1

Europska komisija svojom žalbom traži poništenje rješenja predsjednika Općeg suda Europske unije od 11. ožujka 2013., Pilkington Group/Komisija (T‑462/12 R, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje), kojim je prihvatio zahtjev za određivanje privremenih mjera u pogledu Odluke Komisije C (2012) 5718 final od 6. kolovoza 2012. kojom se odbija zahtjev za povjerljivo postupanje što ga je podnijelo društvo Pilkington Group Ltd, na temelju članka 8. Odluke predsjednika Komisije 2011/695/EU od 13. listopada 2011. o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave u određenim postupcima tržišnog natjecanja (predmet COMP/39.125 – Automobilsko staklo) (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Činjenice iz kojih proizlazi spor sažete su u točkama 2. do 8. pobijanog rješenja na sljedeći način:

3

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 19. listopada 2012. društvo Pilkington pokrenulo je postupak radi poništenja sporne odluke koji je još u tijeku pred Općim sudom. U prilog toj tužbi društvo Pilkington u biti ističe da se spornom objavom povređuje, s jedne strane, obveza povjerljivosti koju Komisija ima na temelju članka 339. UFEU‑a i članka 28. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) te, s druge strane, obveza zaštite osobnih podataka koju ta institucija ima na temelju članka 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) jer detaljnija verzija Odluke iz 2008. sadržava poslovne tajne obuhvaćene obvezom čuvanja profesionalne tajne i informacije na temelju kojih je moguće identificirati njegove zaposlenike.

4

Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda istog dana društvo Pilkington podnijelo je zahtjev za privremenu pravnu zaštitu kojim od predsjednika Općeg suda traži da:

5

U svojim očitovanjima na zahtjev za privremenu pravnu zaštitu, podnesenima tajništvu Općeg suda 11. siječnja 2013., Komisija od predsjednika Općeg suda zahtijeva da:

6

Nakon što je u točkama 14. do 22. pobijanog rješenja odbio više zahtjeva za intervenciju, predsjednik Općeg suda u točki 23. i sljedećima tog rješenja ispitao je zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.

7

Predsjednik Općeg suda u točkama 24. do 27. tog rješenja podsjetio je na to da su dva uvjeta koja se odnose na hitnost odnosno na fumus boni iuris kumulativna i da sudac privremene pravne zaštite također odvaguje interese. Istaknuo je da taj sudac raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću za određivanje načina na koji se ti različiti uvjeti provjeravaju te je najprije odlučio zajedno ispitati pitanja u pogledu odvagivanja interesa i hitnosti.

8

Predsjednik Općeg suda podsjetio je u točkama 28. i 29. navedenog rješenja – pri čemu se pozvao na rješenja predsjednika Suda od 11. svibnja 1989., Radio Telefis Eireann i dr./Komisija (76/89 R, 77/89 R i 91/89 R, Zb., str. 1141., t. 15.) i od 26. lipnja 2003., Belgija i Forum 187/Komisija (C‑182/03 R i C‑217/03 R, Zb., str. I‑6887., t. 142.) – na to da odvagivanje različitih postojećih interesa za suca privremene pravne zaštite znači utvrditi prevladava li interes stranke koja zahtijeva privremene mjere da se te mjere odrede nad interesom za trenutačnu primjenu spornog akta, tako da detaljnije ispita bi li, u slučaju da sud koji odlučuje u glavnoj stvari eventualno poništi taj akt, bilo moguće vraćanje u prijašnje stanje situacije koju bi izazvala njegova trenutačna primjena i, obratno, bi li suspenzija primjene navedenog akta mogla biti zapreka njegovu punom učinku u slučaju kad bi tužba u glavnoj stvari bila odbijena. Predsjednik Općeg suda dodao je, pri čemu se pozvao na rješenje predsjednika Suda od 17. svibnja 1991., CIRFS i dr./Komisija (C‑313/90 R, Zb., str. I‑2557., t. 24.), da odluka koju donese sudac privremene pravne zaštite mora biti privremena, u smislu da se njome ne prejudicira smisao buduće odluke o meritumu niti se njome ta odluka čini iluzornom time da joj se oduzme koristan učinak.

9

Predsjednik Općeg suda nadalje je u točkama 31. i 32. pobijanog rješenja istaknuo da, kako bi se sačuvao koristan učinak presude kojom se poništava sporna odluka, društvo Pilkington mora biti u mogućnosti izbjeći da Komisija nezakonito objavi sporne informacije jer bi takva presuda postala iluzorna te bi joj se, kad bi se zahtjev za privremenu pravnu zaštitu odbio, oduzeo koristan učinak, s obzirom na to da bi posljedica tog odbijanja bila omogućavanje Komisiji da odmah objavi te informacije, i to neovisno o činjenici da čak ni stvarna objava navedenih informacija društvu Pilkington vjerojatno ne bi oduzela pravni interes u pogledu poništenja sporne odluke. Stoga je predsjednik Općeg suda u točki 33. pobijanog rješenja smatrao da interes koji brani društvo Pilkington treba prevladati nad interesom Komisije da se zahtjev za privremenu pravnu zaštitu odbije, to više što se određivanjem traženih privremenih mjera samo na određeno vrijeme zadržao status quo koji postoji od veljače 2010.

10

Budući da se Komisija pozvala na interes mogućih žrtava zabranjenog sporazuma u području automobilskog stakla kojima bi bile potrebne informacije iz I. i II. kategorije za utvrđivanje osnovanosti svojih tužbi za naknadu štete, predsjednik Općeg suda smatrao je u točkama 35. i 36. pobijanog rješenja da ta argumentacija ne može prevladati nad interesom društva Pilkington u ovom slučaju jer, osobito što se tiče nacionalnih pravila o zastari, Komisija nije navela što bi sprečavalo navedene žrtve da pravodobno podnesu svoje tužbe za naknadu štete i pri tome ishode prekid nacionalnih postupaka do izricanja presude u glavnoj stvari.

11

U točki 38. tog rješenja predsjednik Općeg suda smatrao je da je, s obzirom na to da rezultat odvagivanja interesa prevaguje u korist društva Pilkington, očito potrebno hitno zaštititi interes koji brani to društvo, pod uvjetom da je u slučaju odbijanja njegova zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu izloženo riziku nastanka teške i nenadoknadive štete. Istaknuo je da se, prema mišljenju društva Pilkington, situacija koja bi proizišla iz objave detaljnije verzije Odluke iz 2008. više ne bi mogla ispraviti.

12

Predsjednik Općeg suda zaključio je u točkama 39. do 42. navedenog rješenja da uvjet hitnosti nije ispunjen u pogledu informacija iz III. kategorije, uglavnom zbog toga što, prema njegovu mišljenju, društvo Pilkington nije dokazalo da su tražene mjere bile potrebne za zaštitu njegova interesa.

13

Što se tiče informacija iz I. i II. kategorije, u točkama 43. do 45. istog rješenja presudio je, suprotno tomu, da je navedeni uvjet načelno bio ispunjen. Naime, istaknuo je da bi, ako bi objava predmetnih informacija bila protivna pravu na zaštitu profesionalne tajne – koje je propisano člankom 339. UFEU‑a kao i člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP) – to temeljno pravo društva Pilkington moglo nepovratno izgubiti svaki smisao. Osim toga, društvo Pilkington moglo bi ugroziti svoje temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek, propisano člankom 6. EKLJP‑a i člankom 47. Povelje, ako bi Komisija bila ovlaštena objaviti navedene informacije prije nego što Opći sud odluči o tužbi u glavnoj stvari.

14

Predsjednik Općeg suda u točki 46. i sljedećima pobijanog rješenja odbio je suprotne argumente koje je istaknula Komisija. U tom je pogledu u točki 47. tog rješenja istaknuo da Komisijina napomena prema kojoj se društvo Pilkington nije pozvalo na povredu temeljnog prava nije činjenično osnovana. Također je u točkama 48. do 50. navedenog rješenja smatrao da se Komisijina argumentacija koja se temelji na činjenici da je predmetna objava predvidljiva posljedica postupanja društva Pilkington, odnosno protupravnog ponašanja tog društva, tako da se ta posljedica ne može pripisati povredi njegovih temeljnih prava – kao što je, uostalom, presudio Europski sud za ljudska prava u svojoj presudi Gillberg protiv Švedske od 3. travnja 2012. (točke 67. i 72.) – ne može prihvatiti jer se ovaj predmet odnosi na povjerljivost određenih informacija, za razliku od predmeta u kojem je donesena ta presuda.

15

Osim toga, predsjednik Općeg suda u točkama 52. i 53. pobijanog rješenja istaknuo je da treba zanemariti prethodnu sudsku praksu (rješenja predsjednika Općeg suda od 7. studenoga 2003., Bank Austria Creditanstalt/Komisija, T‑198/03 R, Zb., str. II‑4879. i od 22. prosinca 2004., Microsoft/Komisija, T‑201/04 R, Zb., str. II‑4463.), u kojoj je sudac privremene pravne zaštite, kao odgovor na argument koji se temelji na nepovratnosti objave osjetljivih informacija koje bi se mogle upotrijebiti u tužbama za naknadu štete protiv zainteresirane osobe, štetu koja bi za zainteresiranu osobu mogla nastati takvom upotrebom navedenih informacija kvalificirao kao isključivo financijsku, koja se obično ne može smatrati nenadoknadivom. Naime, dodao je da najkasnije od 1. prosinca 2009., odnosno stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, kojim je Povelja uzdignuta na razinu primarnog prava Unije i kojim se propisuje da Povelja ima istu pravnu vrijednost kao i Ugovori (članak 6. stavak 1. prvi podstavak UEU‑a), neizbježan rizik od teške i nenadoknadive povrede temeljnih prava dodijeljenih člancima 7. i 47. Povelje u tom području sam po sebi treba kvalificirati kao štetu kojom se opravdava određivanje traženih mjera privremene zaštite.

16

Predsjednik Općeg suda zatim je u točkama 54. do 56. pobijanog rješenja odbio kao irelevantna druga rješenja u ovom slučaju na koja se pozvala Komisija, odnosno rješenja predsjednika Suda od 15. travnja 1998., Camar/Komisija i Vijeće (C‑43/98 P(R), Zb., str. I‑1815.) i predsjednika Općeg suda od 18. ožujka 2011., Westfälisch‑Lippischer Sparkassen- und Giroverband/Komisija (T‑457/09 R), jer su se odnosila na jednostavna ograničenja upotrebe predmetnih temeljnih prava kao i rješenje predsjednika Suda od 27. rujna 2004., Komisija/Akzo i Akcros (C‑7/04 P(R), Zb., str. I‑8739.) jer u predmetu u kojem je doneseno to rješenje, a koji se odnosi na povjerljivu narav dokumenata koje je Komisija zaplijenila tijekom provjere, nije bilo riječ o javnom pristupu tim dokumentima, nego o posve drugom pitanju je li Komisija bila ovlaštena pregledati ih s obzirom na to da je ona sama dužna poštovati profesionalnu tajnu.

17

Predsjednik Općeg suda ispitao je u točki 58. i sljedećima pobijanog rješenja uvjet fumus boni iuris. Nakon što je u navedenoj točki 58. podsjetio da je taj uvjet ispunjen ako je barem jedan od razloga na koje se stranka koja traži privremene mjere poziva u prilog tužbi u glavnom postupku na prvi pogled relevantan te ako u svakom slučaju nije neosnovan, u točki 59. tog rješenja smatrao je da sudac privremene pravne zaštite u posebnim okolnostima privremene zaštite navodno povjerljivih informacija načelno može zaključiti, pod uvjetom da time ne povrijedi nužno sporednu i privremenu narav postupka privremene pravne zaštite kao ni neizbježan rizik od nepoštovanja temeljnih prava na koje se poziva stranka koja traži privremenu zaštitu tih prava, da uvjet fumus boni iuris nije ispunjen samo ako predmetne informacije očito nisu povjerljive.

18

U točki 60. pobijanog rješenja predsjednik Općeg suda ispitao je drugi tužbeni razlog koji je društvo Pilkington istaknulo u prilog svojoj tužbi u glavnoj stvari i kojim to društvo osobito prigovara Komisiji da je povrijedila članak 339. UFEU‑a kao i članak 28. stavak 1. te članak 30. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 jer je odlučila objaviti informacije koje bi se trebale smatrati poslovnim tajnama i čija bi povjerljivost stoga trebala biti zaštićena. Osim toga, istaknuo je da je, prema mišljenju društva Pilkington, Komisija donijela pogrešnu ocjenu u pogledu pitanja postoje li važni razlozi koji omogućuju otkrivanje tih informacija.

19

U točkama 61. do 65. tog rješenja predsjednik Općeg suda zaključio je da su informacije iz I. i II. kategorije, promatrane kao cjelina, osjetljive poslovne informacije, unatoč tomu što su starije od pet godina, jer u biti otkrivaju poslovnu praksu društva Pilkington u pogledu proizvođača automobila koji su i dalje njegovi kupci.

20

Predsjednik Općeg suda također je u točkama 67. do 73. navedenog rješenja smatrao da, bez obzira na vrijednost argumenata koje je Komisija istaknula u glavnom postupku, nije trebalo zaključiti da uvjet fumus boni iuris očito nije ispunjen. Naime, istaknuo je da bi za ocjenu osnovanosti tužbe u glavnoj stvari bilo potrebno detaljno ispitivanje informacija za koje je zatražena povjerljivost kao i odvagivanje interesa društva Pilkington i općeg interesa za transparentnost koje sudac privremene pravne zaštite ne može provesti. Osim toga, smatrao je da činjenica da je službenik za usmene rasprave priznao tajnost određenih informacija iz I. kategorije i II. kategorije sama po sebi upućuje na to da se, prima facie, sporne informacije zbog same svoje naravi ne mogu općenito kvalificirati kao da očito nisu tajne ili povjerljive. Usto, što se tiče starosti spornih informacija, predsjednik Općeg suda presudio je da argumentacija društva Pilkington, prema kojoj su te informacije u okolnostima ovog slučaja ipak povjerljive, nije potpuno irelevantna.

21

Predsjednik Općeg suda zbog svih je tih razloga odlučio prihvatiti zahtjev za privremenu pravnu zaštitu društva Pilkington u dijelu u kojem se njime traži da se Komisiji zabrani objava informacija iz I. i II. kategorije te ga odbiti u preostalom dijelu. Točke 2. i 3. izreke pobijanog rješenja glase kako slijedi:

22

U prilog svojoj žalbi Komisija ističe dva žalbena razloga, koji se temelje na:

23

Zadnji dio žalbe odnosi se na posljedice koje bi, prema Komisijinu mišljenju, mogle proizići iz odluke predsjednika Općeg suda donesene u pobijanom rješenju. Ta institucija u biti ističe da će joj, ako suci Unije u postupku privremene pravne zaštite primijene pristup naveden u tom rješenju, u praksi biti onemogućeno da pravodobno objavi informacije o povredama pravila u području prava tržišnog natjecanja u skladu s člankom 30. Uredbe br. 1/2003 jer će tada poduzetnikova tvrdnja da su informacije povjerljive biti dovoljna da se spriječi njihova objava prije nego što sud koji odlučuje u glavnoj stvari odluči o povjerljivosti. Prema Komisijinu mišljenju, ta će sudska praksa predsjednika Općeg suda također negativno utjecati na odvijanje postupaka u području suzbijanja povreda pravila o tržišnom natjecanju jer bi se mogla primijeniti i na fazu pristupa obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

24

Društvo Pilkington tvrdi da ta Komisijina argumentacija nije dopuštena jer ne sadržava nijedan žalbeni razlog i da u svakom slučaju Komisijina zabrinutost nije osnovana. Što se tiče eventualne analogne primjene pristupa koji je predsjednik Općeg suda usvojio u pogledu pristupa obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, ističe da postoji velika razlika između otkrivanja informacije određenom broju društava i njezina otkrivanja općoj javnosti na internetu.

25

Komisija ističe da se ocjena koju je predsjednik Općeg suda u točkama 44. do 56. pobijanog rješenja donio o uvjetu hitnosti temelji na pogrešnom tumačenju članka 104. stavka 2. Poslovnika Općeg suda jer je predsjednik Općeg suda smatrao da navodna povreda prava Unije predstavlja štetu koja opravdava određivanje suspenzije primjene odluke i da pri tomu nije potrebno ocijeniti uzrokuje li navedena povreda u predmetnom slučaju tešku i nenadoknadivu štetu. Šteta koju društvo Pilkington treba utvrditi kako bi dokazalo da je uvjet hitnosti ispunjen treba biti teška i nenadoknadiva, tako da je ne mogu popraviti ni odluka o meritumu ni zasebna tužba za naknadu štete. U točkama 45. i 53. pobijanog rješenja predsjednik Općeg suda pretpostavio je da postoji „šteta kojom se opravdava određivanje traženih mjera privremene zaštite” isključivo na temelju navodne povrede temeljnih prava a da nije ocijenio je li društvo Pilkington vjerodostojno iznijelo činjenicu da bi, s obzirom na posebnosti slučaja, moglo pretrpjeti tešku i nenadoknadivu štetu ako se ne donesu navedene mjere.

26

Prema Komisijinu mišljenju, obveza utvrđivanja hitnosti na temelju ocjene rizika od nastanka teške i nenadoknadive štete bez razlike se primjenjuje na sva područja prava, uključujući u slučaju kada tužitelj traži donošenje privremenih mjera radi suspenzije primjene odluke o objavi informacija za koje navodi da su povjerljive. Ta institucija ističe da činjenica da je saznanje o tim informacijama koje su se dotad držale tajnima nepovratno ne znači da njihovo otkrivanje u okviru zahtjeva za određivanje privremenih mjera nužno u svim slučajevima dovodi do rizika od teške i nenadoknadive štete. Tako je, naime, predsjednik Općeg suda valjano presudio u gore navedenim rješenjima Bank Austria Creditanstalt/Komisija (točke 50. do 62.) i Microsoft/Komisija (točke 253. do 256.).

27

Komisija ističe da poduzetnici na koje se odnose postupci iz područja prava tržišnog natjecanja obično imaju prvenstveno gospodarske interese za zaštitu tajnosti svojih informacija. Pitanje o tome u kojoj bi mjeri otkrivanje tih informacija bilo nenadoknadivo ovisi o različitim okolnostima, kao što su komercijalna korisnost tih informacija za poduzetnike koji ih pružaju i druge poduzetnike na predmetnom tržištu. Tako se vjerojatnost da otkrivanje navedenih informacija uzrokuje tešku i nenadoknadivu štetu koja se ne može popraviti kasnijom financijskom naknadom može utvrditi samo ocjenom posljedica takvog otkrivanja s obzirom na posebne okolnosti slučaja.

28

Osim toga, Komisija ističe da se obveza utvrđivanja je li uvjet hitnosti ispunjen na temelju ocjene rizika od nastanka teške i nenadoknadive štete s obzirom na posebne okolnosti slučaja primjenjuje i kada se zahtjev za određivanje privremene mjere odnosi na odluku kojom se navodno povređuju temeljna prava. Osobito ističe da je predsjednik Suda u gore navedenom rješenju Camar/Komisija i Vijeće (točke 46. i 47.) odbio argument prema kojem je predmetna šteta po definiciji nenadoknadiva jer „se odnosi na područje temeljnih sloboda” te je smatrao da apstraktna tvrdnja da su povrijeđena temeljna prava nije dovoljna kako bi se utvrdilo da je šteta koja bi iz toga mogla proizići nužno nenadoknadiva.

29

Prema Komisijinu mišljenju, predsjednik Općeg suda pogrešno je u točki 54. pobijanog rješenja odbio relevantnost gore navedenog rješenja Camar/Komisija i Vijeće uz obrazloženje da se tužitelj u predmetu u kojem je doneseno to rješenje mogao pozvati samo na „ograničavanje” svojih temeljnih prava, dok bi se u ovom slučaju, kad bi se zahtjev za privremenu pravnu zaštitu odbio, društvu Pilkington „u potpunosti oduzela predmetna temeljna prava”. Naime, gore navedenim rješenjem Camar/Komisija i Vijeće nije utvrđena takva razlika u pogledu pitanja treba li tužitelj koji se poziva na povredu svojih temeljnih prava dokazati vjerojatnost nastanka „nenadoknadive” štete.

30

U tom pogledu, što se tiče relevantnosti stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona i pojačane zaštite prava propisanih Poveljom koja iz njega proizlazi, odnosno okolnosti istaknutih u točki 53. pobijanog rješenja, Komisija ističe da predsjednik Općeg suda nije objasnio kako su te okolnosti utjecale na uvjete privremene pravne zaštite koji su predviđeni člankom 104. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda, to više što su pravo na poštovanje privatnog života, propisano člankom 8. EKLJP‑a i člankom 7. Povelje, i pravo na djelotvoran pravni lijek, propisano člankom 6. te Konvencije i člankom 47. Povelje, zaštićeni na temelju općih načela prava Unije barem od početka 1980-ih. Pristup koji je primijenio predsjednik Općeg suda u suprotnosti je s ustaljenom sudskom praksom prema kojoj navodna povreda nadređene norme prava sama po sebi nije dostatna za utvrđivanje ozbiljnosti i nenadoknadivosti moguće štete (rješenja predsjednika Suda od 25. lipnja 1998., Nizozemski Antili/Vijeće, C‑159/98 P(R), Zb., str. I‑4147., t. 62. kao i od 25. srpnja 2000., Nizozemska/Parlament i Vijeće, C‑377/98 R, Zb., str. I‑6229., t. 45.).

31

Prema Komisijinu mišljenju, iako visoka inherentna vrijednost temeljnih prava može značiti da se određene njihove povrede ne mogu popraviti financijskom naknadom, članak 278. UFEU‑a, prema kojem tužbe podnesene Sudu nemaju suspenzivan učinak, bio bi lišen korisnog učinka ako bi pozivanje na povredu temeljnih prava automatski bilo dovoljno za utvrđivanje hitnosti zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu. Komisija prigovara predsjedniku Općeg suda da je bez ispitivanja odbio mogućnost da bi financijska naknada mogla biti dovoljna da se popravi šteta nanesena gospodarskom interesu koji za društvo Pilkington predstavlja predmetna zaštita povjerljivosti, iako je to društvo u biti tvrdilo da bi ga otkrivanje navodno povjerljivih informacija moglo staviti u nepovoljan položaj u tržišnom natjecanju u odnosu na njegove konkurente ili kupce. Stoga predsjednik Općeg suda u okviru svojeg pristupa nije uzeo u obzir činjenicu da bi gospodarska šteta koja bi mogla proizići iz navodne povrede prava na povjerljivost društva Pilkington mogla biti isključivo financijska.

32

Komisija priznaje da otkrivanje povjerljivih informacija u određenim slučajevima može, zbog toga što je nepovratno, uzrokovati tešku i nenadoknadivu štetu te ističe da uvjeti navedeni u članku 104. stavku 2. Poslovnika Općeg suda, zajedno s nesuspenzivnim učinkom tužbi podnesenih protiv akata Unije, koji je propisan člankom 278. UFEU‑a, obvezuju suca privremene pravne zaštite da na temelju okolnosti slučaja ocijeni vjerojatnost nastanka teške i nenadoknadive štete ako se ne donesu tražene privremene mjere, pri čemu se ta šteta ne može jednostavno pretpostaviti samo zato što se navodi povreda temeljnih prava.

33

Društvo Pilkington tvrdi da se nijednim elementom sudske prakse ne može potkrijepiti pristup koji je primijenila Komisija. Bilo bi očito pogrešno tešku i nenadoknadivu štetu nanesenu temeljnom pravu smatrati posebnom vrstom štete koja se može zanemariti.

34

Društvo Pilkington slaže se s Komisijinim stajalištem da je uvjet hitnosti, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, ispunjen samo kada može nastati teška i nenadoknadiva šteta ako se ne donesu tražene privremene mjere. Međutim, to društvo smatra, kao i predsjednik Općeg suda, da takva šteta može proizići iz štete koja je temeljnim pravima nanesena zbog njihove teške i nenadoknadive povrede. Suprotno Komisijinim tvrdnjama, predsjednik Općeg suda ispitao je posebnu štetu koja bi za društvo Pilkington nastala zbog objave predmetnih informacija te je zaključio da su temeljna prava tog društva mogla biti teško i nenadoknadivo povrijeđena, što bi za to društvo stoga predstavljalo tešku i nenadoknadivu štetu.

35

Članak 104. stavak 2. Poslovnika Općeg suda određuje da zahtjevi za privremenu pravnu zaštitu moraju određivati „predmet spora, okolnosti zbog kojih postoji hitnost kao i činjenične i pravne razloge koji na prvi pogled opravdavaju određivanje privremene mjere koja se zahtijeva”. Tako sudac privremene pravne zaštite može odrediti suspenziju primjene i druge privremene mjere ako utvrdi da je njihovo određivanje na prvi pogled činjenično i pravno opravdano (fumus boni iuris) i da su hitne u tom smislu da ih je nužno odrediti i da proizvode učinke već prije odluke o meritumu kako bi se izbjegla teška i nenadoknadiva šteta interesima stranke koja ih traži. Ti su uvjeti kumulativni, tako da zahtjeve za privremenu pravnu zaštitu valja odbiti već ako jedan od njih nije ispunjen (rješenje predsjednika Suda od 14. listopada 1996., SCK i FNK/Komisija, C‑268/96 P(R), Zb., str. I‑4971., t. 30.). Sudac privremene pravne zaštite također, prema potrebi, odvaguje postojeće interese (rješenje predsjednika Suda od 23. veljače 2001., Austrija/Vijeće, C‑445/00 R, Zb., str. I‑1461., t. 73.).

36

U tom pogledu valja istaknuti da je svrha postupka privremene pravne zaštite zajamčiti punu učinkovitost konačne odluke koju tek treba donijeti kako bi se izbjegla pravna praznina u pravnoj zaštiti koju pruža Sud. Da bi se postigao taj cilj, hitnost treba ocijeniti s obzirom na nužnost privremenog odlučivanja o predmetu kako bi se izbjeglo da stranci koja traži privremenu zaštitu nastane teška i nenadoknadiva šteta (vidjeti rješenje predsjednika Suda od 14. prosinca 2001., Komisija/Euroalliages i dr., C‑404/01 P(R), Zb., str. I‑10367., t. 61. i 62.). Ta je potonja stranka dužna pružiti dokaze da ne može čekati dovršetak postupka u meritumu a da pritom ne pretrpi takvu štetu (vidjeti rješenje predsjednika Suda od 12. listopada 2000., Grčka/Komisija, C‑278/00 R, Zb., str. I‑8787., t. 14.).

37

Iako je točno da za utvrđivanje postojanja teške i nenadoknadive štete ne treba zahtijevati da se postojanje štete utvrdi s apsolutnom sigurnošću te da je dovoljno da se njezin nastanak može predvidjeti s dovoljnom razinom vjerojatnosti, to ne mijenja činjenicu da stranka koja traži privremenu mjeru i dalje mora dokazati činjenice za koje se smatra da upućuju na izglednost takve teške i nenadoknadive štete (rješenje predsjednika Suda od 14. prosinca 1999., HFB i dr./Komisija, C‑335/99 P(R), Zb., str. I‑8705., t. 67.).

38

Valja istaknuti da predmetna šteta u ovom slučaju proizlazi iz objave navodno povjerljivih informacija. Predsjednik Općeg suda – radi ocjene postoji li teška i nenadoknadiva šteta i ne dovodeći u pitanje ispitivanje uvjeta fumus boni iuris koje je povezano s navedenom ocjenom, ali ipak različito od nje – nužno je trebao poći od pretpostavke da su navodno povjerljive informacije doista bile povjerljive, u skladu s tvrdnjama društva Pilkington navedenima u tužbi u glavnoj stvari i u okviru postupka privremene pravne zaštite.

39

U tom pogledu valja istaknuti da je predsjednik Općeg suda u točkama 44. i 45. pobijanog rješenja zaključio da postoji teška i nenadoknadiva šteta na temelju činjenice da bi temeljna prava društva Pilkington objavom njegovih navodnih poslovnih tajni bila ozbiljno i nepovratno povrijeđena u okolnostima u kojima mu ne bi bio dostupan nijedan djelotvoran pravni lijek. U tom pogledu iz točaka 52. i 53. tog rješenja proizlazi da je predsjednik Općeg suda odlučio zanemariti prethodnu sudsku praksu tog istog suda, prema kojoj otkrivanje povjerljive poslovne informacije kojim se povređuju temeljna prava stranke koja traži donošenje privremene mjere ne podrazumijeva nužno nastanak teške i nenadoknadive štete. U prilog tom obrazloženju pozvao se, među ostalim, na stupanje na snagu Ugovora iz Lisabona kao i na pojačanu zaštitu prava propisanih Poveljom koja iz njega proizlazi.

40

Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da se teza prema kojoj je šteta po definiciji nenadoknadiva jer se odnosi na područje temeljnih prava ne može prihvatiti zbog toga što apstraktna tvrdnja da su temeljna prava povrijeđena nije dovoljna kako bi se utvrdilo da je šteta koja bi iz toga mogla proizići nužno nenadoknadiva (vidjeti u tom smislu gore navedeno rješenje Camar/Komisija i Vijeće, t. 46. i 47.). Ta se sudska praksa ne dovodi u pitanje pojačanom zaštitom temeljnih prava proizišlom iz Ugovora iz Lisabona jer su ta prava, a osobito ona navedena u ovom slučaju, u pravu Unije već bila zaštićena prije stupanja na snagu tog Ugovora.

41

Točno je da povreda određenih temeljnih prava, kao što je zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne, propisana člankom 4. Povelje, zbog same naravi povrijeđenog prava sama po sebi može dovesti do teške i nenadoknadive štete. Međutim, ipak ostaje činjenica da je, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 36. i 37. ovog rješenja, uvijek na stranci koja traži donošenje privremene mjere da iznese i utvrdi vjerojatnost nastanka takve štete u svojem konkretnom slučaju.

42

To je, među ostalim, slučaj kada stranka traži donošenje privremenih mjera radi sprečavanja objave poslovnih podataka koji su navodno obuhvaćeni obvezom čuvanja profesionalne tajne. Naime, kao što je to Komisija pravilno istaknula, pitanje o tome u kojoj mjeri otkrivanje takvih informacija uzrokuje tešku i nenadoknadivu štetu ovisi o različitim okolnostima, kao što je, među ostalim, važnost koju u poslovnom smislu imaju informacije za poduzetnika koji ih pruža i njihova korisnost za druge poduzetnike na predmetnom tržištu.

43

Budući da je predsjednik Općeg suda u točki 54. pobijanog rješenja tvrdio da bi društvu Pilkington zbog povrede predmetnih temeljnih prava u ovom slučaju u potpunosti mogla biti oduzeta prava, dok se u predmetu u kojem je doneseno gore navedeno rješenje Camar/Komisija i Vijeće radilo samo o ograničenju predmetnih prava, dovoljno je utvrditi da razlika između tih dvaju predmeta to potonje rješenje ne čini irelevantnim. Naime, ta razlika ni na koji način ne mijenja gore navedenu obvezu stranke koja traži donošenje privremene mjere da iznese i utvrdi vjerojatnost nastanka teške i nenadoknadive štete u svojem konkretnom slučaju.

44

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da je predsjednik Općeg suda počinio pogrešku koja se tiče prava time što je osobito u točkama 44. i 45. pobijanog rješenja smatrao da je navodna povreda temeljnog prava društva Pilkington na zaštitu njegovih profesionalnih tajni, propisanog člankom 339. UFEU‑a, člankom 8. EKLJP‑a i člankom 7. Povelje, kao i prava tog društva na djelotvoran pravni lijek, propisanog člankom 6. EKLJP‑a i člankom 47. Povelje, u okolnostima ovog slučaja sama po sebi dovoljna za utvrđivanje nastanka teške i nenadoknadive štete.

45

Međutim, valja podsjetiti da, ako obrazloženje odluke Općeg suda upućuje na povredu prava Unije, ali je njezina izreka osnovana iz drugih pravnih razloga, takva povreda nije takve naravi da podrazumijeva poništenje te odluke te je obrazloženje potrebno zamijeniti novim (vidjeti u tom smislu presude od 9. lipnja 1992., Lestelle/Komisija, C‑30/91 P, Zb., str. I‑3755., t. 28. i od 9. rujna 2008., FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C1‑21/06 P, Zb., str. I‑6513., t. 187. i navedenu sudsku praksu).

46

U tom pogledu iz pobijanog rješenja i osobito iz njegove točke 43. proizlazi da šteta na koju se društvo Pilkington poziva u pogledu informacija iz I. i II. kategorije proizlazi iz činjenice da, jednom kad se povjerljive informacije objave, naknadno poništenje sporne odluke zbog povrede članka 339. UFEU‑a i temeljnog prava na zaštitu profesionalne tajne ne bi poništilo učinke proizišle iz objave tih informacija. Kupci, konkurenti i isporučitelji društva Pilkington, financijski analitičari kao i šira javnost mogli bi pristupiti predmetnim informacijama te ih slobodno upotrebljavati, što bi navedenom društvu uzrokovalo tešku i nenadoknadivu štetu. Stoga bi to društvo bilo lišeno djelotvorne sudske zaštite ako bi se sporne informacije objavile prije rješavanja spora o meritumu.

47

Valja istaknuti da je tako navedena šteta dovoljno ozbiljna. Naime, ako se krene od pretpostavke da su informacije iz I. i II. kategorije bile obuhvaćene obvezom čuvanja profesionalne tajne, njihova objava nužno bi društvu Pilkington nanijela veliku štetu, s obzirom na činjenicu da se radi o posebnim poslovnim informacijama koje se odnose na elemente kao što su identitet kupaca, broj isporučenih dijelova, izračuni cijena i izmjene cijena.

48

Što se tiče nenadoknadivosti te štete, očito je da se poništenjem sporne odluke koje bi proveo Opći sud ne bi mogli poništiti učinci objave verzije Odluke iz 2008. koja sadržava sporne informacije jer se, jednom kad osobe tu odluku pročitaju, njihovo znanje o tim informacijama ne može izbrisati.

49

Međutim, prema Komisijinu mišljenju, šteta na koju se u ovom slučaju poziva društvo Pilkington isključivo je financijska jer to društvo, time što se protivi objavi predmetnih informacija, nastoji zaštititi svoje poslovne i gospodarske interese.

50

Međutim, šteta novčane naravi ne može se, osim u iznimnim okolnostima, smatrati nenadoknadivom, s obzirom na to da se novčanom naknadom u pravilu može ponovno uspostaviti stanje u kojem se oštećena osoba nalazila prije nastanka štete (vidjeti osobito rješenje predsjednika Suda od 18. listopada 1991., Abertal i dr./Komisija, C‑213/91 R, Zb., str. I‑5109., t. 24.). Takva šteta mogla bi se ponajprije popraviti u okviru tužbe za naknadu štete koja se podnosi na temelju članaka 268. i 340. UFEU‑a (rješenje predsjednika Suda od 26. rujna 1988., Cargill i dr./Komisija, 229/88 R, Zb., str. 5183., t. 18. i gore navedeno rješenje Komisija/Euroalliages i dr., t. 70.).

51

U ovom se slučaju, kao što je to predsjednik Općeg suda pravilno istaknuo u točki 43. pobijanog rješenja, društvo Pilkington radi utvrđivanja postojanja teške i nenadoknadive štete oslanja na učinke objave predmetnih informacija koji bi nastali jer bi različite kategorije trećih strana te informacije slobodno upotrebljavale. Tako bi šteta na koju se poziva društvo Pilkington, ako bi do nje došlo, obuhvaćala štetu nanesenu njegovim poslovnim i gospodarskim interesima koja bi proizišla iz takve upotrebe. Ako bi ti poslovni i gospodarski interesi društva Pilkington bili ugroženi zbog objave predmetnih informacija, isplata primjerene naknade trebala bi, barem u teoriji, biti dovoljna za popravljanje predmetne štete. Stoga se ta šteta doista može kvalificirati kao financijska, u smislu sudske prakse navedene u prethodnoj točki ovog rješenja, te bi se u načelu mogla popraviti u okviru tužbe za naknadu štete.

52

Međutim, valja istaknuti da se financijska šteta može osobito smatrati nenadoknadivom ako se šteta, čak i kad nastane, ne može brojčano izraziti (rješenje potpredsjednika Suda od 7. ožujka 2013., EDF/Komisija, C‑551/12 P(R), t. 60. i navedena sudska praksa).

53

Točno je da se nesigurnost povezana s popravljanjem štete novčane naravi u okviru moguće tužbe za naknadu štete sama po sebi ne može smatrati okolnošću na temelju koje se može utvrditi nenadoknadivost te štete u smislu sudske prakse Suda. Naime, u stadiju privremene pravne zaštite mogućnost naknadnog ishođenja popravljanja štete novčane naravi u okviru moguće tužbe za naknadu štete, koja se može podnijeti slijedom poništenja pobijanog akta, nužno je nesigurna. Svrha postupka privremene pravne zaštite nije zamijeniti takvu tužbu za naknadu štete kako bi se uklonila ta nesigurnost jer je njegova svrha jedino zajamčiti punu učinkovitost konačne odluke koju tek treba donijeti u postupku u meritumu uz koji je privremena pravna zaštita vezana, odnosno u ovom slučaju u postupku za poništenje (rješenje predsjednika Suda od 14. prosinca 2011., Alcoa Trasformazioni/Komisija, C‑446/10 P(R), t. 55. do 57.; vidjeti također točku 36. ovog rješenja).

54

Suprotno tomu, isto ne vrijedi kada je već pri ocjeni koju provodi sudac privremene pravne zaštite jasno da se predmetna šteta, ako do nje dođe, s obzirom na svoju narav i predvidljiv način nastanka neće moći primjereno identificirati i brojčano utvrditi te da u praksi tužba za naknadu štete stoga ne omogućuje njezino popravljanje. To osobito može biti slučaj u pogledu objave posebnih i navodno povjerljivih poslovnih informacija koje se odnose na elemente kao što su predmetni elementi u ovom slučaju, osobito identitet kupaca, broj dobavljenih dijelova, izračuni cijena i izmjene cijena.

55

Valja utvrditi da bi šteta koju bi zbog objave navodnih poslovnih tajni moglo pretrpjeti društvo Pilkington bila drukčija u pogledu naravi i opsega, ovisno o tome bi li osobe koje bi se upoznale s tim informacijama pripadale svakoj od kategorija osoba koje su navedene u točki 43. pobijanog rješenja, to jest kategoriji kupaca, konkurenata, dobavljača ili pak financijskih analitičara ili osoba iz šire javnosti. Naime, ne bi bilo moguće utvrditi broj i status svih osoba koje su se stvarno upoznale s objavljenim informacijama i tako ocijeniti konkretan utjecaj koji bi objava tih informacija mogla imati na poslovne i gospodarske interese društva Pilkington.

56

Naposljetku, što se tiče argumenta koji je Komisija istaknula u trećem dijelu svoje žalbe, prema kojem bi pobijano rješenje također negativno utjecalo na odvijanje upravnih postupaka u području suzbijanja povreda pravila o tržišnom natjecanju jer bi se po analogiji moglo primijeniti i na fazu pristupa obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, radi korisnosti valja dodati da se taj potonji slučaj znatno razlikuje od objave konačne odluke kojom se utvrđuje postojanje takve povrede.

57

Naime, kada stranka u upravnom postupku ima pristup verziji obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku koja sadržava poslovne tajne, taj pristup u načelu joj je odobren samo zato da bi mogla učinkovito sudjelovati u tom postupku, tako da informacije koje taj dokument sadržava ne smije upotrijebiti u druge svrhe. Osim toga, šteta koja bi mogla proizići iz pristupa obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku odobrenog ograničenom broju osoba koje bi bilo moguće identificirati ne može se usporediti – osobito što se tiče mogućnosti njezine ocjene i, u konačnici, brojčanog utvrđenja – sa štetom koja bi proizišla iz objave na internetu konačne odluke kojoj može pristupiti svatko.

58

Stoga se iz utvrđenja u točkama 51. do 55. ovog rješenja ne može zaključiti da činjenica da Komisija odobri pristup obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku nužno dovodi do teške i nenadoknadive štete na isti način kao i objava konačne odluke kojom se utvrđuje postojanje povrede.

59

S obzirom na prethodna razmatranja, predsjednik Općeg suda pravilno je presudio da je uvjet hitnosti u ovom slučaju ispunjen, s obzirom na to da je u dovoljnoj mjeri utvrđena vjerojatnost nastanka teške i nenadoknadive štete za društvo Pilkington.

60

Stoga prvi žalbeni razlog treba odbiti.

61

U okviru svojeg drugog žalbenog razloga, istaknutog podredno, Komisija tvrdi da je predsjednik Općeg suda, osobito u točki 59. pobijanog rješenja, od nje zahtijevao da dokaže nepostojanje uvjeta fumus boni iuris na način da utvrdi da predmetne informacije očito nisu povjerljive.

62

Komisija ističe da, prema sudskoj praksi, sudac pri procjeni hitnosti i, prema potrebi, odvagivanju interesa treba uzeti u obzir više ili manje ozbiljne razloge koji su istaknuti radi utvrđivanja uvjeta fumus boni iuris. Budući da je predsjednik Općeg suda svoju ocjenu hitnosti temeljio isključivo na činjenici da bi svako otkrivanje povjerljivih informacija dovelo do povrede temeljnih prava, nije se smio ograničiti na apstraktnu analizu uvjeta fumus boni iuris. Prema Komisijinu mišljenju, nije bilo na njoj da dokaže da te informacije očito nisu povjerljive, nego je povjerljivost predmetnih informacija trebalo dokazati društvo Pilkington, što je bilo osobito teško jer su te informacije bile starije od pet godina.

63

Komisija predsjedniku Općeg suda također prigovara da je u točkama 69. i 70. pobijanog rješenja zanemario činjenicu da na službeniku za usmene rasprave nije da dokaže da određene informacije nisu povjerljive, nego samo da ispita je li društvo Pilkington dovoljno obrazložilo svoje zahtjeve za povjerljivo postupanje. Osim toga, Komisijini argumenti bili su iskrivljeni jer se na činjenicu da su predmetne informacije starije od pet godina i da su ih članovi zabranjenog sporazuma razmijenili nije oslonila zato da općenito isključi povjerljivost tih informacija, nego samo zato da bi podsjetila da je na društvu Pilkington bilo da objasni, što se tiče svakog elementa, zašto su informacije starije od pet godina, koje su poznate drugim članovima zabranjenog sporazuma, i dalje povjerljive. Činjenica da je službenik za usmene rasprave prihvatio određene zahtjeve društva Pilkington za povjerljivo postupanje nipošto ne upućuje na nedosljednost, nego dokazuje da je taj službenik bio spreman prihvatiti te zahtjeve u dijelu u kojem je društvo Pilkington istaknulo dostatne razloge kojima bi se opravdalo povjerljivo postupanje s predmetnim informacijama.

64

Prema mišljenju društva Pilkington, predsjednik Općeg suda pravilno je primijenio ustaljenu sudsku praksu kojom se zahtijeva konkretna ocjena argumenata stranke koja traži donošenje privremene mjere kako bi se utvrdilo da je uvjet fumus boni iuris ispunjen. Ističe da bi primjena višeg dokaznog standarda od uvjeta fumus boni iuris bila protivna sudskoj praksi u području privremenih mjera i potpuno nepovezana s privremenom ocjenom koju treba dati sudac privremene pravne zaštite. U svakom slučaju, društvo Pilkington tvrdi da Komisijina očitovanja u tom pogledu nisu samo pogrešna, nego u ovom slučaju i irelevantna jer je to društvo doista utvrdilo postojanje uvjeta fumus boni iuris, kao što je to i predsjednik Općeg suda priznao u točkama 67. do 72. pobijanog rješenja.

65

Tim drugim žalbenim razlogom, koji se temelji na navodnoj pogrešci koja se tiče prava prilikom ocjene uvjeta fumus boni iuris u vezi s uvjetom hitnosti, Komisija u biti prigovara predsjedniku Općeg suda da je prebacio teret dokazivanja u pogledu ispitivanja uvjeta fumus boni iuris, pri čemu je takvo prebacivanje, prema njezinu mišljenju, tim više upitno što je predsjednik Općeg suda preširoko protumačio uvjet hitnosti.

66

S obzirom na zamjenu obrazloženja iz točke 46. i sljedećih ovog rješenja, odmah valja odbiti Komisijine argumente u pogledu utjecaja koji pristup predsjednika Općeg suda u pogledu uvjeta hitnosti ima na analizu uvjeta fumus boni iuris. Naime, ti se argumenti ne mogu prihvatiti s obzirom na to da se taj uvjet odsad smatra ispunjenim ne samo zbog obične povrede temeljnih prava kao takve nego u biti zbog nemogućnosti primjerenog brojčanog utvrđenja predmetne štete u ovom slučaju.

67

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, navedenoj u točki 58. pobijanog rješenja, uvjet fumus boni iuris ispunjen je ako barem jedan od razloga na koje se stranka koja traži privremene mjere poziva u prilog tužbi u glavnoj stvari na prvi pogled nije bez ozbiljnog temelja (vidjeti u tom smislu rješenja predsjednika Suda od 19. srpnja 1995., Komisija/Atlantic Container Line i dr., C‑149/95 P(R), Zb., str. I‑2165., t. 26. i od 8. svibnja 2003., Komisija/Artegodan i dr., C‑39/03 P‑R, Zb., str. I‑4485., t. 40. i navedenu sudsku praksu). To je osobito slučaj, kao što je to predsjednik Općeg suda pravilno istaknuo u točki 58. pobijanog rješenja, kada jedan od istaknutih razloga otkriva postojanje složenih pravnih pitanja čije rješenje nije unaprijed izvjesno te stoga zaslužuje temeljito ispitivanje koje ne može provesti sudac privremene pravne zaštite, nego mora biti predmet postupka u meritumu, ili kada na temelju razmjene mišljenja između stranaka proizlazi da postoji važan pravni spor čije rješenje nije odmah izvjesno (vidjeti u tom smislu gore navedeno rješenje Komisija/Atlantic Container Line i dr., t. 30.).

68

S obzirom na navedeno, valja istaknuti da predsjednik Općeg suda nije namjeravao odstupiti od načela utvrđenih u točki 58. pobijanog rješenja time što je u njegovoj točki 59. presudio da, što se tiče spora u pogledu privremene zaštite navodno povjerljivih informacija, sudac privremene pravne zaštite u načelu ne može zaključiti, a da time ne povrijedi nužno sporednu i privremenu narav postupka privremene pravne zaštite, da uvjet fumus boni iuris ne postoji osim ako predmetne informacije očito nisu povjerljive. Isto tako valja smatrati da je predsjednik Općeg suda – time što je u točki 67. tog rješenja istaknuo da se, bez obzira na vrijednost argumenata koje je istaknula Komisija i čiju će osnovanost ispitati sud koji odlučuje u glavnoj stvari, na temelju spisa nije moglo zaključiti da uvjet fumus boni iuris očito ne postoji – samo istaknuo potrebu da se u predmetu koji se odnosi na moguću objavu povjerljivih informacija u fazi ispitivanja zahtjeva za donošenje privremenih mjera ne prejudicira ishod predmeta u glavnoj stvari.

69

U svakom slučaju, predsjednik Općeg suda temeljio je svoju konkretnu analizu uvjeta fumus boni iuris na posebnim razmatranjima koja su doista u skladu s pravilima u području dokazivanja i tereta dokazivanja, navedenima u razmatranjima koja su iznesena u točki 58. pobijanog rješenja i potvrđena u točki 67. ovog rješenja.

70

Naime, predsjednik Općeg suda presudio je u točki 68. pobijanog rješenja da je, s obzirom na količinu informacija obuhvaćenih zahtjevima za povjerljivo postupanje, ispitivanje toga je li Komisija počinila pogreške time što je odbila većinu tih zahtjeva za povjerljivo postupanje potaknulo složena pitanja čije rješavanje zaslužuje detaljno ispitivanje koje može provesti samo sudac privremene pravne zaštite.

71

Osim toga, predsjednik Općeg suda u točki 69. pobijanog rješenja nije prebacio teret dokazivanja kada je smatrao da činjenica da je službenik za usmene rasprave priznao tajnost određenih informacija iz I. kategorije i II. kategorije narušava obrazloženje tog službenika prema kojem su te informacije, zbog toga što su ih članovi zabranjenog sporazuma u području automobilskog stakla razmijenili, postale općepoznati podaci, ni kada je zaključio da nije bilo očito da činjenica da je društvo Pilkington te informacije dalo na uvid drugim članovima tog zabranjenog sporazuma očito značila da su one bile dostupne, ako ne široj javnosti, onda barem određenim specijaliziranim krugovima. Naime, ti se zaključci, kojima je predsjednik Općeg suda odgovorio na posebne argumente koje je istaknula Komisija, na prvi pogled čine logičnima te načelno ne otkrivaju nikakvu pogrešku koja se tiče prava.

72

Iako je predsjednik Općeg suda iz te iste okolnosti u navedenoj točki 69. također zaključio da se sporne informacije ne mogu općenito kvalificirati kao da očito nisu tajne ili povjerljive, ipak valja istaknuti da službenik za usmene rasprave treba pojedinačno ispitati svaku informaciju i da njegov zaključak o jednoj informaciji stoga načelno ni na koji način ne utječe na ocjenu koju donosi o drugima. Međutim, za potrebe ove žalbe dovoljno je utvrditi da to utvrđenje nije bilo nužno za obrazloženje koje je upotrijebio predsjednik Općeg suda te ni u kojem slučaju ne potkrepljuje Komisijinu tezu da je predsjednik Općeg suda počinio pogrešku koja se tiče prava time što je odstupio od dokaznog standarda, navedenog u točki 58. pobijanog rješenja i potvrđenog u točki 67. ovog rješenja, ili prebacio teret dokazivanja.

73

Predsjednik Općeg suda nije prebacio teret dokazivanja ni time što je u točki 70. pobijanog rješenja smatrao da posebni i detaljni argumenti na koje se poziva društvo Pilkington, sažeti u točkama 63. do 65. pobijanog rješenja, nisu bili potpuno irelevantni za dokazivanje da su informacije iz I. i II. kategorije ostale tajne zbog same svoje naravi, bez obzira na činjenicu da su bile starije od pet godina, ni time što je istaknuo da se ne može „očito isključiti” da je izuzeće od pravila – utvrđeno člankom 4. stavkom 7. Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.) – relevantno. Naime, tim je očitovanjima samo utvrdio da navedeni argumenti na prvi pogled nisu bez ozbiljnog temelja, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 67. ovog rješenja.

74

Iz prethodno navedenog proizlazi da predsjednik Općeg suda nije počinio nikakvu pogrešku koja se tiče prava u primjeni uvjeta fumus boni iuris i da drugi žalbeni razlog stoga treba odbiti.

75

Iz toga slijedi da žalbu treba odbiti u cijelosti jer argumenti istaknuti u njezinu trećem dijelu nipošto ne predstavljaju žalbene razloge.

76

Sukladno članku 138. stavku 1. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. navedenog Poslovnika, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev. Budući da je društvo Pilkington podnijelo zahtjev da Komisija snosi troškove i da ona nije uspjela u svojem tužbenom zahtjevu, valja joj naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenog, potpredsjednik Suda riješio je: