–

za Koppers Denmark ApS, L. Kjær, advokat,

–

za dansku vladu, C. Thorning, u svojstvu agenta, uz asistenciju B. Søesa Petersena, advokat,

–

za Europsku komisiju, C. Perrin i R. Lyal, u svojstvu agenata, uz asistenciju C. Bachmanna, advokat,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 21. stavka 3. Direktive Vijeća 2003/96/EZ od 27. listopada 2003. o restrukturiranju sustava Zajednice za oporezivanje energenata i električne energije (SL 2003., L 283, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 75.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Koppers Denmark ApS (u daljnjem tekstu: Koppers) i Skatteministerieta (Ministarstvo poreza, Danska), u vezi s odbijanjem zahtjeva za povrat koji je društvo Koppers podnijelo potonjem glede poreza na energiju plaćenog za korištenje otapala kao goriva između 1. listopada 2005. i 31. prosinca 2007. (u daljnjem tekstu: relevantno razdoblje).

3

Uvodne izjave 2. do 7., 11., 12., 22. i 24. Direktive 2003/96 glase:

[…]

[…]

[…]

4

Članak 1. te direktive određuje:

„Države članice uvode poreze na energente i električnu energiju u skladu s ovom Direktivom.”

5

U članku 2. navedene direktive predviđeno je:

„1.   Za potrebe ove direktive pojam ‚energenti’ primjenjuje se na proizvode koji su:

[…]

[…]

4.   Ova Direktiva ne primjenjuje se na:

[…]

6

U skladu s člankom 21. stavkom 3. te direktive:

„Potrošnja energenata na poslovnom prostoru nekog poduzeća za proizvodnju energenata ne smatra se činjeničnim stanjem oporezivosti kojim nastaje obveza plaćanja poreza ako se potrošnja sastoji od energenata koji su proizvedeni unutar poslovnoga prostora poduzeća. Države članice mogu smatrati i potrošnju električne energije ili ostalih energenata koji nisu proizvedeni unutar poslovnoga prostora takvog poduzeća te potrošnju energenata i električne energije unutar poslovnog prostora poduzeća za proizvodnju goriva koja se koriste za proizvodnju električne energije, kao činjenično stanje oporezivosti, kad se ne naplaćuje porez. […]”

7

Otapalo koje se koristi kao gorivo za ogrjev u relevantnom se razdoblju u Danskoj oporezivalo u skladu s člankom 1. stavkom 3. mineralolieafgiftslova (Zakon o porezu na mineralna ulja), člankom 1. stavkom 1. točkom 1. kuldioxidafgiftslova (Zakon o porezu na ugljikov dioksid) i člankom 1. stavkom 1. svovlafgiftslova (Zakon o porezu na sumpor).

8

Članak 21. stavak 3. Direktive 2003/96 u dansko je pravo prenesen člankom 7. stavkom 3. Zakona o porezu na ugljikov dioksid i člankom 8. stavkom 4. Zakona o porezu na sumpor.

9

Tijekom relevantnog razdoblja tekst članka 7. stavka 3. Zakona o porezu na ugljikov dioksid glasio je:

„Energenti koji ulaze u područje primjene članka 2. stavka 1. i koji se koriste izravno za proizvodnju ekvivalentnog energenta oslobođeni su od poreza na ugljikov dioksid. Međutim, to se ne odnosi na energente koji se koriste kao pogonska goriva.”

10

Tijekom istog razdoblja članak 8. stavak 4. Zakona o porezu na sumpor predviđao je:

„Energenti koji ulaze u područje primjene članka 1. i koji se koriste izravno za proizvodnju ekvivalentnog energenta oslobođeni su od poreza na ugljikov dioksid. Međutim, to se ne odnosi na energente koji se koriste kao pogonska goriva.”

11

Društvo Koppers u svojim postrojenjima u Nyborgu (Danska) rafiniranjem i destilacijom ugljenog katrana proizvodi sljedeće proizvode: ugljične anode, tehničku čađu, kreozot, naftalen, naftalinski čvrsti ostatak (NSR) i otapala. Glavni su proizvod društva Koppers ugljične anode, koje čine oko 45 % gotovih proizvoda. Proizvodnja otapala društva Koppers čini oko 3 do 4 % ukupne proizvodnje.

12

Društvo Koppers obavlja svoje djelatnosti u dvama međusobno povezanim postrojenjima koja ovise o sustavu zajedničke opskrbe toplinskom energijom; u jednom se destilira ugljeni katran, a u drugom proizvodi naftalen. Ostaci iz postrojenja za destilaciju ugljenog katrana prerađuju se u postrojenju za proizvodnju naftalena, dok se otapalo, proizvedeno usputno u potonjem, koristi kao gorivo u postrojenju za destilaciju ugljenog katrana. Otapalo se također koristi kao pomoćno gorivo za izgaranje destilacijskog plina dobivenog iz postrojenja za destilaciju ugljenog katrana i iz postrojenja za proizvodnju naftalena. Toplinska energija nastala postupkom izgaranja ponovno se koristi u tim postrojenjima.

13

Iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da su svi proizvodi koje društvo Koppers proizvodi u svojim postrojenjima razvrstani pod oznakama 2707 i 2708 Kombinirane nomenklature iz Priloga I. Uredbi Vijeća (EEZ) br. 2658/87 od 23. srpnja 1987. o tarifnoj i statističkoj nomenklaturi i o Zajedničkoj carinskoj tarifi (SL 1987., L 256, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 12., str. 3.) i mogu se koristiti kao gorivo za ogrjev. Otapalo je, međutim, jedini proizvod proizveden u postrojenjima društva Koppers koji to društvo koristi kao gorivo za ogrjev i koji zbog toga podliježe plaćanju poreza na energente.

14

Društvo Koppers najprije je podvrgnulo korištenje otapala plaćanju poreza na energente, ali je dopisima od 13. studenoga 2008. i 22. prosinca 2008. zatražilo povrat poreza za relevantno razdoblje, tvrdeći da je takvo korištenje oslobođeno od poreza.

15

SKAT (porezna uprava, Danska) donio je 24. rujna 2010. odluku kojom korištenje otapala kao gorivo za ogrjev u postrojenju za destilaciju ugljenog katrana nije oslobođeno od poreza jer se otapalo ne koristi za proizvodnju ekvivalentnih energenata, s obzirom na to da proizvedeni proizvodi ne podliježu plaćanju poreza.

16

Društvo Koppers žalilo se na tu odluku pred Landsskatterettenom (Državna porezna komisija, Danska), koji je 8. lipnja 2015. potvrdio odluku porezne uprave, među ostalim, na temelju argumenta da korištenje društva Koppers otapala kao goriva za ogrjev ne ulazi u područje primjene članka 21. stavka 3. Direktive 2003/96, s obzirom na to da se navedeno otapalo ne koristi za proizvodnju energenata koji ulaze u područje primjene te direktive.

17

Društvo Koppers podnijelo je 7. rujna 2015. žalbu na odluku Landsskatterettena (Državna porezna komisija) pred Retten i Svendborg (Općinski sud u Svendborgu, Danska), koji je odlučio, s obzirom na to da se predmet odnosi na pitanja od velike važnosti, uputiti predmet pred Østre Landsret (Žalbeni sud regije Istok, Danska), koji odlučuje u prvom stupnju.

18

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, rješenje spora koji se pred njim vodi ovisi o tumačenju članka 21. stavka 3. te direktive, koje pobuđuje razumnu sumnju.

19

U tim je okolnostima Østre Landsret (Žalbeni sud regije Istok) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

20

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 21. stavak 3. Direktive 2003/96 tumačiti na način da je potrošnja energenata na poslovnom prostoru poduzeća koje ih je proizvelo za proizvodnju drugih energenata obuhvaćena iznimkom koja se odnosi na činjenično stanje oporezivosti, predviđenom tom direktivom, kada su, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, proizvodi proizvedeni o okviru glavne djelatnosti odnosnog poduzeća namijenjeni korištenju različitom od onoga pogonskog goriva ili goriva za ogrjev.

21

Treba napomenuti da, iako se tekst prve rečenice članka 21. stavka 3. navedene direktive odnosi na potrošnju energenata na poslovnom prostoru nekog poduzeća za proizvodnju energenata, on ne daje pojašnjenja glede korištenja kojem su namijenjeni finalni proizvodi proizvedeni u okviru glavne djelatnosti takvog poduzeća.

22

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, kada doslovnim tumačenjem neke odredbe prava Unije nije moguće ocijeniti njezin točan doseg, tu odredbu treba protumačiti na temelju njezine opće strukture i cilja propisa u koji je ugrađena (vidjeti, među ostalim, presudu od 7. rujna 2017., Austria Asphalt, C‑248/16, EU:C:2017:643, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

23

Glede, kao prvo, strukture Direktive 2003/96, njezin članak 2. stavak 1. definira što treba smatrati „energentima” u smislu te direktive. S tim u vezi, kao što to proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, svi proizvodi koje proizvodi društvo Koppers mogu se u skladu s tom odredbom kvalificirati kao „energenti” i to društvo zbog toga može zahtijevati korištenje iznimkom koja se odnosi na činjenično stanje oporezivosti, predviđenom člankom 21. stavkom 3. navedene direktive.

24

Međutim, valja napomenuti da je, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 22. te direktive, zakonodavac Unije smatrao da energenti trebaju, kad se koriste kao pogonsko gorivo ili gorivo za ogrjev, u osnovi biti podložni općem sustavu koji je zajednički za države članice i da je stoga u prirodi i logici poreznog sustava da se iz područja primjene općeg sustava izuzmu, među ostalim, energenti koji se ne koriste kao pogonsko gorivo ili gorivo za ogrjev. Stoga, čak i ako su obuhvaćeni definicijom „energenata” u smislu članka 2. stavka 1. Direktive 2003/96, ti su proizvodi stavkom 4. točkom (b) prvom alinejom tog članka isključeni iz područja njezine primjene ako nisu namijenjeni za upotrebu kao pogonsko gorivo ili gorivo za ogrjev (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2007., Fendt ItalianaC‑145/06 i C‑146/06, EU:C:2007:411, t. 35. i 43.).

25

Stoga, kao što to tvrde danska vlada i Europska komisija, iz usporedne analize stavaka 1. i 4. članka 2. navedene direktive proizlazi da se njezine odredbe primjenjuju na proizvode koji se istodobno definiraju kao energenti i ulaze u njezino područje primjene.

26

Iznimno, na temelju članka 2. stavka 4. točke (b) posljednje rečenice Direktive 2003/96, zakonodavac Unije predvidio je, međutim, da se odredbe članka 20. te direktive primjenjuju na energente koji su isključeni iz njezina područja primjene na temelju drugih odredaba njezina članka 2. stavka 4. Međutim, treba utvrditi da slična iznimka nije predviđena u odnosu na članak 21. stavak 3. navedene direktive.

27

Kao što to proizlazi iz informacija koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, proizvodi koje društvo Koppers proizvodi u okviru svoje glavne djelatnosti – ako nisu namijenjeni, posebice zbog svojih svojstava, korištenju kao pogonsko gorivo ili gorivo za ogrjev – isključeni su iz područja primjene Direktive 2003/96. Prema tome, korištenje otapala za njihovu proizvodnju ne može biti iznimka koja se odnosi na činjenično stanje oporezivosti, predviđena člankom 21. stavkom 3. prvom rečenicom te direktive.

28

Kao drugo, to tumačenje potvrđuju ciljevi navedene direktive. S tim u vezi, treba podsjetiti na to da se tom direktivom, propisivanjem sustava usklađenog oporezivanja energenata i električne energije, a kao što to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 2. do 7., 11., 12. i 24., želi postići dvostruki cilj, odnosno, s jedne strane, potaknuti dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta u energetskom sektoru, izbjegavanjem, među ostalim, narušavanja tržišnog natjecanja, i, s druge strane, poticati ciljeve politike zaštite okoliša (vidjeti u tom smislu presude od 7. rujna 2017., Hüttenwerke Krupp Mannesmann, C‑465/15, EU:C:2017:640, t. 26. i od 7. ožujka 2018., Cristal Union, C‑31/17, EU:C:2018:168, t. 29. i 34. i navedenu sudsku praksu).

29

Kao što to tvrdi danska vlada u svojim pisanim očitovanjima i kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 52. svojeg mišljenja, primjena članka 21. stavka 3. te direktive na proizvodnju „energenata” u smislu njezina članka 2. stavka 1., iako su namijenjeni korištenju na drugi način, osim kao pogonsko gorivo ili gorivo za ogrjev, imala bi za posljedicu stvaranje praznine u usklađenom sustavu oporezivanja, uvedenom navedenom direktivom, što dovodi do izbjegavanja oporezivanja energenata koji mu načelno podliježu u situaciji kao što je ona u glavnom postupku.

30

Naime, u takvim okolnostima, s jedne strane, na potrošnju energenata kao što je otapalo o kojem je riječ u glavnom postupku, koje bi trebalo podlijegati oporezivanju sukladno članku 1. Direktive 2003/96, primjenjivala bi se iznimka koja se odnosi na činjenično stanje oporezivosti, predviđena člankom 21. stavkom 3. te direktive. S druge strane, izostanak oporezivanja tih proizvoda ne bi se nadoknadio naknadnim oporezivanjem proizvedenih energenata jer oni nisu namijenjeni za korištenje kao pogonsko gorivo ili gorivo za ogrjev.

31

Slijedom toga, utvrđenje da se članak 21. stavak 3. navedene direktive primjenjuje u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku moglo bi ugroziti dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta u energetskom sektoru, a što je, kao što je to navedeno u točki 28. ove presude, jedan od ciljeva uvođenja takvog sustava.

32

Cjelovitost sustava usklađenog oporezivanja energenata uspostavljenog Direktivom 2003/96 stoga zahtijeva da se potrošnja tih proizvoda smatra iznimkom koja se odnosi na činjenično stanje oporezivosti, na temelju članka 21. stavka 3. prve rečenice te direktive, samo ako je njezina svrha proizvodnja proizvoda koji sami podliježu tom oporezivanju zbog svojeg korištenja kao pogonskog goriva ili goriva za ogrjev.

33

To se tumačenje ne može dovesti u pitanje argumentom koji je iznijelo društvo Koppers da je tumačenje pojma „energenti” iz članka 21. stavka 3. Direktive 2003/96 isključivo na temelju definicije tog proizvoda iz članka 2. stavka 1. te direktive poželjno radi zaštite okoliša i korištenja sredstava jer bi to potaknulo poduzetnike da se koriste energentima koje su sami proizveli.

34

Kao što je to navedeno u točki 28. ove presude, Direktiva 2003/96, uz promicanje dobrog funkcioniranja unutarnjeg tržišta u energetskom sektoru, ima za cilj poticati ciljeve politike zaštite okoliša. Međutim, ne može se tvrditi da se zahtjev korištenja kao pogonskog goriva ili goriva za ogrjev proizvoda proizvedenih u cilju primjene članka 21. stavka 3. te direktive protivi tom cilju. Naprotiv, proizlazi da je tom odredbom zakonodavac Unije pomirio dva cilja te direktive.

35

Naime, treba primijetiti da članak 21. stavak 3. druga rečenica Direktive 2003/96 predviđa samo mogućnost danu državama članicama da smatraju, među ostalim, kako potrošnja električne energije i drugih energenata za proizvodnju energenata, pri čemu sami potrošeni proizvodi nisu proizvedeni na poslovnom prostoru poduzeća, ne predstavlja činjenično stanje oporezivosti.

36

S druge strane, iznimka koja se odnosi na činjenično stanje oporezivosti obvezuje, na temelju članka 21. stavka 3. prve rečenice te direktive, kada su potrošeni energenti sami proizvedeni na poslovnom prostoru poduzeća. Iz toga slijedi da je zakonodavac Unije tom obvezom država članica želio potaknuti proizvodne uvjete usmjerene na energetsku učinkovitost.

37

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 21. stavak 3. Direktive 2003/96 treba tumačiti na način da potrošnja energenata na poslovnom prostoru poduzeća koje ih je proizvelo za proizvodnju drugih energenata nije obuhvaćena iznimkom koja se odnosi na činjenično stanje oporezivosti, predviđenom tom direktivom, kada su, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, proizvodi proizvedeni o okviru glavne djelatnosti odnosnog poduzeća namijenjeni korištenju različitom od onoga pogonskog goriva ili goriva za ogrjev.

38

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, na drugo pitanje nije potrebno odgovoriti.

39

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 21. stavak 3. Direktive Vijeća 2003/96/EZ od 27. listopada 2003. o restrukturiranju sustava Zajednice za oporezivanje energenata i električne energije treba tumačiti na način da potrošnja energenata na poslovnom prostoru poduzeća koje ih je proizvelo za proizvodnju drugih energenata nije obuhvaćena iznimkom koja se odnosi na činjenično stanje oporezivosti, predviđenom tom direktivom, kada su, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, proizvodi proizvedeni o okviru glavne djelatnosti odnosnog poduzeća namijenjeni korištenju različitom od onoga pogonskog goriva ili goriva za ogrjev.