—

za Wucher Helicopter GmbH i Euro‑Aviation Versicherungs AG, J. J. Janezic, Rechtsanwalt,

—

za F. Santera, Ch. Schlechl i M. Peter, Rechtsanwälte,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju C. Colellija, avvocato dello Stato,

—

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, W. Mölls, G. Braun i F. Wilman, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. točke (g) Uredbe (EZ) br. 785/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o zahtjevima za zračne prijevoznike i operatore zrakoplova u vezi s osiguranjem (SL L 138, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 23., str. 5.) kao i članka 17. stavka 1. Montrealske konvencije o ujednačavanju određenih pravila za međunarodni zračni prijevoz, sklopljene u Montréalu 28. svibnja 1999., potpisane od strane Europske zajednice 9. prosinca 1999. na temelju članka 300. stavka 2. UEZ‑a, odobrene u njezino ime Odlukom Vijeća 2001/359/EZ od 5. travnja 2001. (SL L 194, str. 38., u daljnjem tekstu: Montrealska konvencija).

2

Zahtjev je upućen u okviru pravnog sredstva „u postupku revizije“ između Wucher Helicoptera GmbH, austrijskog zračnog prijevoznika (u daljnjem tekstu: Wucher), i Euro‑Aviation Versicherungsa AG, njemačkog osiguravajućeg društva (u daljnjem tekstu: Euro‑Aviation), s jedne strane, i Fridolina Santera, s druge strane, u vezi s naknadom štete F. Santeru zbog ozljede pretrpljene u zrakoplovnoj nesreći.

3

Članak 3. stavci 1., 2. i 5. Montrealske konvencije glasi:

„1.   Za prijevoz putnika izdaje se samostalni ili skupni prijevozni dokument koji sadržava:

2.   Bilo koji drugi način zabilježbe podataka navedenih u stavku 1. može zamijeniti izdavanje dokumenta navedenog u tom stavku. Ako se koristi bilo koje od tih sredstava, prijevoznik nudi putniku da mu izda pisanu izjavu o podatku zabilježenom na navedeni način.

[...]

5.   Nepoštovanje odredaba prethodnih stavaka ne utječe na postojanje ili valjanost ugovora o prijevozu koji usprkos tome podliježe odredbama ove Konvencije uključujući i one koje se odnose na ograničenje odgovornosti.“

4

Članak 17. stavak 1. navedene konvencije određuje:

„Prijevoznik je odgovoran za pretrpljenu štetu u slučaju smrti ili tjelesne povrede putnika isključivo pod uvjetom da se nesreća koja je prouzročila smrt ili ozljedu dogodila u zrakoplovu ili u tijeku bilo koje radnje ukrcaja ili iskrcaja.“

5

Uredba Vijeća (EZ) br. 2027/97 od 9. listopada 1997. o odgovornosti zračnih prijevoznika u pogledu zračnog prijevoza putnika i njihove prtljage (SL L 285, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 3., str. 45.) izmijenjena je Uredbom (EZ) br. 889/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. svibnja 2002. (SL L 140, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 4., str. 60.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 2027/97).

6

Uvodna izjava 8. Uredbe br. 889/2002 predviđa:

„Na unutarnjem zrakoplovnom tržištu ukinuta je razlika između domaćeg i međunarodnog prijevoza te je stoga primjereno uvesti istu razinu i vrstu odgovornosti u međunarodnom kao i domaćem prijevozu u Zajednici.“

7

Članak 1. Uredbe br. 2027/97 određuje:

„Ovom se Uredbom provode odgovarajuće odredbe Montrealske konvencije u pogledu zračnog prijevoza putnika i njihove prtljage te se utvrđuju određene dodatne odredbe. Područje primjene tih odredaba također se proširuje na zračni prijevoz unutar pojedine države članice.“

8

Članak 2. stavak 2. te uredbe određuje:

„Pojmovi sadržani u ovoj Uredbi koji nisu definirani u stavku 1. odgovaraju pojmovima koji se koriste u Montrealskoj konvenciji.“

9

Članak 3. stavak 1. navedene uredbe predviđa:

„Odgovornost zračnog prijevoznika Zajednice u pogledu putnika i njihove prtljage uređena je svim odredbama Montrealske konvencije koje se odnose na takvu odgovornost.“

10

Članak 3. točka (g) Uredbe br. 785/2004 glasi:

„Za potrebe ove uredbe:

[...]

[...]“

11

Točka 1. pod (c) Priloga IV. Uredbi (EZ) br. 216/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. veljače 2008. o zajedničkim pravilima u području civilnog zrakoplovstva i osnivanju Europske agencije za sigurnost zračnog prometa i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 91/670/EEZ, Uredbe (EZ) br. 1592/2002 i Direktive 2004/36/EZ (SL L 79, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 16., str. 39.) glasi ovako:

„Prije svakog leta potrebno je definirati uloge i dužnosti svakog člana letačkog osoblja. Zapovjednik zrakoplova mora biti odgovoran za upravljanje i sigurnost zrakoplova te za sigurnost svih članova letačkog osoblja, putnika i tereta u zrakoplovu.“

12

Dana 9. veljače 2009. F. Santer, koji se nalazio u helikopteru u vlasništvu Wuchera koji je kod Euro‑Aviationa ugovorio obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti, teško je ozlijeđen tijekom domaćeg leta iznad glečerske zone Sölden (Austrija).

13

F. Santer, zaposlen kod Ötztalera Gletscherbahn‑GmbH&Co. KG (u daljnjem tekstu: Ötztaler), odgovoran je, kao član odbora za lavine, za sigurnost u glečerskoj zoni i na skijaškim stazama koje koristi njegov poslodavac. Zadaća F. Santera se među ostalim sastoji u tome da procijeni mjesto na kojem se lavine moraju minirati. Lavine se pokreću iz helikoptera.

14

Wucher je na dan nesreće od Ötztalera primio zahtjev za izvođenje „leta s ciljem miniranja lavina“. Tijekom tog leta je pilot, kojeg zapošljava Wucher, bio u pratnji F. Santera i još dvije osobe koje također zapošljava Ötztaler. F. Santer je pilota uputio prema mjestu na kojem su se eksplozivna punjenja trebala ispustiti. U sklopu tog zadatka F. Santer je trebao otvoriti vrata po naredbi pilota i držati ih otvorenima, kako bi pirotehničar mogao ispustiti eksplozivno punjenje. Tijekom tog postupka nalet vjetra je udario u odškrinuta vrata tako da ih je otvorio. Budući da nije mogao na vrijeme pustiti ručku vrata, F. Santer pretrpio je tešku ozljedu lakta.

15

F. Santer je pred austrijskim prvostupanjskim sudom podnio zahtjev za naknadu štete protiv Wuchera i Euro‑Aviationa. Taj sud je odlučio da je tužba za naknadu štete u načelu utemeljena i da treba smatrati da je F. Santer putovao u svojstvu putnika. Budući da je ograničenje odgovornosti poslodavca trebalo biti isključeno, navedeni sud je utvrdio da je odgovornost Wuchera i Euro‑Aviationa utemeljena na austrijskom internom pravu.

16

Žalbeni sud je potvrdio prvostupanjsku presudu, ali je smatrao da F. Santer nije putovao u svojstvu „putnika“ u smislu navedene konvencije jer nije bila riječ o prijevozu s jednog mjesta na drugo, već je glavni cilj leta u pitanju bio zadatak miniranja lavina eksplozivnim punjenjima. Prema mišljenju tog suda, Uredbi br. 2027/97 nije protivna primjena austrijskog Zakona o zračnom prijevozu, s obzirom na to da se Montrealska konvencija, na koju ta uredba upućuje, primjenjuje na putnike i njihovu prtljagu.

17

Žalbeni sud je zaključio da je Wucher odgovoran za štetu prouzročenu F. Santeru zbog pogreške pilota koja je pripisiva Wucheru, kao i zbog Wucherovih vlastitih pogrešaka u organizaciji, i da F. Santer ima ugovorno pravo na obeštećenje na temelju ugovora koji veže njegova poslodavca i Wuchera. Prema mišljenju tog suda, austrijsko pravo propisuje strožu građanskopravnu odgovornost za Wuchera te je ograničenje odgovornosti stoga isključeno.

18

Tužitelji u glavnom postupku podnijeli su pravno sredstvo „u postupku revizije“ protiv te odluke pred Oberster Gerichtshofom, smatrajući da žalbeni sud nije pravilno protumačio Uredbu br. 2027/97 niti da je priznao ograničenje odgovornosti poslodavca, u mjeri u kojoj, prema njihovu mišljenju, F. Santer nije bio putnik, već član posade, što isključuje primjenu austrijskog prava o općem socijalnom osiguranju.

19

Oberster Gerichtshof smatra da je pitanje treba li smatrati F. Santera „putnikom“odlučujuće za primjenu sustava odgovornosti iz Montrealske konvencije. Taj sud navodi da ni u Montrealskoj konvenciji ni u sudskoj praksi Suda ne postoji definicija tog pojma. Također, podsjeća da više sudova let s posebnim ciljem ne smatra komercijalnim prijevozom već „radom u zraku“. Međutim, sud koji je uputio zahtjev izražava sumnje što se tiče mogućnosti klasificiranja F. Santera s jedne strane kao „putnika“i s druge stranke ili kao „člana posade“ ili kao „treću osobu“. Taj sud smatra da treba osigurati minimalnu razinu osiguranja za zaštitu prava potrošača i da bi ujednačeno tumačenje pojma „putnik“ u pravu Unije i u Montrealskoj konvenciji bilo prikladno.

20

U tim uvjetima Oberster Gerichtshof odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

21

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. točku (g) Uredbe br. 785/2004 tumačiti na način da je osoba koja se nalazi u helikopteru zračnog prijevoznika Zajednice, koja se prevozi na temelju ugovora sklopljenog između svojeg poslodavca i tog zračnog prijevoznika radi izvršavanja posebnog zadatka, poput onog u pitanju u glavnom postupku, „putnik“ili „član letačke i kabinske posade koji je na dužnosti“ u smislu te odredbe.

22

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja podsjetiti na to da pojam „putnik“ u smislu članka 3. točke (g) Uredbe br. 785/2004 podrazumijeva svaku osobu koja je na letu uz pristanak zračnog prijevoznika ili operatora zrakoplova, osim članova letačke i kabinske posade koji su na dužnosti.

23

Slijedi da klasifikacija osobe u kategoriju člana letačke i kabinske posade koji je na dužnosti predstavlja iznimku od pravila prema kojem je ta osoba obuhvaćena kategorijom putnika.

24

Najprije valja navesti da se prema stalnoj sudskoj praksi iznimke strogo tumače kako opća pravila ne bi bila lišena sadržaja (vidjeti presudu Komisija/Ujedinjena Kraljevina, C‑346/08, EU:C:2010:213, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

25

Stoga prvo treba ispitati je li tuženik u glavnom postupku obuhvaćen kategorijom „član letačke i kabinske posade koji je na dužnosti“.

26

U predmetu u glavnom postupku, kao što to proizlazi iz činjenica u glavnom postupku kako ih je opisao sud koji je uputio zahtjev, F. Santer, zaposlen u društvu koje upravlja skijaškim stazama, bio je na letu u svojstvu „vodiča koji poznaje teren“ i imao je zadatak da tijekom leta po nalogu pilota otvori vrata helikoptera i drži ih otvorenima na određeni način i u određenom trajanju.

27

Slijedi da F. Santer nije obavljao zadatak upravljanja zrakoplovom i stoga nije obuhvaćen kategorijom „član letačke posade“.

28

Nadalje, suprotno argumentu Wuchera, činjenica da je F. Santer imao zadatak otvoriti vrata po nalogu pilota nije dovoljna da bi F. Santer bio u kategoriji „član kabinske posade“. Naime, pilot je uvijek ovlašten, u svojem svojstvu kapetana, davati naloge svim osobama koje se nalaze u zrakoplovu, uključujući putnicima.

29

Slijedi da F. Santer nije obuhvaćen ni kategorijom „član kabinske posade“.

30

Prema tome, valja utvrditi da se osoba poput F. Santera treba smatrati putnikom u smislu Uredbe br. 785/2004.

31

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, članak 3. točku (g) Uredbe br. 785/2004 treba tumačiti na način da je osoba koja se nalazi u helikopteru zračnog prijevoznika Zajednice, koja se prevozi na temelju ugovora sklopljenog između svojeg poslodavca i tog zračnog prijevoznika radi izvršavanja posebnog zadatka, poput onog u pitanju u glavnom postupku, „putnik“ u smislu te odredbe.

32

Svojim drugim i trećim pitanjem, koja treba ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 17. Montrealske konvencije tumačiti na način da je osoba koja je obuhvaćena pojmom „putnik“u smislu članka 3. točke (g) Uredbe br. 785/2004 također obuhvaćena pojmom „putnik“ u smislu članka 17. navedene konvencije.

33

U tom pogledu je neosporno da je Montrealska konvencija sastavni dio pravnog poretka Unije i da je Sud nadležan za odlučivanje povodom prethodnog pitanja o njezinu tumačenju (vidjeti presude IATA i ELFAA, C‑344/04, EU:C:2006:10, t. 36. i navedenu sudsku praksu kao i t. 40. te Walz, C‑63/09, EU:C:2010:251, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

34

Navedena konvencija postala je primjenjiva na letove unutar jedne države članice temeljem Uredbe br. 2027/97, kojoj je cilj osigurati istu razinu i istu vrstu odgovornosti zračnih prijevoznika i zračnih prijevoznika Zajednice u međunarodnom i domaćem prijevozu unutar Zajednice.

35

Kao što to proizlazi iz odluke o upućivanju zahtjeva za prethodnu odluku, Wucher je obuhvaćen pojmom „zračni prijevoznik Zajednice“ na koji se primjenjuje Uredba br. 2027/97, s obzirom na to da je on poduzetnik u zračnom prijevozu, nositelj valjane dozvole za obavljanje djelatnosti koju je izdala Republika Austrija, sukladno odredbama Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2407/32 od 23. srpnja 1992. o izdavanju dozvola za zračne prijevoznike.

36

Valja također provjeriti jesu li ostale pretpostavke za primjenu Montrealske konvencije ispunjene u predmetu u glavnom postupku. U tom pogledu valja utvrditi je li F. Santer obuhvaćen pojmom „putnik“u smislu te konvencije, što podrazumijeva provjeru je li cilj leta u pitanju u glavnom postupku bio „prijevoz putnika“ u smislu navedene konvencije.

37

U tu svrhu važno je ustanoviti da je prema članku 3. stavcima 1. i 2. Montrealske konvencije status „putnika“ u smislu te konvencije uistinu vezan uz izdavanje samostalnog ili skupnog prijevoznog dokumenta, čiji je sadržaj definiran u tom stavku 1. ili, alternativno, druge vrste dokumenta koji ima takav sadržaj.

38

Međutim, iz članka 3. stavka 5. navedene konvencije također proizlazi da nepoštovanje odredaba koje prethode stavku 5. tog članka ne utječe na postojanje ili valjanost ugovora o prijevozu koji usprkos tome podliježe odredbama te konvencije, uključujući i one koje se odnose na ograničenje odgovornosti.

39

Prema tome, ako ugovor o prijevozu postoji i ako su sve ostale pretpostavke za primjenu navedene konvencije ispunjene, ona se primjenjuje neovisno o obliku ugovora o prijevozu.

40

Iz odluke o upućivanju zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je F. Santer, zaposlen kod Ötztalera, u svojem svojstvu člana odbora za lavine, odgovornog za sigurnost u glečerskoj zoni i na skijaškim stazama, izvršio zadatak miniranja lavina kao dio svojeg svakodnevnog posla. Nadalje, upravo je na ugovornoj bazi Wucher prevezao F. Santera i druge Ötztalerove zaposlenike od mjesta uzlijetanja helikoptera prema mjestima na kojima je trebalo minirati lavine, kako bi ih zatim prevezao natrag do mjesta uzlijetanja.

41

Slijedi da je cilj leta u pitanju u glavnom postupku bio prijevoz Ötztalerovih zaposlenika na mjesta na kojima su bili dužni obaviti svoj svakodnevni posao.

42

Iz prethodnoga proizlazi da članak 17. Montrealske konvencije treba tumačiti na način da je osoba koja je obuhvaćena pojmom „putnik“u smislu članka 3. točke (g) Uredbe br. 785/2004 također obuhvaćena pojmom „putnik“ u smislu navedenog članka 17. te konvencije, time što je ta osoba prevezena na temelju „ugovora o prijevozu“ u smislu članka 3. navedene konvencije.

43

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje: