1. 

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 5. stavka 1. točke (a), članka 6. stavka 1. i članka 23. stavka 1. točke (a) Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 2 ).

2. 

Taj je zahtjev upućen u okviru postupka između društva Profit Investment SIM SpA ( 3 ), u stečaju, s jedne strane, i društava Commerzbank AG ( 4 ), Profit Holding SpA ( 5 ), u stečaju, E3 SA ( 6 ) i Redi & Partners Ltd ( 7 ) kao i S. Ossija, E. Maglia, F. Redija, A. Mironea i E. Fiorea, s druge strane, slijedom izdavanja financijskih instrumenata društva Commerzbank koje su upisala društva Profit i Profit Holding posredstvom društva Redi.

3. 

Sud je već imao priliku odlučiti o tumačenju pojma „stvari koje se odnose na ugovore”, u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 44/2001, o tumačenju povezanih postupaka kojima se, u skladu s člankom 6. stavkom 1. te uredbe, omogućuje da se pred sudom u mjestu u kojem tuženik ima domicil tuži sutuženika koji ima domicil u inozemstvu kao i o uvjetima valjanosti i primjene u odnosu na treće osobe klauzula o ugovorenoj nadležnosti predviđenih člankom 23. navedene uredbe. Ovim se zahtjevom za prethodnu odluku Sudu daje prilika da potvrdi prevladavajuće smjernice svojeg rasuđivanja, omogućujući mu pritom da pruži dodatna pojašnjenja.

4. 

U ovom ću mišljenju tvrditi da je zahtjev o pisanom obliku utvrđen u članku 23. stavku 1. točki (a) Uredbe br. 44/2001 u slučaju unošenja klauzule o ugovorenoj nadležnosti u prospekt o izdavanju vrijednosnih papira, kao što su kreditni zapisi u glavnom postupku, ispunjen samo ako je u ugovoru koji su potpisale strane navedeno prihvaćanje te klauzule ili se u njemu izravno upućuje na taj prospekt te da se takva klauzula može primijeniti u odnosu na treću osobu koja je kupila vrijednosne papire kod financijskog posrednika samo ako je utvrđeno da je ta treća osoba stvarno dala svoju suglasnost za tu klauzulu pod uvjetima propisanima tim člankom. Međutim, tvrdit ću da valjanost i djelotvornost te klauzule mogu biti priznate ako se njezino unošenje u prospekt može smatrati oblikom dopuštenim međunarodnim trgovačkim običajima u smislu članka 23. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 44/2001, na temelju čega se može pretpostaviti suglasnost osobe u odnosu na koju se ta klauzula želi primijeniti.

5. 

Osim toga, objasnit ću zašto se za tužbu radi proglašenja ništavosti ugovora i povrata iznosa isplaćenih na temelju ništavog akta treba smatrati da potpada pod „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Uredbe 44/2001.

6. 

Konačno, navest ću da, kako bi postojala povezanost između dvaju zahtjeva podnesenih protiv više tuženika u smislu članka 6. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, nije dovoljno da se eventualno priznavanje osnovanosti jednog od tih zahtjeva potencijalno može odraziti na opseg prava čija se zaštita traži u slučaju drugog zahtjeva.

7.

Članak 2. stavak 1. Uredbe br. 44/2001, koji se nalazi u njezinu poglavlju II. odjeljku 1., naslovljenom „Opće odredbe”, propisuje da, „[u]z poštovanje odredaba ove Uredbe, osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi se pred sudovima te države članice, bez obzira na njihovo državljanstvo”.

8.

Članak 5. te uredbe, također iz poglavlja II., iz odjeljka 2., naslovljenog „Posebna nadležnost”, određuje:

„Osoba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena:

[...]”

9.

Članak 6. stavak 1. Uredbe br. 44/2001, koji se također nalazi u njezinu poglavlju II., predviđa:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena:

10.

Članak 23. stavci 1. i 2. Uredbe br. 44/2001, koji se nalazi u poglavlju II. odjeljku 7., naslovljenom „Ugovorena nadležnost”, određuje:

„1.   Ako se stranke, od kojih jedna ili više njih ima domicil u državi članici, sporazume da će sud ili sudovi države članice biti nadležni za sporove koji nastanu ili su nastali u vezi s određenim pravnim odnosom, nadležan će biti taj sud ili ti sudovi. Takva nadležnost je isključiva, osim ako su stranke postigle drugačiji sporazum. Takav sporazum o prenošenju nadležnosti postiže se:

2.   Svako priopćenje elektroničkim sredstvima koja osiguravaju trajni zapis dogovora, jednako je vrijedno kao i ‚pisani oblik’.”

11.

U svibnju 2004. društvo Dresdner Bank AG, koje je postalo Commerzbank, čije se sjedište nalazi u Njemačkoj, stavilo je na tržište program izdavanja kreditnih zapisa nazvan credit linked notes ( 8 ). Opće uređenje programa kao i uvjeti izdavanja bili su utvrđeni u osnovnom prospektu od 5. svibnja 2004. naslovljenom „Informativni memorandum” („Information memorandum”) ( 9 ), koji je, prema tvrdnji društva Commerzbank, odobrio Irish Stock Exchange (Burza u Dublinu (Irska)).

12.

Taj dokument u točki 16., naslovljenoj „Uvjeti vrijednosnih papira” („Terms and conditions of the Notes”), sadržava klauzulu unesenu u točku (b), naslovljenu „Pravo i nadležnost” („Law and jurisdiction”), prema kojoj engleski sudovi imaju isključivu nadležnost za rješavanje svih sporova koji se odnose na vrijednosne papire ili su s njima povezani.

13.

U okviru tog programa izdavanja, Commerzbank je 22. listopada 2004. stavio na tržište CLN‑ove ukupnog iznosa od 2.300.000 eura povezane s referentnim subjektom E3, sa sjedištem u Luxembourgu, pod uvjetima pojašnjenima u „Dodatku o cijenama” („pricing supplement”).

14.

Posredstvom društva Redi, čije se sjedište nalazi u Ujedinjenoj Kraljevini i koje je za obavljanje djelatnosti financijskog posredništva ovlastio Financial Services Authority (britansko tijelo za nadzor financijskih usluga), te su vrijednosne papire 27. listopada 2004. kupili društvo Profit, čije se sjedište nalazi u Italiji, i to u vrijednosti od 1.100.000 eura, i društvo Profit Holding, društvo majka društva Profit, čije je sjedište također u Italiji, u vrijednosti od 1.200.000 eura.

