1. 

Sudu je u ovom predmetu upućeno više prethodnih pitanja o tumačenju Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu ( 2 ), koja se odnose na razne aspekte pa stoga, pod pretpostavkom da su dopuštena, pružaju Sudu mogućnost značajnog obogaćivanja i detaljnog uređivanja svoje sudske prakse.

2. 

Glavno pitanje postavljeno u sporu u glavnom postupku jest pitanje može li se za memorijske kartice prijenosnih telefona naplaćivati naknada za privatno reproduciranje, koja je utvrđena nacionalnim propisom o kojem je riječ i namijenjena za financiranje pravične naknade propisane u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29, kao protučinidba za iznimku od isključivog prava reproduciranja nositeljâ prava. Međutim, problem ne predstavlja toliko naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje kao takvo koliko okolnost da ju se može naplaćivati za navedene memorijske kartice, ali ne i za druge medije za reproduciranje kao što su MP3 čitači ili iPodovi, kao i njezina „nedosljednost“, čak i „arbitrarnost“ s obzirom na ciljeve Direktive 2001/29.

3. 

Međutim, pitanja Østre Landsreta (žalbenog suda regije Est, Danska) idu još i dalje od tog središnjeg problema te se u vrlo općenitim terminima obrađuju određeni najproblematičniji, ponekad i kontroverzni aspekti provedbe iznimke privatnog reproduciranja propisane u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29, dotičući određene opće aspekte njezinog režima ili načina naplaćivanja.

4. 

Sud će na taj način osobito moći ispitati može li se naknada za privatno reproduciranje naplaćivati za reproduciranja za koja su nositelji prava dali ovlaštenje, može li se naplaćivati za reproduciranja za privatnu uporabu koja su ostvarena iz izvora koji pripadaju trećima ili koji su nedopušteni, utječu li u tom pogledu postojanje i/ili uporaba učinkovitih tehničkih mjera zaštite te mogu li države članice naplaćivati naknadu za privatno reproduciranje u slučaju kad je nositeljima prava uzrokovana minimalna šteta.

5.

U ovom predmetu zapravo je potrebno tumačenje odredaba članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29, koje propisuju:

„Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja predviđenog člankom 2. u sljedećim slučajevima:

[…]

[…]“

6.

Glavne uvodne izjave Direktive 2001/29, koje su relevantne za rješavanje spora u glavnom postupku, citirat će se kako to bude potrebno tijekom izlaganja koja slijede.

7.

Režim naknade za privatno reproduciranje uveden je u dansko pravo 1992., a uređen je člancima 12. i 39. Zakona br. 202 o autorskom pravu (ophavsretsloven) od 27. veljače 2010. (u daljnjem tekstu: Zakon br. 202).

8.

Članak 12. Zakona br. 202 propisuje:

„1.   Svatko je ovlašten pojedinačno reproducirati ili naložiti pojedinačno reproduciranje objavljenih djela za privatnu uporabu. Ta reproduciranja ne mogu se koristiti u druge svrhe.

2.   Odredbe iz stavka 1. ne dodjeljuju pravo:

[…]

3.   Ne uzimajući u obzir odredbe stavka 2. točke (5), reproduciranje u digitalnom obliku posuđenog ili unajmljenog primjerka nije dopušteno bez suglasnosti autora.

4.   Odredbe iz stavka 1. ne dodjeljuju pravo angažiranja treće osobe za reproduciranja:

[…]“

9.

Članak 39. Zakona br. 202, naslovljen „Naknada za reproduciranje u privatne svrhe“, propisuje:

„1.   Tko proizvede ili uveze radi prodaje audiovrpce, videovrpce ili druge medije na koje je moguće fiksirati zvukove ili slike, plaća naknadu autorima djela iz stavka 2.

2.   Naknada se plaća za vrpce itd. koje su prikladne za reproduciranja za privatnu uporabu i to samo djela koja se prenose putem radija ili televizije, odnosno objavljenih na fonogramu, filmu, videogramu itd.

[…]“

10.

Članak 40. Zakona br. 202 propisuje:

„1.   Za 2006. godinu naknada za minutu zapisa iznosi 0,0603 [danskih kruna (DKK)] za analogne audiovrpce i 0,0839 DKK za analogne videovrpce.

2.   Za 2006. godinu naknada iznosi 1,88 DKK po komadu za digitalne nosače zvuka, 3,00 DKK po komadu za digitalne nosače slika i 4,28 DKK po komadu za memorijske kartice.

[…]“

11.

Copydan Båndkopi je tijelo koje zastupa nositelje prava na zvučnim i audiovizualnim djelima koje je dansko Ministarstvo kulture ovlastilo da naplaćuje, upravlja i raspodjeljuje naknadu za privatno reproduciranje propisanu u članku 39. Zakona br. 202.

12.

Nokia Danmark A/S (u daljnjem tekstu: Nokia Danmark) prodaje u Danskoj prijenosne telefone i memorijske kartice za te telefone poslovnim korisnicima koji ih dalje prodaju drugim poslovnim ili privatnim korisnicima.

13.

Smatrajući da memorijske kartice prijenosnih telefona, neovisno o svojoj vrsti, ulaze u područje primjene naknade za privatno reproduciranje, Copydan Båndkopi je pred sudom koji je uputio zahtjev podnio 19. travnja 2010. tužbu protiv Nokie Danmark tražeći da ju se primjenom članka 39. Zakona br. 202 osudi na plaćanje iznosa od 14826828,99 DKK radi potraživane naknade za privatno reproduciranje na memorijskim karticama prijenosnih telefona koje je Nokia Danmark uvezla i prodala u Danskoj između 2004. i 2009.

14.

Nokia Danmark zatražila je upućivanje prethodnog pitanja Sudu, čemu je Østre Landsret udovoljio te je odlukom od 10. listopada 2012., koja je pristigla na Sud 16. listopada 2012., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

15.

Copydan Båndkopi, Nokia Danmark, francuska, talijanska, nizozemska, austrijska i finska vlada, vlada Ujedinjene Kraljevine kao i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.

16.

Copydan Båndkopi, Nokia Danmark, francuska, nizozemska i austrijska vlada, vlada Ujedinjene Kraljevine kao i Komisija podnijeli su i usmena očitovanja na javnoj raspravi održanoj 16. siječnja 2014. Na poziv Suda tijekom te rasprave imali su priliku očitovati se o utjecaju presuda VG Wort ( 3 ) i Amazon.com International Sales i dr. ( 4 ) na odgovore na postavljena pitanja.

17.

Različita pitanja suda koji je uputio zahtjev postavljaju tri niza glavnih upita koje valja hijerarhijski rasporediti i reorganizirati, a čak u određenoj mjeri i pojednostaviti.

18.

Prvim nizom pitanja (četvrto i peto pitanje) koja se osobito odnose na memorijske kartice prijenosnih telefona u izravnoj vezi s činjenicama spora u glavnom postupku, koje će se ponajprije razmatrati, sud koji je uputio zahtjev u biti postavlja upit Sudu o načelu naplaćivanja naknade za privatno reproduciranje na memorijskim karticama prijenosnih telefona.

19.

U okviru spora u glavnom postupku Copydan Båndkopi zapravo traži od Nokije Danmark plaćanje zaostalih naknada za privatno reproduciranje na memorijskim karticama prijenosnih telefona koje je uvezla između 2004. i 2009., a što potonja osporava u više točaka. Dakle, glavni problem koji postavlja predmet u glavnom postupku jest utvrđivanje može li se naknada za privatno reproduciranje naplaćivati za višefunkcionalnu opremu kao što su memorijske kartice prijenosnih telefona s obzirom na to da se na temelju danskog zakona ona uobičajeno naplaćuje za prijenosne medije za fiksiranje (CD‑ROM, DVD), ali ne i za opremu s integriranim (neodvojivim) svojstvima pohranjivanja, među kojima su ponajprije MP3 čitači i drugi iPodovi.

20.

Drugim nizom pitanja (prvo do treće pitanje), koja se ne odnose posebno na specifične memorijske kartice prijenosnih telefona i koja će se ispitati nakon prvog niza pitanja, sud koji je uputio zahtjev koristeći se mnogo općenitijim terminima postavlja upit Sudu o utjecaju različitih parametara koje nabraja, osobito u vezi s izvorom reproduciranja ostvarenih za privatnu uporabu, postojanjem i/ili uporabom tehničkih mjera zaštite te visinom štete uzrokovane nositeljima prava, na režim naknade za privatno reproduciranje.

21.

Konačno, trećim nizom pitanja sud koji je uputio zahtjev traži da Sud navede određeni broj naznaka o načinima na koje je moguće naplaćivati naknadu za privatno reproduciranje (šesto pitanje).

22.

Sud koji je uputio zahtjev svojim četvrtim i petim pitanjem u biti pita Sud treba li Direktivu 2001/29 tumačiti u smislu da se protivi tome da država članica propiše naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje na memorijskim karticama prijenosnih telefona s obzirom na to da određeni memorijski mediji, kao što su MP3 čitači i iPodovi, nisu obuhvaćeni takvim naplaćivanjem. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev pita treba li uzeti u obzir primarnu ili glavnu funkciju tih memorijskih kartica.

23.

Uvodno valja podsjetiti da u skladu s člankom 2. Direktive 2001/29 države članice dodjeljuju nositeljima prava navedenima u toj odredbi isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima njihovih djela.

24.

Međutim, na temelju članka 5. stavka 2. točke (b) te direktive, države članice imaju mogućnost predvidjeti iznimke ili ograničenja navedenog isključivog prava reproduciranja, osobito u odnosu na reproduciranje na bilo koji medij koje je učinila fizička osoba za privatnu uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna, što predstavlja iznimku „privatnog reproduciranja“.

25.

Članak 5. stavak 5. navedene direktive ipak podređuje primjenu iznimke privatnog reproduciranja trostrukom uvjetu, odnosno (i) ta iznimka primjenjuje se u određenim posebnim slučajevima (ii) koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela i (iii) koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja autorskog prava ( 5 ).

26.

Sud je u tom pogledu već presudio da kad države članice odluče uvesti iznimku privatnog reproduciranja u svoje nacionalno pravo, one su dužne ne samo propisati, primjenjujući članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29, plaćanje „pravične naknade“ u korist nositeljâ isključivog prava reproduciranja ( 6 ), nego su podvrgnute i obvezi rezultata jer je u protivnome ta odredba lišena svakoga korisnog učinka, odnosno obvezne su osigurati u okviru svojih nadležnosti učinkovito naplaćivanje pravične naknade namijenjene za odštetu autora koji su pretrpjeli štetu ( 7 ).

27.

Iz načina na koji je Sud tumačio uvodne izjave 35. i 38. Direktive 2001/29 proizlazi da pravična naknada predviđena u njezinom članku 5. stavku 2. točki (b) ima za cilj dati na prikladan način autorima zaštićenih djela naknadu štete zbog reproduciranja tih djela za privatnu uporabu za koje oni nisu dali ovlaštenje ( 8 ). Ta naknada predstavlja protučinidbu za štetu koju su pretrpjeli autori ( 9 ).

28.

Iz uvodne izjave 31. Direktive 2001/29 kao i iz sudske prakse Suda također proizlazi da „pravedna ravnoteža“, koja u području prava i interesa mora biti osigurana između različitih kategorija nositeljâ prava i korisnikâ predmeta zaštite, podrazumijeva da se pravična naknada nužno računa na temelju kriterija štete uzrokovane autorima zaštićenih djela zbog uvođenja iznimke privatnog reproduciranja ( 10 ).

29.

Kod utvrđivanja iznosa pravične naknade potrebno je kao vrijedan kriterij osobito uzeti u obzir moguću štetu koju trpe nositelji prava zbog tih radnji reproduciranja, s time da minimalna šteta ipak ne stvara obvezu plaćanja ( 11 ).

30.

Sud je također već imao priliku podsjetiti da države članice raspolažu širokom marginom prosudbe za utvrđivanje tko je dužan platiti tu pravičnu naknadu te njezinog oblika, detaljnih rješenja i moguće visine ( 12 ) uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja ( 13 ), međutim pod uvjetom da ostaju u granicama prava Unije ( 14 ), odnosno da osim „trostrukog testa“ koji je utvrđen u članku 5. stavku 5. Direktive 2001/29 ( 15 ) poštuju i zahtjeve koji proizlaze iz načela jednakosti pred zakonom sadržanoga u članku 20. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 16 ) te da na dosljedan način pobliže odrede povezane parametre ( 17 ).

31.

U svjetlu tih razmatranja, u dva koraka osvrnut ću se na različite upite koje je postavio sud koji je uputio zahtjev u četvrtom i petom pitanju.

32.

Kao prvo, razmotrit ću je li načelno dopušteno naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje na memorijskim karticama s obzirom na odredbe Direktive 2001/29. Kao drugo, razmotrit ću može li se smatrati da je danski propis koji predviđa naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje na memorijskim karticama prijenosnih telefona, ali ne i za određene memorijske medije kao što su MP3 čitači i iPodovi, usklađen s pravom Unije i ciljevima Direktive 2001/29, tj. točnije govoreći, je li dosljedan i nije li arbitraran.

33.

Iz ranije navedene sudske prakse Suda proizlazi na vrlo općenit način da države članice, koje su odabrale uvesti iznimku privatnog reproduciranja predviđenu u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29, raspolažu vrlo širokom marginom prosudbe za utvrđivanje i organiziranje sustava financiranja pravične naknade koji ju mora pratiti, pod uvjetom da potonji uspostavlja dostatnu povezanost između štete uzrokovane nositeljima prava, koja proizlazi iz uspostavljanja iznimke, i uporabe njihovih zaštićenih djela od strane fizičkih osoba u privatne svrhe te da jamči učinkovitu naknadu za navedenu štetu.

34.

Sud je osobito sudio da sustav financiranja pravične naknade, koji počiva na naplaćivanju naknade za privatno reproduciranje na opremi, uređajima i medijima za reproduciranje, nije usklađen sa zahtjevima „pravedne ravnoteže“ osim ako se potonji mogu upotrebljavati za privatno reproduciranje i, stoga, uzrokovati štetu nositeljima prava zaštićenih djela ( 18 ).

35.

Na taj način, sâmo svojstvo opreme ili uređaja da ostvaruje reproduciranja načelno je dostatno za opravdanje primjene naknade za privatno reproduciranje pod uvjetom da su navedena oprema ili uređaji stavljeni na raspolaganje fizičkim osobama kao privatnim korisnicima, a nije nužno utvrđivati da su oni tom opremom ili uređajima stvarno privatno reproducirali i tako stvarno uzrokovali štetu nositeljima prava ( 19 ). To stajalište temelji se na ideji da se za fizičke osobe legitimno pretpostavlja da u cijelosti uživaju i u potpunosti iskorištavaju funkcije reproduciranja na uređajima i opremi ( 20 ). Ta pretpostavka primjenjuje se kako na uređaje i opremu za reproduciranje tako i na medije za reproduciranje.

36.

Stoga, budući da ni na koji način nije osporeno da fizičke osobe mogu upotrebljavati memorijske kartice prijenosnih telefona kao medije za reproduciranje djela ili drugih predmeta zaštite, naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje na medijima za reproduciranje ne može se smatrati nezakonitim pod uvjetom da se stvarno naplaćuje od fizičkih osoba, koje su jedini dužnici plaćanja, za njihovu uporabu u privatne svrhe ( 21 ).

37.

Iz toga proizlazi da se u tom pogledu primarna ili glavna funkcija memorijskih kartica prijenosnih telefona ne može kao takva uzeti u obzir. Točnije, okolnost da reproduciranje za privatnu uporabu nije jedna od primarnih ili glavnih funkcija memorijskih kartica prijenosnih telefona, pod pretpostavkom da je moguće utvrditi takvu tvrdnju, nije sama po sebi zapreka naplaćivanju pravične naknade za navedene kartice pod uvjetom da se one mogu koristiti u te svrhe.

38.

U tom pogledu moguće je primijetiti da iako Direktiva 2001/29 pobliže navodi u uvodnoj izjavi 38. da je potrebno uzeti u dužan obzir razlike između digitalnog i analognog privatnog umnožavanja jer „[će] [d]igitalno privatno reproduciranje vrlo […] vjerojatno biti raširenije i imati veći gospodarski utjecaj“, ona ni na koji način ne razlikuje primarnu ili glavnu funkciju medija za reproduciranje, bilo da su oni analogni ili digitalni. Nasuprot tome, članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29 predviđa bez razlike sve medije.

39.

Moguće je dakle zaključiti da članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29 treba tumačiti u smislu da se u načelu ne protivi propisu države članice koji propisuje naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade za memorijske kartice prijenosnih telefona, pod uvjetom da je zajamčena pravedna ravnoteža, koja mora biti osigurana između različitih kategorija nositeljâ prava i korisnikâ predmeta zaštite, i da stoga postoji veza između tog naplaćivanja i pretpostavljene uporabe navedenih kartica u svrhu reproduciranja za osobnu uporabu, a u tom pogledu primarna ili glavna funkcija navedenih kartica nema utjecaja.

40.

U uvodnoj izjavi 31. Direktive 2001/29 navodi se u biti da razlike u propisima država članica u vezi s iznimkama i ograničenjima prava imaju izravan negativan utjecaj na funkcioniranje unutarnjeg tržišta i da bi takve razlike mogle postati i izraženije s obzirom na daljnji razvoj prekograničnog iskorištavanja djelâ. Uvodna izjava 32. Direktive 2001/29 osim toga navodi da iscrpan popis iznimaka i ograničenja prava reproduciranja koji ona predviđa uzima u dužan obzir različite pravne tradicije u državama članicama, dok, u isto vrijeme, ima za cilj osiguravanje nesmetanog funkcioniranja unutarnjeg tržišta. Također navodi da „[bi] [d]ržave članice trebale […] postići dosljednu primjenu tih iznimaka i ograničenja“.

41.

U tom pogledu Sud je presudio da popis iznimaka „mora osigurati ravnotežu između pravnih tradicija u državama članicama kao i [nesmetano] funkcioniranje unutarnjeg tržišta“. Time se osobito podrazumijeva da iako države članice imaju mogućnost uvesti ili ne uvesti te iznimke u skladu sa svojim pravnim tradicijama, one, međutim, jednom kad su odlučile uvesti određenu iznimku, moraju potonju dosljedno primjenjivati „na način da ne povređuje ciljeve koje slijedi Direktiva 2001/29 u smislu osiguranja [nesmetanog] funkcioniranja unutarnjeg tržišta“ ( 22 ).

42.

Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da ispita može li se smatrati da je izbor danskog zakonodavca da naplaćuje naknadu za privatno reproduciranje na memorijskim karticama prijenosnih telefona, ali ne i na medijima kao što su MP3 čitači i iPodovi, dosljedan odnosno da ne može osobito utjecati na nesmetano funkcioniranje unutarnjeg tržišta. S obzirom na navedeno, čini se prikladnim sudu koji je uputio zahtjev dati nekoliko naznaka o uvjetima i opsegu nadzora koji je na njemu u tom pogledu.

43.

Kao prvo, posve je jasno da države članice koje su odlučile uvesti sustav pravične naknade, budući da u tom pogledu ne postoji nijedna odredba Direktive 2001/29, uživaju široku marginu prosudbe za utvrđivanje naknade za privatno reproduciranje koja je namijenjena za financiranje te naknade, koja se može naplaćivati kako za uređaje koji omogućuju reproduciranje tako i za, primjerice, medije namijenjene za pohranjivanje tih reproduciranja.

44.

U predmetnom slučaju danski zakonodavac je na sasvim legitiman način odabrao naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade, od proizvođača i uvoznika za određen broj medija za fiksiranje zvukova ili slika koji su prikladni za ostvarivanje reproduciranja zaštićenih djela za privatnu uporabu.

45.

Široka margina prosudbe država članica ipak ima ograničenje u njihovoj obvezi osiguranja da je ta naknada prikladna, odnosno da se njezin oblik, detaljna rješenja i visina odrede uzimajući u obzir osobito moguću pretrpljenu štetu nositeljâ prava zbog reproduciranja njihovih djela ili predmeta zaštite ( 23 ).

46.

Uvodna izjava 38. Direktive 2001/29, koja se osobito odnosi na iznimku isključivog prava reproduciranja audiomaterijala, vizualnog i audiovizualnog materijala za privatnu uporabu, daje neke naznake o određenim elementima koji se mogu uzeti u obzir u okviru ispitivanja koje je potrebno provesti u tom pogledu, osobito o nužnosti razlikovanja između privatnih reproduciranja na analogni medij i privatnih reproduciranja na digitalni medij ( 24 ).

47.

Međutim, iz odluke o upućivanju zahtjeva kao i iz različitih pisanih i usmenih očitovanja podnesenih Sudu proizlazi da danski sustav pravične naknade razlikuje različite medije, ne s obzirom na njihovu analognu ili digitalnu narav, nego očito samo prema tome jesu li prijenosni (audiovrpce, CD‑ROM, DVD, memorijske kartice prijenosnih telefona) ili integrirani u drugu opremu ili uređaje (MP3 čitači, iPodovi). Osim toga, iz spisa ne proizlazi, a niti je to u bilo kojem trenutku bilo navedeno, da se razlikovanje temelji na relativnoj važnosti, objektivno utvrđenoj u statističkim bazama, uporabe različitih medija za reproduciranje djela ili drugih predmeta zaštite i na njihovom ekonomskom utjecaju na nositelje prava.

48.

Uistinu, kao što je to navela i finska vlada, nije moguće isključiti da se različiti tretman memorijskih kartica prijenosnih telefona može opravdati objektivnom razlikom osobito u vezi sa specifičnostima samog medija, posebnostima njegovoga korištenja ili glavnim obilježjima uspostavljenog sustava naknade.

49.

Sustav naknade koji isključuje naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje na računala, koja jesu oprema ili uređaji za digitalno reproduciranje, moguće je tako dvostruko opravdati, kao što je to navela finska vlada. S jedne strane, može ga opravdati okolnost da su toj naknadi podvrgnuti sami mediji koji se mogu upotrebljavati u navedenim računalima za reproduciranja u privatne svrhe. S druge strane, može ga opravdati činjenica da se može smatrati otežanim, čak i nemogućim, razlikovanje privatne od profesionalne uporabe računala pa na taj način i usklađivanje sa zahtjevima koji proizlaze iz sudske prakse Padawan ( 25 ).

50.

Međutim, sustav pravične naknade koji predviđa naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade, samo za prijenosne medije za reproduciranje, ali koji isključuje naplaćivanje za neprijenosne medije u uređajima ili opremi, ne može se smatrati niti da je usklađen s ciljevima Direktive 2001/29 niti da je takve naravi da odgovara obvezi rezultata država članica.

51.

U predmetu u glavnom postupku naknada za privatno reproduciranje naplaćuje se za sve medije za reproduciranje uz iznimku medija integriranih u određene uređaje i opremu, kao što su MP3 čitači i drugi iPodovi, koji su posebno dizajnirani u svrhu izvedbe audiodjela ili videodjela i za koje je legitimno moguće pretpostaviti da ih privatne osobe koje ih nabave primarno, čak isključivo, upotrebljavaju kao medije za reproduciranje u privatne svrhe.

52.

Iz te je perspektive na prvi pogled teško moguće smatrati da je naknada za privatno reproduciranje, koja je određena danskim propisom, prikladna za ostvarivanje cilja koji slijedi članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29, a to je osiguranje prikladne i učinkovite pravične naknade nositeljima prava s obzirom na moguću štetu koju trpe zbog reproduciranja svojih djela ili predmeta zaštite, ograničavanje prepreka nesmetanom funkcioniranju unutarnjeg tržišta i promicanje razvoja informacijskog društva u Europskoj uniji. Podredno, neuzimanje u obzir neprijenosnih medija za reproduciranje također se ne čini usklađenim s obvezom država članica da primjereno uzmu u obzir osobito tehnološki razvoj, posebice u odnosu na privatno digitalno reproduciranje ( 26 ).

53.

Zaključno, predlažem Sudu da presudi da Direktivu 2001/29 treba tumačiti u smislu da se protivi propisu države članice koji propisuje naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade za prijenosne medije za reproduciranje, kao što su memorijske kartice prijenosnih telefona, a isključujući ju za neprijenosne medije integrirane u uređaje ili opremu posebno dizajnirane i primarno upotrebljene kao mediji za reproduciranje u privatne svrhe, a da to isključenje nije objektivno opravdano. Na sudu koji je uputio zahtjev jest donošenje ocjene mogućih objektivnih opravdanja tog isključenja i pripadajućih zaključaka.

54.

U prva tri pitanja suda koji je uputio zahtjev, koja se odnose, kao što sam to već istaknuo, na različite vrlo općenite probleme u vezi s režimom naknade za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade, taj sud osobito pita na koji način izvor reproduciranja pod više pretpostavki (prvo pitanje), postojanje učinkovitih tehničkih mjera zaštite (drugo pitanje) ili važnost pretrpljene štete (treće pitanje) utječu na naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje.

55.

Sud koji je uputio zahtjev u okviru prvog pitanja razlikuje reproduciranja iz datoteka čija je uporaba ovlaštena, a za što je naknada plaćena ili nije plaćena [prvo pitanje točke (a) i (b)]. Nadalje, razlikuje reproduciranja ostvarena iz datoteka pohranjenih na različitim medijima (CD‑ROM, DVD, MP3 čitači, računala) koji su zaštićeni ili nisu zaštićeni učinkovitim tehničkim mjerama zaštite [prvo pitanje točke (c) i (d) te drugo pitanje]. Konačno, razlikuje reproduciranja iz datoteka pohranjenih na medijima treće osobe [prvo pitanje točka (e)], reproduciranja iz nedopuštenih izvora, osobito s interneta [prvo pitanje točka (f)] i reproduciranja ostvarena na drugi način iz dopuštenih izvora [prvo pitanje točka (g)].

56.

Ovdje je potrebno primijetiti da je Sud već odlučivao o različitim slučajevima koji se navode u prvom pitanju u točkama (c) i (d) ( 27 ) kao i (f) ( 28 ) te barem dijelom u prvom pitanju u točkama (a) i (b) ( 29 ).

57.

Prvim pitanjem u točkama (a) i (b) sud koji je uputio zahtjev pita treba li Direktivu 2001/29 tumačiti na način da propis države članice može propisati naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade, za reproduciranja za privatnu uporabu za koju su nositelji prava dali ovlaštenje za koje je, ako je primjenjivo, plaćena naknada.

58.

U presudi VG Wort i dr. ( 30 ) Sud je u općenitim pojmovima presudio da u okviru iznimke ili ograničenja predviđenoga u članku 5. stavcima 2. ili 3. Direktive 2001/29 mogući akt kojim je nositelj prava ovlastio reproduciranje svojeg djela ili drugog predmeta zaštite nije imao nikakav utjecaj na pravičnu naknadu.

59.

Međutim, Sud je u navedenoj presudi presudio samo o utjecaju davanja ovlaštenja na pravičnu naknadu, ali ne i o utjecaju davanja ovlaštenja za koje je, ako je primjenjivo, plaćena naknada, ili točnije davanja ovlaštenja za koje je plaćena naknada ili je izričito uključena pravična naknada, u smislu članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29, što je slučaj koji je izrijekom naveo sud koji je uputio zahtjev u svojem prvom pitanju točki (a). Šire govoreći, Sud još nije imao priliku presuditi na koji način naplatni sporazumi o licenciji za korištenje između nositeljâ prava i korisnikâ te osobito o licenciji za korištenje i reproduciranje djela iz zakonito stečenih datoteka trgovinom na zakonitim platformama za preuzimanje, koje su posebno navedene u odluci o upućivanju zahtjeva, utječu na naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje koja je namijenjena za financiranje pravične naknade.

60.

U tom pogledu potrebno je navesti da uvodna izjava 35. Direktive 2001/29 navodi da „[u] slučajevima kada su nositelji prava već primili naknadu u nekom drugom obliku, kao npr. dio naknade za licenciju, nije potrebno posebno ili odvojeno plaćanje“.

61.

Iz te uvodne izjave može se zaključiti da Direktiva 2001/29 ostavlja državama članicama da odluče o mogućnosti izbjegavanja preplaćivanja, odnosno da se brinu da se korisnike ne stavi u položaj u kojem su dužni dvaput platiti naknadu za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade, prvi put prilikom zakonitog stjecanja u trgovini datoteka koje sadrže djela i drugi put prilikom stjecanja medija za reproduciranje, kao što se čini da je slučaj u glavnom postupku.

62.

Uporaba kondicionala ( 31 ) i nadasve odsutnost bilo kojeg drugog pobližeg određenja i izričite odredbe u Direktivi 2001/29 idu, naime, u prilog priznavanju državama članicama ne samo najveće moguće širine u tom pogledu, nego i pune diskrecijske ovlasti.

63.

Međutim, ne čini mi se da takvo tumačenje Direktive 2001/29 može biti opravdano ako bi se time kršili ciljevi koje ona slijedi. Ono bi posebno utjecalo na sâmo načelo pravične naknade koja ima za cilj primjereno obeštećivanje štete koju trpe nositelji prava zbog reproduciranja za privatnu uporabu. Šire govoreći, ono bi se sukobilo sa zahtjevom održavanja pravedne ravnoteže između predmetnih prava i interesa, što podrazumijeva da se pravična naknada izračunava i naplaćuje jer predstavlja protučinidbu za tu štetu.

64.

U tom pogledu valja podsjetiti da uvodna izjava 45. Direktive 2001/29 navodi da „[i]znimke i ograničenja iz članka 5. stavaka 2., 3. i 4. ne bi smjeli […] sprečavati definiranje ugovornih odnosa namijenjenih osiguravanju pravične naknade nositeljima prava ukoliko je to dopušteno nacionalnim pravom“.

65.

Stoga, pod više ili manje vjerojatnom pretpostavkom da je moguće utvrditi da su nositelji prava dali posebno ovlaštenje za reproduciranje za privatnu uporabu zaštićenih djela te da zbog toga to ovlaštenje dovodi do plaćanja ili bilo kojeg drugog oblika jednakovrijedne pravične naknade, takvo reproduciranje ne može dovesti do naplaćivanja dodatne pravične naknade ( 32 ).

66.

Doista, uspostava sustava naknade za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade propisane u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29, kojim se jamči da se pravična naknada ne naplaćuje za reproduciranja za privatnu uporabu iz datoteka čije je privatno reproduciranje ovlašteno na osnovi plaćanja koje je jednako navedenoj naknadi, očito sadrži značajne i vrlo konkretne poteškoće praktične naravi, osobito kad se navedena naknada za medije za reproduciranje naplaćuje od proizvođača i uvoznika tih medija, kao što je to slučaj u predmetu u glavnom postupku, na temelju pretpostavke da fizičke osobe uporabljuju navedene medije u privatne svrhe ( 33 ).

67.

Međutim, te praktične poteškoće ne mogu opravdati naplaćivanje dvostruke pravične naknade u uvjetima navedenima u točki 66. ovog mišljenja ( 34 ). Nasuprot tome, na državama je članicama da u okviru svojih teritorijalnih nadležnosti osobito predvide mogućnost da svaka fizička osoba, koja je pozvana na plaćanje dvostruke pravične naknade za reproduciranje za privatnu uporabu zaštićenog djela, zatraži i dobije povrat.

68.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da Direktivu 2001/29 treba tumačiti u smislu da se protivi propisu države članice koji propisuje naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade propisane u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29, za reproduciranja za privatnu uporabu za koja su nositelji prava posebno dali ovlaštenje i koja su zbog toga dovela do plaćanja ili bilo kojeg drugog oblika pravične naknade.

69.

Svojim prvim pitanjem pod točkama (c) i (d) sud koji je uputio zahtjev pita treba li Direktivu 2001/29 tumačiti u smislu da se protivi nacionalnom propisu koji propisuje naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade propisane u njezinom članku 5. stavku 2. točki (b), za reproduciranja za privatnu uporabu iz datoteka zaštićenih djela ovisno o tome jesu li ta djela zaštićena ili nisu zaštićena učinkovitim tehničkim mjerama zaštite. Nadalje, svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita na koji način zakonodavstvo države članice mora u vezi s pravičnom naknadom propisanom u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29 uzeti u obzir učinkovite tehničke mjere zaštite predviđene u članku 6. navedene direktive.

70.

U presudi VG Wort i dr. ( 35 ), Sud je ponajprije naveo da tehničke mjere na koje se poziva članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29 ograničavaju postupanja koja nisu ovlaštena od strane nositelja prava, tj. osiguravaju pravilnu primjenu te odredbe i na taj način sprečavaju postupanja koja ne poštuju stroge uvjete koje ta odredba nameće.

71.

Sud je nadalje u biti presudio da ni okolnost da država članica nije osigurala pravilnu primjenu iznimke privatnog reproduciranja koju je uspostavila, ograničavajući postupanja koja nisu ovlaštena od strane nositeljâ prava ( 36 ), ni okolnost da navedeni nositelji prava nisu primijenili tehničke mjere zaštite koje slobodno mogu koristiti ( 37 ), ne mogu izuzeti od primjene uvjet pravične naknade propisan u članku 5. stavku 2. točki (b) te direktive.

72.

Iz te presude na taj način proizlazi da Direktivu 2001/29 treba tumačiti u smislu da dopušta naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje neovisno o tome koriste li nositelji prava učinkovite tehničke mjere zaštite ili ne, čime se daje odgovor barem na prvo pitanje točke (c) i (d) suda koji je uputio zahtjev.

73.

Iz toga osobito slijedi to da okolnost da nositelji prava jesu ili nisu koristili raspoložive učinkovite tehničke mjere zaštite u cilju sprečavanja svake neovlaštene uporabe svojih zaštićenih djela ne utječe na obvezu da im se primjenom članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 zajamči pravična naknada za reproduciranja njihovih djela u privatne svrhe. Pravična naknada i učinkovite tehničke mjere zaštite mogu dakle istodobno postojati, a korištenje tih mjera ne utječe, ako je primjenjivo, na iznos pravične naknade, odnosno na njezin izračun i visinu ( 38 ).

74.

Međutim, drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev odnosi se upravo na taj utjecaj.

75.

U tom pogledu valja navesti da Direktiva 2001/29 nameće državama članicama, kad je riječ o primjeni iznimke privatnog reproduciranja, dužno uzimanje u obzir tehnološkog i ekonomskog razvoja, osobito što se tiče digitalnog privatnog reproduciranja i pripadajućih sustava plaćanja, kad su dostupne učinkovite tehničke mjere zaštite ( 39 ).

76.

Međutim, iako Direktiva 2001/29 upućuje na nužnost uzimanja u obzir tehničkih mjera u primjeni pravične naknade ( 40 ) ili uzimanja u obzir pravične naknade u okviru korištenja tehničkih mjera ( 41 ), ona ni u jednom od tih slučajeva ne daje nikakvo pobliže određenje što to uzimanje u obzir konkretno podrazumijeva.

77.

Iz toga slijedi, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica Sharpston u svojem mišljenju u predmetu VG Wort i dr. ( 42 ), da države članice raspolažu marginom prosudbe za utvrđivanje načina kao i intenziteta tog uzimanja u obzir, poštujući kako ciljeve Direktive 2001/29 tako i, šire, prava Unije.

78.

U skladu s time nije na Sudu da sudu koji je uputio zahtjev, kao što to predlaže drugo pitanje, navodi na koji način države članice trebaju taj propis konkretno provesti. Najviše što Sud može jest dati sudu koji je uputio zahtjev određene naznake koje će mu omogućiti, ako je primjenjivo, da utvrdi je li način na koji je to uzimanje u obzir preneseno i konkretno provedeno u nacionalnom pravu usklađen s Direktivom 2001/29, što je nadzor koji potonji sâm mora provesti.

79.

Zato smatram da nije potrebno dati specifičan odgovor na drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev, osim zaključka predloženoga u točki 72. ovog mišljenja.

80.

Stoga Sudu predlažem da presudi da Direktivu 2001/29 treba tumačiti u smislu da ni korištenje ni odsutnost korištenja učinkovitih tehničkih mjera zaštite datoteka zaštićenih djela ne utječu na naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade propisane u članku 5. stavku 2. točki (b) navedene direktive.

81.

Svojim prvim pitanjem pod točkama (e) do (g) sud koji je uputio zahtjev pita treba li Direktivu 2001/29 tumačiti u smislu da se protivi nacionalnom propisu koji propisuje naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje za reproduciranja za privatnu uporabu ostvarena iz izvora koji pripadaju trećim osobama [prvo pitanje točka (e)], iz nedopuštenih izvora [prvo pitanje točka (f)] i iz dopuštenih izvora [prvo pitanje točka (g)].

82.

U presudi ACI Adam i dr. ( 43 ) Sud je presudio da nacionalni propis koji ne razlikuje slučaj u kojem je reprodukcija za privatnu uporabu stvorena iz dopuštenog izvora od slučaja u kojem je taj izvor nedopušten nije usklađen s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29. Dakle, na prvo pitanje točku (f) moguće je odgovoriti upućivanjem na navedenu presudu i osobito točku 1. njezine izreke.

83.

Nasuprot tome, budući da sud koji je uputio zahtjev ne daje nikakve naznake o slučajevima koje navodi u svojem prvom pitanju točki (g), Sudu je teško dati koristan i obrazložen odgovor.

84.

Naime, sud koji je uputio zahtjev ne daje nikakve detalje o tome što bi bile „datoteke koje su zakonito reproducirane“, „iz dopuštenih izvora“ ili „bez licencije“, a koje spominje. Osobito, ne navodi ni u kojim okolnostima ni u kojim uvjetima je moguće steći, koristiti i, ako je primjenjivo, reproducirati takve datoteke. Dakle, nije moguće utvrditi je li njihovo privatno reproduciranje takve naravi da uzrokuje štetu nositeljima prava i da stoga opravdava naplaćivanje pravične naknade u smislu ranije navedenih načela, koja je Sud utvrdio osobito u presudama Padawan ( 44 ) i Stichting de Thuiskopie ( 45 ).

85.

U tim uvjetima i zbog istih razloga, odgovor na to pitanje nije moguće dati ni a contrario čitanjem presude ACI Adam i dr. ( 46 ). Sâma okolnost da datoteke reproducirane u privatne svrhe nisu nedopuštene, u smislu te presude, nije dostatna za zaključak da mogu dovesti do naplaćivanja pravične naknade.

86.

Preostaje ispitati točku (e) prvog pitanja u vezi s reproduciranjima za privatnu uporabu iz izvora koji pripadaju trećim osobama.

87.

Ponajprije je potrebno navesti da to pitanje ne obuhvaća, suprotno onome što tvrdi Komisija, slučaj u kojem osoba za svoj račun delegira trećoj osobi reproduciranje zaštićenih djela u privatne svrhe ( 47 ). Naprotiv, iz samog njegovog teksta proizlazi da se odnosi na slučajeve u kojima osoba reproducira djela ili predmete zaštite iz izvora „koji pripadaju“ trećoj osobi, odnosno, u načelu, CD‑ROM‑a ili DVD‑a koji jesu i ostaju vlasništvo treće osobe ili iz datoteka zaštićenih djela čije su licencije za korištenje vlasništvo treće osobe u odnosu na osobu koja ostvaruje privatno reproduciranje.

88.

U skladu s time, na prvo pitanje točku (e) moguće je dati odgovor identičan odgovoru na prvo pitanje točku (f), ako se može potvrditi, i u mjeri u kojoj se to potvrdi, da se odnose na slične slučajeve.

89.

Na taj način može se smatrati da su reproduciranja iz datoteka s DVD‑a, CD‑ROM‑a, MP3 čitača ili računala koji pripadaju trećim osobama, koristeći nabrajanje suda koji je uputio zahtjev, u načelu usporediva s reproduciranjima iz djela koja su nezakonito stavljena u optjecaj na internetu ( 48 ).

90.

U toj pretpostavci osobe koje ostvaruju takva reproduciranja nisu vlasnici (kod materijalnih predmeta, primjerice CD‑ROM‑ova i DVD‑a) ili nositelji licencija za korištenje (kod nematerijalnih predmeta, primjerice zakonito preuzetih datoteka s mrežnih stranica za prodaju) njihovih izvora pa reproduciranja u takvim uvjetima ni u jednom slučaju ne mogu biti obuhvaćena reproduciranjima u privatne svrhe.

91.

Međutim, takvo poistovjećivanje nije očigledno sâmo po sebi.

92.

S jedne strane, ne može se poreći da stavljanje na raspolaganje zaštićenih djela na internet (uploading), bez ovlaštenja nositeljâ prava, slobodno dostupnih neodređenom i neograničenom broju osoba, nije istovjetno posudbi većeg broja CD‑ROM‑ova ili DVD‑a u privatnom, obiteljskom ili čak prijateljskom krugu koji je u svakom slučaju ograničen. Također, ne može se poreći da reproduciranja iz datoteka slobodno dostupnih na internetu (downloading) nisu istovjetna reproduciranjima iz jednog ili čak i više CD‑ROM‑ova ili DVD‑a posuđenih od roditelja, prijatelja ili čak običnog poznanika.

93.

S druge strane, ne može se zanemariti da posudba uređaja ili opreme s masovnom memorijom (računala, tvrdi diskovi, MP3 čitači ili drugi iPodovi, čak i memorijske kartice velikoga kapaciteta) koji sadrže datoteke sa zaštićenim djelima i reproduciranje navedenih datoteka od strane trećih osoba, odnosno osoba koje nisu nositelji licencija za korištenje datoteka koje sadrže, predstavljaju srednje slučajeve koji nisu istovjetni ni jednom (uploading ili downloading na internetu) ni drugom (posudbe i reproduciranja materijalnih medija u privatnoj domeni) od dva ranije navedena slučaja.

94.

Drugim riječima, čini se nemogućim dati jedinstven i ujednačen odgovor na pitanje suda koji je uputio zahtjev te se nameće određeni broj različitosti i pojedinosti osobito s obzirom na izvore reproduciranja i slučajeve u kojima se događaju.

95.

S obzirom na navedeno, čini se da danski propis sadrži u tom pogledu određene elemente odgovora. Tako članak 12. stavak 1. Zakona br. 202 dopušta samo „pojedinačna“ reproduciranja djela za privatnu uporabu koja se ne mogu koristiti u druge svrhe. Propisujući na taj način samo pojedinačna reproduciranja, čini se da danski propis razlikuje jednostruko reproduciranje ograničenih djela, što se smatra privatnim reproduciranjem, od višestrukog reproduciranja većeg broja djela, što se ne smatra privatnim reproduciranjem. Osim toga, članak 12. stavak 3. Zakona br. 202 izričito predviđa da„reproduciranje u digitalnom obliku posuđenog ili unajmljenog primjerka nije dopušteno bez suglasnosti autora“. Na taj se način čini da danski propis isključuje reproduciranja iz primjeraka koji pripadaju trećima, ali ipak ne navodi je li riječ o trećim osobama koje djeluju u profesionalnom i trgovačkom svojstvu ili o svim trećim osobama, uključujući roditelje, prijatelje, čak i poznanike u privatnom svojstvu.

96.

U svakom slučaju, na sudu koji je uputio zahtjev, koji je jedini ovlašten tumačiti nacionalno pravo, jest utvrđivanje što podrazumijevaju „pojedinačna reproduciranja“ i „posuđeni primjerak“ s obzirom na to da je na njemu tumačenje navedenog nacionalnog prava u svjetlu Direktive 2001/29, ispitivanje različitih slučajeva nabrojenih na temelju gore navedenih načela koja je Sud utvrdio u presudama Padawan ( 49 ) i Stichting de Thuiskopie ( 50 ) te uzimanje u obzir odredbe u članku 5. stavku 5. Direktive 2001/29.

97.

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2001/29 tumačiti u smislu da se protivi propisu države članice koji propisuje naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade, za reproduciranja za privatnu uporabu koja uzrokuju samo minimalnu štetu nositeljima prava. U tom pogledu osobito pita što podrazumijeva naznaka u uvodnoj izjavi 35. Direktive 2001/29.

98.

Direktiva 2001/29 u uvodnoj izjavi 35. daje mogućnost državama članicama da propišu da se u određenim slučajevima kada je šteta uzrokovana nositeljima prava minimalna ne naplaćuje pravična naknada, ali pritom ne definira ni predviđene slučajeve ni kriterije koji bi omogućavali utvrđivanje minimalnog obilježja štete ( 51 ).

99.

Iz toga proizlazi da države članice koje su odlučile uspostaviti iznimku privatnog reproduciranja raspolažu najširim diskrecijskim prostorom za donošenje odredaba kojima se odstupa od naplaćivanja pravične naknade u slučaju minimalne štete s obzirom na to da je riječ u svakom slučaju o običnoj mogućnosti, a ne obvezi. U tim okolnostima državi članici se ne može prigovoriti da nije propisala takvo odstupanje.

100.

Stoga okolnost da privatno reproduciranje na memorijskim karticama prijenosnih telefona predstavlja samo minimalnu štetu nositeljima prava, pod pretpostavkom da je utvrđena, u načelu nije takve naravi da sama po sebi sprečava države članice da naplaćuju naknadu za privatno reproduciranje na memorijskim karticama prijenosnih telefona.

101.

Stoga predlažem Sudu da presudi da Direktivu 2001/29 treba tumačiti u smislu da se ne protivi propisu države članice koji propisuje naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade, za privatna reproduciranja koja uzrokuju samo minimalnu štetu nositeljima prava.

102.

Šesto pitanje suda koji je uputio zahtjev sadrži više usko povezanih potpitanja, koja se odnose na sve načine naplaćivanja naknade za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade propisane u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29.

103.

Sud koji je uputio zahtjev ponajprije postavlja načelno pitanje [šesto pitanje točka (a)] treba li Direktivu 2001/29 u biti tumačiti u smislu da se protivi propisu države članice koji proizvođačima i/ili uvoznicima memorijskih kartica prijenosnih telefona propisuje bezuvjetnu obvezu plaćanja naknade za privatno reproduciranje na te kartice, tj. da ti isti, koji prodaju navedene kartice poslovnim korisnicima, ne znaju hoće li ih navedeni poslovni korisnici prodati privatnim ili poslovnim korisnicima.

104.

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev u biti pita bi li i u kojoj mjeri odgovor na to načelno pitanje bio drukčiji ako ta obveza ne bi u određenim slučajevima bila bezuvjetna [šesto pitanje, točke (b) i (c)]. Tako navodi različite pretpostavke slučajeva u kojima proizvođač, uvoznik i/ili distributer ne moraju platiti naknadu za privatno reproduciranje odnosno mogu dobiti povrat naknade za privatno reproduciranje plaćene prilikom prodaje memorijskih kartica za poslovnu uporabu, i to pod određenim okolnostima, uvjetima i načinima koje nabraja.

105.

Kao što je navedeno u točkama 23. do 32. ovog mišljenja, iz sudske prakse Suda, a osobito iz presude Padawan ( 52 ) proizlazi da nacionalni propis koji predviđa naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade propisane u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29, za medije za reproduciranje nije usklađen sa zahtjevima pravedne ravnoteže osim ako se navedeni mediji mogu koristiti za privatna reproduciranja i ako postoji nužna veza između primjene navedene naknade za navedene medije i njihove uporabe za privatno reproduciranje.

106.

Iz toga slijedi da naknada za privatno reproduciranje koju, kao što je to ona o kojoj je riječ u sporu u glavnom postupku, plaćaju proizvođači i uvoznici medija za reproduciranje, a da se pritom ne uzima u obzir ni svojstvo osoba koje ih u konačnici stječu ni način na koji se uporabljuju i, preciznije, da se ne razlikuju slučajevi u kojima ih stječu fizičke osobe radi privatnog reproduciranja od slučajeva u kojima ih stječu druge osobe u svrhe koje očito nisu povezane s privatnim reproduciranjem nije usklađena s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29.

107.

Doista, u istoj presudi Padawan ( 53 ) Sud je priznao da države članice mogu, uzimajući u obzir praktične poteškoće utvrđivanja privatnih korisnika i njihovog obvezivanja na obeštećivanje nositeljâ prava za štetu koju im uzrokuje privatno reproduciranje, uvesti, u cilju financiranja pravične naknade, naknadu za privatno reproduciranje na trošak drugih osoba koje nisu privatni korisnici ako te osobe mogu trošak navedene naknade prenijeti na navedene privatne korisnike.

108.

U tim uvjetima ne može se potpuno isključiti da nacionalni propis, kao što je onaj o kojem je riječ u sporu u glavnom postupku, koji propisuje naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade, za medije za reprodukciju od njihovih proizvođača i uvoznika, može biti usklađen s pravičnom ravnotežom interesa nositeljâ prava i korisnikâ predmeta zaštite pod uvjetom da navedeni proizvođači i uvoznici mogu stvarno prenijeti naknadu na korisnike koji stječu navedene medije i uporabljuju ih za privatno reproduciranje ili ako mogu dobiti povrat kad se navedene medije stječe u svrhe koje očito nisu povezane s privatnim reproduciranjem.

109.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev nije dao Sudu nikakav element koji bi mu omogućio da na precizan i obrazložen način utvrdi jamči li nacionalni propis, koji je primjenjiv u sporu u glavnom postupku, da su u konačnici propisanu naknadu za privatno reproduciranje stvarno platile osobe na kojima je u načelu obveza financiranja pravične naknade propisane u navedenom članku 5. stavku 2. točki (b), odnosno u predmetnom slučaju, fizičke osobe koje su stekle medije za reproduciranje radi reproduciranja zaštićenih djela za privatnu uporabu.

110.

Odluka o upućivanju ograničava se na upućivanje na članak 39. Zakona br. 202, koji propisuje da naknadu plaća svatko tko proizvodi ili uvozi radi prodaje audiovrpce, videovrpce ili druge medije na kojima je moguće fiksirati zvukove ili slike. Osim različitih navedenih pretpostavki u samom šestom pitanju, odluka o upućivanju ne sadrži, naprotiv, nikakvu konkretnu i preciznu naznaku ni o okolnostima u kojima je eventualno moguće izuzimanje proizvođača, uvoznika ili distributera od plaćanja naknade ni o konkretnim načinima na koje eventualno mogu dobiti povrat.

111.

Međutim, u svakom slučaju je na samom sudu koji je uputio zahtjev ocjena je li nacionalni propis usklađen s odredbama Direktive 2001/29, u svjetlu elemenata tumačenja Direktive 2001/29 koje je dao Sud.

112.

Stoga predlažem Sudu da na šesto pitanje suda koji je uputio zahtjev odgovori presudom da Direktivu 2001/29 treba tumačiti u smislu da se u načelu ne protivi nacionalnom propisu, kao što je onaj o kojem je riječ u sporu u glavnom postupku, koji propisuje naplaćivanje naknade za privatno reproduciranje, koja je namijenjena za financiranje pravične naknade, za medije za reproduciranje od njihovih proizvođača i uvoznika, pod uvjetom da navedeni proizvođači i uvoznici mogu stvarno prenijeti tu naknadu na korisnike koji stječu navedene medije za privatno reproduciranje ili ako mogu dobiti povrat kad se navedene medije stječe u svrhe koje očito nisu povezane s privatnim reproduciranjem. Na sudu koji je uputio zahtjev jest da ocjeni te okolnosti i donese zaključke.

113.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja Østre Landsreta odgovori na sljedeći način: