—

za Alstom Power Thermal Services, S. M. Békési, ügyvéd,

—

za mađarsku vladu, M. Z. Fehér i G. Koós, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, A. Tokár i M. Wilderspin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 10. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku poglavlje 19., svezak 6., str. 109.) i članka 23. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1., u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles I) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.).

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između Hőszig Kft. i Alstom Power Thermal Services (u daljnjem tekstu: Alstom) koji je pravni slijednik Technos et Compagnie (u daljnjem tekstu: Technos) povodom izvršenja ugovora sklopljenih između stranaka i za koje se osporava nadležnost suda koji je uputio zahtjev za vođenje postupka u navedenom predmetu na temelju klauzule o prenošenju nadležnosti.

3

Članak 1. Uredbe Rim I utvrđuje njezino materijalno područje primjene. Stavak 2. tog članka predviđa da je određeni broj područja isključen iz tog područja primjene, među kojima, u točki (e) tog stavka, „sporazum(i) o arbitraži i sporazum(i) o odabiru suda”.

4

Člankom 3. stavkom 1. te uredbe određeno je:

„Na ugovor se primjenjuje pravo koje su stranke izabrale. Izbor se navodi izrijekom ili jasno proizlazi iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja. Ugovorne stranke imaju mogućnost same izabrati mjerodavno pravo za cijeli ugovor odnosno jedan njegov dio.

5

Članak 4. stavak 1. te uredbe propisuje:

„U mjeri u kojoj pravo koje je mjerodavno za ugovor nije odabrano u skladu s člankom 3., te ne dovodeći u pitanje članke od 5. do 8., pravo kojem podliježe ugovor utvrđuje se kako slijedi:

[...]

[...]”

6

Pod naslovom „Pristanak i materijalna valjanost”, članak 10. te iste uredbe glasi kako slijedi:

„1.   Postojanje i valjanost ugovora ili bilo koje odredbe ugovora utvrđuju se pravom kojem bi ugovor bio podložan na temelju ove Uredbe da je ugovor ili njegova odredba valjana.

2.   Bez obzira na to, ugovorna stranka kako bi utvrdila da nije dala svoj pristanak, može se osloniti na pravo države u kojoj ima uobičajeno boravište ako iz okolnosti proizlazi da ne bi bilo razumno utvrđivati učinak njenih postupaka u skladu s pravom utvrđenim u stavku 1.”

7

U skladu s uvodnim izjavama 11. i 14. Uredbe Bruxelles I:

[...]

8

Članak 5. te uredbe određuje:

„Osoba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena:

[...]“

9

U poglavlju II. pod naslovom „Nadležnost” članak 23. navedene uredbe, koji se nalazi u odjeljku 7. naslovljenom „Ugovorena nadležnost”, glasi kako slijedi:

„1.   Ako se stranke, od kojih jedna ili više njih ima domicil u državi članici, sporazume da će sud ili sudovi države članice biti nadležni za sporove koji nastanu ili su nastali u vezi s određenim pravnim odnosom, nadležan će biti taj sud ili ti sudovi. Takva nadležnost je isključiva, osim ako su stranke postigle drugačiji sporazum. Takav dogovor o prenošenju nadležnosti postiže se:

2.   Svako priopćenje elektroničkim sredstvima koja osiguravaju trajni zapis dogovora, jednako je vrijedno kao i ‚pisani oblik’.”

[...]”

10

Technos, pravna osoba sa sjedištem u Francuskoj, željela je sudjelovati u određenom broju radova u više postojećih elektrana u Francuskoj. U tu svrhu pozvao je Hőszig da mu predloži više ponuda kako bi u svojstvu podizvršitelja sudjelovao u tim radovima. Tako je 18. kolovoza 2009. Technos elektroničkom poštom Hőszigu dostavio popis metalnih struktura koje bi po potrebi trebao proizvesti, naznake tehničkih zahtjeva i opće uvjete poslovanja Technosa (verzija iz prosinca 2008.) (u daljnjem tekstu: opći uvjeti).