15.

S obzirom na to da društvo E3 u proljeće 2006. nije izvršilo svoje obveze, društvo Commerzbank obavijestilo je o tom događaju i 5. srpnja 2006. ukinulo CLN‑ove tako što je društvu Profit izdalo jednak broj vrijednosnih papira društva E3, koje je postalo insolventno.

16.

Nakon pokretanja postupka prisilne likvidacije, Profit je podnio tužbu pred Tribunalom di Milano (Sud u Milanu, Italija) protiv društava Commerzbank, Profit Holding, Redi i E3 kao i S. Ossija i E. Maglia, člana upravnog odbora odnosno glavnog direktora društva Profit, i E. Fiorea, člana društva E3, koji imaju domicil u Italiji.

17.

Profit je uputio dva zahtjeva. Prvi se odnosi na proglašenje ništavosti ugovora na temelju kojih su kupljeni CLN‑ovi zbog ugovorne neravnoteže i nedostatka ili nedovoljnosti kauze ugovora kao i na povrat isplaćenih iznosa. Drugi se odnosi na utvrđenje, na temelju članka 2497. talijanskog Građanskog zakonika ( 10 ), odgovornosti društava Profit Holding i Redi kao i S. Ossija, E. Maglia i E. Fiorea te na naknadu nastale štete.

18.

Društvo Commerzbank predložilo je da se u postupak pozove F. Redija, člana društva Redi, i A. Mironea, koji je sudjelovao u pripremi i izvršenju transakcije za račun društva Redi, s domicilom u Ujedinjenoj Kraljevini, kako bi im bilo naloženo nadoknaditi nastalu štetu u slučaju da se prihvati glavni zahtjev društva Profit.

19.

Commerzbank kao i S. Ossi i A. Mirone osporavali su nadležnost talijanskog suda, a Profit je tražio od Cortea suprema di cassazione (Kasacijski sud, Italija) da prethodno odluči o pitanju nadležnosti.

20.

Budući da ima dvojbe u pogledu tumačenja članka 5. stavka 1., članka 6. stavka 1. i članka 23. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 44/2001, Corte suprema di cassazione odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

21.

Najprije treba podsjetiti na tri pravila kojima se uređuje tumačenje odredbi Uredbe br. 44/2001.

22.

Kao prvo, u mjeri u kojoj u odnosima između država članica Uredba br. 44/2001 zamjenjuje Konvenciju od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 11 ), kako je izmijenjena kasnijim konvencijama koje se odnose na pristup novih država članica toj konvenciji ( 12 ), u slučajevima kada se odredbe tih dvaju akata mogu smatrati istovjetnima, tumačenje odredaba Briselske konvencije koje je dao Sud primjenjuje se i na Uredbu br. 44/2001 ( 13 ). To je slučaj i u pogledu članka 5. stavka 1. točke (a) i članka 23. stavka 1. te uredbe u odnosu na članak 5. stavak 1. odnosno članak 17. prvi stavak Briselske konvencije ( 14 ). Što se tiče članka 6. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, iako u Briselskoj konvenciji nema istovjetne odredbe, njime se samo jamči načelo koje je Sud izveo iz članka 6. stavka 1. te konvencije ( 15 ), tako da je prethodno tumačenje Suda i dalje valjano.

23.

Kao drugo, zbog razloga koji se osobito temelje na potrebi da se osigura ujednačena primjena Uredbe br. 44/2001, Sud je presudio da se njezine odredbe moraju tumačiti na autonoman način, pozivajući se na sustav te uredbe i njezine ciljeve ( 16 ).

24.

Kao treće, Sud je presudio da se pravila o posebnoj nadležnosti sadržana u poglavlju II. odjeljku 2. Uredbe br. 44/2001 moraju tumačiti strogo, što znači da ne omogućavaju tumačenje čiji je doseg širi od slučajeva izrijekom predviđenih u navedenoj uredbi ( 17 ). Sud je smatrao i da se uvjeti valjanosti klauzule o prenošenju nadležnosti moraju tumačiti strogo, s obzirom na to da te klauzule odstupaju od općih pravila određivanja nadležnosti ( 18 ).

25.

Primjenom tih pravila o tumačenju odgovorit ću na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.

26.

Sud koji je uputio zahtjev ne sumnja da je za odlučivanje o tužbi radi utvrđivanja odgovornosti podnesenoj protiv društava Profit Holding i Redi kao i S. Ossija, E. Maglia i E. Fiorea nadležan talijanski sud, s obzirom na to da nekoliko tuženika u tom postupku ima boravište u Italiji. Suprotno tomu, sudu koji je uputio zahtjev čini se da je više upitno može li za tužbu radi proglašenja ništavosti akata na temelju kojih su kupljeni CLN‑ovi i radi povrata plaćenog iznosa biti nadležan talijanski sud jer se, s obzirom na njezin predmet, treba smatrati da je podnesena isključivo protiv društava Commerzbank i Redi, koja oba imaju sjedište izvan Italije.

27.

Prema njegovu mišljenju, odgovor na to pitanje ovisi, kao prvo, o tome postoji li uska povezanost između tih dvaju zahtjeva u smislu članka 6. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, što bi značilo da su talijanski sudovi, nadležni za odlučivanje o zahtjevima za naknadu štete, također nadležni za odlučivanje o zahtjevu za povrat iznosa zbog navodnih ništavosti transakcija.

28.

Samo ako odgovor koji će dati Sud dovede do toga da se isključi postojanje takve povezanosti kojom se opravdava to da se zajedno odlučuje o dvama zahtjevima, potrebno je, kao drugo, provjeriti ne bi li se moglo smatrati da je za sam zahtjev za povrat iznosa plaćenog za CLN‑ove nadležan talijanski sud. Corte suprema di cassazione predlaže da se ta provjera obavi u dvije faze, najprije utvrđivanjem toga kakva se vrijednost treba priznati klauzuli o ugovorenoj nadležnosti sadržanoj u memorandumu, a zatim, u slučaju da je ta klauzula lišena vrijednosti, utvrđivanjem potpada li spor u kojem tužitelj osporava postojanje valjanog ugovornog odnosa i traži povrat iznosa uplaćenog na temelju akta koji prema njegovu mišljenju nema nikakvu pravnu vrijednost pod „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. stavka 1. Uredbe br. 44/2001.

29.

Smatram da je, prije odgovara na prvo i treće pitanje koja je postavio sud koji je uputio zahtjev i koja se odnose na fakultativnu nadležnost, potrebno ispitati drugo pitanje jer se ono odnosi na isključivu nadležnost. U tom pogledu, iz sudske prakse proizlazi da klauzula o ugovorenoj nadležnosti ima za učinak isključenje nadležnosti određene općim načelom iz članka 2. Uredbe br. 44/2001 kao i posebne nadležnosti iz njezinih članaka 5. i 6. ( 19 ). Iz toga proizlazi da, ako bi sud koji je uputio zahtjev na temelju odgovora na drugo pitanje zaključio da se klauzula o ugovorenoj nadležnosti sadržana u memorandumu može valjano primijeniti u odnosu na društvo Profit, on bi se u skladu s tim morao nužno proglasiti nenadležnim za odlučivanje o tužbi radi proglašenja ništavosti i povrata iznosa prodajne cijene, koju bi trebalo podnijeti engleskim sudovima, iako bi ta tužba potpadala pod stvari koje se odnose na ugovore ili bila usko povezana s tužbom radi utvrđivanja odgovornosti.

30.

Činjenica da se tužba osobito odnosi na utvrđivanje ništavosti transakcija koje su dovele do toga da Profit kupi CLN‑ove ne dovodi u pitanje prethodna razmatranja, s obzirom na to da je na temelju načela autonomije te klauzule sud države ugovornice, koji je bio određen u ugovoru, također isključivo nadležan ako se tužba odnosi na utvrđenje ništavosti ugovora koji sadržava navedenu klauzulu ( 20 ).

31.

Osim toga, protivno mišljenju Europske komisije, ne smatram da je potrebno ispitati potpada li tužba za povrat u „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 prije nego što se analizira valjanost i djelotvornost klauzule o ugovorenoj nadležnosti.

32.

Točno je da je Sud, u svrhu utvrđivanja je li osoba u odnosu na koju se želi primijeniti klauzula o prenošenju nadležnosti iz članka 23. Uredbe br. 44/2001 dala svoju suglasnost za tu klauzulu, preuzeo opću i apstraktnu definiciju stvari koje se odnose na ugovore, utvrđenu u okviru tumačenja članka 5. stavka 1. te uredbe, pri čemu traži postojanje pravne obveze koju je jedna osoba slobodno preuzela u odnosu na drugu ( 21 ).

33.

Međutim, ne čini mi se da postojanje područja preklapanja koje proizlazi iz zajedničkog zahtjeva ugovornog odnosa zahtijeva prethodan odgovor na treće pitanje jer iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se tim pitanjem žele ukloniti sumnje Cortea suprema di cassazione ne o postojanju pravnog odnosa koji proizlazi iz ugovora i koji se pretpostavlja ( 22 ), iako bi o toj pretpostavci trebalo raspraviti, nego samo o pitanju je li podnesena tužba, zbog činjenice da tužitelj nije podnio tužbu radi izvršenja ugovora nego radi proglašenja ništavosti i povrata plaćenog iznosa, izvan područja stvari koje se odnose na ugovore.

34.

Stoga započinjem ispitivanjem drugog pitanja, koje se odnosi na djelotvornost klauzule o prenošenju nadležnosti unesene u memorandum.

35.

S obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev polazi od premise da je društvo Redi djelovalo kao „distributer [koji] je [društvu Profit] prodao” CLN‑ove što ih je izdalo društvo Commerzbank, smatram da treba razlikovati odnose koji su uspostavljeni između društava Redi i Profit od odnosa društva Profit s društvom Commerzbank.

36.

Svojim drugim pitanjem, koje, iako je podijeljeno na dva dijela, treba podijeliti na tri dijela, sud koji je uputio zahtjev najprije u biti pita je li ispunjen zahtjev o pisanom obliku predviđen u članku 23. stavku 1. točki (a) Uredbe br. 44/2001 ako je klauzula o prenošenju nadležnosti sadržana u prospektu o izdavanju vrijednosnih papira, kao što su CLN‑ovi o kojima je riječ u glavnom postupku, koji je jednostrano sastavio izdavatelj tih vrijednosnih papira, zatim, može li se ta klauzula primijeniti u odnosu na sve upisnike navedenih vrijednosnih papira i, konačno, u slučaju negativnog odgovora na dva navedena pitanja, je li unošenje klauzule o ugovorenoj nadležnosti u takav dokument u skladu s običajima kojima se uređuje međunarodna trgovina u smislu članka 23. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 44/2001.

37.

Ta podjela pitanja na tri dijela potrebna je zato što mi se čini da se prvi dio odnosi isključivo na valjanost klauzule o ugovorenoj nadležnosti u odnosima između strana ugovora koji sadržava tu klauzulu, dok se drugi dio odnosi na prenosivost te klauzule na naknadne kupce vrijednosnih papira. Što se tiče trećeg dijela pitanja, on obuhvaća oba ta aspekta i općenito se odnosi na djelotvornost klauzule u pogledu svakog kupca ili naknadnog kupca tih vrijednosnih papira.

38.

Sudska praksa pokazala se dosljedno strogom u tumačenju zahtjeva o obliku predviđenih u članku 17. prvom stavku točki (a) Briselske konvencije, a nakon toga u članku 23. stavku 1. točki (a) Uredbe br. 44/2001, kojim se valjanost klauzule o odabiru suda uvjetuje postojanjem sporazuma postignutog „u pisanom obliku, ili [potvrđenog] u pisanom obliku”.

39.

Sud je presudio da unošenje klauzule o prenošenju nadležnosti sadržane u općim uvjetima prodaje jedne od strana, otisnutima na poleđini pisanog sporazuma, ispunjava zahtjev o pisanom obliku samo ako ugovor koji su potpisale dvije strane izričito upućuje na te opće uvjete ( 23 ).

40.

U slučaju usmeno sklopljenog ugovora, Sud je smatrao, ne uzimajući pritom u obzir slučaj u kojem postoje redovni poslovni odnosi između strana, da klauzula o ugovorenoj nadležnosti može proizvesti učinke samo ako je prodavačeva pisana potvrda zajedno s priopćenjem općih uvjeta prodaje dovela do kupčeva pisanog prihvaćanja ( 24 ).

41.

Isključivo s gledišta postojanja suglasnosti s ugovorenom nadležnosti, Sud je u pogledu članka 17. prvog stavka Briselske konvencije presudio da ta odredba, uvjetujući valjanost klauzule o prenošenju nadležnosti postojanjem „sporazuma“ između strana, sudu pred kojim je pokrenut postupak nameće obvezu da ispita, kao prvo, jesu li se strane stvarno suglasile s klauzulom, pri čemu ta suglasnost mora biti jasno i precizno izražena ( 25 ). U skladu sa svojom teleološkom metodom tumačenja, Sud je smatrao da je „[bilo] potrebno tumačiti članak 23. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 na način da je, po uzoru na cilj koji se želi postići člankom 17. prvim stavkom Briselske konvencije, stvarno postojanje suglasnosti dotičnih osoba jedan od ciljeva te odredbe” ( 26 ).

42.

Stoga iz te sudske prakse jasno proizlazi da suglasnost s klauzulom o ugovorenoj nadležnosti ne može biti jednostavno prešutna niti se može izvesti iz okolnosti. Osim u slučajevima predviđenima u članku 23. stavku 1. točkama (b) i (c) Uredbe br. 44/2001, djelotvornost takve klauzule uvjetovana je, naprotiv, izričitom suglasnosti koja se izražava primjenom jednog od formalnih načina izražaja predviđenih u članku 23. stavku 1. točki (a) i članku 23. stavku 2. te uredbe.

43.

Koliko se god mogu činiti strogima, ti zahtjevi o obliku prema mojem su mišljenju opravdani jer se njima može zaštititi slabija ugovorna strana od rizika unošenja klauzule o ugovorenoj nadležnosti na koje nije upozorena na dovoljno jasan način ( 27 ).

44.

Imajući u vidu navedene zahtjeve, kako ih se tumači u ustaljenoj sudskoj praksi, na pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev može se odgovoriti samo negativno, s obzirom na to da se uvjet u pogledu pisanog oblika ne može smatrati ispunjenim običnim unošenjem klauzule o prenošenju nadležnosti u memorandum koji je jednostrano sastavio izdavatelj CLN‑ova.

45.

Međutim, kao što je to primijetila Komisija, moglo bi biti drukčije ako bi se utvrdilo da se na tu klauzulu pristalo u trenutku sklapanja ugovora između društava Profit i Redi. Prema mojem mišljenju, izričita suglasnost društva Profit s tom klauzulom može proizlaziti ili iz njezina uključivanja u sporazum ili iz izričitog upućivanja na nju u memorandumu. Međutim, napominjem da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da uvjeti koji se nalaze u memorandumu nisu izričito uključeni u ugovorne dokumente koje su potpisali kupci CLN‑ova.

46.

Stoga predlažem Sudu da na prvi dio drugog pitanja odgovori da je zahtjev o pisanom obliku utvrđen u članku 23. stavku 1. točki (a) Uredbe br. 44/2001, u slučaju unošenja klauzule o ugovorenoj nadležnosti u prospekt o izdavanju vrijednosnih papira, kao što su CLN‑ovi o kojima je riječ u glavnom postupku, ispunjen samo ako je u ugovoru koji su potpisale strane navedeno prihvaćanje takve klauzule ili se u njemu izravno upućuje na taj prospekt.

47.

Sud je u presudi Refcomp ( 28 ) na pitanje može li se, u okviru tužbe radi utvrđivanja odgovornosti koju je naknadni kupac robe podnio protiv njezina proizvođača, klauzula o prenošenju nadležnosti sadržana u ugovoru sklopljenom između proizvođača i kupca robe primijeniti u odnosu na naknadnog kupca, dao jasan odgovor smatrajući da klauzula ne može proizvoditi učinke u pogledu naknadnog kupca koji joj nije dao svoju suglasnost. Sud je istaknuo da se zbog nepostojanja ugovornog odnosa između naknadnog kupca i proizvođača „ne može smatrati da su se ‚sporazumjeli’, u smislu članka 23. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, o sudu koji je određen kao nadležan u izvornom ugovoru koji su sklopili proizvođač i prvi kupac” ( 29 ).

48.

Međutim, Sud je u presudi Powell Duffryn ( 30 ) priznao primjenu klauzule unesene u statut dioničkog društva u odnosu na buduće dioničare, s obzirom na to da pristupanje dioničara statutu društva između dioničara i društva kao i između samih dioničara stvara odnos koji se treba smatrati ugovornim ( 31 ). U presudi Russ ( 32 ) Sud je također u području pomorskog prijevoza prihvatio primjenu klauzule unesene u teretnicu u odnosu na treću osobu imatelja teretnice jer on na temelju primjenjivog nacionalnog prava preuzima od otpremnika njegova prava i obveze ( 33 ).

49.

S obzirom na tu sudsku praksu, treba li, po uzoru na statut društva ili pomorske teretnice, priznati prijenos klauzule o prenošenju nadležnosti koja se nalazi u memorandumu na naknadne kupce CLN‑ova ili, naprotiv, odbiti takav prijenos zbog nepostojanja ugovornog odnosa između izdavatelja vrijednosnih papira i naknadnog kupca?

50.

Prema mojem mišljenju, ova potonja mogućnost pruža odgovor na to pitanje.

51.

Čini mi se da načelo prema kojem je suglasnost dotičnih osoba nužna kako bi klauzula o prenošenju nadležnosti bila valjana, koje je u sudskoj praksi neprestano potvrđivano, nužno dovodi do tog rješenja. Naime, s obzirom na to da ne postoji nikakav ugovorni odnos između društava Profit i Commerzbank jer ona nisu preuzela nikakvu obvezu ugovorne naravi jedno prema drugome, treba zaključiti da se ne može smatrati da su se ona „sporazumjela”, u smislu članka 23. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, o nadležnom sudu ( 34 ).

52.

Argument vlade Ujedinjene Kraljevine prema kojem je društvo Commerzbank pristalo biti obvezano uvjetima izdavanja navedenima u memorandumu čini mi se bespredmetnim jer se ne radi o tome može li društvo Profit primijeniti klauzulu u odnosu na društvo Commerzbank nego, obrnuto, može li ta banka primijeniti klauzulu u odnosu na društvo Profit. Što se tiče argumenta te iste vlade prema kojem je društvo Profit kupnjom tih vrijednosnih papira pristalo na klauzulu o prenošenju nadležnosti, ne čini mi se točnim jer se suglasnost treba jasno izraziti, bez mogućnosti da se izvodi iz kupnje vrijednosnih papira.

53.

Osim toga, protivno onomu što tvrdi društvo Commerzbank, ne smatram da se primjena klauzule u odnosu na naknadnog kupca može izvesti iz pravila prema kojem, kad ulagač kupuje obveznice na primarnom kao i na sekundarnom tržištu, nužno izražava svoju volju da u potpunosti i bezuvjetno prihvaća sve odredbe koje se nalaze u uvjetima o izdavanju. Naime, ovom se analizom poriče osobitost klauzule o odabiru suda, za koju vrijede posebna pravila utemeljena na nužnoj suglasnosti one osobe u odnosu na koju se želi primijeniti.

54.

Svjestan sam toga da je Sud ublažio strogost svoje sudske prakse u slučaju pomorske otpremnice i društvenog ugovora. Međutim, u presudi Refcomp ( 35 ) Sud je ograničio doseg svoje sudske prakse time što je naveo da je treba ocijeniti uzimajući u obzir vrlo osobitu narav otpremnice, koja predstavlja instrument međunarodne trgovine kojim se uređuje odnos između najmanje triju osoba i prenosiv vrijednosni papir koji omogućuje vlasniku da tijekom prijevoza proda robu kupcu koji postaje nositelj svih prava i obveza otpremnika u odnosu na prijevoznika ( 36 ).

55.

Ta se sudska praksa temelji na analizi ugovora o prijevozu kao tripartitnog ugovora te mi se čini da se ne može prenijeti na slučaj izdavanja vrijednosnih papira, kao što su CLN‑ovi o kojima je riječ u glavnom postupku, koji pripadaju kategoriji dužničkih vrijednosnih papira. Ni rješenje doneseno u pogledu dioničara društva ne može se prenijeti na imatelja dužničkih vrijednosnih papira koji, za razliku od dioničara koji je nositelj prava na kapital društva, raspolaže samo pravom potraživanja. Iznimka u području društava objašnjava se činjenicom da su osobe koje su postale članom pravne osobe kupnjom udjela postale strane u ugovoru o osnivanju tog društva. To se opravdanje ne primjenjuje u okolnostima kupnje vrijednosnih papira, kao što su CLN‑ovi o kojima je riječ u glavnom postupku.

56.

Zato smatram da na drugi dio drugog pitanja treba odgovoriti da članak 23. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da se klauzula o prenošenju nadležnosti sadržana u informativnom dokumentu koji je jednostrano sastavio izdavatelj financijskih instrumenata može primijeniti u odnosu na treću osobu koja je kupila te instrumente kod financijskog posrednika samo ako se utvrdi da je ta treća osoba stvarno dala svoju suglasnost za tu klauzulu pod uvjetima propisanima u tom članku.

57.

Ne čini mi se da treći dio drugog pitanja predstavlja posebne teškoće jer se odgovor na njega uvelike može naći u sudskoj praksi Suda.

58.

U tom pogledu, što se tiče dosega utvrđenja postojanja međunarodnih trgovačkih običaja, s kojima su strane upoznate, Sud je presudio da se pretpostavlja da postoji suglasnost ugovornih strana s klauzulom o prenošenju nadležnosti ako je njihovo postupanje u skladu s običajima kojima se uređuje područje međunarodne trgovine u kojem one posluju i koje poznaju ili bi trebale poznavati ( 37 ). Postojanje običaja koje bi strane trebale poznavati stoga vrijedi kao pretpostavka suglasnosti s klauzulom o prenošenju nadležnosti. Sud je također presudio, što se tiče utvrđenja postojanja običaja, da je na nacionalnom sudu da ocijeni ulazi li predmetni ugovor u kategoriju međunarodne trgovine i da provjeri postojanje običaja u grani međunarodne trgovine u kojoj posluju predmetne strane ( 38 ).

59.

Međutim, Sud je nacionalnim sudovima dao opće smjernice o tome kako utvrditi postoje li običaji i poznaju li ih strane.

60.

S jedne strane, postojanje običaja, koje se treba utvrditi u grani trgovine u okviru koje ugovorne strane obavljaju svoju djelatnost, utvrđena je ako operatori uobičajeno i redovito postupaju na taj način u toj grani prilikom sklapanja određene vrste ugovora ( 39 ).

61.

S druge strane, stvarno ili „pretpostavljeno” poznavanje običaja ugovornih strana osobito se može utvrditi dokazivanjem da su strane dotad imale poslovne odnose među sobom ili s drugim stranama koje posluju u predmetnom sektoru ili da je u tom sektoru određeno postupanje dovoljno poznato da bi se moglo smatrati ustaljenom praksom jer je uobičajeno i redovito primjenjivano tijekom sklapanja određene vrste ugovora ( 40 ). Stoga, protivno onomu što je Komisija navela na raspravi, iz te sudske prakse jasno proizlazi da ne treba dokazati poznavanje običaja jer se ono može pretpostaviti ako se dokaže da ih je strana u odnosu na koju se ti običaji primjenjuju „trebala” poznavati.

62.

Na temelju primjene tih pravila, smatram da na treći dio drugog pitanja treba odgovoriti da se unošenje klauzule o ugovorenoj nadležnosti u dokument kojim se utvrđuju uvjeti izdavanja vrijednosnih papira, kao što su CLN‑ovi o kojima je riječ u glavnom postupku, može smatrati oblikom dopuštenim međunarodnim trgovačkim običajima u smislu članka 23. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 44/2001, na temelju čega se može pretpostaviti suglasnost osobe u odnosu na koju se ta klauzula želi primijeniti, pod uvjetom da je osobito utvrđeno, što je na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne strane, da subjekti uobičajeno i redovito postupaju na takav način u predmetnoj grani prilikom sklapanja takvog ugovora i, s druge strane, da su strane dotad imale poslovne odnose među sobom ili s drugim stranama koje posluju u predmetnom sektoru ili da je predmetno ponašanje dovoljno poznato da bi se moglo smatrati ustaljenom praksom.

63.

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li se za tužbu radi proglašenja ništavosti ugovora i povrata iznosa isplaćenih na temelju ništavog akta smatrati da potpada pod „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Uredbe 44/2001.

64.

Najprije odbacujem mogućnost da se smatra da je tužba koju je podnijelo društvo Profit protiv društva Commerzbank ugovorne prirode jer se, u nedostatku ugovornog odnosa između njih, tužba prvog protiv drugog ne može kvalificirati kao „ugovorna”, bez obzira na to što se njome traži. Prema mojem mišljenju, to se pitanje stoga postavlja samo u odnosima između društava Profit i Redi.

65.

Za ispitivanje tog pitanja treba podsjetiti na primjenjivu sudsku praksu.

66.

U presudi Sanders ( 41 ), koja se odnosila na nadležnost sudova države u kojoj se nalazi nekretnina, u području najma nekretnina, Sud je presudio da isključiva nadležnost postoji čak i u slučaju osporavanja postojanja ugovora koji je predmet spora ( 42 ).

67.

Osim toga, Sud je u presudi Effer ( 43 ), prilikom odlučivanja o podnesenom zahtjevu za prethodnu odluku koji se u biti odnosio na pitanje treba li se primijeniti posebna nadležnost u stvarima koje se odnose na ugovore ako tuženik kojeg se tuži radi izvršenja ugovorne obveze istakne prigovor nenadležnosti osporavajući samo postojanje ugovora, istaknuo da „nadležnost nacionalnog suda da odlučuje o pitanjima koja se odnose na ugovor uključuje nadležnost za ocjenjivanje postojanja sastavnih dijelova samog ugovora jer je takva ocjena nužna kako bi se nacionalnom sudu pred kojim je pokrenut postupak omogućilo da provjeri svoju nadležnost” ( 44 ). Sud iz toga zaključuje da „se tužitelj može pozvati na nadležnost suda u mjestu izvršenja ugovora [...] čak i ako između stranaka postoji spor u pogledu sklapanja ugovora koji je temelj tužbe” ( 45 ).

68.

Prvo se postavlja pitanje o tome može li se to rješenje, primjenjivo u slučaju u kojem se postojanje ugovora osporava u okviru odgovora na tužbu koja se odnosi na izvršenje tog ugovora, prenijeti na slučaj glavne tužbe radi proglašenja ništavosti ugovora.

69.

Drugo pitanje odnosi se na utvrđivanje, u slučaju pozitivnog odgovora na prvo pitanje, je li sud koji ispituje je li ugovor ništav nadležan i za odlučivanje o posljedicama te ništavosti, osobito u pogledu povrata koji se trebaju izvršiti slijedom njegove presude.

70.

Predlažem da se na prvo pitanje odgovori pozitivno. U tom se pogledu može istaknuti pet argumenata.

71.

Kao prvo, teoretski argument može se pronaći u činjenici da je ništavost sankcija za nepoštovanje pravila sklapanja ugovora ( 46 ). Zahtjev za proglašenje ništavosti, koji se temelji na povredi tih pravila, koja ulaze u okvir stvari koje se odnose na ugovore, zapravo je povezan s ugovorom, iako njegova svrha nije postići izvršenje ugovora nego proglašenje njegove ništavosti. Prema riječima jednog pravnog stručnjaka, „spor o valjanosti ugovora i dalje je spor o ‚stvarima koje se odnose na ugovore’” ( 47 ).

72.

Kao drugo, drugi teoretski argument može se naći u načelu prema kojem je svaki sud, kad mu se podnese zahtjev, zbog toga nadležan za odlučivanje o vlastitoj nadležnosti. Međutim, često se dogodi da utvrđivanje nadležnosti podrazumijeva prethodno ispitivanje važnih pitanja među kojima su ona koja se odnose na postojanje ili valjanost ugovora. Odbijanje sudu pred kojim je pokrenut postupak u pogledu nadležnosti mogućnosti da odlučuje o tom pitanju značilo bi spriječiti ga da odlučuje o svojoj nadležnosti. Na taj argument, uostalom, upućuje Sud kad u presudi Effer ( 48 ) ističe da je ocjena „postojanja sastavnih dijelova samog ugovora” ( 49 )„nužna kako bi se nacionalnom sudu pred kojim je pokrenut postupak omogućilo da provjeri svoju nadležnost” ( 50 ), pri čemu nije važno poziva li se na ništavost tužitelj ili tuženik.

73.

Kao treće, sličan argument može se izvesti iz članka 10. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) ( 51 ). U skladu s tom odredbom, kojom se pojašnjuje područje prava koje se primjenjuje na ugovor, postojanje i valjanost ugovora ili bilo koje odredbe ugovora utvrđuju se pravom kojem bi ugovor bio podložan na temelju te uredbe da je ugovor ili njegova odredba valjana. Ako uvjeti valjanosti ugovora stoga nisu predmet posebne povezanosti i ocjenjuju se u skladu s pravom koje se primjenjuje na ugovor, logično je smatrati, po analogiji, da tužba radi proglašenja ništavosti kojom se traži sankcioniranje neispunjenja tih uvjeta potpada pod stvari koje se odnose na ugovore.

74.

Kao četvrto, čini mi se da se drugi argument po analogiji može izvesti iz sudske prakse Suda koja se odnosi na nadležnost u području negativne deklaratorne tužbe koja se odnosi na utvrđenje nepostojanja deliktne odgovornosti. U presudi Folien Fischer i Fofitec ( 52 ) Sud je uključio takvu tužbu u područje „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte” u smislu članka 5. stavka 3. Uredbe br. 44/2001, smatrajući da zamjenu uobičajenih uloga u stvarima koje se odnose na delikte ne treba uzeti u obzir ( 53 ). Ako pozitivna tužba radi utvrđivanja odgovornosti i negativna tužba zajedno čine dva aspekta iste stvari koja se odnosi na delikte, nije li logično isto tako smatrati da tužba radi izvršenja i tužba radi proglašenja ništavosti ugovora predstavljaju dva aspekta iste stvari koja se odnosi na ugovore?

75.

Kao peto, argument o prikladnosti potvrđuje tu analizu. Naime, ne vidim nikakav određen razlog da se tužitelju oduzme mogućnost odabira nadležnosti koja se priznaje u njegovu korist pod izgovorom da on tuži ne radi izvršenja ugovora, nego radi proglašenja njegove ništavosti.

76.

Zato smatram da tužitelj koji je podnio tužbu radi proglašenja ništavosti ugovora ima mogućnost odabira nadležnosti predviđenu u članku 5. stavku 1. Uredbe br. 44/2001.

77.

Dajem pozitivan odgovor i na drugo pitanje, koje se odnosi na mogućnost suda da odlučuje o posljedicama proglašenja ništavosti ugovora.

78.

Prvi je razlog teoretske prirode. Ako treba priznati, kao što to predlažem, da utvrđenje ništavosti ugovora znači odlučiti u stvari koja se odnosi na ugovore, potrebno je, a fortiori, jednako učiniti kad se iz te ništavosti izvode zaključci. Naime, pravo jedne strane da dobije povrat nekog iznosa podrazumijeva da je prethodno na temelju ugovora isplatila iznos čiji povrat traži, tako da je u tom slučaju zaista riječ o stvarima koje se odnose na ugovore u autonomnom smislu koji ima taj pojam u okviru Uredbe br. 44/2001.

79.

Društvo Commerzbank ipak smatra da se tužba za povrat, zasebna i autonomna u odnosu na tužbu radi proglašenja ništavosti, ne temelji na ugovornoj obvezi koja je slobodno prihvaćena jer svoj izvor nalazi izravno u zakonu, s obzirom na to da je utemeljena na nepostojanju osnove za povećanje imovine.

80.

Taj me argument nije uvjerio. Naime, treba podsjetiti da se „stvari koje se odnose na ugovore”, u smislu članka 5. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, autonomno tumače i da to tumačenje ne može ovisiti o pravnoj osnovi tužbe u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom, tako da nije važno to što tužba za povrat u skladu s tim pravom može imati zakonski pravni temelj. Ako ne bi postojao ugovorni odnos koji su strane slobodno sklopile, obveza ne bi bila ispunjena i ne bi postojalo pravo na povrat. Ta uzročna veza između prava na povrat i ugovornog odnosa dovoljna je kako bi tužba za povrat potpadala pod stvari koje se odnose na ugovore.

81.

Drugi je razlog praktične prirode. Smatrati da se sud pred kojim je pokrenut postupak u skladu s člankom 5. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001 treba, ako je ugovor ništav, samo proglasiti nenadležnim za odlučivanje o meritumu značilo bi da tužitelj mora pokrenuti postupak pred drugim sudom kako bi se iz tog utvrđenja mogle izvesti praktične posljedice. Razdvajanje spora između dvaju sudova od kojih bi jedan utvrdio ništavost, dok bi drugi iz toga izveo posljedice nije u skladu s interesom dobrog sudovanja ni s interesom stranaka.

82.

Treći je razlog analogne prirode. Taj se razlog temelji na članku 12. stavku 1. točki (e) Uredbe br. 593/2008, kojim se predviđa da pravo mjerodavno za ugovor na temelju te uredbe posebno regulira posljedice ništavosti ugovora. Kao što to predlaže vlada Ujedinjene Kraljevine, čini mi se relevantnim rasuđivati po analogiji s tom odredbom koja proizlazi iz želje zakonodavca Unije da sve sporove koji se odnose na ugovor podvrgne jednom pravom poretku, priznajući da se tužba za povrat treba podnijeti istom sudu koji je nadležan za ugovore ako tužitelj odluči iskoristiti mogućnost odabira nadležnosti.

83.

Prije nego što Sudu predložim da pozitivno odgovori na treće pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, ipak treba ispitati praktičan problem do kojeg može doći prilikom primjene odredaba članka 5. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 na tužbu radi proglašenja ništavosti.

84.

Taj se problem odnosi na činjenicu da se sudska nadležnost na temelju članka 5. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 44/2001 utvrđuje prema mjestu na kojem je izvršena ili se treba izvršiti obveza na kojoj se temelji neki zahtjev. Međutim, prilikom primjene te odredbe na zahtjev za proglašenje ništavnosti ugovora nastaje problem tehničke prirode koji se odnosi na utvrđenje obveze na kojoj se temelji zahtjev za proglašenje ništavosti.

85.

Temelj tog zahtjeva nije određena obveza jer se njime želi postići potpuno poništenje ugovornog odnosa zajedno sa svim obvezama koje on podrazumijeva. Nadležnost stoga može imati bilo koji sud na čijem je području bilo koja od ugovornih obveza bila izvršena ili je trebala biti izvršena. Osim toga, ako bi u slučaju ugovora o prodaji kao što je onaj u glavnom postupku trebalo utvrditi određenu obvezu, postojalo bi opravdano oklijevanje između obveze isporuke prodane stvari, koja čini obvezu karakterističnu za ugovor, i obveze plaćanja cijene, koja služi kao temelj tužbe za povrat. Bez poricanja tog problema, čini mi se mogućim priznati da, u konkretnom slučaju tužbe radi proglašenja ništavosti, obveza koja čini temelj zahtjeva jest karakteristična obveza.

86.

Stoga, prema mojem mišljenju, kao što je to pravilno primijetio sud koji je uputio zahtjev, kad bi se priznala primjenjivost članka 5. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, bilo bi odlučujuće utvrditi mjesto na kojem su CLN‑ovi koje je kupilo društvo Profit bili isporučeni ili trebali biti isporučeni.

87.

Zbog tih različitih razmatranja, smatram da se za tužbu radi proglašenja ništavosti ugovora i radi povrata iznosa isplaćenih na temelju ništavog akta treba smatrati da potpada pod „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Uredbe 44/2001.

88.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da je, kako bi postojala povezanost između dvaju zahtjeva podnesenih protiv više tuženika, dovoljno da se eventualno priznavanje osnovanosti jednog od tih zahtjeva potencijalno može odraziti na opseg prava čija se zaštita traži u slučaju drugog, iako ta dva zahtjeva imaju različite predmete i osnove te nisu međusobno povezani odnosom podređenosti ili nesklada.

89.

Konkretno, prema mišljenju Cortea suprema di cassazione, problem se odnosi na pitanje postoji li povezanost između zahtjeva za proglašenje ništavosti i povrat plaćenog iznosa – za koji smatra da je podnesen isključivo protiv društava Commerzbank i Redi, čija se sjedišta nalaze u državama članicama koje nisu Talijanska Republika – te zahtjeva za naknadu štete, koji se temelji na lošem upravljanju koje se pripisuje društvu Profit Holding. Naglašavajući da se prigovor protiv tog potonjeg društva može istaknuti bez obzira na to je li ugovor o prodaji CLN‑ova valjan ili je, naprotiv, ništav, sud koji je uputio zahtjev primjećuje da eventualno priznavanje osnovanosti zahtjeva za povrat plaćenog iznosa može imati posljedice na procjenu štete koju je konkretno pretrpjelo društvo Profit. Taj se sud stoga pita temelji li se mogućnost suda da proširi svoju nadležnost u slučaju više tuženika na kriteriju obične prikladnosti koja proizlazi iz interesa jedinstvenog postupanja u predmetima i donošenja jedinstvene odluke ili na strožem mjerilu koje proizlazi iz opasnosti od donošenja odluka koje logično i pravno ne bi bile pomirljive jedna s drugom.

90.

U tom pogledu, treba podsjetiti da je Sud već u više navrata odlučio o dosegu pravila o posebnoj nadležnosti iz članka 6. stavka 1. Uredbe br. 44/2001, koje odstupa od načela nadležnosti suda u mjestu u kojem tuženik ima domicil, navedenom u članku 2. te uredbe, predviđajući da tuženik, ako je jedan od više tuženika, može biti tužen pred sudom u mjestu u kojemu bilo koja od tuženih osoba ima domicil, pod uvjetom da su istaknuti zahtjevi toliko usko povezani da ih je bolje obrađivati zajedno kako bi se izbjegla opasnost donošenja nepomirljivih sudskih odluka u odvojenim postupcima.

91.

Što se tiče ocjene sadržaja povezanosti, odnosno opasnosti od donošenja nepomirljivih odluka do koje bi došlo ako bi se zahtjevi razmatrali odvojeno, Sud je smatrao da je na nacionalnom sudu da ocijeni postoji li takva opasnost te da u tu svrhu uzme u obzir sve potrebne elemente iz spisa ( 54 ). Prema mojem mišljenju, Sud je razumno utvrdio ovo pravilo jer ta ocjena ovisi o činjeničnim i pravnim okolnostima svakog zahtjeva koji je podnesen nacionalnom sudu.

92.

Sud je ipak utvrdio kriterije na temelju kojih nacionalni sud može odlučiti.

93.

U presudi Roche Nederland i dr. ( 55 ) Sud je smatrao da, „kako bi se odluke mogle smatrati proturječnima, nije dovoljno da postoji razlika u rješenju spora, nego do razlike dolazi u okviru iste činjenične i pravne situacije” ( 56 ). Sud je u presudi Freeport ( 57 ) pojasnio kriterij istovjetnosti pravne situacije istaknuvši da istovjetnost pravnih temelja tužbi podnesenih protiv različitih tuženika nije jedan od uvjeta predviđenih za primjenu članka 6. stavka 1. Uredbe br. 44/2001 ( 58 ).

94.

Te opće smjernice ne sadržavaju vrlo jasne upute u pogledu dosega uvjeta koji se odnosi na nepomirljivost odluka. Točno je da ocjena povezanosti uvelike ovisi o činjeničnim okolnostima svakog pojedinog slučaja, što otežava utvrđivanje jasnog kriterija kojim se mogu razgraničiti okolnosti kod kojih postoji vrsta povezanosti koja opravdava odstupanje od nadležnosti suda koja je uobičajena i one kod kojih to nije slučaj.

95.

Najprije isključujem mogućnost da nacionalni sud proširi svoju nadležnost u pogledu sutuženika koji imaju domicil u inozemstvu samo na temelju razloga obične prikladnosti, bez obzira na to koliko su opravdani, a koji se temelje na potrebi za dobrim sudovanjem. Naime, uvjetovati proširenje nadležnosti suda pred kojim je pokrenut postupak samo time da je to opravdano interesom dobrog sudovanja oduzelo bi svaki značaj načelu sudske prakse zajamčenom u članku 6. stavku 1. Uredbe br. 44/2001 prema kojem se proširenje nadležnosti uvjetuje postojanjem opasnosti od donošenja nepomirljivih odluka. Osim toga, ta odredba odražava želju zakonodavca Unije da uravnoteži zahtjeve dobrog sudovanja i nužnog poštovanja općeg načela o nadležnosti sudova države članice u mjestu u kojem tuženik ima domicil, zajamčenog u članku 2. stavku 1. Uredbe br. 44/2001.

96.

Nadalje, smatram da, kako bi se dva zahtjeva podnesena protiv različitih tuženika mogla smatrati povezanima, nije dovoljno da odluka donesena u odnosu na jednog tuženika može utjecati na odgovor koji se treba dati na drugi zahtjev. Zbog zahtjeva različitosti, u okviru iste činjenične i pravne situacije ispituje se bi li odluke koje mogu donijeti dva različita suda mogle biti nedosljedne i proturječne, iako nije potrebno utvrditi da će iz njih proizići krajnje nepomirljive pravne posljedice.

97.

U tom pogledu, slažem se sa stajalištem koje zagovara sud koji je uputio zahtjev – prema kojem zasebno postupanje i donošenje presude u pogledu zahtjeva za proglašenje ništavosti i povrata iznosa zbog ugovorne neravnoteže i nedovoljnosti ili nedostatka kauze, koji je podnesen protiv društava Commerzbank i Redi, te tužbe radi utvrđivanja odgovornosti, koja je podnesena prvenstveno protiv društva Profit Holding zbog lošeg upravljanja koje se pripisuje tom društvu – ne dovodi do opasnosti da se donesu nepomirljive odluke.

98.

Sumnjam da postoji jednaka činjenična situacija, iako se dva zahtjeva općenito odnose na posljedice upisa CLN‑ova društva Profit. Naime, tužba radi utvrđivanja odgovornosti, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, odnosi se na činjeničnu okolnost različitu od samog upisa, koja se temelji na tome da je društvo majka osmislilo i provelo transakciju u vlastitom interesu ili u interesu trećih osoba, djelujući namjerno na štetu interesa svojeg društva kćeri.

99.

Prije svega ne vjerujem da postoji jednaka pravna situacija jer se podnesene tužbe razlikuju ne samo po svojim pravnim osnovama nego i po predmetu. Stoga, kao što je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev, tužba radi utvrđivanja odgovornosti može uspjeti neovisno o uspjehu ili neuspjehu tužbe radi proglašenja ništavosti.

100.

Sama činjenica da eventualni povrat plaćenog iznosa koji proizlazi iz priznavanja osnovanosti tužbe radi proglašenja ništavosti može utjecati na opseg štete koju je pretrpjelo društvo Profit, u slučaju priznavanja njegova prava na naknadu štete u odnosu na društvo Profit Holding, prema mojem mišljenju ne predstavlja opasnost od donošenja nepomirljivih odluka.

101.

Stoga predlažem da se na prvo pitanje odgovori da članak 6. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da, kako bi postojala povezanost između dvaju zahtjeva podnesenih protiv više tuženika, nije dovoljno da se eventualno priznavanje osnovanosti jednog od tih zahtjeva potencijalno može odraziti na opseg prava čija se zaštita traži u slučaju drugog.

102.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja je uputio Corte suprema di cassazione odgovori kako slijedi: