1

Svojom žalbom, društvo Trafilerie Meridionali SpA (u daljnjem tekstu: Trame) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 15. srpnja 2015., Trafilerie Meridionali/Komisija (T‑422/10, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2015:512;), kojom je Opći sud djelomično odbio tužbu tog društva za poništenje i preinaku Odluke Komisije C (2010) 4387 final od 30. lipnja 2010. o postupku primjene članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/38344 – Čelik za prednapinjanje), izmijenjene Odlukom Komisije C (2010) 6676 final od 30. rujna 2010. i Odlukom Komisije C (2011) 2269 final od 4. travnja 2011. (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.; u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.), u pogledu „Sposobnosti plaćanja“ propisuju sljedeće:

3

Ovaj se predmet odnosi na sektor čelika za prednapinjanje (u daljnjem tekstu: čelik za prednapinjanje). Tim se izrazom označavaju metalne žice i užad od valjane žice i, osobito, čelik za prednapeti beton koji se koristi za izradu balkona, stupova za temelje ili vodova, te čelik za naknadno prednapinjanje betona, koji se koristi u niskogradnji, u podzemnoj gradnji ili za izgradnju mostova.

4

Trame je talijanski proizvođač užadi od triju i sedam žica, kao i drugih vrsta čelika. Barem od početka 1997. i do kraja 2002., razdoblja u kojem se to društvo zvalo „Trafilerie Meridionali SpA“, njegov je kapital bio u većinskom vlasništvu jedne obitelji. Dana 28. travnja 2008., to je društvo promijenilo naziv postavši Emme Holding SpA, te je osnovalo društvo kćer pod nazivom „Trafilerie Meridionali Srl“ koje je preuzelo proizvodne djelatnosti svojega društva majke. Dana 11. studenoga 2013. društvo Emme Holding preuzelo je to društvo kćer i vratilo naziv „Trafilerie Meridionali SpA“.

5

Dobivši informacije od Bundeskartellamta (Savezno tijelo nadležno za tržišno natjecanje, Njemačka) i od jednog proizvođača čelika za prednapinjanje u vezi s povredom članka 101. UFEU‑a, Komisija je 19. i 20. rujna 2002., provela pretrage u prostorijama nekoliko poduzetnika.

6

Po završetku istrage, Komisija je 30. rujna 2008. donijela Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku protiv nekoliko društava, među kojima je bilo i društvo Trame. Adresati te Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku podnijeli su pisana očitovanja kao odgovor na činjenice koje je utvrdila Komisija. Dana 11. i 12. veljače 2009. održano je saslušanje u kojem je sudjelovalo društvo Trame.

7

Spornom odlukom Komisija je smatrala da je nekoliko dobavljača čelika za prednapinjanje povrijedilo članak 101. stavak 1. UFEU‑a, i, počevši od 1. siječnja 1994., članak 53. stavak 1. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 3.), sudjelujući u zabranjenom sporazumu na europskoj kao i na nacionalnoj i regionalnoj razini u razdoblju od 1. siječnja 1984. i 19. rujna 2002.

8

Navedeni zabranjeni sporazum sastoji se, među ostalim, od sljedećih dogovora:

9

Komisija je u spornoj odluci smatrala da je društvo Trame sudjelovalo u klubu Italia od 4. ožujka 1997. do 19. rujna 2002., i da je, počevši od 15. svibnja 2000., „[znalo] ili je razumno trebalo znati za različite razine zabranjenog sporazuma“, a posebno za klub Europa. Komisija je stoga utvrdila da je društvo Trame odgovorno za sudjelovanje u zabranjenom sporazumu za to razdoblje od 4. ožujka 1997. do 19. rujna 2002.

10

Društvu Trame je zbog te povrede izrečena novčana kazna u visini od 3,249 milijuna eura. Komisija je u tom pogledu osnovni iznos novčane kazne najprije ocijenila u visini od 10 milijuna eura, a potom je taj osnovni iznos smanjila na 9,5 milijuna eura kako bi uzela u obzir manje važnu ulogu tog društva u predmetnom zabranjenom sporazumu. Naposljetku, s obzirom na to da je navedeni iznos prelazio gornju granicu od 10 % ukupnog prihoda društva Trame ostvarenog u 2009., odnosno 32, 5 milijuna eura, Komisija je konačni iznos novčane kazne utvrdila u visini od 3,249 milijuna eura.

11

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 15. rujna 2010. društvo Trame pokrenulo je postupak za poništenje i preinaku sporne odluke.

12

U prilog svojoj tužbi, društvo Trame je istaknulo pet tužbenih razloga u vezi s njegovim sudjelovanjem u zabranjenom sporazumu i s utjecajem tog sudjelovanja na iznos novčane kazne. Prvi tužbeni razlog osobito se temeljio na tvrdnji da ga je Komisija pogrešno teretila za sudjelovanje u jedinstvenoj povredi. Nakon donošenja Odluke C(2011) 2269 final društvo Trame prilagodilo je svoje tužbene razloge kako bi se pozvalo i na povredu načelâ proporcionalnosti i jednakog postupanja zbog činjenice da se prilikom određivanja iznosa novčane kazne drukčije postupalo prema društvima ArcelorMittal SA i OriMartin SA nego što se postupalo prema njemu. Društvo Trame naposljetku je istaknulo šesti tužbeni razlog koji se temelji na njegovoj nesposobnosti plaćanja novčane kazne.

13

Pobijanom presudom Opći je sud poništio spornu odluku u dijelu u kojem je Komisija tom odlukom, s jedne strane, utvrdila da je društvo Trame sudjelovalo u sveeuropskom dijelu predmetne povrede u razdoblju od 4. ožujka 1997. do 9. listopada 2000., zaključila da se to sudjelovanje odnosilo na užad od triju žica za razdoblje od 4. ožujka 1997. do 28. veljače 2000. i utvrdila da je sudjelovalo u protutržišnim praksama u razdoblju od 30. kolovoza 2001. do 10. lipnja 2002. i, s druge strane, društvu Trame izrekla neproporcionalnu novčanu kaznu kako bi sankcionirala njegovo sudjelovanje u jedinstvenoj povredi u razdoblju od 4. ožujka 1997. do 19. rujna 2002.

14

Izvršavajući svoju neograničenu nadležnost, Opći je sud smatrao da novčana kazna u visini od 5 milijuna eura omogućuje učinkovito suzbijanje nezakonitog ponašanja društva Trame. Međutim, zbog zakonskog praga od 10 % ukupnog prihoda propisanog člankom 23. stavkom 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), Opći je sud utvrdio da konačni iznos novčane kazne izrečene društvu Trame ne može prelaziti 3,2 milijuna eura te je stoga novčanu kaznu utvrdio u potonjem iznosu.

15

Opći je sud u preostalom dijelu odbio tužbu.

16

Nakon što je Komisija u tu svrhu podnijela zahtjev, Opći je sud rješenjem od 10. studenoga 2015.Trafilerie Meridionali/Komisija (T‑422/10 REC, EU:T:2015:857) izvršio ispravak pobijane presude kako bi, s obzirom na podatke koji su u tom pogledu navedeni u spornoj odluci i ponovno spomenuti u točki 20. te presude, točnije odredio konačni iznos novčane kazne izrečene društvu Trame. Opći je sud stoga odlučio da je točke 407. i 408. navedene presude kao i točku 3. izreke valjalo tumačiti tako da se njima iznos novčane kazne utvrđuje u visini od 3,249 milijuna eura.

17

Svojom žalbom žalitelj od Suda zahtijeva da:

18

Komisija od Suda zahtijeva da:

19

Žalitelj u potporu žalbi ističe pet žalbenih razloga. Prvi žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava u dijelu u kojem je Opći sud žalitelju pripisao sudjelovanje u klubu Europa. Drugi žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava koju je Opći sud počinio prilikom ocjene pitanja je li se tužitelju novčana kazna mogla smanjiti zbog njegove nesposobnosti plaćanja. Treći žalbeni razlog odnosi se na metodu koju je Opći sud koristio u svrhu preispitivanja izrečene novčane kazne. Četvrti žalbeni razlog odnosi se na troškove prvostupanjskog postupka. Peti žalbeni razlog temelji se na povredi članka 47. stavka drugog Povelje utoliko što Opći sud pobijanu presudu nije donio u razumnom roku.

20

Svojim prvim žalbenim razlogom žalitelj navodi da se Opći sud, kako bi mu pripisao sudjelovanje u sveeuropskoj dimenziji zabranjenog sporazuma u razdoblju od 9. listopada 2000. do 19. rujna 2002. i kao što proizlazi iz točaka 128. do 132. i točaka 144. i 145. pobijane presude, pozvao na dva elementa, to jest, s jedne strane, činjenicu da je na sastanku kluba Italia od 9. listopada 2000. spomenuo klub Europa i, s druge strane, činjenicu da su na drugom sastanku kluba Italia od 9. listopada 2000. bila prisutna dva poduzetnika na koje se isključivo odnosio klub Europa, to jest, društva Westfälische Drahtindustrie GmbH i Nedri Spanstaal BV (u daljnjem tekstu: Nedri), kao i proizvođači koje nije najviše interesirala Italija, to jest, DWK Drahtwerk Köln GmbH i Saarstahl AG (u daljnjem tekstu: DWK).

21

Žalitelj prvenstveno tvrdi da je Opći sud iskrivio činjenice i očito pogrešno protumačio dokaze time što je presudio da je društvo Nedri isključivo sudjelovalo u klubu Europa a ne u klubu Italia. Kao što to proizlazi iz dokumenata dostavljenih Sudu, u razdoblju od srpnja do rujna 2000., društvo Nedri je najavilo da namjerava ishoditi potrebna odobrenja za prodaju svojih proizvoda u Italiji. Žalitelj je stoga mogao smatrati da to društvo nije sudionik kluba Europa, već treće društvo koje je zainteresirano pridružiti se klubu Italia, s obzirom na njegov skori ulazak na talijansko tržište.

22

Jednako tako, veza koju je Opći sud utvrdio između društva DWK i kluba Europa također je rezultat iskrivljivanja dokaza. Žalitelj ističe da iz točke 816. sporne odluke proizlazi da je društvo DWK djelovalo na nacionalnom teritoriju, što objašnjava zašto mu je Komisija pripisala sudjelovanje u cjelokupnom klubu Italia, barem za razdoblje između 24. veljače 1997. i 6. studenoga 2000. Stoga je po njegovu sudu prirodno da je društvo DWK prisustvovalo sastanku od 9. listopada 2000.

23

Žalitelj tvrdi da sama okolnost da je na sastanku kluba Italia od 15. svibnja 2000. klub Europa spomenut dvaput tijekom razgovora, jednom izričito i jednom implicitno, nije dovoljna, kao što proizlazi iz točaka 133. do 135. pobijane presude da se na temelju nje žalitelju pripiše sudjelovanje u potonjem klubu.

24

Podredno, žalitelj tvrdi da se na temelju dvaju elemenata na koja se Opći sud pozvao da bi mu pripisao sudjelovanje u sveeuropskoj dimenziji zabranjenog sporazuma, kako su navedeni u točki 20. ove presude, u najboljem slučaju može smatrati da je znao za postojanje kluba Europa. Međutim, kao što to proizlazi iz točke 63. presude od 4. srpnja 2013., Komisija/Aalberts Industries i dr. (C‑287/11 P, EU:C:2013:445), i točke 42. presude od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens (C‑441/11 P, EU:C:2012:778), kako bi se poduzetniku mogla pripisati povreda u kojoj nije izravno sudjelovao, potrebno je, s jedne strane, dokazati da je znao ili je razumno mogao predvidjeti ponašanja drugih poduzetnika u tom kontekstu i, s druge strane, da je namjeravao vlastitim ponašanjem pridonijeti zajedničkim ciljevima svih sudionika.

25

Žalitelj smatra kako elementi na koje se Opći sud pozvao ne dokazuju ni da je znao ili da je razumno mogao predvidjeti ponašanje drugih poduzetnika u okviru kluba Europa, ni da je svojim ponašanjem namjeravao pridonijeti tom klubu. Stoga je tvrdnja iz točke 144. pobijane presude da je žalitelj „mog[ao] znati za prirodu i ciljeve koje nastoji ostvariti klub Europa“ rezultat iskrivljivanja dokaza.

26

Žalitelj tvrdi da je, u tom kontekstu, pogrešno tumačenje Općeg suda još očitije s obzirom na, s jedne strane, činjenicu da tržišta izvan Italije njemu uopće nisu zanimljiva s obzirom na to da, zato što nema potrebna odobrenja, svoj proizvod isključivo prodaje na talijanskom državnom području i, s druge strane, činjenicu da je njegova uloga, uključujući i onu u klubu Italija, bila sporedna.

27

Žalitelj smatra da je pobijana presuda stoga manjkava u dijelu koji se odnosi na sankciju koja mu je izrečena.

28

Komisija smatra da je prvi žalbeni razlog očito nedopušten i, u svakom slučaju, neosnovan.

29

Kao prvo, kad je riječ o argumentima koje je žalitelj iznio u točkama 21. do 23. ove presude, treba utvrditi da on, pod krinkom tvrdnje o iskrivljivanju dokaza, zapravo želi da Sud ponovno ocijeni činjenice i dokaze koji su izneseni pred Općim sudom u pogledu veza koje, s jedne strane, postoje između društva Nedri i kluba Europa i, s druge strane, društva DWK i tog kluba. S obzirom na to da su takvi argumenti nedopušteni u stadiju žalbe, treba ih odbaciti.

30

Kao drugo, kad je riječ o argumentaciji koju je žalitelj iznio podredno, kako je navedena u točkama 24. do 26. ove presude, treba primijetiti da tom argumentacijom žalitelj ne osporava tumačenje koje je Opći sud dao u pogledu sudske prakse iz točke 24. ove presude, već njezinu primjenu na ovu situaciju.

31

Naime, Opći je sud u točki 92. pobijane presude pravilno naveo sudsku praksu prema kojoj poduzetnik koji je sudjelovao u jedinstvenoj i složenoj povredi vlastitim ponašanjem, koje je obuhvaćeno pojmom sporazuma ili usklađenog djelovanja s protutržišnim ciljem, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, i kojim se namjeravalo pridonijeti ostvarivanju povrede u cjelini, tako može također biti odgovoran za ponašanje drugih poduzetnika u okviru iste povrede za čitavo razdoblje svojeg sudjelovanja u navedenoj povredi kada je utvrđeno da je navedeni poduzetnik namjeravao vlastitim ponašanjem pridonijeti zajedničkim ciljevima svih sudionika i da je znao za protupravna ponašanja koja su planirali ili proveli ostali poduzetnici radi postizanja istih ciljeva ili da ih je mogao razumno predvidjeti i da je za to bio spreman preuzeti rizik (presuda od 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, EU:C:2012:778, t. 42.).

32

Potom, nakon što je, kao što proizlazi iz točaka 108. do 141. pobijane presude, podrobno ispitao dokaze koji su pred njim izneseni o žaliteljevu sudjelovanju u jedinstvenoj povredi o kojoj je riječ, Opći je sud, osobito u točkama 144. i 145. te presude, zaključio da je, s obzirom na te dokaze, Komisija s pravom smatrala da je počevši od 9. listopada 2000. društvo Trame „namjeravalo vlastitim ponašanjem pridonijeti zajedničkim ciljevima svih sudionika zabranjenog sporazuma [...] i da je znalo za protupravna ponašanja koja su planirali ili proveli ostali poduzetnici radi postizanja istih ciljeva, ili da ih je moglo razumno predvidjeti i da je za to bilo spremno preuzeti rizik“.

33

Mora se utvrditi da osporavanjem vrijednosti koju je Opći sud pripisao navedenim dokazima kako bi se doveli u pitanje zaključci do kojih je potonji u tom pogledu došao, žalitelj svojom argumentacijom ponovno zahtijeva da Sud izvrši tumačenje činjenica i dokaza drukčije od onog koje je Opći sud izvršio u okviru svoje slobodne ocjene činjenica.

34

Iz toga slijedi da je prvi žalbeni razlog u cijelosti nedopušten te ga stoga treba odbaciti.

35

Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava ne obrazloživši razloge za odbijanje tužbenog razloga iznesenog u prvom stupnju koji se odnosi na Komisijinu povredu načela jednakog postupanja u okviru ocjene u vezi sa smanjenjem novčanih kazni zbog nesposobnosti plaćanja.

36

Žalitelj podsjeća da je pred Općim sudom istaknuo tužbeni razlog koji se temelji na tvrdnji da je Komisija, smanjivši novčanu kaznu društvu CB kao i društvu Itas a odbivši njemu smanjiti novčanu kaznu, iako je njegova financijska situacija bila mnogo gora od onih društava CB i Itas, povrijedila načelo jednakog postupanja. Međutim, unatoč specifičnim argumentima koji su u tom pogledu istaknuti pred Općim sudom, taj je sud u točkama 391. i 392. pobijane presude samo naveo da je Komisija, kako bi utvrdila jesu li ispunjeni potrebni uvjeti za primjenu kriterija nesposobnosti plaćanja, uzela u obzir financijsku situaciju svakog poduzetnika a ne njihove načine sudjelovanja u povredi. Po žaliteljevu mišljenju, Opći sud nije uopće analizirao brojne i precizne financijske i imovinske podatke koje je žalitelj dostavio tijekom postupka.

37

Činjenica da Opći sud nije ispitao navedenu žaliteljevu argumentaciju proizlazi i iz točke 353. pobijane presude u kojoj je Opći sud, pogrešno i djelomično, sažeo tvrdnju koja je u tom pogledu iznesena u prvostupanjskoj tužbi.

38

Žalitelj dodaje da je pobijana presuda stoga manjkava i kad je riječ o sankciji koja mu je izrečena.

39

Komisija smatra da je drugi žalbeni razlog neosnovan.

40

Utoliko što žalitelj u okviru ovog žalbenog razloga prigovara Općem sudu da je povrijedio obvezu obrazlaganja time što u točkama 391. i 392. pobijane presude nije dovoljno ispitao argumente iznesene u potporu tužbenom razlogu iz prvostupanjskog postupka koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja, valja podsjetiti da obveza obrazlaganja propisana člankom 296. UFEU‑a, predstavlja bitan postupovni zahtjev koji se mora razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost osporenog akta (presuda od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 146. i navedena sudska praksa).

41

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, obveza obrazlaganja presuda, koju Opći sud ima na temelju članka 36. i članka 53. stavka 1. Statuta Suda Europske unije, njemu ne nalaže da pruži obrazloženje kojim bi se, iscrpno i pojedinačno, osvrnuo na sve tvrdnje koje su iznijele stranke u sporu. Obrazloženje stoga može biti implicitno pod uvjetom da se njime zainteresiranim osobama omogućava da saznaju razloge na kojima je Opći sud utemeljio odluku, a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za obavljanje nadzora u okviru žalbe (presuda od 8. ožujka 2016., Grčka/Komisija, C‑431/14 P, EU:C:2016:145, t. 38.).

42

U ovom slučaju, mora se utvrditi da obrazloženje iz točaka 391. i 392. pobijane presude zainteresiranim osobama a osobito žalitelju omogućava da saznaju razloge na kojima je Opći sud utemeljio odluku, a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za obavljanje nadzora u okviru ove žalbe.

43

Utoliko što žalitelj prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije uzeo u obzir sve relevantne elemente, dovoljno je istaknuti da, čak i pod pretpostavkom da je društvo Trames u prvostupanjskom postupku iznijelo argumentaciju opisanu u točkama 35. i 36. ove presude, i da je ta argumentacija samo djelomično izložena u točki 353. pobijane presude, žaliteljeva argumentacija je u svakom slučaju neosnovana.

44

Naime, s obzirom na to da je Opći sud u točkama 355. do 390. pobijane presude izložio razloge zbog kojih je smatrao da je žalitelj mogao platiti iznos novčane kazne koja mu je bila izrečena, mogao je ispitati samo prigovor koji mu je podnesen, a koji se temeljio na povredi načela jednakog postupanja, utvrdivši, u točki 391. pobijane presude, da su se situacije društva CB i društva Itas razlikovale na financijskom planu i da je „Komisija, s obzirom na te razlike, a ne na načine sudjelovanja tih poduzetnika u povredi, smatrala da je prikladno djelomično smanjiti iznos predmetne novčane kazne, izračunane s obzirom na nesposobnost plaćanja svakog od tih poduzetnika“.

45

Međutim, u toj ocjeni, s jedne strane, nema pogreške koja se tiče prava i, s druge strane, iz nje ne proizlazi da je zahvaćena bilo kakvom pogreškom koja bi mogla biti posljedica elementa koji Opći sud nije uzeo u obzir.

46

Stoga je drugi žalbeni razlog neosnovan i treba ga odbiti.

47

Svojim trećim žalbenim razlogom, žalitelj tvrdi da pobijana presuda nije obrazložena u dijelu koji se odnosi na izračun novčane kazne. Žalitelj osobito smatra da se iz teksta te presude ne može zaključiti koju je metodu izračuna Opći sud koristio kako bi odredio iznos te novčane kazne. Navodi i da, uzimajući u obzir utvrđenja iz točke 398. navedene presude, može se, međutim, s pravom smatrati da navedena metoda nije ona koju je koristila sama Komisija.

48

Nepostojanje odgovarajućeg objašnjenja, osobito kad je riječ o „težini“ pridanoj svakom od relevantnih činjeničnih elemenata, žalitelja sprečava da usporedi, s jedne strane, izračune novčane kazne kako ih je Komisija izvršila u pogledu drugih poduzetnika adresata sporne odluke koji nisu podnijeli tužbu Općem sudu ili kojima je, nakon što su podnijeli takvu tužbu, Opći sud odbio argumente u vezi s novčanom kaznom i, s druge strane, izračune novčane kazne kako ih je izvršio sam Opći sud, kada su prihvaćeni argumenti drugih poduzetnika adresata te odluke slični onima koje je iznio žalitelj, što je za posljedicu imalo izmjenu novčane kazne. Obveza obrazlaganja od osobite je važnosti u slučaju sankcioniranja brojnih poduzetnika za istu povredu.

49

Pozivajući se, među ostalim, na sudsku praksu proisteklu iz presuda od 16. studenoga 2000., Weig/Komisija (C‑280/98 P, EU:C:2000:627, t. 52. do 68.), i od 16. studenoga 2000., Sarrió/Komisija (C‑291/98P, EU:C:2000:631, t. 91. do 100.), žalitelj tvrdi da postoje brojni presedani u kojima je Sud smatrao da treba ukinuti presudu Općeg suda jer je prilikom izmjene novčane kazne koristio metodu izračuna drukčiju od one koju je koristila Komisija ili sam Opći sud u pogledu drugih poduzetnika uključenih u predmetnu povredu. Iako je točno da je Sud već utvrdio, osobito u točki 181. svoje presude od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija (C‑295/12P, EU:C:2014:2062) da Komisija nije obvezna navesti brojčane elemente koji se odnose na način izračuna novčane kazne, ipak je naglasio da je u najmanju ruku „poželjno“ navesti mehanizam određivanja iznosa sankcije.

50

Šturo upućivanje u točki 399. pobijane presude na kriterije koji se odnose na težinu i trajanje povrede kao i na načelo individualizacije kazni nije dovoljno da bi se popunila ta praznina s obzirom na, među ostalim, složenost konkretnog slučaja i broj čimbenika koje treba uzeti u obzir.

51

Komisija tvrdi da je treći žalbeni razlog neosnovan.

52

Treba utvrditi da pobijana presuda, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 40. i 41. ove presude, ispunjava zahtjeve koji se odnose na obrazlaganje i koji su obvezivali Opći sud, s obzirom na to da je potonji, u točkama 401. do 407. potonje presude, podrobno izložio čimbenike koje je uzeo u obzir kod donošenja svoje odluke o utvrđivanju iznosa novčane kazne (vidjeti u tom smislu presudu od 22. studenoga 2012., E.ON Energie/Komisija, C‑89/11 P, EU:C:2012:738, t. 133.).

53

Opći je sud, konkretno, u točkama 398. do 408. pobijane presude, izvršavajući svoju neograničenu nadležnost, odredio iznos novčane kazne izrečene društvu Trame uzimajući u obzir njegovo sudjelovanje u jedinstvenoj povredi. U točkama 401. do 405. te presude Opći je sud izložio okolnosti tužiteljeve situacije koje je smatrao relevantnima kad je riječ o, osobito, težini i trajanju njegova sudjelovanja u toj povredi. Iz točke 406. navedene presude proizlazi da je prilikom određivanja iznosa te novčane kazne Opći sud uzeo u obzir potrebu da se osigura njezin dovoljno odvraćajući učinak kao i načelo proporcionalnosti.

54

Iz točaka 398. do 406. pobijane presude također proizlazi da je Opći sud smatrao da ga ne obvezuju ni izračuni Komisije ni njezine smjernice, već je izvršio vlastitu ocjenu iznosa novčane kazne uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja.

55

U tim okolnostima, žalitelj ne može prigovarati Općem sudu zbog nedostatnog obrazloženja zato što nije precizno naveo metodu izračuna koju je koristio ni, osobito, pojasnio „težinu“ pridanu svakom od relevantnih činjeničnih elemenata koje je u tom pogledu uzeo u obzir.

56

Naime, treba podsjetiti da Sud samo kada smatra da je iznos sankcije ne samo neprimjeren, već čak i pretjeran do te mjere da je neproporcionalan, može iz razloga neprimjerenosti iznosa novčane kazne utvrditi postojanje pogreške koja se tiče prava koju je počinio Opći sud (vidjeti presudu od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, EU:C:2014:2062, t. 205. kao i navedenu sudsku praksu).

57

Obrazloženje koje je Opći sud dao prilikom svoje ocjene iznosa novčane kazne u ovom slučaju omogućilo je žalitelju da pred Sudom iznosi tvrdnju o eventualnom nerazmjeru u smislu sudske prakse navedene u prethodnoj točki ove presude a Sudu da izvrši svoj nadzor.

58

S obzirom na prethodna razmatranja, treći žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

59

Žalitelj tvrdi da pogreške koje se tiču prava počinjene od strane Općeg suda i navedene u okviru prvih dvaju žalbenih razloga obezvređuju zaključak Općeg suda iz točaka 411. i 412. pobijane presude prema kojemu je svaka stranka dužna snositi vlastite troškove.

60

Komisija smatra da ne postoji razlog za preinaku pobijane presude s tim u vezi s obzirom na to da ne treba prihvatiti ni prvi ni drugi žalbeni razlog.

61

Budući da ovaj žalbeni razlog ovisi o prihvaćanju prvog i drugog žalbenog razloga, ili jednog od njih, a oba su odbijena, treba odbiti i ovaj žalbeni razlog.

62

Pozivajući se na sudsku praksu proisteklu iz presude od 12. studenoga 2014., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija (C‑580/12 P, EU:C:2014:2363), žalitelj tvrdi da, kad je očito da je Opći sud na dovoljno ozbiljan način povrijedio obvezu koju ima na temelju članka 47. stavka drugog Povelje da o predmetu odluči u razumnom roku, Sud može donijeti odluku o zahtjevu za popravljanje štete.

63

Žalitelj smatra da su ti uvjeti u ovom slučaju ispunjeni. Konkretno, od dana podnošenja tužbe, to jest, 15. rujna 2010., do dana dostave pobijane presude, to jest, 23. srpnja 2015., proteklo je gotovo pet godina, uključujući razdoblje neaktivnosti dulje od dvije godine od dana kad je Komisija podnijela svoj odgovor na repliku do dana kad je Opći sud strankama dostavio mjere upravljanja postupkom. Žalitelj smatra da su navedeni rokovi predugi i neopravdani.

64

Komisija tvrdi da je peti žalbeni razlog očito nedopušten s obzirom na to da žaliteljeva namjera, time što od Suda zahtijeva da utvrdi da je Opći sud povrijedio obvezu koja proizlazi iz članka 47. stavka drugog Povelje, nije ishoditi ukidanje pobijane presude. Iako je Sud ponekad, u nekim presudama, koristeći obiter dictum utvrdio da je postupak pred Općim sudom trajao predugo, ta utvrđenja nisu rezultirala samostalnim utvrđenjima u izreci tih presuda. Osim toga, u ovom slučaju situacija je drukčija s obzirom na to da je žalitelj u potporu takvom zahtjevu za samostalnim utvrđenjem istaknuo specifičan zahtjev i također iznio specifičan žalbeni razlog.

65

Utoliko što žalitelj od Suda zahtijeva da odluči o njegovu zahtjevu za naknadu štete pretrpljenu zbog navodne povrede članka 47. stavka 2. Povelje od strane Općeg suda, treba podsjetiti da povreda od strane suda Europske unije obveze, koja proizlazi iz te odredbe, da u predmetima koji su mu podneseni presudi u razumnom roku treba biti sankcionirana u postupku za naknadu štete pokrenutom pred Općim sudom jer upravo takva tužba predstavlja djelotvorni pravni lijek. Stoga se zahtjev za popravljanje štete pretrpljene nepoštovanjem razumnog roka od strane Općeg suda ne može podnijeti izravno Sudu u okviru žalbe, već se mora podnijeti samome Općem sudu (presude od 26. studenoga 2013., Gascogne Sack Deutschland/Komisija, C‑40/12 P, EU:C:2013:768, t. 89. i 90.; od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija, C‑58/12 P, EU:C:2013:770, t. 83. i 84., kao i od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, EU:C:2014:2062, t. 66.).

66

Opći je sud, nadležan na temelju članka 256. stavka 1. UFEU‑a, dužan odlučiti o zahtjevu za naknadu štete koji mu je podnesen, i to u vijeću drugačijeg sastava od vijeća koje je sudilo u predmetu čije je trajanje predmetom kritika (presude od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija, C‑58/12 P, EU:C:2013:770, t. 90. i od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, EU:C:2014:2062, t. 67.).

67

S obzirom na navedeno, u slučaju kad je očito, bez potrebe da stranke u vezi s tim podnesu dodatne dokaze, očito da je Opći sud na dovoljno ozbiljan način povrijedio svoju obvezu suđenja u razumnom roku, Sud to može utvrditi (presuda od 9. lipnja 2016., Repsol Lubricantes y Especialidades i dr./Komisija, C‑617/13 P, EU:C:2016:416, t. 100. i navedena sudska praksa).

68

To nije slučaj u ovom predmetu. Naime, kako bi se u ovom predmetu Sud mogao očitovati o nepoštovanju razumnog roka od strane Općeg suda, stranke moraju predočiti dodatne dokaze.

69

S obzirom na prethodno navedeno, peti žalbeni razlog treba odbiti.

70

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da žalbu treba odbiti u cijelosti.

71

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

72

U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, ako postoji takav zahtjev, snositi troškove. Budući da je Komisija podnijela zahtjev da se žalitelju naloži snošenje troškova i da on nije uspio u svojem žalbenom zahtjevu, treba mu naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenoga, Sud (šesto vijeće) proglašava i presuđuje: