—

za ŠKO‑Energo s. r. o., T. Zatloukal, savjetnik,

—

za Odvolací finanční ředitelství, D. Jeroušek i E. Nedorostková, u svojstvu agenata,

—

za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, E. Kružíková, P. Němečková i K. Mifsud‑Bonnici, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 10. Direktive 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. listopada 2003. o uspostavi sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Zajednice i o izmjeni Direktive Vijeća 96/61/EZ (SL L 275, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 9., str. 28.).

2

Taj zahtjev podnesen je u okviru spora između ŠKO‑Energo s. r. o. (u daljnjem tekstu: ŠKO‑Energo) i Odvolací finanční ředitelství (uprava za financije), povodom plaćanja poreza na raspodjelu emisijskih jedinica stakleničkih plinova za godine 2011. i 2012.

3

Prema uvodnoj izjavi 5. Direktive 2003/87, ona doprinosi tome da se ispune obveze Zajednice i njezinih država članica i smanji emisija stakleničkih plinova uzrokovanih ljudskom djelatnošću, u skladu s Odlukom Vijeća 2002/358/EZ od 25. travnja 2002. o odobravanju, u ime Europske zajednice, Kyotskog protokola uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime i zajedničkom ispunjavanju obveza koje iz njega proizlaze (SL L 130, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 16., str. 245.), a cilj joj je doprinijeti učinkovitijem ispunjavanju obveza, putem učinkovitog europskog tržišta emisijskim jedinicama stakleničkih plinova, uz najmanje moguće smanjivanje gospodarskog razvoja i zapošljavanja.

4

Uvodna izjava 7. Direktive 2003/87/EZ glasi:

„Nužno je donošenje odredaba Zajednice o raspodjeli emisijskih jedinica koje dodjeljuju države članice da bi se doprinijelo očuvanju cjelovitosti unutarnjeg tržišta i izbjeglo narušavanje tržišnog natjecanja.“

5

Članak 1. Direktive 2003/87, naslovljen „Predmet“, propisuje:

„Ova Direktiva utvrđuje sustav trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Zajednice [...], s ciljem promicanja smanjenja emisija stakleničkih plinova na način koji je učinkovit u troškovnom i gospodarskom smislu.“

6

Članak 10. Direktive 2003/87, naslovljen „Metoda raspodjele emisijskih jedinica“, propisuje:

„Za trogodišnje razdoblje koje počinje 1. siječnja 2005. države članice raspodjeljuju najmanje 95% emisijskih jedinica besplatno. Za petogodišnje razdoblje koje počinje 1. siječnja 2008. države članice raspodjeljuju najmanje 90% emisijskih jedinica besplatno.“

7

Zakon br. 357/1992 o porezu na nasljedstvo, darovanja i promet nekretnina bio je izmijenjen Zakonom br. 402/2010 (u daljnjem tekstu: Zakon br. 357/1992), kojim su uvedene odredbe koje besplatno stjecanje kvota emisijskih jedinica podvrgavaju porezu na darovanja.

8

Članak 6. stavak 8. Zakona br. 357/1992 određuje:

„Besplatno stjecanje kvota emisija stakleničkih plinova u 2011. i 2012. godini za proizvodnju struje u postrojenju koje je 1. siječnja 2005. ili nakon tog datuma proizvodilo struju kako bi je prodalo trećima i u kojem se ne obavlja aktivnost pokrivena trgovanjem emisijskim jedinicama stakleničkih plinova izvan izgaranja goriva [...] od strane proizvođača struje podvrgava se porezu na darovanja.“

9

Članak 7a tog zakona, naslovljen „Porezna osnovica u slučaju besplatno stečenih emisijskih jedinica“, propisuje:

„1)   Kada je riječ o besplatno stečenim emisijskim jedinicama, porezna osnovica na darovanja računa se umnoškom prosječne tržišne vrijednosti emisijske jedinice stakleničkih plinova na dan 28. veljače mjerodavne kalendarske godine s brojem besplatno stečenih emisijskih jedinica u svrhu proizvodnje struje za mjerodavnu kalendarsku godinu.

2)   Prosječnu tržišnu vrijednost emisijske jedinice stakleničkih plinova na dan 28. veljače mjerodavne kalendarske godine objavljuje ministar za zaštitu okoliša na način koji omogućava pristup na daljinu.“

10

Članak 14a navedenog zakona, naslovljen „Porezna stopa na darovanja u slučaju besplatno stečenih emisijskih jedinica“, navodi:

„Porezna stopa na darovanja u slučaju besplatno stečenih emisijskih jedinica iznosi 32%.“

11

Članak 20. stavci 1. i 15. Zakona br. 357/1992 tako glasi:

„1)   od poreza na nasljedstvo i na darovanja oslobođeni su: besplatno stečena dobra

[...]

15)   od poreza na darovanja oslobođeno je sljedeće: besplatno stjecanje broja emisijskih jedinica koji odgovara omjeru struje proizvedene kombiniranom proizvodnjom struje i topline u odnosu na ukupnu količinu struje proizvedene u 2005. i 2006.“

12

ŠKO‑Energo za godine 2011. i 2012. besplatno je stekao emisijske jedinice stakleničkih plinova za proizvodnju struje za koje Finanční úřad (porezni ured) od njega potražuje iznos od 20.473.152 češke krune (CZK) na ime poreza na darovanja.

13

ŠKO‑Energo neuspješno je osporio to oporezivanje pred Finanční ředitelství, a zatim je predmet iznio pred Krajský soud v Praze, pred kojim je istaknuo neusklađenost tog poreza s člankom 10. Direktive 2003/87.

14

Krajský soud v Praze usvojio je njegov zahtjev.

15

Nejvyšší správní soud, kojem je podnesena žalba, iznio je sumnje u sukladnost tog poreza s pravom Unije, osobito člankom 10. Direktive 2003/87, koji predviđa besplatnost raspodjele barem 90% emisijskih jedinica za razdoblje 2008.‑2012.

16

U tim okolnostima Nejvyšší správní soud odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 10. [Direktive 2003/87] tumačiti u smislu da sprečava primjenu nacionalnih zakonodavnih odredaba koje besplatnu raspodjelu emisijskih jedinica tijekom mjerodavnog razdoblja podvrgavaju porezu na darovanja?“

17

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 10. Direktive 2003/87, u mjeri u kojoj nameće državama članicama besplatnu raspodjelu barem 90% emisijskih jedinica stakleničkih plinova za razdoblje 2008.‑2012, tumačiti u smislu da se protivi primjeni poreza na darovanja kao što je onaj u glavnom postupku.

18

Kao što to proizlazi iz njegova sadržaja, prema kojem za razdoblje koje je predmet glavnog postupka države članice besplatno raspodjeljuju barem 90% emisijskih jedinica stakleničkih plinova, članak 10. Direktive 2003/87 protivi se ubiranju nametana ime raspodjele samih emisijskih jedinica (presuda Iberdrola i dr., C‑566/11, C‑567/11, C‑580/11, C‑591/11, C‑620/11 i C‑640/11, EU:C:2013:660, t. 27.).

19

Međutim, Sud je naveo da se ni članak 10. Direktive 2003/87 ni bilo koja druga odredba te direktive ne odnose na korištenje tim emisijskim jedinicama ili ne ograničavaju izričito pravo država članica da donesu mjere koje bi mogle utjecati na gospodarske implikacije korištenja tim emisijskim jedinicama (presuda Iberdrola i dr., EU:C:2013:660, t. 28.).

20

U tim okolnostima države članice mogu načelno donijeti mjere ekonomske politike kao što je nadzor cijena određenih dobara ili bitnih izvora koje se primjenjuju na tržištu, određujući način na koji vrijednost besplatno raspodijeljenih emisijskih jedinica stakleničkih plinova utječe na potrošače (presuda Iberdrola i dr., EU:C:2013:660, t. 29.).

21

Donošenje takvih mjera ne može, međutim, dovesti u pitanje načelo besplatne raspodjele emisijskih jedinica stakleničkih plinova ni naštetiti ciljevima Direktive 2003/87 (presuda Iberdrola i dr., EU:C:2013:660, t. 30.).

22

U tom pogledu načelo besplatnosti predviđeno člankom 10. Direktive 2003/87 protivi se ne samo izravnom određivanju cijene za raspodjelu emisijskih jedinica stakleničkih plinova već i naplati a posteriori nameta na temelju raspodjele takvih emisijskih jedinica (presuda Iberdrola i dr., EU:C:2013:660, t. 31.).

23

U ovom slučaju iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da porez na darovanje koje je predmet glavnog postupka, određen po stopi od 32%, opterećuje besplatno stečene emisijske jedinice stakleničkih plinova za proizvodnju struje izgaranjem goriva, osim kogeneracije.

24

Stoga valja utvrditi da mjera kao što je ona u glavnom postupku, koja se odnosi samo na raspodjelu emisijskih jedinica, a ne i na njihovo korištenje, barem u danom sektoru i tijekom određenog razdoblja koje djelomično odgovara onom koje je uveo zakonodavac Unije kao prijelazno, načelo kvazibesplatnosti raspodjele emisijskih jedinica, predstavlja namet koji opterećuje besplatnu raspodjelu emisijskih jedinica stakleničkih plinova nespojiv sa zahtjevom besplatnosti uvedenim Direktivom 2003/87.

25

Također valja dodati da takva mjera, za koju iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je namijenjena pronalasku dodatnih prihoda za operatere fotonaponskih sustava, ima ciljeve različite od onih iz Direktive 2003/87. Posljedično, ne može se smatrati ni kao mjera pojačane zaštite u smislu članka 193. UFEU‑a (vidjeti per analogiam presude Deponiezweckverband Eiterköpfe, C‑6/03, EU:C:2005:222, t. 49. i 52. i Azienda Agro‑Zootecnica Franchini i Eolica di Altamura, C‑2/10, EU:C:2011:502, t. 50.).

26

Češka vlada istaknula je pak da se članak 10. Direktive 2003/87 ne protivi porezu na darovanje kao što je onaj u glavnom postupku, s obzirom na to da on u praksi opterećuje manje od 10% ukupne vrijednosti emisijskih jedinica stakleničkih plinova koje dodjeljuje ta država članica.

27

U tom smislu treba reći da druga rečenica tog članka za predmetno razdoblje predviđa načelo besplatnosti barem 90% emisijskih jedinica, a da se ne odnosi na njihovu vrijednost.

28

Također treba naglasiti da se tumačenje koje zastupa češka vlada protivi cilju članka 10. Direktive 2003/87 da se privremeno ublaži gospodarski utjecaj uspostave tržišta emisijskih jedinica stakleničkih plinova od strane Europske unije, sprečavajući gubitak kompetitivnosti u određenim sektorima proizvodnje obuhvaćenima tom direktivom (presuda Iberdrola i dr., EU:C:2013:660, t. 39.).Takav cilj implicira da ograničenje od 10% količine emisijskih jedinica koje mogu biti predmet naplatne raspodjele treba procijeniti sa stajališta operatera svakog pojedinog od predmetnih sektora, a ne u odnosu na ukupne emisijske jedinice koje je izdala država članica, uz poštovanje načela jednakosti.

29

S obzirom na ta razmatranja, na sudu koji je uputio zahtjev jest da provjeri može li se smatrati da predmetni porez na darovanje iz glavnog postupka poštuje granicu od 10% naplatnih raspodjela emisijskih jedinica predviđenu člankom 10. Direktive 2003/87.

30

Stoga na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 10. Direktive 2003/87 treba tumačiti u smislu da se protivi primjeni poreza na darovanja kao što je onaj u glavnom postupku ako taj porez ne poštuje granicu od 10% naplatne raspodjele emisijskih jedinica previđenu tim člankom, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

31

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Članak 10. Direktive 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. listopada 2003. o uspostavi sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Zajednice i o izmjeni Direktive Vijeća 96/61/EZ treba tumačiti u smislu da se protivi primjeni poreza na darovanja kao što je onaj u glavnom postupku ako taj porez ne poštuje granicu od 10% naplatne raspodjele predviđenu tim člankom, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.