–

za KM i SM, W. Bochenek i P. Stalski, radcowie prawni,

–

za mBank S. A., A. Cudna‑Wagner i K. Stokłosa, radcowie prawni, i B. Miąskiewicz, adwokat,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna i S. Żyrek, u svojstvu agenata,

–

za portugalsku vladu, C. Alves, P. Barros da Costa, A. Cunha, B. Lavrador i A. Pimenta, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, N. Ruiz García i A. Szmytkowska, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osoba SM i KM i kreditne institucije mBank S. A., u vezi s povratom iznosa uplaćenih potonjoj na temelju ugovora o hipotekarnom zajmu koji treba poništiti jer sadržava nepoštene odredbe.

3

U desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13 određuje se:

„budući da je djelotvorniju zaštitu potrošača moguće postići usvajanjem ujednačenih zakonskih propisa u području nepoštenih ugovornih odredaba; […]”

4

Članak 6. stavak 1. te direktive glasi:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

5

Člankom 7. stavkom 1. navedene direktive predviđa se:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

6

Članak 60. ustawe – Kodeks cywilny (Zakon o građanskom zakoniku) od 23. travnja 1964. (Dz. U. br. 16, pozicija 93), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Građanski zakonik), određuje:

„Podložno iznimkama predviđenima zakonom, volja osobe koja obavlja pravnu radnju može se izraziti svakim ponašanjem te osobe koje dostatno očituje njezinu volju, uključujući očitovanje volje u elektroničkom obliku.”

7

Članak 117. tog zakonika glasi kako slijedi:

„§1   Podložno iznimkama predviđenima zakonom, imovinskopravni zahtjevi zastarijevaju.

§2.   Nakon isteka roka zastare dužnik se može osloboditi svoje obveze, osim ako se ne odrekne zastare. Međutim, odricanje od zastare prije isteka roka zastare ništavo je.

§21.   Nakon isteka roka zastare, više nije moguće istaknuti potraživanje protiv potrošača.”

8

Člankom 1171 navedenog zakonika predviđa se:

„§1. U iznimnim slučajevima sud može, nakon odvagivanja interesa stranaka, ne uzeti u obzir istek roka zastare za tužbu protiv potrošača ako to zahtijeva pravičnost.

§2. Pri izvršavanju ovlasti iz stavka 1. sud osobito mora uzeti u obzir:

9

Članak 118. istog zakonika, u verziji koja je bila na snazi do 8. srpnja 2018., glasio je kako slijedi:

„Ako posebnom odredbom nije drukčije određeno, rok zastare iznosi deset godina, a za tražbine povremenih plaćanja i tražbine povezane s obavljanjem gospodarske djelatnosti tri godine.”

10

Članak 118. Građanskog zakonika, u verziji koja je na snazi od 8. srpnja 2018., glasi:

„Ako posebnom odredbom nije drukčije određeno, rok zastare iznosi šest godina, a za tražbine povremenih plaćanja i tražbine povezane s obavljanjem gospodarske djelatnosti tri godine. Međutim, rok zastare istječe posljednjeg dana kalendarske godine, osim ako rok zastare nije kraći od dvije godine.”

11

Prema odredbama članka 120. stavka 1. tog zakonika:

„Rok zastare počinje teći na dan kada je dospjelo potraživanje. Ako dospijeće potraživanja ovisi o tome da nositelj prava donese poseban akt, rok počinje teći od datuma na koji bi potraživanje postalo dospjelo da je nositelj prava donio akt što je prije moguće.”

12

Člankom 385.1 navedenog zakonika određeno je:

„§1. Odredbe potrošačkog ugovora koje nisu pojedinačno ugovorene nisu obvezujuće za potrošača ako mu daju prava i obveze na način koji nije u skladu s dobrim običajima i koji grubo narušava njegove interese (nedopuštene ugovorne odredbe). Ova se odredba ne odnosi na ugovorne odredbe kojima se uređuju glavne obveze koje stranke trebaju ispuniti, među kojima su one koje se odnose na cijenu ili naknadu, ako su sastavljene na nedvosmislen način.

§2. Ako u skladu sa stavkom 1. pojedina ugovorna odredba ne obvezuje potrošača, ugovor i dalje obvezuje ugovorne strane u preostalom dijelu.

§3. Odredbe ugovora koje se ne smatraju pojedinačno ugovorenima jesu one na čiji sadržaj potrošač nije imao stvaran utjecaj. Osobito je riječ o ugovornim odredbama preuzetima iz tipskog ugovora koji je potrošaču predložila druga ugovorna strana.

§4. Teret dokazivanja da se o odredbi pojedinačno pregovaralo na strani je koja se na to poziva.”

13

Člankom 405. istog zakonika predviđa se:

„Svaka osoba koja je bez pravne osnove stekla imovinsku korist na štetu druge osobe dužna je tu korist vratiti u naravi, a ako to nije moguće, nadoknaditi njezinu vrijednost.”

14

Članak 410. Građanskog zakonika glasi:

„§1.   Odredbe prethodnih članaka primjenjuju se osobito u slučajevima neosnovanih činidbi.

§2.   Činidba je neosnovana ako je osoba koja ju je ispunila uopće nije bila dužna ispuniti ili je nije bila dužna ispuniti osobi kojoj je ispunjena, odnosno ako je osnova činidbe otpala ili nije postignuta svrha činidbe, odnosno ako je pravni akt na temelju kojeg se činidba duguje ništav ili je postao valjan tek nakon što je činidba ispunjena.”

15

Članak 455. istog zakonika propisuje:

„Ako rok za ispunjenje nije određen niti proizlazi iz prirode obveze, obveza se mora ispuniti odmah nakon poziva dužnika na ispunjenje.”

16

U članku 481. stavku 1. Građanskog zakonika navodi se:

„Ako dužnik kasni s plaćanjem novčanog iznosa, vjerovnik može zahtijevati plaćanje zateznih kamata, iako nije pretrpio nikakvu štetu te iako je kašnjenje bilo posljedica okolnosti za koje dužnik ne snosi odgovornost.”

17

Osobe SM i KM sklopile su 18. veljače 2009. s mBankom ugovor o hipotekarnom kreditu s promjenjivom kamatnom stopom izraženom u poljskim zlotima (PLN) i indeksiran u švicarskim francima (CHF) (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu).

18

U skladu s tim ugovorom, osobe SM i KM bile su dužne plaćati mjesečne rate u poljskim zlotima, čiji je iznos bio određen primjenom prodajnog tečaja švicarskog franka objavljenog u mBankovoj tablici deviznog tečaja na dan plaćanja tih rata (u daljnjem tekstu: odredbe o konverziji).

19

Smatrajući da su odredbe o konverziji nepoštene, osobe SM i KM su 4. srpnja 2019. podnijele prigovor mBanku. Tim su prigovorom osobe SM i KM zahtijevale povrat, u roku od 30 dana, mjesečnih rata kredita koje je ta banka neosnovano primila zbog nevaljanosti ugovora o kreditu u iznosu od 242238,61 PLN (oko 52277 eura) i, u slučaju da ne postoji nikakva osnova za proglašenje tog ugovora nevaljanim, plaćanje iznosa od 52298,92 PLN (oko 11288 eura) na ime povrata preplaćenih mjesečnih rata (glavnica i kamata) koji je navedena banka primila u razdoblju od 20. srpnja 2009. do 18. ožujka 2019.

20

Dopisom od 16. srpnja 2019. mBank je odgovorio na taj prigovor navevši da je ugovor o kreditu zakonit, valjan i da ne sadržava nepoštene odredbe.

21

Osobe SM i KM su 31. srpnja 2019. Sądu Rejonowy dla Warszawy-Śródmieścia w Warszawie (Općinski sud za općinu Varšava –Śródmieście u Varšavi, Poljska), sudu koji je uputio zahtjev, podnijele zahtjev za mirenje kojim su tražile da im mBank isplati iznose iz točke 19. ove presude.

22

Na taj je zahtjev mBank 4. prosinca 2019. odgovorio kako mu se ne čini da se može postići sporazum.

23

Na javnoj raspravi 13. prosinca 2019. na kojoj mBank nije prisustvovao, osobe SM i KM pojavile su se pred sudom koji je uputio zahtjev i potvrdile svoju tužbu. Taj je sud stoga utvrdio da nije sklopljen nikakav sporazum te je naložio zatvaranje postupka mirenja.

24

Osobe SM i KM su 10. kolovoza 2020. navele da pristaju na to da se ugovor o kreditu proglasi u cijelosti ništavim, da smatraju da je poništenje tog ugovora za njih povoljno i da prihvaćaju posljedice te ništavosti, uključujući pravne i financijske posljedice.

25

Nakon što je sud koji je uputio zahtjev obavijestio osobe SM i KM o posljedicama poništenja ugovora o kreditu, potonje su, na raspravi održanoj 27. listopada 2020. pred tim sudom, izjavile da razumiju te posljedice i prihvaćaju poništenje tog ugovora.

26

Navedeni sud utvrđuje da su odredbe o konverziji u ugovoru o kreditu nepoštene i da taj ugovor ne bi mogao ostati na snazi ako se te odredbe ponište.

27

Imajući na umu sudsku praksu Suda koja se odnosi na Direktivu 93/13, sud koji je uputio zahtjev primjećuje da, s obzirom na to da ništetnost nepoštenih odredbi podrazumijeva poništenje ugovora o kreditu u cijelosti, posljedica tog poništenja bila bi da ugovorne strane raspolažu uzajamnim potraživanjima kako bi vratile protuvrijednost svih iznosa koji su neopravdano isplaćeni na temelju tog ugovora.

28

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se do donošenja rezolucije Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud, Poljska) od 7. svibnja 2021. tumačenje poljskog prava koje se odnosi na učinke neobvezatnosti nezakonitih ugovornih odredbi smatralo dobro ustaljenim.

29

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, tom je rezolucijom Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) smatrao da tumačenje prema kojem poljski sudovi moraju po službenoj dužnosti ispitati eventualno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima i utvrditi apsolutnu ništavost tih odredbi nije u skladu sa sudskom praksom Suda prema kojoj potrošač može pristati na primjenu nepoštene odredbe. Naime, s jedne strane, s obzirom na to da u takvom slučaju nepoštena odredba o kojoj je riječ u potpunosti proizvodi svoje učinke, sankcija koju treba primijeniti ne bi bila apsolutna ništavost te odredbe, nego prije svega njezina „odgođena nemogućnost izvršenja”. S druge strane, Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) utvrdio je da, s obzirom na to da u slučaju poništenja ugovora o kreditu koji sadržava nepoštenu odredbu prodavatelj robe ili pružatelj usluga o kojem je riječ ima pravo zahtijevati povrat pozajmljene glavnice, također mu treba priznati pravo pozivanja na nemogućnost izvršenja te odredbe i ništavost tog ugovora koja iz toga proizlazi.

30

Sud koji je uputio zahtjev izražava sumnje o usklađenosti pojma „odgođena nemogućnost izvršenja” s Direktivom 93/13. Taj sud pojašnjava da taj pojam podrazumijeva da akt ostaje valjan, ali ne proizvodi svoje učinke dok potrošač eventualno ne da svoj pristanak. Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da za nepoštenu odredbu treba smatrati kao da nikad nije postojala i da nacionalni sud iz neprimjene ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena mora izvesti sve posljedice, a da ne čeka da potrošač u tom pogledu podnese izjavu.

31

Usto, sud koji je uputio zahtjev naglašava da iz rezolucije Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) od 7. svibnja 2021. proizlazi da nepoštena odredba ostaje u stanju „odgode” dok potrošač ne podnese formaliziranu izjavu kojom tvrdi, kao prvo, da ne pristaje na zadržavanje te odredbe, kao drugo, da je svjestan, s jedne strane, činjenice da ništetnost navedene odredbe podrazumijeva poništenje ugovora kojeg je dio i, s druge strane, posljedica tog poništenja i, kao treće, da pristaje na poništenje tog ugovora (u daljnjem tekstu: formalizirana izjava). Ipak, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, obveza podnošenja takve izjave ne proizlazi ni iz Direktive 93/13 ni iz sudske prakse Suda. Sud koji je uputio zahtjev iz toga zaključuje da se uvjetovanjem primjenjivosti članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 podnošenjem formalizirane izjave ta odredba krši.

32

Sud koji je uputio zahtjev također naglašava da, dok traje suspenzija ugovora, prodavatelj robe ili pružatelj usluga o kojem je riječ ne može zahtijevati izvršenje činidbi utvrđenih tim ugovorom, tako da u odnosu na njega ne može početi teći rok zastare.

33

Osim toga, prema mišljenju navedenog suda, kada potrošač podnese izvansudski zahtjev za poništenje nepoštene odredbe, prodavatelj robe ili pružatelj usluga ne može provjeriti je li taj potrošač bio obaviješten o svojim pravima i o posljedicama poništenja te odredbe. Međutim, bitan je trenutak u kojem je potrošač podnio zahtjev za poništenje i izjavio da je svjestan svojih prava i posljedica poništenja nepoštene odredbe jer određuje dan od kojeg počinje teći rok zastare vjerovnikovih tražbina za povrat, mogućnost da postanu dospjele i da se izvrši njihov prijeboj.

34

Sud koji je uputio zahtjev dvoji o tumačenju poljskog prava koje je primijenio Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) u svojoj rezoluciji od 7. svibnja 2021. – prema kojem rok zastare za tužbu prodavatelja robe ili pružatelja usluga kojom od potrošača zahtijeva povrat činidbe koju je potonji primio zbog poništenja ugovora počinje teći tek od dana kad taj potrošač podnese formaliziranu izjavu – jer je protivno načelu djelotvornosti.

35

Sud koji je uputio zahtjev primjećuje da, prema navedenom tumačenju, ako potrošač ne podnese formaliziranu izjavu, za tu tužbu nikada neće nastupiti zastara. Nadalje, čak i ako potrošač podnese takvu izjavu, ali prodavatelj robe ili pružatelj usluga osporava da je ona „izričita izjava potrošača kojom se potvrđuje da je dobio potpune informacije”, kao što to zahtijeva Sąd Najwyższy (Vrhovni sud), i stoga tvrdi da ona nije proizvela nikakav učinak, rok zastare navedene tužbe ne počinje teći.

36

Sud koji je uputio zahtjev smatra da takvo tumačenje stavlja prodavatelja robe ili pružatelja usluga u bolji pravni položaj od potrošača, s obzirom na to da rok zastare za tužbu prodavatelja robe ili pružatelja usluga uvijek počinje teći nakon roka za tužbu potrošača. Počeo bi teći i nakon onog za tužbu banke u slučaju nevaljanosti ugovora koji ne sadržava nepoštene odredbe, čime bi se povrijedilo načelo ekvivalentnosti. Usto, smatra da se time što se prodavatelj robe ili pružatelj usluga nalazi u tako povoljnom pravnom položaju povređuje i načelo djelotvornosti i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, s obzirom na to da je prodavatelj robe ili pružatelj usluga koji sastavlja ugovor s nepoštenim odredbama de facto siguran da za njegovu tužbu neće nastupiti zastara ako ga potrošač prethodno i izričito ne obavijesti o tome da je svjestan činjenice da taj ugovor sadržava nepoštene odredbe te pravnih posljedica koje iz toga proizlaze.

37

Sud koji je uputio zahtjev smatra da dan od kojeg počinje teći rok zastare za tužbu prodavatelja robe ili pružatelja usluga mora biti najkasnije onaj na koji on primi prvi potrošačev dopis kojim se poziva na ništetnost ugovora ili postojanje nepoštenih odredbi. U tom bi slučaju prodavatelj robe ili pružatelj usluga trebao znati da je potrošač svjestan posljedica poništenja tog ugovora i da ih prihvaća.

38

Taj sud čak smatra da, u skladu s općim pravilom, rok zastare za tužbu prodavatelja robe ili pružatelja usluga mora početi teći od dana kada je izvršio svoju činidbu ili od malo kasnijeg datuma. U tom pogledu ističe da se, s obzirom na njezinu razinu stručnosti, može smatrati da bi banka koja sastavlja ugovor s nepoštenim odredbama od početka trebala znati da taj ugovor sadržava takve odredbe i da to dovodi do povrata uzajamnih činidbi predviđenih navedenim ugovorom. Navedeni sud dodaje da je, 27. prosinca 2010., Sąd Okręgowy w Warszawie – Sąd Ochrony Konkurencji i Konsumentów (Okružni sud u Varšavi – Sud za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača, Poljska) već presudio, u predmetu u kojem je jedna od stranaka mBank, da je ugovorna odredba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku nezakonita. Iz toga zaključuje da – kada bi se prihvatilo da rok zastare za tužbu banke radi povrata pozajmljenog kapitala počinje teći tek od datuma na koji potrošač o kojem je riječ podnese formaliziranu izjavu – time bi se ne samo odobrilo nezakonito postupanje prodavatelja robe ili pružatelja usluga nego bi se potonjeg i potaknulo na takvo postupanje, protivno Direktivi 93/13.

39

Sud koji je uputio zahtjev ističe kako jedan dio poljskih sudova priznaje da tumačenje koje je primijenio Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) ima za posljedicu to da tražbina potrošača prema banci dospijeva tek nakon što je on slobodno i informirano izjavio da pristaje na poništenje ugovora.

40

Međutim, ako bi se takvo tumačenje prihvatilo, iz toga bi, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, proizlazilo da, čak i ako potrošač prethodno od banke zatraži povrat neopravdano plaćenih iznosa zbog ništetnosti ugovora koji je s njom sklopio, njegova tražbina neće biti dospjela, tako da bi zatezne kamate po zakonskoj stopi mogao zahtijevati tek od dana podnošenja takve izjave. Prema mišljenju tog suda, time što se ostvarivanje prava potrošača na zatezne kamate uvjetuje novim uvjetom povređuje se načelo ekvivalentnosti jer, u skladu s općim načelima poljskog građanskog prava, tražbina koja ne podliježe zastari dospijeva u trenutku podnošenja zahtjeva za povrat. Osim što bi navedeno tumačenje bilo protivno sudskoj praksi Suda, ono daje prednost postupanju prodavatelja robe ili pružatelja usluga kojim se namjerno odugovlači s povratom potrošačeve tražbine i tako produljuje trajanje sudskog postupka o kojem je riječ.

41

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev navodi da, u skladu s tumačenjem Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud), potrošačevu tražbinu za povrat uplata koje je izvršio na temelju ugovora o kreditu koji je nevaljan zbog toga što sadržava nepoštene odredbe treba smanjiti na visinu kamata na glavnicu koje bi potrošač morao platiti banci o kojoj je riječ da je ugovor o kreditu hipotetski bio valjan. Taj se sud pita može li se na temelju Direktive 93/13 kao i načela djelotvornosti i ekvivalentnosti potrošačeva tužba za povrat na taj način ograničiti.

42

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev navodi da se zahtjev za takvo smanjenje potrošačeve tražbine objašnjava činjenicom da bi povrat svih činidbi u njihovu ukupnom iznosu doveo do potrošačeva stjecanja bez osnove. Ipak, smatra da se to tumačenje protivi načelu ekvivalentnosti jer ograničava potrošačevo pravo na povrat iznosa koje je neosnovano platio banci, dok banka može zahtijevati povrat svih neopravdanih činidbi koje je pružila tom potrošaču.

43

Osim toga, navedeno tumačenje bilo bi protivno i načelu djelotvornosti. Sud koji je uputio zahtjev smatra da se takvim tumačenjem, s jedne strane, povređuje to načelo na isti način kao i kad bi se bankama dodijelilo pravo na naplatu tražbina od potrošača na temelju izvanugovorne uporabe glavnice i, s druge strane, vremenski ograničuje potrošačev zahtjeva za povrat, što bi bilo protivno Direktivi 93/13, s obzirom na presudu od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr. (C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980).

44

U tim je okolnostima Sąd Rejonowy dla Warszawy-Śródmieścia w Warszawie (Općinski sud za općinu Varšava – Śródmieście u Varšavi) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća [93/13] te načela djelotvornosti i ekvivalentnosti tumačiti na način da im se protivi sudsko tumačenje nacionalnih odredbi prema kojem, u slučaju da ugovor sadržava nepoštenu odredbu bez koje se ne može izvršiti:

45

mBank ističe da se točkama 1. do 3. prethodnog pitanja u biti od Suda traži tumačenje pravila poljskog prava, što nije u njegovoj nadležnosti.

46

U tom pogledu mBank ističe da je izbor sankcija koje treba primijeniti ako ugovor nije u skladu s Direktivom 93/13 i zbog toga ne može nastaviti postojati ako ne postoji odredba koja se smatra nepoštenom obuhvaćen nacionalnim pravom, tako da to pravo tumače i primjenjuju nacionalni sudovi, a ne Sud.

47

Valja podsjetiti na to da je postupak utvrđen člankom 267. UFEU‑a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije nužne za rješavanje spora koji se pred njima vodi. U okviru te suradnje samo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi spor iz glavnog postupka, koji jedini ima izravne spoznaje o činjenicama iz kojih spor proizlazi i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koju će donijeti, da ocijeni nužnost prethodne odluke kako bi mogao donijeti svoju odluku i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom toga, čim se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud načelno mora donijeti odluku (rješenje od 16. prosinca 2021., Fedasil, C‑505/21, EU:C:2021:1049, t. 38. i navedena sudska praksa).

48

U tom pogledu valja podsjetiti na to da uređenje u nacionalnom pravu zaštite zajamčene potrošačima Direktivom 93/13 ne može izmijeniti opseg, time ni sadržaj te zaštite i time dovesti u pitanje jačanje njezine djelotvornosti donošenjem ujednačenih pravila o nepoštenim odredbama, što je bila namjera zakonodavca Unije, kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 10. te direktive (presuda od 15. lipnja 2023., Bank M. (Posljedice poništenja ugovora), C‑520/21, EU:C:2023:478, t. 60. i navedena sudska praksa).

49

Osim toga, nacionalni sudovi prilikom primjene nacionalnog prava moraju ga, koliko je to moguće, tumačiti u skladu s tekstom i ciljem Direktive 93/13 kako bi se postigao njome predviđen rezultat, pri čemu zahtjev usklađenog tumačenja uključuje obvezu nacionalnih sudova da, prema potrebi, izmijene ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (presuda od 4. lipnja 2020., Kancelaria Medius, C‑495/19, EU:C:2020:431, t. 47. i 50. i navedena sudska praksa).

50

U ovom slučaju, s obzirom na to da se točke 1. do 3. prethodnog pitanja odnose na tumačenje odredbi Direktive 93/13, a ne na tumačenje nacionalnih pravila, valja odbiti mBankov argument koji se temelji na nenadležnosti Suda.

51

Iz toga proizlazi da je Sud nadležan odgovoriti na točke 1. do 3. prethodnog pitanja.

52

Svojim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da im se, u kontekstu potpunog poništenja ugovora o hipotekarnom kreditu koji je kreditna institucija sklopila s potrošačem, zbog toga što taj ugovor sadržava nepoštenu odredbu bez koje ne može postojati:

53

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja podsjetiti na to da se člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13 predviđa da nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača. Kao što to proizlazi iz sudske prakse, riječ je o odredbi s obvezujućim učinkom kojoj je cilj formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza suugovaratelja zamijeniti stvarnom ravnotežom koja će između potonjih ponovno uspostaviti ravnopravnost (presuda od 17. svibnja 2018., Karel de Grote–Hogeschool Katholieke Hogeschool Antwerpen, C‑147/16, EU:C:2018:320, t. 27. i navedena sudska praksa).

54

Nadalje, nacionalni sud u okviru svojih dužnosti na temelju odredaba Direktive 93/13 mora po službenoj dužnosti ispitati nepoštenost ugovorne odredbe i na taj način nadomjestiti postojeću neravnotežu između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga (presuda od 17. svibnja 2018., Karel de Grote–Hogeschool Katholieke Hogeschool Antwerpen, C‑147/16, EU:C:2018:320, t. 29. i navedena sudska praksa).

55

Tako je, u skladu s člankom 6. stavkom 1. te direktive, na nacionalnom sudu da izuzme iz primjene nepoštene odredbe kako one ne bi imale obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tomu protivi (presuda od 26. ožujka 2019., Abanca Corporación Bancaria i Bankia, C‑70/17 i C‑179/17, EU:C:2019:250, t. 52. i navedena sudska praksa).

56

Međutim, mogućnost da se potrošač usprotivi primjeni Direktive 93/13 ne može se shvatiti na način da mu se, kako bi ostvario prava koja ima na temelju te direktive, nameće pozitivna obveza da se pozove na odredbe navedene direktive putem formalizirane izjave podnesene sudu.

57

Naime, ta se mogućnost sastoji samo od izbora koji potrošač ima, nakon što ga je nacionalni sud o tome obavijestio, da ne ističe nepoštenost i neobvezujuću prirodu ugovorne odredbe, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2019., Petruchová, C‑260/18, EU:C:2019:819, t. 53. i navedenu sudsku praksu). Mogućnost provođenja tog izbora, kojim se odriče od pozivanja na zaštitu predviđenu Direktivom 93/13, podrazumijeva sama po sebi to da potrošač najprije ima pravo na tu zaštitu.

58

Stoga, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse navedene u točkama 53. i 55. ove presude, članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 zahtijeva da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače a da se takva posljedica ne može suspendirati ili podvrgnuti uvjetima predviđenima nacionalnim pravom ili uvjetima koji proizlaze iz nacionalne sudske prakse.

59

Dakle, članku 6. stavku 1. Direktive 93/13 protivi se tumačenje nacionalnog prava prema kojem potrošač, kako bi ostvario svoja prava koja ima na temelju te direktive, mora sudu podnijeti formaliziranu izjavu.

60

Usto, takvom tumačenju također se protivi obveza nacionalnog suda, navedena u točkama 54. i 55. ove presude, da izuzme iz primjene, prema potrebi po službenoj dužnosti, nepoštene odredbe kako one ne bi imale obvezujuće učinke na potrošača, i to čak i ako se potonji ne pojavi pred sudom (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2020., Kancelaria Medius, C‑495/19, EU:C:2020:431, t. 52.).

61

Osim toga, nametanje obveze potrošaču da podnese formaliziranu izjavu kako bi mogao ostvariti prava moglo bi dovesti u pitanje odvraćajući učinak koji se člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, u vezi s člankom 7. stavkom 1. te direktive, nastoji pridati utvrđenju nepoštenosti odredaba sadržanih u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklopi s potrošačima (presuda od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 63.), s obzirom na to da bi se njome potaknulo prodavatelje robe ili pružatelje usluga da odbiju potrošačeve izvansudske zahtjeve za poništenje nepoštenih odredaba, znajući da potonji moraju, kako bi ostvarili prava koja imaju na temelju navedene direktive, sudu podnijeti formaliziranu izjavu.

62

Osim toga, što se tiče mogućnosti da sud kojem je podnesen zahtjev za povrat nakon što je kreditna institucija poništila ugovor o hipotekarnom kreditu koji je s potrošačem sklopila zbog toga što taj ugovor sadržava nepoštene odredbe bez kojih ne može nastaviti vrijediti, naknadu koju taj potrošač traži na temelju povrata iznosa koje je platio u okviru izvršenja tog ugovora umanji za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi ta kreditna institucija primila da je navedeni ugovor ostao na snazi, Sud je presudio da se u takvom kontekstu članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 protivi sudsko tumačenje prava države članice prema kojem navedena kreditna institucija ima pravo od potrošača zahtijevati naknadu koja premašuje povrat glavnice isplaćene na ime ispunjenja tog ugovora i plaćanje zateznih kamata po zakonskoj stopi od dana poziva na plaćanje (vidjeti u tom smislu presudu od 15. lipnja 2023., Bank M. (Posljedice poništenja ugovora), C‑520/21, EU:C:2023:478, t. 84.).

63

Podložno tom uvjetu koji se odnosi na zatezne kamate po zakonskoj stopi, Sud je pojasnio da bi tumačenje nacionalnog prava prema kojem kreditna institucija ima pravo od potrošača zahtijevati naknadu koja premašuje povrat glavnice isplaćene na ime ispunjenja tog ugovora i stoga primiti naknadu za korištenje tog kapitala od strane potrošača pridonijelo uklanjanju odvraćajućeg učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga poništenjem navedenog ugovora i tako moglo naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu od 15. lipnja 2023., Bank M. (Posljedice poništenja ugovora), C‑520/21, EU:C:2023:478, t. 76. do 78.).

64

Slijedom toga, s obzirom na to da se Direktivom 93/13 isključuje mogućnost da kreditna institucija zahtijeva naknadu koja premašuje povrat glavnice isplaćene na ime ispunjenja poništenog ugovora i plaćanje zateznih kamata po zakonskoj stopi od dana poziva na plaćanje, tom se direktivom također isključuje mogućnost da se toj kreditnoj instituciji odobri naknada na način da se naknadu koju potrošač zahtijeva radi povrata iznosa koje je platio u okviru izvršenja predmetnog ugovora umanji za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi ta kreditna institucija primila da je navedeni ugovor ostao na snazi.

65

S obzirom na prethodno navedeno, članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se, u kontekstu potpunog poništenja ugovora o hipotekarnom kreditu koji je kreditna institucija sklopila s potrošačem, zbog toga što taj ugovor sadržava nepoštenu odredbu bez koje ne može postojati:

66

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje:

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se, u kontekstu potpunog poništenja ugovora o hipotekarnom kreditu koji je kreditna institucija sklopila s potrošačem, zbog toga što taj ugovor sadržava nepoštenu odredbu bez koje ne može postojati: