–

za Demeures terre et tradition SARL, F. Molinié, avocat,

–

za francusku vladu, D. Colas i R. Coesme, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, T. Henze i M. Hellmann, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, J. Hottiaux i H. Tserepa‑Lacombe, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 17. Direktive Vijeća 86/653/EEZ od 18. prosinca 1986. o usklađivanju prava država članica u vezi samozaposlenih trgovačkih zastupnika (SL 1986., L 382, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 45.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Conseils et mise en relations (CMR) SARL i Demeures terre et tradition SARL (u daljnjem tekstu: DTT) u pogledu zahtjeva CMR‑a za plaćanje, s jedne strane, odštete za raskid ugovora o trgovačkom zastupanju koji je sklopio s DTT‑om i, s druge strane, naknade štete zbog zlouporabnog raskida tog ugovora.

3

U drugoj i trećoj uvodnoj izjavi Direktive 86/653 navodi se:

„budući da razlike u nacionalnim pravima, koje se odnose na trgovačko zastupanje, značajno utječu na uvjete tržišnog natjecanja i na provođenje djelatnosti zastupanja unutar [Europske unije], te su štetne kako za zaštitu koja se pruža trgovačkim zastupnicima u odnosu na njihove nalogodavce, tako i za sigurnost trgovačkih poslova; budući da su, štoviše, te razlike takve da u značajnoj mjeri sprečavaju sklapanje i izvršavanje ugovora o trgovačkom zastupanju u kojima nalogodavac i trgovački zastupnici imaju poslovni nastan u različitim državama članicama;

budući da bi se trgovina robom između država članica trebala odvijati pod uvjetima sličnim onima na jedinstvenom tržištu, te da to iziskuje usklađivanje pravnih sustava država članica do one mjere koja osigurava uredno djelovanje zajedničkog tržišta; budući da u tom pogledu kolizijska pravila ne uklanjaju u području trgovačkog zastupanja prethodno opisane nedosljednosti, niti bi to bio slučaj čak i da ih se učini jednoobraznima, te je stoga predloženo neophodno usklađivanje bez obzira na postojanje tih pravila”.

4

Članak 1. te direktive određuje:

„1.   Mjere usklađivanja propisane ovom Direktivom primjenjuju se na zakone i druge propise država članica koji uređuju odnose između trgovačkih zastupnika i njihovih nalogodavaca.

2.   Za potrebe ove Direktive ‚trgovački zastupnik’ znači samozaposleni posrednik koji ima stalno ovlaštenje za posredovanje pri prodaji ili kupnji robe u ime druge osobe, dalje u tekstu ‚nalogodavca’, odnosno za posredovanje i sklapanje takvog posla u ime i za račun nalogodavca.

[…]”

5

Članak 17. stavci 1. do 3. te direktive predviđa:

„1.   Države članice poduzimaju neophodne mjere kako bi osigurale da trgovački zastupnik, nakon raskida ugovora o zastupanju, bude obeštećen sukladno stavku 2. ovog članka, odnosno da mu se nadoknadi šteta sukladno stavku 3. ovog članka.

3.   Trgovački zastupnik ima pravo na naknadu štete koju trpi, a koja je nastala zbog raskida njegovih ugovornih odnosa s nalogodavcem.

Smatra se da takva šteta nastaje posebno onda kada do raskida dolazi u okolnostima:

6

Članak 18. iste direktive glasi:

„Obveza plaćanja odštete ili naknade štete iz članka 17. ove Direktive ne nastaje:

7

Članak 19. Direktive 86/653 glasi:

„Stranke ne mogu odstupati od članaka 17. i 18. ove Direktive na štetu trgovačkog zastupnika prije isteka ugovora o zastupanju.”

8

Članak L. 134‑12 Code de commerce (Trgovački zakonik) glasi:

„U slučaju raskida ugovornih odnosa s nalogodavcem trgovački zastupnik ima pravo na naknadu pretrpljene štete.

Trgovački zastupnik gubi pravo na naknadu ako u roku od jedne godine nakon raskida ugovora nije obavijestio nalogodavca da namjerava ostvariti svoje pravo.

Pravni sljednici trgovačkog zastupnika također ostvaruju pravo na naknadu kada je do raskida ugovora došlo zbog smrti zastupnika.”

9

DTT je 2. prosinca 2011. s CMR‑om sklopio ugovor o trgovačkom zastupanju koji se odnosi na prodaju obiteljskih kuća. U skladu s tim ugovorom DTT je bio nalogodavac, a CMR nalogoprimac. Tim se ugovorom predvidjelo probno razdoblje od dvanaest mjeseci nakon kojeg se ugovor smatrao ugovorom na neodređeno vrijeme i svaka ga je stranka imala pravo raskinuti u tom razdoblju davanjem obavijesti s rokom od petnaest dana za prvi mjesec ugovora, a nakon toga s rokom od mjesec dana. Tim se ugovorom o trgovačkom zastupanju odredio cilj od 25 prodaja godišnje.

10

Dopisom od 12. lipnja 2012. DTT je priopćio CMR‑u svoju odluku o raskidu predmetnog ugovora po isteku ugovornog roka za davanje obavijesti koji iznosi jedan mjesec. Ta je odluka obrazložena nepoštovanjem cilja određenog navedenim ugovorom s obzirom na to da je CMR u pet mjeseci ostvario samo jednu prodaju.

11

Aktom od 20. ožujka 2013. CMR je podnio tužbu protiv DTT‑a pred Tribunalom de commerce d’Orléans (Trgovački sud u Orléansu, Francuska) radi naplate, među ostalim, odštete za raskid ugovora o trgovačkom zastupanju i naknade štete za zlouporabni raskid ugovora. Presudom od 30. siječnja 2014. taj je sud djelomično prihvatio zahtjeve CMR‑a.

12

DTT je 14. veljače 2014. podnio žalbu na tu presudu. Presudom od 18. prosinca 2014. Cour d’appel d’Orléans (Žalbeni sud u Orléansu, Francuska) djelomično je ukinuo presudu Tribunala de commerce d’Orléans (Trgovački sud u Orléansu). Konkretno, taj je sud smatrao da plaćanje naknade štete predviđene člankom L. 134‑12 Code de commerce (Trgovački zakonik) nije obvezno u slučaju raskida ugovora o trgovačkom zastupanju u probnom razdoblju. On je također smatrao da raskid ugovora sklopljenog između DTT‑a i CMR‑a nije bio zlouporaban zbog toga što je tijekom pet mjeseci ostvarena samo jedna prodaja, iako je cilj iz tog ugovora bio 25 prodaja godišnje.

13

Povodom žalbe CMR‑a protiv te presude Cour de cassation (Kasacijski sud) naveo je, kao prvo, da je Cour d’appel d’Orléans (Žalbeni sud u Orléansu) u svojoj presudi primijenio ustaljenu sudsku praksu trgovačkog, financijskog i gospodarskog vijeća Cour de cassationa (Kasacijski sud) na temelju koje se pravo na odštetu izuzima ako se ugovor o trgovačkom zastupanju prekine u probnom razdoblju. Kao drugo, on je istaknuo da se u Direktivi 86/653 ne spominje eventualno probno razdoblje, tako da stranke ugovora o trgovačkom zastupanju mogu propisati takvo razdoblje, a da time ne povrijede pravo Unije. Kao treće, podsjetio je, s obzirom na sudsku praksu Suda, da je cilj te direktive zaštititi trgovačkog zastupnika u njegovu odnosu s nalogodavcem i da njezin članak 17. stavak 2. valja tumačiti na način kojim se doprinosi toj zaštiti.

14

U tim je okolnostima Cour de cassation (Kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Primjenjuje li se članak 17. Direktive [86/653] ako do raskida ugovora o trgovačkom zastupanju dođe u probnom razdoblju koje je njime propisano?”

15

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 17. Direktive 86/653 tumačiti na način da se sustavi odštete i naknade štete koje stavci 2. i 3. tog članka predviđaju u slučaju raskida ugovora o trgovačkom zastupanju primjenjuju kad do tog raskida dođe tijekom probnog razdoblja koje taj ugovor predviđa.

16

Uvodno valja razmotriti pitanje protivi li se Direktivi 86/653 ugovaranje probnog razdoblja u ugovoru o trgovačkom zastupanju.

17

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 34. svojeg mišljenja, ta direktiva nigdje ne spominje pojam „probno razdoblje”. Budući da nijedna odredba te direktive ne uređuje ugovaranje probnog razdoblja, valja smatrati da takvo ugovaranje, koje ulazi u ugovornu slobodu stranaka ugovora o trgovačkom zastupanju, samo po sebi nije zabranjeno tom direktivom.

18

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je trgovačko, financijsko i gospodarsko vijeće Cour de cassationa (Kasacijski sud) presudilo da trgovački zastupnik nema pravo na naknadu štete kad do raskida ugovora o trgovačkom zastupanju dođe tijekom probnog razdoblja.

19

U tom smislu valja podsjetiti na to da na temelju članka 288. trećeg stavka UFEU‑a „[d]irektiva je obvezujuća, u pogledu rezultata koji je potrebno postići, za svaku državu članicu kojoj je upućena, a odabir oblika i metoda postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima”.

20

Kao što je to također istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 34. svojeg mišljenja, iako se Direktivi 86/653 ne protivi ugovaranje probnog razdoblja u ugovoru o trgovačkom zastupanju, pravni učinci koji mogu utjecati na punu djelotvornost te direktive ipak ne mogu biti povjereni, u unutarnjem pravu, tom probnom razdoblju.

21

Upravo s obzirom na prethodna razmatranja valja ispitati je li ugovaranje probnog razdoblja u ugovoru o trgovačkom zastupanju prepreka primjeni sustava odštete i naknade štete, predviđenih u stavcima 2. i 3. članka 17. Direktive 86/653, u slučaju raskida tog ugovora tijekom probnog razdoblja.

22

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, radi utvrđivanja dosega neke odredbe prava Unije, u konkretnom slučaju članka 17. Direktive 86/653, valja istodobno voditi računa o njezinu tekstu, o njezinu kontekstu i o njezinim ciljevima (presuda od 16. travnja 2015., Angerer, C‑477/13, EU:C:2015:239, t. 26. i navedena sudska praksa).

23

Što se tiče teksta tog članka, valja podsjetiti na to da, kao prvo, u skladu s člankom 17. stavkom 1. Direktive 86/653, države članice poduzimaju neophodne mjere kako bi osigurale da trgovački zastupnik, „nakon raskida ugovora o zastupanju”, bude obeštećen, odnosno da mu se nadoknadi pretrpljena šteta. Također, članak 17. stavak 3. te direktive propisuje da trgovački zastupnik ima pravo na naknadu štete koju trpi, a koja je nastala zbog „raskida njegovih ugovornih odnosa s nalogodavcem”. Dakle, pravo trgovačkog zastupnika na odštetu ili naknadu štete ovisi o raskidu njegovih ugovornih odnosa s nalogodavcem.

24

Iako, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 38. svojeg mišljenja, ugovaranje probnog razdoblja ima za cilj olakšavanje raskida ugovora o trgovačkom zastupanju, raskid takvog ugovora tijekom probnog razdoblja ugovorenog u tom ugovoru ipak je „raskid ugovora” ili „raskid ugovornih odnosa [trgovačkog zastupnika] s nalogodavcem”, u smislu članka 17. stavaka 1. i 3. Direktive 86/653.

25

U tom smislu valja pojasniti da iz očitovanja podnesenih Sudu proizlazi da se sudska praksa Cour de cassationa (Kasacijski sud), navedena u točki 18. ove presude, prema kojoj trgovački zastupnik nema pravo na naknadu štete kad do raskida ugovora o trgovačkom zastupanju dođe tijekom probnog razdoblja, temelji na smatranju da tijekom tog razdoblja ugovor o trgovačkom zastupanju još nije definitivno sklopljen.

26

Takvo tumačenje nema nikakva temelja u Direktivi 86/653. Naprotiv, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 39. svojeg mišljenja, odnos između trgovačkog zastupnika i njegova nalogodavca u smislu članka 1. Direktive 86/653 postoji od trenutka kad je bio sklopljen ugovor kojemu je cilj ili pregovaranje prodaje ili kupnje robe ili pregovaranje i sklapanje tih poslova za račun nalogodavca, neovisno o pitanju ima li taj ugovor probno razdoblje. Iz toga slijedi da se odredbe te direktive primjenjuju čim je sklopljen takav ugovor između nalogodavca i trgovačkog zastupnika, makar i taj ugovor predviđao probno razdoblje.

27

Kao drugo, u skladu s člankom 17. stavkom 2. točkom (a) Direktive 86/653 trgovački zastupnik ima pravo na odštetu ako je nalogodavcu osigurao nove stranke ili je u značajnoj mjeri povećao opseg posla s postojećim strankama te ako nalogodavac nastavlja ostvarivati znatnu korist od poslovanja s takvim strankama. Nadalje, u skladu s člankom 17. stavkom 2. točkom (b) te direktive, iznos te odštete ovisi o uspješnosti trgovačkog zastupnika tijekom trajanja ugovora. Također, iz teksta članka 17. stavka 3. te direktive proizlazi da trgovački zastupnik ima pravo na naknadu štete ako je ta šteta nastala, među ostalim, zbog raskida ugovornih odnosa u okolnostima koji tom trgovačkom zastupniku uskraćuju provizije koje bi stekao urednim izvršenjem ugovora o zastupanju osiguravajući tako nalogodavcu znatne koristi u vezi s aktivnostima tog zastupnika i/ili u okolnostima koje nisu omogućile trgovačkom zastupniku amortizaciju troškova i rashoda koje je pretrpio s ciljem izvršenja ugovora o zastupanju, a po savjetu nalogodavca.

28

Prema tome, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 26. i 50. svojeg mišljenja, iz teksta članka 17. stavaka 2. i 3. Direktive 86/653 proizlazi da sustavi odštete i naknade štete koje ta odredba predviđa nemaju za cilj sankcioniranje raskida ugovora, nego naknadu štete trgovačkom zastupniku za njegove izvršene činidbe od kojih nalogodavac nastavlja imati koristi nakon raskida ugovornih odnosa ili za troškove i rashode koje je snosio za potrebe tih činidbi. Posljedično, tom trgovačkom zastupniku ne može se uskratiti pravo na odštetu ili naknadu štete samo zbog toga što je do raskida ugovora o trgovačkom zastupanju došlo tijekom probnog razdoblja ako su pretpostavke iz tog članka 17. stavaka 2. i 3. ispunjene.

29

Prema tome, iz teksta tog članka proizlazi da se pravo na odštetu ili naknadu pretrpljene štete primjenjuje čak i ako je do raskida ugovornog odnosa između nalogodavca i trgovačkog zastupnika došlo tijekom probnog razdoblja.

30

Prethodna razmatranja mogu se potkrijepiti i analizom konteksta u kojem se nalazi članak 17. Direktive 86/653 kao i cilja te direktive.

31

Kao prvo, što se tiče konteksta članka 17. te direktive, valja istaknuti, s jedne strane, da njezin članak 18. taksativno nabraja slučajeve u kojima pravo na odštetu ili naknadu štete ne postoji. U njemu se ne spominje prekid probnog razdoblja. Nadalje, budući da je članak 18. iznimka od prava na odštetu i naknadu štete, valja ga tumačiti usko. Iz toga slijedi da se taj članak ne može tumačiti na način koji bi značio dodavanje razloga za isključenje odštete ili naknade štete koji ne predviđa izričito (vidjeti u tom smislu presudu od 28. listopada 2010., Volvo Car Germany, C‑203/09, EU:C:2010:647, t. 42.). Dakle, smatrati da ne postoji pravo na odštetu ili naknadu štete ako do raskida ugovornih odnosa dođe tijekom probnog razdoblja značilo bi upravo priznati razlog za isključenje koji nije predviđen člankom 18. te direktive.

32

S druge strane, članak 19. Direktive 86/653 zabranjuje strankama, prije isteka ugovora, odstupanje od njezinih članaka 17. i 18. na štetu trgovačkog zastupnika. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 48. svojeg mišljenja, takvo odstupanje na štetu tog zastupnika postoji ako se smatra da ugovaranje probnog razdoblja u ugovoru o trgovačkom zastupanju znači da se ne primjenjuje pravo na odštetu i naknadu štete predviđeno člankom 17. te direktive. Naime, uz jednaku uspješnost, trgovačkom zastupniku bi se priznalo ili odbilo pravo na naknadu štete isključivo s obzirom na to je li u ugovoru o trgovačkom zastupanju ugovoreno probno razdoblje ili nije.

33

Kao drugo, što se tiče cilja Direktive 86/653, treba podsjetiti da iz njezine druge i treće uvodne izjave proizlazi da je jedan od njezinih ciljeva zaštititi trgovačke zastupnike u njihovim odnosima s nalogodavcem (presuda od 17. svibnja 2017., ERGO Poist’ovňa, C‑48/16, EU:C:2017:377, t. 41.).

34

U tom pogledu Sud je presudio da članci 17. i 18. te direktive imaju odlučujuću važnost jer definiraju razinu zaštite za koju zakonodavac Unije smatra da ju je razumno dodijeliti trgovačkim zastupnicima u okviru uspostave jedinstvenog tržišta (presuda od 17. listopada 2013., Unamar, C‑184/12, EU:C:2013:663, t. 39.). Nadalje, prema sudskoj praksi Suda, članci 17. do 19. te direktive imaju za cilj zaštitu trgovačkog zastupnika nakon raskida ugovora o trgovačkom zastupanju. Uređenje uspostavljeno u tu svrhu Direktivom 86/653 prisilne je naravi (presude od 9. studenoga 2000., Ingmar, C‑381/98, EU:C:2000:605, t. 21., i od 23. ožujka 2006., Honyvem Informazioni Commerciali, C‑465/04, EU:C:2006:199, t. 22.).

35

Sud je također pojasnio da je s obzirom na cilj Direktive 86/653 isključeno svako tumačenje njezina članka 17. koje bi moglo biti na štetu trgovačkog zastupnika (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2009., Semen, C‑348/07, EU:C:2009:195, t. 21.).

36

Dakle, tumačenje prema kojem ne postoji nikakvo pravo na odštetu u slučaju raskida ugovora o trgovačkom zastupanju tijekom probnog razdoblja nije spojivo s prisilnom naravi uređenja uspostavljenog člankom 17. Direktive 86/653. Naime, takvo tumačenje, koje priznavanje prava na naknadu štete čini ovisnim o ugovaranju probnog razdoblja u ugovoru o trgovačkom zastupanju, bez obzira na uspješnost trgovačkog zastupnika ili troškove i rashode koji su mu nastali, u suprotnosti s odredbama tog članka, predstavlja, zbog istih razloga poput onih iznesenih u točki 32. ove presude, tumačenje koje je na štetu trgovačkog zastupnika, kojemu se uskraćuje svako pravo na naknadu štete samo zato što ugovor koji ga veže s nalogodavcem sadržava probno razdoblje.

37

Posljedično, valja smatrati da je tumačenje članka 17. Direktive 86/653 prema kojem ne postoji nikakvo pravo na odštetu ili naknadu štete ako je od raskida ugovora o trgovačkom zastupanju došlo tijekom probnog razdoblja u suprotnosti s ciljem te direktive.

38

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 17. Direktive 86/653 treba tumačiti na način da se sustavi odštete i naknade štete koje stavci 2. i 3. tog članka predviđaju u slučaju raskida ugovora o trgovačkom zastupanju primjenjuju kad do tog raskida dođe tijekom probnog razdoblja koje taj ugovor predviđa.

39

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članak 17. Direktive Vijeća 86/653/EEZ od 18. prosinca 1986. o usklađivanju prava država članica u vezi samozaposlenih trgovačkih zastupnika treba tumačiti na način da se sustavi odštete i naknade štete koje stavci 2. i 3. tog članka predviđaju u slučaju raskida ugovora o trgovačkom zastupanju primjenjuju kad do tog raskida dođe tijekom probnog razdoblja koje taj ugovor predviđa.