11

Nakon što je Hőszig izdao ponudu cijene na temelju tih podataka, sklopljeno je više ugovora na daljinu između stranaka o proizvodnji metalnih struktura koje su se trebale proizvesti u Mađarskoj i ugraditi u elektrane. Stranke se slažu da je najstariji ugovor među njima od 16. prosinca 2010. (u daljnjem tekstu: prvi ugovor).

12

Navedene stranke sporazumjele su se oko više ugovornih odredaba i određenih izmjena u svrhu izvršenja ugovora. U popisu pod nazivom „korištena dokumentacija” dokumenta od kojeg se sastoji prvi ugovor bilo je nabrojano kako slijedi:

navedeni dokumenti se primjenjuju u tom redoslijedu.”

13

Na posljednjoj stranici tog ugovora, sastavljenog na engleskom jeziku, također je navedeno da su „[u] narudžbi navedeni svi najvažniji dokumenti i informacije potrebni za njegovo izvršenje. Obvezni ste posjedovati te dokumente s odgovarajućim specifikacijama i dokumente koji se u istima zahtijevaju. Ako ih ne posjedujete, nedostajuće dokumente možete zatražiti od nas pisanim putem”.

14

U zadnjem članku toga ugovora bilo je navedeno da „izvršitelj izjavljuje da je pročitao i da prihvaća uvjete ove narudžbe, trenutno važeće opće uvjete poslovanja koji su priloženi i sve uvjete okvirnih sporazuma ili ugovora”.

15

Sukladno točki 23.1 općih uvjeta:

„[N]arudžba podliježe francuskom pravu te se tumači u skladu s istim. Isključena je primjena Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe od 11. travnja 1980.

Za sporove koji nastanu zbog valjanosti, ograničenja, izvršenja ili prestanka važenja narudžbe ili u vezi s njima, a koje stranke ne mogu sporazumno riješiti, isključivo i konačno su nadležni sudovi u Parizu, uključujući i za skraćene postupke, sudske naloge i zaštitne mjere.”

16

Između stranaka je nastao spor u pogledu izvršenja ugovora pa je društvo Hőszig 31. listopada 2013. pokrenulo postupak pred sudom koji je uputio zahtjev kao sudom koji je nadležan prema mjestu izvršenja ugovornih činidaba.

17

U prilog svojoj tužbi Hőszig u bitnome ističe da izbor francuskog prava, s njegove strane, očito ne bi bilo razumno postupanje u pogledu učinaka u smislu članka 10. stavka 2. Uredbe Rim I, s obzirom na to da proizvodi koje je proizveo predstavljaju predmet ugovora i da je njihovo mjesto izvršenja njegovo sjedište u Mađarskoj, jer se cijeli proizvodni postupak odvija u toj zemlji do dostave klijentu.

18

Tako Hőszig iznosi da s obzirom na mađarsko pravo valja ispitati odnos između općih uvjeta i različitih ugovora koje su stranke sklopile. Oslanjajući se na to zakonodavstvo, on smatra da opći uvjeti ne čine sastavni dio tih ugovora. Stoga bi određivanje primjenjivog zakona u tim općim uvjetima bilo irelevantno te bi trebalo primijeniti mađarsko pravo sukladno članku 4. stavku 1. točki (b) Uredbe Rim I.

19

Zatim, kada je riječ o sudskoj nadležnosti, Hőszig ističe da bi, s obzirom na to da opći uvjeti nisu dio ukupnosti ugovora, tu nadležnost trebalo dodijeliti mađarskim sudovima primjenom članka 5. stavka 1. točke (a) Uredbe Bruxelles I.

20

Hőszig konačno iznosi da, čak i ako se pretpostavi da opći uvjeti jesu sastavni dio ugovora koje su stranke sklopile, klauzula o prenošenju nadležnosti koja se u njima nalazi nije sukladna članku 23. stavku 1. Uredbe Bruxelles I jer ta klauzula navodi „sudove u Parizu”. Budući da grad Pariz (Francuska) nije država, taj izraz ne označava određeni sud, nego sve sudove koji se nalaze na području tog grada.

21

Alstom je istaknuo prigovor nenadležnosti suda koji je uputio zahtjev. On se u tu svrhu poziva na opće uvjete koji, prema njemu, čine sastavni dio ugovora. Stoga sud koji je uputio zahtjev, na temelju točke 23.1 općih uvjeta, nije nadležan odlučivati u glavnom postupku.

22

Prema Alstomu, članak 10. stavak 2. Uredbe Rim I nudi Hőszigu mogućnost da utvrdi da nije pristao na ugovor ili na neku njegovu odredbu pozivajući se za to na zakon zemlje u kojoj ima svoje uobičajeno boravište, tj. Mađarske, ako iz okolnosti proizlazi da ne bi bilo razumno utvrđivati izraz njegova pristanka u odnosu na zakon koji se načelno primjenjuje na temelju navedene uredbe. U ovom slučaju bilo bi potpuno razumno „utvrđivati učinak postupaka” Hősziga u smislu članka 10. stavka 2. Uredbe Rim I s obzirom na francusko pravo jer je on bio podizvođač naručitelja u postupku javne nabave objavljenom u Francuskoj za radove koje treba izvršiti u elektrani u Francuskoj.

23

Osim toga, klauzula o prenošenju nadležnosti iz točke 23.1. općih uvjeta potpuno je u skladu sa sadržajem članka 23. stavka 1. Uredbe Bruxelles I s obzirom na to da su sudovi u Parizu sudovi države članice, odnosno Francuske Republike. Usko tumačenje koje zagovara Hőszig ne uzima u obzir uvodnu izjavu 14. te uredbe, prema kojoj se autonomija stranaka mora poštovati.

24

Sud koji je uputio zahtjev smatra da, što se tiče prigovora nadležnosti koji je iznio Alstom, treba saznati čine li opći uvjeti sastavni dio ukupnosti ugovora koje su sklopile stranke. U tom smislu, valja odrediti koje „okolnosti” u smislu članka 10. stavka 2. Uredbe Rim I treba uzeti u obzir kako bi se procijenilo u kojoj mjeri je Hőszig izrazio svoj pristanak u pogledu primjenjivosti općih uvjeta.

25

Ako bi na temelju zakona zemlje u kojoj Hőszig ima uobičajeno boravište taj sud došao do zaključka da opći uvjeti čine sastavni dio ukupnosti ugovora, tada bi valjalo odrediti odgovara li klauzula o prenošenju nadležnosti iz točke 23.1. tih općih uvjeta zahtjevima iz članka 23. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.

26

U tim je okolnostima Pécsi Törvényszék (sud u Pečuhu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

27

Svojim drugim pitanjem, koje treba ispitati kao prvo, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 23. stavak 1. Uredbe Bruxelles I tumačiti na način da klauzula o prenošenju nadležnosti, poput one iz glavnog postupka, koja je s jedne strane predviđena u općim uvjetima poslovanja nalogodavca, navedenima u dokumentima od kojih se sastoje ugovori među tim strankama kako su i uručeni tijekom sklapanja i koja s druge strane određuje kao nadležne sudove one sudove jednoga grada države članice, udovoljava uvjetima te odredbe koja se tiče pristanka stranaka i preciznosti sadržaja takve klauzule.

28

Potrebno je najprije podsjetiti da iako je tumačenje klauzule o prenošenju nadležnosti, kako bi se razlikovalo sporove koji ulaze u područje primjene te klauzule, na nacionalnom sudu pred kojim se na nju poziva (presuda od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide, C‑352/13, EU:C:2015:335, t. 67. i navedena sudska praksa), nadležnost suda ili sudova neke države članice, koju su ugovorili suugovaratelji u takvoj klauzuli, prema tekstu članka 23. stavka 1. Uredbe Bruxelles I, načelno je isključiva (vidjeti u tom smislu presudu od 21. svibnja 2015., El Majdoub, C‑322/14, EU:C:2015:334, t. 24.).

