—

za mađarsku vladu, M. Z. Fehér i G. Koós, u svojstvu agenata,

—

za španjolsku vladu, A. Gavela Llopis, u svojstvu agenta,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Albenzija, avvocato dello Stato,

—

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

—

za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes, N. Vitorino i M. Rebelo, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, L. Havas i L. Grønfeldt, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 181.a Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1993., L 253, str. 1. i ispravci SL 1994., L 268, str. 32. i SL 1996., L 180, str. 34.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 1., str. 3.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 3254/94 od 19. prosinca 1994. (SL 1994., L 346, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 180., u daljnjem tekstu: Provedbena uredba).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva EURO 2004. Hungary Kft. i Nemzeti Adó- és Vámhivatal Nyugat‑dunántúli Regionális Vám- és Pénzügyőri Főigazgatósága (Opća uprava za carine i financije regije Zapadno podunavlje, koja je dio nacionalne uprave za poreze i carine, Mađarska, u daljnjem tekstu: regionalno carinsko tijelo), povodom tužbe za poništenje odluke kojom se ispravlja carinska vrijednost robe koju je tužitelj uvezao i kojom se određuje izmjena iznosa njegove carinske obveze kao i porezne obveze s naslova poreza na dodanu vrijednost (PDV).

3

Članak 29. stavak 1. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 82/97 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. prosinca 1996. (SL 1997., L 17, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 17., str. 80.) (u daljnjem tekstu: Carinski zakonik), određuje:

„Carinska vrijednost uvezene robe njezina je transakcijska vrijednost, a to je stvarno plaćena ili plativa cijena za robu koja se prodaje radi izvoza u carinsko područje Zajednice, usklađena, tamo gdje je to potrebno, s člancima 32. i 33. pod uvjetom da:

4

Članak 30. stavci 1. i 2. tog zakonika predviđaju:

„1.   Kada nije moguće odrediti carinsku vrijednost prema članku 29., carinska vrijednost bit će određena tako što će se ići redom kroz stavak 2. točke (a), (b), (c), i (d) [...]

2.   Carinska vrijednost, kako je utvrđena ovim člankom, je:

[...]

[...]”

5

Članak 78. Carinskog zakonika glasi kako slijedi:

„1.   Carinska tijela mogu, po službenoj dužnosti ili na zahtjev deklaranta, izmijeniti deklaraciju nakon puštanja robe.

2.   Carinska tijela mogu, nakon puštanja robe i radi utvrđivanja točnosti podataka navedenih u deklaraciji, provjeriti trgovačke isprave i podatke koji se odnose na uvozne ili izvozne radnje u vezi s tom robom ili naknadne trgovačke radnje u koje su te robe uključene. Takve provjere mogu se izvršiti u prostorijama deklaranta ili svake druge osobe koja je izravno ili neizravno poslovno uključena u navedene radnje ili u prostorijama bilo koje osobe koja posjeduje navedene isprave i podatke u poslovne svrhe. Tijela mogu također pregledati robu, ako je još uvijek dostupna.

3.   Ako se revizijom deklaracije ili naknadnom provjerom utvrdi da su odredbe, koje uređuju određeni carinski postupak, bile primijenjene na temelju netočnih ili nepotpunih podataka, carinska tijela, u skladu s bilo kojim utvrđenim odredbama, poduzimaju potrebne mjere da bi se slučaj, sukladno novim raspoloživim podacima, uredio.”

6

Članak 151. Provedbene uredbe propisuje:

„1.   Za primjenu članka 30. stavka 2. točke (b) [Carinskog] [z]akonika (transakcijska vrijednost istovjetne robe), carinska vrijednost određuje se upućivanjem na transakcijsku vrijednost istovjetne robe, prodane na istoj komercijalnoj razini i u znatno jednakoj količini kao i roba koja se procjenjuje. Ako izostane takva prodaja, upućuje se na transakcijsku vrijednost istovjetne robe koja je bila prodana na drugoj komercijalnoj razini i/ili u drugačijoj količini uz prilagodbe potrebne radi razlika proisteklih iz komercijalne razine i/ili količine, pod uvjetom da se takve prilagodbe mogu provesti na osnovi podnesenih dokaza koji jasno pokazuju primjerenost i točnost prilagodbe, bez obzira na to dovodi li sama prilagodba do porasta ili smanjenja vrijednosti.

[...]

5.   Za potrebe ovog članka, transakcijska vrijednost uvezene slične robe znači carinska vrijednost koja je bila prethodno utvrđena na temelju članka 29. [Carinskog] [z]akonika i koja je usklađena kako je predviđeno stavkom 1. i stavkom 2. ovog članka.”

7

U skladu s člankom 178. stavkom 4. navedene uredbe:

„Podnošenje deklaracije carinarnici zahtijevane u stavku 1., i ne dovodeći u pitanje moguću primjenu kaznenih odredaba, jednako je preuzimanju odgovornosti osobe iz stavka 2. s obzirom na:

8

Članak 181.a Provedbene uredbe propisuje:

„1.   Carinska tijela ne trebaju utvrditi carinsku vrijednost uvezene robe na temelju metode transakcijske vrijednosti ako u skladu s postupkom iz stavka 2. zbog osnovane sumnje nisu uvjereni da deklarirana vrijednost odgovara ukupnom plaćenom iznosu ili iznosu koji treba platiti kako je navedeno u članku 29. [Carinskog] [z]akonika.

2.   Kad carinska tijela imaju sumnje u smislu stavka 1., mogu zatražiti dodatne podatke u skladu s člankom 178. stavkom 4. Ako se te sumnje nastave, carinska tijela moraju prije donošenja konačne odluke obavijestiti dotičnu osobu, ukoliko treba i u pisanom obliku, o razlozima tih sumnji i omogućiti joj mogućnost odgovora. Konačna odluka i obrazloženje razloga priopćavaju se u pisanom obliku dotičnoj osobi.”

9

Provedbena uredba sadržava i Prilog 23., naslovljen „Napomene za tumačenje carinske vrijednosti”. Točka 1. napomena iz tog priloga koje se odnose na članak 30. stavak 2. točke (a) i (b) Carinskog zakonika propisuje:

„Prilikom primjene ovih odredaba, carinska tijela, gdje je to moguće, koriste prodaju istovjetne ili slične robe, kako to već bude odgovaralo, koja se vrši na istoj komercijalnoj razini i u biti u istoj količini kao i roba čija se vrijednost utvrđuje. Ukoliko se ne raspolaže podacima o takvoj prodaji, može se koristiti prodaja istovjetne ili slične robe, kako to već bude odgovaralo, koja se vrši pod bilo kojim od tri navedena uvjeta:

[...]”

10

Dana 4. ožujka 2014. EURO 2004. Hungary, trgovačko društvo sa sjedištem u Mađarskoj, putem elektroničke carinske deklaracije pokrenuo je, posredovanjem svojeg carinskog predstavnika, pred Nemzeti Adó- és Vámhivatal Zala Megyei Vám- és Pénzügyőri Igazgatósága (Uprava za carine i financije pokrajine Zala, koja je dio nacionalne uprave za poreze i carine, u daljnjem tekstu: pokrajinsko carinsko tijelo), postupak puštanja u slobodan promet različite robe porijeklom iz Kine bruto težine 13000 kg. Nakon što je to tijelo poslije fizičkog pregleda robu pustilo u slobodan promet, odlučilo je provesti naknadnu provjeru te deklaracije sukladno članku 78. Carinskog zakonika.

11

Navedeno tijelo odlukom od 12. lipnja 2014. zatvorilo je postupak naknadne provjere navedene deklaracije te je, nakon što je odbilo carinsku vrijednost u iznosu od 2589926 mađarskih forinti (HUF) (otprilike 8288 eura) navedenu u carinskoj deklaraciji, utvrdilo konačnu carinsku vrijednost uvezene robe u iznosu od 3023938 HUF (otprilike 9676 eura). Zbog tih izmjena, pokrajinsko carinsko tijelo naložilo je društvu EURO 2004. Hungary plaćanje iznosa od 12970 HUF (otprilike 41 euro) na osnovi carine i 47784 HUF (otprilike 153 eura) na osnovi poreza na dodanu vrijednost.

12

Iz obrazloženja odluke od 12. lipnja 2014. proizlazi da je carinska vrijednost robe u deklaraciji bila utvrđena na osnovi transakcijske vrijednosti primjenom članka 29. Carinskog zakonika, da se na robu nisu odnosila ograničenja i uvjeti predviđeni člankom 29. stavkom 1. točkama (a) do (c) tog zakonika te da veza iz članka 29. stavka 1. točke (d) tog zakonika više nije postojala između stranaka te transakcije.

13

Iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je pokrajinsko carinsko tijelo usporedilo trgovački račun koji mu je bio podnesen s računovodstvenim knjigama i dokumentima uvoznika kao i s dostavljenom potvrdom banke te je utvrdilo da iznos naznačen u dokumentaciji odgovara sadržaju carinske deklaracije. Međutim, ocjenjujući da carinske vrijednosti po kilogramu neto težine uvezene robe odgovaraju iznimno nisko zaračunatoj cijeni u odnosu na dostupne prosječne statističke vrijednosti za usporedivu robu, to je tijelo posumnjalo u točnost carinske vrijednosti robe opisane kao „pamučne kuhinjske rukavice” neto težine 150 kg i „kuhinjske krpe od mikrovlakana” neto težine 24 kg.

14

Navedeno tijelo pozvalo je društvo EURO 2004. Hungary da provjeri točnost carinske vrijednosti dotične robe, ali iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da ono nije dostavilo nove dokumente, već su samo izjavili da su svojem kineskom ugovornom partneru isplatili vrijednost navedenu u računu.

15

Pokrajinska carinska uprava i dalje je sumnjala u točnost navedene vrijednosti, pa je na temelju statističkih podataka ispitala po kojoj su se jediničnoj cijeni odnosne kategorije robe prodavale mađarskim uvoznicima te je izračunala njihovu carinsku vrijednost na osnovi „transakcijske vrijednosti istovjetne robe”, navedene u članku 30. stavku 2. točki (b) Carinskog zakonika.

16

Postupajući po žalbi u upravnom postupku koju je podnio EURO 2004. Hungary, regionalno carinsko tijelo potvrdilo je odluku pokrajinskog carinskog tijela od 12. lipnja 2014. te je ocijenilo da je ta odluka donesena pravilno u okviru postupka predviđenog člankom 181.a Provedbene uredbe, da su sumnje pokrajinske carinske uprave kad je riječ o utemeljenosti deklarirane carinske vrijednosti dotične robe bile razumne i da je izračun njezine carinske vrijednosti napravljen na temelju aktualnih statističkih podataka.

17

EURO 2004. Hungary pred sudom koji je uputio zahtjev podnio je tužbu radi sudskog nadzora nad odlukom regionalnog carinskog tijela. Prema tom društvu, pokrajinsko carinsko tijelo odbilo je deklariranu vrijednost dotične robe samo zato što je ono uspjelo ostvariti povoljnu kupnju, koja je bila moguća samo zbog dobrih poslovnih odnosa, što ne može opravdati sumnju u tu vrijednost.

18

Regionalno carinsko tijelo ostalo je pri argumentaciji na kojoj se temelji odluka te je istaknulo da EURO 2004. Hungary nije objasnio zašto je cijena odnosne robe bila neuobičajeno niska u odnosu na usporedive statističke vrijednosti.

19

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je nužno tumačenje članka 181.a Provedbene uredbe kako bi se riješilo pitanje može li carinsko tijelo na osnovi te odredbe radi utvrđivanja carinske vrijednosti uvezene robe ne primijeniti metodu koja se zasniva na njezinoj transakcijskoj vrijednosti.

20

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev smatra da je, kako bi se utvrdila carinska vrijednost uvezene robe, uzimanje u obzir njezine transakcijske vrijednosti glavna metoda koja se primjenjuje kao opće pravilo. Ako se ne može posumnjati u autentičnost dokumenata podnesenih kao dokaz transakcijske vrijednosti uvezene robe i u stvarni cilj transakcije te ako nema drugog konkretnog razloga da se ne uzme u obzir transakcijska vrijednost te robe, carinska tijela dužna su prihvatiti kao carinsku vrijednost navedene robe njezinu potvrđenu transakcijsku vrijednost, s obzirom na to da se tom praksom isključuje primjena arbitrarnih carinskih vrijednosti, što carinskom sustavu omogućava da funkcionira na neutralan način. Sud koji je uputio zahtjev smatra da to tumačenje proizlazi iz točaka 52. do 60. presude od 28. veljače 2008., Carboni e derivati (C‑263/06, EU:C:2008:128), uz ogradu da je ta presuda donesena u činjenično bitno različitim okolnostima od onih u glavnom postupku i da nisu ispitane moguće osnove za sumnje iz članka 181.a Provedbene uredbe.

21

U tim okolnostima Zalaegerszegi Közigazgatási és Munkaügyi Bíróság (Sud za upravne i radne sporove u Zalaegerszegu, Mađarska) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 181.a Provedbene uredbe tumačiti na način da se protivi pravnoj praksi države članice prema kojoj se carinska vrijednost određuje na temelju ‚transakcijske vrijednosti istovjetne robe’ kada se deklarirana transakcijska vrijednost smatra neuobičajeno niskom u odnosu na statistički prosjek provjerenih kupovnih cijena prilikom uvoza slične robe, i stoga netočnom, i to unatoč činjenici da carinska tijela nisu negirala niti na drugi način dovela u pitanje autentičnost računa i potvrde o plaćanju podnesenih kako bi se dokazala cijena koja je doista plaćena za uvezenu robu, pri čemu uvoznik, međutim, nije podnio druge dokaze kako bi utvrdio transakcijsku vrijednost?”

22

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 181.a Provedbene uredbe tumačiti na način da mu se protivi praksa carinskih tijela poput one u glavnom postupku, koja se sastoji u određivanju carinske vrijednosti uvezene robe na temelju transakcijske vrijednosti istovjetne robe, što je metoda iz članka 30. Carinskog zakonika, kada se deklarirana transakcijska vrijednost smatra neuobičajeno niskom u odnosu na statistički prosjek provjerenih kupovnih cijena prilikom uvoza istovjetne robe, i to unatoč činjenici da carinska tijela nisu negirala niti na drugi način dovela u pitanje autentičnost računa i potvrde o plaćanju podnesenih kako bi se dokazala cijena koja je doista plaćena za uvezenu robu, pri čemu uvoznik, međutim, u odgovoru na zahtjev carinskog tijela u tom smislu nije podnio druge dokaze ili podatke kako bi dokazao točnost deklarirane transakcijske vrijednosti te robe.

23

Ponajprije treba podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, propisi Europske unije koji se odnose na carinske procjene imaju za cilj uspostavljanje pravičnog, jedinstvenog i neutralnog sustava koji isključuje uporabu arbitrarnih i fiktivnih carinskih vrijednosti (presuda od 15. srpnja 2010., Gaston Schul, C‑354/09, EU:C:2010:439, t. 27. i navedena sudska praksa).

24

Posebice, kao što to proizlazi iz presude od 12. prosinca 2013., Christodolou i dr. (C‑116/12, EU:C:2013:825), na temelju članka 29. Carinskog zakonika carinsku vrijednost uvezene robe čini njezina transakcijska vrijednost, a to je stvarno plaćena ili plativa cijena za robu koja se prodaje radi izvoza u carinsko područje Unije, uz iznimku usklađivanja, ondje gdje je potrebno, s člancima 32. i 33. tog zakonika.

25

U tom je pogledu Sud pojasnio da, ako stvarno plaćena ili plativa cijena za robu predstavlja, kao opće pravilo, temelj izračuna carinske vrijednosti, tada je ta cijena podatak koji eventualno valja uskladiti, gdje je to potrebno, kako bi se spriječilo da se odredi arbitrarna ili fiktivna carinska vrijednost (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2013., Christodoulou i dr., C‑116/12, EU:C:2013:825, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

26

Naime, transakcijska vrijednost mora odražavati stvarnu ekonomsku vrijednost uvezene robe i voditi računa o svim sastavnim dijelovima te robe koji imaju ekonomsku vrijednost (presuda od 12. prosinca 2013., Christodoulou i dr., C‑116/12, EU:C:2013:825, t. 40. i navedena sudska praksa).

27

Kada u skladu s člankom 29. Carinskog zakonika ipak nije moguće odrediti carinsku vrijednost na temelju transakcijske vrijednosti uvezene robe, carinska procjena obavlja se u skladu s odredbama članka 30. tog zakonika primjenom metoda prema redoslijedu predviđenom u točkama (a) do (d) stavka 2. potonjeg članka (presuda od 12. prosinca 2013., Christodoulou i dr., C‑116/12, EU:C:2013:825, t. 41.).

28

U slučaju da nije moguće odrediti carinsku vrijednost uvezene robe ni na temelju članka 30. Carinskog zakonika, carinska procjena obavlja se u skladu s odredbama članka 31. tog zakonika (presuda od 12. prosinca 2013., Christodoulou i dr., C‑116/12, EU:C:2013:825, t. 42.).

29

Dakle, iz sadržaja članaka 29. do 31. navedenog zakonika te iz redoslijeda prema kojem se na temelju tih članaka moraju primijeniti kriteriji za određivanje carinske vrijednosti proizlazi da su te odredbe međusobno povezane odnosom supsidijarnosti. Naime, samo ako carinsku vrijednost nije moguće odrediti primjenom konkretne odredbe, valja primijeniti onu koja slijedi neposredno nakon nje prema propisanom redoslijedu (presuda od 12. prosinca 2013., Christodoulou i dr., C‑116/12, EU:C:2013:825, t. 43.).

30

S obzirom na to da je za potrebe carinske procjene dana prednost transakcijskoj vrijednosti, u skladu s člankom 29. Carinskog zakonika, pretpostavlja se da je ta metoda određenja carinske vrijednosti najpogodnija i najčešće primjenjivana (presuda od 12. prosinca 2013., Christodoulou i dr., C‑116/12, EU:C:2013:825, t. 44.).

31

Što se tiče, s jedne strane, pitanja kojim ovlastima raspolažu carinska tijela kada deklaracija koja im je podnesena izaziva sumnje, članak 181.a Provedbene uredbe predviđa da, kada carinska tijela osnovano sumnjaju da deklarirana vrijednost uvezene robe odgovara ukupnom plaćenom iznosu ili iznosu koji treba platiti za tu robu, ta tijela ne trebaju nužno utvrditi carinsku vrijednost robe na temelju metode transakcijske vrijednosti. Ona stoga mogu odbiti deklariranu cijenu ako te sumnje i dalje postoje nakon što je eventualno zatražena dostava dodatnih podataka ili dokumenata te je zainteresiranoj osobi dana razumna mogućnost da iznese svoje stajalište o razlozima na kojima se te sumnje temelje (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2008., Carboni e derivati, C‑263/06, EU:C:2008:128, t. 52.).

32

S druge strane, Sud je već isticao da, što se tiče vrijednosti koja treba zamijeniti transakcijsku vrijednost, članak 181.a Provedbene uredbe samo navodi da carinska tijela „ne trebaju nužno utvrditi carinsku vrijednost [...] na temelju metode transakcijske vrijednosti”, ali ne navodi koja bi druga vrijednost u tom slučaju trebala zamijeniti transakcijsku vrijednost (presuda od 28. veljače 2008., Carboni e derivati, C‑263/06, EU:C:2008:128, t. 55.).

33

U tu svrhu, sukladno člancima 30. i 31. Carinskog zakonika, ako se carinska vrijednost uvezene robe ne može utvrditi primjenom njegova članka 29., ona se mora utvrditi primjenom, kao prvo, navedenog članka 30. i, kao drugo, navedenog članka 31. (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2008., Carboni e derivati, C‑263/06, EU:C:2008:128, t. 56.).

34

Nadalje, što se tiče osobito primjene tog članka 30., iz točke 1. napomena koje se odnose na članak 30. stavak 2. točke (a) i (b) Carinskog zakonika, a koje se nalaze u Prilogu 23. Provedbenoj uredbi, proizlazi da carinska tijela, gdje je to moguće, koriste prodaju istovjetne ili slične robe, kako to već bude odgovaralo, koja se obavlja na istoj komercijalnoj razini i u biti u istoj količini kao i roba čija se vrijednost utvrđuje.

35

Iz toga proizlazi da carinska tijela mogu, kako bi utvrdila carinsku vrijednost, odbiti deklariranu cijenu uvezene robe te se poslužiti sekundarnim metodama utvrđivanja carinske vrijednosti uvezene robe koje su predviđene člancima 30. i 31. Carinskog zakonika i osobito cijenom za koju se prodaje slična roba, ako i dalje postoje sumnje kad je riječ o transakcijskoj vrijednosti te robe, nakon što je zatražena dostava svih podataka ili svih povezanih dokumenata te je zainteresiranoj osobi dana razumna mogućnost da iznese svoje stajalište u pogledu razloga na kojima se te sumnje temelje.

36

Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev, koji jedini ima neposredne spoznaje o sporu koji se pred njim vodi, jest da utvrdi jesu li sumnje carinskog tijela o kojem je riječ u glavnom postupku utemeljene tako da su se mogle primijeniti sekundarne metode i je li to tijelo dalo zainteresiranoj osobi razumnu mogućnost da iznese svoje stajalište u pogledu razloga na kojima se te sumnje temelje.

37

Kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, treba dodati sljedeća razmatranja koja se odnose na elemente kojima Sud raspolaže u vezi s glavnim postupkom.

38

U tom pogledu, kao prvo, što se osobito tiče osnovanosti predmetnih sumnji, treba primijetiti da iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je u predmetu u glavnom postupku odnosno carinsko tijelo smatralo da je deklarirana transakcijska vrijednost uvezene robe bila iznimno niska u odnosu na prosječnu statističku vrijednost pri uvozu usporedive robe. U ovom slučaju, kao što to ističe Europska komisija, čini se da je, kad je riječ o određenim proizvodima u glavnom postupku, deklarirana cijena bila za više od 50 % niža od prosječne statističke cijene.

39

U tim okolnostima treba smatrati da se razlika u cijeni poput one koja je utvrđena čini dovoljnom kako bi se opravdale sumnje carinskog tijela i njegovo odbijanje deklarirane carinske vrijednosti predmetne robe.

40

Osim toga, u glavnom je postupku nesporno da se sumnje koje su navedeno tijelo navele na primjenu članka 181.a Provedbene uredbe ne odnose na autentičnost trgovačkog računa, već na točnost carinske vrijednosti uvezene robe.

41

Treba podsjetiti da, u svrhu primjene članka 181.a Provedbene uredbe, autentičnost dokumenata kojima se potvrđuje transakcijska vrijednost uvezene robe nije odlučujući element, nego jedan od čimbenika koje carinska tijela moraju uzeti u obzir. Naime, ta tijela, unatoč autentičnosti tih dokumenata, mogu imati sumnje kad je riječ o točnosti carinske vrijednosti uvezene robe (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2008., Carboni e derivati, C‑263/06, EU:C:2008:128, t. 64.).

42

Kao drugo, što se tiče pitanja je li odnosno carinsko tijelo u glavnom postupku dalo zainteresiranoj osobi razumnu mogućnost da iznese svoja stajališta u pogledu razloga na kojima su se te sumnje temeljile, iz dokaza iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je pokrajinsko carinsko tijelo pozvalo EURO 2004. Hungary da dokaže točnost carinske vrijednosti uvezene robe. U tim okolnostima treba smatrati da je to tijelo pružilo navedenom društvu razumnu mogućnost da iznese svoje stajalište u pogledu spomenutih sumnji.

43

Međutim, iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da to društvo u odgovoru carinskim tijelima nije podnijelo nove dokaze te je izjavilo da je svojem ugovornom partneru isplatilo cijenu navedenu u računu.

44

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 181.a Provedbene uredbe treba tumačiti na način da mu se ne protivi praksa carinskih tijela poput one u glavnom postupku, koja se sastoji u određivanju carinske vrijednosti uvezene robe na temelju transakcijske vrijednosti slične robe, što je metoda iz članka 30. Carinskog zakonika, kada se prijavljena transakcijska vrijednost smatra neuobičajeno niskom u odnosu na statistički prosjek provjerenih kupovnih cijena prilikom uvoza slične robe, i to unatoč činjenici da carinska tijela nisu negirala niti na drugi način dovela u pitanje autentičnost računa i potvrde o plaćanju podnesenih kako bi se dokazala cijena koja je doista plaćena za uvezenu robu, pri čemu uvoznik, međutim, u odgovoru na zahtjev carinskog tijela u tom smislu nije podnio druge dokaze ili podatke kako bi dokazao točnost deklarirane transakcijske vrijednosti te robe.

45

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

Članak 181.a Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice, kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 3254/94 od 19. prosinca 1994., treba tumačiti na način da mu se ne protivi praksa carinskih tijela poput one u glavnom postupku, koja se sastoji u određivanju carinske vrijednosti uvezene robe na temelju transakcijske vrijednosti slične robe, što je metoda iz članka 30. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice, kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 82/97 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. prosinca 1996., kada se deklarirana transakcijska vrijednost smatra neuobičajeno niskom u odnosu na statistički prosjek provjerenih kupovnih cijena prilikom uvoza slične robe, i to unatoč činjenici da carinska tijela nisu negirala niti na drugi način dovela u pitanje autentičnost računa i potvrde o plaćanju podnesenih kako bi se dokazala cijena koja je doista plaćena za uvezenu robu, pri čemu uvoznik, međutim, u odgovoru na zahtjev u tom smislu nije podnio druge dokaze ili podatke kako bi dokazao točnost transakcijske vrijednosti koju je deklarirao.