također uzelo postojanje rizika od istjecanja ugljika u predmetnom sektoru. S druge strane, DEHSt je društvu ExxonMobil odbio besplatno dodijeliti dodatne emisijske jedinice koje je to društvo zatražilo za procesne emisije. DEHSt je odlukom od istog dana opozvao svoju odluku o dodjeli s učinkom od 1. siječnja 2014. zbog prestanka obavljanja djelatnosti društva ExxonMobil od tog datuma. Taj se opoziv ne osporava.

26

DEHSt je odlukom od 12. veljače 2016. odbio prigovor koji je društvo ExxonMobil podnijelo u vezi s odbijanjem njihova zahtjeva za besplatnu dodjelu dodatnih emisijskih jedinica za procesne emisije za 2013.

27

Iz DEHSt‑ova obrazloženja potonje odluke proizlazi da se navedeni zahtjev za dodjelu jedinica za procesne emisije odnosio na emisije CO2, koji je prirodno prisutan u prirodnom plinu, tj. „inherentni CO2”, u smislu članka 3. točke 40. Uredbe br. 601/2012, koji je nastao uslijed postupka koji se odvijao u Clausovim uređajima (u daljnjem tekstu: Clausov postupak). Clausov postupak sastoji se od egzotermičke kemijske reakcije kojom se sumporovodik (H2S) pretvara u elementarni sumpor. Toplina koja nastaje prilikom te reakcije prikuplja se u kotlovima za obnavljanje prije korištenja u predmetnom postrojenju. Upotreba te topline dovela je do besplatne dodjele emisijskih jedinica primjenom referentne vrijednosti za toplinu. Nakon završetka Clausova postupka inherentni CO2 ispušta se u atmosferu kroz dimnjak. Tijekom tog postupka ne nastaje CO2 osim onog koji je prirodno prisutan u prirodnom plinu.

28

DEHSt je smatrao da se u takvim okolnostima besplatne emisijske jedinice ne mogu dodijeliti za „potpostrojenje s procesnim emisijama” u smislu članka 2. stavka 29. točke (b) podtočke (ee) ZuV‑a 2020, kojim se u njemačko pravo prenosi članak 3. točka (h) podtočka v. Odluke 2011/78. Prema mišljenju DEHSt‑a, uvjet koji je predviđen tim odredbama, prema kojem emisije trebaju nastati korištenjem sirovine koja sadržava ugljik, nije bio ispunjen. Naime, emisije inherentnog CO2 ne nastaju zbog Clausova postupka jer taj CO2 ne sudjeluje u Clausovoj kemijskoj reakciji koja ga karakterizira niti je za nju uopće potreban. Prema mišljenju DEHSt‑a samo je H2S sirovina koja je upotrijebljena za proizvodnju sumpora, pri čemu CO2 valja smatrati samo plinom koji je povezan s H2S.

29

Društvo ExxonMobil je 10. ožujka 2016. Verwaltungsgerichtu Berlin (Upravni sud u Berlinu, Njemačka) podnijelo tužbu protiv DEHSt‑ove odluke od 12. veljače 2016.

30

Tom tužbom društvo ExxonMobil zahtijeva pravo na besplatnu dodjelu emisijskih jedinica za potpostrojenje s procesnim emisijama za 2013. zbog toga što su emisije CO2 nastale u vezi s proizvodnjom sumpora posljedica uporabe sirovine koja sadržava ugljik u obliku CO2. Prema mišljenju društva ExxonMobil, sirovina koja se koristila za proizvodnju sumpora nije H2S promatran zasebno, nego kiseli plin koji uz H2S sadržava metan (CH4), CO2 i vodenu paru. Da taj kiseli plin nije bio upotrijebljen u Clausovu postupku, inherentni CO2, koji je prirodno prisutan u prirodnom plinu, ne bi bio ispušten u atmosferu. K tomu, ekstrakcija CO2 iz kiselog plina pomoću tog postupka bila je nužna za dobivanje čistog sumpora iz tog plina. Nije važno što je CO2 od početka bio prisutan u sirovini i što nije sudjelovao u kemijskoj reakciji. Usto, navedene emisije CO2 nisu se mogle izbjeći ni zamjenom goriva ni učinkovitijim tehnikama.

31

Osim toga, društvo ExxonMobil tvrdi da se činjenica da su besplatne emisijske jedinice dodijeljene primjenom referentne vrijednosti za toplinu u pogledu mjerljive topline proizvedene u predmetnom postrojenju, kao nuspojava kemijske reakcije koja karakterizira Clausov postupak, ne protivi zatraženoj dodatnoj dodjeli. Iako je Sud u presudi od 8. rujna 2016., Borealis i dr. (C‑180/15, EU:C:2016:647), presudio da dodjela na temelju referentne vrijednosti za proizvod ima prednost pred trima pomoćnim metodama koje uključuju dodjele na temelju referentne vrijednosti za toplinu, referentne vrijednosti za gorivo i procesnih emisija, između tih triju metoda ne postoji nikakva hijerarhija.

32

DEHSt tvrdi, prvi put pred sudom koji je uputio zahtjev, da proizvodnja sumpora nije djelatnost koja podliježe obvezi trgovanja emisijskim jedinicama i da se predmetno postrojenje mora okvalificirati kao „proizvođač električne energije” jer je u njemu, s jedne strane, električna energija bila proizvedena i prodana trećim stranama nakon 31. prosinca 2004. i, s druge strane, jer se u njemu isključivo obavljala djelatnost „izgaranja goriva” iz točaka 1. do 4. dijela 2. Priloga 1. TEHG‑u. Prema mišljenju DEHSt‑a, društvo ExxonMobil zatražilo je i dobilo dodjelu emisijskih jedinica namijenjenu proizvođačima električne energije koja je bila smanjenja primjenom linearnog faktora za potonje proizvođače, u skladu s člankom 9. stavkom 6. TEHG‑a. Međutim, besplatna dodjela emisijskih jedinica proizvođačima električne energije bila je dopuštena samo pod uvjetima iz članka 10.a Direktive 2003/87.

33

Prema mišljenju DEHSt‑a, proizvod poput sumpora, koji ne podliježe obvezi trgovanja emisijskim jedinicama, u tom se pogledu ne može uzeti u obzir jer bi se tako nezakonito proširilo područje primjene sustava trgovanja. Dodjela za procesne emisije, u skladu s člankom 2. stavkom 29. točkom (b) ZuV‑a 2020 bila bi moguća samo pod uvjetom da pravila dodjele za toplinu predviđaju i dodjelu za procesne emisije. Međutim, to u ovom predmetu nije slučaj. Usto, iz zahtjeva za dodjelu društva ExxonMobil proizlazi da prilikom kemijske reakcije do koje dolazi uslijed Clausova postupka ne nastaju emisije CO2. Zato se u tom postupku ne koristi sirovinom koja sadržava ugljik s obzirom na to da ugljik ne sudjeluje ni u postupcima koji se provode ni u reakciji.

34

U preostalom dijelu DEHSt osporava tvrdnju društva ExxonMobil prema kojoj su predmetne emisije bile neizbježne. Usto, on tvrdi da postoji hijerarhija između elemenata za dodjelu, i to redom, na temelju referentne vrijednosti za toplinu, referentne vrijednosti za gorivo i procesnih emisija.

35

Sud koji je uputio zahtjev najprije se pita treba li predmetno postrojenje okvalificirati kao „proizvođača električne energije” u smislu članka 3. točke (u) Direktive 2003/87. Naime, u takvom bi slučaju besplatna dodjela emisijskih jedinica koja je na temelju referentnih vrijednosti za toplinu i za gorivo odobrena društvu ExxonMobil načelno bila nezakonita. Tomu bi bilo tako jer se proizvođačima električne energije emisijske jedinice besplatno mogu dodijeliti samo u slučajevima iz članka 10.a stavka 1. trećeg podstavka i članka 10.a stavaka 3. i 4. Direktive 2003/87, koji se u biti odnose na izgaranje otpadnih plinova, centralno grijanje i visokoučinkovitu kogeneraciju. Međutim, Clausov postupak se ne može podvesti ni pod jedan od tih slučajeva.

36

Sud koji je uputio zahtjev smatra da bi pojam „proizvođač električne energije” trebalo usko tumačiti jer tekst članka 3. točke (u) Direktive 2003/87 ima širi doseg od onog koji odgovara duhu i svrsi te direktive. U ovom je slučaju, uostalom, upitno je li električna energija proizvedena u predmetnom postrojenju namijenjena „prodaji trećim stranama”, u smislu te odredbe. Naime, ta električna energija je prvenstveno namijenjena potrošnji u tom postrojenju te je ono priključeno na javnu mrežu isključivo kako bi se osigurala opskrba električnom energijom u slučaju kvara navedenog postrojenja.

37

Prema mišljenju tog suda, široko tumačenje pojma „proizvođač električne energije” dovelo bi do različitog postupanja s postrojenjem, poput predmetnog postrojenja, koje bi se okvalificiralo kao „proizvođač električne energije”, u odnosu na postrojenje koje također proizvodi električnu energiju, ali u kojem se uz djelatnost „izgaranja goriva” iz točaka 1. do 4. dijela 2. Priloga 1. TEHG‑u obavlja i neka druga djelatnost koja podliježe obvezi trgovanja emisijskim jedinicama, s obzirom na to da se potonje postrojenje ne bi okvalificiralo kao „proizvođač električne energije”. Takvo različito postupanje bilo bi pak nedosljedno jer nijedna od tih dviju vrsta postrojenja ne pripada „klasičnom sektoru proizvodnje električne energije”, kako je naveden u uvodnoj izjavi 31. Odluke 2011/278.

38

Navedeni sud stoga smatra da bi se pojam „proizvođač električne energije” morao ograničiti samo na postrojenja koja proizvode i prodaju električnu energiju trećim stranama i obavljaju isključivo djelatnost „izgaranja goriva”, isključujući sve druge djelatnosti, bez obzira na to jesu li one navedene u Prilogu 1. TEHG‑u ili ne.

39

Nadalje, u slučaju da takvo tumačenje nije prihvatljivo, sud koji je uputio zahtjev pita se mogu li se ograničenja koja proizlaze iz Direktive 2003/87 u vezi s besplatnom dodjelom emisijskih jedinica proizvođačima električne energije zaobići na temelju definicije pojma „potpostrojenje s referentnom vrijednosti za toplinu” iz članka 3. točke (c) Odluke 2011/278, koja ne sadržava takva ograničenja.

40

Naposljetku, navedeni sud želi znati mogu li se za emisije koje nastaju uslijed Clausova postupka besplatno dodijeliti emisijske jedinice za „potpostrojenje s procesnim emisijama” u smislu članka 3. točke (h) te odluke. Budući da se za toplinu koja je proizvedena tim postupkom jedinice mogu dodijeliti i primjenom referentne vrijednosti za toplinu, taj se sud pita ima li jedna od tih dviju vrsta dodjele prednost pred drugom.

41

U tim je okolnostima Verwaltungsgericht Berlin (Upravni sud u Berlinu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

42

Svojim pitanjima sud koji je uputio zahtjev u biti želi utvrditi ima li i, u ovom slučaju, u kojoj mjeri postrojenje, poput predmetnog postrojenja, koje obavlja djelatnosti odsumporavanja prirodnog plina i izdvajanja sumpora uporabom Clausova postupka, pravo na besplatnu dodjelu emisijskih jedinica za CO2 ispušten u okviru tih djelatnosti za razdoblje trgovanja od 2013. do 2020.

43

Ta se pitanja tako temelje na pretpostavci, koju je sud koji je uputio zahtjev utvrdio u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, prema kojoj je takvo postrojenje obuhvaćeno sustavom trgovanja emisijskim jedinicama uspostavljenim Direktivom 2003/87.

44

Na raspravi pred Sudom društvo ExxonMobil i Komisija osporili su tu pretpostavku, tvrdeći da postrojenje, poput predmetnog postrojenja, nije obuhvaćeno tim sustavom trgovanja jer je CO2 koji to postrojenje ispušta inherentne prirode, s obzirom na to da je taj staklenički plin već prirodno prisutan u sirovini, u ovom slučaju kiselom plinu koji to postrojenje obrađuje.

45

Ako bi to bilo tako, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 36. svojeg mišljenja, odgovor na prethodna pitanja ne bi bio relevantan za rješavanje glavnog postupka te bi, slijedom toga, ovaj zahtjev za prethodnu odluku bio hipotetske naravi. Naime, samo postrojenja čije su djelatnosti obuhvaćene, u skladu s člankom 2. Direktive 2003/87, sustavom trgovanja emisijskim jedinicama, mogu se koristiti besplatnom dodjelom takvih jedinica (presuda od 28. veljače 2018., Trinseo Deutschland, C‑577/16, EU:C:2018:127, t. 68.).

46

Stoga valja ispitati je li postrojenje, poput postrojenja iz glavnog postupka, obuhvaćeno područjem primjene Direktive 2003/87 te, slijedom toga, i sustavom trgovanja emisijskim jedinicama uspostavljenim tom direktivom.

47

U tom pogledu valja podsjetiti da se Direktiva 2003/87, u skladu s njezinim člankom 2. stavkom 1., kojim se utvrđuje njezino područje primjene, primjenjuje na „emisije” stakleničkih plinova navedene u Prilogu II. toj direktivi, među kojima se nalazi CO2, „koje proizlaze iz djelatnosti navedenih u Prilogu I.” navedenoj direktivi (vidjeti u tom smislu presude od 28. srpnja 2016., Vattenfall Europe Generation, C‑457/15, EU:C:2016:613, t. 28.; od 28. veljače 2018., Trinseo Deutschland, C‑577/16, EU:C:2018:127, t. 42., 45. i 46., i od 17. svibnja 2018., Evonik Degussa, C‑229/17, EU:C:2018:323, t. 31.), čiji Prilog I. među ostalim uključuje, u pogledu emisije CO2, djelatnost izgaranja goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW.

48

U skladu s člankom 3. točkom (b) Direktive 2003/87, „emisije” za potrebe te direktive podrazumijevaju ispuštanje, iz izvora na postrojenju, stakleničkih plinova u atmosferu.

49

U ovom je slučaju nesporno da postrojenje, poput onog iz glavnog postupka, obavlja djelatnost „izgaranja goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW”, u smislu Priloga I. Direktivi 2003/87, s obzirom na to da i oksidacijska reakcija prilikom koje dolazi do proizvodnje topline kojoj je izložen H2S tijekom Clausova postupka i kasniji postupak naknadnog izgaranja plinova koji izlaze iz Clausovih uređaja, koji je njemačka vlada spomenula u svojim pisanim očitovanjima i na raspravi, predstavljaju takvu djelatnost u skladu s člankom 3. točkom (t) te direktive.

50

Usto, iz informacija kojima raspolaže Sud, koje nije osporila nijedna od zainteresiranih stranaka koje su podnijele očitovanja ili prisustvovale raspravi pred Sudom, proizlazi da djelatnost „izgaranja goriva”, koju je obavljalo predmetno postrojenje, stvara „emisije”, u ovom slučaju CO2, u smislu članka 2. stavka 1. i članka 3. točke (b) Direktive 2003/87, jer to postrojenje ispušta staklenički plin u atmosferu iz jedinica koje se u njemu nalaze.

51

Točno je, kao što su to istaknuli društvo ExxonMobil i Komisija, da je CO2 koji se ispušta u okviru te djelatnosti izgaranja „inherentni CO2”, u smislu članka 3. točke 40. Uredbe 601/2012, s obzirom na to da je taj staklenički plin prirodno prisutan u sastavu kiselog plina koji postrojenje iz glavnog postupka obrađuje.

52

Međutim, takva okolnost sama po sebi ne isključuje takvo postrojenje iz područja primjene Direktive 2003/87.

53

Naime, kao što to proizlazi iz točke 47. ove presude i kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 47. svojeg mišljenja, u skladu s člankom 2. stavkom 1. Direktive 2003/87, čiji je tekst u tom pogledu nedvosmislen, ta se direktiva primjenjuje na „emisije koje proizlaze iz djelatnosti navedenih u Prilogu I.” toj direktivi a da se pritom uopće ne zahtijeva da sam ispušteni staklenički plin mora nastati tijekom obavljanja tih djelatnosti. Isto tako, ni članak 3. točka (t) navedene direktive ne svodi pojam „izgaranje” samo na oksidacijske reakcije prilikom kojih nastaju staklenički plinovi.

54

To je tumačenje potkrijepljeno pravilima praćenja koja su propisana Uredbom br. 601/2012. Naime, člankom 48. stavkom 1. te uredbe izričito je predviđeno da se inherentni CO2, kako je definiran u njezinu članku 3. točki 40., kada je sadržan u prirodnom plinu, mora uključiti u emisijski faktor za to gorivo.

55

Takvo tumačenje također je u skladu s ciljem kojemu teži Direktiva 2003/87, koji se, u skladu s njezinim člankom 1., sastoji u promicanju smanjenja emisija stakleničkih plinova na način koji je učinkovit u troškovnom i gospodarskom smislu (vidjeti, među ostalim, presude od 12. travnja 2018., PPC Power, C‑302/17, EU:C:2018:245, t. 18., i od 17. svibnja 2018., Evonik Degussa, C‑229/17, EU:C:2018:323, t. 41.).

56

Naime, kao što to, među ostalim, proizlazi iz uvodne izjave 8. navedene direktive, ostvarenje tog cilja podrazumijeva uključivanje u taj sustav djelatnosti koje imaju određeni potencijal za smanjivanje emisija stakleničkih plinova (presuda od 17. svibnja 2018., Evonik Degussa, C‑229/17, EU:C:2018:323, t. 42.).

57

Međutim, iz svega izrečenog na raspravi pred Sudom proizlazi da, iako je CO2 prisutan u sastavu kiselog plina, djelatnost izgaranja goriva koju postrojenje, poput postrojenja iz glavnog postupka, obavlja radi odsumporavanja prirodnog plina i izdvajanja sumpora uporabom Clausova postupka, ima određeni potencijal za smanjivanje emisija CO2 s obzirom na to da udio CO2 u kiselom plinu može varirati ovisno o nalazištima plina. Suprotno onomu što tvrdi društvo ExxonMobil, u tom pogledu nije relevantno to što se taj udio ne može uvijek predvidjeti.

58

Iz toga slijedi da je postrojenje, poput onog iz glavnog postupka, obuhvaćeno područjem primjene Direktive 2003/87 i, slijedom toga, njime uspostavljenim sustavom trgovanja emisijskim jedinicama, a da pritom nije važno je li CO2 koji proizlazi iz djelatnosti tog postrojenja prirodno prisutan u sirovini koju ono obrađuje.

59

Stoga valja odgovoriti na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.

60

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. točku (u) Direktive 2003/87 tumačiti na način da se postrojenje, poput onog iz glavnog postupka, koje u okviru svoje djelatnosti „izgaranja goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW”, u smislu Priloga I. toj direktivi, proizvodi električnu energiju koja je prvenstveno namijenjena uporabi za vlastite potrebe, mora smatrati „proizvođačem električne energije” u smislu te odredbe s obzirom na to da to postrojenje, s jedne strane, istodobno obavlja djelatnost proizvodnje proizvoda koja nije obuhvaćena tim prilogom i, s druge strane, minimalni dio proizvedene električne energije, uz naknadu, kontinuirano ubrizgava u javnu električnu mrežu, na koju navedeno postrojenje zbog tehničkih razloga mora biti stalno priključeno.

61

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je to pitanje postavljeno kako bi se utvrdilo ima li, u ovom slučaju, postrojenje iz glavnog postupka pravo na besplatnu dodjelu emisijskih jedinica za emisije CO2 koje proizlaze iz te djelatnosti izgaranja goriva, koje je obavlja radi odsumporavanja prirodnog plina i izdvajanja sumpora uporabom Clausova postupka.

62

U tom pogledu valja podsjetiti da je svrha Direktive 2003/87 uspostavljanje sustava za trgovanje emisijskim jedinicama koji teži smanjenju emisija stakleničkih plinova u atmosferu na razinu koja će spriječiti sve opasne antropogene poremećaje klimatskog sustava i čiji je krajnji cilj zaštita okoliša (vidjeti među ostalim presudu od 8. ožujka 2017., ArcelorMittal Rodange i Schifflange, C‑321/15, EU:C:2017:179, t. 24.; od 22. veljače 2018., INEOS Köln, C‑572/16, EU:C:2018:100, t. 26., i od 28. veljače 2018., Trinseo Deutschland, C‑577/16, EU:C:2018:127, t. 39.).

63

Taj sustav počiva na gospodarskoj logici koja potiče svakog sudionika u tom sustavu na ispuštanje niže količine stakleničkih plinova od količine emisijskih jedinica koje su mu prvotno bile dodijeljene kako bi prenio višak drugom sudioniku koji je proizveo višu količinu emisija od količine emisijskih jedinica koje su mu bile dodijeljene (vidjeti među ostalim presude od 8. ožujka 2017., ArcelorMittal Rodange i Schifflange, C‑321/15, EU:C:2017:179, t. 22.; od 22. veljače 2018., INEOS Köln, C‑572/16, EU:C:2018:100, t. 27., i od 28. veljače 2018., Trinseo Deutschland, C‑577/16, EU:C:2018:127, t. 40.).

64

Direktiva 2003/87 tako teži smanjivanju ukupnih emisija stakleničkih plinova u Uniji do 2020. za najmanje 20 % u odnosu na njihovu razinu iz 1990. na gospodarski učinkovit način (presude od 8. rujna 2016., E.ON Kraftwerke, C‑461/15, EU:C:2016:648, t. 23.; od 22. veljače 2018., INEOS Köln, C‑572/16, EU:C:2018:100, t. 28., i od 28. veljače 2018., Trinseo Deutschland, C‑577/16, EU:C:2018:127, t. 41.).

65

U tu je svrhu člankom 10.a Direktive 2003/87 uspostavljen prijelazni sustav koji, radi izbjegavanja gubitka konkurentnosti poduzetnika zbog uspostavljanja sustava trgovanja emisijskim jedinicama (vidjeti u tom smislu, među ostalim, presude od 26. veljače 2015., ŠKO‑Energo, C‑43/14, EU:C:2015:120, t. 28., i od 12. travnja 2018., PPC Power, C‑302/17, EU:C:2018:245, t. 20.), za postrojenja iz određenih sektora djelatnosti predviđa besplatnu dodjelu emisijskih jedinica, čija je količina, u skladu s člankom 11. te odredbe, postupno smanjena tijekom razdoblja od 2013. do 2020., s ciljem da od 2027. godine uopće više ne bude besplatnih dodjela (presude od 8. rujna 2016., E.ON Kraftwerke, C‑461/15, EU:C:2016:648, t. 24.; od 26. listopada 2016., Yara Suomi i dr., C‑506/14, EU:C:2016:799, t. 46.; od 22. veljače 2018., INEOS Köln, C‑572/16, EU:C:2018:100, t. 29., i od 28. veljače 2018., Trinseo Deutschland, C‑577/16, EU:C:2018:127, t. 67.).

66

Kao što to među ostalim proizlazi iz članka 10. stavka 1. Direktive 2003/87 i uvodne izjave 15. Direktive 2009/29, raspodjela emisijskih jedinica će se dakle, radi smanjivanja emisija stakleničkih plinova, postupno isključivo temeljiti na dražbovnoj prodaji, koja se, prema mišljenju zakonodavca Unije, općenito smatra gospodarski najučinkovitijim sustavom.

67

U skladu s člankom 10.a stavkom 3. Direktive 2003/87, besplatne emisijske jedinice ne mogu se dodijeliti „proizvođačima električne energije”, osim ako ne ispunjavaju uvjete iz stavaka 4. i 8. navedenog članka, koji se odnose, kao prvo, na proizvodnju energije za grijanje ili hlađenje namijenjene pružanju usluga centralnog grijanja ili dobivene visokoučinkovitom kogeneracijom, kako je definirana Direktivom 2004/8 i, kao drugo, na nove sudionike. Osim toga, članak 10.a stavak 3. Direktive 2003/87 primjenjuje se bez dovođenja u pitanje primjenu njezina članka 10.c, koji državama članicama omogućava besplatno dodjeljivanje emisijskih jedinica za modernizaciju proizvodnje električne energije.

68

Slijedom toga, dražbovna prodaja emisijskih jedinica, kao što to proizlazi iz volje zakonodavca Unije izražene u uvodnim izjavama 15. i 19. Direktive 2009/29, od 2013. postaje pravilo za proizvođače električne energije (vidjeti u tom smislu presude od 17. listopada 2013., Iberdrola i dr., C‑566/11, C‑567/11, C‑580/11, C‑591/11, C‑620/11 i C‑640/11, EU:C:2013:660, t. 40., i od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 82.).

69

Stoga, kako bi se utvrdilo u kojoj mjeri je postrojenje, poput onog iz glavnog postupka, isključeno iz prava na besplatnu dodjelu emisijskih jedinica na temelju članka 10.a stavka 3. Direktive 2003/87, valja ispitati mora li se to postrojenje smatrati „proizvođačem električne energije” u smislu te direktive.

70

U tom pogledu valja istaknuti da je pojam „proizvođač električne energije” iz članka 10.a stavka 3. Direktive 2003/87 definiran u članku 3. točki (u) te direktive.

71

Međutim, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst, nego i kontekst u kojemu se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio (vidjeti među ostalim presudu od 31. svibnja 2018., Länsförsäkringar Sak Försäkringsaktiebolag i dr., C‑542/16, EU:C:2018:369, t. 39.).

72

Iz članka 3. točke (u) Direktive 2003/87 proizlazi da se postrojenje koje, s jedne strane, proizvodi električnu energiju „za prodaju trećim stranama” u bilo kojem trenutku od 1. siječnja 2005. i u kojemu se, s druge strane, osim izgaranja goriva ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW ne odvija nijedna druga djelatnost navedena u Prilogu I. navedenoj direktivi mora okvalificirati kao „proizvođač električne energije” (vidjeti u tom smislu presude od 8. rujna 2016., Borealis i dr., C‑180/15, EU:C:2016:647, t. 33., i od 26. listopada 2016., Yara Suomi i dr., C‑506/14, EU:C:2016:799, t. 23.).

73

Nesporno je da postrojenje poput postrojenja iz glavnog postupka ispunjava taj drugi uvjet. Naime, kao što je to već bilo istaknuto u točki 49. ove presude, to postrojenje obavlja djelatnost „izgaranja goriva” u smislu tog Priloga I. Osim toga, kao što to proizlazi iz samog teksta prvog pitanja, ono ne obavlja druge djelatnosti iz navedenog priloga. Naime, ni proizvodnja sumpora ni, uostalom, obrada prirodnog plina ne nalaze se na popisu djelatnosti koje su ondje navedene.

74

Kad je riječ o prvom od uvjeta iz članka 3. točke (u) Direktive 2003/87, odnosno proizvodnji električne energije „za prodaju trećim stranama”, valja utvrditi da iz teksta prvog pitanja također proizlazi da postrojenje iz glavnog postupka ispunjava i taj uvjet s obzirom na to da ono u javnu električnu mrežu kontinuirano ubrizgava, uz naknadu, dio električne energije koju proizvodi za vlastite potrebe.

75

Doista, u ovom slučaju, samo mali dio te proizvodnje električne energije je prodan trećim stranama s obzirom na to da se njezino ubrizgavanje u javnu električnu mrežu opravdava tehničkim razlozima kako bi se zajamčila kontinuirana opskrba predmetnog postrojenja električnom energijom u slučaju kvara Clausovih uređaja.

76

Međutim, iz teksta članka 3. točke (u) Direktive 2003/87 ne proizlazi da bi, kako bi se postrojenje smatralo „proizvođačem električne energije”, električna energija koju proizvodi morala u potpunosti, ili čak prvenstveno, biti namijenjena opskrbljivanju trećih strana.

77

Posebice, u tom pogledu valja primijetiti da ta odredba ne čini ovisnim status proizvođača električne energije ni o kakvom pragu proizvodnje električne energije s obzirom na to da se taj status stječe, štoviše, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 58. svojeg mišljenja, neovisno o bilo kakvim periodičnim fluktuacijama omjera između količine prodane električne energije i one proizvedene za vlastite potrebe dotičnog proizvođača.

78

Slijedom toga, mora se smatrati da postrojenje, poput postrojenja iz glavnog postupka, čak i kada je veći dio električne energije koju proizvodi namijenjen njegovim vlastitim potrebama, ispunjava i prvi uvjet iz članka 3. točke (u) Direktive 2003/87 jer je trećim osobama prodalo, makar i mali, dio svoje proizvodnje električne energije kontinuiranim ubrizgavanjem tog dijela električne energije u javnu električnu mrežu uz naknadu.

79

Tako iz samog teksta članka 3. točke (u) Direktive 2003/87 proizlazi da se postrojenje poput postrojenja iz glavnog postupka mora okvalificirati kao „proizvođač električne energije”, u smislu te odredbe, kada kao jedinu djelatnost koja je navedena u Prilogu I. Direktivi 2003/87 obavlja djelatnost „izgaranja goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW” i kada dio svoje proizvodnje električne energije prodaje trećim stranama.

80

To tumačenje potkrijepljeno je ciljem Direktive 2003/87 kao i njezinom općom strukturom.

81

Doduše, točno je, kao što je to u svojim pisanim očitovanjima istaknulo društvo ExxonMobil, da je opća zabrana, kojom se državama članicama na temelju članka 10.a stavka 3. Direktive 2003/87 zabranjuje besplatna dodjela emisijskih jedinica, bila uspostavljena, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 15. i 19. Direktive 2009/29, kako bi se okončala mogućnost, koju su do 2013. iskorištavali proizvođači električne energije, stjecanja slučajne dobiti prenošenjem, u nedostatku dovoljno jakog tržišnog pritiska, vrijednosti besplatnih emisijskih jedinica na cijenu električne energije koju plaća potrošač (vidjeti u tom smislu presudu od 17. listopada 2013., Iberdrola i dr., C‑566/11, C‑567/11, C‑580/11, C‑591/11, C‑620/11 i C‑640/11, EU:C:2013:660, t. 40.).

82

Međutim, najprije valja podsjetiti na to da, kao što to već proizlazi iz točaka 65. i 66. ove presude, besplatna dodjela emisijskih jedinica predviđena člankom 10.a Direktive 2003/87 čini dio posebnog sustava prijelaznih pravila kojim se odstupa od načela prema kojemu se emisijske jedinice moraju dodjeljivati na temelju sustava dražbovne prodaje, propisanog člankom 10. te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 18. siječnja 2018., INEOS, C‑58/17, EU:C:2018:19, t. 36.).

83

S obzirom na to da se zbog pravila iz članka 10.a stavka 3. Direktive 2003/87 emisijske jedinice, u načelu, „proizvođačima električne energije” u smislu članka 3. točke (u) te direktive dodjeljuju u skladu s takvim sustavom dražbovne prodaje, isključujući pravo na bilo kakve besplatne emisijske jedinice, to se pravilo dakle ne može usko tumačiti. U tim se okolnostima pojam „proizvođač električne energije” iz članka 3. točke (u) te direktive mora široko tumačiti.

84

Usto, valja primijetiti da je člankom 10.a stavcima 1., 3. i 5. Direktive 2003/87 utvrđena dihotomija na kojoj se temelje njezine odredbe, koja se sastoji u razlikovanju postrojenja obuhvaćenih stavkom 3. tog članka, među kojima se, među ostalim, nalaze „proizvođači električne energije” u smislu članka 3. točke (u) te direktive, od ostalih postrojenja koja stvaraju emisije stakleničkih plinova, koja se zajednički nazivaju „industrijska postrojenja” (vidjeti u tom smislu presude od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 70., i od 28. srpnja 2016., Vattenfall Europe Generation, C‑457/15, EU:C:2016:613, t. 40. i 41.).

85

To razlikovanje između postrojenja koja su obuhvaćena pojmom „proizvođač električne energije” u smislu članka 3. točke (u) Direktive 2003/87 i ostalih postrojenja koja stvaraju stakleničke plinove pak izravno utječe na izračun jedinstvenog međusektorskog faktora korekcije, predviđenog člankom 10.a stavkom 5. te direktive, čijom se primjenom na preliminarnu godišnju količinu besplatnih emisijskih jedinica izračunanu od strane država članica određuje konačna godišnja količina tih jedinica koju države članice trebaju dodijeliti industrijskim postrojenjima koja za dodjelu tih jedinica ispunjavaju uvjete (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 71.).

86

Naime, na temelju članka 10.a stavka 5. Direktive 2003/87, kada preliminarna količina besplatno dodijeljenih emisijskih jedinica postrojenjima koja nisu obuhvaćena člankom 10.a stavkom 3. te direktive prelazi maksimalan iznos određen industriji koji odgovara maksimalnoj godišnjoj količini jedinica iz stavka 5. tog istog članka, države članice moraju razmjerno umanjiti tu preliminarnu količinu primjenom jedinstvenog međusektorskog faktora korekcije predviđenog tom odredbom, koji odgovara omjeru između navedene preliminarne količine i tog maksimalnog iznosa (vidjeti u tom smislu presude od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 62. i 63., i od 22. veljače 2018., INEOS Köln, C‑572/16, EU:C:2018:100, t. 37.).

87

Međutim, kao što to proizlazi iz izričitog teksta članka 10.a stavka 5. Direktive 2003/87, emisije koje stvaraju proizvođači električne energije ne uzimaju se u obzir za izračun tog faktora zato što su te emisije isključene iz maksimalne godišnje količine jedinica utvrđene u toj odredbi, koja je ograničena na emisije iz „postrojenja koja nisu obuhvaćena stavkom 3. [tog članka]” (vidjeti u tom smislu presude od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 64., 68., 72., 74., 75. i 83., i od 26. listopada 2016., Yara Suomi i dr., C‑506/14, EU:C:2016:799, t. 24., 26. i 32.).

88

U tim okolnostima, ako bi status „proizvođača električne energije” u smislu članka 3. točke (u) Direktive 2003/87 ovisio o tome čine li prodaje električne energije koje je izvršilo postrojenje njegovu glavnu ili sporednu djelatnost, utvrđivanje konačnog iznosa emisijskih jedinica koje treba besplatno dodijeliti postrojenjima koja za to ispunjavaju uvjete, u slučaju da zakonodavac Unije nije predvidio nikakav prag, temeljilo bi se na kriterijima čiji sadržaj ne bi bio dovoljno jasan i predvidljiv i koji bi, slijedom toga, mogli ugroziti pravnu sigurnost s obzirom na to da bi mogli dovesti do naknadnog osporavanja dodijeljenih emisijskih jedinica.

89

Društvo ExxonMobil međutim tvrdi da je to tumačenje protivno općem načelu jednakog postupanja s obzirom na to da dovodi do različitog postupanja s postrojenjem koje, poput postrojenja iz glavnog postupka, kao jedinu djelatnost koja je navedena u Prilogu I. Direktivi 2003/87 obavlja djelatnost „izgaranja goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW”, i s postrojenjem koje istodobno obavlja tu djelatnost i neku drugu djelatnost iz tog priloga.

90

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, načelo jednakog postupanja, kao temeljno načelo prava Unije, znači da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti među ostalim presude od 16. prosinca 2008., Arcelor Atlantique et Lorraine i dr., C‑127/07, EU:C:2008:728, t. 23., i od 29. ožujka 2012., Komisija/Estonija, C‑505/09 P, EU:C:2012:179, t. 64.).

91

Međutim, valja utvrditi da se postrojenja koja proizvode električnu energiju koja kao jedinu djelatnost koja je navedena u Prilogu I. Direktivi 2003/87 obavljaju djelatnost „izgaranja goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW, u pogledu sustava trgovanja emisijskim jedinicama” ne nalaze u usporedivoj situaciji sa situacijom u kojoj se nalaze postrojenja koja proizvode električnu energiju koja, osim te djelatnosti izgaranja goriva, obavljaju jednu ili više drugih djelatnosti iz tog Priloga.

92

Naime, kao što to proizlazi iz točke 58. ove presude, postrojenje, poput onog iz glavnog postupka, obuhvaćeno je područjem primjene te direktive samo u pogledu emisija CO2 koje proizlaze iz takve djelatnosti izgaranja goriva. Slijedom toga, ono podliježe sustavu trgovanja emisijskim jedinicama samo u pogledu te djelatnosti, isključujući druge djelatnosti koje nisu navedene u Prilogu I. navedenoj direktivi. S druge strane, postrojenje koje istodobno obavlja djelatnost izgaranja goriva i jednu ili više drugih djelatnosti iz tog priloga podliježe tom sustavu trgovanja u pogledu svih svojih djelatnosti u okviru kojih dolazi do nastanka emisija CO2. Stoga, iako te dvije vrste postrojenja proizvode električnu energiju, postrojenje te druge vrste, koje je obuhvaćeno navedenim sustavom u pogledu svih svojih emisija CO2 koje proizlaze iz takvih djelatnosti, ima pravo na besplatne jedinice za navedene emisije, za razliku od postrojenja prve vrste koje, s obzirom na to da tom istom sustavu podliježe samo u pogledu svojih jedinih emisija CO2 koje proizlaze iz djelatnosti izgaranja goriva, nema pravo na takve jedinice.

93

Konačno, suprotno tvrdnjama društva ExxonMobil, takvo tumačenje članka 3. točke (u) Direktive 2003/87 nije nespojivo s uključivanjem, u točku 1.4. Priloga Odluci Komisije 2010/2/EU od 24. prosinca 2009. o utvrđivanju, u skladu s Direktivom 2003/87, popisa sektora i podsektora koji se smatraju izloženima značajnom riziku od istjecanja ugljika (SL 2010., L 1, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 29., str. 236.), vađenja prirodnog plina u taj popis.

94

Naime, s jedne strane, kao što to proizlazi iz članka 10.a stavka 12. Direktive 2003/87, uključivanje sektora odnosno podsektora u navedeni popis ni najmanje nema za cilj odstupanje od stavka 3. tog članka, već je njegova jedina posljedica da se, za razdoblje trgovanja od 2013. do 2020., postrojenjima u tim sektorima odnosno podsektorima koji su izloženi značajnom riziku od istjecanja ugljika dodijele besplatne emisijske jedinice u iznosu od 100 % količine utvrđene u skladu s mjerama iz stavka 1. navedenog članka (vidjeti u tom smislu presudu od 26. listopada 2016., Yara Suomi i dr., C‑506/14, EU:C:2016:799, t. 47.).

95

S druge strane, valja istaknuti, kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točki 83. svojeg mišljenja, da se za uključivanje sektora odnosno podsektora u navedeni popis, kao što to proizlazi iz članka 10.a stavka 14. Direktive 2003/87, nesposobnost prenošenja troškova jedinica na cijene ne dokazuje u pogledu svakog od postrojenja obuhvaćenog dotičnim sektorom odnosno podsektorom, kao što to tvrdi društvo ExxonMobil, nego s obzirom na Komisijinu opću ocjenu svih djelatnosti koje na razini Unije obavljaju postrojenja koja pripadaju tom sektoru odnosno podsektoru.

96

Slijedom toga, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 3. točku (u) Direktive 2003/87 treba tumačiti na način da se postrojenje, poput onog iz glavnog postupka, koje u okviru svoje djelatnosti „izgaranja goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW”, koja je navedena u Prilogu I. toj direktivi, proizvodi električnu energiju koja je prvenstveno namijenjena njegovim vlastitim potrebama mora smatrati „proizvođačem električne energije” u smislu te odredbe kada to postrojenje, s jedne strane, istodobno obavlja djelatnost proizvodnje proizvoda koja nije obuhvaćena tim prilogom i kada ono, s druge strane, makar i mali dio proizvedene električne energije, uz naknadu, kontinuirano ubrizgava u javnu električnu mrežu na koju navedeno postrojenje zbog tehničkih razloga mora biti stalno priključeno.

97

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. točku (c) Odluke 2011/278 tumačiti na način da postrojenje, poput onog iz glavnog postupka, u mjeri u kojoj se ono mora smatrati „proizvođačem električne energije” u smislu članka 3. točke (u) Direktive 2003/87, ima pravo na besplatnu dodjelu emisijskih jedinica za toplinu proizvedenu u okviru svoje djelatnosti „izgaranja goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW”, iz Priloga I. toj direktivi, kada se ta toplina koristi u svrhe različite od proizvodnje električne energije.

98

Najprije valja istaknuti da to pitanje proizlazi iz ocjene koju je sud koji je uputio zahtjev izvršio po službenoj dužnosti s obzirom na to da stranke glavnog postupka nisu osporile valjanost besplatno dodijeljenih emisijskih jedinica društvu ExxonMobil za toplinu proizvedenu u okviru njegove djelatnosti izgaranja goriva.

99

Čini se da iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da sud koji je uputio zahtjev može, na temelju nacionalnog prava i u okviru te ocjene, utvrditi nezakonitost svih jedinica koje su besplatno dodijeljene društvu ExxonMobil.

100

U tim okolnostima, i kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, navedenim pitanjem nastoji se utvrditi može li, u ovom slučaju, predmetno postrojenje dobiti besplatne emisijske jedinice kada prilikom obavljanja njegove djelatnosti izgaranja goriva dolazi do proizvodnje ne samo električne energije, nego također, i prvenstveno, topline djelovanjem kemijske reakcije koja karakterizira Clausov postupak, pri čemu se ta toplina u tom postrojenju prikuplja za potrebe njegovih djelatnosti odsumporavanja prirodnog plina i izdvajanja sumpora uporabom tog postupka.

101

Valja podsjetiti da je Komisija, u skladu s člankom 10.a stavkom 1. Direktive 2003/87, Odlukom 2011/278 utvrdila pravila usklađena na razini Unije za tu besplatnu dodjelu emisijskih jedinica. Tim se usklađenim pravilima ostvaruje bitan zahtjev koji se sastoji u smanjenju na najmanju moguću razinu narušavanja tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu (presude od 22. lipnja 2016., DK Recycling und Roheisen/Komisija, C‑540/14 P, EU:C:2016:469, t. 53.; od 18. siječnja 2018., INEOS, C‑58/17, EU:C:2018:19, t. 26., od 22. veljače 2018., INEOS Köln, C‑572/16, EU:C:2018:100, t. 30.).

102

Tako Komisija, u skladu s člankom 10.a stavkom 2. Direktive 2003/87, u tom okviru određuje referentne vrijednosti u sektorima ili podsektorima (vidjeti u tom smislu presude od 8. rujna 2016., Borealis i dr., C‑180/15, EU:C:2016:647, t. 60., i od 18. siječnja 2018., INEOS, C‑58/17, EU:C:2018:19, t. 27.).

103

U tom je kontekstu člankom 10. stavcima 1. i 2. Odluke 2011/278 predviđeno da, množenjem tih referentnih vrijednosti s povijesnom razinom djelatnosti svakog potpostrojenja države članice izračunavaju preliminarni godišnji broj jedinica koje se besplatno dodjeljuju. U tu su svrhu, u skladu s člankom 6. te odluke, dužne razlikovati potpostrojenja ovisno o njihovoj djelatnosti kako bi mogle utvrditi treba li primijeniti „referentnu vrijednost za proizvod”, „referentnu vrijednost za toplinu” ili „referentnu vrijednost za gorivo” ili pak poseban faktor za „potpostrojenja s procesnim emisijama” (presude od 8. rujna 2016., Borealis i dr., C‑180/15, EU:C:2016:647, t. 61., i od 18. siječnja 2018., INEOS, C‑58/17, EU:C:2018:19, t. 28.).

104

U tom je pogledu Sud već naveo da su međusobno isključive definicije potpostrojenja s referentnom vrijednosti za proizvod, referentnom vrijednosti za toplinu, referentnom vrijednosti za gorivo i procesnim emisijama navedene u članku 3. Odluke 2011/278 (presude od 8. rujna 2016., Borealis i dr., C‑180/15, EU:C:2016:647, t. 62., i od 18. siječnja 2018., INEOS, C‑58/17, EU:C:2018:19, t. 29.).

105

Članak 3. točka (c) Odluke 2011/278 definira potpostrojenja s referentnom vrijednosti za toplinu kao proizvodne ulaze, izlaze i pripadajuće emisije koje ne potpadaju pod potpostrojenje s referentnom vrijednosti za proizvod i koji se odnose na proizvodnju ili preuzimanje mjerljive topline iz postrojenja ili druge jedinice obuhvaćene sustavom Unije, ili oboje istodobno. Tom se odredbom pojašnjava da se ta toplina posebice troši za proizvodnju proizvoda ili isporučuje u postrojenje ili drugu jedinicu koja nije obuhvaćena sustavom Unije, uz iznimku isporuke za proizvodnju električne energije (presuda od 8. rujna 2016., Borealis i dr., C‑180/15, EU:C:2016:647, t. 64. i 116.).

106

Iz izričitog teksta članka 3. točke (c) Odluke 2011/278 proizlazi da se tom odredbom zabranjuje besplatna dodjela emisijskih jedinica za toplinu proizvedenu za proizvodnju električne energije.

107

Kao što je to društvo ExxonMobil pravilno istaknulo u svojim pisanim očitovanjima, tim se člankom tako provodi druga rečenica članka 10.a stavka 1. trećeg podstavka i članak 10.a stavak 7. treći podstavak Direktive 2003/87, kojima se isključuje mogućnost besplatne dodjele emisijskih jedinica za proizvodnju električne energije, osim, s jedne strane, u slučajevima iz članka 10.c te direktive koji državama članicama daje mogućnost dodjele besplatnih jedinica za modernizaciju proizvodnje električne energije i, s druge strane, za električnu energiju proizvedenu od otpadnih plinova (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., ArcelorMittal Atlantique et Lorraine, C‑80/16, EU:C:2017:588, t. 20.).

108

Međutim, kao što proizlazi iz samog teksta drugog pitanja, predmetno postrojenje ne traži dodjelu besplatnih emisijskih jedinica za proizvodnju električne energije, nego za proizvodnju mjerljive topline.

109

U tom pogledu valja pak utvrditi da člankom 3. točkom (c) Odluke 2011/278 nije izričito isključena mogućnost besplatne dodjele emisijskih jedinica za toplinu koju su proizvođači električne energije proizveli za svrhe različite od proizvodnje električne energije.

110

Međutim, valja podsjetiti da iz odgovora danog na prvo pitanje proizlazi da članak 10.a stavak 3. Direktive 2003/87, u vezi s člankom 3. točkom (u) te direktive, isključuje mogućnost besplatne dodjele emisijskih jedinica proizvođačima električne energije, osim ako ne ispunjavaju uvjete iz stavaka 4. i 8. navedenog članka, koji se odnose na proizvodnju energije za grijanje ili hlađenje namijenjene za usluge centralnog grijanja ili dobivene visokoučinkovitom kogeneracijom, kako je definirana Direktivom 2004/8, kao i na nove sudionike, ne dovodeći u pitanje slučajeve iz članka 10.c navedene direktive. Međutim, nesporno je da predmetno postrojenje ne ispunjava uvjete iz članka 10.a stavaka 4. i 8. Direktive 2003/87 i da Savezna Republika Njemačka nije iskoristila mogućnost otvorenu člankom 10.c te direktive.

111

Tako se člankom 10.a stavkom 3. Direktive 2003/87, na način što se njime, podložno pravilima predviđenim drugim odredbama, zabranjuje besplatna dodjela emisijskih jedinica proizvođačima električne energije, propisuje načelno pravilo (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 66.).

112

Međutim, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda, Odluku 2011/278 treba tumačiti u skladu s odredbama te direktive (vidjeti u tom smislu presude od 19. siječnja 2017., Schaefer Kalk, C‑460/15, EU:C:2017:29, t. 40. do 42.; od 28. veljače 2018., Trinseo Deutschland, C‑577/16, EU:C:2018:127, t. 68., i od 17. svibnja 2018., Evonik Degussa, C‑229/17, EU:C:2018:323, t. 29.).

113

Iz toga proizlazi da postrojenje koje se mora smatrati „proizvođačem električne energije” u smislu članka 3. točke (u) Direktive 2003/87 može dobiti besplatne emisijske jedinice za toplinu proizvedenu u tom postrojenju, za „potpostrojenje s referentnom vrijednosti za toplinu” u smislu članka 3. točke (c) Odluke 2011/278, samo ako ispunjava uvjete predviđene člankom 10.a stavkom 1. trećim podstavkom i člankom 10.a stavcima 4. i 8. te direktive.

114

U tom se pogledu ne može tvrditi da članak 10.a stavak 3. Direktive 2003/87, osim u slučaju kada su ispunjeni uvjeti predviđeni stavcima 4. i 8. tog članka, zabranjuje besplatnu dodjelu emisijskih jedinica proizvođaču električne energije samo za proizvodnju električne energije.

115

Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 94. svojeg mišljenja, takvo bi tumačenje članak 10.a stavak 3. te direktive lišilo korisnog učinka s obzirom na to da je besplatna dodjela emisijskih jedinica za proizvodnju električne energije, barem načelno, već izričito zabranjena drugom rečenicom članka 10.a stavka 1. podstavka 3. navedene direktive.

116

Usto je potrebno primijeniti da je zabrana besplatne dodjele emisijskih jedinica proizvođačima električne energije za proizvedenu toplinu u potpunosti u skladu s ciljem kojem teži članak 10.a stavak 3. Direktive 2003/87, navedenim u točki 68. ove presude, koji se sastoji u tome da se emisijske jedinice tim proizvođačima načelno dodjeljuju u skladu sa sustavom dražbovne prodaje

117

Iz toga proizlazi da postrojenje, poput postrojenja iz glavnog postupka, s obzirom na to da je u ovom slučaju nesporno, kao što to proizlazi iz samog teksta drugog pitanja, da ono ne ispunjava uvjete propisane člankom 10.a stavcima 4. i 8. Direktive 2003/87, na temelju odredbi Odluke 2011/278 ne može izvesti nikakvo pravo na besplatnu dodjelu emisijskih jedinica za svoju djelatnost proizvodnje topline.

118

Svako drugo tumačenje protivilo bi se ciljevima Direktive 2003/87, te bi se njime Komisiji dodijelile ovlasti bez ikakve pravne osnove (vidjeti analogijom presudu od 29. ožujka 2012., Komisija/Estonija, C‑505/09 P, EU:C:2012:179, t. 82.).

119

Njemačka vlada je, međutim, tvrdila da bi tumačenje iz točke 113. ove presude bilo u suprotnosti s načelom jednakog postupanja i ciljem Direktive 2003/87 koji se sastoji u izbjegavanju narušavanja tržišnog natjecanja, u mjeri u kojoj se besplatne emisijske jedinice dodjeljuju za toplinu koju proizvode usporediva postrojenja iz drugih sektora. Konkretno, postoje različiti oblici kogeneracije koji su se, iako ne ispunjavaju uvjete visoke učinkovitosti, kako su definirani Direktivom 2004/8, pokazali znatno učinkovitijima od postrojenja koja proizvode samo toplinu.

120

Međutim, kao što to već proizlazi iz točaka 91. i 92. ove presude, postrojenja koja, poput postrojenja iz glavnog postupka, proizvode toplinu, a da pri tom kao jedinu djelatnost iz Priloga I. Direktivi 2003/87 obavljaju „izgaranje goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW”, ne nalaze u situaciji usporedivoj s onom u kojoj se nalaze postrojenja koja proizvode toplinu i koja, usto, obavljaju neku drugu djelatnost iz tog priloga. U okviru sustava trgovanja emisijskim jedinicama, za takvo se različito postupanje ne može smatrati da narušava tržišno natjecanje između tih postrojenja (vidjeti analogijom presudu od 19. siječnja 2017., Schaefer Kalk, C‑460/15, EU:C:2017:29, t. 47.).

121

Isto vrijedi i za navodno različito postupanje s postrojenjima koja proizvode toplinu dobivenu visokoučinkovitom kogeneracijom, kako je definirana Direktivom 2004/8, i s drugim postrojenjima koja proizvode električnu energiju i toplinu. Naime, s obzirom na to da potonja ne ispunjavaju uvjete propisane tom direktivom, ni ona se ne nalaze u usporedivoj situaciji s prvonavedenima.

122

Društvo ExxonMobil ne može tvrditi ni da tumačenje članka 3. točke (c) Odluke 2011/278 iz točke 113. ove presude dovodi do diskriminatornog postupanja s postrojenjima koja sama proizvode vlastitu električnu energiju u odnosu na ona koja je nabavljaju od trećih postrojenja, kao što su visokoučinkovita kogeneracijska postrojenja.

123

Naime, s jedne strane, postrojenje koje proizvodi vlastitu električnu energiju isključeno je iz prava na besplatnu dodjelu emisijskih jedinica za proizvodnju topline samo ako, usto, ima status „proizvođača električne energije” u smislu članka 3. točke (u) Direktive 2003/87. Kao što to pak proizlazi iz točaka 91., 92. i 120. ove presude, postrojenje koje ima taj status ne nalazi se u situaciji koja je usporediva s onom u kojoj se nalaze industrijska postrojenja. S druge strane, postrojenje koje električnu energiju nabavlja od trećih strana je, na isti način, isključeno iz prava na takve jedinice kada ima status proizvođača električne energije.

124

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da se postrojenju, poput postrojenja iz glavnog postupka, kada se ono mora smatrati „proizvođačem električne energije” u smislu članka 3. točke (u) Direktive 2003/87, ne mogu besplatno dodijeliti emisijske jedinice na temelju članka 10.a ni odredbi Odluke 2011/278.

125

Slijedom toga, takvo postrojenje, koje je na temelju članka 2. stavka 1. Direktive 2003/87 obuhvaćeno njome uspostavljenim sustavom trgovanja emisijskih jedinica, s obzirom na to da obavlja djelatnost „izgaranja goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW” iz Priloga I. Direktivi 2003/87, koje stvara emisije CO2, emisijske jedinice mora dobiti u okviru sustava dražbovne prodaje.

126

Slijedom toga, na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 3. točku (c) Odluke 2011/278 treba tumačiti na način da postrojenje, poput onog iz glavnog postupka, u mjeri u kojoj se ono mora smatrati „proizvođačem električne energije” u smislu članka 3. točke (u) Direktive 2003/87, nema pravo na besplatnu dodjelu emisijskih jedinica za toplinu proizvedenu u okviru njegove djelatnosti „izgaranja goriva u postrojenjima ukupne nazivne ulazne toplinske snage iznad 20 MW” iz Priloga I. toj direktivi kada se ta toplina koristi u svrhe različite od proizvodnje električne energije s obzirom na to da takvo postrojenje ne ispunjava uvjete predviđene člankom 10.a stavcima 4. i 8. navedene direktive.

127

Uzimajući u obzir odgovor na prva dva pitanja, na treće i četvrto pitanje nije potrebno odgovoriti.

128

Društvo ExxonMobil zahtijeva od Suda da vremenski ograniči učinke ove presude u slučaju da negativno odgovori na drugo pitanje.

129

U tom pogledu valja podsjetiti da Sud može samo iznimno primjenom općeg načela pravne sigurnosti, koje je sastavni dio pravnog sustava Unije, ograničiti za svaku zainteresiranu osobu mogućnost da se osloni na odredbu koju je Sud protumačio radi osporavanja pravnih odnosa uspostavljenih u dobroj vjeri. Dva osnovna kriterija moraju biti ispunjena kako bi se takvo ograničenje moglo uvesti – dobra vjera zainteresiranih osoba i opasnost od ozbiljnih poremećaja (vidjeti među ostalim presude od 27. veljače 2014., Transportes Jordi Besora, C‑82/12, EU:C:2014:108, t. 41., i od 19. travnja 2018., Oftalma Hospital, C‑65/17, EU:C:2018:263, t. 57.).

130

Međutim, valja utvrditi da društvo ExxonMobil nije pružilo nijedan konkretan dokaz koji bi opravdao osnovanost njegova zahtjeva, već da samo općenito tvrdi da su emisijske jedinice od 2013. bile dodijeljene velikom broju postrojenja koja proizvode električnu energiju za njihovu proizvodnju topline.

131

U tim okolnostima nije potrebno vremenski ograničiti učinke ove presude.

132

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje: