—

za L. Amatorija i dr., R. Bolognesi, avvocato,

—

za Telecom Italia SpA i Telecom Italia Information Technology Srl, prije Shared Service Center Srl, A. Maresca, R. Romei i F. R. Boccia, avvocati,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju L. D’Ascie, avvocato dello Stato,

—

za Europsku komisiju, C. Cattabriga i J. Enegren, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 1. točaka (a) i (b) Direktive 2001/23/EZ Vijeća od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona (SL L 82, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 151.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Lorenza Amatorija i 74 druga tužitelja, s jedne strane, i Telecom Italia SpA (u daljnjem tekstu: Telecom Italia) i Telecom Italia Information Technology Srl, prije Shared Service Center Srl (u daljnjem tekstu: TIIT), s druge strane, o kvalificiranju kao „prijenosa dijela poduzeća“ od strane Telecoma Italia ogranka informatičkih djelatnosti pod nazivom „IT Operations“ (u daljnjem tekstu: ogranak IT Operations) na TIIT.

3

Direktiva 2001/23 ukida i zamjenjuje Direktivu Vijeća 77/187/EEZ od 14. veljače 1977. o usklađivanju prava država članica o zaštiti prava zaposlenika u slučaju prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona (SL L 61, str. 26.), kako je izmijenjena i dopunjena Direktivom Vijeća 98/50/EZ od 29. lipnja 1998. (SL L 201, str. 88.).

4

Uvodna izjava 3. Direktive 2001/23 navodi slijedeće:

„Treba osigurati zaštitu zaposlenika u slučaju promjene poslodavca, posebno kako bi se osigurala zaštita njihovih prava.“

5

Članak 1. stavak 1. točke (a) i (b) te direktive propisuje:

6

Članak 3. stavak 1. prvi podstavak navedene direktive predviđa:

„Prava i obveze prenositelja, koja na dan prijenosa proizlaze iz postojećeg ugovora o radu ili radnog odnosa, na temelju takvog prijenosa prenose se na preuzimatelja.“

7

Članak 6. stavak 1. prvi i četvrti podstavak iste direktive glasi kako slijedi:

„Ako poduzeće, pogon ili dio poduzeća ili pogona zadrži svoju samostalnost, status i funkcija predstavnika ili predstavništva zaposlenika na koje utječe prijenos, zadržava se pod istim uvjetima koji su postojali do dana prijenosa na temelju zakona i drugih propisa ili sporazuma, pod uvjetom da su ispunjeni potrebni uvjeti za uspostavljanje predstavništva zaposlenika.

[...]

Ako poduzeće, pogon ili dio poduzeća ili pogona ne očuva svoju samostalnost, države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da preuzeti zaposlenici koji su bili zastupani prije prijenosa i dalje budu primjereno zastupani u razdoblju koje je potrebno za ponovnu uspostavu ili ponovno imenovanje predstavništva zaposlenika u skladu s nacionalnim pravom ili praksom.“

8

Članak 8. Direktive 2001/23 glasi:

„Ova Direktiva ne utječe na pravo država članica da primijene ili donesu zakone ili druge propise koji su povoljniji za zaposlenike ili da promiču ili dopuste kolektivne ugovore ili ugovore između socijalnih partnera koji su povoljniji za zaposlenike.“

9

Članak 2112. stavci 1. i 5. građanskog zakonika u verziji iz članka 32. uredbe sa zakonskom snagom br. 276/2003 o primjeni habilitacija u području zapošljavanja i tržišta rada koje su predviđene zakonom br. 30 od 14. veljače 2003. (decreto legislativo n. 276 – Attuazione delle deleghe in materia di occupazione e mercato del lavoro, di cui alla legge 14 febbraio 2003, n. 30), od 10. rujna 2003. (redovni dodatak GURI‑ju br. 235, od 9. listopada 2003., u daljnjem tekstu: građanski zakonik), na snazi na datum činjenica iz glavnog predmeta, navodi kako slijedi:

„1.   U slučaju prijenosa poduzeća radni odnos se nastavlja s preuzimateljem. [...]

[...]

5.   U svrhu i radi učinaka ovog članka, prijenos poduzeća podrazumijeva sve radnje koje, slijedom ugovornog prijenosa ili pripajanja ili spajanja, uzrokuju izmjenu [nadzora] nad gospodarskom djelatnošću neovisno je li ona naplatna ili nije, koja je postojala prije prijenosa i koja prilikom prijenosa zadržava svoj identitet, neovisno o vrsti pravnog akta ili mjeri na temelju koje se prijenos provodi, uključujući plodouživanje ili zakup poduzeća. Odredbe ovog članka jednako se primjenjuju na prijenos dijela poduzeća koji predstavlja funkcionalno samostalni dio organizirane gospodarske djelatnosti, određen takvim od strane prenositelja i preuzimatelja u trenutku njegovog prijenosa.“

10

Osim toga, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da zadnja rečenica članka 2112. stavka 5., kako je glasila prije navedene uredbe sa zakonskom snagom, propisuje:

„Odredbe ovog članka jednako se primjenjuju na prijenos dijela poduzeća koji predstavlja funkcionalno samostalni dio organizirane gospodarske djelatnosti u smislu ovog stavka, koja postoji prije prijenosa i koja prilikom prijenosa zadržava svoj identitet“

11

Nadalje, odluka kojom se upućuje prethodno pitanje naglašava da se, u odsutnosti „prijenosa poduzeća ili dijela poduzeća“ u smislu članka 2112. stavka 5. građanskog zakonika, prijenos ugovora o radu između poslodavaca temelji na članku 1406. građanskog zakonika. Taj članak predviđa da takav prijenos zahtijeva suglasnost zaposlenika.

12

Tijekom veljače 2010. Telecom Italia proveo je unutarnju reorganizaciju.

13

Prije te reorganizacije struktura Telecoma Italije sadržavala je organizacijsku jedinicu pod imenom „Technology and operations“ koja se sastojala od više sektora, uključujući, među ostalim, ogranak „Information technology“. Taj ogranak sastojao se od jedinstvene strukture u kojoj su se obavljale operativne informatičke aktivnosti vezane uz inovacije, projektiranje, provedbu, iskorištavanje, korištenje aplikacija, korištenje infrastrukture. Prilikom spomenute unutarnje reorganizacije Telecom Italia podijelio je taj ogranak na desetak ogranaka, uključujući i one pod imenima „IT Operations“, „IT Governance“ i „Inženjerstvo“. Ogranak „Inženjerstvo“ obuhvaćao je poslove inovacije i projektiranja.

14

Tri podjedinice, od kojih „Software and test factory“ pripada poslovima izvršavanja, pripojene su ogranku IT Operations.

15

Nakon osnivanja ogranka IT Operations zaposlenici raspoređeni u ogranku „Inženjerstvo“ i službe „Software and test factory“ nisu nikad prestali međusobno surađivati.

16

K tome, nakon osnivanja i prijenosa u ogranak IT Operations služba „Software and test factory“ bila je adresat posebnih uputa od strane Telecoma Italia.

17

Dana 28. travnja iste godine Telecom Italia prenio je taj ogranak u svoje društvo kćer TIIT u obliku unosa nenovčanog uloga na kapital TIIT‑a. Tužitelji u glavnom postupku, raspoređeni su u navedeni ogranak i nastavili su, iako nisu dali za to suglasnost, svoj radni odnos s preuzimateljem sukladno članku 2112. stavku 1. građanskog zakonika.

18

Ocjenjujući da se navedeni unos ne može okvalificirati kao prijenos dijela poduzeća u smislu članka 2112. stavka 5. građanskog zakonika, tužitelji u glavnom postupku podnijeli su tužbu pred Tribunale di Trento, sudu nadležnom za radne sporove, kako bi se utvrdilo da je isti unos u odnosu na njih bio neizvršiv i kako je slijedom toga nastavljen njihov radni odnos s Telecomom Italia.

19

Tužitelji u glavnom postupku u prilog tužbi istaknuli su da prije unošenja ogranka IT Operations u kapital TIIT‑a taj ogranak nije predstavljao funkcionalno samostalnu podjedinicu u strukturi Telecoma Italia. K tome, navedeni ogranak nije ni postojao prije prijenosa. Nadalje, prevladavajući utjecaj prenositelja nad preuzimateljem također je prepreka za kvalificiranje ovog unosa kao prijenosa poduzeća.

20

Osim toga, nakon unosa ogranka IT Operations TIIT je nastavio obavljati jasno prevladavajući dio svojih aktivnosti za Telecom Italia.

21

U tim je uvjetima Tribunale di Trento odlučio prekinuti postupak i Sudu postaviti sljedeća prethodna pitanja:

22

Svojim prvim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev, u biti, pita, treba li članak 1. stavak 1. točke (a) i (b) Direktive 2001/23 tumačiti u smislu da se protivi nacionalnim propisima poput onoga u glavnom predmetu, koji prilikom prijenosa dijela poduzeća omogućuju preuzimatelju da preuzme radne odnose od prenositelja u slučaju kada taj dio poduzeća ne predstavlja funkcionalno samostalnu gospodarsku jedinicu koja je postojala i prije njegovog prijenosa.

23

Telecom Italia i TIIT smatraju da prvo pitanje nije dopušteno jer se temelji na neosnovanoj pretpostavci prema kojoj ogranak koji je predmet prijenosa mora činiti jedinicu koja je postojala prije prijenosa. Naime, pojam „prethodnog postojanja“ ne spominje se ni u novom izričaju članka 2112. građanskog zakonika i Direktive 2001/23, kao ni u sudskoj praksi Suda.

24

U tom pogledu, treba istaknuti da taj prigovor koji se odnosi na članak 2112. građanskog zakonika ne otvara pitanje dopuštenosti prvog pitanja, već pitanje nadležnosti Suda.

25

Ali iako je na temelju članka 267. prvog podstavka UFEU‑a Sud nadležan za odlučivanje o prethodnim pitanjima koja se tiču tumačenja Ugovora i valjanosti i tumačenja akata institucija, tijela, ureda ili agencija Unije, tumačenje nacionalnog prava ne potpada u njegovu nadležnost.

26

Međutim, suprotno navodima Telecoma Italia i TIIT‑a, sud koji je uputio zahtjev ne traži od Suda tumačenje svog nacionalnog prava po kojemu je sam postupio.

27

Osim toga, pitanje je li pojam „prethodnog postojanja“ povezan s Direktivom 2001/23 ne prekoračuje nadležnost Suda jer se ne odnosi na dopuštenost prvog pitanja, već na meritum toga pitanja (vidjeti, po analogiji, presudu od 27. lipnja 2013., VG Wort i dr., C‑457/11 do C‑460/11, t. 46.).

28

Prema tome, iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da je prvo pitanje koje je postavio Tribunale di Trento dopušteno.

29

Prvenstveno, potrebno je napomenuti da se Direktiva 2001/23 primjenjuje u svim slučajevima promjena, u okviru ugovornih odnosa, fizičkih ili pravnih osoba odgovornih za rad poduzeća koje ugovaraju obveze poslodavca u odnosu na zaposlenike (vidjeti presudu od 20. siječnja 2011., CLECE, C‑463/09, Zb., str. I 95., t. 30. i navedena sudska praksa).

30

Prema stalnoj sudskoj praksi, za utvrđivanje toga postoji li „prijenos“ poduzeća u smislu članka 1. stavka 1. Direktive 2001/23 odlučujući kriterij bit će onaj koji će pokazivati je li odnosna jedinica sačuvala svoj identitet nakon što ju je preuzeo novi poslodavac (vidjeti, u tom smislu, osobito, presudu od 6. rujna 2011., Scattolon, C-108/10, Zb., str. I-7491., t. 60. i navedena sudska praksa).

31

Taj prijenos mora se odnositi na stalno organiziranu gospodarsku jedinicu čija se djelatnost ne ograničava samo na izvršenje određenog posla. Takvu jedinicu čini dovoljno strukturirana i samostalna cjelina organiziranih osoba i elemenata koji omogućuju provođenje gospodarske djelatnosti s vlastitim ciljem (vidjeti presude od 10. prosinca 1998., Hernández Vidal i dr., C-127/96, C-229/96 i C-74/97, Zb., str. I-8179., t. 26. i 27.; od 13. rujna 2007., Jouini i dr., C-458/05, Zb., str. I-7301.,t. 31., i gore navedena Scattolon, t. 42.).

32

Slijedi da, u cilju primjene navedene direktive, odnosna gospodarska jedinica mora, prije prijenosa, uživati dovoljnu funkcionalnu samostalnost, pri čemu se pojam samostalnosti odnosi na ovlasti dodijeljene odgovornim osobama u skupini zaposlenika da organiziraju, na relativno slobodan i nezavisan način, rad unutar te skupine i, posebno, da daju upute i podijele zadatke podređenim zaposlenicima te skupine bez neposrednog miješanja dijela drugih organizacijskih struktura poslodavca (gore navedena presuda Scattolon, t. 51. i navedena sudska praksa).

33

Ovaj zaključak potvrđuje članak 6. stavak 1. prvi i četvrti podstavak Direktive 2001/23 koji se odnosi na predstavništvo zaposlenika, prema kojemu se ova direktiva primjenjuje na sve prijenose koji odgovaraju uvjetima iz njezinog članka 1. stavka 1., neovisno o tome zadržava li prenesena gospodarska jedinica ili ne svoju samostalnost u strukturi preuzimatelja (vidjeti u tom smislu presudu od 12. veljače 2009., Klarenberg, C-466/07, Zb., str. I-803., t. 50.).

34

Naime, u članku 6. stavku 1. prvom i četvrtom podstavku, primjena pojma „zadržati“ podrazumijeva da samostalnost prenesene jedinice treba, u svakom slučaju, postojati prije prijenosa.

35

Dakle, ako se u glavnom predmetu utvrdi da jedinica koja se u ovom slučaju prenosi nije imala dovoljnu funkcionalnu autonomiju prije prijenosa, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri pripada li taj prijenos okviru Direktive 2001/23. U tim okolnostima, iz navedene direktive ne bi proizlazila obveza zadržavanja prava preuzetih zaposlenika.

36

Navedenu direktivu ne treba shvaćati na način da ona zabranjuje državi članici da predvidi takvo zadržavanje prava zaposlenika u situaciji opisanoj u prethodnoj točki ove presude.

37

Naime, treća uvodna izjava iste direktive navodi da su odredbe potrebne kako bi se osigurala zaštita zaposlenika u slučaju promjene poslodavca, osobito kako bi se osiguralo zadržavanje njihovih prava.

38

Znači, navedena uvodna izjava naglašava rizik koji za zadržavanje prava zaposlenika predstavlja situacija promjene poslodavca i nužnost zaštite zaposlenika od tog rizika usvajanjem prilagođenih odredaba.

39

Stoga, puka odsutnost funkcionalne samostalnosti jedinice koja se prenosi ne bi trebala sama po sebi biti prepreka za to da država članica svojim unutarnjim pravom jamči zadržavanje prava zaposlenika nakon promjene poslodavca.

40

Ovaj zaključak potvrđen je člankom 8. Direktive 2001/23, koji propisuje da ta direktiva ne utječe na pravo država članica da primijene ili donesu zakone ili druge propise koji su povoljniji za zaposlenike.

41

Naime, cilj spomenute direktive je samo djelomično usklađivanje odnosne materije i ne teži uvođenju jednakog stupnja zaštite u cijeloj Uniji s obzirom na zajedničke kriterije nego osiguranju zaštite predmetnog zaposlenika u odnosima s preuzimateljem na jednak način kao u odnosima s prenositeljem na temelju pravnih propisa dotične države članice (vidjeti, u tom smislu, presude od 12. studenoga 1992., Watson Rask i Christensen, C 209/91, Zb., str. I 5755., t. 27., i od 6. studenoga 2003., Martin i dr., C-4/01, Zb., str. I-12859., t. 41.).

42

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje treba odgovoriti da članak 1. stavak 1. točke (a) i (b) Direktive 2001/23 treba tumačiti na način da se ne protivi nacionalnim propisima, poput propisa u glavnom predmetu, koji prilikom prijenosa dijela poduzeća omogućuje preuzimatelju da preuzme radne odnose od prenositelja u slučaju kada dio poduzeća koji je predmet prijenosa ne predstavlja funkcionalno samostalnu gospodarsku jedinicu koja je postojala i prije prijenosa.

43

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 1. točke (a) i (b) Direktive 2001/23 tumačiti u smislu da se protivi nacionalnim propisima, poput propisa u glavnom predmetu, koji omogućuju preuzimatelju da preuzme radne odnose od prenositelja u slučaju kada nakon prijenosa jednog dijela poduzeća prenositelj pokazuje, u odnosu na preuzimatelja, značajnu premoć.

44

Telecom Italia i TIIT smatraju da je drugo pitanje nedopušteno jer podrazumijeva ocjenu činjenica.

45

U tom pogledu, treba istaknuti da je pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev usmjereno na saznanje je li Direktiva 2001/23 jednako primjenjiva u slučaju kada nakon prijenosa jednog dijela poduzeća prenositelj nad preuzimateljem pokazuje značajnu premoć, što ulazi u opseg tumačenja te direktive i, prema tome, prava Unije.

46

Budući da je na temelju članka 267. prvog podstavka UFEU‑a Sud nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču tumačenja prava Unije, drugo pitanje koje je postavio Tribunale di Trento je dopušteno.

47

Ponajprije, ni iz jedne odredbe Direktive 2001/23 ne proizlazi da je zakonodavac Unije predvidio da je uvjet za primjenu te direktive nezavisnost preuzimatelja u odnosu na prenositelja.

48

Nadalje, treba spomenuti da je Sud prethodno već smatrao da je namjena Direktive 77/187, kako je izmijenjena i dopunjena Direktivom 98/50, ukinuta i zamijenjena u bitnom Direktivom 2001/23, urediti sve pravne promjene osobe poslodavca, ako su ispunjeni ostali uvjeti koje direktiva propisuje, te se stoga može primijeniti na prijenos između dvaju društava kćeri iste grupe, koja čine različite pravne osobe od kojih je svaka uključena u posebne poslovne odnose sa svojim zaposlenicima. Okolnost da društva u pitanju imaju ne samo iste vlasnike nego i istu upravu i iste poslovne prostore te da rade na istim poslovima u tom je pogledu nebitna (presuda od 2. prosinca 1999., Allen i dr., C-234/98, Zb., str. I-8643., t. 17.).

49

Za primjenu navedene direktive nema opravdanja da jedinstveno postupanje društva majke i njezinih društava kćeri na tržištu ima prednost pred formalnim razdvajanjem između tih društava koja imaju različite pravne osobnosti. Naime, takvo rješenje, koje bi dovelo do isključenja prijenosa između društava iste grupe iz područja primjene direktive, bilo bi upravo protivno cilju te direktive, a koji je osigurati, koliko je to moguće, zadržavanje prava zaposlenika u slučaju promjene poslodavca omogućujući im da ostanu u službi novog poslodavca pod istim uvjetima koji su bili dogovoreni s prenositeljem (gore navedena presuda Allen i dr., t. 20.).

50

Posljedično, slučaj poput onoga u ovom glavnom predmetu, u kojem poduzeće prenositelj u odnosu na preuzimatelja pokazuje značajnu premoć koja se očituje kroz blisku vezu između nalogodavca i izvršitelja i podjelu poslovnog rizika ne čini, sam po sebi, prepreku primjeni Direktive 2001/23.

51

Konačno, drugačije bi tumačenje omogućilo lako zaobilaženje cilja te direktive koji je, prema stalnoj sudskoj praksi Suda, osiguranje kontinuiteta postojećih radnih odnosa u okviru jedne gospodarske jedinice, neovisno o promjeni vlasnika (gore navedena presuda Klarenberg, t. 40. i navedena sudska praksa).

52

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 1. točke (a) i (b) Direktive 2001/23 treba tumačiti na način da se ne protivi nacionalnim propisima, poput propisa u glavnom predmetu, koji omogućuje preuzimatelju da preuzme radne odnose od prenositelja u slučaju kada nakon prijenosa dijela dotičnog poduzeća taj prenositelj ima, u odnosu na preuzimatelja, značajnu premoć.

53

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje: