1.

Juzgado de Primera Instancia no 4 de Martorell (prvostupanjski sud br. 4 u Martorellu u Španjolskoj) pita u biti protive li se načela ekvivalentnosti i djelotvornosti prava Unije prijelaznoj nacionalnoj odredbi kojom se za potrošače propisuje prekluzivni rok od mjesec dana od prvog dana nakon dana objave zakona u kojem se nalazi ta odredba u službenom listu dotične državne članice kako bi se usprotivili ovrsi na temelju navodne nepoštenosti ugovornih odredbi u okviru ovrhe na temelju hipoteke koja je u tijeku.

2.

To se pitanje nadovezuje na dugi niz pitanja, započet presudom Aziz ( 2 ), postavljenih u okviru zahtjevâ za prethodnu odluku koji se odnose na usklađenost različitih španjolskih nacionalnih odredbi o postupcima ovrhe na temelju hipoteke s pravom Unije.

3.

Stoga je ovaj predmet prilika da Sud pojasni svoju sudsku praksu u pogledu razumnih rokova u području zaštite potrošača.

4.

Članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 predviđa ( 3 ):

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.“

5.

Članak 7. stavak 1. te direktive određuje:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja [daljnje primjene] nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.“

6.

Direktiva 93/13 u španjolski je pravni poredak prenesena Zakonom 7/1998 o općim uvjetima ugovora (Ley 7/1998, sobre condiciones generales de la contratación) od 13. travnja 1998. ( 4 ), Kraljevskim zakonodavnim dekretom 1/2007 o proglašenju pročišćenog teksta Općeg zakona o zaštiti potrošača i korisnika i ostalih dopunskih zakona (Real Decreto Legislativo 1/2007, por el que se aprueba el texto refundido de la Ley General para la Defensa de los Consumidores y Usuarios y otras leyes complementarias) od 16. studenoga 2007. ( 5 )

7.

Zakonom 1/2013 o mjerama za povećanje zaštite hipotekarnih dužnika, restrukturiranju duga i socijalnoj najamnini (Ley 1/2013, de medidas para reforzar la protección a los deudores hipotecarios, reestructuración de deuda y alquiler social) od 14. svibnja 2013. ( 6 ) (u daljnjem tekstu: Zakon 1/2013) izmijenjen je Zakon o građanskom postupku (Ley de enjuiciamiento civil, u daljnjem tekstu: LEC) od 7. siječnja 2000. ( 7 ), a on sam izmijenjen je Dekretom sa zakonskom snagom 7/2013 o hitnim poreznim i proračunskim mjerama kao i mjerama za poticanje istraživanja, razvoja i inovacija (decreto‑ley 7/2013, de medidas urgentes de naturaleza tributaria, presupuestarias y de fomento de la investigación, el desarrollo y la innovación) od 28. lipnja 2013. ( 8 ).

8.

Četvrta prijelazna odredba Zakona 1/2013 (u daljnjem tekstu: četvrta prijelazna odredba) odnosi se na ovršne postupke koji su pokrenuti prije stupanja na snagu Zakona 1/2013 i još nisu zaključeni. Ta odredba glasi kako slijedi:

9.

Postupak ovrhe na temelju hipoteke uređen je člancima 681. do 698. LEC‑a. Osim tih posebnih odredbi za dobro razumijevanje tog postupka relevantne su i druge opće odredbe LEC‑a.

10.

Člankom 556. LEC‑a predviđa se rok od deset dana od dostave rješenja o ovrsi u kojem se ovršenik može usprotiviti ovrsi. Taj se rok primjenjuje na ovrhe na temelju hipoteke s obzirom na to da se na taj rok upućuje u članku 557. LEC‑a, koji se odnosi na protivljenje ovrsi na temelju ostalih ovršnih isprava koje nemaju svojstvo sudske ili arbitražne odluke (što osobito obuhvaća javne isprave u području hipotekarnih zajmova koji služe kao temelj za ovrhu na temelju hipoteke).

11.

Članak 557. LEC‑a, kao što glasi u Zakonu 1/2013, određuje:

„1.   Ako se odredi ovrha na temelju isprava iz članka 517. stavka 2. točaka 4., 5., 6. i 7., kao i na temelju ostalih isprava sa snagom ovršnosti iz članka 517. stavka 2. točke 9., ovršenik se može usprotiviti ovrsi u rokovima i u oblicima predviđenima u prethodnom članku samo ako se pozove na jedan od sljedećih razloga:

[...]

2.   Ako se ovršenik usprotivio ovrsi na temelju prethodnog stavka, tajništvo suda mjerom upravljanja postupkom određuje prekid ovrhe.“

12.

Članak 695. LEC‑a, također u verziji koja proizlazi iz Zakona 1/2013, glasi kako slijedi:

„1.   U postupcima iz ovog poglavlja ovršenikovo protivljenje ovrsi prihvaća se samo ako je osnovan jedan od sljedećih razloga:

[...]

2.   U slučaju protivljenja ovrsi iz prethodnog stavka, tajništvo suda prekinut će ovrhu i pozvati stranke da pristupe sudu koji je donio rješenje o ovrsi. Poziv mora biti upućen najmanje petnaest dana prije održavanja dotične rasprave. Tijekom te rasprave sud saslušava stranke, ispituje priložene dokumente i sljedeći dan donosi odgovarajuću odluku u obliku rješenja.

3.   Odluka o utvrđivanju ovrhe nedopuštenom na temelju prvog i trećeg razlogu iz stavka 1. ovog članka odgađa ovrhu; odluka o utvrđivanju ovrhe nedopuštenom na temelju drugog razloga određuje iznos za koji se ovrha mora nastaviti.

Ako se usvoji četvrti razlog, proglašava se obustava ovrhe ako je ugovorna odredba temelj ovrhe. U suprotnome se nastavlja s ovrhom bez primjene nepoštene odredbe.

[...].“

13.

BBVA SA, prije Unnim Banc SA (u daljnjem tekstu: BBVA), pokrenuo je postupak ovrhe na temelju hipoteke protiv D. Fernándeza Gabarra, P. Peñalve Lópeza i C. López Durán. Taj je postupak pokrenut prije stupanja na snagu Zakona 1/2013, odnosno 15. svibnja 2013. Tog datuma navedeni postupak još nije bio zaključen.

14.

Ovršenici u glavnom postupku podnijeli su izvanrednu žalbu protiv provedbe te ovrhe na temelju hipoteke 17. lipnja 2013., odnosno nakon isteka roka od mjesec dana predviđenog četvrtom prijelaznom odredbom za podnošenje izvanredne žalbe protiv ovrhe na temelju hipoteke. Pred sudom koji je uputio zahtjev istaknuli su da utvrđivanje prekluzivnog roka za pozivanje na nepoštenost odredbi iz ovršne isprave nije u skladu s Direktivom 93/13. U prilog toj tvrdnji tuženici u glavnom postupku pozivaju se na sudsku praksu Suda i posebno na presudu Cofidis ( 9 ).

15.

Osim toga, tvrde da je navedeni rok od mjesec dana u svakom slučaju očito kratak i da su zbog velikog broja obuhvaćenih osoba pravni stručnjaci bili preopterećeni te nisu mogli ispitati sve slučajeve koji su im podneseni.

16.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da mu je potrebno, kako bi mogao odlučiti u predmetu koji se pred njim vodi, da Sud odluči o nadređenosti ili učinku postupovnih rokova u svrhu pozivanja na moguću nepoštenost ili iznošenja tvrdnji o mogućoj nepoštenosti nepoštene odredbe u ovršnoj ispravi.

17.

U tim je okolnostima Juzgado de Primera Instancia no 4 de Martorell odlukom od 28. listopada 2013., koju je tajništvo Suda zaprimilo 10. siječnja 2014., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li smatrati da je rok od mjesec dana, predviđen [četvrtom prijelaznom odredbom] protivan člancima 6. i 7. Direktive 93/13?“

18.

Pisana očitovanja podnijele su stranke u glavnom postupku, španjolska vlada i Europska komisija.

19.

Usmena očitovanja stranaka u glavnom postupku, španjolske vlade i Komisije, saslušana su na raspravi koja se održala 11. veljače 2015.

20.

BBVA u svojim pisanim očitovanjima osporava dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku. Kao prvo, tvrdi da je postavljeno pitanje hipotetsko i da sudu koji je uputio zahtjev nije korisno za rješavanje postupka koji se vodi pred njim. Naime, sud koji je uputio zahtjev nije naveo predmetne ugovorne odredbe. Kao drugo, BBVA smatra da taj isti sud nakon objave presude Aziz ( 10 ) može po službenoj dužnosti ocijeniti sporne odredbe. Kao treće, ističe da su navodne nepoštene odredbe, koje se nalaze u ugovoru u pogledu kojeg se zahtijeva ovrha, već dva puta osporavane pred sudom koji je uputio zahtjev.

21.

Smatram da te argumente treba odbaciti. Najprije, suprotno onome što tvrdi BBVA, zatraženo tumačenje prava Unije povezano je s prethodnim pitanjem. Nadalje, smatram da sud koji je uputio zahtjev jasno navodi razloge zbog kojih je ocijenio da je tumačenje prava Unije potrebno kako bi donio svoju presudu te da prethodno pitanje može utjecati na rješenje glavnog postupka. Naposljetku, činjenica da je sudac koji je uputio zahtjev nakon objave presude Aziz ( 11 ) ovlašten po službenoj dužnosti istaknuti postojanje takvih nepoštenih odredbi nema nikakav utjecaj na pravo stranaka u glavnom postupku da se pozivaju na postojanje nepoštenih odredbi u ovršnoj ispravi na kojoj se temelji ovršni postupak.

22.

U tom pogledu podsjećam da, u okviru pravosudne suradnje uspostavljene člankom 267. UFEU‑a, pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbaciti zahtjev koji je postavio nacionalni sud samo u određenim posebnim situacijama ( 12 ). Osim toga, samo je nacionalni sud nadležan da ocijeni kako činjenicu koliko mu je potrebna prethodna odluka tako i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu ( 13 ).

23.

Stoga smatram da je prethodno pitanje dopušteno.

24.

Ovo pitanje, kako ga je sastavio sud koji je uputio zahtjev, odnosi se na tumačenje Direktive 93/13 u vezi s ugovorom o hipotekarnom zajmu čije je izvršenje bilo u tijeku na datum stupanja na snagu Zakona 1/2013.

25.

Najprije valja podsjetiti da je, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda, na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud će po potrebi preoblikovati pitanja koja su mu postavljena ( 14 ). U tu svrhu Sud može iz svih podataka koje mu je dostavio nacionalni sud, a osobito iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, izvesti propise i načela prava Unije koje treba tumačiti uzimajući u obzir predmet glavnog postupka ( 15 ).

26.

U predmetnom slučaju, mislim da Juzgado de Primera Instancia no 4 de Martorell svojim pitanjem zapravo poziva Sud da tumači načela ekvivalentnosti i djelotvornosti u okviru provedbe članaka 6. i 7. Direktive 93/13 kako bi mu omogućio da procijeni poštovanje prava Unije četvrtom prijelaznom odredbom.

27.

U tim okolnostima prethodno pitanje treba shvatiti na način da se u biti pita protive li se, s obzirom na načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, članci 6. i 7. Direktive 93/13 nacionalnoj prijelaznoj odredbi, kao što je ona u glavnom postupku, kojom se za potrošače propisuje prekluzivni rok od mjesec dana od prvog dana nakon objave zakona u kojem se nalazi ta odredba za protivljenje ovrsi na temelju navodne nepoštenosti ugovornih odredbi u okviru postupka ovrhe na temelju hipoteke koji je u tijeku.

28.

Kako bih odgovorio na to pitanje, analizirat ću ga u četiri koraka. Kao prvo, prikazat ću okolnosti ovog predmeta time što ću izložiti nekoliko općenitih razmatranja o Zakonu 1/2013 te konkretno o njegovoj četvrtoj prijelaznoj odredbi. Kao drugo, što se tiče te prijelazne odredbe, ispitat ću relevantnu sudsku praksu Suda o načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, kako se primjenjuju na različite vrste rokova. Kao treće, s obzirom na tu sudsku praksu analizirat ću posebnosti roka o kojem je riječ u glavnom postupku, a kao četvrto i posljednje, sudu koji je uputio zahtjev dat ću korisne naznake kako bi odredio protivi li se pravo Unije takvom roku.

29.

Sud koji je uputio zahtjev, stranke u glavnom postupku, španjolska vlada i Komisija, svi su se pozvali na doseg Zakona 1/2013 i njegove četvrte prijelazne odredbe.

30.

Iz spisa kojim raspolaže Sud proizlazi da se, prije stupanja na snagu Zakona 1/2013, potrošač nije mogao pozvati na moguću nepoštenost odredbi ugovora o zajmu kako bi se usprotivio ovrsi na temelju hipoteke. Naime, nepoštenost takvih odredbi nije mogao ocijeniti ni sudac u ovršnom postupku po službenoj dužnosti niti se ona mogla ocijeniti na zahtjev potrošača. Stoga je potrošaču, i u posebnom postupku ovrhe na temelju hipoteke primjenjive na imovinu opterećenu hipotekom ili založnim pravom i u redovnom ovršnom postupku primjenjivom na izvansudske ovršne isprave ( 16 ), bila uskraćena mogućnost da od suca u ovršnom postupku ishode prekid navedenog postupka kada je takva mjera bila potrebna radi osiguranja učinkovitosti konačne odluke.

31.

Kao što proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, taj se položaj promijenio nakon objave presude Aziz ( 17 ). Zakonom 1/2013 izmijenjeni su članci LEC‑a koji se odnose posebno na postupak ovrhe na imovini opterećenoj hipotekom ili založnim pravom kako bi se postupak ovrhe na temelju hipoteke prilagodio toj sudskoj praksi ( 18 ). Točnije, španjolski je zakonodavac izmijenio LEC, s jedne strane, omogućivši sucu u ovršnom postupku da po službenoj dužnosti u svakom trenutku postupka ocijeni nepoštenost tih odredbi ( 19 ) i, s druge strane, dodavši novi razlog za protivljenje ovrsi, koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe koja je osnova za ovrhu ili koja je omogućila određivanje dospjelog iznosa tražbine ( 20 ). U pravnoj teoriji te su se izmjene smatrale potpunom novošću u španjolskom pravnom poretku ( 21 ).

32.

Iz spisa proizlazi i da ovršenikovo protivljenje ovrsi na temelju nepoštenosti ugovorne odredbe sada omogućuje prekid postupka ovrhe na temelju hipoteke do donošenja odluke o dopuštenosti ovrhe ( 22 ). Takva se žalba, naime, primjenjuje na ovršne postupke, bili oni redovni ili na temelju hipoteke ( 23 ), pokrenute nakon stupanja na snagu Zakona 1/2013 i mora se podnijeti u redovnom roku od deset dana od dostave rješenja o ovrsi.

33.

Suprotno tome, za ovršne postupke u tijeku na datum stupanja na snagu Zakona 1/2013 u kojima je rok od deset dana za protivljenje ovrsi ( 24 ) već počeo teći ili je istekao zakonodavac je predvidio četvrtu prijelaznu odredbu. Na temelju te odredbe od prvog dana nakon dana stupanja na snagu tog zakona počinje teći prekluzivni rok od mjesec dana u kojem ovršenik može podnijeti izvanrednu žalbu, među ostalim, zbog postojanja nepoštenih odredbi ( 25 ).

34.

Svrha četvrte prijelazne odredbe odnosi se na retroaktivni učinak tumačenja članka 3. Direktive 93/13 iz presude Aziz ( 26 ) na način da dano tumačenje mora biti mjerodavno od trenutka stupanja na snagu tumačene odredbe ( 27 ). Posljedično, španjolski je zakonodavac bio dužan predvidjeti mehanizam kojim bi se moglo spriječiti da u ovršnim postupcima koji su u tijeku, a koji su pokrenuti u skladu s prethodnim zakonodavstvom i nisu završeni na dan stupanja na snagu Zakona 1/2013, odluke koje će se donijeti budu neusklađene s pravom Unije ( 28 ).

35.

Prethodno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev odnosi se upravo na to postupovno pravilo, sadržano u četvrtoj prijelaznoj odredbi. U glavnom je postupku protivljenje ovrsi na temelju nepoštenosti ugovornih odredbi, novog razloga za protivljenje ovrsi predviđenog tim zakonom, istaknuto izvan roka. Kao što proizlazi iz točke 27. ovog mišljenja, sud koji je uputio zahtjev stoga želi znati je li predmetni rok protivan pravu Unije.

36.

Tim ću se pitanjem sada baviti, a prethodno ću ispitati relevantnu sudsku praksu Suda o načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, kako se primjenjuju na različite vrste rokova.

37.

Najprije se postavlja pitanje je li sudska praksa Suda o razumnim rokovima relevantna za analizu roka utvrđenog prijelaznom odredbom nacionalnog zakona kojemu se početak računa ovisno o danu nakon objave zakona u službenom listu dotične države članice. Poput Komisije, smatram da je to slučaj i da nam posljedično ta sudska praksa nudi korisne elemente za tumačenje, čak i ako u njoj nije izričito analiziran rok kao što je onaj u glavnom postupku.

38.

Najprije podsjećam da je Sud već u mnogo navrata presudio da, u nedostatku usklađenosti u području postupovnih propisa, to pitanje ulazi u nacionalni pravni poredak država članica na temelju načela njihove procesne autonomije. Međutim, Sud je naglasio da navedeni načini moraju odgovarati dvostrukom uvjetu, da ne budu nepovoljniji od onih koji uređuju slične situacije podvrgnute nacionalnom pravu (načelo ekvivalentnosti) i da ne čine nemogućim u praksi ili iznimno teškim ostvarivanje prava dodijeljenih potrošačima pravom Unije (načelo djelotvornosti) ( 29 ).

39.

Što se tiče poštovanja načela ekvivalentnosti, njime se pretpostavlja da se predmetno nacionalno pravilo bez razlikovanja primjenjuje na pravna sredstva koja se temelje na povredi prava Unije i na ona koja se temelje na nepoštovanju nacionalnog prava, a odnose se na sličan predmet i razlog. Kako bi provjerio poštuje li se načelo ekvivalentnosti, na nacionalnom je sudu, koji jedini neposredno poznaje postupovna pravila o pravnim sredstvima nacionalnog prava, da provjeri jesu li postupovni načini nacionalnog prava za osiguranje zaštite prava koje pojedinci imaju na temelju prava Unije usklađeni s tim načelom te da ispita predmet i bitne elemente pravnih sredstava interne naravi koji su navodno slični. Radi toga nacionalni sud mora provjeriti sličnost predmetnih pravnih sredstava iz perspektive njihova predmeta, pravne osnove i bitnih elemenata. Kako bi utvrdio je li neka nacionalna postupovna odredba nepovoljnija, mora uzeti u obzir njezinu ulogu u cijelom postupku, odvijanje navedenog postupka i posebnosti tih pravila ( 30 ).

40.

Što se tiče primjene načela djelotvornosti, Sud je potvrdio i da svaki slučaj u kojem se postavi pitanje onemogućuje li neka nacionalna procesnopravna odredba ili pretjerano otežava primjenu prava Unije treba ispitati uzimajući u obzir položaj te odredbe u cjelokupnom postupku, tijek postupka i njegove posebnosti pred različitim nacionalnim tijelima. U tom pogledu valja, prema potrebi, uzeti u obzir načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, kao što su zaštita prava na obranu, načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka ( 31 ).

41.

Nadalje, Sud je priznao da je utvrđivanje razumnih prekluzivnih rokova za podnošenje pravnog sredstva usklađeno s pravom Unije. Prema sudskoj praksi Suda, ti rokovi nisu takve naravi da bi učinili praktično nemogućim ili pretjerano otežanim ostvarivanje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije ( 32 ). Sud je presudio i da je na državama članicama da za nacionalne propise koji ulaze u područje primjene prava Unije utvrde rokove posebno s obzirom na važnost odluka koje treba donijeti za dotične osobe, na složenost postupaka i primjenjivog zakonodavstva, na broj osoba na koje se propisi mogu odnositi i na ostale javne i privatne interese koje je potrebno uzeti u obzir ( 33 ). Usto, Sud je pojasnio da rokovi moraju biti stvarno dovoljni za pripremu i izradu djelotvornog pravnog sredstva ( 34 ).

42.

Sud je odlučivao i u predmetima o prijelaznim odredbama sličnima onoj u glavnom postupku. Sud je potvrdio da države članice mogu skratiti rok u kojem se može zatražiti povrat iznosâ plaćenih protivno pravu Unije, pod uvjetom da novi rok bude razuman i da novo zakonodavstvo predvidi prijelazno razdoblje koje ostavlja strankama dovoljno vremena da, nakon usvajanja navedenog zakonodavstva, podnesu zahtjeve za povrat koje su imale pravo podnijeti na temelju prijašnjeg zakonodavstva ( 35 ).

43.

Naposljetku, prema ustaljenoj sudskoj praksi, nije na Sudu da odlučuje o tumačenju nacionalnog prava jer je to zadaća isključivo suda koji je uputio zahtjev, koji u ovom slučaju treba utvrditi ispunjavaju li odredbe relevantnih nacionalnih propisa zahtjeve ekvivalentnosti i djelotvornosti ( 36 ). Međutim, Sud, kad odlučuje o prethodnom pitanju, može ako je to potrebno dati nacionalnom sudu pojašnjenja koja ga usmjeravaju u njegovoj ocjeni ( 37 ).

44.

Nakon tog kratkog izlaganja općeg okvira sudske prakse koja se odnosi na načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, kako se primjenjuju na različite vrste rokova, sada ću analizirati posebnosti roka u glavnom postupku, a zatim ću provjeriti poštuju li se njime navedena načela prava Unije.

45.

Rok u glavnom postupku odlikuje se dvama ključnim sastojcima, i to, s jedne strane, trajanjem od mjesec dana i, s druge strane, trenutkom od kojeg navedeni rok počinje teći, to jest danom nakon objave Zakona 1/2013 u Boletín Oficial del Estado (BOE).

46.

Smatram da je postupovni rok od mjesec dana dovoljan za protivljenje ovrsi na temelju hipoteke. Čini mi se da to stajalište potvrđuje sudska praksa Suda. Naime, Sud je često priznavao i kraće postupovne rokove, osobito od četrnaest i petnaest dana. Tako je Sud smatrao da je za podnošenje zahtjeva za priznavanje statusa izbjeglice u okviru ubrzanog postupka rok od petnaest dana dovoljan za pripremu i izradu učinkovitog pravnog lijeka ( 38 ). Isto tako, Sud je smatrao razumnim rok od četrnaest dana za osporavanje upravne kazne zbog neobjavljivanja računovodstvenih dokumenata trgovačkog društva ( 39 ).

47.

Zbog toga smatram da trajanje od mjesec dana samo po sebi ne dovodi ni do kakvih poteškoća u pogledu usklađenosti četvrte prijelazne odredbe s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti.

48.

Međutim, još valja ispitati trenutak od kojeg predmetni rok počinje teći.

49.

Točkom 2. drugim podstavkom četvrte prijelazne odredbe predviđa se da rok u glavnom postupku počinje teći od dana nakon stupanja na snagu Zakona 1/2013. U tom se pogledu četvrtom završnom odredbom tog zakona predviđa da taj zakon stupa na snagu na dan njegove objave u BOE‑u. Osim toga, točkom 4. četvrte prijelazne odredbe pojašnjava se da se ta objava smatra „potpun[om] i uredn[om] dostav[om] od koje počinju teći rokovi predviđeni u stavcima 2. i 3. [te prijelazne odredbe] te u tom smislu uopće nije potrebno donositi posebnu odluku“.

50.

Jednostavnije rečeno, to znači da je španjolski zakonodavac objavu Zakona 1/2013 u BOE‑u izjednačio s dostavom postupovne naravi.

51.

Treba naglasiti da je u predmetnom slučaju s obzirom na načela ekvivalentnosti i djelotvornosti problematična upravo činjenica da rok u glavnom postupku počinje teći od dana nakon objave Zakona 1/2013 u BOE‑u, a da tuženicima u glavnom postupku o tome nije dostavljena obavijest.

52.

BBVA i španjolska vlada smatraju da se na temelju nijednog elementa ne može zaključiti da je predmetni rok nepovoljniji od ostalih sličnih rokova u španjolskom pravu. S jedne strane, BBVA upućuje na rok za podnošenje tužbe pred Tribunal Constitucional (Ustavni sud) zbog povrede temeljnih prava koja trenutačno i izravno proizlaze iz akata sudova. Taj rok počinje teći od dostave sudske odluke. S druge strane, španjolska vlada rok u glavnom postupku uspoređuje s ostalim postupovnim rokovima španjolskog prava, kao što je rok za odgovor na tužbu u redovnom postupku o meritumu, koji počinje teći od dostave tužbe ( 40 ). Komisija pak ističe da je izričit cilj roka u glavnom postupku omogućiti prijelaznu zaštitu prava dodijeljenih potrošačima Direktivom 93/13 u razdoblju između starog i novog zakona. Stoga se na prava koja se temelje na pravnom poretku Unije ne primjenjuju nepovoljniji uvjeti.

53.

Smatram da ti argumenti nisu uvjerljivi. Rokovi koje navode BBVA i španjolska vlada ne čine mi se sličnima roku u glavnom postupku. Međutim, iako dvojim o tome poštuje li se predmetnim rokom načelo ekvivalentnosti, teško mi je prepoznati usporedive postupovne rokove na temelju kojih bih mogao sa sigurnošću zaključiti da je četvrta prijelazna odredba koja se temelji na pravu Unije nepovoljnija od ostalih sličnih odredbi čiji je cilj osigurati, u španjolskom pravu, zaštitu sličnih prava pojedinaca, što treba provjeriti nacionalni sud.

54.

Suprotno tome, kao što ću izložiti u sljedećim točkama, na temelju nekoliko aspekata mogu smatrati da je rok u glavnom postupku onemogućio ili pretjerano otežao ostvarivanje prava dodijeljenih Direktivom 93/13.

55.

Kao prvo, iz spisa kojim raspolaže Sud proizlazi da u španjolskom postupovnom pravu nije uobičajeno da postupovni rok počne teći od dana objave u BOE‑u, osim ako se radi o tužbi protiv općeg akta ( 41 ). Komisija ističe da za postupovne akte postupka koji je u tijeku rokovi obično počinju teći od primitka različitih obavijesti koje dostavlja nadležni sud, čime se jamči da će se dotična osoba ili njezini zakonski zastupnici u potpunosti koristiti tim rokovima ( 42 ).

56.

Osim toga, podsjećam da se postupovni rokovi koje je Sud analizirao u svojoj sudskoj praksi razlikuju od prijelaznog roka o kojem je riječ u glavnom postupku s obzirom na to da počinju teći od konkretne postupovne dostave ( 43 ). To znači da su, nakon primitka dostave koja im je bila namijenjena, pojedinci ili njihovi zakonski zastupnici u potpunosti raspolagali rokom za pripremu svoje obrane i za poduzimanje radnji. Suprotno tome, rok u glavnom postupku počinje teći od dana nakon objave Zakona 1/2013, čime se ne jamči to potpuno raspolaganje rokom koje ovisi o tome jesu li dotične osobe stvarno upoznate s postojanjem četvrte prijelazne odredbe.

57.

U tom pogledu valja istaknuti da je Sud već presudio protiv prekluzivnog roka u okviru mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu trudnih radnica ( 44 ) jer navedeni rok nije počeo teći od primitka obavijesti o otkazu, nego od njezine predaje pošti. Posljedično, moglo je proteći nekoliko dana obuhvaćenih tim rokom prije nego što je trudna žena mogla početi s korisnim savjetovanjem i ostvariti svoja prava sudskim putem ( 45 ).

58.

Stoga mi se čini jasnim da je rok u glavnom postupku mogao imati za posljedicu da njegov veliki dio, ili čak cijeli rok, kao što je slučaj u glavnom postupku, istekne a da se potrošači nisu mogli korisno savjetovati ili poduzeti potrebne radnje za zaštitu svojih prava.

59.

Kao drugo, iz spisa proizlazi i da je u španjolskom pravnom poretku potrebno zastupanje po odvjetniku (abogado) ili zastupniku (procurador) za podnošenje žalbe protiv rješenja o ovrsi ( 46 ). Međutim, Komisija ističe da se ovrha u velikoj većini ovrha na temelju hipoteke određuje a da se ovršenici u ovršnom postupku ne pojave pred sudom niti podnesu žalbu. Loše financijsko stanje u kojem se nalaze stranke, poteškoće u podnošenju žalbe protiv ovrhe i trošak ovršnog postupka elementi su koji ne idu u korist potrošačima koji uglavnom ne sudjeluju u tom postupku ( 47 ). S tim u vezi, čini mi se nespornim da su dotični potrošači općenito bili snažno izloženi opasnosti da se neće moći usprotiviti ovrsi na temelju hipoteke. Smatram da je ta opasnost povezana s mogućim odvraćajućim troškovima žalbe (obveza zastupanja po odvjetniku i zastupniku) ili s činjenicom da potrošači nisu upoznati sa svojim pravima jer nisu znali za objavu Zakona 1/2013 i četvrte prijelazne odredbe ( 48 ) ili, ako su znali, da je to bilo kasno, kada je izvanredni rok već započeo.

60.

U tom pogledu podsjećam da je Sud naveo da situacija koja je obilježena značajnom pravnom nesigurnošću može predstavljati povredu načela djelotvornosti, pri čemu je naglasio da je potrebno moći utvrditi rokove s razumnom razinom sigurnosti ( 49 ). Međutim, u glavnom postupku posljedica činjenice da je prijelazni rok počeo teći od dana nakon objave Zakona 1/2013 u BOE‑u bila je, kao što sam naveo u točkama 58. do 60. ovog mišljenja, vrlo visoka razina pravne nesigurnosti za ovršenike u glavnom postupku, što mi se čini nedopustivim u području kao što je zaštita potrošača. Smatram da taj rok nije bio prikladan za pripremu i izradu djelotvornog pravnog lijeka.

61.

Naposljetku, kao što sam naglasio u točki 41. ovog mišljenja, na državama članicama je da za nacionalne propise koji ulaze u područje primjene prava Unije utvrde rokove posebno s obzirom na važnost odluka koje treba donijeti za dotične osobe, na složenost postupaka i primjenjivog zakonodavstva, na broj osoba na koje se propisi mogu odnositi i na ostale javne i privatne interese koje je potrebno uzeti u obzir ( 50 ).

62.

Što se tiče, kao prvo, važnosti odluka koje treba donijeti za dotične osobe, čini mi se očitim da je, s obzirom na to da te odluke mogu dovesti do nepovratnog gubitka njihovih nekretnina, njihova važnost za dotične potrošače posebno velika ( 51 ).

63.

Kao drugo, što se tiče složenosti postupaka i primjenjivog zakonodavstva, također je očito da povezanost između ovršnog postupka, postupka o meritumu i propisa o hipoteci čini vrlo složen pravni okvir, posebno za potrošače.

64.

Kao treće, što se tiče broja osoba na koje se može odnositi četvrta prijelazna odredba, iz očitovanja ovršenika u glavnom postupku i Komisije proizlazi da su u trenutku stupanja na snagu Zakona 1/2013 u tijeku bile stotine tisuća ovršnih postupaka. Citirajući podatke iz izvještaja vijeća Consejo General del Poder Judicial, Komisija naglašava da je 2013. bilo pokrenuto 82.680 ovrha na temelju hipoteke ( 52 ).

65.

Prema tome, na temelju svih prethodnih razmatranja, može li se još smatrati da je rok u glavnom postupku razuman? Dopustite mi da posumnjam u to.

66.

Smatram da je, u ispitanom postupovnom okviru, za prikladno i djelotvorno ostvarivanje prava koja su potrošačima dodijeljena Direktivom 93/13 neophodno da španjolski zakonodavac odredi razuman rok koji im omogućuje da se usprotive ovrsi i tako spriječe daljnju primjenu nepoštenih odredbi. Uvjeren sam da taj cilj nije postignut četvrtom prijelaznom odredbom.

67.

Stoga moram zaključiti da se, u konačnici, zato što je rok u glavnom postupku počeo teći od prvog dana nakon dana objave Zakona 1/2013, taj rok ne može smatrati razumnim i da je zbog toga učinio pretjerano otežanim ostvarivanje prava dodijeljenih Direktivom 93/13.

68.

Čini mi se važnim najprije podsjetiti da sustav zaštite koji provodi Direktiva 93/13 počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja što se tiče pregovaračke snage i razine obaviještenosti ( 53 ).

69.

Kako bi se osigurala zaštita predviđena Direktivom 93/13, Sud je već u nekoliko navrata naglasio da se situacija nejednakosti između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga može nadoknaditi samo pozitivnom intervencijom, nezavisnom od samih ugovornih strana ( 54 ). Ta pozitivna intervencija posebno uključuje to da nadležni sud po službenoj dužnosti provede nadzor postojanja ili nepostojanja nepoštenih odredbi.

70.

U okviru španjolskog postupka ovrhe na temelju hipoteke takav nadzor nije postojao prije objave presude Aziz ( 55 ). Kao što proizlazi iz točaka 31. i 32. ovog mišljenja, nakon te presude sud je bio ovlašten po službenoj dužnosti istaknuti postojanje takvih odredbi ( 56 ). Međutim, iako je takav nadzor po službenoj dužnosti potreban, on nije dovoljan kako bi se njime u potpunosti i djelotvorno zaštitila prava dodijeljena potrošačima Direktivom 93/13. Posljedično, poput Komisije, uvjeren sam da pozitivna intervencija nezavisna od samih ugovornih strana treba uključivati i dovoljne rokove koji potrošačima omogućuju da djelotvorno ostvare svoja prava.

71.

Također primjećujem da su u području prava potrošača posebno važna načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, kao granica procesne autonomije država članica, tako da Sud mora osigurati njihovo strogo poštovanje.

72.

Naposljetku, čini mi se očitim da prijelazna odredba kojom se za potrošače propisuje izvanredan prekluzivni rok koji počinje teći od dana nakon objave zakona u službenom listu dotične države članice ne ispunjava obvezu upoznavanja potrošača s mogućnošću protivljenja ovrsi na temelju nepoštenosti ugovornih odredbi koje su osnova za ovrhu. Stoga mi se čini ključnim da potrošači budu osobno obaviješteni o roku kojim raspolažu kako bi se mogli korisno savjetovati i poduzeti potrebne radnje za zaštitu prava dodijeljenih Direktivom 93/13 ( 57 ). Podsjećam da se u tom pogledu ne može primijeniti maksima ignorantia iuris nocet, odnosno da je u području zaštite potrošača treba barem ublažiti ( 58 ).

73.

Sva ta razmatranja idu u prilog tome da je o roku potrebno osobnom dostavom obavijestiti dotične osobe. Drugim riječima, nedostatak dostave strankama treba ispraviti na isti način kao što se u nacionalnom pravu ovršenici obavještavaju o postojanju ovršnog postupka koji je pokrenut protiv njih. Posljedično, poput Komisije, mislim da je španjolski zakonodavac morao propisati da se svi ovršenici u takvim ovršnim postupcima dostavom obavijeste o mogućnosti podnošenja izvanredne žalbe u roku od mjesec dana od te dostave. Dostava se mogla obaviti posredstvom sudova nadležnih za određivanje ovrhe na temelju hipoteke, bilo njihovim zakonskim zastupnicima bilo dostavom na njihovu kućnu adresu ako se te stranke nisu upustile u postupak ovrhe na temelju hipoteke.

74.

Prema tome, s obzirom na prethodne elemente smatram da se, s obzirom na načelo djelotvornosti, članci 6. i 7. Direktive 93/13 protive nacionalnoj prijelaznoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku kojom se za protivljenje ovrsi na temelju nepoštenosti ugovornih odredbi u okviru postupka ovrhe na temelju hipoteke koji je u tijeku potrošačima propisuje prekluzivni rok od mjesec dana od prvog dana nakon dana objave zakona u kojem se nalazi ta odredba.

75.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Juzgado de Primera Instancia no 4 de Martorell odgovori kako slijedi:

S obzirom na načelo djelotvornosti, članci 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima protive se nacionalnoj prijelaznoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku kojom se za protivljenje ovrsi na temelju nepoštenosti ugovornih odredbi u okviru postupka ovrhe na temelju hipoteke koji je u tijeku potrošačima propisuje prekluzivni rok od mjesec dana od prvog dana nakon dana objave zakona u kojem se nalazi ta odredba.