1

Svojom žalbom društvo Planistat Europe SARL i Hervé-Patrick Charlot zahtijevaju ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 6. travnja 2022., Planistat Europe i Charlot/Komisija, (T‑735/20, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2022:220), kojom je taj sud odbio njihovu tužbu za naknadu, s jedne strane, neimovinske štete koju je H.-P. Charlot navodno pretrpio time što je Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) proslijedio nacionalnim tijelima podatke o djelima koja se mogu okvalificirati kao kaznena i time što je Europska komisija podnijela kaznenu prijavu navedenim tijelima te, s druge strane, imovinske štete koju su žalitelji navodno pretrpjeli zbog raskida ugovora sklopljenih između društva Planistat Europe i Komisije.

2

U uvodnim izjavama 1., 5., 10. i 13. Uredbe (EZ) br. 1073/1999 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o istragama koje provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) (SL 1999., L 136, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 100.), koja je na ovaj predmet primjenjiva ratione temporis, određivalo se:

[…]

[…]

[…]

3

U skladu s člankom 2. te uredbe, naslovljenim „Administrativne istrage”:

„U smislu ove Uredbe, ‚administrativne istrage’ […] znače sve inspekcije, preglede i ostale mjere koje poduzimaju djelatnici [OLAF‑a] u obavljanju svojih dužnosti, u skladu s člancima 3. i 4., a radi postizanja ciljeva iz članka 1. te utvrđivanja, po potrebi, prirode nepravilnosti djelovanja koje je pod istragom. Ove istrage ne utječu na ovlasti država članica da pokrenu kaznene postupke.”

4

U članku 8. navedene uredbe, naslovljenom „Povjerljivost i zaštita podataka”, propisivalo se:

„1.   Podaci dobiveni u bilo kojem obliku tijekom vanjskih istraga zaštićuju se u skladu s odgovarajućim odredbama.

2.   Podaci proslijeđeni ili dobiveni u bilo kojem obliku tijekom unutarnjih istraga podliježu čuvanju poslovne tajne te uživaju zaštitu koju im pružaju odredbe koje se primjenjuju u institucijama Europskih zajednica.

Takvi se podaci ne mogu priopćavati drugim osobama osim onih unutar institucija Europskih zajednica ili u država članica čija dužnost traži od njih da ih znaju, niti se mogu koristiti u bilo koje druge svrhe osim sprečavanja prijevara, korupcije i bilo kojih drugih nezakonitih djelovanja.

3.   Direktor osigurava da zaposlenici [OLAF‑a] i ostale osobe koje su pod njegovim nadzorom poštuju [odredbe Zajednice i nacionalne odredbe] o zaštiti osobnih podataka, posebno one propisane Direktivom 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka [(SL 1995., L 281, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 7., str. 88.)].

4.   Direktor [OLAF‑a] i članovi Nadzornog odbora iz članka 11. osiguravaju primjenu ovog članka kao i članaka 286. i 287. Ugovora [o EZ‑u].”

5

U članku 9. te uredbe, naslovljenom „Izvješće o istrazi i mjerama poduzetima nakon istrage”, određivalo se:

„1.   Po završetku istrage koju je vodio, [OLAF] sastavlja izvješće pod vodstvom direktora u kojem navodi utvrđene činjenice, moguće financijske gubitke, kao i nalaze istrage uključujući preporuke direktora [OLAF‑a] o mjerama koje je potrebno poduzeti.

2.   Pri sastavljanju takvih izvješća, vodi se računa o procesnim zahtjevima utvrđenima u nacionalnom zakonodavstvu predmetne države članice. Tako sastavljena izvješća imaju snagu prihvatljivog dokaza u administrativnim ili sudskim postupcima u državi članici u kojoj se to pokaže potrebnim na isti način i na temelju istih uvjeta kao i administrativna izvješća koja sastavljaju nacionalni administrativni inspektori. Za ta izvješća primjenjuju se ista pravila procjene koja se primjenjuju na administrativna izvješća koja sastavljaju nacionalni administrativni inspektori i jednakovrijedna su tim izvješćima.

3.   Izvješća sastavljena po dovršetku vanjske istrage i svi korisni s njom povezani dokumenti, šalju se nadležnim tijelima predmetne države članice u skladu s pravilima koja se odnose na vanjske istrage.

4.   Izvješća sastavljena po dovršetku unutarnje istrage i svi korisni s njom povezani dokumenti šalju se predmetnoj instituciji, tijelu, uredu ili agenciji. Institucija, tijelo, ured ili agencija pokreće na temelju unutarnjih istraga stegovne ili sudske postupke kako nalažu te istrage i o poduzetome izvješćuju direktora [OLAF‑a] unutar roka koji on utvrdi u nalazima svojeg izvješća.”

6

Članak 10. Uredbe br. 1073/1999, naslovljen „Prosljeđivanje podataka od strane [OLAF‑a]”, glasio je kako slijedi:

„1.   [OLAF] može u bilo koje vrijeme nadležnim tijelima predmetne države članice proslijediti podatke dobivene tijekom provođenja vanjske istrage, ne dovodeći u pitanje članke 8., 9. i 11. ove Uredbe kao ni odredbe Uredbe [Vijeća] (Euratom, EZ) br. 2185/96 [od 11. studenoga 1996. o provjerama i inspekcijama na terenu koje provodi Komisija s ciljem zaštite financijskih interesa Europskih zajednica od prijevara i ostalih nepravilnosti (SL 1996., L 292, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 57.)].

2.   Direktor [OLAF‑a] prosljeđuje sudskim tijelima predmetne države članice podatke dobivene od strane [OLAF‑a] tijekom provođenja unutarnjih istraga, predmet kojih bi mogao dovesti do kaznenog postupka, ne dovodeći u pitanje članke 8., 9. i 11. ove Uredbe. Podložno zahtjevima istrage on istovremeno izvješćuje i predmetnu državu članicu.

3.   [OLAF] može u bilo koje vrijeme proslijediti podatke dobivene tijekom provođenja unutarnjih istraga predmetnoj instituciji, tijelu, uredu ili agenciji, ne dovodeći u pitanje članke 8. i 9. ove Uredbe.”

7

Okolnosti spora Opći je sud iznio u točkama 2. do 18. pobijane presude te se one mogu, za potrebe ovog postupka, sažeti na sljedeći način.

8

Tijekom 1996. Statistički ured Europskih zajednica (Eurostat) uspostavio je mrežu prodajnih mjesta za statističke podatke (datashopovi). U državama članicama ti datashopovi koji nemaju pravnu osobnost bili su u načelu integrirani u nacionalne statističke zavode, osim u Belgiji, Španjolskoj i Luksemburgu u kojima su njima upravljala trgovačka društva. U tu su svrhu bili sklopljeni trostrani ugovori između Eurostata, Ureda za publikacije Europske unije (OP) i subjekta u okviru kojeg se nalazio datashop.

9

Od 1996. do 1999. društvo Planistat Europe, čiji je direktor bio H.-P. Charlot, koristilo se okvirnim ugovorima potpisanima s Eurostatom radi pružanja različitih usluga, uključujući, među ostalim, pronalaženje osoblja za rad u datashopovima.

10

Od 1. siječnja 2000. društvu Planistat Europe povjereno je upravljanje datashopovima u Bruxellesu (Belgija), Madridu (Španjolska) i Luxembourgu (Luksemburg). Ono je Komisiji moralo isplatiti sav promet ostvaren u tim trima datashopovima.

11

U rujnu 1999., Eurostatova služba za unutarnju reviziju sastavila je izvješće u kojem su iznesene nepravilnosti u upravljanju datashopovima koje je osiguravalo društvo Planistat Europe.

12

Dana 17. ožujka 2000. Komisijina Glavna uprava za financijski nadzor proslijedila je OLAF‑u navedeno izvješće.

13

Povodom unutarnje istrage (IO/2000/4097) čiji je cilj bio ispitati mehanizme za uspostavu mreže datashopova, sustave međusobnog plaćanja, uporabu ukupnih financijskih sredstava i moguću upletenost dužnosnikâ Europske unije, OLAF je 18. ožujka 2003. odlučio pokrenuti vanjsku istragu OF/2002/0510 u odnosu na društvo Planistat Europe.

14

OLAF je 19. ožujka 2003. proslijedio francuskim pravosudnim tijelima podatke o djelima koja se prema njegovu stajalištu mogu okvalificirati kao kaznena u okviru istrage u tijeku (u daljnjem tekstu: obavijest od 19. ožujka 2003.). Na temelju toga je procureur de la République de Paris (državni odvjetnik u Parizu, Francuska) pokrenuo 4. travnja 2003. sudsku istragu pred istražnim sucem tribunala de grande instance de Paris (Okružni sud u Parizu, Francuska) zbog prikrivanja i sudioništva u kaznenom djelu zlouporabe povjerenja.

15

Dana 16. svibnja 2003. to je prosljeđivanje spomenuto u medijima te je bilo predmet pisanih pitanja koja su europski zastupnici uputili Komisiji.

16

Komisija i OLAF objavili su više priopćenja za medije od kojih su samo dva spomenula društvo Planistat Europe. Tako se u Komisijinu priopćenju za medije od 9. srpnja 2003. prvi put upućuje na to društvo, dok je u svojem priopćenju za medije od 23. srpnja 2003. ta institucija potvrdila svoju odluku o raskidu ugovora sklopljenih s navedenim društvom.

17

Komisija je 10. srpnja 2003. podnijela procureuru de la République de Paris (državni odvjetnik u Parizu) kaznenu prijavu protiv osobe X s imovinskopravnim zahtjevom zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja i svih drugih kaznenih djela koja su se mogla izvesti iz činjenica navedenih u toj prijavi.

18

H.-P. Charlot optužen je 10. rujna 2003. za kaznena djela zlouporabe povjerenja i prikrivanja zlouporabe povjerenja.

19

Komisija je 23. srpnja 2003. raskinula predmetne ugovore sklopljene s društvom Planistat Europe.

20

OLAF je 25. rujna 2003. zatvorio unutarnju istragu IO/2000/4097 i vanjsku istragu OF/2002/0510.

21

Dana 9. rujna 2013. juge d’instruction du tribunal de grande instance de Paris (istražni sudac Okružnog suda u Parizu) donio je u odnosu na sve optužene osobe u okviru kaznenog postupka pokrenutog pred francuskim pravosudnim tijelima rješenje o obustavi postupka protiv kojeg je Komisija podnijela žalbu.

22

Presudom od 23. lipnja 2014. cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska) odbio je tu Komisijinu žalbu, potvrdivši rješenje o obustavi postupka.

23

Presudom od 15. lipnja 2016. Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) odbio je Komisijinu žalbu protiv te presude od 23. lipnja 2014., čime je okončan sudski postupak.

24

Žalitelji su 10. rujna 2020. uputili Komisiji pismo opomene zahtijevajući od nje da im isplati iznos od 11,6 milijuna eura na ime naknade štete koju su navodno pretrpjeli zbog, među ostalim, podnesene kaznene prijave i priopćenjâ za medije objavljenih s tim u vezi.

25

Dana 15. listopada 2020. Komisija je odbila zahtjev žaliteljâ smatrajući da nisu ispunjene pretpostavke za utvrđenje izvanugovorne odgovornosti Europske unije.

26

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 15. prosinca 2020. Planistat Europe i H.-P. Charlot pokrenuli su postupak na temelju članka 268. UFEU‑a u kojem zahtijevaju, s jedne strane, naknadu neimovinske štete koju je H.-P. Charlot navodno pretrpio time što je OLAF proslijedio nacionalnim tijelima podatke o djelima koja se mogu okvalificirati kao kaznena i time što je Komisija podnijela kaznenu prijavu tim tijelima prije okončanja OLAF‑ove istrage te, s druge strane, imovinske štete koju su žalitelji navodno pretrpjeli zbog raskida ugovora sklopljenih između društva Planistat Europe i Komisije.

27

U prilog toj tužbi žalitelji su tvrdili da su OLAF i Komisija povrijedili dužnost brižnog postupanja, načela dobre uprave i pretpostavke nedužnosti kao i pravâ obrane sadržana u Povelji Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Oni su se u biti pozvali na postojanje nepravilnosti koje su počinili OLAF i Komisija zbog, s jedne strane, prosljeđivanja francuskim pravosudnim tijelima podataka o djelima koja se mogu okvalificirati kao kaznena i, s druge strane, zbog podnošenja prijave protiv osobe X koja je dovela do pokretanja kaznenog postupka protiv žaliteljâ i neopravdanog vođenja tog postupka. Žalitelji smatraju da su te OLAF‑ove i Komisijine pogreške u izravnoj uzročnoj vezi s neimovinskom i imovinskom štetom čiju naknadu zahtijevaju.

28

Opći je sud u jednom dijelu odbacio navedenu tužbu kao nedopuštenu na temelju petogodišnjeg roka zastare iz članka 46. Statuta Suda Europske unije, a u drugom ju je dijelu odbio kao neosnovanu.

29

Svojom žalbom žalitelji od Suda zahtijevaju da:

30

Komisija od Suda zahtijeva da:

31

Uvodno valja podsjetiti na to da je, u skladu s člankom 169. stavkom 1. Poslovnika Suda, „žalbeni zahtjev usmjeren na potpuno ili djelomično ukidanje pobijane odluke Općeg suda, kakva proizlazi iz izreke te odluke”. Nadalje, u skladu s člankom 170. stavkom 1. tog poslovnika, žalbom se zahtijeva da se, ako se ista utvrdi osnovanom, u potpunosti ili djelomično prihvati zahtjev iznesen u prvom stupnju, pri čemu nije dopušteno isticanje novih zahtjeva.

32

Međutim, u okviru trećeg dijela žalbenog zahtjeva žaliteljâ, u kojem se traži da se Komisiji naloži javno priznanje pogreške u ocjeni koju je počinila u odnosu na njih, ne zahtijeva se ni poništenje odluke Općeg suda ni prihvaćanje zahtjeva iznesenog u prvom stupnju, s obzirom na to da, kao što to proizlazi iz pobijane presude i što je potvrđeno čitanjem tužbe u prvom stupnju, koja se nalazi u spisu prvostupanjskog postupka dostavljenom Sudu u skladu s člankom 167. stavkom 2. Poslovnika, žalitelji nisu istaknuli takav zahtjev u prvom stupnju. Iz toga slijedi da treći dio žalbenog zahtjeva žaliteljâ predstavlja novi zahtjev i da ga valja odbaciti kao nedopušten.

33

U preostalom dijelu, u prilog svojoj žalbi, žalitelji ističu tri žalbena razloga. U okviru prvog žalbenog razloga, koji je istaknut kao glavni, oni prigovaraju Općem sudu da je pogrešno protumačio događaj koji je doveo do nastanka navodne štete. U sklopu drugog žalbenog razloga, koji je istaknut podredno, oni ističu da je Opći sud počinio pogreške koje se odnose na utvrđenje izvanugovorne odgovornosti Unije. Trećim žalbenim razlogom žalitelji prigovaraju Općem sudu da je počinio pogrešku time što je ocijenio da nije potrebno ispitati jesu li žalitelji doista pretrpjeli štetu koju navode kao ni postojanje uzročne veze.

34

U okviru prvog žalbenog razloga, podijeljenog na dva dijela, koji se redom odnose na neimovinsku i imovinsku štetu, žalitelji tvrde da je Opći sud iskrivio njihovu argumentaciju time što je u točki 36. pobijane presude utvrdio da oni prigovaraju Komisiji da je H.-P. Charlotu prouzročila neimovinsku štetu zbog njegova izlaganja kaznenom postupku pred francuskim tijelima kaznenog progona kao i imovinsku štetu zbog raskida svih ugovora sklopljenih s društvom Planistat Europe. To iskrivljavanje navelo je Opći sud da počini pogrešku u definiranju nepravilnosti koje su dovele do nastanka štete čiju naknadu žalitelji zahtijevaju, što je u cijelosti učinilo nevaljanom njegovu analizu, osobito točku 116. pobijane presude, u kojoj je Opći sud tužbu djelomično odbacio kao nedopuštenu i djelomično odbio kao neosnovanu.

35

U okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga žalitelji prigovaraju Općem sudu da je počinio pogrešku time što je nepravilno definirao događaj koji je doveo do nastanka navodne neimovinske štete.

36

U tom pogledu ističu da je navedeni sud iskrivio njihovu argumentaciju kada je ocijenio da se njihova tužba odnosi samo na neimovinsku štetu koja je navodno pretrpljena OLAF‑ovim prosljeđivanjem obavijesti od 19. ožujka 2003., ali ne i na štetu nastalu zbog „intenzivne medijske pokrivenosti” tog događaja. Tvrde da je Opći sud pogriješio u definiranju nepravilnosti koje su dovele do nastanka štete čiju naknadu zahtijevaju.

37

U tom pogledu, iz tužbe u prvom stupnju proizlazi da su, prema mišljenju žaliteljâ, OLAF i Komisija počinili više nepravilnosti time što su ih, s jedne strane, u obavijesti od 19. ožujka 2003. koju su uputili francuskim pravosudnim tijelima „lažno prijavili” i time što su, s druge strane, podnijeli kaznenu prijavu s imovinskopravnim zahtjevom iz točke 17. ove presude, koja je bila intenzivno medijski pokrivena i u vezi s kojom je izdano priopćenje za medije u kojem su te institucije namjerno dopustile „curenje” informacija koje se odnose na tu obavijest i izrekle „klevetničke” izjave. Niz tih nepravilnosti naštetio je časti i ugledu H.-P. Charlota, direktora društva Planistat Europe.

38

Komisija smatra da argumentacija žaliteljâ proizlazi iz pogrešnog tumačenja pobijane presude.

39

Najprije valja utvrditi da, suprotno onomu što u biti tvrde žalitelji, Opći sud nije zanemario činjenicu da su se pozvali na neimovinsku štetu koja proizlazi iz medijske pokrivenosti OLAF‑ovog prosljeđivanja obavijesti od 19. ožujka 2003. Naime, iz točke 47. pobijane presude proizlazi da je Opći sud uzeo u obzir tu navodnu neimovinsku štetu, pri čemu je smatrao da je ona trenutačna i da je stoga zastarjela na temelju članka 46. Statuta Suda Europske unije i načela iz sudske prakse navedenih u točkama 34. i 35. te presude. Posljedično, budući da žalitelji u okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga Općem sudu prigovaraju da je iskrivio njihovu tužbu u prvom stupnju, time što je zanemario navodnu neimovinsku štetu koja proizlazi iz medijske pokrivenosti te obavijesti, taj prvi dio prvog žalbenog razloga temelji se na pogrešnom tumačenju pobijane presude zbog čega ga valja odbiti kao neosnovan.

40

S obzirom na to da spomenuti prvi dio prvog žalbenog razloga valja shvatiti tako da se temelji na iskrivljavanju argumenata žaliteljâ jer je Opći sud zanemario činjenicu da je navodna šteta zajednički rezultat prosljeđivanja spomenute obavijesti i njezine medijske pokrivenosti, valja podsjetiti na to da u skladu s ustaljenom sudskom praksom, iz članka 256. stavka 1. prvog podstavka UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije kao i članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. stavka 2. Poslovnika proizlazi da se u žalbi moraju točno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži kao i pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev, inače će žalba ili dotični žalbeni razlog biti nedopušten (presuda od 21. rujna 2023., China Chamber of Commerce for Import and Export of Machinery and Electronic Products i dr./Komisija, C‑478/21 P, EU:C:2023:685, t. 162.).

41

Zahtjeve u vezi s obrazlaganjem, koji proizlaze iz tih odredbi, ne ispunjava žalba u kojoj se čak ni ne navodi argumentacija kojom se konkretno identificira pogreška koja se tiče prava kojom su navodno zahvaćeni pobijana presuda ili rješenje, nego se samo ponavljaju ili doslovno prenose tužbeni razlozi i argumenti koji su već istaknuti pred Općim sudom, uključujući one koji su se temeljili na činjenicama koje je taj sud izričito odbio. Naime, takva žalba u stvarnosti predstavlja zahtjev za preispitivanje tužbe podnesene Općem sudu, što nije u nadležnosti Suda (vidjeti u tom smislu presudu od 27. travnja 2023., PL/Komisija, C‑537/21 P, EU:C:2023:363, t. 125. i navedenu sudsku praksu).

42

U tom pogledu valja istaknuti da iako žalitelji ističu da je Opći sud u pobijanoj presudi pogrešno prikazao njihovu argumentaciju iznesenu u prvom stupnju, oni ne identificiraju nikakvu pogrešku koja se tiče prava proizišlu iz tog navodno pogrešnog prikaza i sadržanu u toj presudi (vidjeti po analogiji presudu od 4. lipnja 2015., Andechser Molkerei Scheitz/Komisija, C‑682/13 P, EU:C:2015:356, t. 59.).

43

Konkretno, kao što je to Komisija pravilno navela, žalitelji ne iznose nijedan argument kojim bi doveli u pitanje razmatranje Općeg suda iz točke 47. pobijane presude, koje je spomenuto u točki 39. ove presude, odnosno načela iz sudske prakse navedena u točkama 34. i 35. pobijane presude.

44

Slijedom navedenog, prvi dio prvog žalbenog razloga valja djelomično odbaciti kao nedopušten i djelomično odbiti kao neosnovan.

45

U okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga žalitelji prigovaraju Općem sudu da je počinio pogrešku time što je zaključio da događaj koji je doveo do nastanka navodne imovinske štete proizlazi iz raskida ugovora sklopljenih između društva Planistat Europe i Komisije tijekom 2003., iako iz tužbe u prvom stupnju jasno proizlazi da se ta šteta sastojala od gubitka vrijednosti udjela tog društva te od „gušenja” i „gotovo nestanka jednog uspješnog poduzetnika” zbog klevetničkog postupanja OLAF‑a i Komisije. Navedena je šteta trajna, za razliku od trenutačne štete nastale raskidom tih ugovorâ. To što je Cour de cassation (Kasacijski sud) 15. lipnja 2016. potvrdio rješenje o obustavi postupka istražnog suca tribunala de grande instance de Paris (Okružni sud u Parizu), čime je potvrđena nedužnost H.-P. Charlota, omogućuje da se to klevetničko postupanje okvalificira kao „nezakonito”. Žalitelji stoga tvrde da je Opći sud trebao potpuno drukčije analizirati njihov zahtjev za naknadu štete iz točke 24. ove presude, osobito u pogledu zastare njihove tužbe protiv Unije u području izvanugovorne odgovornosti.

46

Komisija osporava tu argumentaciju.

47

Iako je točno da su žalitelji u svojoj tužbi u prvom stupnju istaknuli da se imovinska šteta koju su navodno pretrpjeli sastoji od gubitka vrijednosti udjela društva Planistat Europe te od „gušenja” i „gotovo nestanka jednog uspješnog poduzetnika” zbog klevetničkog postupanja OLAF‑a i Komisije, sam tekst navedene tužbe pokazuje da je taj gubitak vrijednosti proizišao, s jedne strane, iz obustave, a potom i iz raskida ugovora koje je to društvo sklopilo s Komisijom te, s druge strane, iz raskida ugovora sklopljenih s drugim klijentima. Stoga se ne može smatrati da je Opći sud iskrivio njihovu argumentaciju o tom pitanju, tako da, s obzirom na to da se temelji na navodnom iskrivljavanju argumentacije žalitelja, drugi dio prvog žalbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

48

Nadalje, valja utvrditi da, kada je riječ o raskidu ugovora koje je to društvo sklopilo s Komisijom, žalitelji samo prigovaraju Općem sudu da je u točkama 58. do 61. pobijane presude ocijenio da je ta imovinska šteta trenutačna, tako da je zahtjev za njezinu naknadu zastario, pri čemu ipak ne navode, protivno sudskoj praksi navedenoj u točkama 40. i 41. ove presude, po čemu je to rasuđivanje zahvaćeno pogreškom koja se tiče prava, zbog čega se tim dijelom njihove žalbe na taj način nastoji ishoditi preispitivanje tužbe pred Općim sudom, ponavljanjem argumenata istaknutih u prvostupanjskom postupku, pa taj dio valja odbaciti kao nedopušten.

49

Kada je riječ o imovinskoj šteti nastaloj raskidom ugovora sklopljenih s drugim klijentima, valja podsjetiti na to da je Opći sud u točki 62. pobijane presude zaključio da žalitelji nisu podnijeli nijedan dokaz na temelju kojeg bi se mogao utvrditi, među ostalim, točan trenutak nastanka spomenute štete.

50

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, kad Opći sud utvrdi ili ocijeni činjenice, Sud je na temelju članka 256. UFEU‑a isključivo nadležan za ispitivanje njihove pravne kvalifikacije i iz toga izvedenih pravnih posljedica (presuda od 14. listopada 2021., NRW.Bank/SRB, C‑662/19 P, EU:C:2021:846, t. 35.). Stoga ocjena činjenica, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza podnesenih Općem sudu, ne predstavlja pravno pitanje koje bi kao takvo bilo predmetom nadzora Suda (presuda od 25. ožujka 2021., Deutsche Telekom/Komisija, C‑152/19 P, EU:C:2021:238, t. 68.).

51

Budući da žalitelji ne tvrde da je došlo do iskrivljavanja činjenica ili dokaza, njihovu argumentaciju u tom dijelu također valja odbaciti kao nedopuštenu.

52

Stoga drugi dio prvog žalbenog razloga valja djelomično odbiti kao neosnovan i djelomično odbaciti kao nedopušten.

53

Slijedom navedenog, valja u cijelosti odbiti prvi žalbeni razlog.

54

Drugi žalbeni razlog, u okviru kojeg žalitelji ističu pogrešku koja se tiče prava u vezi s utvrđenjem izvanugovorne odgovornosti Unije, podijeljen je na tri dijela, od kojih se prvi u biti temelji na pogrešci koju je Opći sud počinio u pogledu nezakonitosti klevetničkog postupanja OLAF‑a i Komisije u odnosu na žalitelje, drugi na pogrešci koja se odnosi na nezakonitost OLAF‑ova postupanja jer je on, bez obzira na nepostojanje dostatnih indicija, francuskim tijelima proslijedio podatke o djelima koja se mogu okvalificirati kao kaznena, a treći na pogrešci koja se odnosi na nezakonitost Komisijina postupanja.

55

U okviru prvog prigovora drugog dijela drugog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je ocijenio da OLAF nije nepravilno postupio time što je francuskim pravosudnim tijelima proslijedio podatke o djelima koja se mogu okvalificirati kao kaznena.

56

Osim toga, žalitelji u biti tvrde da je nezakonitost o kojoj je riječ bila posljedica OLAF‑ove povrede obveze dužne pažnje i da je na njemu bilo da provjeri podatke koje prosljeđuje nacionalnim tijelima.

57

Žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogrešku u točkama 82. do 92. pobijane presude kada je ocijenio da iz članka 10. i uvodne izjave 13. Uredbe br. 1073/1999 proizlazi da OLAF ima pravo pokrenuti postupak pred pravosudnim tijelom, čak i prije završetka vanjske istrage, ako smatra da raspolaže podacima ili elementima koji mogu opravdati pokretanje sudske istrage ili činiti dokaze korisne za takvu istragu. U tom pogledu Opći je sud u točki 88. te presude istaknuo da je OLAF već 19. ožujka 2003. raspolagao podacima odnosno elementima na temelju kojih se moglo zaključiti da se djela o kojima je riječ mogu okvalificirati kao kaznena. Žalitelji navode da je taj sud u točkama 90. i 91. navedene presude pogrešno zaključio da OLAF nije počinio nikakvu nepravilnost i, osobito, da nije povrijedio ni načelo dobre uprave ni načelo poštovanja razumnog roka.

58

Prema njihovu mišljenju, OLAF nije poduzeo dovoljne mjere opreza prilikom prosljeđivanja lažnih podataka francuskim tijelima, čime je povrijedio svoju obvezu provjere podataka, a time i načelo dobre uprave.

59

Komisija ističe da prvi prigovor drugog dijela drugog žalbenog razloga valja djelomično odbaciti kao očito nedopušten i djelomično odbiti kao neosnovan.

60

Ta institucija smatra da žalitelji nastoje ishoditi preispitivanje činjenica, a da pritom ne tvrde da su one bile iskrivljene niti identificiraju pogrešku koja se tiče prava koju je počinio Opći sud.

61

U pogledu merituma Komisija tvrdi da su argumenti žaliteljâ neosnovani. Kada je riječ o ocjeni Općeg suda prema kojoj je na dan prosljeđivanja obavijesti od 19. ožujka 2003. OLAF raspolagao dostatnim informacijama za to prosljeđivanje, Opći je sud u točkama 87. i 89. pobijane presude s pravom uzeo u obzir, s jedne strane, činjenicu da su podaci iz navedene obavijesti ishod istrage koja je započela 1999. na temelju izvješća o reviziji koje je sastavio Eurostat i, s druge strane, činjenicu da je istraga OF/2002/0510 činila vanjski dio unutarnje istrage IO/2000/4097.

62

Osim toga, prema mišljenju Komisije, činjenica da su francuski sudovi došli do drukčijeg zaključka od OLAF‑ovog ne može dovesti u pitanje njegovu istragu i sama po sebi ne omogućuje dokazivanje da je ta institucija počinila nepravilnost koja bi predstavljala povredu načela dobre uprave u odnosu na žalitelje.

63

Valja utvrditi da, iako su se određeni argumenti koji su istaknuti u potporu prvom prigovoru drugog dijela drugog žalbenog razloga mogli jasnije iznijeti, njima se u biti ne dovodi u pitanje, kao takva, ocjena činjenica koju je proveo Opći sud, nego njegov zaključak prema kojem utvrđene činjenice ne ukazuju na to da je OLAF počinio nepravilnost time što je francuskim pravosudnim tijelima proslijedio podatke odnosno, drugim riječima, osporava pravnu kvalifikaciju tih činjenica koju je izveo Opći sud. U skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 50. ove presude, pravna kvalifikacija činjenica pravno je pitanje koje se može istaknuti u okviru žalbe i podliježe nadzoru koji je u nadležnosti Suda.

64

Stoga valja smatrati da je prvi prigovor drugog dijela drugog žalbenog razloga dopušten.

65

U okviru prvog prigovora drugog dijela drugog žalbenog razloga žalitelji u biti ističu da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je ocijenio da OLAF nije povrijedio načelo dobre uprave obavještavanjem francuskih pravosudnih tijela prije sastavljanja izvješća po dovršetku vanjske istrage.

66

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je jedna od pretpostavki izvanugovorne odgovornosti Unije, u skladu s člankom 340. drugim stavkom UFEU‑a, zahtjev dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima (presuda od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, C‑45/15 P, EU:C:2017:402, t. 29.).

67

Takva povreda postoji kad institucija o kojoj je riječ očito i grubo ne poštuje granice svoje diskrecijske ovlasti. Elementi koje u tom pogledu treba uzeti u obzir jesu stupanj jasnoće i preciznosti povrijeđenog pravila kao i opseg margine prosudbe koja je tim pravilom ostavljena tijelima Unije (presuda od 30. svibnja 2017., Safa Nicu Sepahan/Vijeće, C‑45/15 P, EU:C:2017:402, t. 30. i navedena sudska praksa).

68

Kao što je to nezavisna odvjetnica podsjetila u točki 42. svojeg mišljenja, pravo na dobru upravu, utvrđeno u članku 41. Povelje, uključuje obvezu dužne pažnje uprave Unije, koja mora postupati s pažnjom i oprezom, s obzirom na to da povreda te obveze predstavlja povredu pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2008., Masdar (UK)/Komisija, C‑47/07 P, EU:C:2008:726, t. 91. do 93.).

69

Kada je riječ, konkretno, o posljedicama načela dobre uprave i svojstvene mu obveze dužne pažnje u vezi s mogućnošću da OLAF proslijedi podatke nacionalnim pravosudnim tijelima, iz članka 10. stavka 1. Uredbe br. 1073/1999 proizlazi da „[OLAF] može u bilo koje vrijeme nadležnim tijelima predmetne države članice proslijediti podatke dobivene tijekom provođenja vanjske istrage”.

70

Također, iz uvodne izjave 1. te uredbe proizlazi da tu mogućnost valja koristiti s obzirom na ciljeve zaštite financijskih interesa Unije i borbe protiv prijevara i svih drugih nezakonitih djelovanja koja štete financijskim interesima Unije.

71

Nadalje, u skladu s uvodnom izjavom 5. navedene uredbe, OLAF‑ova odgovornost prelazi granice zaštite financijskih interesa i uključuje sve aktivnosti koje se odnose na zaštitu interesa Zajednice od nepravilnosti koje mogu dovesti do administrativnih ili kaznenih postupaka. Stoga radi postizanja tih ciljeva OLAF provodi unutarnje i vanjske istrage čiji se rezultati, u skladu s člankom 9. te uredbe, navode u izvješću o istrazi koje se, u slučaju vanjske istrage, prosljeđuje nadležnim tijelima država članica, ili dotičnoj instituciji, tijelu, uredu ili agenciji u slučaju unutarnje istrage, u skladu sa stavcima 3. i 4. tog članka.

72

U tom smislu, iz njegova stavka 2. proizlazi da izvješća koja sastavlja OLAF „imaju snagu prihvatljivog dokaza u administrativnim ili sudskim postupcima u državi članici u kojoj se to pokaže potrebnim na isti način i na temelju istih uvjeta kao i administrativna izvješća koja sastavljaju nacionalni administrativni inspektori”.

73

Posljedično, kao što to potvrđuje uvodna izjava 13. Uredbe br. 1073/1999, OLAF‑ovi zaključci izvedeni u istrazi i sadržani u završnom izvješću ne mogu automatski dovesti do pokretanja sudskih postupaka s obzirom na to da su nadležna tijela slobodna sama odlučiti što će učiniti povodom završnog izvješća te su stoga jedina koja mogu donijeti odluke koje utječu na pravnu situaciju osoba u pogledu kojih se u izvješću preporučuje pokretanje takvih postupaka.

74

Naime, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 45. svojeg izvješća, elemente koje OLAF podnese mogu dopuniti i provjeriti nacionalna tijela koja imaju širi raspon istražnih ovlasti od tog ureda.

75

Kao što je to u biti istaknula nezavisna odvjetnica u točki 47. svojeg mišljenja, iz prethodnih razmatranja proizlazi da iako je točno da OLAF ne samo da može nego je i dužan nadležnim nacionalnim tijelima, uključujući pravosudna tijela, proslijediti, čak i prije zaključenja svoje istrage i sastavljanja završnog izvješća, sve relevantne podatke koji mogu opravdati njihovu odluku o donošenju mjera, uključujući pokretanje kaznene istrage, prilikom donošenja odluke o takvom prosljeđivanju on mora uzeti u obzir svoju obvezu dužne pažnje, navedenu u točki 68. ove presude, i postupati s određenim oprezom, s obzirom na to da ne djeluje kao „bilo koji zviždač”, nego kao tijelo s istražnim ovlastima te da se navedeno prosljeđivanje podataka odvija između dvaju tijela s takvim ovlastima. To je osobito slučaj kad činjenica obraćanja nacionalnim tijelima može poslužiti kao osnova za građanske i kaznene sudske postupke.

76

Iz toga proizlazi da se OLAF, kako bi poštovao svoju obvezu dužne pažnje, prije prosljeđivanja podataka nacionalnim tijelima na temelju Uredbe br. 1073/1999, mora uvjeriti, u skladu s uvodnom izjavom 10. te uredbe, da su ti podaci dovoljno uvjerljivi i vjerodostojni da opravdaju donošenje mjera iz nadležnosti tih tijela, uključujući, prema potrebi, pokretanje sudske istrage.

77

Posljedično, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 49. svojeg mišljenja, kada je, kao u ovom slučaju, Opći sud pozvan utvrditi je li OLAF poštovao svoju obvezu dužne pažnje kada je riječ o prosljeđivanju podataka nacionalnim tijelima, on mora provjeriti je li u trenutku tog prosljeđivanja OLAF raspolagao s više elemenata od obične sumnje, pri čemu se ne traži ozbiljan dokaz koji više ne zahtijeva istražne radnje.

78

Stoga je u ovom slučaju na Općem sudu bilo da, s jedne strane, provjeri vjerodostojnost i sadržaj podataka ili elemenata iz obavijesti od 19. ožujka 2003. kao i svrhu zbog koje su ti podaci odnosno elementi proslijeđeni francuskim pravosudnim tijelima i, s druge strane, da utvrdi mogu li navedeni podaci odnosno elementi opravdati pokretanje sudske istrage ili činiti dokaze korisne za takvu istragu. U tu je svrhu Opći sud morao utvrditi raspolaže li OLAF dovoljno konkretnim materijalnim indicijama koje dokazuju postojanje uvjerljivih razloga za zaključak da se proslijeđeni podaci odnose na djela koja se mogu okvalificirati kao kaznena.

79

Taj je sud u točki 87. pobijane presude utvrdio, s jedne strane, da iz obavijesti od 19. ožujka 2003. proizlazi da su u njoj sadržani podaci rezultat istrage koja je započela na temelju Eurostatova izvješća o unutarnjoj reviziji iz rujna 1999., to jest gotovo tri i pol godine prije, te da je, s druge strane, u navedenoj obavijesti prikazan institucionalni okvir unutar kojeg se nalazi, iznesen razvoj činjenica obuhvaćenih istragom, od uspostavljanja mreže datashopova u 1995. i 1996., pojašnjeni su financijski odnosi unutar te mreže i podrobno iznesena utvrđenja izvedena tijekom istrage. U točki 88. te presude Opći je sud zaključio da je OLAF već 19. ožujka 2003. raspolagao podacima ili elementima na temelju kojih se moglo zaključiti da se djela o kojima je riječ mogu okvalificirati kao kaznena.

80

Na taj način on nije provjerio vjerodostojnost i sadržaj podataka odnosno elemenata iz obavijesti od 19. ožujka 2003., svrhu zbog koje su ti podaci odnosno elementi proslijeđeni francuskim pravosudnim tijelima niti je utvrdio mogu li navedeni podaci odnosno elementi opravdati pokretanje sudske istrage ili činiti dokaze korisne za takvu istragu. Opći je sud u tom pogledu počinio pogrešku koja se tiče prava.

81

Slijedom navedenog, valja prihvatiti prvi prigovor drugog dijela drugog žalbenog razloga.

82

U okviru prvog dijela drugog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud trebao priznati postojanje lažnog prijavljivanja koje su počinili OLAF i Komisija i koje potpada pod pojam klevete te istodobno predstavlja i kazneno djelo i građanskopravni delikt u 25 od 27 zemalja Unije. Opći sud je, smatraju žalitelji, počinio pogrešku kada je u točkama 74. i 76. pobijane presude zaključio da su se oni, pri pozivanju na postojanje lažnog prijavljivanja, oslonili na odredbe francuskog kaznenog prava, sudsku praksu francuskih sudova kao i na francusku doktrinu. Prema njihovu mišljenju, spomenuti sud trebao je ispitati te argumente s obzirom na pravo na privatan život i pravo na dobru upravu, zajamčene u članku 7. i članku 41. Povelje. S tim u vezi francuska sudska praksa o lažnom prijavljivanju navedena je samo kao primjer, kako bi se pokazalo da se takvim deliktom krše opća načela zajednička pravima država članica.

83

Komisija smatra da su ti argumenti nedopušteni jer nisu bili istaknuti u prvom stupnju. Naime, ona navodi da su u okviru svoje tužbe pred Općim sudom žalitelji tvrdili da postoji lažno prijavljivanje izrijekom upućujući na francuski Kazneni zakonik i na predmetnu nacionalnu sudsku praksu. U tužbi se ne navodi nikakva argumentacija koja se odnosi na postojanje klevete kojom je povrijeđeno opće načelo prava Unije. Nadalje, Komisija ističe da se na temelju tužbe ne može utvrditi nikakva argumentacija o postojanju klevete kojom bi se prekršili odredba ili opće načelo prava Unije. U svakom slučaju, prema mišljenju te institucije, navedeni su argumenti neosnovani jer lažno prijavljivanje pretpostavlja da su činjenice za koje počinitelj zna da su neistinite otkrivene s namjerom nanošenja štete, što žalitelji u ovom slučaju nisu dokazali.

84

Kada je riječ o dopuštenosti prvog dijela drugog žalbenog razloga, valja podsjetiti na to da bi, prema ustaljenoj sudskoj praksi, dopuštanje stranci da pred Sudom prvi put iznese neki razlog na koji se nije pozvala pred Općim sudom značilo dopustiti joj da pred Sudom, čija je nadležnost u žalbenom postupku ograničena, pokrene postupak o sporu koji je širi od onoga o kojem je odlučivao Opći sud. Naime, nadležnost Suda u postupku povodom žalbe ograničena je na ocjenu pravnih utvrđenja u vezi s razlozima o kojima se raspravljalo pred Općim sudom (presuda od 27. travnja 2023., Casa Regina Apostolorum della Pia Società delle Figlie di San Paolo/Komisija, C‑492/21 P, EU:C:2023:354, t. 100. i navedena sudska praksa).

85

Međutim, u ovom slučaju valja utvrditi da su, suprotno onomu što tvrdi Komisija, žalitelji u svojoj tužbi u prvom stupnju naveli da je lažno prijavljivanje – koje proizlazi iz prosljeđivanja podataka o kojima je riječ francuskim pravosudnim tijelima – popraćeno klevetničkom komunikacijom, to jest curenjima u medije koja se odnose na to prosljeđivanje i da su u tom smislu izričito istaknuli povredu, među ostalim, prava na dobru upravu, utvrđenog u članku 41. Povelje, te pravâ obrane, prava na pretpostavku nedužnosti i obveze povjerljivosti, također utvrđenih u Povelji.

86

Stoga valja odbiti Komisijine tvrdnje koje se tiču dopuštenosti prvog dijela drugog žalbenog razloga.

87

Kada je riječ o osnovanosti tog dijela, valja istaknuti da je Opći sud u točki 74. pobijane presude utvrdio da su se žalitelji oslonili na odredbe francuskog kaznenog prava, sudsku praksu francuskih sudova i francusku doktrinu u tom području. Međutim, on je u točki 75. te presude ocijenio da, iako je točno da sudovi Unije imaju isključivu nadležnost za odlučivanje o tužbama za naknadu štete koja se može pripisati institucijama Unije, tumačenje i pravni okvir u francuskom kaznenom pravu činjenica koje žalitelji navode nije u nadležnosti suda Unije. U tim je okolnostima Opći sud u točki 76. navedene presude odbio kao bespredmetne argumente žaliteljâ koji se temelje na postojanju lažnog prijavljivanja.

88

Kao što je to nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točki 83. svojeg mišljenja, to rasuđivanje Općeg suda rezultat je očito pogrešnog tumačenja tužbe u prvom stupnju. Naime, iz nje proizlazi, kao što je to već navedeno u točki 85. ove presude, da su se žalitelji u prilog svojoj argumentaciji koja se temelji na nezakonitosti OLAF‑ova i Komisijina postupanja zbog lažnog prijavljivanja, pozvali na opća načela prava Unije, osobito na pravo na dobru upravu iz članka 41. Povelje. Jasno je da je pozivanje žaliteljâ na francusko pravo u prilog toj argumentaciji služilo samo kao primjer.

89

Iz toga slijedi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je navedenu argumentaciju odbio kao bespredmetnu.

90

Prema tome, valja prihvatiti prvi dio drugog žalbenog razloga.

91

Slijedom navedenog, valja ukinuti pobijanu presudu, a da nije potrebno ispitati drugi prigovor drugog dijela tog žalbenog razloga, treći njegov dio i treći žalbeni razlog, u dijelu u kojem je Opći sud odbio tužbu u vezi sa zahtjevom za naknadu neimovinske štete koju je H.-P. Charlot navodno pretrpio zbog kaznenog postupka koji je protiv njega pokrenut pred francuskim pravosudnim tijelima. U preostalom dijelu žalbu valja odbiti.

92

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, ako je žalba osnovana, Sud ukida odluku Općeg suda. Može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na ponovno suđenje Općem sudu.

93

U ovom slučaju, kao što je to utvrđeno u okviru ispitivanja prvog prigovora drugog dijela drugog žalbenog razloga, Opći je sud u točkama 82. do 92. i 104. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije provjerio vjerodostojnost i sadržaj podataka odnosno elemenata iz obavijesti od 19. ožujka 2003., svrhu zbog koje su ti podaci odnosno elementi proslijeđeni francuskim pravosudnim tijelima niti je utvrdio mogu li navedeni podaci odnosno elementi opravdati pokretanje sudske istrage ili činiti dokaze korisne za takvu istragu. Osim toga, iz ispitivanja prvog dijela drugog žalbenog razloga proizlazi da je Opći sud u točkama 74. do 76. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava kada je odbio kao bespredmetnu argumentaciju žaliteljâ u kojoj su oni OLAF‑u i Komisiji zamjerili lažno prijavljivanje.

94

Opći je sud u pobijanoj presudi zaključio da ne postoji dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila Unije a da nije ispitao druge uvjete koji su kumulativno nužni za utvrđenje izvanugovorne odgovornosti Unije (vidjeti u tom smislu presude od 19. travnja 2007., Holcim (Deutschland)/Komisija, C‑282/05 P, EU:C:2007:226, t. 57., i od 10. rujna 2019., HTTS/Vijeće, C‑123/18 P, EU:C:2019:694, t. 108.).

95

U tim okolnostima Sud smatra da stanje ovog postupka, kada je riječ o zahtjevu za naknadu neimovinske štete koju je H.-P. Charlot navodno pretrpio zbog kaznenog postupka koji je protiv njega pokrenut pred francuskim pravosudnim tijelima, ne dopušta donošenje odluke te da predmet valja vratiti na ponovno suđenje Općem sudu, kako bi on pristupio novom ispitivanju eventualnog postojanja dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila Unije za utvrđenje izvanugovorne odgovornosti potonje. Ako to ispitivanje pokaže postojanje takve povrede, na Općem je sudu da ispita ostale pretpostavke nužne za utvrđenje izvanugovorne odgovornosti Unije.

96

Budući da se predmet vraća Općem sudu na ponovno suđenje, o troškovima ovog žalbenog postupka odlučit će se naknadno.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje: