–

za Mariu Begoñu Espadas Recio, A. Calvo Calmache, odvjetnik,

–

za španjolsku vladu, A. Gavela Llopis i V. Ester Casas kao i L. Banciella Rodríguez‑Miñón i A. Rubio González, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, S. Pardo Quintillán i A. Szmytkowska kao i M. van Beek, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje, s jedne strane, članka 4. Okvirnog sporazuma o radu s nepunim radnim vremenom od 6. lipnja 1997. (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum), koji se nalazi u prilogu Direktivi Vijeća 97/81/EZ od 15. prosinca 1997. o Okvirnom sporazumu o radu s nepunim radnim vremenom koji su sklopili UNICE, CEEP i ETUC (SL 1998., L 14, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 131.), i, s druge strane, članka 4. Direktive Vijeća 79/7/EEZ od 19. prosinca 1978. o postupnoj provedbi načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima socijalne sigurnosti (SL 1979., L 6, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 7.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Maríje Begoñe Espadas Recio i Servicio Público de Empleo Estatal (Državni zavod za zapošljavanje, Španjolska) (u daljnjem tekstu: SPEE), radi utvrđenja osnovice za izračun trajanja davanja za nezaposlenost za radnike koji rade nepuno radno vrijeme prema „vertikalnom” rasporedu.

3

Četvrta uvodna izjava Okvirnog sporazuma navodi:

„(4) Budući da je u zaključcima Europskoga vijeća iz Essena naglašena potreba da se potaknu zapošljavanje i jednake mogućnosti za žene i muškarce te su zatražene mjere za ‚povećanje intenzivnosti zapošljavanja rasta, posebno uvođenjem fleksibilnije organizacije posla, koja ispunjava želje radnika i zahtjeve konkurentnosti’.”

4

U skladu s člankom 1. točkom (a) Okvirnog sporazuma, svrha tog sporazuma je osobito „omogućiti uklanjanje diskriminacije radnika s nepunim radnim vremenom i poboljšati kvalitetu rada s nepunim radnim vremenom”.

5

Sukladno članku 2. točki 1. Okvirnog sporazuma, on se „odnosi na radnike s nepunim radnim vremenom koji imaju ugovor o radu ili radni odnos definiran zakonom, kolektivnim ugovorom ili praksom koja je na snazi u pojedinoj državi članici”.

6

U članku 3. stavku 1. Okvirnog sporazuma „radnik s nepunim radnim vremenom” definira se kao radnik čije je uobičajeno radno vrijeme, izračunano na tjednoj osnovi ili prosječno, u razdoblju zaposlenja do jedne godine, kraće od uobičajenog radnog vremena usporedivog radnika s punim radnim vremenom.

7

Članak 4. stavci 1. i 2. Okvirnog sporazuma propisuju:

8

Članak 5. stavak 1. točka (a) Okvirnog sporazuma predviđa:

„U okviru članka 1. ovog Sporazuma i načela nediskriminacije između radnika s nepunim radnim vremenom i radnika s punim radnim vremenom:

9

Sukladno članku 2. Direktive 79/7, ta direktiva primjenjuje se osobito na radnike čija je djelatnost prekinuta zbog nesvojevoljne nezaposlenosti.

10

U skladu s člankom 3. te direktive, u njezino područje primjene pripadaju i zakonski sustavi koji pružaju zaštitu od nezaposlenosti.

11

Člankom 4. stavkom 1. te direktive određeno je:

„Načelo jednakog postupanja znači nepostojanje svake diskriminacije na temelju spola, bilo izravne ili neizravne, prije svega s obzirom na bračni ili obiteljski status, posebno u odnosu na:

12

Članci 203. do 234. Ley General de la Seguridad Social (Opći zakon o socijalnoj sigurnosti), u verziji koja je odobrena s Real Decreto Legislativo 1/1994 (Kraljevska zakonska uredba) od 20. lipnja 1994. (BOE br. 154 od 29. lipnja 1994., str. 20658.) (u daljnjem tekstu: LGSS), uređuju zaštitu nezaposlenih osoba.

13

U skladu s člankom 204. stavkom 1. LGSS‑a, zaštita u slučaju nezaposlenosti podrazumijeva dio u vezi s doprinosom i dio u vezi s naknadom, koji su oba javnopravnog karaktera i obvezni. U predmetu u glavnom postupku riječ je o dijelu u vezi s doprinosom.

14

U članku 204. stavku 2. LGSS‑a dio u vezi s doprinosom definiran je kao „dio kojem je cilj osigurati davanja koja zamjenjuju plaću koja se više ne prima zbog gubitka ranijeg zaposlenja ili smanjenja radnog vremena.”

15

U dijelu koji se odnosi na trajanje dijela davanja za nezaposlenost u vezi s doprinosom, članak 210. stavak 1. LGSS‑a glasi:

„Trajanje davanja za nezaposlenost izračunava se na temelju razdobljâ zaposlenja za koja su doprinosi uplaćivani tijekom šest godina koje su prethodile pravnoj situaciji nezaposlenosti ili trenutku u kojem je završila obveza uplate doprinosa, u skladu sa sljedećom ljestvicom:

Staž osiguranja (u danima)/Razdoblje isplate davanja (u danima)

Od 360 do 539: 120

Od 540 do 719: 180

Od 720 do 899: 240

Od 900 do 1079: 300

Od 1080 do 1259: 360

Od 1260 do 1439: 420

Od 1440 do 1619: 480

Od 1620 do 1799: 540

Od 1800 do 1979: 600

Od 1980 do 2159: 660

Preko 2160: 720”

16

Zakonske odredbe za radnike s nepunim radnim vremenom usvojene su s Real Decreto 625/1985 por el que se desarrolla la Ley 31/1984, de 2 de agosto, de Protección por Desempleo (Kraljeva uredba 625/1985 o primjeni zakona 31/1984 od 2. kolovoza o zaštiti u slučaju nezaposlenosti) 2. travnja 1985. (BOE br. 109 od 7. svibnja 1985., str. 12699., u daljnjem tekstu: RD 625/1985).

17

Članak 3. stavak 4. RD‑a 625/1985 propisuje da, kada se uplaćeni doprinosi odnose na rad s nepunim radnim vremenom ili stvarni rad u slučaju skraćenog radnog vremena, svaki dan u kojem se radilo računa se kao dan za koji su doprinosi uplaćeni, neovisno o trajanju radnog dana.

18

M. B. Espadas Recio bila je neprekidno zaposlena kao čistačica s nepunim radnim vremenom od 23. prosinca 1999. do 29. srpnja 2013. Njezin radni raspored bio je sljedeći: svaki tjedan radila je ponedjeljkom, srijedom i četvrtkom po dva i pol sata, a svakog prvog petka u mjesecu četiri sata.

19

Nakon prestanka radnog odnosa zatražila je dodjeljivanje davanjâ za nezaposlenost. SPEE joj je svojom odlukom 30. rujna 2013. odobrio to davanje za razdoblje od 120 dana.

20

M. B. Espadas Recio podnijela je prigovor protiv te odluke jer je procijenila da ima pravo na davanje za nezaposlenost u trajanju od 720 dana, a ne samo 120 dana.

21

SPEE joj je odlukom od 9. prosinca 2013. odobrio davanje za nezaposlenost u trajanju od 420 dana. Kako bi utvrdio to trajanje od 420 dana SPEE je zajedničkom primjenom odredbi članka 210. LGSS‑a i članka 3. stavka 4. RD‑a 625/1985 utemeljio svoju odluku na činjenici da je u slučaju rada s nepunim radnim vremenom, ako se trajanje davanja za nezaposlenost mora izračunati na temelju broja dana za koje su doprinosi bili uplaćivani tijekom prethodnih šest godina, trebalo uzeti u obzir samo one dane kada je radnik doista radio, a to 1387, a ne svih šest godina za koje su uplaćivani doprinosi.

22

Smatrajući da je plaćala doprinose za zadnjih šest godina u cijelosti, M. B. Espadas Recio podnijela je tužbu Juzgado de lo Social no 33 de Barcelona (Radni sud br. 33 u Barceloni, Španjolska) radi osporavanja tog pojedinačnog izračuna koji je izradio SPEE.

23

Zahtjev M. B. Espadas Recio odnosi se na trajanje davanja za nezaposlenost koje joj je priznao SPEE. Budući da je radila šest uzastopnih godina te pritom plaćala doprinose za 30 dana ili 31 dan mjesečno (ukupno za 2160 dana), ona smatra da ima pravo na davanje za nezaposlenost u trajanju od 720, a ne 420 dana – tj. tri petine maksimalnog trajanja – koliko joj je odobreno. Prema njezinu mišljenju, isključivanje dana kad se nije radilo kod izračuna trajanja davanja za nezaposlenost dovodi do različitog postupanja na štetu radnika koji rade nepuno radno vrijeme prema vertikalnom rasporedu. Rad s nepunim radnim vremenom izvršava se u „vertikalnom” rasporedu kada radnik radne sate odrađuje tijekom nekoliko radnih dana u tjednu, a u „horizontalom” rasporedu kada radnik radi tijekom svih radnih dana u tjednu. M. B. Espadas Recio je radne sate pretežito izvršavala tijekom tri dana u tjednu.

24

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je tužiteljica dokazala da je uplaćivala doprinose tijekom zadnjih šest godina u cijelosti prije prestanka radnog odnosa i da su uplate doprinosa, koje se vrše mjesečno, izračunane na temelju plaće koju je primila za cijeli mjesec (tj. za 30 dana ili 31 dan), a ne za sate ili za dane koje se radilo. Taj isti sud je međutim utvrdio da, kada je riječ o radniku koji radi nepuno radno vrijeme prema vertikalnom rasporedu, poput tužiteljice, nacionalni propis poput onoga u glavnom postupku načelno dopušta uzimanje u obzir samo onih dana kada je radnik radio, a ne cijelog razdoblja od šest godina za koje su uplaćivani doprinosi. Stoga se za utvrđivanje trajanja davanja za nezaposlenost ne uzimaju u obzir svi dani za koje su uplaćeni obvezni doprinosi.

25

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev tu kategorija radnika se u stvari dvostruko kažnjava, s obzirom na to da se načelo pro rata temporis u slučaju vertikalnog rada s nepunim radnim vremenom primjenjuje dva puta: kao prvo, oni primaju razmjerno niže davanje za nezaposlenost jer im je mjesečna plaća niža zbog rada s nepunim radnim vremenom, a zatim je i trajanje tog davanja skraćeno jer se uzimaju u obzir samo oni dani kada je radnik radio iako je staž osiguranja bio dulji.

26

Nasuprot tomu, drugim radnicima, bez obzira na to rade li nepuno radno vrijeme u horizontalnom rasporedu (rad tijekom svih radnih dana u tjednu) ili puno radno vrijeme (neovisno o rasporedu radnih dana tijekom tjedna), priznaje se pravo na davanje za nezaposlenost u trajanju izračunanom na temelju svih dana za koje su uplaćeni doprinosi.

27

Sud koji je uputio zahtjev pridodaje da odredba iz glavnog predmeta utječe na znatno veći broj žena nego muškaraca.

28

U tim je okolnostima Juzgado de lo Social no 33 de Barcelona (Radni sud br. 33 u Barceloni, Španjolska) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

29

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita, u biti, primjenjuje li se članak 4. stavak 1. Okvirnog sporazuma na davanje za nezaposlenost u vezi s doprinosom poput onog u glavnom postupku.

30

U tom pogledu, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, članak 4. stavak 1. Okvirnog sporazuma predviđa zabranu nepovoljnijeg postupanja, u pogledu uvjeta rada, prema radnicima zaposlenima u nepunom radnom vremenu u odnosu na usporedive radnike u punom radnom vremenu samo zato što rade u nepunom radnom vremenu, osim ako je različito postupanje opravdano objektivnim razlozima (presuda od 13. srpnja 2017., Kleinsteuber, C‑354/16, EU:C:2017:539, t. 25.).

31

Sud je usto presudio da, s jedne strane, iz preambule Okvirnog sporazuma proizlazi da se on odnosi na „uvjete zapošljavanja radnika s nepunim radnim vremenom te se u njemu priznaje činjenica da o pitanjima koja se tiču obveznog socijalnog osiguranja odlučuju države članice” (presuda od 14. travnja 2015., Cachaldora Fernández, C‑527/13, EU:C:2015:215, t. 36.).

32

Sud je s druge strane presudio da u pojam „uvjeti zapošljavanja” u smislu navedenog okvirnog sporazuma ulaze i mirovine koje ovise o radnom odnosu između radnika i poslodavca, uz iznimku mirovina koje se isplaćuju iz zakonskog sustava socijalne sigurnosti, na koje više utječe socijalni poredak nego taj odnos (presude od 22. studenoga 2012., Elbal Moreno, C‑385/11, EU:C:2012:746, t. 21., i od 14. travnja 2015., Cachaldora Fernández, C‑527/13, EU:C:2015:215, t. 37.).

33

U ovom predmetu, iz spisa koji je na raspolaganju Sudu proizlazi da se, iako se naknada u glavnom predmetu financira isključivo uplatama doprinosa koje vrše radnik i poslodavac, te uplate doprinosa plaćaju na temelju nacionalnog zakonodavstva i da zbog toga nisu uređene ugovorom o radu sklopljenim između radnika i poslodavca. Nasuprot tomu, kao što navodi i nezavisna odvjetnica u točki 38. svojeg mišljenja, takav sustav je bliži sustavu socijalne sigurnosti kojim upravlja država, u smislu sudske prakse navedene u prethodnoj točki. Te uplate doprinosa ne mogu dakle ulaziti u pojam „uvjeta zapošljavanja”.

34

Stoga na prvo pitanje treba odgovoriti da se članak 4. stavak 1. Okvirnog sporazuma ne primjenjuje na davanje za nezaposlenost u vezi s doprinosom poput onog iz glavnog postupka.

35

S obzirom na odgovor na prvo pitanje, ne treba odgovoriti na drugo pitanje.

36

Trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 1. Direktive 79/7 tumačiti na način da mu je protivno zakonodavstvo države članice koje u slučajevima vertikalnog rada s nepunim radnim vremenom isključuje dane kada se nije radilo iz izračuna dana za koje su doprinosi uplaćeni i tako dovodi do skraćivanja trajanja isplate davanja za nezaposlenost, ako se utvrdi da su većina radnika koji rade nepuno radno vrijeme prema vertikalnom rasporedu žene na koje takve nacionalne mjere nepovoljno utječu.

37

Radi davanja odgovora na to pitanje treba podsjetiti da, iako nije sporno to da pravo Unije ne zadire u nadležnost država članica da urede svoje sustave socijalne sigurnosti i da je, kada ne postoji usklađivanje na razini Unije, na zakonodavstvu svake države članice da utvrdi uvjete za ostvarenje prava u području socijalne sigurnosti, države članice i dalje moraju poštovati pravo Unije pri izvršavanju svojih ovlasti (presude od 16. svibnja 2006., Watts, C‑372/04, EU:C:2006:325, t. 92. i navedena sudska praksa, kao i od 5. studenoga 2014., Somova, C‑103/13, EU:C:2014:2334, t. 33. do 35. i navedena sudska praksa).

38

U odnosu na pitanje predstavlja li zakonodavstvo poput onoga o kojemu se raspravlja u glavnom postupku, kao što to predlaže sud koji je uputio zahtjev, neizravnu diskriminaciju žena, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da postoji neizravna diskriminacija na temelju spola kada primjena nacionalne mjere, iako je formulirana na neutralan način, činjenično stavlja u nepovoljniji položaj mnogo veći broj radnica u odnosu na radnike (presude od 20. listopada 2011., Brachner, C‑123/10, EU:C:2011:675, t. 56. i navedena sudska praksa, i od 22. studenoga 2012., Elbal Moreno, C‑385/11, EU:C:2012:746, t. 29.).

39

U ovom slučaju treba napomenuti da se nacionalna odredba iz glavnog predmeta odnosi na grupu radnika s nepunim radnim vremenom koji su, prema utvrđenjima suda koji je uputio zahtjev, u velikoj većini radnice. Stoga na postavljeno pitanje treba odgovoriti na temelju ovih utvrđenja.

40

U tom pogledu treba istaknuti da se predmet u glavnom postupku razlikuje od onoga u kojem je donesena presuda od 14. travnja 2015., Cachaldora Fernández (C‑527/13, EU:C:2015:215), u kojoj je Sud presudio da predmetno zakonodavstvo, u vezi s utvrđivanjem osnovice za izračun mirovine zbog trajne invalidnosti, ne sadržava diskriminaciju u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 79/7. U toj presudi Sud je u biti zaključio da mu, s jedne strane, nisu pružene nikakve statističke informacije koje bi pokazivale koliko je radnika s nepunim radnim vremenom imalo prekid plaćanja doprinosa ili je li se ta skupina uglavnom sastojala od žena (vidjeti u tom smislu presudu od 14. travnja 2015., Cachaldora Fernández, C‑527/13, EU:C:2015:215, t. 30.) i, s druge strane, da predmetna odredba ima nasumične učinke s obzirom na to da su određeni radnici s nepunim radnim vremenom, skupina koju predmetna mjera navodno stavlja u nepovoljniji položaj, mogli čak i ostvariti prednost na temelju te mjere.

41

Međutim, u ovom predmetu, uz to što statistički podaci koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev nisu sporni, iz spisa koji je na raspolaganju Sudu jasno proizlazi da na radnike koji rade nepuno radno vrijeme prema vertikalnom rasporedu na koje se primjenjuje nacionalna mjera ta mjera negativno utječe jer je zbog nje razdoblje tijekom kojega oni mogu primati davanje za nezaposlenost skraćeno u odnosu na ono koje se priznaje radnicima u horizontalnom nepunom radnom vremenu. Usto, utvrđeno je da nijedan radnik koji je dio te grupe ne može ostvariti nikakvu prednost primjenom takve mjere.

42

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev je u predmetu u glavnom postupku precizirao da su u statističke podatke u vezi s radom s nepunim radnim vremenom na isti način uključeni svi radnici s nepunim radnim vremenom, bez obzira na to je li njihovo radno vrijeme raspoređeno horizontalno ili vertikalno. Stoga se prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, s obzirom na to da su 70 % do 80 % radnika koji rade nepuno radno vrijeme prema vertikalnom rasporedu žene, isti udio nalazi u dijelu koji se odnosi na radnike s horizontalnim nepunim radnim vremenom. Na temelju tih informacija može se zaključiti da sporna nacionalna mjera nepovoljno utječe na znatno veći broj žena nego muškaraca.

43

U tim okolnostima treba zaključiti da mjera poput one u glavnom postupku predstavlja različito postupanje na štetu žena u smislu sudske prakse iz točke [38.] ove presude.

44

Članku 4. stavku 1. Direktive 79/7 protivne su nacionalne mjere poput predmetnih, osim ako su opravdane objektivnim čimbenicima koji nisu povezani s diskriminacijom na temelju spola. To je slučaj kada te mjere slijede legitiman cilj socijalne politike i kada su prikladne i nužne za ostvarenje tog cilja (vidjeti u tom smislu presudu od 22. studenoga 2012., Elbal Moreno, C‑385/11, EU:C:2012:746, t. 32.).

45

U ovom predmetu treba utvrditi da je, iako zahtjev za prethodnu odluku ni na koji način ne upućuje na cilj mjere u glavnom predmetu, Kraljevina Španjolska na raspravi navela da načelo „doprinošenja sustavu socijalne sigurnosti” opravdava postojanje utvrđenoga različitog postupanja. Stoga, budući da se davanje za nezaposlenost i trajanje tog davanja temelje isključivo na razdoblju tijekom kojeg je zaposlenik radio ili bio registriran u sustavu socijalne sigurnosti, radi poštovanja načela proporcionalnosti treba uzeti u obzir samo one dane kada je doista radio.

46

U tom pogledu, i iako je na nacionalnom sudu da u konačnici ocijeni je li taj cilj uistinu onaj koji slijedi nacionalni zakonodavac, dovoljno je napomenuti da se čini da nacionalna mjera o kojoj je riječ u glavnom postupku ne može osigurati postojanje suovisnosti koja, prema mišljenju španjolske vlade, mora postojati između doprinosa koje je uplatio radnik i prava koja može očekivati u području davanja za nezaposlenost.

47

Naime, kao što je nezavisna odvjetnica navela u točki 59. svojeg mišljenja, radnik koji radi nepuno radno vrijeme prema vertikalnom rasporedu koji je uplatio doprinose za sve dane svih mjeseci u godini prima davanje za nezaposlenost u kraćem razdoblju nego radnik s punim radnim vremenom koji je uplatio iste doprinose. U odnosu na prvog od ta dva radnika postojanje odnosa suovisnosti koju navodi španjolska vlada očito nije zajamčeno.

48

Međutim, kako je navela nezavisna odvjetnica u točki 58. svojeg mišljenja, suovisnost se može osigurati ako bi, u dijelu koji se odnosi na radnike koji rade nepuno radno vrijeme prema vertikalnom rasporedu, nacionalna tijela uzela u obzir druge čimbenike poput, na primjer, razdoblja tijekom kojeg su radnik i njegov poslodavac uplaćivali doprinose, iznosa uplaćenih doprinosa ili ukupnog broja radnih sati, jer se ti čimbenici, prema podacima koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, uzimaju u obzir za sve radnike koji rade s radnim vremenom prema „horizontalnom” rasporedu, bilo da je riječ o radu s punim ili nepunim radnim vremenom.

49

S obzirom na sva ta razmatranja, na treće pitanje treba odgovoriti u smislu da članak 4. stavak 1. Direktive 79/7 treba tumačiti na način da mu je protivno zakonodavstvo države članice koje u slučajevima vertikalnog rada s nepunim radnim vremenom isključuje dane kada se nije radilo iz izračuna dana za koje su doprinosi uplaćeni i dovodi na taj način do skraćivanja trajanja isplate davanja za nezaposlenost, ako se utvrdi da su većina radnika koji rade nepuno radno vrijeme prema vertikalnom rasporedu žene na koje takvo zakonodavstvo nepovoljno utječe.

50

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje: