–

za Right to Know CLG, D. Browne, BL, F. Logue, Solicitor, i N. J. Travers, SC,

–

za An Taoiseach i Irsku, M. Browne, E. O’Hanrahan i A. Joyce, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Carroll, BL, i B. Kennedya, SC,

–

za Europsku komisiju, G. Gattinara i L. Haasbeek, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavka 1. prvog podstavka točke (e) i članka 4. stavka 2. prvog podstavka točke (a) Direktive 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/313/EEZ (SL 2003., L 41, str. 26.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 1., str. 128.), kao i načela pravomoćnosti i djelotvornosti.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Right to Know CLG‑a, neprofitne organizacije osnovane u skladu s irskim pravom, i An Taoiseacha (premijer, Irska) u vezi sa zahtjevom upućenim irskoj vladi 8. ožujka 2016. kojim se traži pristup svim dokumentima koji se odnose na rasprave vijeća ministara o emisijama stakleničkih plinova u Irskoj, a do kojih je došlo na sastancima održanima u razdoblju od 2002. do 2016. godine (u daljnjem tekstu: zahtjev za pristup informacijama o okolišu od 8. ožujka 2016.).

3

Konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša, potpisana u Aarhusu 25. lipnja 1998. i odobrena u ime Europske zajednice Odlukom Vijeća 2005/370/EZ od 17. veljače 2005. (SL 2005., L 124, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 3., str. 10., u daljnjem tekstu: Arhuška konvencija) u članku 4. stavcima 3. i 4. navodi:

„3.   Zahtjev za informacijom o okolišu može biti odbijen:

[…]

4.   Zahtjev za informacijom o okolišu može biti odbijen ako bi njezino otkrivanje nepovoljno utjecalo na:

[…]”

4

Uvodna izjava 16. Direktive 2003/4 glasi:

„Pravo na informaciju znači da bi objavljivanje informacija trebalo biti opće pravilo i da tijelima javne vlasti treba biti dopušteno odbiti zahtjev za pružanje informacija o okolišu u pojedinačnim i jasno određenim slučajevima. Razlozi za odbijanje trebali bi se tumačiti restriktivno, pri čemu bi javni interes za objavljivanjem informacija trebalo usporediti s interesom za njegovo odbijanje. Razloge za odbijanje trebalo bi predočiti podnositelju zahtjeva unutar vremenskog roka utvrđenog u ovoj Direktivi.”

5

U skladu s člankom 1. te direktive, naslovljenim „Ciljevi”:

„Ciljevi ove Direktive su:

6

Članak 2. navedene direktive, naslovljen „Definicije”, predviđa:

„Za potrebe ove direktive:

[…]

[…]

[…]”

7

Članak 4. iste direktive, naslovljen „Izuzeća”, glasi:

„1.   Države članice mogu odrediti da zahtjev za informacije o okolišu bude odbijen ako:

[…]

[…]

2.   Države članice mogu odrediti da zahtjev za informacije o okolišu bude odbijen ako bi objavljivanje informacija negativno utjecalo na:

[…]

Razlozi za odbijanje navedeni u stavcima 1. i 2. trebaju se tumačiti restriktivno, uzimajući u obzir u pojedinačnom slučaju javni interes za to objavljivanje. U svakom pojedinačnom slučaju javni interes za objavljivanje informacija treba usporediti s interesom za njegovo odbijanje. Države članice ne smiju, na temelju stavka 2. točke (a), (d), (f), (g) i (h), propisati odbijanje zahtjeva, ako se on odnosi na podatke o emisijama u okoliš.

[…]

4.   Informacije o okolišu koje su pohranjene kod ili za tijela javne vlasti, a koje je zatražio podnositelj zahtjeva, dostupne su u dijelovima ukoliko je moguće izdvojiti neku informaciju obuhvaćenu stavkom 1. točkama (d) i (e) ili stavkom 2. od ostatka traženih informacija.

[…]”

8

Članak 6. Direktive 2003/4, naslovljen „Pristup pravosuđu”, nalaže državama članicama da donesu odredbe koje su nužne da bi svaki podnositelj zahtjeva koji smatra da je njegov zahtjev za informacije bio ignoriran, nepravedno odbijen, da se na njega neodgovarajuće odgovorilo ili da se po njemu nije postupalo u skladu s odredbama te direktive mogao podnijeti upravnu ili sudsku tužbu protiv postupaka ili propusta predmetnog javnog tijela.

9

Članak 28. stavak 4. Bunreachta na hÉireann (Irski Ustav) određuje:

„[…]

2° Vlada se sastaje i djeluje kao kolektivno tijelo […].

3° Povjerljivost rasprava na sastancima Vlade poštuje se u svim okolnostima, osim ako High Court (Visoki sud) ne odluči objaviti te rasprave u vezi s posebnim predmetom:

[…]”

10

Direktiva 2003/4 prenesena je u irsko pravo putem European Communitiesa (Access to Information on the Environment) Regulationsa 2007 (S. I. br. 133/2007) (Uredba iz 2007. – Europska zajednica (pristup informacijama o okolišu)) (u daljnjem tekstu: Uredba o pristupu informacijama o okolišu).

11

Članak 8. te uredbe predviđa određene obvezne razloge za odbijanje zahtjeva za pristup informacijama o okolišu. Izuzeće koje se odnosi na „postupke” preneseno je tim člankom 8. točkom (a) podtočkom iv.

12

Članak 8. točka (b) navedene uredbe predviđa da tijelo javne vlasti ne smije staviti na raspolaganje informacije o okolišu „u mjeri u kojoj bi to podrazumijevalo objavljivanje rasprava održanih na jednom ili više sastanaka vlade”.

13

U članku 9. Uredbe o pristupu informacijama o okolišu navode se razlozi zbog kojih se može odbiti zahtjev za pristup informacijama o okolišu. Izuzeće koje se odnosi na „internu komunikaciju” preneseno je tim člankom 9. stavkom 2. točkom (d).

14

U skladu s člankom 10. Uredbe o pristupu informacijama o okolišu:

„1.   Neovisno o članku 8. i članku 9. stavku 1. točki (c), zahtjev za informacije o okolišu ne može se odbiti ako se zahtjev odnosi na informacije o emisijama u okoliš.

2.   Upućivanje u stavku 1. na informacije o emisijama u okoliš ne uključuje rasprave o pitanju tih emisija održane na sastanku vlade.

3.   Tijelo javne vlasti razmatra svaki zahtjev pojedinačno i odvaguje javni interes za objavljivanje informacija s interesom za odbijanje objavljivanja.

4.   Razlozi za odbijanje zahtjeva za informacije o okolišu tumače se restriktivno, uzimajući u obzir javni interes za objavljivanje.

5.   Nijedna odredba članka 8. ili članka 9. ne dopušta tijelu javne vlasti da ne stavi na raspolaganje informacije o okolišu koje se, iako su pohranjene s informacijama iz članaka 8. ili 9., mogu odvojiti od potonjih.

[…]”

15

Zahtjev za pristup informacijama o okolišu od 8. ožujka 2016., koji je podnio Right to Know, odnosio se, u biti, na pristup zapisnicima sa sastanaka irske vlade. Taj je zahtjev odbijen 27. lipnja 2016. nakon postupka internog preispitivanja. Right to Know pobijao je tu odluku pred High Courtom (Visoki sud, Irska).

16

Presudom od 1. lipnja 2018. taj je sud smatrao da je izuzeće od prava na pristup informacijama o okolišu predviđeno člankom 4. stavkom 1. prvim podstavkom točkom (e) Direktive 2003/4 za „internu komunikaciju” tijela javne vlasti primjenjivo s obzirom na to da se sastanci irske vlade trebaju izjednačiti s takvim komunikacijama. Također je utvrdio da primjena tog izuzeća zahtijeva odvagivanje javnog interesa kojem služi objavljivanje i interesa za odbijanje objavljivanja, koji nije bio naveden u odluci od 27. lipnja 2016. Slijedom toga, High Court (Visoki sud) ju je poništio i vratio zahtjev Right to Knowa premijeru radi ponovnog odlučivanja.

17

Odlukom od 16. kolovoza 2018. premijer je prihvatio zahtjev Right to Knowa, ali samo djelomično. Right to Know osporavao je njezinu zakonitost pred High Courtom (Visoki sud).

18

U okviru svoje tužbe Right to Know osporava kvalifikaciju zatraženih dokumenata koju je High Court (Visoki sud) prihvatio u svojoj presudi od 1. lipnja 2018. Prema mišljenju Right to Knowa, valja isključiti izuzeće predviđeno člankom 4. stavkom 1. prvim podstavkom točkom (e) Direktive 2003/4 za „internu komunikaciju” i primijeniti drugo izuzeće predviđeno u istom članku 4. stavku 2. prvom podstavku točki (a) za povjerljive „postupke” pred tijelima javne vlasti.

19

High Court (Visoki sud) u tom pogledu ističe da se, na temelju članka 4. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2003/4, objavljivanje dokumenata koji se odnose na „informacije o emisijama u okoliš” ne može odbiti. Naime, tom se odredbom ograničava primjenjivost nekoliko izuzeća predviđenih u članku 4. stavku 2. prvom podstavku te direktive u slučaju zahtjeva za pristup informacijama o okolišu, među kojima je osobito izuzeće predviđeno za „postupke pred tijelima javne vlasti”. Nasuprot tomu, navedena odredba ne primjenjuje se na izuzeće predviđeno za „internu komunikaciju”.

20

Stoga, ako dokumenti čija se dostava traži nisu obuhvaćeni potonjim izuzećem, nego onim predviđenim za „postupke”, njihovo bi objavljivanje bilo obvezno barem u mjeri u kojoj se odnose na „emisije u okoliš”. U tom slučaju, irska vlada ne bi se mogla pozvati na povjerljivost svojih sastanaka.

21

Sud koji je uputio zahtjev smatra da bi sastanci vlade mogli predstavljati povjerljive „postupke”. Tako ističe da se, u skladu s člankom 28. stavkom 4. irskog Ustava, vlada sastaje „kao kolektivno tijelo” i pojašnjava da je cilj tih sastanaka, koji je Supreme Court of Ireland (Vrhovni sud, Irska) utvrdio u predmetu Attorney General/Hamilton [1993] 2 I. R. 250, omogućiti potpunu, slobodnu i iskrenu raspravu prije donošenja odluka.

22

Međutim, granica između „interne komunikacije” i povjerljivih „postupaka” ne proizlazi jasno iz članka 4. Direktive 2003/4.

23

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev ističe da, s obzirom na nacionalno pravo, nije sigurno može li Right to Know u okviru glavnog postupka dovesti u pitanje kvalifikaciju predmetnih dokumenata kao „interne komunikacije” koja je prihvaćena u presudi od 1. lipnja 2018.

24

Naime, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, riječ je o pravnom pitanju koje je pravomoćno riješeno presudom od 1. lipnja 2018., koja, uostalom, nije bila predmet tužbe. Osim toga, ističe da se glavni postupak vodi između istih stranaka, odnosno Right to Knowa i premijera, te ima isti predmet, odnosno obradu zahtjeva za pristup informacijama o okolišu od 8. ožujka 2016., kao i spor u kojem je donesena ta presuda. Prema tome, pravomoćnost koja se načelno odnosi na presudu od 1. lipnja 2018. u pravilu sprečava Right to Know u tome da može i dalje isticati da traženi dokumenti nisu obuhvaćeni razlogom za odbijanje pristupa predviđenim za „internu komunikaciju”.

25

Sud koji je uputio zahtjev navodi da se taj oblik pravomoćnosti, koji je u irskom pravu priznat kao issue estoppel, proširuje izvan izreke ranije presude, i na njezino obrazloženje u kojem su riješena činjenična i pravna pitanja.

26

Međutim, sudovi zadržavaju diskrecijsku ovlast za odobrenje preispitivanja pitanja u interesu pravde. U tom okviru, na njima je da uspostave ravnotežu između konkurentskih prava stranaka i, općenitije, između prava na pristup pravosuđu i javnog interesa za konačno rješavanje sporova. U ovom bi se slučaju mogla postići odgovarajuća ravnoteža ako bi Right to Know mogao iznijeti svoju argumentaciju o kvalifikaciji dokumenata koje traži. Osim toga, donošenje odluke o tom osobito važnom pravnom pitanju bilo bi u javnom interesu.

27

Međutim, sud koji je uputio zahtjev smatra da ni stroga primjena issuea estoppel, koju zahtijeva tuženik u glavnom postupku, nije isključena. Ona bi mogla biti u skladu s pravom Unije, čak i ako se pokaže da se presuda od 1. lipnja 2018. temelji na pogrešnom tumačenju članka 4. Direktive 2003/4.

28

Iz presude od 16. ožujka 2006., Kapferer (C‑234/04, EU:C:2006:178) među ostalim proizlazi da, ovisno o načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, pravo Unije ne zahtijeva od nacionalnog suda da odbije primjenu nacionalnih postupovnih pravila o pravomoćnosti odluka, čak i ako bi to omogućilo ispravljanje povrede tog prava. Logika tog pristupa jest osigurati stabilnost pravnih odnosa i dobro sudovanje.

29

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, stabilnost pravnih odnosa nije osobito relevantno opravdanje u ovom slučaju jer je presudom od 1. lipnja 2018. naknadno donesena odluka o zahtjevu Right to Knowa, čime je poništena odluka o odbijanju od 27. lipnja 2016. Osim toga, u tim se okolnostima Right to Knowu ne može prigovoriti da nije podnio žalbu protiv te presude i da je istaknuo prigovor koji se temelji na pogrešnoj primjeni članka 4. Direktive 2003/4 samo u okviru glavnog postupka, odnosno pogrešnu kvalifikaciju dokumenata koji su zatraženi kao interna komunikacija u smislu članka 4. stavka 1. prvog podstavka točke (e) te direktive.

30

S obzirom na ta razmatranja, sud koji je uputio zahtjev želi znati je li issue estoppel oblik pravomoćnosti priznat pravom Unije. Osim toga, taj sud pita može li njegova stroga primjena biti protivna načelu djelotvornosti ako dovede do situacije u kojoj se više ne može istaknuti povreda prava Unije.

31

U tim je okolnostima High Court (Visoki sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

32

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. Direktive 2003/4 tumačiti na način da se na zapisnike sa službenih sastanaka vlade države članice primjenjuje izuzeće od prava na pristup informacijama o okolišu predviđeno u njegovu stavku 1. prvom podstavku točki (e) za „internu komunikaciju” ili ono predviđeno u njegovu stavku 2. prvom podstavku točki (a) za „postupke pred tijelima javne vlasti”.

33

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je donošenjem Direktive 2003/4 zakonodavac Unije namjeravao osigurati usklađenost prava Unije s Arhuškom konvencijom predviđanjem općeg sustava kojim se nastoji zajamčiti da svaki podnositelj zahtjeva u smislu članka 2. točke 5. te direktive ima pravo na pristup informacijama o okolišu koje su pohranjene pri tijelima javne vlasti ili u njihovo ime bez obveze iskazivanja interesa (presuda od 20. siječnja 2021., Land Baden‑Württemberg (Interna komunikacija), C‑619/19, EU:C:2021:35, t. 28. i navedena sudska praksa).

34

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pravo na pristup informacijama o okolišu predviđeno Direktivom 2003/4 znači da bi objavljivanje tih informacija trebalo biti opće pravilo i da tijelima javne vlasti treba biti dopušteno odbiti zahtjev za pružanje informacija o okolišu samo u pojedinačnim i jasno određenim slučajevima. Izuzeća od prava na pristup trebala bi se stoga tumačiti restriktivno, pri čemu bi trebalo provesti odvagivanje između javnog interesa za objavljivanje i interesa za njegovo odbijanje (vidjeti, u tom smislu, presudu od 20. siječnja 2021., Land Baden‑Württemberg (Interna komunikacija), C‑619/19, EU:C:2021:35, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

35

Članak 4. te direktive precizno nabraja izuzeća koja države članice mogu uvesti od prava na pristup informacijama o okolišu. Pod uvjetom da su ta izuzeća doista prenesena u nacionalno pravo, javna tijela mogu se na njih pozivati u svrhu odbijanja podnesenih zahtjeva za pristup informacijama (presuda od 20. siječnja 2021., Land Baden‑Württemberg (Interna komunikacija), C‑619/19, EU:C:2021:35, t. 31.).

36

Tako države članice na temelju članka 4. stavka 1. prvog podstavka točke (e) Direktive 2003/4 mogu predvidjeti da se zahtjev za informacije o okolišu može odbiti ako se odnosi na „internu komunikaciju”, uzimajući u obzir interes javnosti za objavljivanje traženih informacija.

37

Što se tiče pojma „interna komunikacija”, Sud je presudio da se pojam „komunikacija” odnosi na informaciju koju autor upućuje adresatu pri čemu taj adresat može biti apstraktan subjekt, kao što su to „članovi” uprave ili „upravni odbor” pravne osobe kao i određena osoba koja je dio tog subjekta, poput člana osoblja ili dužnosnika (presuda od 20. siječnja 2021., Land Baden‑Württemberg (Interna komunikacija), C‑619/19, EU:C:2021:35, t. 37.).

38

Pojam „interna” sam po sebi obuhvaća informacije koje ne napuštaju unutarnju razinu tijela javne vlasti, konkretno ako ona nije otkrivena trećoj osobi ili ako nije dostupna javnosti (presuda od 20. siječnja 2021., Land Baden‑Württemberg (Interna komunikacija), C‑619/19, EU:C:2021:35, t. 42.).

39

Pod pretpostavkom da tijelo javne vlasti raspolaže informacijom o okolišu koju je zaprimilo iz vanjskog izvora, ta informacija također može biti „interna” ako nije bila ili nije smjela biti dostupna javnosti prije nego što ju je zaprimilo navedeno tijelo i ako ne napusti unutarnju razinu tog tijela nakon što je ono zaprimi (presuda od 20. siječnja 2021., Land Baden‑Württemberg (Interna komunikacija), C‑619/19, EU:C:2021:35, t. 43.).

40

Pojam „tijelo javne vlasti” definiran je u članku 2. točki 2. Direktive 2003/4. On među ostalim označava „vladu” i „drugo tijelo javne uprave”.

41

U ovom slučaju, zahtjev za pristup odnosi se na zapisnike s rasprava vlade koji, prema informacijama kojima raspolaže Sud, načelno mogu biti obuhvaćeni pojmom „interna komunikacija”. Naime, podložno provjerama koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev, kao prvo, ti zapisnici odražavaju informacije razmijenjene između članova uprave i stoga „tijela javne vlasti”, kao drugo, s obzirom na to da su podijeljeni unutar tog upravnog tijela, radi se o „komunikaciji” i, kao treće i posljednje, s obzirom na njihovu povjerljivost predviđenu člankom 28. stavkom 4. točkom 3. irskog Ustava, ti zapisnici nisu namijenjeni tomu da budu objavljeni javnosti te stoga zadržavaju svoj „interni” karakter.

42

Osim toga, u skladu s člankom 4. stavkom 2. prvim podstavkom točkom (a) Direktive 2003/4, države članice mogu predvidjeti da zahtjev za informacije o okolišu može biti odbijen ako bi njihovo objavljivanje negativno utjecalo na povjerljivost „postupaka pred tijelima javne vlasti” kada je takva povjerljivost predviđena zakonom.

43

Što se tiče pojma „postupci pred tijelima javne vlasti”, Sud je presudio da pojam „postupci” upućuje na završne faze postupaka odlučivanja tijela javne vlasti koje su u nacionalnom pravu jasno označene kao odluke i čija povjerljivost mora biti predviđena pravom (vidjeti, u tom smislu, presudu od 14. veljače, 2012., Flachglas Torgau, C‑204/09, EU:C:2012:71, t. 63. i 64.).

44

U ovom slučaju, što se tiče zapisnika s rasprava vlade, utvrđeno je da su oni obuhvaćeni sustavom povjerljivosti predviđenim člankom 28. stavkom 4. točkom 3. irskog Ustava. Suprotno tomu, zahtjev za prethodnu odluku ne omogućuje Sudu da utvrdi odražavaju li zapisnici koji su predmet zahtjeva za pristup koji je podnio Right to Know rasprave vođene u završnoj fazi postupka odlučivanja koja je u irskom pravu označena kao odluka. Ako bi to bio slučaj, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, ti bi zapisnici bili obuhvaćeni pojmom „postupci pred tijelima javne vlasti”.

45

Stoga, podložno provjerama koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev, nije isključeno da su u ovom slučaju istodobno ispunjeni uvjeti za primjenu izuzeća od prava na pristup predviđenog člankom 4. stavkom 1. prvim podstavkom točkom (e) Direktive 2003/4 i onoga predviđenog istim člankom 4. stavkom 2. prvim podstavkom točkom (a).

46

U tom pogledu, valja istaknuti da kumulativna primjena tih dvaju izuzeća nije moguća.

47

Naime, članak 4. stavak 2. prvi podstavak točku (a) Direktive 2003/4 treba smatrati načelom lex specialis u odnosu na članak 4. stavak 1. prvi podstavak točku (e) iste direktive. Stoga, ako su uvjeti za primjenu specifičnijeg izuzeća predviđenog za „postupke pred tijelima javne vlasti” doista ispunjeni, njegova primjena ima prednost pred primjenom izuzeća koje se odnosi na internu komunikaciju, čiji je doseg općenitiji.

48

Određeno, osim uvjeta primjene potonjeg izuzeća, odnosno, u biti, prijenosa informacija isključivo na unutarnjoj razini tijela javne vlasti, izuzeće za „postupke pred tijelima javne vlasti” primjenjuje se samo kada se razmjena informacija odvija u završnoj fazi postupka odlučivanja koja je jasno definirana kao „postupak” i čija je povjerljivost pravno predviđena.

49

Osim toga, ta dva izuzeća odgovaraju dvama različitim pravnim sustavima.

50

Zaštita „interne komunikacije” omogućuje, naime, stvaranje zaštićenog prostora za tijela javne vlasti u svrhu provedbe razmatranja i vođenja unutarnjih rasprava. Riječ je o posebno širokom izuzeću koje se može primijeniti u svakoj fazi cjelokupnog rada tih tijela. Iz toga slijedi da, kako bi se utvrdilo je li odbijanje pristupa informacijama obuhvaćenima tim izuzećem opravdano, valja strogo ograničiti odvagivanje postojećih interesa, odnosno interesa koji se protive njihovu objavljivanju i onih koji ga opravdavaju (vidjeti, u tom smislu, presudu od 20. siječnja 2021., Land Baden‑Württemberg (Interna komunikacija), C‑619/19, EU:C:2021:35, t. 50., 58. i 60.).

51

S druge strane, izuzeće koje se odnosi na „postupke pred tijelima javne vlasti” odnosi se samo na informacije razmijenjene u vrlo specifičnom kontekstu. Njime se državama članicama omogućuje da štite isključivo informacije koje se odnose na završne faze postupka donošenja odluka tijela javne vlasti i za koje smatraju da, zbog njihove osobito osjetljive prirode, moraju biti povjerljive. Područje primjene tog izuzeća stoga je precizno i ograničeno.

52

Osim toga, zakonodavac Unije uveo je iznimku od izuzeća predviđenog u članku 4. stavku 2. prvom podstavku točki (a) Direktive 2003/4 kako bi izričito isključio određene podatke koji su osobito važni za javnost. Stoga, u skladu s člankom 4. stavkom 2. drugim podstavkom posljednjom rečenicom te direktive, izuzeće za „postupke pred tijelima vlasti” ne opravdava odbijanje zahtjeva za pristup informacijama o okolišu koji se odnosi na „podatke o emisijama u okoliš”.

53

Stoga, kada je država članica prenijela članak 4. stavak 2. prvi podstavak točku (a) te direktive i kad su podaci čije se priopćavanje traži stvarno razmijenjeni tijekom donošenja povjerljive odluke, tako da su oni obuhvaćeni područjem primjene te odredbe, na nadležnim je nacionalnim tijelima da provjere odnose li se ti podaci na emisije u okoliš. Ako je to slučaj, čak i ako se navedeni podaci načelno smatraju povjerljivima na temelju nacionalnog prava, pristup tim podacima ne može se odbiti, osim ako se ne mogu razdvojiti od drugih podataka razmijenjenih u istom okviru (vidjeti, u tom smislu, presudu od 23. studenoga 2016., Bayer CropScience i Stichting De Bijenstichting, C‑442/14, EU:C:2016:890, t. 105.)

54

Ako se pokaže da se traženi podaci ne odnose na emisije u okoliš, nadležna nacionalna tijela moraju, u skladu s člankom 4. stavkom 2. drugim podstavkom drugom rečenicom Direktive 2003/4, odvagnuti javni interes za objavljivanjem tih informacija s interesom za njegovo odbijanje.

55

Takvo odvagivanje postojećih interesa također je potrebno ako se, u slučaju da se ne primjenjuje izuzeće za „postupke pred tijelima javne vlasti”, primjenjuje ono za internu komunikaciju, predviđeno u članku 4. stavku 1. prvom podstavku točki (e) Direktive 2003/4 (vidjeti, u tom smislu, presudu od 20. siječnja 2021., Land Baden‑Württemberg (Interna komunikacija), C‑619/19, EU:C:2021:35, t. 58.).

56

Naposljetku valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 4. stavkom 4. Direktive 2003/4, nadležno nacionalno tijelo uvijek mora provjeriti mogu li se određene tražene informacije izuzeti od onih obuhvaćenih primjenjivim izuzećem od prava na pristup tako da može provesti djelomičnu objavu (vidjeti, u tom smislu, presudu od 20. siječnja 2021., Land Baden‑Württemberg (Interna komunikacija), C‑619/19, EU:C:2021:35, t. 66.).

57

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. Direktive 2003/4 treba tumačiti na način da:

58

Uvodno valja podsjetiti na to da se glavni postupak odnosi na zahtjev za pristup informacijama o okolišu koje ulaze u područje primjene Direktive 2003/4. Nakon što mu je podnesena tužba protiv odluke od 27. lipnja 2016. kojom je taj zahtjev odbijen, High Court (Visoki sud) je presudom od 1. lipnja 2018. utvrdio primjenjivost izuzeća od prava na pristup predviđenog u članku 4. stavku 1. prvom podstavku točki (e) Direktive 2003/4 na internu komunikaciju tijela javne vlasti, a zatim je predmet vratio premijeru na ponovno odlučivanje kako bi on odvagnuo javni interes za objavljivanje i interes za odbijanje objavljivanja.

59

Novom odlukom, donesenom 16. kolovoza 2018., djelomično je prihvaćen zahtjev za pristup. On je predmet glavnog postupka u okviru kojeg Right to Know tvrdi da na „postupke tijela javne vlasti” ne treba primijeniti izuzeće od prava na pristup predviđeno za „internu komunikaciju”, nego izuzeće predviđeno člankom 4. stavkom 2. prvim podstavkom točkom (a) Direktive 2003/4.

60

Sud koji je uputio zahtjev smatra da se potonje izuzeće doista može primijeniti. Prema potrebi, valja odbiti ono predviđeno za internu komunikaciju.

61

Međutim, sud koji je uputio zahtjev objašnjava da se pravomoćnost obrazloženja presude High Courta (Visoki sud) od 1. lipnja 2018. može protiviti tom pristupu s obzirom na to da je taj sud u njoj zaključio da je izuzeće predviđeno za „internu komunikaciju” primjenjivo. Za tu točku općenito treba smatrati da je među strankama pravomoćno presuđena i stoga se više ne bi mogla dovesti u pitanje. Dakle, sud koji je uputio zahtjev smatra da, kako bi odlučio o sporu u glavnom postupku, mora odlučiti o usklađenosti dosega koji je u irskom pravu priznat načelu pravomoćnosti s pravom Unije.

62

U tom pogledu, valja podsjetiti na važnost načela pravomoćnosti kako u pravnom sustavu Unije tako i u nacionalnim pravnim sustavima. Naime, kako bi se osigurala stabilnost prava i pravnih odnosa kao i dobro sudovanje, važno je da sudske odluke koje su postale pravomoćne nakon što su iscrpljena sva raspoloživa pravna sredstva ili nakon isteka rokova predviđenih za njihovo podnošenje više ne mogu biti dovedene u pitanje (presuda od 7. travnja 2022., Avio Lucos,C‑116/20, EU:C:2022:273, t. 92. i navedena sudska praksa).

63

Stoga pravo Unije ne nalaže nacionalnom sudu da izuzme iz primjene unutarnja postupovna pravila na temelju kojih odluka postaje pravomoćna, čak i ako bi to omogućilo da se predmetnom odlukom ispravi povreda prava Unije (presuda od 7. travnja 2022., Avio Lucos,C‑116/20, EU:C:2022:273, t. 93. i navedena sudska praksa).

64

Stoga pravo Unije ne zahtijeva ni da, radi uzimanja u obzir načina na koji je relevantne odredbe tog prava protumačio Sud, nacionalno sudsko tijelo mora načelno ponovno ispitati svoju odluku koja je postala pravomoćna (presuda od 7. travnja 2022., Avio Lucos,C‑116/20, EU:C:2022:273, t. 94. i navedena sudska praksa).

65

Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da su, u nedostatku propisa Unije u tom području, načini provedbe načela pravomoćnosti uređeni unutarnjim pravnim poretkom država članica na temelju načela njihove postupovne autonomije. Međutim, oni ne smiju biti nepovoljniji od onih koji uređuju slične unutarnje situacije (načelo ekvivalentnosti) niti činiti praktično nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti) (presuda od 7. travnja 2022., Avio Lucos,C‑116/20, EU:C:2022:273, t. 100. i navedena sudska praksa).

66

Što se tiče potonjeg načela, valja podsjetiti da članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima određuje pravo na učinkovito pravno sredstvo pred nepristranim sudom (presuda od 6. listopada 2015., East Sussex County Council,C‑71/14, EU:C:2015:656, t. 52. i navedena sudska praksa).

67

To se pravo također odražava u članku 6. Direktive 2003/4. Suprotno tomu, ni taj članak ni druge odredbe te direktive ne sadržavaju pravila o provedbi načela pravomoćnosti.

68

Slijedom toga, valja smatrati da svojim drugim, trećim i četvrtim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. Direktive 2003/4, u vezi s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji predviđa da načelo pravomoćnosti sprečava osobu, koja je prvom presudom ishodila poništenje odluke kojom je odbijen njezin zahtjev za pristup informacijama o okolišu, da u okviru spora između istih stranaka o zakonitosti druge odluke koja se odnosi na isti zahtjev za pristup, a koja je donesena radi postupanja po prvoj presudi, istakne prigovor koji se temelji na povredi članka 4. Direktive 2003/4, ako je taj prigovor odbijen u prvoj presudi, a da to nije navedeno u njezinoj izreci i kada je, u nedostatku pravnog lijeka koji je podnio podnositelj zahtjeva za pristup, navedena presuda postala pravomoćna.

69

Ponajprije, valja podsjetiti na to da je, što se tiče načela djelotvornosti, Sud već presudio da svaki slučaj u kojem se postavi pitanje o tome čini li nacionalna postupovna odredba nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije mora biti ispitan vodeći računa o mjestu te odredbe u cjelokupnom postupku, tijeku postupka i posebnostima tih pravila pred različitim nacionalnim tijelima. U tom pogledu valja uzeti u obzir načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, kao što su zaštita prava obrane, načelo pravne sigurnosti i nesmetano odvijanje postupka (vidjeti, u tom smislu, presudu od 7. travnja 2022., Avio Lucos,C‑116/20, EU:C:2022:273, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

70

U ovom slučaju, na temelju nijednog elementa iz spisa kojim Sud raspolaže ne može se zaključiti da u irskom pravnom sustavu ne postoje pravna sredstva koja na djelotvoran način osiguravaju zaštitu prava koja osobe imaju na temelju Direktive 2003/4.

71

Naprotiv, kao što to proizlazi iz teksta trećeg pitanja, tumačenog s obzirom na informacije iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, Right to Know se u okviru postupka pred High Courtom (Visoki sud), nakon kojeg je on donio presudu od 1. lipnja 2018., mogao pozvati na povredu članka 4. Direktive 2003/4 te je taj sud ispitao taj prigovor. Konkretno, potonji je odbio argument Right to Knowa da se utvrdi da su tražene informacije obuhvaćene izuzećem od prava na pristup informacijama o okolišu predviđenim u članku 4. stavku 2. prvom podstavku točki (a) Direktive 2003/4, što su Right to Know i premijer potvrdili u svojim pisanim očitovanjima podnesenima Sudu.

72

U tim okolnostima valja smatrati da, s obzirom na to da na temelju irskog prava obrazloženje presude High Courta (Visoki sud) od 1. lipnja 2018. koje se odnosi na neprimjenjivost potonje odredbe ima snagu pravomoćnosti, to pravo nije ugrozilo djelotvornost prava Unije (vidjeti, po analogiji, presudu od 24. listopada 2018., XC i dr., C‑234/17, EU:C:2018:853, t. 55. do 57.).

73

To utvrđenje ne može se dovesti u pitanje činjenicom da je High Court (Visoki sud) u okviru postupka u kojem je donesena presuda od 1. lipnja 2018. propustio uputiti Sudu zahtjev za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a.

74

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da članak 267. UFEU‑a nacionalnim sudovima daje najširu mogućnost obraćanja Sudu ako smatraju da predmet koji se pred njima vodi otvara pitanja koja zahtijevaju tumačenje ili ocjenu valjanosti odredaba prava Unije potrebno za rješavanje spora koji se pred njima vodi. Nacionalni sudovi imaju stoga pravo i, u nekim slučajevima, obvezu pokretanja prethodnog postupka kada po službenoj dužnosti ili povodom zahtjeva stranaka utvrde da se osnova spora sastoji od pitanja koje valja riješiti, a koje potpada pod prvi stavak tog članka (presuda od 30. travnja 2020., Blue Air – Airline Management Solutions, C‑584/18, EU:C:2020:324, t. 38. i navedena sudska praksa).

75

Usto, pojedinci koji su oštećeni povredom prava koja su im dodijeljena na temelju prava Unije, počinjenom donošenjem odluke suda posljednjeg stupnja, mogu pozvati na odgovornost navedene države članice ako se ispune uvjeti koji se tiču dovoljne ozbiljnosti povrede i postojanja njezine izravne uzročne veze s pretrpljenom štetom (presuda od 7. srpnja 2022., F. Hoffmann‑La Roche i dr., C‑261/21, EU:C:2022:534, t. 58. i navedena sudska praksa).

76

Nasuprot tomu, priznanje načela odgovornosti države za odluku suda koji odlučuje u zadnjem stupnju samo za sebe nema za posljedicu dovođenje u pitanje pravomoćnosti koje se povezuje uz takvu odluku. U svakom slučaju, načelo odgovornosti države svojstveno pravnom poretku Unije zahtijeva takvu naknadu pretrpljene štete, ali ne nalaže preispitivanje sudske odluke koja je prouzročila štetu (vidjeti, u tom smislu, presude od 30. rujna 2003., Köbler,C‑224/01, EU:C:2003:513, t. 39. i od 9. rujna 2015., Ferreira da Silva e Brito i dr., C‑160/14, EU:C:2015:565, t. 55.).

77

Slijedom toga, povreda obveze upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku koju je počinio sud koji odlučuje u zadnjem stupnju i, a fortiori, nepostojanje takvog zahtjeva u okviru postupka pred sudom koji ne odlučuje u zadnjem stupnju, ne mogu dovesti do obveze isključivanja pravomoćnosti koja se odnosi na sudske odluke.

78

Ipak, valja podsjetiti na to da, iako primjenjiva unutarnja postupovna pravila, pod određenim uvjetima, predviđaju mogućnost da nacionalni sud izmijeni pravomoćnu odluku kako bi situaciju uskladio s nacionalnim pravom, ta mogućnost mora, u skladu s načelom ekvivalentnosti i učinkovitosti, prevladati ako su ispunjeni ti uvjeti kako bi se situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku uskladila s pravom Unije (vidjeti, u tom smislu, presudu od 10. srpnja 2014., Impresa Pizzarotti,C‑213/13, EU:C:2014:2067, t. 62.).

79

U tom pogledu iz točke 54. mišljenja nezavisne odvjetnice proizlazi da su pod posebnim okolnostima irski sudovi slobodni dopustiti stranci u sporu da pokrene postupak o nekom pitanju o kojem je u ranijem postupku odlučeno protiv te stranke, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

80

Po potrebi i s obzirom na to da su u ovom slučaju uvjeti kojima irsko pravo podvrgava izvršavanje te diskrecijske ovlasti ispunjeni, sud koji je uputio zahtjev mora se njima koristiti ako utvrdi da, suprotno onomu što proizlazi iz presude High Courta (Visoki sud) od 1. lipnja 2018., tražene informacije nisu obuhvaćene izuzećem od prava na pristup informacijama o okolišu predviđenim za „internu komunikaciju”.

81

Štoviše, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točkama 56. do 58. svojeg mišljenja, očito je da se, na temelju irskog pravnog sustava, okolnost da stranka nije imala mogućnost podnijeti žalbu protiv presude čija se pravomoćnost ističe može pokazati relevantnom za izvršavanje navedene diskrecijske ovlasti. Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li Right to Know stvarno mogao podnijeti žalbu protiv utvrđenja iz presude High Courta (Visoki sud) od 1. lipnja 2018. prema kojem je zahtjev za pristup informacijama o okolišu od 8. ožujka 2016. bio obuhvaćen izuzećem koje se odnosi na „internu komunikaciju”. Ako to nije slučaj, načela ekvivalentnosti i djelotvornosti zahtijevaju da sud koji je uputio zahtjev iskoristi svoju diskrecijsku ovlast.

82

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo, treće i četvrto pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. Direktive 2003/4, u vezi s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis koji predviđa da načelo pravomoćnosti sprečava osobu, koja je prvom presudom ishodila poništenje odluke kojom je odbijen njezin zahtjev za pristup informacijama o okolišu, da u okviru spora između istih stranaka o zakonitosti druge odluke koja se odnosi na isti zahtjev za pristup, a koja je donesena radi postupanja po prvoj presudi, istakne prigovor koji se temelji na povredi članka 4. Direktive 2003/4, ako je taj prigovor odbijen u prvoj presudi, a da to nije navedeno u njezinoj izreci i kada je, u nedostatku pravnog lijeka koji je podnio podnositelj zahtjeva za pristup, navedena presuda postala pravomoćna. Međutim, u mjeri u kojoj to dopuštaju nacionalna postupovna pravila, nacionalni sud mora omogućiti toj osobi da istakne navedeni prigovor kako bi se, ovisno o slučaju, ponovno uspostavila usklađenost situacije o kojoj je riječ u glavnom postupku s propisima Unije.

83

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: