1.

U ovom slučaju kao i u predmetu C‑117/16 Sud je – kao i u četiri usporedna postupka ( 2 ) o Direktivi o kamatama i licencijama – pozvan odlučiti u kojim se okolnostima društvu kćeri koja isplaćuje dividende svojem matičnom društvu može odbiti izuzeće od poreza po odbitku koje proizlazi iz Direktive 90/435/EEZ ( 3 ) (u daljnjem tekstu: Direktiva o matičnim društvima i društvima kćerima).

2.

U pozadini je (planirana) isplata dividendi luksemburškom matičnom društvu. Njegovo je matično društvo također rezident u Luksemburgu pri čemu njegove udjele opet drži nekoliko društava za investicije. Ostaje međutim nejasno gdje su ta društva rezidenti. Ministarstvo financija u Danskoj želi odbiti izuzeće od poreza po odbitku sve dok nije jasno što se u konačnici događa s dividendama.

3.

Pritom se za sud koji je uputio zahtjev osobito postavlja pitanje definicije i izravne primjenjivosti zabrane zlouporabe iz prava Unije i kako se određuje ovlašteni korisnik dividendi. Međutim, za razliku od Direktive o kamatama i licencijama, Direktiva o matičnim društvima i društvima kćerima ne oslanja se na „ovlaštenog korisnika”.

4.

Međutim, taj pojam upotrebljava Danska u dansko‑luksemburškom ugovoru o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja (u daljnjem tekstu: UIDO). Stoga sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje tko može tumačiti taj pojam iz UIDO‑a i trebaju li se pritom uzeti u obzir kasniji komentari OECD‑a o njegovu predlošku porezne konvencije.

5.

Međutim, zapravo je odlučujuće pitanje je li za izuzeće od poreza po odbitku u okviru Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima mjerodavna konačna uporaba dividendi u strukturama trgovačkih društava na više razina, osobito ako je cilj tih struktura grupe društava također minimizirati porezno opterećenje u obliku konačnog opterećenja porezom po odbitku na isplate dividendi unutar grupe. Time se ponovno postavlja pitanje gdje se nalazi granica između dopuštenog poreznog aranžmana i također zakonitih, ali eventualno zlouporabnih poreznih aranžmana.

6.

Okvir prava Unije u ovom je slučaju Direktiva o matičnim društvima i društvima kćerima i članci 49., 54. i 63. UFEU‑a.

7.

Direktivu o matičnim društvima i društvima kćerima u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 1. svaka država članica primjenjuje, među ostalim, na raspodjele dobiti koju primaju društva iz te države članice od svojih društava kćeri iz drugih država članica.

8.

Članak 1. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima propisuje:

„1.   Svaka država članica primjenjuje ovu Direktivu:

2.   Ova Direktiva ne isključuje primjenu unutarnjih ili odredaba temeljenih na ugovoru za sprečavanje prevare ili zlouporabe.

9.

Članak 4. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima glasi:

„1.   Kada matično društvo ili njegova stalna poslovna jedinica na temelju povezivanja matičnog društva sa svojim društvom kćeri prima raspodijeljenu dobit, država članica matičnog društva i država članica njegove stalne poslovne jedinice, osim kada je društvo kći likvidirano:

2.   Svaka država članica zadržava mogućnost da odluči da se troškovi koji se odnose na udio kapitala i gubici koji proizlaze iz raspodjele dobiti društva kćeri, ne odbijaju od oporezive dobiti matičnog društva. Kada su u takvom slučaju troškovi upravljanja koji se odnose na udio kapitala određeni kao jedinstvena stopa, određeni iznos ne smije prelaziti 5 % dobiti koju raspodjeljuje društvo kći. […]”

10.

Članak 5. stavak 1. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima glasi:

„1.   Dobit koju društvo kći raspodjeljuje svojem matičnom društvu izuzeto je od plaćanja poreza po odbitku.”

11.

Dansko‑luksemburški ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja (u daljnjem tekstu: UIDO) od 17. studenoga 1980. u članku 10. stavcima 1. i 2. sadržava sljedeću odredbu o podjeli ovlasti oporezivanja dividendi:

„1.   Dividende koje društvo rezident države ugovornice isplati rezidentu druge države ugovornice mogu se oporezivati u toj drugoj državi.

2.   Međutim, te se dividende mogu oporezivati i u državi ugovornici čiji je rezident društvo koje isplaćuje dividende i u skladu sa zakonodavstvom te države; ali taj porez ne smije, ako je primatelj ovlašteni korisnik dividendi, prelaziti

12.

Iz toga proizlazi da država izvora, ovdje Danska, može oporezivati dividende koje se isplaćuju matičnom društvu koje je rezident u Luksemburgu samo s niskom stopom ako je to društvo „ovlašteni korisnik” dividendi. Pojam „ovlašteni korisnik” nije detaljnije definiran u UIDO‑u.

13.

Prema podacima suda koji je uputio zahtjev, u spornim godinama dansko je pravo glasilo kako slijedi:

14.

Oporezivanje dividendi tuzemnih matičnih društava uređeno je člankom 13. stavkom 1. točkom 2. Selskabsskattelova (Zakon o porezu na dobit) kako je za poreznu godinu 2011. izmijenjen Zakonodavnim dekretom br. 1376 od 7. prosinca 2010.

„Članak 13. U oporezivi prihod ne ubrajaju se: […]

2)   Dividende koje primaju društva i udruženja itd. navedena u članku 1. stavku 1. točkama 1. do 2a, točkama 2d do 2i, točkama 3a do 5b, iz dionica ili udjela u društvima u smislu članka 1. stavka 1. točki 1. do 2a, točki 2d do 2i, točki 3a do 5b ili nerezidentnim društvima. To međutim vrijedi samo za dividende iz dionica društva kćeri i društva grupe u skladu s člancima 4A i 4B aktieavancebeskatningslova (Zakon o oporezivanju dobiti iz kapitala). […]”

15.

Ograničena porezna obveza inozemnih društava za dividende uređuje se u članku 2. stavku 1. točki (c) Zakona o porezu na dobit.

16.

U konačnici, ograničenom poreznom obvezom u 2011. nisu bile obuhvaćene dividende isplaćene matičnom društvu na koje se u skladu s Direktivom o matičnim društvima i društvima kćerima ili UIDO‑om ne plaća porez ili se plaća u sniženom iznosu.

17.

Ako iz članka 2. stavka 1. točke (c) Zakona o porezu na dobit proizlazi ograničena porezna obveza za dividende koje se isplaćuju iz Danske u inozemstvo, prema danskom Zakonu o porezu po odbitku ( 4 ) danski isplatitelj dividende je dužan obustaviti porez po odbitku u visini od 28 %. Pri zakašnjelom plaćanju obustavljenog poreza po odbitku (u slučaju ograničene porezne obveze) nastaje obveza plaćanja kamata na porezni dug. Dužnik zateznih kamata je osoba koja je dužna obustaviti porez po odbitku.

18.

2011. u Danskoj nisu postojale opće zakonske odredbe o sprječavanju zlouporaba. Međutim, u sudskoj je praksi razvijena takozvana „doktrina stvarnosti” prema kojoj se oporezivanje treba temeljiti na konkretnoj ocjeni stvarnog događaja. To znači, među ostalim, da se fiktivne i umjetne porezne konstrukcije u određenim okolnostima mogu zanemariti i da se umjesto toga oporezivanje može usmjeriti na stvarnost posla („substance‑over‑form”). Među strankama je nesporno da doktrina stvarnosti ne pruža temelj za to da se u ovom slučaju zanemare poduzete pravne radnje.

19.

U danskoj je sudskoj praksi osim toga razvijeno takozvano načelo „stvarnog primatelja primitaka”. To se načelo temelji na temeljnoj odredbi o oporezivanju primitaka iz članka 4. danskog Poreznog zakonika (statsskatteloven) i znači da porezna tijela nisu obvezna prihvatiti umjetnu odvojenost poduzetnika/djelatnosti koji stvaraju primitke od pripisivanja primitaka koji iz njih proizlaze. Prema tome, mora se utvrditi tko je – neovisno o pojavnom obliku – stvarni primatelj određenih dohodaka i stoga porezni obveznik. Prema tome, pitanje je kome se porezno trebaju pripisati primici. „Stvarni primatelj primitaka” je prema tome porezni obveznik za odnosne primitke.

20.

Tužitelj u glavnom postupku (T Danmark) je dansko društvo u kojem više od 50 % udjela drži društvo N Luxembourg 2 i koje kao grupa društava T‑Danmark u Danskoj pruža određene usluge. Preostale udjele drže tisuće dioničara.

21.

Društvo N Luxembourg 2 je društvo sa sjedištem u Luksemburgu koje je osnovalo društvo N Luxembourg koje je rezident u Luksemburgu. Društvo N Luxembourg (čiji su udjeli prema navodima društva N Luxembourg 2 vlasništvo niza društava za investicije) drži preko 99 % kapitala društva N Luxembourg 2. Preostali dio kapitala (manje od 1 %) drži društvo N Luxembourg 3 koje je također rezident u Luksemburgu.

22.

Prema „Certificate of Residence” luksemburških poreznih tijela iz proljeća 2011., društvo N Luxembourg 2 je društvo koje je obuhvaćeno područjem primjene Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima, koje je rezident u Luksemburgu i koje efektivno tamo ima svoju upravu i u Luksemburgu je obveznik poreza na dobit bez postojanja mogućnosti izuzeća od poreza te koje je ekonomski vlasnik („beneficial owner”) dividendi koje su mu isplaćene. Tu su potvrdu izdala luksemburška porezna tijela na zahtjev danskih poreznih tijela.

23.

Društvo T Danmark htjelo je u okviru obvezujućeg poreznog mišljenja saznati jesu li dividende koje ono treba isplatiti društvu N Luxembourg 2 izuzete od poreza u skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom (c) trećom rečenicom Zakona o porezu na dobit i stoga izuzete od danskog poreza po odbitku.

24.

U zahtjevu za izdavanje obvezujućeg poreznog mišljenja navedeno je da društvo T Danmark razmatra isplatu dividendi društvu N Luxembourg 2 u trećem tromjesečju 2011. i to u visini od ukupno oko 6 milijardi danskih kruna (DKK). Budući da je društvo N Luxembourg 2 samostalni subjekt sa samostalnom upravom i ovlasti donošenja odluka, po prirodi stvari ne može se sa sigurnošću predvidjeti hoće li i kada uprava društva N Luxembourg 2 odlučiti o tome kako će se raspolagati s dividendama primljenima od društva T Danmark.

25.

Skatteministerium (Ministarstvo financija) je smatrao da se ne može izdati obvezujuće porezno mišljenje ako nije jasno kako društvo N Luxembourg 2 namjerava raspolagati dividendama primljenim od društva T Danmark.

26.

Stoga je društvo T Danmark Skatterådu (Porezno vijeće) priopćilo da pri donošenju obvezujućeg poreznog mišljenja treba pretpostaviti da će društvo N Luxembourg 2 veći dio dividendi kao dividende isplatiti svojim vlasnicima, društvima N Luxembourg 3 i N Luxembourg. Manji dio dividendi (vjerojatno između 3 % i 5 %) društva N Luxembourg 2, N Luxembourg 3 i N Luxembourg upotrijebiti će za snošenje troškova ili kao rezerva za snošenje budućih troškova. Podnositelj zahtjeva nadalje pretpostavlja da će dividende isplaćene društvu N Luxembourg (kao dividende i/ili kamate i/ili isplata duga) preko predmetnih društava za investicije biti proslijeđene vlasnicima udjela u društvima za investicije; međutim, nije mu poznato na koji će se način to učiniti ni kako će se to porezno tretirati.

27.

Skatteråd je (Porezno vijeće) na pitanje u obvezujućem poreznom mišljenju negativno odgovorio. Društvo T Danmark pobijalo je to obvezujuće mišljenje pred Landsskatteretom (Državna žalbena komisija za porezna pitanja) kao najvišim poreznim tijelom koji je odgovor na pitanje promijenio u pozitivan.

28.

Skatteministerium (Ministarstvo financija) podnijelo je tužbu protiv odluke Landsskattereta (Državna žalbena komisija za porezna pitanja) pred Østre Landsretom (Žalbeni sud regije Istok). Sad je Østre Landsret (Žalbeni sud regije Istok, Danska) odlučio pokrenuti prethodni postupak.

29.

Østre Landsret (Žalbeni sud regije Istok, Danska) uputio je sljedeća prethodna pitanja:

30.

Rješenjem od 13. srpnja 2016. spojeni su predmeti C‑116/16 i C‑117/16. U vezi s tim pitanjima u spojenim predmetima pred Sudom pisana očitovanja podnijeli su društvo T Danmark, društvo Y Denmark Aps, Kraljevina Danska, Savezna Republika Njemačka, Kraljevina Švedska, Talijanska Republika, Kraljevina Nizozemska i Europska komisija. Na raspravi održanoj 10. listopada 2017. koja je obuhvatila i predmete C‑115/16, C‑118/16, C‑119/16 i C‑299/16 sudjelovali su društvo društvo T Danmark, društvo Y Denmark Aps, Kraljevina Danska, Savezna Republika Njemačka, Veliko Vojvodstvo Luksemburg i Europska komisija.

31.

Među strankama nije sporno da su isplate dividendi o kojima se ovdje radi načelno obuhvaćene područjem primjene Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima. Stoga je Danska kao država rezidentnosti društva koje isplaćuje dividende u skladu s člankom 5. te direktive morala dividende izuzeti od poreza. Međutim, Danska očito smatra da je odbijanje izuzeća od poreza po odbitku obuhvaćeno člankom 1. stavkom 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima. U skladu s tom odredbom Direktivi nije protivna primjena nacionalnih odredbi za sprečavanje prijevare i zlouporabe.

32.

Svojim prethodnim pitanjima od 1. do 5. sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se država članica osloniti na članak 1. stavak 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima u sprečavanju prevara i zlouporaba samo ako je donijela nacionalne propise za njeno prenošenje (B.1) i ako je tako, može li se članak 2. stavak 2. točka (c) Zakona o porezu na dobit ili odredba UIDO‑a koja primjenjuje pojam ovlaštenog korisnika smatrati takvim zadovoljavajućim prijenosom (B.2). Ako je to slučaj, sud koji je uputio zahtjev želi znati tko može tumačiti i na koji način može tumačiti pojam ovlaštenog korisnika.

33.

Sva ta pitanja imaju smisla samo ako su ispunjene pretpostavke iz članka 1. stavka 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima. Potonje zahtijeva da je društvo T Danmark u ovom slučaju počinilo prijevaru ili zlouporabu izuzeća od poreza po odbitku. Stoga prije svega treba odgovoriti na pitanje 5.

34.

U tom pogledu međutim treba prije svega napomenuti da peto pitanje suda koji je uputio zahtjev ne odgovara izloženom činjeničnom stanju. Matično društvo društva N Luxembourg 2 (N Luxembourg) koje prima dividende društvo je koje je rezident u Luksemburgu, a ne, kao što sugerira prethodno pitanje, rezident u trećoj državi. Jesu li i koji su članovi tog „društva bake” rezidenti u trećim državama ne može se zaključiti ni iz zahtjeva za prethodnu odluku. Već to zapravo onemogućuje ocjenu postojanja zlouporabe. Međutim, Sud ipak može sudu koji je uputio zahtjev dati korisne upute za to.

35.

U tom pogledu će se razjasniti koje su pretpostavke za zaključak o zlouporabi u području primjene Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima (2). Prije toga će se pomnije ispitati opseg zabrane oporezivanja po odbitku iz članka 5. stavka 1. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima (1.).

36.

Cilj Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima, kao što to proizlazi iz njezine treće uvodne izjave, jest uvođenjem zajedničkog sustava oporezivanja otkloniti svaku nepovoljnost suradnje između društava različitih država članica u odnosu na suradnju između društava iste države članice te olakšati zajedničko povezivanje društava na razini Unije. Tom se direktivom također namjerava osigurati neutralnost na fiskalnom planu raspodjele dobiti društva sa sjedištem u državi članici društvu majci sa sjedištem u drugoj državi članici ( 5 ).

37.

U tu svrhu, članak 4. stavak 1. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima ostavlja državama članicama izbor između dvaju sustava, odnosno sustava izuzeća i sustava uračunavanja. Naime, sukladno uvodnim izjavama 7. i 9. te direktive, ta odredba navodi da – kada matično društvo na temelju povezivanja matičnog društva sa svojim društvom kćeri prima raspodijeljenu dobit, država članica matičnog društva, osim kada je društvo kći likvidirano, suzdržava se od oporezivanja takvih dobiti ako ih društvo kći ne može odbiti, a oporezuje takve dobiti ako ih društvo kći može odbiti, ili oporezuje takve dobiti dopuštajući matičnom društvu da odbije od iznosa porezne obveze dio poreza na dobit pravnih osoba koji se odnosi na tu dobit i koji je isplatilo društvo kći i njegova društva kćeri nižeg ranga do visine odgovarajućeg poreznog duga ( 6 ).

38.

Tako se člankom 4. te direktive nastoji izbjeći da se dobit koju matičnom društvu raspodjeljuje društvo kći nerezident prvo oporezuje kao dobit društva kćeri u državi u kojoj je rezident, a zatim kao dobit matičnog društva u državi u kojoj je rezident ( 7 ).

39.

U članku 4. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima radi se o ekonomskom dvostrukom oporezivanju jer dividende u pravilu potječu iz oporezivanih prihoda društva kćeri (to jest već su opterećene porezom na dobit države članice) i u matičnom društvu spadaju u njegove prihode (i stoga su opet opterećene porezom na dobit druge države članice). Stoga unutar veće grupe društava porezno opterećenje ovisi o broju razina grupe koji je u većini slučajeva u cijelosti uvjetovan organizacijskim razlozima. Članak 4. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima stoga uzima u obzir okolnost da se pravne osobe slobodno mogu povećavati, a da se ne mijenjaju osobe koje stoje iza njih i time i njihova dobit iz poslovanja posredstvom tih pravnih osoba.

40.

Članak 5. stavak 1. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima upotpunjuje tu ideju tako da je istodobno, kako bi se osigurala porezna neutralnost, potrebno da dobiti koje društvo kći raspodjeljuje svojem matičnom društvu budu izuzete od plaćanja poreza po odbitku ( 8 ). Tako članak 5. stavak 1. te direktive, kako bi se izbjeglo dvostruko oporezivanje, postavlja načelo zabrane poreza po odbitku za dobiti koje je društvo kći sa sjedištem u državi članici raspodijelilo svojem matičnom društvu sa sjedištem u drugoj državi članici ( 9 ).

41.

Zabranjujući državama članicama da nametnu porez po odbitku na dobiti koje društvo kći rezident raspodjeljuje svojem matičnom društvu nerezidentu, članak 5. stavak 1. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima ograničava nadležnost država članica u pogledu oporezivanja dobiti koje raspodjeljuju društva sa sjedištem na njihovu području društvima sa sjedištem u drugoj državi članici ( 10 ). Države članice, prema tome, ne mogu jednostrano uvesti mjere ograničavanja i pravo na izuzeće od poreza po odbitku predviđeno u navedenom članku 5. stavku 1. učiniti ovisnim o različitim uvjetima ( 11 ). Pravo na izuzeće od poreza po odbitku stoga ne ovisi o tome da su vlasnici udjela u matičnom društvu rezidenti u tuzemstvu ili o tome da isplatitelj dividendi prikaže kako će primatelj dividendi dalje upotrebljavati dividende.

42.

U članku 5. stavku 1. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima radi se o izbjegavanju daljnjeg (dakle više pravnog) dvostrukog oporezivanja. Naime, kao što je sud već presudio, oporezivanjem po odbitku stvarno se oporezuje primatelj primitaka (ovdje dividendi) ( 12 ). Oporezivanje po odbitku u državi rezidentnosti dužnika dividendi stoga nije posebna vrsta poreza, nego samo posebna tehnika oporezivanja Oporezivanje po odbitku kod isplatitelja od njegove države rezidentnosti i „uobičajeno” oporezivanje kod primatelja dividende od njegove države rezidentnosti samo po sebi dovodi do dvostrukog oporezivanja i u pravilu do nepovoljnijeg postupanja u odnosu na tuzemnu situaciju.

43.

Upravo u slučaju opsežnih struktura grupe društava preko nekoliko granica prethodno navedena lančana reakcija bi bez izuzeća na obje razine bila umnožena ako bi se istodobno svaki put primjenjivalo još i oporezivanje po odbitku. Očito je da se pritom radi o ograničenju unutarnjeg tržišta.

44.

Međutim, za izbjegavanje takvog lančanog ekonomskog i pravnog dvostrukog oporezivanja nije važno je li primatelj dividendi također i „ovlašteni korisnik” dividendi ili nešto slično. Važnije je je li isplatitelj dividendi bio opterećen porezom na dobit i treba li primatelj dividendi ponovno platiti porez na dobit na dividendu. Jednako vrijedi i za zabranu oporezivanja po odbitku. Za to je odlučujuće podliježu li primitci od dividendi porezu na dobit u državi rezidentnosti. To je u ovom slučaju izričito potvrdila luksemburška porezna uprava.

45.

U tom pogledu je logično da se Direktivom o matičnim društvima i društvima kćerima (za razliku od Direktive o kamatama i licencijama ( 13 )) uzima u obzir „samo” da društvo kći raspodjeljuje dobit svojem matičnom društvu (od određene visine udjela). S obzirom na to da dividende, za razliku od isplata kamata, načelno nisu poslovni izdaci koji umanjuju dobit, razumljivo je da Direktiva o matičnim društvima i društvima kćerima u svom tekstu ne sadržava daljnje sadržajne kriterije (kao primitak dividendi u vlastito ime i za vlastiti račun ili slično).

46.

Pravo na primitak dividendi naposljetku proizlazi iz položaja matičnog društva prema pravu društava koji se može ostvarivati samo u vlastito ime. Ovdje se i postupanje za tuđi račun čini teško moguće. U svakom slučaju o takvom se postupanju ne može donijeti zaključak samo na temelju postojanja „društva bake”. Stoga su obuhvaćene načelno sve isplate dividendi društva kćeri njegovom matičnom društvu druge države članice ako društvo, što je nesporno u ovom slučaju, ispunjava pretpostavke iz članka 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima.

47.

To ograničava samo članak 1. stavak 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima kojim se predviđa da ta direktiva ne isključuje primjenu unutarnjih ili odredaba temeljenih na ugovoru za sprečavanje prevare ili zlouporabe.

48.

Članak 1. stavak 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima odražava opće načelo prava Unije prema kojem se nitko s namjerom zlouporabe i prijevarno ne može koristiti pravima predviđenima pravnim poretkom Unije ( 14 ). Primjena odredbe prava Unije ne smije se proširiti do te mjere da bi se njome pokrile zlouporabe gospodarskih subjekata, to jest radnje koje se ne odvijaju unutar okvira uobičajenih trgovačkih transakcija, nego za cilj imaju zlouporabu prednosti predviđenih zakonodavstvom Unije ( 15 ).

49.

Pritom se tekstom odredbe ne određuje pobliže shvaćanje zlouporabe na kojem se ona temelji ( 16 ). Međutim, članak 1. stavak 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima kao iznimku valja usko tumačiti ( 17 ). U pogledu mjera za sprečavanje zlouporaba to osobito zahtijeva i načelo pravne sigurnosti. Naime, ako pojedinac ispuni sve formalne pretpostavke za stjecanje prava, tada samo u posebnim slučajevima može biti dopušteno to pravo odbiti na temelju prigovora zlouporabe.

50.

Ipak iz drugih direktiva Unije proizlaze odgovarajuće naznake za ocjenu zlouporabe. Tako se u Direktivi o spajanjima ( 18 ) u njezinom članku 11. stavku 1. točki (a) drugoj rečenici kao primjer takvog motiva navodi nepostojanje valjanih gospodarskih razloga za pojedinu transakciju. Usto se u članku 6. Direktive o utvrđivanju pravila protiv praksi izbjegavanja poreza ( 19 ) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2016/1164), koja još nije primjenjiva na godine na koje se odnosi spor, definira pojam zlouporabe. U skladu s time za odluku radi li se o neautentičnom aranžmanu odlučujuće je da im je glavna svrha ili jedna od glavnih svrha stjecanje porezne pogodnosti kojom se poništavaju cilj ili svrha primjenjivog poreznog prava. U skladu sa stavkom 2. aranžman se smatra se neautentičnim u mjeri u kojoj nije uspostavljen iz valjanih komercijalnih razloga koji odražavaju gospodarsku stvarnost.

51.

Sud je osobito više puta odlučio da se ograničenje slobode poslovnog nastana može opravdati razlozima borbe protiv zlouporaba samo ako je poseban cilj ograničenja sprečavanje postupanja koja se sastoje od stvaranja potpuno umjetnih konstrukcija bez ikakve veze s ekonomskom stvarnošću čiji je cilj izbjegavanje poreza koji se obično plaćaju na dobit ostvarenu djelatnostima u tuzemstvu ( 20 ). Sud je u međuvremenu više puta odlučio da je za to dovoljno ako traženje porezne pogodnosti nije isključivi cilj ( 21 ), nego osnovni cilj konstrukcije ( 22 ).

52.

Ta sudska praksa Suda tako sadržava dva elementa koji se međusobno uvjetuju. S jedne strane, od samog početka ne priznaju se potpuno umjetne konstrukcije koje u konačnici postoje samo na papiru. Osim toga, od odlučujuće je važnosti izbjegavanje poreznog zakonodavstva koje se može postići i pomoću konstrukcija s uporištem u gospodarskoj stvarnosti. Potonji slučajevi mogli bi biti češći i sada su izričito obuhvaćeni novim člankom 6. Direktive 2016/1164. I sam je Sud u novijoj presudi smatrao da je činjenica da su radnje potpunosti umjetno iskonstruirane samo indicija da je osnovni cilj ostvarivanje porezne pogodnosti ( 23 ).

53.

Pritom postojanje zlouporabe ovisi o sveukupnoj ocjeni svih okolnosti pojedinog konkretnog slučaja čije je utvrđenje na nadležnim nacionalnim tijelima i koju mora biti moguće sudski preispitati ( 24 ). Točno je da tu sveukupnu ocjenu mora provesti nacionalni sud ( 25 ). Za ocjenu odvijaju li se radnje u okviru uobičajenih trgovačkih transakcija ili služe samo zlouporabi prednosti predviđenih zakonodavstvom Unije ( 26 ), Sud može sudu koji je uputio zahtjev ipak dati korisne smjernice ( 27 ).

54.

Može li se zaključiti o postojanju potpuno umjetne konstrukcije bez ikakve veze s ekonomskom stvarnošću ne može ocjenjivati Sud. S jedne strane, za to svakako nisu dostatne činjenice koje je priopćio sud koji je uputio zahtjev. S druge strane, na sudu je koji je uputio zahtjev da ih ocijeni. Sud može dati samo smjernice:

55.

Kao što je Sud nedavno odlučio, okolnost da se aktivnost sastoji od upravljanja imovinom ili da prihodi potječu samo od tog upravljanja ne može sama po sebi implicirati postojanje potpuno umjetne konstrukcije bez ikakve veze s ekonomskom stvarnošću ( 28 ). S obzirom na činjenicu da osobito društva koja upravljaju imovinom sama po sebi imaju (mogu imati) malo aktivnosti, za taj se kriterij mogu postaviti samo još mali zahtjevi. Ako se zaista radi o valjanom osnivanju, ako je društvo stvarno dostupno u njegovu sjedištu i na lokaciji raspolaže odgovarajućim sredstvima i osobljem kako bi ostvarilo svoj cilj, ne može se govoriti o konstrukciji bez ikakve veze s ekonomskom stvarnošću.

56.

I činjenica da primatelj dividendi svoju dobit dalje raspodjeljuje svojim vlasnicima udjela ne može opravdati zaključak o umjetnom aranžmanu. Smisao je društva kapitala da se dobit iz njihovih primitaka (u to se ubrajaju i primitci od kapitala kao što su dividende) s vremenom isplati njihovim članovima. Na temelju Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima ne može se zaključiti da oporezivanje po odbitku u skladu s člankom 5. stavkom 1. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima (i možda također izuzeće od oporezivanja dividendi u skladu s člankom 4. Direktivi o matičnim društvima i društvima kćerima) ovisi o postupanju matičnog društva s isplatama. Prethodno opisana lančana reakcija koju valja izbjeći pomoću Direktive (vidjeti u tom pogledu t. 36. ovog mišljenja) upravo se pojačava u slučaju prosljeđivanja isplata.

57.

Jednako vrijedi i za okolnost da su članovi društva bake (društava za investicije) možda rezidenti u trećim državama. Naime, kao što je Sud već odlučio, sâma okolnost da društvo koje prima dividende izravno ili neizravno kontroliraju subjekti koji nisu rezidenti Unije ne opravdava pretpostavku zlouporabnog primjenjivanja izuzeća od poreza po odbitku ( 29 ). Naime, tako bi se poreznom obvezniku sustavno nametao teret dokazivanja neporeznih razloga, bez obveze upravnih tijela da predoče dovoljno indicija za izbjegavanje plaćanja poreza ( 30 ).

58.

Odbijanje izuzeća od poreza po odbitku temeljilo bi se u tom pogledu na općoj pretpostavci da će doći do izbjegavanja plaćanja poreza. Međutim, takva pretpostavka nije dopuštena ( 31 ). Uvijek je potrebno ispitivanje objektivnih i provjerljivih okolnosti pojedinog slučaja ( 32 ) Međutim, ovdje nisu vidljive naznake za postojanje umjetne konstrukcije bez ikakve veze s ekonomskom stvarnošću. Naprotiv, potvrda koju je izdala luksemburška porezna uprava (vidjeti t. 22.) proturječi postojanju potpuno umjetne konstrukcije bez ikakve veze s ekonomskom stvarnošću.

59.

Međutim, smatram da to ne isključuje mogućnost da ipak može postojati zlouporabni poreznopravni aranžman, kao što pokazuje tekst novog članka 6. Direktive 2016/1164. Sud je u tom pogledu već odlučio o Direktivi o matičnim društvima i društvima kćerima, da vlasničke strukture koje služe samo za ostvarivanje koristi od poreznih pogodnosti predviđenih Direktivom, čine oblik zlouporabe ( 33 ). U tom pogledu i za Direktivu o matičnim društvima i društvima kćerima vrijedi da za strukturu moraju postojati gospodarski razlozi. Sâmo nastojanje ostvarivanja isključivo porezne pogodnosti bez uporišta u gospodarskoj stvarnosti nije zaštićeno ( 34 ).

60.

Stoga su u ovom slučaju od odlučujuće važnosti drugi kriteriji, osobito neporezni razlozi koje valja uzeti u obzir.

61.

U skladu sa sudskom praksom Suda činjenica da je društvo u skladu sa zakonodavstvom neke države članice uspostavilo svoje sjedište – registrirano ili stvarno – s ciljem korištenja povoljnijim zakonodavstvom nije samo po sebi zlouporaba ( 35 ). Sama činjenica da su u vlasnički lanac uključena i društva iz Luksemburga stoga nije dovoljna za pretpostavku o postojanju zlouporabe.

62.

Nadalje, kada porezni obveznik ima mogućnost izbora između dviju transakcija, nije dužan izabrati onu koja pretpostavlja plaćanje najvišeg iznosa PDV‑a, već ima, suprotno tomu, pravo izabrati strukturu svojeg poslovanja tako da ograniči porezni dug ( 36 ). Sud nadalje navodi da su porezni obveznici općenito slobodni izabrati organizacijske strukture i transakcijske modalitete za koje smatraju da najbolje odgovaraju njihovim gospodarskim aktivnostima i ograničenju njihova poreznog opterećenja ( 37 ). Sama činjenica da je u ovom slučaju odabrana transakcijska struktura koja ne rezultira najvišim poreznim opterećenjem (ovdje dodatno i konačno opterećenje porezom po odbitku) također se ne može stoga smatrati zlouporabom.

63.

Nadalje, bez obzira na potpuno umjetnu konstrukciju bez ikakve veze s ekonomskom stvarnošću, građaninu Unije, fizičkoj ili pravnoj osobi, ne može se oduzeti mogućnost pozivanja na odredbe Ugovora samo zato jer je namjeravao iskoristiti povoljniji porezni sustav u drugoj državi članici koja nije država čiji je rezident ( 38 ). Tako se, kao u ovom slučaju, transakcijska struktura koja uključuje državu članicu koja se odriče poreza po odbitku ne može samo zbog toga ocijeniti kao zlouporaba.

64.

U tom pogledu sloboda poslovnog nastana obuhvaća i izbor države članice koja odnosnom poduzeću s njegovog stajališta pruža najbolji poreznopravni okvir. Ako to načelo vrijedi za znatno usklađenije propise o porezu na dodanu vrijednost ( 39 ), tada osobito vrijedi za slabije usklađene propise o porezu na dobit u pogledu kojih u pravu Unije namjerno postoji različitost poreznih sustava ( 40 ) pojedinih država članica, odnosno politički je svjesno prihvaćena.

65.

Nadalje, Sud je pojasnio da u pravu Unije predviđeno porezno izuzeće dividendi ne ovisi o podrijetlu ili rezidentnosti imatelja udjela jer to nema utjecaj u Direktivi o matičnim društvima i društvima kćerima ( 41 ). Činjenica da je vlasnik udjela u društvu T Danmark u Luksemburgu, odnosno vlasnik udjela u njegovom matičnom društvu rezident u trećoj državi stoga i pri izoliranom razmatranju nije zlouporaba.

66.

U ovom bi slučaju bilo možda značajnije kada bi konačni primatelji dividenda, ovdje društva za investicije neovisno o tome treba li ih smatrati poreznopravno transparentnim ili netransparentnim, svoje sjedište imala u određenim trećim državama (u pravilu na određenim manjim otocima kao što su Kajmanski Otoci ( 42 ), Bermuda ( 43 ), ili Jersey ( 44 )) koji su poznati po nedostatku suradnje s drugim poreznim tijelima. To bi moglo eventualno upućivati na u cijelosti neobično postupanje čije se gospodarsko uporište ne pokazuje na prvi pogled.

67.

Međutim, u ovom postupku nema podataka o rezidentnosti vlasnika udjela na vrhu strukture trgovačkih društava (to jest društava za investicije). Ipak Sud može sudu koji je uputio zahtjev dati nekoliko korisnih smjernica.

68.

Ako su društva za investicije zaista rezidenti u trećim državama tada se cijela konstrukcija može smatrati zlouporabnim aranžmanom manje zbog „posredničkog uključivanja” luksemburških društava, a više zbog „poslovnog nastana” društava za investicije u određenim trećim državama. Na ovom mjestu posebno je važna svrha aranžmana, odnosno svrha zaobiđenog poreznog zakona (ovdje oporezivanje u Danskoj).

69.

Prije svega treba utvrditi da Danska nije onemogućena u oporezivanju dobiti operativnog društva (T Danmark). Ta se dobit u potpunosti normalno oporezuje u državi rezidentnosti (to jest u Danskoj). Time su dividende unaprijed opterećene danskim porezom na dobit.

70.

Oba su luksemburška društva (matično društvo i društvo baka) u Luksemburgu neograničeno oporeziva i tamo njihovi prihodi podliježu porezu na dobit. Stoga su ispunjene pretpostavke iz članka 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima. Porezno izuzeće dividendi u Luksemburgu odgovara ideji te direktive i uzima u obzir prethodno opterećenje danskim porezom na dobit.

71.

Činjenica da Luksemburg ne provodi oporezivanje po odbitku ako su dividende isplaćene vlasnicima udjela u trećim državama u tom pogledu nije relevantna. Ta je odluka posljedica porezne autonomije svake države. Ako je već u Uniji zbog nedostatne usklađenosti na području poreza na dobit pravom Unije dopušteno međusobno natjecanje država članica u području poreza, tada se poreznom obvezniku ne može prigovoriti da se zaista u stvarnosti (to jest ne samo na papiru) koristi prednostima pojedinih država članica.

72.

U stvarnosti se uključivanjem luksemburških društava u konačnici izbjegava „samo” oporezivanje po odbitku isplata dividendi u Danskoj. Međutim, kao što je gore već navedeno (točka 42.), oporezivanjem po odbitku se, međutim, stvarno oporezuje primatelj primitaka (ovdje dividendi) ( 45 ). To se odvija tako da u trenutku isplate dio primitaka isplatitelj obustavi već na izvoru.

73.

Oporezivanje po odbitku u državi rezidentnosti dužnika dividendi stoga nije posebna vrsta poreza, nego samo posebna tehnika oporezivanja kako bi se u biti osiguralo (minimalno) oporezivanje primatelja dividendi. Naime, osobito u situacijama s međunarodnim elementom nije uvijek sigurno hoće li primatelj uredno platiti porez na svoje primitke. U pravilu naime država rezidentnosti primatelja dividendi rijetko sazna nešto o njegovim primicima iz inozemstva, ako ne postoje – kao trenutačno u Uniji – funkcionalni sustavi razmjene podataka između poreznih uprava.

74.

Stoga za postojanje zlouporabnog zaobilaženja svrhe zakona (osiguranje oporezivanja primatelja dividendi) moraju biti ispunjene dvije pretpostavke. S jedne strane, u slučaju izravne isplate Danska mora općenito imati pravo na naplatu poreza (u tom pogledu vidjeti točku 88. i sljedeće ovog mišljenja). S druge strane, mora postojati opasnost neoporezivanja zbog neobuhvaćenosti tih primitaka u stvarnoj državi primatelja.

75.

Stoga, ako se razlogom odabira transakcijske strukture može smatrati isplaćivanje dividendi ulagačima preko treće države kako njihove države rezidentnosti ne bi imale informacije o njihovim primicima, tada ovu cijelu konstrukciju prema mojem mišljenju treba smatrati zlouporabom prava.

76.

Takav prigovor postojanja zlouporabe može se opet pobiti ako društva za investicije državama u kojima su ulagači rezidenti na raspolaganje stave odgovarajuće porezne informacije ili ako država rezidentnosti društava za investicije raspolaže odgovarajućim informacijama i te informacije proslijedi odgovarajućim državama. Takva poduzetnička struktura u tom slučaju ne bi onemogućila postizanje svrhe izbjegnutog oporezivanja po odbitku (u tom pogledu vidjeti točku 73. ovog mišljenja). I ovo sud mora uzeti u obzir u svojem sveobuhvatnom razmatranju slučaja.

77.

U slučaju izbjegavanja oporezivanja po odbitku za isplate dividendi društvima za investicije koja su rezidenti trećih država primarno je moguće izbjegavanje oporezivanja prihoda od dividendi kod stvarnih primatelja (to jest ulagača). Zlouporaba se ovdje može osobito pretpostaviti ako je cilj izabrane poduzetničke strukture iskorištavanje određenih informacijskih nedostataka među uključenim državama kako bi se spriječilo učinkovito oporezivanje tih ulagača. To mora ocijeniti sud koji je uputio zahtjev.

78.

Svojim pitanjima 3. i 4. sud koji je uputio zahtjev među ostalim pita mora li odbijanje izuzeća od poreza po odbitku koje proizlazi iz Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima u skladu s međunarodnim ugovorom koji je Danska sklopila s drugom državom (to jest UIDO‑om) biti utemeljeno na temeljnom shvaćanju prava Unije koje podliježe ispitivanju Suda. Nadalje pita treba li pri tumačenju u skladu s pravom Unije uzeti u obzir i komentare predloška porezne konvencije OECD‑a i ako da, treba li uzeti u obzir i komentare predloška koji je izrađen nakon donošenja Direktive.

79.

Naime, u kasnijim komentarima predloška porezne konvencije OECD‑a obično se takozvana društva provodnici ne smatraju ovlaštenim korisnicima ako – iako su formalno ovlašteni korisnici – imaju praktički vrlo ograničene ovlasti u skladu s kojima su u pogledu spornih dohodaka samo povjerenici ili upravitelji koji djeluju za račun zainteresiranih stranaka.

80.

Ako država članica želi na štetu pojedinca ograničiti izuzeće od poreza koje proizlazi iz prava Unije, to ograničavajuće uređenje mora se uvijek tumačiti s obzirom na pravo Unije. Kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, treba protumačiti Direktivu o matičnim društvima i društvima kćerima. U tom bi se tumačenju prava Unije mogli uzeti u obzir i predlošci porezne konvencije OECD‑a i komentari predloška porezne konvencije OECD‑a.

81.

Međutim, predlošci porezne konvencije OECD‑a nisu ni pravo Unije ni pravno obvezujući za Sud. Predlošci porezne konvencije OECD‑a nisu multilateralni međunarodni ugovori, nego jednostrani akti međunarodne organizacije u obliku preporuka za njezine članice. I prema shvaćanju OECD‑a te preporuke nisu obvezujuće; naprotiv, države članice ih u skladu s Poslovnikom OECD‑a mogu preispitati u tom pogledu smatraju li njihovu primjenu primjerenom ( 46 ). To osobito vrijedi za komentare koje je o tome izdao OECD koji u konačnici sadržavaju samo pravna stajališta.

82.

Međutim, u skladu sa stalnom sudskom praksom nije irelevantno ako se države članice u svojoj raspodjeli ovlasti za oporezivanje orijentiraju na međunarodnu praksu kako se ona odražava u predlošcima porezne konvencije ( 47 ). Isto vrijedi za orijentiranje na međunarodno pravno uvjerenje koje se može odražavati u komentarima predložaka ugovora OECD‑a.

83.

Međutim, komentari predložaka porezne konvencije OECD‑a ne mogu izravno utjecati na tumačenje direktive EU‑a (i stoga ni na tumačenje nacionalnog prava u skladu s pravom Unije). U tom pogledu ti komentari izražavaju samo stajališta osoba koje su radile na predlošku porezne konvencije OECD‑a, a ne i stajalište parlamentarnog zakonodavca ili pogotovo zakonodavca Unije. U svakom slučaju kada bi iz teksta i pripremnih akata direktive proizlazilo da se zakonodavac Unije ravnao prema tekstu predloška porezne konvencije OECD‑a i (tadašnjim) komentarima tog predloška porezne konvencije OECD‑a, to bi moglo upućivati na odgovarajuće tumačenje.

84.

Stoga je Sud također već utvrdio da odredba UIDO‑a koja se tumači s obzirom na komentare OECD‑a o njegovom relevantnom predlošku porezne konvencije ne može ograničiti pravo Unije ( 48 ). To osobito vrijedi za izmjene predloška porezne konvencije OECD‑a i komentare koji su usvojeni nakon donošenja direktive. U suprotnom bi države ugovornice OECD‑a imale mogućnost odlučivati o tumačenju direktive EU‑a.

85.

Stoga se na prethodna pitanja 3. i 4. može odgovoriti da Direktivu o matičnim društvima i društvima kćerima treba tumačiti samostalno u pravu Unije i neovisno o članku 10. predloška porezne konvencije OECD‑a iz 1977. ili o kasnijim verzijama.

86.

Osim toga, u konačnici se pita treba li primatelja dividendi u smislu Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima tumačiti kao ovlaštenog korisnika u smislu Direktive o kamatama i licencijama. I na to se može dati negativan odgovor, jer kao što je prethodno obrazloženo (točka 36.) Direktiva o matičnim društvima i društvima kćerima ima drugačiji pristup nego Direktiva o kamatama i licencijama i stoga se namjerno ne koristi pojmom ovlaštenog korisnika.

87.

Osmim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati je li država članica koja ne želi priznati da je primatelj dividendi i ovlaštenik u smislu Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima jer je on samo takozvano umjetno društvo provodnik, obvezna navesti koga smatra stvarnim primateljem dividendi. Time sud koji je uputio zahtjev postavlja u biti pitanje tereta dokazivanja postojanja zlouporabe.

88.

Zlouporaba pravnih mogućnosti aranžmana pretpostavlja odabir zakonitog aranžmana koji odstupa od aranžmana koji se obično odabire, i koji dovodi do povoljnijeg rezultata nego „uobičajeni” aranžman. „Uobičajenim” aranžmanom u ovom slučaju trebalo bi smatrati izravnu isplatu dividendi između društava za investicije i tužitelja u glavnom postupku. Taj „uobičajeni aranžman” trebao bi za posljedicu imati veće porezno opterećenje.

89.

Činjenica da je izabran način postupanja koji je porezno povoljniji nego uobičajeni aranžman mora načelno dokazati porezna uprava, pri čemu porezni obveznik može imati određenu obvezu suradnje. Međutim, porezni obveznik u tom slučaju može predočiti, „ako je potrebno, dokaze o ekonomskim razlozima za posao” ( 49 ). Ako iz toga proizlazi da osnovni cilj ( 50 ) nije izbjegavanje poreza koji bi se inače morali platiti, odabrani način postupanja ne može se smatrati zlouporabom, osobito ako i sama država poreznim obveznicima stavlja na raspolaganje te mogućnosti aranžmana.

90.

Iz sudske prakse Suda ( 51 ) nadalje proizlazi da pretpostavka zlouporabe podrazumijeva određivanje stanja koje bi postojalo da nije bilo radnji koje čine zlouporabnu praksu i, zatim, ocjenu tog ponovno određenog stanja u pogledu relevantnih odredaba nacionalnog prava i prava Unije. Međutim, u tu svrhu mora se utvrditi tko je stvarni primatelj dividendi.

91.

Tako se prema danskom stajalištu može raditi o zlouporabi u smislu članka 1. stavka 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima samo kada bi se kod izravne isplate dividendi primjenjivalo odgovarajuće oporezivanje u Danskoj. Međutim, to je isključeno prema danskom pravu ako bi pri neuzimanju u obzir takozvanog posredničkog društva stvarni primatelj dividendi opet bilo društvo sa sjedištem u drugoj državi članici ili bi primatelj dividende bio rezident države s kojom je Danska sklopila UIDO. Ako društva za investicije zaista treba smatrati poreznopravno transparentnim društvima, u tom bi se pogledu moralo osloniti na ulagače kako bi se uopće moglo odgovoriti na to pitanje.

92.

Stoga se na pitanje 8. može odgovoriti da država članica koja ne želi priznati da je društvo koje je rezident druge države članice – kojem su isplaćene dividende – primatelj dividende, za pretpostavku postojanja zlouporabe načelno mora navesti tko je prema njezinu mišljenju stvarni primatelj dividendi. To je nužno kako bi se moglo utvrditi postiže li se uopće aranžmanom koji se kvalificira kao zlouporaba porezno povoljniji rezultat. Pritom osobito u situacijama s međunarodnim elementom porezni obveznik, međutim, može imati veću dužnost suradnje.

93.

Svojim pitanjima 1., 1.1. i 2. sud koji je uputio zahtjev u biti pita, može li se (1.) Danska izravno pozivati na članak 1. stavak 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima kako bi poreznom obvezniku odbila priznati izuzeće od poreza po odbitku predviđeno u članku 5. stavku 1. navedene direktive. Ako je odgovor negativan, valja razjasniti (2.) je li Danska u predmetnom nacionalnom pravu u dovoljnoj mjeri prenijela članak 1. stavak 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima.

94.

Ako u skladu s prethodno navedenim kriterijima postoji zlouporaba u smislu članka 1. stavka 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima, ovaj je slučaj poseban po tome što dansko pravo nije sadržavalo posebnu odredbu kojom se prenosi ta odredba. Kako navodi sud koji je uputio zahtjev, također nije postojala opća zakonska odredba o sprečavanju zlouporabe. Stoga neke stranke u glavnom postupku smatraju da im se ne može uskratiti izuzeće od poreza koje se temelji na nacionalnom pravu čak i ako se pretpostavi postojanje zlouporabe.

95.

Međutim, nije uvijek potrebno doslovno preuzimanje odredbi direktive (ovdje članka 1. stavka 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima) u posebnim odredbama nacionalnog prava. Naprotiv, prijenos direktive može se, ovisno o njezinom sadržaju, ostvariti općim pravnim kontekstom – uključujući općim načelima nacionalnog ustava ili upravnog prava – ako on učinkovito jamči punu primjenu direktive na dovoljno jasan i precizan način ( 52 ).

96.

U prethodnom postupku sud koji je uputio zahtjev spominje postojanje dvaju načela (takozvanu doktrinu stvarnosti i načelo „stvarnog primatelja primitaka”). Međutim, stranke su suglasne da ta načela ovdje nisu primjenjiva ako su u stvarnosti dividende formalno zaista najprije isplaćene luksemburškim društvima.

97.

Članak 1. stavak 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima državama članicama ipak dopušta odgovarajuću borbu protiv zlouporaba. Takva borba odgovara i praksi širom Unije. Tako su sve države članice u najvećoj mogućoj mjeri razvile određene instrumente za sprječavanje zlouporabe prava u svrhu izbjegavanja poreza ( 53 ). Tako i u nacionalnim poreznim sustavima postoji konsenzus da se primjena prava ne može proširiti do te mjere da se moraju tolerirati zlouporabe gospodarskih subjekata. To načelo koje je u tom pogledu prihvaćeno širom Unije ( 54 ) sada se izražava u članku 6. Direktive 2016/1164.

98.

U tom se pogledu svi nacionalni propisi bez obzira na to proizlaze li iz prijenosa Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima ili ne, moraju se tumačiti i primjenjivati u skladu s tim općim pravnim načelom i osobito u svjetlu teksta i svrhe Direktive o matičnim društvima kćerima kao i njezina članka 1. stavka 2. ( 55 ) Protiv tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom Unije ne govori činjenica da bi ono možda bilo na štetu pojedinca. Naime, dopuštena je primjena prava Unije preko odredbi nacionalnog prava, to jest neizravna primjena prava Unije na štetu pojedinca ( 56 ).

99.

Samo bi izravna primjena članka 1. stavka 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima na štetu tužitelja bila zabranjena danskim tijelima – također iz razloga pravne sigurnosti ( 57 ). Tako se država članica ne može protiv pojedinca pozivati na direktivu koju sama nije prenijela ( 58 ). Naime, u skladu je s ustaljenom sudskom praksom, da direktiva ne može sama po sebi stvarati obveze za pojedinca te se stoga protiv njega nije moguće pozivati na direktivu kao takvu ( 59 ). Takva država članica sama bi počinila „zlouporabu prava”. S jedne strane, ona ne bi prenijela (iako je mogla) direktivu koja joj je upućena, a s druge strane, pozivala bi se na mogućnost sprječavanja zlouporaba koja je sadržana u neprenesenoj direktivi.

100.

Isto tako se nadležna tijela u glavnom postupku ne bi smjela u odnosu na pojedinca izravno osloniti na opće načelo prava Unije prema kojem zlouporaba prava nije dopuštena. Naime, svakako je za slučajeve koji su obuhvaćeni područjem primjene Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima takvo načelo posebno izraženo i konkretizirano u članku 1. stavku 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima ( 60 ). Ako bi se dozvolilo izravno pozivanje na opće načelo čiji je sadržaj značajno nejasniji i neodređeniji postojala bi opasnost onemogućavanja harmonizacijske svrhe Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima i svih drugih direktiva koje sadržavaju konkretne odredbe za sprečavanje zlouporaba (kao primjerice članak 6. Direktive 2016/1164). Osim toga, i već spomenuta zabrana izravne primjene neprenesenih odredbi direktive na štetu pojedinca na taj način bi bila lišena učinka ( 61 ).

101.

Tomu se ne protive odluke Suda ( 62 ) u predmetima Italmoda i Cussens. U tim predmetima Sud je odlučio da načelo zabrane zlouporaba treba tumačiti na način da se ono, neovisno o nacionalnoj mjeri kojom ga se provodi u nacionalnom pravnom poretku, može izravno primijeniti kako bi se odbilo izuzeti od poreza na dodanu vrijednost, pri čemu se to ne protivi načelima pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja.

102.

Međutim, obje te presude odnosile su se isključivo na propise o porezu na dodanu vrijednost. To se razlikuje od materije ovog slučaja. S jedne strane, propisi o porezu na dodanu vrijednost u većoj su mjeri usklađeni pravom Unije i znatnije utječu na interese prava Unije putem uz to vezanog financiranja Unije nego propisi država članica o porezu na dobit.

103.

S druge strane, pravo Unije u skladu s člankom 325. stavcima 1. i 2. UFEU‑a obvezuje države članice na (djelotvornu) naplatu poreza na dodanu vrijednost ( 63 ), dok to nije slučaj s propisima o porezu na dobit. Tome je još potrebno dodati posebnu osjetljivost propisa o porezu na dodanu vrijednost na prijevare koja uvjetuje posebno djelotvornu provedbu poreznih zahtjeva. U tom pogledu i sam Sud u svojoj najnovijoj presudi razlikuje propise o porezu na dodanu vrijednost i sekundarno pravo Unije koje izričito sadržava dopuštenje za borbu protiv zlouporaba ( 64 ). Stoga nije moguća izravna primjena članka 1. stavka 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima na štetu poreznog obveznika ( 65 ).

104.

Na nacionalnom je sudu, međutim, da ispita mogu li se već opće odredbe ili načela nacionalnog prava (u to se ubrajaju i načela razvijena u sudskoj praksi) uz tumačenje u skladu s pravom Unije ipak primijeniti u ovom slučaju, a iz kojih bi eventualno moglo proizaći poreznopravno zanemarivanje prividnih poslova ili zabrana pozivanja na određene poreznopravne pogodnosti u svrhu zlouporabe.

105.

Točno je da u skladu sa sudskom praksom Suda, kako bi se ograničenje slobode poslovnog nastana moglo opravdati razlozima borbe protiv zlouporaba, posebna svrha takvog ograničenja mora biti sprečavanje stvaranja potpuno umjetnih konstrukcija bez ikakve veze s ekonomskom stvarnošću s ciljem izbjegavanja plaćanja poreza koji se uobičajeno mora platiti na dobit iz djelatnosti koje su obavljane na nacionalnom teritoriju ( 66 ).

106.

Iz tog se razloga na pitanja 1.1. i 2. može odgovoriti da ni članak 2. stavak 2. točka (c) danskog Zakona o porezu na dobit ni odredba ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja čija se primjena na oporezivanje dividendi temelji na ovlaštenom korisniku, nisu dovoljni da bi se mogli smatrati prenošenjem članka 1. stavka 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima.

107.

Međutim, to se treba drugačije ocijeniti u kontekstu primjene takozvane doktrine stvarnosti i načela „stvarnog primatelja primitaka” u Danskoj u skladu s pravom Unije. Oni su razvijeni upravo kako bi se riješila problematika koja proizlazi iz toga da građansko pravo omogućuje mnogo aranžmana, ali porezno pravo oporezuje ekonomske situacije. Stoga se ta pravna načela usmjeravaju upravo posebno protiv umjetnih aranžmana ili zlouporabe prava pojedinca pa načelno pružaju i dovoljno specifičnu pravnu osnovu za ograničenje slobode poslovnog nastana. S obzirom na to da Danska nije izričito prenijela članak 1. stavak 2. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima, to stoga ne bi bilo štetno. Međutim, na nacionalnom je sudu da to ocijeni u konkretnom slučaju.

108.

„Doktrina stvarnosti” razvijena u Danskoj tumačena u skladu s pravom Unije mogla bi biti dovoljna osnova da se potpuno umjetni aranžmani ili aranžmani koji su zlouporabe – ako se radi o takvima (vidjeti u tom pogledu pobliže točku 53. i sljedeće ovog mišljenja) – zanemare pri oporezivanju. Čini mi se da i „doktrina stvarnosti” nije ništa drugo nego poseban oblik ekonomskog gledišta koji je temelj većine propisa za sprečavanje zlouporaba u pojedinim državama članicama ( 67 ). To je vidljivo i na razini Unije, primjerice u članku 6. stavku 2. Direktive 2016/1164, prema kojem se aranžman smatra neautentičnim u mjeri u kojoj nije uspostavljen iz valjanih komercijalnih razloga koji odražavaju gospodarsku stvarnost. To međutim mora ocijeniti nacionalni sud.

109.

Ako je cilj aranžmana sprečavanje oporezivanja ulagača tada unatoč formalnoj isplati dividendi luksemburškom matičnom društvu s ekonomskog gledišta radi se zapravo o isplati društvima za investicije odnosno njihovim ulagačima. Isplata luksemburškim društvima ne odražava u tom slučaju ekonomsku nego samo građanskopravnu (formalnu) stvarnost.

110.

Budući da u ovom slučaju nema vidljivih naznaka zašto ne bi bila primjenjiva zabrana oporezivanja po odbitku u skladu s člankom 5. Direktive o matičnim društvima i društvima kćerima, na pitanja 6., 7., 9. i 10. suda koji je uputio zahtjev nije potrebno odgovoriti.

111.

Ako sud koji je uputio zahtjev pri primjeni načela nacionalnog prava u skladu s pravom Unije ipak dođe do zaključka da postoji aranžman koji je zlouporaba, primijenit će se eventualno oporezivanje po odbitku. Međutim, tada se pitanja više ne postavljaju u ovom slučaju jer je to oporezivanje posljedica zlouporabe i pozivanje na pravo Unije u svrhu zlouporabe nije dopušteno ( 68 ).

112.

Neovisno o tome Sud je također već odlučio da se različit tretman primatelja kamata rezidenata i primatelja kamata nerezidenata zbog različite tehnike oporezivanja već ne odnosi na usporedive situacije ( 69 ). To vrijedi i u slučaju tuzemnih i inozemnih primatelja dividendi. Čak i ako se to ocijeni kao usporediva situacija, u skladu sa sudskom praksom Suda ograničenje temeljne slobode je opravdano sve dok porezno opterećenje porezom po odbitku kao što je dansko nije teže za primatelja dividendi nerezidenta, nego dansko opterećenje porezom na dobit za primatelja dividendi rezidenta ( 70 ).

113.

Isto vrijedi za različit obračun kamata odnosno nastanak duga po osnovi danskog poreza na dobit u slučaju primatelja dividendi i danske obveze obustave poreza po odbitku kod isplatitelja dividendi. To nisu usporedive situacije, jer se jednom duguje vlastiti porez (porez na dobit), a u drugom slučaju se za primatelja dividende obustavlja i plaća zapravo tuđi porez (njegov porez na dohodak ili porez na dobit). Različit nastanak i obračun kamata posljedica su različitih tehnika i funkcije oporezivanja porezom po odbitku (o tome u točki 73. ovog mišljenja).

114.

U pogledu pitanja 10. treba primijetiti da se ono odnosi na hipotetsko činjenično stanje. Sud koji je uputio zahtjev nije naveo ni visine udjela kojima raspolažu (neposredni ili posredni) vlasnici udjela u društvu baki društva T Danmark, ni koji su od tih vlasnika udjela rezidenti u trećim državama. Samo iz prikazanog zahtjeva za obvezujuću obavijest društva T Danmark proizlazi da je dio ulagača rezident u Sjedinjenim Američkim Državama. Stoga u pogledu visine udjela postoji hipotetsko činjenično stanje. Međutim, Sud ne mora odgovarati na hipotetska pitanja ( 71 ).

115.

Stoga predlažem da se na pitanja koja je postavio Østre Landsret (Žalbeni sud regije Istok, Danska) odgovori kako slijedi: