—

za Bayer CropScience SA‑NV, E. Broeren i A. Freriks, advocaten,

—

za Stichting De Bijenstichting, L. Smale, advocaat,

—

za College voor de toelating van gewasbeschermingsmiddelen en biociden, J. Geerdink i D. Roelands‑Fransen, advocaten,

—

za nizozemsku vladu, B. Koopman i M. Bulterman, u svojstvu agenata,

—

za njemačku vladu, T. Henze i A. Lippstreu, u svojstvu agenata,

—

za vladu Helenske Republike, I. Chalkias kao i O. Tsirkinidou i A. Vasilopoulou, u svojstvu agenata,

—

za švedsku vladu, L. Swedenborg i E. Karlsson kao i A. Falk, C. Meyer‑Seitz, U. Persson i N. Otte Widgren, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, L. Pignataro‑Nolin kao i F. Ronkes Agerbeek, P. Ondrusek i H. Kranenborg, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 14. Direktive Vijeća 91/414/EEZ od 15. srpnja 1991. o stavljanju sredstava za zaštitu bilja na tržište (SL 1991., L 230, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 55., str. 32.), članka 19. Direktive 98/8/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 1998. o stavljanju biocidnih pripravaka na tržište (SL 1998., L 123, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 1., str. 30.), članaka 59. i 63. Uredbe (EZ) br. 1107/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009. o stavljanju na tržište sredstava za zaštitu bilja i stavljanju izvan snage direktiva Vijeća 79/117/EEZ i 91/414/EEZ (SL 2009., L 309, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 61., str. 52.), kao i članka 4. stavka 2. Direktive 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/313/EEZ (SL 2003., L 41, str. 26.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 1., str. 128.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Bayer CropScience BV (u daljnjem tekstu: Bayer) i Stichting De Bijenstichting (u daljnjem tekstu: Bijenstichting), s jedne strane, i College voor de toelating van gewasbeschermingsmiddelen en biociden (vijeće za odobravanje sredstava za zaštitu bilja i biocidnih pripravaka, u daljnjem tekstu: CTB), s druge strane, u vezi s odlukom od 18. ožujka 2013. kojom je CTB u biti djelomično usvojio Bijenstichtingov zahtjev za otkrivanje dokumenata koje je podnio Bayer u sklopu postupaka odobrenja stavljanja određenih sredstava za zaštitu bilja i biocidnih pripravaka na bazi imidakloprida kao aktivne tvari.

3

Članak 39. stavak 3. Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (u daljnjem tekstu: sporazum TRIPS), koji čini dodatak 1C Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO), zaključenom u Marrakešu 15. travnja 1994. i potvrđenom Odlukom Vijeća 94/800/EZ od22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986. ‑ 1994.) (SL 1994., L 336, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 3.), propisuje:

„Kada, kao uvjet za odobravanje trgovanja farmaceutskim ili agrokemijskim proizvodima u kojima se koriste nove kemijske supstancije, članice traže podnošenje neotkrivenih testova ili drugih podataka, čija izrada iziskuje velik napor, one štite takve podatke od nepoštene komercijalne uporabe. Uz to, članice štite takve podatke od otkrivanja, izuzev kada je ono potrebno da se zaštiti javnost ili osim ako su poduzete mjere za osiguravanje da se ti podaci zaštite od nepoštene komercijalne uporabe.“

4

Članak 4. Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša, potpisane u Aarhusu 25. lipnja 1998. i potvrđene u ime Europske zajednice odlukom Vijeća 2005/370/EZ od 17. veljače 2005. (SL 2005., L 124, str. 1., u daljnjem tekstu: Arhuška konvencija), naslovljen „Pristup informacijama o okolišu“, predviđa:

„1.   Svaka stranka dužna je osigurati da, u ovisnosti od sljedećih stavaka ovoga članka, tijela vlasti kao odgovor na zahtjev za informacijom o okolišu stave takvu informaciju na raspolaganje javnosti, u okviru domaćeg zakonodavstva […]

[…]

4.   Zahtjev za informacijom o okolišu može biti odbijen ako bi njezino otkrivanje nepovoljno utjecalo na:

[…]

[…]

Gore navedene razloge za odbijanje treba tumačiti na ograničavajući način, vodeći računa o javnom interesu kojem otkrivanje služi i vodeći računa o tome odnosi li se tražena informacija na emisije u okoliš.

[…]“

5

Članak 2. točka 2. Direktive 91/414 definira pojam „ostaci sredstava za zaštitu bilja“ kako slijedi:

„jedna ili više tvari prisutnih u ili na bilju ili proizvodima biljnog podrijetla, jestivim proizvodima životinjskog podrijetla ili bilo gdje u okolišu, a koje nastaju zbog uporabe sredstava za zaštitu bilja, uključujući njihove metabolite i produkte nastale njihovom razgradnjom ili reakcijom;“

6

Članak 14. te direktive određuje:

„Ne dovodeći u pitanje Direktivu [2003/4], države članice i Komisija jamče da se informacije koje su dostavili podnositelji zahtjeva i koje uključuju industrijske i trgovačke tajne tretiraju kao povjerljive, ako to traži podnositelj zahtjeva koji želi uvrstiti aktivnu tvar u Prilog I. ili podnositelj zahtjeva za izdavanje registracija za sredstvo za zaštitu bilja, te ako država članica ili Komisija prihvate da je podnositeljev zahtjev opravdan.

[…]“

7

Prema članku 2. stavku 1. točki (g) Direktive 98/8, pojam „ostaci“ definiran je na sljedeći način:

„Jedna ili više tvari koje se nalaze u biocidnom pripravku koja zaostaje nakon njegove uporabe, uključujući i metabolite takvih tvari i produkte njihove razgradnje ili reakcije.“

8

Prema članku 19. te direktive, naslovljenom „Povjerljivost podataka“:

„1.   Ne dovodeći u pitanje Direktivu [2003/4], podnositelj može ukazati nadležnom tijelu na podatke koje smatra komercijalno osjetljivima i čije bi mu otkrivanje moglo industrijski ili komercijalno naštetiti i koje on stoga želi zadržati tajnima od svih, osim nadležnih vlasti i Komisije. Za svaki se slučaj traži puno opravdanje. […]

2.   Nadležno tijelo koje zaprimi zahtjev odlučuje na temelju dokumentiranih dokaza koje je pribavio podnositelj koji će podaci biti povjerljivima u smislu pojmova iz stavka 1.

[…]“

9

Članak 3. točka 1. Uredbe br. 1107/2009 direktive definira pojam „ostaci“ kako slijedi:

„[j]edna ili više tvari prisutnih u ili na bilju ili biljnim proizvodima, jestivim proizvodima životinjskog podrijetla, pitkoj vodi ili bilo gdje u okolišu, a koji nastaju uporabom sredstva za zaštitu bilja, uključujući njihove metabolite i proizvode nastale njihovom razgradnjom ili reakcijom;

[…]“

10

Članak 33. te uredbe, naslovljen „Podnošenje zahtjeva za odobrenje ili izmjenu odobrenja“, predviđa:

„1.   Podnositelj zahtjeva koji želi staviti na tržište sredstvo za zaštitu bilja podnosi zahtjev za odobrenje ili izmjenu odobrenja sam ili preko zastupnika, u svakoj državi članici gdje se sredstvo za zaštitu bilja namjerava staviti na tržište.

[…]

4.   Kod podnošenja zahtjeva, podnositelj može prema članku 63. zatražiti da se određene informacije, uključujući i neki dijelovi dokumentacije, drže povjerljivima, te ih podnosi odvojeno.

[…]

Kad primi zahtjev za pristup informacijama, država članica koja ispituje zahtjev odlučuje koje će informacije zadržati povjerljivima.

[…]“

11

Na temelju članka 63. navedene uredbe, naslovljenog „Povjerljivost“:

„1.   Osoba koja zatraži da se s informacijama podnesenim prema ovoj Uredbi postupa povjerljivo treba dostaviti provjerljiv dokaz iz kojeg proizlazi da bi otkrivanje informacija moglo nepovoljno utjecati na njegove komercijalne interese, ili na zaštitu njegove privatnosti i integriteta.

2.   Otkrivanje sljedećih informacija obično će se smatrati da nepovoljno utječe na zaštitu komercijalnih interesa ili privatnosti i integriteta dotičnih pojedinaca:

3.   Ovim se člankom ne dovodi u pitanje Direktiva [2003/4].“

12

Uvodne izjave 1., 5., 9. i 16. Direktive 2003/4 određuju:

[…]

[…]

[…]

13

Članak 1. te direktive određuje:

„Ciljevi ove Direktive su:

14

Članak 2. navedene direktive, naslovljen „Definicije“, predviđa:

„Za potrebe ove Direktive:

15

Prema članku 3. stavku 1. iste direktive, naslovljenom „Pristup informacijama o okolišu na zahtjev“:

„Države članice osiguravaju da tijela javne vlasti moraju, u skladu s odredbama ove Direktive, učiniti dostupnim informacije o okolišu koje su pohranjene kod ili za njih, svakom podnositelju zahtjeva na njegov zahtjev, bez obaveze iskazivanja interesa.“

16

Članak 4. stavak 2. Direktive 2003/4, naslovljen „Izuzeća“, određuje:

„Države članice mogu odrediti da zahtjev za informacije o okolišu bude odbijen ako bi objavljivanje informacija negativno utjecalo na:

[…]

Razlozi za odbijanje navedeni u stavcima 1. i 2. trebaju se tumačiti restriktivno, uzimajući u obzir u pojedinačnom slučaju javni interes za to objavljivanje. U svakom pojedinačnom slučaju javni interes za objavljivanje informacija treba usporediti s interesom za njegovo odbijanje. Države članice ne smiju, na temelju stavka 2. točke (a), (d), (f), (g) i (h), propisati odbijanje zahtjeva, ako se on odnosi na podatke o emisijama u okoliš.

[…]“

17

Članak 2. točke 3. i 5. Direktive Vijeća 96/61/EZ od 24. rujna 1996., o integriranom sprečavanju i kontroli onečišćenja (SL 1996., L 257, str. 26.) predviđaju:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

[…]“

18

Članak 3. točke 3. i 4. Direktive Vijeća 2010/75/EZ od 24. studenoga 2010. o industrijskim emisijama (integrirano sprečavanje i kontrola onečišćenja) (SL 2010., L 334, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 15., str. 159.) predviđaju:

„U smislu ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

19

Odlukama od 28. travnja i 8. srpnja 2011. CTB, nizozemsko tijelo nadležno za dodjelu i izmjenu odobrenja za stavljanje sredstava za zaštitu bilja i biocidnih pripravaka na tržište, odlučio je izmijeniti odobrenja više sredstava za zaštitu bilja i jednog biocidnog pripravka na bazi imidakloprida kao aktivne tvari, koji među ostalim ima učinak insekticida.

20

Dopisima od 11. svibnja, 24. kolovoza i 25. listopada 2011. Bijenstichting, nizozemska zaklada za zaštitu pčela, zatražio je na temelju Direktive 2003/4 od CTB‑a otkrivanje 84 dokumenta koji su se odnosili na navedena odobrenja.

21

Bayer, društvo koje posluje posebice u području zaštite kultura i borbe protiv parazita i koje je nositelj velikog broja tih odobrenja, protivio se tom otkrivanju iz razloga što bi ono negativno utjecalo na autorsko pravo i povjerljivost trgovačkih ili industrijskih podataka, a osim toga bi lišilo pravo na zaštitu podataka njegove biti.

22

Odlukom od 9. srpnja 2012. CTB je najprije u cijelosti odbio zahtjeve za otkrivanje koje je podnio Bijenstichting. U prilog osnovanosti te odluke o odbijanju CTB je posebice smatrao da se ti zahtjevi ne odnose na „podatke o emisijama u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4. Slijedom toga, navedeni zahtjevi mogli su biti usvojeni samo ako je odvagivanje javnog interesa u otkrivanju, s jedne strane, i pojedinačnog interesa nositelja odobrenja za stavljanje na tržište u povjerljivosti predmetnih podataka, s druge strane, opravdavalo njihovo otkrivanje, što prema CTB‑u ipak nije bio slučaj u tom predmetu.

23

Budući da je Bijenstichting podnio prigovor protiv navedene odluke o odbijanju, CTB je potom djelomično izmijenio tu odluku i, odlukom od 18. ožujka 2013., proglasio taj prigovor djelomično osnovanim.

24

Tako je u potonjoj odluci CTB smatrao da se „podacima o emisijama u okoliš“, u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4, trebaju smatrati činjenični podaci o stvarnim emisijama sredstava za zaštitu bilja ili biocidnih pripravaka u okoliš.

25

U ovom slučaju 35 dokumenata čije je otkrivanje zatraženo sadržavalo je prema CTB‑u takve podatke. Zbog toga su prema tom tijelu razlozi na koje se može pozvati radi odbijanja takvog otkrivanja vrlo ograničeni. Među njima je zaštita prava intelektualnog vlasništva nositelja odobrenja za stavljanje predmetnog proizvoda na tržište. Međutim, u pogledu odvagivanja općeg interesa za otkrivanje i zaštite tih prava CTB je smatrao da prvi treba prevagnuti. Slijedom toga, naložio je otkrivanje navedenih dokumenata.

26

Među tih 35 dokumenata nalazile su se posebice laboratorijske studije o učincima imidakloprida na pčele, kao i poluterenske studije kojima su se mjerili ostaci sredstava za zaštitu bilja i biocidnih pripravaka, kao i njihove aktivne tvari koje su prisutne nakon uporabe tih proizvoda u zraku ili tlu, u sjemenju, listovima, peludi ili nektaru tretirane biljke, kao i u medu i na pčelama. Ti dokumenti također su sadržavali sažetak studije o kretanju imidakloprida u biljkama i gutaciji, tj. izlučivanju kapljica vode od strane biljke, kao i dvije prezentacije.

27

Što se tiče preostalih 49 dokumenata, CTB je s druge strane smatrao da se oni ne odnose na „podatke o emisijama u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4. Prema tome, pristup tih 49 dokumenata mogao se prema CTB‑u odbiti na temelju ne samo zaštite prava intelektualnog vlasništva, već i povjerljivosti trgovačkih ili industrijskih podataka. Nakon što je, u skladu s tom odredbom, odvagnuo prisutne interese, CTB je odbio otkrivanje tih dokumenata.

28

I Bijenstichting i Bayer osporavali su odluku CTB‑a od 18. ožujka 2013. pred sudom koji je uputio zahtjev, College van Berop voor het bedrijfsleven (Upravni sud za trgovinu i industriju, Nizozemska).

29

Kako bi riješio spor o kojem odlučuje, taj sud se posebice pita o vezi između, s jedne strane, uređenjâ povjerljivosti predviđenih posebnim propisima u području stavljanja sredstava za zaštitu bilja i biocidnih pripravaka na tržište, odnosno, u vrijeme odvijanja činjenica u glavnom postupku, direktivama 91/414 i 98/8 kao i Uredbom br. 1107/2009, i, s druge strane, općeg uređenja pristupa informacijama u području okoliša uređenog Direktivom 2003/4.

30

Posebice se pita je li, kao što to smatra Bijenstichting, CTB trebao priznati povjerljivost traženih podataka Bijenstichtinga povodom Bayerove tužbe najkasnije prilikom izmjene odobrenja za stavljanje predmetnih proizvoda na tržište ili se, kao što to smatra CTB, povjerljivost tih podataka također mogla priznati u nastavku, u okviru Bayerova prigovora na zahtjeve za pristup navedenim informacijama koje je Bijenstichting kasnije podnio na temelju Direktive 2003/4 iako su se ti zahtjevi odnosili na podatke za koje Bayer nije tražio povjerljivo postupanje u postupku izmjene odobrenja za stavljanje na tržište.

31

Naime, u prvom slučaju, CTB je trebao u potpunosti usvojiti zahtjeve za otkrivanje koje je podnio Bijenstichting, pri čemu, ovisno o slučaju, nije mogao odbiti te zahtjeve primjenom članka 4. stavka 2. Direktive 2003/4. S druge strane, u drugom slučaju, CTB je mogao uzeti u obzir Bayerova očitovanja o povjerljivosti podataka koja su po prvi put iznesena u okviru navedenih zahtjeva.

32

Pored toga, sud koji je uputio zahtjev također ima sumnje o tumačenju pojma „podaci o emisijama u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4 i pita se potpadaju li pod taj pojam podaci kojima Bijenstichting traži pristup.

33

Naime, u slučaju pozitivnog odgovora, zahtjevi za otkrivanje koje je potonji podnio nisu se mogli odbiti, u skladu s tom odredbom, iz razloga što bi to otkrivanje moglo negativno utjecati na povjerljivost trgovačkih ili industrijskih podataka koje je podnio Bayer. S druge strane, u slučaju niječnog odgovora, kako bi se utvrdilo treba li otkriti navedene podatke, valjalo bi odvagnuti interes koji se veže uz povjerljivost tih podataka u odnosu na javni interes kojem služi navedeno otkrivanje.

34

U tim je okolnostima College van Beroep voor het bedrijfsleven (Žalbeni sud za upravne sporove u gospodarstvu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

35

Nakon objave mišljenja nezavisne odvjetnice od 7. travnja 2016. Bayer je aktom podnesenim tajništvu Suda 9. svibnja 2016. zatražio da se odredi ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

36

U prilog osnovanosti tog zahtjeva Bayer je u biti ponajprije istaknuo da je isključivo na nacionalnom sudu da odredi jesu li podaci u pitanju u glavnom postupku na koje se odnose četvrto do osmo prethodno pitanje podaci „o emisijama u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4. Međutim, ako bi Sud, poput nezavisne odvjetnice, trebao zauzeti stajalište o tim pitanjima, Bayer zahtijeva ponovno otvaranje usmenog dijela postupka kako bi se Sud mogao upoznati s dokumentima za koje je Bijenstichting zatražio pristup i na temelju toga utvrditi jesu li podaci sadržani u tim dokumentima podaci „o emisijama u okoliš“. Nadalje, Bayer smatra da odgovori na prethodna pitanja koje je predložila nezavisna odvjetnica ne poštuju potpun i iscrpan sustav otkrivanja dokumenata uspostavljen direktivama 91/414 i 98/8 kao i Uredbom br. 1107/2009. Naposljetku, u slučaju da Sud smatra da se podaci o kojima je riječ u glavnom postupku odnose na emisije u okoliš, Bayer također traži od Suda da ispita točne načine pristupa tim podacima, a osobito bi li otkrivanje tih podataka u čitaonici bilo prihvatljivo.

37

U tom pogledu, najprije valja navesti, s jedne strane, da Statut Suda Europske unije i njegov Poslovnik ne predviđaju mogućnost da stranke podnesu očitovanja kao odgovor na mišljenje nezavisnog odvjetnika (vidjeti osobito rješenje od 4. veljače 2000., Emesa Sugar, C‑17/98, EU:C:2000:69, t. 2., i presudu od 6. rujna 2012., Döhler Neuenkirchen,C‑262/10, EU:C:2012:559, t. 29.).

38

S druge strane, valja podsjetiti da Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 83. svojeg Poslovnika, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među strankama ili zainteresiranim osobama iz članka 23. Statuta Suda Europske unije (vidjeti osobito presudu od 28. travnja 2016., Borealis Polyolefine i dr., C‑191/14, C‑192/14, C‑295/14, C‑389/14 i C‑391/14 do C‑393/14, EU:C:2016:311, t. 40.).

39

Međutim, u ovom slučaju valja utvrditi da se zahtjevom za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka koji je podnio Bayer u biti želi odgovoriti na mišljenje nezavisne odvjetnice. Nadalje, Sud smatra da raspolaže svim elementima potrebnima za donošenje odluke i da u predmetu nije potrebno odlučiti na temelju argumenata o kojima se nije raspravljalo među strankama.

40

Taj zahtjev stoga treba odbiti.

41

Svojim prvim dvama pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 2. Direktive 2003/4, u vezi s člankom 14. Direktive 91/414, člankom 19. Direktive 98/8, kao i člankom 33. stavkom 4. i člankom 63. Uredbe br. 1107/2009, tumačiti na način da je, ako podnositelj zahtjeva za odobrenje za stavljanje sredstva za zaštitu bilja ili biocidnog pripravka na tržište tijekom postupka predviđenog za ishođenje takvog odobrenja nije zatražio povjerljivo postupanje prema podacima podnesenima u okviru tog postupka, nadležno tijelo, kojem je nakon zatvaranja tog postupka podnesen zahtjev za pristup tim podacima koji je podnijela treća osoba na temelju Direktive 2003/4, dužno prihvatiti taj zahtjev a da pritom ne može ispitati prigovor koji je podnositelj zahtjeva za odobrenje podnio protiv tog zahtjeva za pristup i po potrebi odbiti zahtjev za pristup iz razloga što bi otkrivanje predmetnih podataka negativno utjecalo na povjerljivost trgovačkih ili industrijskih podataka.

42

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, valja podsjetiti da, u skladu s člankom 14. Direktive 91/414, člankom 19. Direktive 98/8, kao i člankom 33. stavkom 4. i člankom 63. Uredbe br. 1107/2009, podnositelj zahtjeva za odobrenje stavljanja sredstva za zaštitu bilja ili biocidnog pripravka na tržište može, u okviru postupka predviđenog za ishođenje tog odobrenja, zatražiti povjerljivo postupanje s podacima koji predstavljaju industrijsku ili trgovačku tajnu ili koje smatra komercijalno osjetljivima i čije bi mu otkrivanje moglo industrijski ili komercijalno naštetiti.

43

Međutim, članak 14. prvi stavak Direktive 91/414, članak 19. stavak 1. Direktive 98/8 kao i članak 63. Uredbe br. 1107/2009 također predviđaju da se te odredbe primjenjuju ne dovodeći u pitanje Direktivu 2003/4.

44

Prema tome, čini se da je zakonodavac Unije namjeravao podvrgnuti zahtjeve za pristup podacima sadržanima u spisima zahtjeva za odobrenje stavljanja sredstava za zaštitu bilja ili biocidnih pripravaka na tržište – koje su podnijele treće osobe, i za koje se može tražiti povjerljivo postupanje primjenom gore navedenih odredaba – općim odredbama Direktive 2003/4 (vidjeti a contrario presudu od 22. prosinca 2010., Ville de Lyon, C‑524/09, EU:C:2010:822, t. 40.).

45

Međutim, članak 4. stavak 2. te direktive ovlašćuje države članice da propišu da se zahtjev za pristup informacijama o okolišu može odbiti ako bi otkrivanje tih informacija negativno utjecalo na jedan od interesa navedenih u tom članku, osobito na povjerljivost trgovačkih ili industrijskih podataka.

46

Ta odredba ne uvjetuje tu mogućnost podnošenjem zahtjeva za povjerljivo postupanje prije nego što je podnesen zahtjev za otkrivanje.

47

Slijedi da, suprotno onome što tvrdi Bijenstichting, nadležno tijelo – kojem je na temelju Direktive 2003/4 podnesen zahtjev za pristup podacima koje je podnio podnositelj zahtjeva za odobrenje za stavljanje sredstva za zaštitu bilja ili biocidnog pripravka na tržište u okviru postupka predviđenog za ishođenje tog odobrenja – nije dužno usvojiti taj zahtjev i otkriti tražene podatke samo zato što podnositelj zahtjeva za odobrenje nije ranije tražio povjerljivo postupanje s tim podacima u okviru navedenog postupka.

48

Slijedom toga, to tijelo mora moći ispitati, po potrebi na temelju prigovora navedenog podnositelja zahtjeva za odobrenje, bi li to otkrivanje moglo negativno utjecati na povjerljivost trgovačkih ili industrijskih podataka i bi li taj zahtjev trebalo odbiti primjenom članka 4. stavka 2. prvog podstavka točke (d) te direktive.

49

S obzirom na prethodno navedeno, na prva dva pitanja valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 2003/4 treba tumačiti na način da okolnost, da podnositelj zahtjeva za odobrenje za stavljanje sredstva za zaštitu bilja ili biocidnog pripravka na tržište u okviru postupka predviđenog za ishođenje tog odobrenja nije zatražio povjerljivo postupanje s podacima podnesenima u okviru tog postupka na temelju članka 14. Direktive 91/414, članka 19. Direktive 98/8 ili članka 33. stavka 4. i članka 63. Uredbe br. 1107/2009, ne predstavlja prepreku tome da nadležno tijelo, kojem je nakon zatvaranja navedenog postupka podnesen zahtjev za pristup tim podacima koji je podnijela treća osoba na temelju Direktive 2003/4, ispita prigovor koji je navedeni podnositelj zahtjeva za odobrenje istaknuo protiv tog zahtjeva za pristup i da po potrebi odbije zahtjev za pristup primjenom članka 4. stavka 2. prvog podstavka točke (d) te direktive iz razloga što bi otkrivanje navedenih podataka negativno utjecalo na povjerljivost trgovačkih ili industrijskih podataka.

50

Svojim trećim do sedmim i devetim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita potpadaju li pod pojam „emisije u okoliš“ u smislu članka 2. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4 istjecanja sredstava za zaštitu bilja ili biocidnih pripravaka, ili tvari koje ti proizvodi sadržavaju, u okoliš i, ako da, treba li smatrati „podacima o emisijama u okoliš“ u smislu te odredbe podatke o ocjeni tih istjecanja u okoliš i o posljedicama tih istjecanja, uključujući podatke proizašle iz terenskih ili poluterenskih studija, kao i one iz laboratorijskih ispitivanja i translokacijskih studija, podatke o ostacima prisutnima u okolišu nakon primjene predmetnog proizvoda i studije o stupnju raznošenja tvari prilikom te primjene.

51

Iako je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi potpadaju li različiti dokumenti, kojima je u ovom slučaju Bijenstichting zatražio pristup, pod pojam „podaci o emisijama u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4, ipak je na Sudu da mu navede objektivne elemente prema kojima se ta ocjena treba provesti.

52

U tom pogledu, uvodno valja istaknuti da, s obzirom na to da ta direktiva ne definira ni pojam „emisije u okoliš“ ni pojam „podaci o emisijama u okoliš“, tumačenje tih pojmova treba tražiti uzimajući u obzir kontekst članka 4. stavka 2. drugog podstavka navedene direktive i cilj koji potonja slijedi.

53

Međutim, kao što je potvrđeno u uvodnoj izjavi 5. Direktive 2003/4, usvajanjem te direktive zakonodavac Unije želio je osigurati usklađenost prava Unije s Arhuškom konvencijom kako bi je Zajednica mogla zaključiti, predvidjevši opći sustav s namjenom osiguranja bilo kojoj fizičkoj ili pravnoj osobi u nekoj državi članici prava pristupa informacijama o okolišu koje su pohranjene kod ili za tijela javne vlasti a da ta osoba ne mora dokazati interes (vidjeti osobito presudu od 19. prosinca 2013., Fish Legal i Shirley, C‑279/12, EU:C:2013:853, t. 36.).

54

Iz toga proizlazi da prilikom tumačenja Direktive 2003/4 treba voditi računa o tekstu i predmetu Arhuške konvencije, koja se tom direktivom namjerava provesti u pravo Unije (vidjeti osobito presudu od 19. prosinca 2013., Fish Legal i Shirley, C‑279/12, EU:C:2013:853, t. 37.), a osobito o članku 4. stavku 4. prvom podstavku točki (d) te konvencije koji predviđa da se poslovna i industrijska tajna ne mogu suprotstaviti otkrivanju informacija važnih za zaštitu okoliša.

55

S druge strane, u skladu s ustaljenom praksom Suda, cilj Direktive 2003/4 je zajamčiti pravo na pristup informacijama o okolišu koje su pohranjene kod ili za tijela javne vlasti i postići, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 9. i članka 1. te direktive, najveću moguću sustavnu dostupnost i širenje informacija o okolišu u javnosti (vidjeti osobito presudu od 19. prosinca 2013., Fish Legal i Shirley, C‑279/12, EU:C:2013:853, t. 66.).

56

Slijedi da, kao što to izričito predviđaju članak 4. stavak 4. drugi podstavak Arhuške konvencije, kao i uvodna izjava 16. i članak 4. stavak 2. drugi podstavak Direktive 2003/4, otkrivanje podataka treba biti opće pravilo, a razlozi odbijanja navedeni u tim odredbama trebaju se restriktivno tumačiti (vidjeti osobito presude od 16. prosinca 2010., Stichting Natuur en Milieu i dr., C‑266/09, EU:C:2010:779, t. 52., i od 28. srpnja 2011., Office of Communications,C‑71/10, EU:C:2011:525, t. 22.).

57

Predvidjevši da se povjerljivost trgovačkih ili industrijskih podataka ne može suprotstaviti otkrivanju „podataka o emisijama u okoliš“, članak 4. stavak 2. drugi podstavak Direktive 2003/4 omogućuje konkretnu provedbu tog pravila i načela najšireg mogućeg pristupa informacijama o okolišu koje su pohranjene kod ili za tijela javne vlasti.

58

Slijedi da, suprotno onome što posebice smatraju Bayer, njemačka vlada i Europska komisija, ne treba usvojiti restriktivno tumačenje pojmova „emisije u okoliš“ i „podaci o emisijama u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4.

59

S obzirom na ta razmatranja potrebno je odgovoriti na postavljena pitanja.

60

Za potrebe tumačenja pojma „emisije u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4, valja utvrditi treba li, kao što to posebice smatraju Bayer, njemačka vlada i Komisija, taj pojam razlikovati od pojmova „ispuštanja“ i „istjecanja“ te treba li ga ograničiti na emisije obuhvaćene Direktivom 2010/75, tj. na emisije koje potječu od određenih ondje definiranih industrijskih postrojenja, ili pak taj pojam također obuhvaća istjecanja proizvoda ili tvari u okoliš poput sredstava za zaštitu bilja ili biocidnih pripravaka i tvari koje ti proizvodi sadržavaju.

61

Kad je riječ, kao prvo, o pitanju treba li pojam „emisije“ razlikovati od pojmova „ispuštanja“ i „istjecanja“, valja istaknuti da se čini da članak 4. točka 1. podtočka (b) Direktive 2003/4, koji nabraja čimbenike koji mogu potpadati pod pojam „informacije o okolišu“, uistinu, na prvi pogled, pravi takvu razliku.

62

Međutim, s jedne strane, takvo razlikovanje ne postoji u Arhuškoj konvenciji, koja u svojem članku 4. stavku 4. prvom podstavku točki (d) predviđa samo da se poslovna i industrijska tajna ne mogu suprotstaviti otkrivanju „informacija o emisijama važnih za zaštitu okoliša“.

63

S druge strane, kao što je nezavisna odvjetnica navela u točki 59. svojeg mišljenja, razlikovanje između emisija, ispuštanja i drugih istjecanja nebitno je s obzirom na cilj otkrivanja informacija o okolišu kojemu Direktiva 2003/4 teži pa bi bilo umjetno.

64

Naime, i emisije plinova ili tvari u atmosferu i druga istjecanja, poput ispuštanja tvari, pripravaka, organizama, mikroorganizama, vibracija, topline ili buke u okoliš, osobito u zrak, vodu i zemlju, mogu utjecati na različite elemente okoliša.

65

Nadalje, pojmovi „emisije“, „ispuštanja“ i „istjecanja“ se u velikoj mjeri poklapaju, kao što tome svjedoči uporaba izraza „druga istjecanja“ u članku 2. točki 1. podtočki (b) te direktive iz kojeg proizlazi da su emisije i ispuštanja također istjecanja u okoliš.

66

Tako brojni akti Unije, poput Direktive 2010/78, ali i Direktive 2004/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o odgovornosti za okoliš u pogledu sprečavanja i otklanjanja štete u okolišu (SL 2004., L 143, str. 56.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 26., str. 58.) i Uredbe (EZ) br. 166/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. siječnja 2006. o osnivanju Europskog registra ispuštanja i prijenosa onečišćujućih tvari i o izmjeni direktiva Vijeća 91/689/EEZ i 96/61/EZ (SL 2006., L 33, str. 1.), u velikoj mjeri izjednačavaju pojmove „emisije“, „istjecanja“ i „ispuštanja“.

67

Slijedi da za potrebe tumačenja pojma „emisije u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4 nije potrebno razlikovati taj pojam od „ispuštanja“ i „istjecanja“ u okoliš.

68

Kao drugo, valja još utvrditi treba li, kao što to tvrde Bayer, njemačka vlada i Komisija, ograničiti pojam „emisije u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4 na one obuhvaćene Direktivom 2010/75 – odnosno, u skladu s njezinim člankom 3. točkom 4., na izravno ili neizravno ispuštanje tvari, vibracija, topline ili buke iz pojedinačnih ili difuznih izvora u određenim industrijskim postrojenjima u zrak, vodu ili zemlju – osim emisija koje potječu iz drugih izvora, poput onih nastalih prskanjem proizvoda u zrak ili njegovom primjenom na bilje, u vodu ili zemlju.

69

U verziji vodiča za provedbu Arhuške konvencije iz 2000. doista je predloženo da se za definiranje pojma „emisije“ koristi definicija tog pojma iz članka 2. točke 5. Direktive 96/61, koja je u istom obliku preuzeta u članku 3. točki 4. Direktive 2010/75, dok vodič u svojoj verziji iz 2014. sada upućuje na definiciju predviđenu potonjom odredbom.

70

Međutim, na temelju ustaljene sudske prakse Suda, iako se taj vodič može smatrati objašnjavajućim dokumentom koji se može, u slučaju potrebe, uzeti u obzir među ostalim relevantnim čimbenicima za potrebe tumačenja Arhuške konvencije, razmatranja koja on sadrži nemaju obvezujuću snagu ni normativni učinak koji imaju odredbe te konvencije (vidjeti osobito presudu od 19. prosinca 2013., Fish Legal i Shirley, C‑279/12, EU:C:2013:853, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

71

S jedne strane, ništa u Arhuškoj konvenciji ni u Direktivi 2003/4 ne dopušta zaključiti da bi pojam „emisije u okoliš“ trebalo ograničiti na emisije koje potječu od određenih industrijskih postrojenja.

72

S druge strane, takvo ograničenje bilo bi protivno samom tekstu članka 4. stavka 4. prvog podstavka točke (d) te konvencije. Naime, ta odredba predviđa da informacije o emisijama važne za zaštitu okoliša moraju biti otkrivene. Podaci o emisijama koje potječu iz izvora različitih od industrijskih postrojenja, poput onih koje potječu od primjene sredstava za zaštitu bilja ili biocidnih pripravaka, također su važni za zaštitu okoliša kao i podaci o emisijama industrijskog podrijetla.

73

Nadalje, ograničenje pojma „emisije u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4 na one koje potječu iz određenih industrijskih postrojenja ne bi poštovalo cilj najšireg mogućeg otkrivanja informacija o okolišu za kojim ide ta direktiva.

74

Slijedom toga, takvo tumačenje tog pojma ne može se prihvatiti.

75

Iz prethodno navedenog slijedi da ne treba razlikovati pojam „emisije u okoliš“ od „ispuštanja“ i „istjecanja“ ni ograničiti taj pojam na emisije obuhvaćene Direktivom 2010/75, osim istjecanja proizvoda ili tvari u okoliš koje potječu iz izvora različitih od industrijskih postrojenja.

76

Prema tome, pojam „emisije u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4 ne može isključiti istjecanja u okoliš proizvoda i tvari poput sredstava za zaštitu bilja ili biocidnih pripravaka i tvari koje ti proizvodi sadržavaju.

77

Neovisno o tome, navedeni pojam svejedno se mora ograničiti na nehipotetske emisije, odnosno na stvarne ili predvidljive emisije predmetnih proizvoda ili tvari u uobičajenim ili realnim uvjetima uporabe.

78

U tom pogledu, iako samo stavljanje proizvoda na tržište općenito nije dovoljno za zaključiti da će taj proizvod nužno biti ispušten u okoliš i da se podaci koji se na njega odnose tiču „emisija u okoliš“, isto ne vrijedi kad je riječ o proizvodu, poput sredstva za zaštitu bilja ili biocidnog pripravka, koji je u okviru uobičajene upotrebe namijenjen tome da se otpusti u okoliš zbog same svoje funkcije. Prema tome, predvidljive emisije tog proizvoda u okoliš u potonjem slučaju nisu hipotetske.

79

U tim okolnostima, pod pojam „emisije u okoliš“ potpadaju emisije koje se stvarno otpuštaju u okoliš prilikom primjene predmetnog proizvoda ili tvari, kao i predvidljive emisije tog proizvoda ili tvari u okoliš u uobičajenim ili realnim uvjetima upotrebe navedenog proizvoda ili tvari koji odgovaraju onima za koje je dodijeljeno odobrenje za stavljanje predmetnog proizvoda na tržište i koji prevladavaju na području za koje je namijenjena uporaba tog proizvoda.

80

S druge strane, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točkama 82. i 83. svojeg mišljenja, taj pojam ne može uključivati emisije koje su isključivo hipotetske. Naime, iz članka 1. Direktive 2003/4, u vezi s člankom 2. točkom 1. te direktive proizlazi da je njezin cilj zajamčiti pravo na pristup informacijama o čimbenicima, poput emisija, koji utječu ili bi mogli utjecati na elemente okoliša, kao što su zrak, voda i tlo. Međutim, to per definitionem nije slučaj s isključivo hipotetskim emisijama.

81

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, pojam „emisije u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4 treba tumačiti na način da posebice uključuje istjecanja u okoliš proizvoda ili tvari poput sredstava za zaštitu bilja ili biocidnih pripravaka i tvari koje ti proizvodi sadržavaju ako je to istjecanje stvarno ili predvidljivo u uobičajenim ili realnim uvjetima upotrebe.

82

Kad je riječ o pitanju potpadaju li različite kategorije podataka iz točke 50. ove presude pod pojam „podaci o emisijama u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4, potrebno je kao prvo provjeriti obuhvaća li taj pojam, kao što to smatra nizozemska vlada, samo podatke o emisijama predmetnog sredstva za zaštitu bilja ili biocidnog pripravka – ili tvari koje taj proizvod sadržava – kao takvima, tj. naznake o prirodi, sastavu, količini, datumu i mjestu tih emisija, ili pod taj pojam također potpadaju podaci o utjecajima tih emisija na okoliš.

83

U tom pogledu, valja istaknuti, što se tiče teksta te odredbe, da se on razlikuje ovisno o jezičnim verzijama. Tako dok francuska verzija navedene odredbe upućuje na „podatke koji se odnose na emisije u okoliš“, određeni broj ostalih jezičnih verzija koristi izraz „podaci o emisijama u okoliš“. Posebice, verzija na njemačkom jeziku upućuje na „Informationen über Emissionen in die Umwelt“, na talijanskom jeziku „informazioni sulle emissioni nell’ambiente“, a na engleskom jeziku „information on emissions into the environment“.

84

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, potreba ujednačenog tumačenja odredbe prava Unije zahtijeva da se, u slučaju neslaganja između njezinih raznih jezičnih verzija, ta odredba tumači ovisno o kontekstu i svrsi propisa čiji je sastavni element (vidjeti osobito presudu od 15. listopada 2015., Grupo Itevelesa i dr., C‑168/14, EU:C:2015:685, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

85

Kao što je to izloženo u točki 55. ove presude, cilj Direktive 2003/4 je zajamčiti pravo na pristup informacijama o okolišu koje su pohranjene kod ili za tijela javne vlasti te utvrditi osnovne uvjete i praktična rješenja za njegovo izvršavanje kao i postići najveću moguću sustavnu dostupnost i širenje informacija o okolišu u javnosti. Kao što to navodi uvodna izjava 1. te direktive, takav pristup i širenje osobito su namijenjeni tome da pridonose većoj svijesti o pitanjima okoliša i učinkovitijem sudjelovanju javnosti u odlučivanju u pitanjima okoliša (vidjeti osobito presudu od 28. srpnja 2011., Office of Communications, C‑71/10, EU:C:2011:525, t. 26.).

86

A u tu svrhu javnost mora imati pristup ne samo informacijama o emisijama kao takvima, već i onima o više ili manje dugoročnim posljedicama tih emisija na stanje okoliša, poput učinaka navedenih emisija na neciljane organizme. Naime, interes javnosti u pristupu podacima o emisijama u okoliš jest upravo saznati ne samo što je ispušteno u okoliš ili za što se može predvidjeti da će biti ispušteno, već i, kao što je to nezavisna odvjetnica iznijela u točki 86. svojeg mišljenja, razumjeti na koji način predmetne emisije mogu utjecati na okoliš.

87

Slijedi da pojam „podaci o emisijama u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4 treba tumačiti na način da obuhvaća ne samo podatke o emisijama kao takvima, tj. naznake o prirodi, sastavu, količini, datumu i mjestu tih emisija, već i podatke o više ili manje dugoročnim utjecajima navedenih emisija na okoliš.

88

Neovisno o tome, na drugom mjestu potrebno je utvrditi ima li okolnost da su predmetni podaci proizašli iz terenskih ili poluterenskih studija, laboratorijskih ispitivanja ili pak translokacijskih studija – odnosno studija o analizi kretanja predmetnog proizvoda ili tvari u biljci – utjecaj na kvalifikaciju kao „podataka o emisijama u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4, a osobito mogu li podaci izdvojeni iz laboratorijskih studija biti obuhvaćeni tim pojmom.

89

Pri odgovoru na to pitanje valja smatrati da ta okolnost sama po sebi nije odlučujuća. Naime, ono što je bitno nije toliko to što predmetni podaci proizlaze iz terenskih ili poluterenskih studija ili laboratorijskih ispitivanja, ili pak translokacijskih studija, nego to što je predmet navedenih studija bila procjena „emisija u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4 – tj., kao što je navedeno u točkama 77. i 78. ove presude, stvarnih ili predvidljivih emisija predmetnog proizvoda ili tvari u okoliš u okolnostima koje čine uobičajene ili realne uvjete uporabe tog proizvoda ili tvari – ili analizirati utjecaje tih emisija.

90

Prema tome, posebice ne čine „podatke o emisijama u okoliš“ podaci izdvojeni iz testiranja čiji je predmet ispitati učinke korištenja doze predmetnog proizvoda ili tvari koja je očito viša od najviše doze za koju je dodijeljeno odobrenje za stavljanje na tržište i koja će se koristiti u praksi, ili u puno višoj koncentraciji, s obzirom na to da se takvi podaci odnose na emisije koje nisu predvidljive u uobičajenim ili realnim uvjetima uporabe.

91

S druge strane, suprotno onome što ističe Komisija, obuhvaćene su pojmom „podaci o emisijama u okoliš“ studije kojima se želi utvrditi toksičnost, učinci i drugi aspekti proizvoda ili tvari u najnepovoljnijim realnim uvjetima koji se razumno mogu ostvariti, kao i studije provedene u uvjetima koji su koliko god je to moguće bliski uobičajenoj poljoprivrednoj praksi i u uvjetima koji prevladavaju na području na kojem će se taj proizvod ili ta tvar koristiti.

92

Kao treće, kad je riječ o pitanju čine li podaci o ostacima prisutnima u okolišu nakon primjene predmetnog proizvoda i studije o stupnju raznošenja tvari prilikom te primjene „podatke o emisijama u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4, valja podsjetiti, s jedne strane, da u skladu s člankom 2. točkom 2. Direktive 91/414, člankom 2. stavkom 1. točkom (g) Direktive 98/8 i člankom 3. točkom 1. Uredbe br. 1107/2009, ostaci su tvari prisutne posebice u ili na bilju ili bilo gdje u okolišu, a koji nastaju uporabom sredstva za zaštitu bilja ili biocidnog pripravaka, uključujući njihove metabolite i proizvode nastale njihovom razgradnjom ili reakcijom.

93

Slijedom toga, prisutnost ostataka u okolišu uzrokovana je emisijama predmetnog proizvoda ili tvari koje taj proizvod sadržava u okoliš. Riječ je dakle o posljedicama tih emisija. To je slučaj ne samo s ostacima tvari prskanih u zrak ili koje je predmetni proizvod nataložio na biljkama, tlu ili pak na neciljanim organizmima, već i s metabolitima tih tvari, kao i s proizvodima nastalima njihovom razgradnjom ili reakcijom. Naime, iako metaboliti nastaju transformacijom tvari sadržanih u predmetnom proizvodu, oni su posljedica emisije navedenog proizvoda i tvari u okoliš.

94

S druge strane, valja navesti da raznošenje znači prijenos putem zraka kapljica ili pare sredstava za zaštitu bilja ili biocidnih pripravaka izvan područja na koje je tretiranje usmjereno. Riječ je dakle također o posljedici emisija navedenih proizvoda ili tvari u okoliš.

95

Slijedi da su podaci o ostacima prisutnima u okolišu nakon primjene predmetnog proizvoda i studije o stupnju raznošenja tvari prilikom te primjene obuhvaćeni pojmom „podaci o emisijama u okoliš“ u smislu članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4.

96

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, valja smatrati da su pojmom „podaci o emisijama u okoliš“ obuhvaćene naznake o prirodi, sastavu, količini, datumu i mjestu „emisija u okoliš“ sredstava za zaštitu bilja i biocidnih pripravaka, i tvari koje ti proizvodi sadržavaju, kao i podaci o više ili manje dugoročnim utjecajima tih emisija na okoliš, a osobito podaci o ostacima prisutnima u okolišu nakon primjene predmetnog proizvoda i studije o stupnju raznošenja tvari prilikom te primjene, neovisno o tome proizlaze li ti podaci iz terenskih ili poluterenskih studija, laboratorijskih ispitivanja ili translokacijskih studija.

97

Pored toga valja istaknuti da, suprotno onome što u biti tvrde Bayer i njemačka vlada, takvo tumačenje članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4 nije u neskladu s člancima 16. i 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), koji se odnose na slobodu poduzetništva i pravo na vlasništvo, ni s člankom 39. stavkom 3. Sporazuma TRIPS, kojim se jamči povjerljivost neotkrivenih podataka koje je podnio podnositelj zahtjeva za odobrenje stavljanja farmaceutskih ili kemijskih proizvoda na tržište. To tumačenje također ne oduzima koristan učinak članku 63. Uredbe br. 1107/2009 koji u svojem stavku 2. nabraja podatke za čije se otkrivanje načelno pretpostavlja da mogu negativno utjecati osobito na zaštitu komercijalnih interesa i za koje, u skladu sa stavkom 1. istog članka, svatko može tražiti da se prema njima povjerljivo postupa.

98

Što se tiče, s jedne strane, članaka 16. i 17. Povelje i članka 39. stavka 3. Sporazuma TRIPS, valja naime napomenuti da, u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, njome zajamčena prava mogu biti predmet određenih ograničenja ako su ta ograničenja predviđena zakonom, ako poštuju bit navedenih prava i sloboda, nužna su i zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija. Nadalje, članak 39. stavak 3. Sporazuma TRIPS dopušta otkrivanje podataka koje je podnio podnositelj zahtjeva za odobrenje stavljanja farmaceutskog ili kemijskog proizvoda na tržište ako je otkrivanje potrebno za zaštitu javnosti.

99

U okviru odvagivanja između prava zajamčenih člancima 16. i 17. Povelje kao i člankom 39. stavkom 3. Sporazuma TRIPS, s jedne strane, i ciljeva zaštite okoliša i najšireg mogućeg otkrivanja informacija o okolišu, s druge strane, zakonodavac je, u skladu sa širokom marginom prosudbe kojom raspolaže, smatrao da je, kako bi se zajamčilo ostvarivanje tih ciljeva, potrebno predvidjeti da zahtjev za pristup koji se odnosi na „podatke o emisijama u okoliš“ ne može, uzimajući u obzir relevantnost i važnost tih podataka za zaštitu okoliša, biti odbijen iz razloga što bi njihovo otkrivanje negativno utjecalo na povjerljivost trgovačkih ili industrijskih podataka.

100

U tom pogledu, tumačenje pojma „podaci o emisijama u okoliš“ koje proizlazi iz točke 96. ove presude ne pretpostavlja ni na koji način da svi podaci sadržani u spisima odobrenja za stavljanje sredstva za zaštitu bilja ili biocidnog pripravka na tržište, a osobito svi podaci proizašli iz studija provedenih radi dobivanja tog odobrenja, potpadaju pod taj pojam i da se uvijek moraju otkriti. Naime, samo su podaci koji se odnose na „emisije u okoliš“ obuhvaćeni tim pojmom, što osobito isključuje ne samo podatke koji se ne odnose na emisije predmetnog proizvoda u okoliš, već i, kao što to proizlazi iz točaka 77. do 80. ove presude, podatke koji se odnose na hipotetske emisije, tj. emisije koje nisu stvarne ni predvidljive u okolnostima koje čine uobičajene ili realne uvjete uporabe. To tumačenje, prema tome, ne podrazumijeva neproporcionalno zadiranje u zaštitu prava zajamčenih člancima 16. i 17. Povelje i člankom 39. stavkom 3. Sporazuma TRIPS.

101

Što se tiče, s druge strane, članka 63. Uredbe br. 1107/2009, valja podsjetiti da se, kao što je to navedeno u točki 43. ove presude, taj članak primjenjuje ne dovodeći u pitanje Direktivu 2003/4. Tako iz tog članka uopće ne proizlazi da se ondje spomenuti podaci ne bi mogli kvalificirati kao „podaci o emisijama u okoliš“ ili da ti podaci nikad ne bi mogli biti otkriveni primjenom te direktive.

102

Nadalje, valja istaknuti da tumačenje tog pojma koje proizlazi iz točke 96. ove presude ne oduzima navedenom članku 63. korisni učinak. Naime, pretpostavka uspostavljena stavkom 2. tog članka omogućuje nadležnom tijelu smatrati da su podaci koje je podnio podnositelj zahtjeva za odobrenje za stavljanje na tržište, a na koje se odnosi ta odredba, načelno povjerljivi i da se ne mogu staviti javnosti na raspolaganje ako nije postavljen nijedan zahtjev za pristup tim podacima na temelju Direktive 2003/4. Ta pretpostavka također jamči navedenom podnositelju da će, u slučaju podnošenja takvog zahtjeva, nadležno tijelo moći otkriti te podatke tek nakon što je za svaki podatak utvrdilo odnosi li se na emisije u okoliš ili postoji li drugi prevladavajući javni interes koji opravdava to otkrivanje.

103

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na treće do sedmo i deveto pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. drugi podstavak Direktive 2003/4 treba tumačiti na način da:

104

Svojim osmim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 2. drugi podstavak Direktive 2003/4 tumačiti na način da, u slučaju zahtjeva za pristup podacima o emisijama u okoliš, izvor tih podataka treba biti u potpunosti otkriven ili se pak treba ograničiti na relevantne podatke koji iz njega mogu biti izdvojeni.

105

Iz te odredbe proizlazi da se razlozi iz članka 4. stavka 2. prvog podstavka točaka (a), (d), (f) do (h) Direktive 2003/4 ne mogu suprotstaviti zahtjevu za pristup informacijama o okolišu ako se taj zahtjev odnosi na podatke o emisijama u okoliš. U tim okolnostima, ako bi otkrivanje zatraženih podataka negativno utjecalo na interese navedene u toj odredbi, treba otkriti samo relevantne podatke koji se mogu izvesti iz izvora informacija, a koji se odnose na emisije u okoliš, ako je moguće razdvojiti te podatke od ostalih informacija koje navedeni izvor sadržava, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

106

S obzirom na prethodna razmatranja, na osmo pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. drugi podstavak Direktive 2003/4 treba tumačiti na način da, u slučaju zahtjeva za pristup podacima o emisijama u okoliš čije bi otkrivanje negativno utjecalo na jedan od interesa navedenih u članku 4. stavku 2. prvom podstavku točkama (a), (d), (f) do (h) te direktive, treba otkriti samo relevantne podatke koji se mogu izvesti iz izvora informacija, a koji se odnose na emisije u okoliš, ako je moguće razdvojiti te podatke od ostalih informacija koje navedeni izvor sadržava, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

107

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) odlučuje: