1.

Je li postupak razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je na granici ili u tranzitnoj zoni podnio podnositelj zahtjeva koji je tijekom tog postupka zadržan u mjestu koje se zemljopisno nalazi na državnom području, ali je na temelju propisa izjednačeno s mjestom na granici, obuhvaćen područjem primjene članka 43. Direktive 2013/32/EU (2)?

2.

Je li razmatranje takvog zahtjeva za međunarodnu zaštitu podnositelja zahtjeva kojem je nakon isteka roka od četiri tjedna, predviđenog u članku 43. stavku 2. Direktive 2013/32/EU, automatski i na temelju nacionalnog prava dozvoljeno ući na državno područje, ali je i dalje zadržan na temelju nove odluke o zadržavanju na istom mjestu zadržavanja koje se prvotno smatralo mjestom na granici, a sada ga tijela kvalificiraju kao mjesto na državnom području, i dalje obuhvaćeno područjem primjene članka 43. Direktive 2013/32/EU?

3.

1. Može li tijelo odlučivanja, koje je započelo razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u okviru postupka na granici i koje nije u roku od četiri tjedna, predviđenom u članku 43. stavku 2. Direktive 2013/32/EU, donijelo odluku o tom zahtjevu ili koje je prethodno donijelo odluku o naknadnom razmatranju, iako su se sve dokazne radnje, uključujući osobni razgovor, provele prije isteka tog roka, nastaviti s razmatranjem tog zahtjeva na temelju hitnog postupka u smislu članka 31. stavka 7. te direktive, ako je podnositelj zahtjeva na temelju odluke drugog tijela i dalje zadržan na istom mjestu zadržavanja koje se prvotno izjednačilo s mjestom na granici zato što je njegovo zadržavanje nužno ‚radi određivanja elemenata na kojima se temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu, a koji se bez zadržavanja podnositelja zahtjeva ne mogu pribaviti, posebno kada postoji opasnost od bijega podnositelja zahtjeva’?

2.

Može li tijelo odlučivanja, koje je započelo razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u okviru postupka na granici i koje nije u roku od četiri tjedna, predviđenom u članku 43. stavku 2. Direktive 2013/32/EU, donijelo odluku o tom zahtjevu ili koje je prethodno donijelo odluku o naknadnom razmatranju, a da prethodno u tom roku s podnositeljem zahtjeva nije proveden osobni razgovor, nastaviti s razmatranjem tog zahtjeva na temelju prioritetnog postupka u smislu članka 31. stavka 7. te direktive, ako je podnositelj zahtjeva na temelju odluke drugog tijela i dalje zadržan na istom mjestu zadržavanja koje se prvotno izjednačilo s mjestom na granici zato što je njegovo zadržavanje nužno ‚radi određivanja elemenata na kojima se temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu, a koji se bez zadržavanja podnositelja zahtjeva ne mogu pribaviti, posebno kada postoji opasnost od bijega podnositelja zahtjeva’?

4.

Je li takva primjena nacionalnog propisa u skladu s iznimnom prirodom zadržavanja podnositelja zahtjeva, koja proizlazi iz članka 8. Direktive 2013/33/EU (3) i općeg cilja Direktive 2013/32/EU?

5.

Treba li članak 31. stavak 7., članak 31. stavak 8. te članke 43. i 46. Direktive 2013/32/EU, u vezi s člankom 47. Povelje (4), tumačiti na način da [Conseil du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima)], kad odlučuje o tužbi podnesenoj protiv odluke donesene u okviru postupka pokrenutog na granici, po službenoj dužnosti treba istaknuti da je istekao rok od četiri tjedna?