29

Zatim, uzimajući u obzir ciljeve i opću strukturu te uredbe i kako bi se osigurala ujednačena primjena tog instrumenta, pojam „sporazum o prenošenju nadležnosti” iz njezina članka 23. stavka 1. treba tumačiti ne kao obično upućivanje na nacionalno pravo jedne ili druge predmetne države nego kao autonomni pojam (presuda od 7. veljače 2013., Refcomp, C‑543/10, EU:C:2013:62, t. 21. i navedena sudska praksa).

30

Konačno, budući da Uredba Bruxelles I u odnosima među državama članicama zamjenjuje Konvenciju od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i priznavanju te izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), kako je izmijenjena kasnijim konvencijama koje se odnose na pristup novih država članica toj konvenciji (u daljnjem tekstu: Briselska konvencija), u slučajevima kada se odredbe tih dvaju akata mogu smatrati istovjetnima, tumačenje odredaba te konvencije koje je dao Sud primjenjuje se i na ovu uredbu (presuda od 23. listopada 2014., flyLAL‑Lithuanian Airlines, C‑302/13, EU:C:2014:2319, t. 25. i navedena sudska praksa).

31

Kada je riječ o članku 17. prvom stavku navedene konvencije, koji je naslijedio članak 23. Uredbe Bruxelles I, Sud je presudio da je klauzula o prenošenju nadležnosti koja odgovara postupovnoj svrsi uređena odredbama iste konvencije čiji je cilj stvaranje ujednačenih pravila o međunarodnoj sudskoj nadležnosti (presuda od 3. srpnja 1997., Benincasa, C‑269/95, EU:C:1997:337, t. 25.).

32

Sud je također imao priliku precizirati da ta odredba ima za cilj da sama predvidi formalne uvjete koje moraju ispunjavati klauzule o prenošenju nadležnosti, i to kako bi se jamčila pravna sigurnost kao i da se utvrdi pristanak stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 16. ožujka 1999., Castelletti (C‑159/97, EU:C:1999:142, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

33

Kada je riječ o zahtjevima iz članka 23. stavka 1. Uredbe Bruxelles I, važno je podsjetiti da ta odredba u bitnome predviđa formalne uvjete i spominje jedan materijalni uvjet u vezi s predmetom takve klauzule to jest da se treba ticati određenog pravnog odnosa (vidjeti u tom smislu presudu od 20. travnja 2016., Profit Investment SIM, C‑366/13, EU:C:2016:282, t. 23. i navedena sudska praksa).

34

U ovom slučaju materijalni uvjet je ispunjen jer proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje da su stranke glavnog postupka vezane različitim ugovorima o uslugama.

35

Što se tiče formalnih uvjeta, valja podsjetiti, s jedne strane, da prema sadržaju navedenog članka 23. stavka 1. klauzula o prenošenju nadležnosti mora, kako bi bila valjana, biti sklopljena u pisanom obliku, ili usmeno i potvrđena u pisanom obliku, odnosno, konačno, u obliku koji je u skladu s praksom uvriježenom među strankama ili, u međunarodnoj trgovini, u obliku koji je u skladu s običajima koji su strankama poznati ili bi im morali biti poznati. Na temelju stavka 2. tog članka, „svako priopćenje elektroničkim sredstvima koja osiguravaju trajni zapis dogovora” treba smatrati jednako kao i „pisani oblik” (vidjeti u tom smislu presudu od 21. svibnja 2015., El Majdoub, C‑322/14, EU:C:2015:334, t. 24.).

36

S druge strane, stvarna suglasnost zainteresiranih stranaka jedan je od ciljeva članka 23. stavka 1. Uredbe Bruxelles I (vidjeti u tom smislu presudu od 21. svibnja 2015., El Majdoub, C‑322/14, EU:C:2015:334, t. 30. i navedenu sudsku praksu). To je opravdano brigom za zaštitu slabije ugovorne strane tako da se izbjegne da klauzule o prenošenju nadležnosti koje u ugovor unese jedna stranka ne prođu nezamijećene (vidjeti u tom smislu presudu od 16. ožujka 1999., Castelletti, C‑159/97, EU:C:1999:142, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

37

Sud pred kojim se vodi postupak ima obvezu ispitati in limine litis jesu li stranke stvarno bile suglasne s klauzulom o prenošenju nadležnosti, a ta suglasnost mora biti jasna i precizna s obzirom na to da oblik koji zahtijeva članak 23. stavak 1. Uredbe Bruxelles I u tom smislu ima funkciju osigurati da pristanak doista bude utvrđen (presude od 6. svibnja 1980., Porta‑Leasing, 784/79, EU:C:1980:123, t. 5. i navedena sudska praksa, i od 21. svibnja 2015., El Majdoub, C‑322/14, EU:C:2015:334, t. 29. i navedena sudska praksa).

38

Kako je naglasio nezavisni odvjetnik u točkama 33. i 34. svojeg mišljenja, iz sudske prakse Suda proizlazi da se postojanje „sporazuma” između stranaka u smislu članka 23. stavka 1. Uredbe Bruxelles I može zaključiti iz okolnosti da su poštovani formalni uvjeti zahtijevani člankom 23. stavkom 1. te uredbe.

39

Kada je riječ o situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj je klauzula o prenošenju nadležnosti određena u općim uvjetima, Sud je već presudio da je takva klauzula zakonita u slučaju da se u samom tekstu ugovora koji su potpisale dvije stranke izričito upućuje na opće uvjete koji sadržavaju tu klauzulu (vidjeti u tom smislu presude od 16. ožujka 1999., Castelletti, C‑159/97, EU:C:1999:142, t. 13., i od 20. travnja 2016., Profit Investment SIM, C‑366/13, EU:C:2016:282, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

40

To međutim vrijedi samo za slučajeve izričitog upućivanja, koje može nadzirati stranka koja postupa s uobičajenim stupnjem pažnje i ako je utvrđeno da su opći uvjeti koji sadržavaju klauzulu o prenošenju nadležnosti doista priopćeni drugoj ugovornoj strani (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 1976., Estasis Saloti di Colzani, 24/76, EU:C:1976:177, t. 12.).

41

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je klauzula o prenošenju nadležnosti predviđena u općim uvjetima poslovanja Technosa, koji su samo navedeni u dokumentima od kojih se sastoje ugovori među tim strankama i koji su uručeni pri njihovu sklapanju.

42

Stoga iz prethodno navedenog proizlazi da klauzula o prenošenju nadležnosti, poput one iz glavnog postupka, odgovara formalnim uvjetima iz članka 23. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.

43

Kada je riječ o preciznosti sadržaja klauzule o prenošenju nadležnosti, u pogledu određenja suda ili sudova države članice kao nadležnih za sporove koji su nastali ili bi mogli nastati između stranaka, Sud je već presudio u odnosu na članak 17. Briselske konvencije da se pojmovi te odredbe ne mogu tumačiti na način da prema njima takva klauzula mora biti formulirana tako da se nadležni sud može utvrditi samo prema njezinu sadržaju. Dovoljno je da su u klauzuli navedeni objektivni čimbenici na temelju kojih su se stranke složile odabrati sud ili sudove pred kojima će rješavati sporove koji su među njima nastali ili koji bi mogli nastati. Ti se čimbenici, koji moraju biti dovoljno precizni da bi sudu pred kojim je postupak pokrenut omogućili da utvrdi je li nadležan, mogu, po potrebi, odrediti s obzirom na konkretne okolnosti predmetnog slučaja (presuda od 9. studenoga 2000., Coreck, C‑387/98, EU:C:2000:606, t. 15.).

44

Takvo tumačenje po uzoru na uobičajenu praksu u gospodarskom prometu opravdava se okolnošću da se članak 23. Uredbe Bruxelles I, kako potvrđuju uvodne izjave 11. i 14., temelji na priznavanju autonomije volje stranaka u području dodjele nadležnosti sudovima koji su pozvani voditi postupke koji ulaze u područje primjene te uredbe (vidjeti u tom smislu presude od 9. studenoga 1978., Meeth, 23/78, EU:C:1978:198, t. 5., i od 21. svibnja 2015., El Majdoub, C‑322/14, EU:C:2015:334, t. 26.).

45

U ovom su slučaju, prema zaključcima suda koji je uputio zahtjev, na temelju klauzule o prenošenju nadležnosti koja je predmet glavnog postupka za sporove koji bi nastali između stranaka „isključivo i konačno nadležni sudovi u Parizu”.

46

Tako, iako ta klauzula ne određuje izričito državu članicu za koju su se stranke suglasile da su njezini sudovi nadležni, dotični sudovi su oni sudovi glavnog grada države članice, koja je u ovom slučaju također ona čije su pravo stranke odredile da se primjenjuje na ugovor, na način da nema sumnje da se navedenom klauzulom, koja se nalazi u ugovoru poput onog koji je predmet glavnog postupka, želi dodijeliti isključivu nadležnost sudovima koji ulaze u pravosudni sustav koji pripada toj državi članici.

47

Stoga, iz okolnosti situacije u ovom slučaju, kako ih je utvrdio sud koji je uputio zahtjev, proizlazi da klauzula o prenošenju nadležnosti, poput one u glavnom postupku, udovoljava zahtjevima preciznosti iz točke 43. ove presude.

48

Nadalje, kako je naglasio nezavisni odvjetnik u točki 44. svojeg mišljenja, važno je istaknuti da klauzula o prenošenju nadležnosti koja se odnosi na „sudove“ jednog grada neke države članice upućuje posredno ali nužno, za točno određenje suda pred kojim se mora pokrenuti postupak, na sustav pravila o nadležnosti koja su na snazi u navedenoj državi članici.

49

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 23. stavak 1. Uredbe Bruxelles I treba tumačiti na način da klauzula o prenošenju nadležnosti, poput one u glavnom postupku, koja je, s jedne strane, predviđena u općim uvjetima poslovanja nalogodavca, koji su navedeni u dokumentima od kojih se sastoje ugovori među tim strankama i koji su uručeni prilikom njihova sklapanja i koja, s druge strane, određuje kao nadležne sudove jednog grada države članice, udovoljava zahtjevima te odredbe koji se odnose na pristanak stranaka i preciznost sadržaja navedene klauzule.

50

Uredba Rim I se na temelju članka 1. stavka 2. točke (e) ne odnosi na klauzule o prenošenju nadležnosti.

51

Osim toga, kako proizlazi iz odgovora na drugo pitanje, sud koji je uputio zahtjev nije nadležan u glavnom postupku. Taj sud stoga neće odlučiti o valjanosti klauzule prema kojoj se na predmetne ugovore primjenjuju francuski zakoni, što Hőszig također osporava pozivajući se na članak 10. stavak 2. Uredbe Rim I.

52

Stoga nema potrebe odgovoriti na prvo pitanje.

53

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Članak 23. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da klauzula o prenošenju nadležnosti poput one u glavnom postupku, koja je, s jedne strane, predviđena u općim uvjetima poslovanja nalogodavca, koji su navedeni u dokumentima od kojih se sastoje ugovori među tim strankama i koji su uručeni prilikom njihova sklapanja, i koja, s druge strane, određuje kao nadležne sudove jednog grada države članice, udovoljava zahtjevima te odredbe koji se odnose na pristanak stranaka i preciznost sadržaja navedene klauzule.