—

za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, P. Němečková i F. Wilman, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 8. stavka 1. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva (SL 2004., L 157, str. 45., i ispravak u SL 2004., L 195, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 74.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva NEW WAVW, CZ a.s. (u daljnjem tekstu: NEW WAVE), nositelja verbalnog žiga MegaBabe, i društva ALLTOYS, spol. s r.o. jer se potonje društvo koristilo navedenim žigom bez pristanka društva New Wawe.

3

Uvodna izjava 10. Direktive 2004/48 glasi kako slijedi:

„Cilj je ove Direktive usklađivanje zakonodavnih sustava radi osiguravanja visoke, jednake i istovrsne razine zaštite na unutarnjem tržištu.”

4

Članak 8. te direktive pod naslovom „Pravo na informaciju”, u stavcima 1. i 2. određuje sljedeće:

„1.   Države članice osiguravaju da, u okviru postupaka u vezi s povredom prava intelektualnog vlasništva i kao odgovor na opravdan i razmjeran zahtjev tužitelja, nadležna sudska tijela mogu narediti da informaciju o podrijetlu i distribucijskim mrežama robe ili usluga koje povrjeđuju prava intelektualnog vlasništva treba pružiti počinitelj povrede i/ili bilo koja druga osoba:

2.   Podaci iz stavka 1., prema potrebi, obuhvaćaju:

5

Članak 9. te direktive, naslovljen „Privremene mjere i mjere predostrožnosti”, u stavcima 1. i 2. propisuje:

„1.   Države članice osiguravaju da sudska tijela mogu, na zahtjev podnositelja zahtjeva:

2.   U slučaju povrede koja je počinjena na komercijalnoj razini, države članice osiguravaju da, ako oštećena strana pruži dokaze o okolnostima koje bi mogle ugroziti naknadu štete, sudska tijela mogu iz predostrožnosti naložiti oduzimanje pokretne i nepokretne imovine navodnog počinitelja povrede, uključujući i blokiranje njegovih bankovnih računa i ostalih sredstava. U tu svrhu, nadležna tijela mogu naložiti dostavljanje bankovnih, financijskih ili poslovnih dokumenata ili primjereni pristup odgovarajućim informacijama.”

6

Članak 13. Direktive 2004/48, naslovljen „Naknada štete”, u stavku 1. određuje:

„Države članice osiguravaju da nadležna sudska tijela, na zahtjev oštećene stranke, počinitelju povrede koji je znao ili za kojeg je osnovano pretpostaviti da je morao znati da sudjeluje u vršenju povrede, nalože da nositelju prava plati naknadu primjerenu stvarnoj šteti koju je pretrpio kao posljedicu povrede.

[…]”

7

Članak 3. stavak 1. zákon č. 221/2006 Sb., o vymáhání práv z průmyslového vlastnictví a o změně zákonů na ochranu průmyslového vlastnictví (Zakon br. 221/2006. o ostvarivanju prava industrijskog vlasništva i izmjeni zakona u području zaštite industrijskog vlasništva, u daljnjem tekstu: Zakon br. 221/2006) predviđa mogućnost podnošenja zahtjeva za informaciju koja je u vezi s povredom prava.

8

U skladu s člankom 3. stavkom 2. Zakona br. 221/2006, ako se informacija iz stavka 1. tog članka ne pruži dobrovoljno u razumnom roku, nositelj može tražiti tu informaciju podnošenjem zahtjeva sudu u postupku zbog povrede prava. Sud će odbiti taj zahtjev ako nije proporcionalan ozbiljnosti prijetnje ili povredi prava.

9

Društvo NEW WAVE pokrenulo je prvi postupak protiv društva ALLTOYS zbog uporabe žiga MegaBabe bez njegova pristanka nuđenjem svojih proizvoda.

10

U okviru tog prvog postupka nacionalni sud pravomoćno je presudio da je društvo ALLTOYS povrijedilo prava društva NEW WAVE na žigu MegaBabe i naložio mu da se ubuduće suzdrži od protupravnog postupanja te da povuče predmetne proizvode koje je već stavilo na tržište. Međutim, taj sud nije dopustio društvu NEW WAVE da izmijeni svoj zahtjev na način da od društva ALLTOYS također zahtijeva da mu pruži sve informacije u vezi s predmetnom robom.

11

Nakon što je taj postupak pravomoćno završen, društvo NEW WAVE pokrenulo je novi postupak pred Městský soud v Praze (Općinski sud u Pragu, Češka Republika) kojim je zahtijevalo da se društvu ALLTOYS naloži da mu dostavi sve informacije o podrijetlu i distribucijskim mrežama robe označene žigom MegaBabe koju je potonje društvo, u bilo kojem trenutku u prošlosti ili sadašnjosti, skladištilo, stavljalo na tržište ili uvozilo, osobito ime i prezime ili naziv i stalnu adresu ili sjedište dobavljača, proizvođača, trgovaca na veliko, distributera i svih drugih prethodnih posjednika te robe, kao i podatke o dostavljenim, uskladištenim, zaprimljenim ili naručenim količinama robe te količinama prodane robe, i precizne podatke o prodajnoj cijeni različitih artikala i cijeni koju je društvo ALLTOYS platilo dobavljaču za dostavljenu robu.

12

Presudom od 26. travnja 2011. Městský soud v Praze (Općinski sud u Pragu) odbio je zahtjev društva NEW WAVE. Taj sud je smatrao da nije moguće ostvariti pravo na informacije pomoću zasebnog zahtjeva jer članak 3. Zakona br. 221/2006 predviđa da se takvo pravo može ostvariti samo putem zahtjeva podnesenog sudu u okviru postupka zbog povrede prava. Prema mišljenju tog suda, u glavnom postupku je već pravomoćno odlučeno o tužbi zbog povrede prava odlukom donesenom u prvostupanjskom postupku.

13

Društvo NEW WAVE podnijelo je žalbu Vrchní soud v Praze (Vrhovni sud u Pragu, Češka Republika), koji je presudom od 27. veljače 2012. izmijenio prvostupanjsku presudu i naložio društvu ALLTOYS da društvu NEW WAVE dostavi tražene informacije. Taj sud smatrao je da za tumačenje članka 3. Zakona br. 221/2006 treba uzeti u obzir članak 8. stavak 1. Direktive 2004/48. On je u tom kontekstu ocijenio da je postupak kojim se zahtijeva dostava informacija koje nisu dobrovoljno dostavljene također postupak zbog povrede prava.

14

Društvo ALLTOYS je podnijelo kasacijsku žalbu protiv presude navedenog suda pred Nejvyšší soud (Vrhovni sud, Češka Republika).

15

Navedeni sud primijetio je da, iako je Direktiva 2004/48 prenesena u češki pravni sustav Zakonom br. 221/2006, postoji razlika između teksta tog zakona i teksta direktive. Naime, dok članak 3. Zakona br. 221/2006 predviđa mogućnost dobivanja informacija podnošenjem zahtjeva „u postupku zbog povrede prava” („v řízení o porušení práva”), članak 8. stavak 1. Direktive 2004/48 u verziji na češkom jeziku predviđa obvezu za države članice da moraju osigurati mogućnost dobivanja informacija „u vezi s postupkom zbog povrede prava intelektualnog vlasništva” („v souvislosti s řízením o porušení práva duševního vlastnictví”). Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, tu nacionalnu odredbu treba tumačiti u skladu s Direktivom 2004/48. Sud međutim napominje da tekst iz članka 8. stavka 1. te direktive nije jednoznačan.

16

Nejvyšší soud (Vrhovni sud) usto ističe da postoje razlike između različitih jezičnih verzija Direktive 2004/48. Tako češka, engleska i francuska verzija te direktive koriste izraz „u vezi s postupkom” („v souvislosti s řízením”), „dans le contexte d’une action” („in the context of proceedings”) i „u okviru postupka”. Prema mišljenju tog suda, za razliku od češke i engleske verzije Direktive 2004/48, francuska verzija više odgovara tekstu Zakona br. 221/2006 jer upućuje na užu vezu između postupka i zahtjeva za informacije.

17

U tim je uvjetima Nejvyšší soud (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 8. stavak 1. Direktive 2004/48 tumačiti na način da je, kad nakon pravomoćnog okončanja postupka u kojemu je utvrđena povreda prava intelektualnog vlasništva tužitelj u zasebnom postupku zahtijeva informaciju o podrijetlu i distribucijskim mrežama robe ili usluga koje povrjeđuju prava intelektualnog vlasništva (primjerice, radi preciznog utvrđivanja štete i naknadnog potraživanja naknade štete), riječ o postupku koji spada u okvir postupka u vezi s povredom prava intelektualnog vlasništva?”

18

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 8. stavak 1. Direktive 2004/48 tumačiti na način da se primjenjuje na situaciju kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku u kojoj, nakon pravomoćnog okončanja postupka u kojemu je utvrđena povreda prava intelektualnog vlasništva, tužitelj u zasebnom postupku zahtijeva informaciju o podrijetlu i distribucijskim mrežama robe ili usluga koje povrjeđuju to pravo.

19

U tom pogledu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst već i kontekst te ciljeve propisa čiji je ona dio (presuda od 17. ožujka 2016., Liffers, C‑99/15, EU:C:2016:173, t. 14. i navedena sudska praksa).

20

Najprije, u pogledu teksta članka 8. stavka 1. Direktive 2004/48, s jedne strane valja istaknuti da izraz „u okviru postupka u vezi s povredom prava intelektualnog vlasništva” ne treba razumjeti kao da se odnosi samo na postupke u kojima se utvrđuje postojanje povrede prava intelektualnog vlasništva. Naime, korištenje tog izraza ne isključuje da taj članak 8. stavak 1. može također obuhvatiti i zasebne postupke kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, pokrenute nakon pravomoćnog okončanja postupka u kojemu je utvrđena povreda prava intelektualnog vlasništva.

21

U tom pogledu valja dodati da, kao što je to primijetio sud koji je uputio zahtjev, neke jezične verzije članka 8. stavka 1. Direktive 2004/48, kao što je ona na francuskom jeziku, koriste izraze koji se mogu protumačiti na način da imaju uže područje primjene od onih korištenih u drugim jezičnim verzijama, kao što su to engleska i češka verzija. Stoga je činjenica, kao što to Europske komisija ističe u svojim očitovanjima podnesenima Sudu, da ni iz jedne od tih jezičnih verzija ne proizlazi da tužitelj treba ostvariti pravo na informaciju predviđeno tim člankom u okviru jednog te istog postupka u kojem se utvrđuje povreda prava intelektualnog vlasništva.

22

S druge strane, iz teksta članka 8. stavka 1. Direktive 2004/48 proizlazi da obvezu pružanja informacija nema samo počinitelj povrede prava intelektualnog vlasništva već i „bilo koja druga osoba” navedena u toj odredbi pod (a) i (d). Te druge osobe nisu nužno stranke postupka u kojem se utvrđuje povreda prava intelektualnog vlasništva. Ta tvrdnja potvrđuje da se tekst članka 8. stavka 1. te direktive ne može tumačiti na način da se primjenjuje samo u okviru takvih postupka.

23

Kao drugo, to tumačenje također je u skladu s ciljem Direktive 2004/48, a to je, kao što je navedeno u njezinoj uvodnoj izjavi 10., usklađivanje zakonodavnih sustava država članica u pogledu sredstava za zaštitu prava intelektualnog vlasništva radi osiguravanja visoke, jednake i istovrsne razine zaštite na unutarnjem tržištu (presuda od 16. srpnja 2015., Diageo Brands, C‑681/13, EU:C:2015:471, t. 71.).

24

Stoga, kako bi se osigurala visoka zaštita intelektualnog vlasništva, valja odbaciti tumačenje koje priznaje pravo na informaciju predviđeno člankom 8. stavkom 1. Direktive 2004/48 samo u okviru postupka za utvrđivanje povrede prava intelektualnog vlasništva. Naime, takva razina zaštite ne može biti zajamčena ako nije moguće ostvariti pravo na informaciju i u okviru zasebnog postupka pokrenutog nakon pravomoćnog okončanja postupka u kojemu je utvrđena povreda prava intelektualnog vlasništva, kao što je to onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku.

25

Kao treće, valja podsjetiti da pravo na informaciju, predviđeno člankom 8. stavkom 1. Direktive 2004/48, konkretizira temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek, koje je zajamčeno u članku 47. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, te osigurava djelotvorno ostvarenje temeljnog prava na vlasništvo, čiji je dio pravo intelektualnog vlasništva zaštićeno u članku 17. stavku 2. Povelje (vidjeti, u tom smislu, presudu od 16. srpnja 2015., Coty Germany, C‑580/13, EU:C:2015:485, t. 29.). Stoga to pravo na informaciju omogućuje nositelju prava intelektualnog vlasništva da utvrdi tko povrjeđuje to pravo i da poduzme nužne mjere, kao što je podnošenje zahtjeva za određivanje privremenih mjera iz članka 9. stavka 1. i 2. Direktive 2004/48 ili naknadu štete iz članka 13. te direktive kako bi zaštitio to pravo. Naime, bez potpunog poznavanja opsega povrede svojeg prava intelektualnog vlasništva nositelj takvog prava ne može utvrditi ili precizno izračunati naknadu štete na koju ima pravo zbog povrede.

26

U tom pogledu valja istaknuti da nije uvijek moguće postaviti zahtjev za dostavu svih bitnih informacija u okviru postupka čijim se okončanjem utvrđuje postojanje povrede prava intelektualnog vlasništva. Osobito se ne može isključiti mogućnost da će nositelj prava intelektualnog vlasništva postati svjestan opsega povrede tog prava tek nakon pravomoćnog okončanja tog postupka.

27

Iz toga slijedi da se ostvarenje prava na informaciju iz članka 8. stavka 1. Direktive 2004/48 ne može ograničiti na postupke za utvrđivanje povrede prava intelektualnog vlasništva.

28

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 8. stavak 1. Direktive 2004/48 treba tumačiti na način da se primjenjuje na situaciju kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj nakon pravomoćnog okončanja postupka u kojemu je utvrđena povreda prava intelektualnog vlasništva tužitelj u zasebnom postupku zahtijeva informaciju o podrijetlu i distribucijskim mrežama robe ili usluga koje povrjeđuju to pravo.

29

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (deveto vijeće) odlučuje:

Članak 8. stavak 1. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva treba tumačiti na način da se primjenjuje na situaciju kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj nakon pravomoćnog okončanja postupka u kojemu je utvrđena povreda prava intelektualnog vlasništva tužitelj u zasebnom postupku zahtijeva informaciju o podrijetlu i distribucijskim mrežama robe ili usluga koje povrjeđuju to pravo.