1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 49. i 56. UFEU‑a i članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članaka 3. i 10. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.) kao i određenih odredbi Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između L. Tudoran, F. I. Tudorana i I. Tudorana te društva SC Suport Colect SRL (u daljnjem tekstu: društvo Suport Colect) povodom duga koji proizlazi iz ugovora o kreditu i hipoteci koji se odnosi na stjecanje nepokretne imovine.

3

Članak 10. Direktive 93/13 u stavku 1. podstavku 2. propisuje:

„[O]dredbe [Direktive 93/13] primjenjive [su] na sve ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994.“

4

Članak 2. stavak 2. Direktive 48/2008 glasi:

„Ova se Direktiva ne primjenjuje na sljedeće:

[…]“

5

Članak 372. Zakonika o građanskom postupku propisuje:

„Ovrha se može provesti samo na temelju sudske odluke ili druge isprave koja, u skladu sa zakonom, predstavlja ovršni naslov.“

6

Prema odredbi članka 379. stavka 1. tog zakonika:

„Ovrha na pokretnini ili nekretnini može biti provedena samo za tražbinu koja je određena, izraziva u novcu i dospjela.“

7

Članak 399. Zakonika o građanskom postupku propisuje:

„Zainteresirane osobe ili osobe koje su oštećene ovrhom mogu uložiti prigovor protiv ovrhe kao i protiv svakog ovršnog akta.“

8

Članak 120. Izvanredne uredbe br. 99 od 9. prosinca 2006. o kreditnim institucijama i odgovarajućem kapitalu (Monitorul Oficial al României br. 1027, u daljnjem tekstu: Izvanredna uredba br. 99) propisuje:

„Ugovori o kreditu, uključujući ugovore o stvarnom ili osobnom jamstvu koje je sklopila kreditna institucija, ovršni su naslovi.“

9

Tužitelji u glavnom postupku 5. listopada 2006. sklopili su s Banca Comercială Româna ugovor o kreditu za iznos od 17.200 eura radi kupnje nepokretne imovine u Câmpulungu (Rumunjska).

10

Navedenim ugovorom predviđeno je da je u prvoj godini stavljanja kredita na raspolaganje kamatna stopa fiksna. Po proteku te godine, kamatna stopa je promjenjiva, a računa se na temelju kamatne stope koja se određuje u sjedištu banke, uvećane za promjenjivi dio, tzv. „uslugu zbog duga korisnika kredita“, koja odražava sposobnost korisnika kredita da poštuje rok dospijeća, a koja je izražena u danima zakašnjenja s plaćanjem koje teče od dana dospijeća.

11

Nadalje, ugovor predviđa povećanje kamatne stope za vrijeme ugovora ovisno o korisnikovim mogućnostima vraćanja kredita. Također, ponovno određena kamatna stopa povećava se ovisno o duljini zakašnjenja s plaćanjem.

12

F. I. Tudoran i L. Tudoran s istom tom bankom 11. listopada 2006. ugovorili su hipoteku razine 1 na kupljenu nepokretnu imovinu kako bi jamčili za ispunjenje obveze plaćanja iz ugovora o kreditu od 5. listopada 2006.

13

Banka je 12. svibnja 2009. tužiteljima u glavnom postupku poslala obavijest zbog neispunjenja ugovornih obveza, s obzirom na to da nisu platili određene rate kredita. Banka je tražila plaćanje iznosa od 233,91 eura u roku od 7 dana od obavijesti. U slučaju neplaćanja, ukupan dugovani iznos dospio bi na plaćanje i banka bi provela ovrhu.

14

Dug tužitelja u glavnom postupku bio je predmet dvaju uzastopnih ustupa tražbine. Dug je konačno prenesen na društvo Suport Colect ugovorom o ustupu tražbine od 5. kolovoza 2009.

15

Društvo Suport Colect 18. svibnja 2012. pokrenulo je ovršni postupak protiv tužitelja u glavnom postupku.

16

Na prijedlog društva Suport Colect, sudski ovršitelj 15. ožujka 2013. na temelju ugovora o kreditu osiguranog hipotekom sklopljenog između stranaka u glavnom postupku donio je rješenje o ovrsi radi isplate iznosa od 16980,75 eura.

17

Na temelju tog rješenja o ovrsi provedena je ovrha na plaći i na dotičnoj nepokretnoj imovini.

18

Tužitelji u glavnom postupku 13. lipnja 2013. uložili su žalbu pred Judecătoria Câmpulung protiv svih ovršnih radnji. Zahtijevali su ukidanje svih navedenih radnji i rješenja o ovrsi.

19

Tužitelji u glavnom postupku u biti smatraju da se ovrha temelji na tražbini koja ne zadovoljava pretpostavke iz članka 379. stavka 1. Zakonika o građanskom postupku, s obzirom na to da nije određena, izraziva u novcu i dospjela. Tako nije bila navedena točna visina iznosa koji sačinjavaju tražbinu.

20

Nakon provođenja računovodstvenog vještačenja radi određivanja točnog iznosa tražbine, sud koji je uputio zahtjev ispitao je sukladnost ugovornih odredbi o određivanju kamatnih stopa iz ugovora o kreditu koji je predmet glavnog postupka s direktivama 93/13 i 2003/48 kao i sukladnost članka 120. Izvanredne uredbe br. 99 s člancima 49 UFEU‑a i 56 UFEU‑a te člankom 47. Povelje.

21

U tim je okolnostima Judecătoria Câmpulung odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22

Sud koji je uputio prethodna pitanja u zahtjevu za prethodnu odluku postavio je zahtjev za primjenu ubrzanog postupka iz članka 105. Poslovnika Suda.

23

Međutim, temeljem članka 53. stavka 2. Poslovnika, kad je Sud očito nenadležan za odlučivanje u nekom predmetu ili kad su zahtjev ili pravno sredstvo očito nedopušteni, Sud može, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, u svakom trenutku odlučiti obrazloženim rješenjem, bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.

24

Prema tome, u predmetnom slučaju valja primijeniti navedenu odredbu, bez odlučivanja o zahtjevu za primjenu ubrzanog postupka.

25

Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li direktive 93/13 i 2008/48 tumačiti na način da se njihove odredbe primjenjuju na ugovor o kreditu radi stjecanja nekretnine koji je sklopljen prije pristupanja Rumunjske Europskoj uniji, ali koji i dalje proizvodi učinke te, u biti, postoji li nadležnost Suda za odgovaranje na drugo i četvrto pitanje.

26

Na prvome mjestu, u pogledu Direktive 93/13, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je ugovor o kreditu koji je predmet glavnog postupka sklopljen 5. listopada 2006. i osiguran hipotekom 11. listopada iste godine, što je prije 1. siječnja 2007., datuma pristupanja Rumunjske Europskoj uniji.

27

Međutim, s jedne strane, Sud je nadležan tumačiti pravo Unije u pogledu njegove primjene u državi članici isključivo od dana njezinog pristupanja Uniji (rješenje Pohotovosť, C‑153/13, EU:C:2014:264, t. 24. i navedena sudska praksa).

28

S druge strane, budući da iz članka 10. stavka 1. podstavka 2. Direktive 93/13 proizlazi da se ona primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., datuma proteka roka za njezino prenošenje, valja uzeti u obzir datum sklapanja ugovora koji je predmet glavnog postupka kako bi se utvrdilo primjenjuje li se navedena direktiva na taj ugovor, pri čemu razdoblje tijekom kojeg potonja proizvodi učinke nije relevantno.

29

Slijedom navedenog, s obzirom na to da je ugovor o kreditu koji je predmet glavnog postupka sklopljen 5. listopada 2006., a osiguran hipotekom od 11. listopada 2006., valja utvrditi da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje u glavnom postupku.

30

Na drugom mjestu, u pogledu Direktive 2008/48, potrebno je navesti da su temeljem članka 2. stavka 2. točaka (a) i (b) iz područja primjene te direktive isključeni ugovori o kreditu osigurani hipotekom kao i ugovori o kreditu čiji je cilj steći ili zadržati vlasnička prava na postojećoj ili projektiranoj građevini.

31

Budući da iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je predmet glavnog postupka ugovor o kreditu čija je svrha stjecanje nepokretne imovine, Direktiva 2008/48 ne primjenjuje se na činjenice glavnog postupka.

32

Slijedom navedenog, ni Direktiva 93/13 ni Direktiva 2008/48 ne primjenjuju se u glavnom postupku.

33

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovarati na drugo i četvrto pitanje.

34

Petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 49. UFEU‑a i 56. UFEU‑a tumačiti na način da im je protivan nacionalni propis kao što je onaj u glavnom postupku, koji ugovoru o kreditu priznaje narav ovršnog naslova.

35

Valja navesti da je na Sudu da ispita uvjete pod kojima je nacionalni sudac uputio pitanja kako bi provjerio postojanje vlastite nadležnosti (vidjeti u tom smislu presude Volker und Markus Schecke i Eifert, C‑92/09 i C‑93/09, EU:C:2010:662, t. 39. kao i Susisalo i dr. , C‑84/11, EU:C:2012:374, t. 16.).

36

U tom pogledu valja podsjetiti da Sud nije nadležan za prethodno pitanje kada je očito da se odredba prava Unije koja podliježe tumačenju Suda ne primjenjuje (presuda Caixa d’Estalvis i Pensions de Barcelona, C‑139/12, EU:C:2014:174, t. 41. i navedena sudska praksa).

37

Što se tiče pravila prava Unije čije se tumačenje traži, treba naglasiti da se odredbe Ugovora o FEU‑u u području slobode poslovnog nastana i slobodnog pružanja usluga ne primjenjuju u situaciji u kojoj se svi elementi ograničavaju na unutarnja pitanja jedne države članice (u pogledu slobode poslovnog nastana vidjeti presudu Komisija/Francuska, C‑389/05, EU:C:2008:411, t. 49. i navedenu sudsku praksu i, u pogledu slobodnog pružanja usluga, presudu Omalet, C‑245/09, EU:C:2010:808, t. 12. i navedenu sudsku praksu).

38

Svejedno valja podsjetiti da u točno određenim slučajevima potpuno unutarnja narav dotične situacije ne sprječava Sud da odgovori na pitanje koje je postavljeno temeljem članka 267. UFEU‑a.

39

To, među ostalim, može biti slučaj kada nacionalno pravo nalaže sudu koji je uputio zahtjev da omogući državljaninu države članice pod čiju nadležnost potpada uživanje istih prava poput onih koja bi u istoj situaciji imao državljanin druge države članice na temelju prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu Guimont, C‑448/98, EU:C:2000:663, t. 23. i presude Servizi Ausiliari Dottori Commercialisti, C‑451/03, EU:C:2006:208, t. 29. kao i Cipolla i dr., C‑94/04 i C‑202/04, EU:C:2006:758, t. 30.), ili ako se zahtjev za prethodnu odluku odnosi na odredbe prava Unije na koje upućuje nacionalno pravo države članice radi utvrđivanja pravila primjenjivih na potpuno unutarnju situaciju u toj državi (vidjeti u tom smislu osobito presude Dzodzi, C‑297/88 i C‑197/89, EU:C:1990:360, t. 36.; Poseidon Chartering, C‑3/04, EU:C:2006:176, t. 15. kao i Romeo, C‑313/12, EU:C:2013:718, t. 21.).

40

Valja navesti da se u predmetnom slučaju svi elementi spora nalaze unutar samo jedne države članice, s obzirom na to da se taj spor odnosi na postupak ovrhe tražbine iz ugovora o kreditu osiguranog hipotekom koji je sklopljen između rumunjskih državljana i rumunjske banke koji je pokrenulo rumunjsko društvo koje je vjerovnik te tražbine.

41

Iz zahtjeva za prethodnu odluku ne proizlazi da sud koji ga je uputio treba temeljem nacionalnog prava postupati prema strankama u glavnom postupku onako kako temeljem prava Unije treba postupati prema gospodarskom subjektu koji se nalazi u istoj situaciji. Također ne proizlazi da radi određivanja nacionalnog prava koje se primjenjuje u ovom slučaju taj sud treba tumačiti pravna pravila Unije.

42

Iz navedenog proizlazi da je peto pitanje nedopušteno jer zahtjev za prethodnu odluku očito ne sadrži konkretne elemente koji omogućavaju uspostavljanje veze između članaka 49. UFEU‑a i 56. UFEU‑a i nacionalnog zakonodavstva koje se primjenjuje na okolnosti slučaja u glavnom postupku, čiji se svi elementi nalaze unutar dotične države članice.

43

Trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li načelo djelotvorne sudske zaštite koje pojedinci uživaju na temelju prava Unije, kako je zajamčeno člankom 47. Povelje, tumačiti na način da mu je protivan nacionalni propis kao što je to članak 120. Izvanredne uredbe br. 99, koji predviđa da su ugovori o kreditu koje je sklopila kreditna institucija ovršni naslovi.

44

U odnosu na obveze koje proizlaze iz zaštite temeljnih prava, stalna je sudska praksa da ti zahtjevi obvezuju države članice u svakom slučaju kada su pozvane primijeniti pravo Unije (vidjeti rješenja Asparuhov Estov i dr., C‑339/10, EU:C:2010:680, t. 13. kao i Chartry, C‑457/09, EU:C:2011:101, t. 22.).

45

Sukladno članku 51. stavku 1. Povelje, njezine se odredbe odnose na države članice samo kada primjenjuju pravo Unije. Članak 6. stavak 1. UEU‑a i članak 51. stavak 2. Povelje pobliže propisuju da se njome ni na koji način ne proširuju ovlasti Unije utvrđene Ugovorima.

46

No, s jedne strane, kao što to proizlazi iz točaka 32. i 42. ovog rješenja, u glavnom postupku ne primjenjuju se ni odredbe direktiva 93/13 i 2008/48 ni članci 49. UFEU‑a i 56. UFEU‑a.

47

S druge strane, zahtjev za prethodnu odluku ne sadrži nijedan konkretan element koji povezuje svrhu predmeta glavnog postupka s drugim odredbama prava Unije ili koji upućuje na to da se ona tiče nacionalnog propisa kojim se primjenjuje pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje.

48

Slijedom navedenog, Sud je očito nenadležan za odgovaranje na treće pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev.

49

Bez potrebe za odgovaranjem na šesto pitanje, primjenom članka 53. stavka 2. Poslovnika, iz ukupnih razmatranja proizlazi, s jedne strane, da je Sud očito nenadležan za odgovaranje na treće prethodno pitanje i, s druge strane, da je peto pitanje očito nedopušteno.

50

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka.

Slijedom navedenoga, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ ne primjenjuju se u glavnom postupku.

Osim toga, s jedne strane, Sud Europske unije očito je nenadležan za odgovaranje na treće prethodno pitanje koje je uputio Judecătoria Câmpulung (Rumunjska) odlukom od 25. veljače 2014.; s druge strane, peto prethodno pitanje koje je uputio taj sud očito je nedopušteno.