This document is an excerpt from the EUR-Lex website
Document 62022CC0432
Opinion of Advocate General Pikamäe delivered on 14 December 2023.###
Mišljenje nezavisnog odvjetnika Pikamäe iznesen 14. prosinca 2023.
Mišljenje nezavisnog odvjetnika Pikamäe iznesen 14. prosinca 2023.
ECLI identifier: ECLI:EU:C:2023:997
- Date of document:
- 14/12/2023
- Form:
- Prijedlog odluke nezavisnog odvjetnika
- Advocate General:
- Pikamäe
Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PRIITA PIKAMÄEA
od 14. prosinca 2023.(1)
Predmet C-432/22
PT
uz sudjelovanje
Specializirana prokuratura
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji, Bugarska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Organizirani kriminal – Okvirna odluka 2008/841/PUP – Okvirna odluka 2004/757/PUP – Nezakonita trgovina drogom – Sporazum o kazni sklopljen između državnog odvjetnika i počinitelja kaznenog djela – Nadležnost Suda – Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članak 47. – Sudsko odobrenje sporazuma – Uvjeti – Imenovanje ad hoc sudskog vijeća – Suglasnost ostalih okrivljenika”
1. Prema Europskom sudu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP)(2), mogućnost da se optuženiku ublaže optužbe ili smanji kazna pod uvjetom da prizna svoju krivnju, da prije suđenja odustane od osporavanja činjenica ili da u potpunosti surađuje s istražnim tijelima postala je uobičajena u kaznenopravnim sustavima europskih država.
2. Sud je pak već odlučivao u predmetima koji se odnose na sporazume o priznanju krivnje, ali samo u pogledu određenih postupovnih prava priznatih okrivljenicima u kaznenom postupku, poput prava na pretpostavku nedužnosti na temelju Direktive (EU) 2016/343(3) ili prava na informiranost o optužbama na temelju Direktive 2012/13/EU(4).
3. U ovom se predmetu postavlja pitanje je li u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU-a, u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), nacionalni propis na temelju kojeg se sudska potvrda sporazuma u kojem jedan od okrivljenika priznaje svoju krivnju za kaznena djela koja mu se stavljaju na teret u zamjenu za smanjenje kazne, s jedne strane, dodjeljuje u nadležnost sudu pred kojim kazneni postupak nije prvotno pokrenut te se na nju, s druge strane, primjenjuje preduvjet da svi drugi okrivljenici koji nisu priznali svoju kaznenu odgovornost prihvate sklapanje tog sporazuma.
Pravni okvir
Pravo Unije
4. U okviru ovog predmeta relevantan je članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a.
Bugarsko pravo
5. Članak 381. Nakazatelno-procesualnog kodeksa (Zakonik o kaznenom postupku, u daljnjem tekstu: NPK)(5), naslovljen „Sporazum o kazni u okviru prethodne faze kaznenog postupka”, propisuje:
„1. Nakon završetka istrage državni odvjetnik i branitelj mogu, na prijedlog jednoga od njih, sklopiti sporazum radi rješavanja predmeta..
[…]
4. Sporazumom se može odrediti kazna u skladu s uvjetima navedenim u članku 55. NK-a čak i ako ne postoje iznimne ili brojne olakotne okolnosti.
5. Sporazum mora biti u pisanom obliku i sadržavati suglasnost o sljedećim pitanjima:
1. je li djelo počinjeno, je li ga počinio okrivljenik i je li on kriv za to djelo, je li to djelo kazneno djelo i koja je njegova pravna kvalifikacija;
2. koja treba biti vrsta kazne i njezina visina?
[…]
6. Sporazum potpisuju državni odvjetnik i branitelj. Okrivljenik potpisuje sporazum ako ga prihvati, nakon što je izjavio da odustaje od toga da se o njegovu predmetu odlučuje u redovnom postupku.
7. Kada se postupak vodi protiv više osoba ili zbog više kaznenih djela, sporazum mogu sklopiti pojedine osobe ili se može sklopiti za pojedina kaznena djela.
[…]”
6. Na temelju članka 382. NPK-a, naslovljenog „Odluka suda u pogledu sporazuma”:
„1. Državni odvjetnik podnosi sporazum nadležnom prvostupanjskom sudu odmah nakon njegova sklapanja, istodobno s predmetom.
[…]
5. Sud može predložiti izmjene sporazuma, koje se razmatraju s državnim odvjetnikom i braniteljem. Na kraju se saslušava okrivljenik.
[…]
7. Sud odobrava sporazum ako nije protivan zakonu ili moralu.
[…]”
7. U skladu s člankom 384. NPK-a, naslovljenim „Sporazum o rješavanju predmeta u okviru sudskog postupka”:
„1. Pod uvjetima i u skladu s pravilima ovog poglavlja, prvostupanjski sud može odobriti sporazum o rješavanju predmeta koji je sklopljen nakon pokretanja sudskog postupka, ali prije zaključenja sudske faze istrage.
[…]
3. U tim se slučajevima sporazum o kazni odobrava tek nakon dobivanja suglasnosti svih stranaka [u postupku].”
8. Članak 384.bis NPK-a, naslovljen „Odluka o sporazumu sklopljenom s nekim od okrivljenika ili za neka kaznena djela”, propisuje:
„1. Kada je nakon pokretanja sudskog postupka, ali prije zaključenja sudske faze istrage, sklopljen sporazum s nekim od okrivljenika ili za neko od kaznenih djela, sud prekida postupak.
2. O sklopljenom sporazumu odlučuje drugo sudsko vijeće u roku od sedam dana od primitka predmeta.
3. Nakon donošenja odluke o sporazumu sudsko vijeće iz stavka 1. nastavlja s ispitivanjem predmeta.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
9. Specializirana prokuratura (Specijalizirano državno odvjetništvo, Bugarska) pokrenula je 25. ožujka 2020. pred Specializiranim nakazatelnim sadom (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska) kazneni progon protiv 41 osobe, među kojima su i osobe SD i PT, zbog vođenja zločinačkog udruženja radi distribucije droga s ciljem stjecanja koristi te sudjelovanja u tom udruženju. Kazneni postupak protiv osobe PT vodi se zbog sudjelovanja u tom zločinačkom udruženju te zbog posjedovanja opojnih sredstava u svrhu distribucije.
10. Tijekom prethodne faze postupka, 26. kolovoza 2020., državni odvjetnik i branitelj osobe SD sklopili su sporazum na temelju kojeg je ta osoba priznala krivnju za sve optužbe protiv sebe te je bilo dogovoreno izricanje blaže kazne od one predviđene zakonom. U tom se sporazumu navode imena i nacionalni identifikacijski brojevi drugih okrivljenika. Od tih se osoba nije tražila suglasnost te je 1. rujna 2020. drugo sudsko vijeće odobrilo navedeni sporazum.
11. Tijekom sudske faze postupka, 17. studenoga 2020., državni odvjetnik i branitelj osobe PT sklopili su sporazum kojim ta osoba priznaje krivnju za sve optužbe koje se na nju odnose i kojim se za počinjena kaznena djela utvrđuje uvjetna kazna zatvora (u daljnjem tekstu: sporazum od 17. studenoga 2020.). Kako bi se uzela u obzir presuda od 5. rujna 2019., AH i dr. (Pretpostavka nedužnosti) (C-377/18, EU:C:2019:670), taj je sporazum izmijenjen na način da su izostavljena imena i nacionalni identifikacijski brojevi drugih okrivljenika.
12. Na raspravi održanoj 14. siječnja 2021. drugi su okrivljenici iznijeli svoja očitovanja pred sudom koji je uputio zahtjev, pri čemu neki od njih nisu dali svoju suglasnost za odobrenje sporazuma od 17. studenoga 2020. U skladu s člankom 384.bis NPK-a, taj je sud 18. siječnja 2021. proslijedio taj sporazum svojem predsjedniku kako bi on imenovao drugo sudsko vijeće koje treba odlučiti o navedenom sporazumu. To vijeće je 21. siječnja 2021. odbilo odobriti sporazum od 17. studenoga 2020., s obrazloženjem da pojedini okrivljenici nisu dali suglasnost u tu svrhu.
13. Državni odvjetnik i branitelj osobe PT su 10. svibnja 2022., na temelju presude od 29. srpnja 2019., Gambino i Hyka (C-38/18, EU:C:2019:628), zatražili od sudskog vijeća pred kojim je pokrenut postupak da o sporazumu od 17. studenoga 2020. odluči bez traženja suglasnosti drugih okrivljenika. Međutim, 11. svibnja 2022. to je vijeće bilo isključeno prilikom nasumične dodjele predmeta radi imenovanja, na temelju članka 384.bis NPK-a, iz sudskog vijeća koje je trebalo odlučivati o navedenom sporazumu.
14. Sudsko vijeće imenovano u skladu s tom odredbom ispitalo je navedeni sporazum 18. svibnja 2022. i odbilo ga odobriti s obrazloženjem da to odobrenje zahtijeva suglasnost 39 drugih okrivljenika. Slijedom tog odbijanja, državni odvjetnik, osoba PT i njezin branitelj istog su dana od sudskog vijeća kojem su predloženi svi dokazi ponovno zatražili da odobri navedeni sporazum a da se pritom ne traži suglasnost drugih okrivljenika. Državni odvjetnik ipak je izrazio sumnju u nepristranost tog vijeća za vođenje postupka u pogledu drugih osoba u slučaju da odobri sporazum sklopljen s osobom PT. Ta osoba pak smatra da time što joj je onemogućeno sklapanje sporazuma dolazi do povrede prava koja su joj dodijeljena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanom u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP).
15. U svojem zahtjevu za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev ističe da je odgovor na prethodna pitanja potreban kako bi mogao odlučiti o meritumu predmeta koji je pred njim pokrenut, a odnosi se na kaznena djela iz područja primjene okvirnih odluka 2004/757/PUP(6) i 2008/841/PUP(7) i, prema tome, „područja obuhvaćenih pravom Unije” u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a. On smatra da pravila o sklapanju sporazuma između državnog odvjetnika i okrivljenika predviđena nacionalnim pravom čine „provedbu” u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, članka 5. Okvirne odluke 2004/757 i članka 4. Okvirne odluke 2008/841.
16. Sud koji je uputio zahtjev dvoji, s jedne strane, o usklađenosti članka 384.bis NPK-a s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU-a i člankom 47. prvim i drugim podstavkom Povelje. Prema mišljenju tog suda, bilo bi protivno načelu neposrednosti kaznenog postupka i pravu na djelotvornu sudsku zaštitu dovođenje obrane u situaciju u kojoj se dokazi predlažu jednom sudskom vijeću, dok o njima treba odlučiti drugo sudsko vijeće.
17. Navedeni sud, s druge strane, dvoji o usklađenosti članka 384. stavka 3. NPK-a s člankom 5. Okvirne odluke 2004/757 i člankom 4. Okvirne odluke 2008/841, ali i s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU-a i člankom 52. Povelje, u vezi s njezinim člankom 47., s obzirom na to da se tom nacionalnom odredbom za odobrenje takvog sporazuma zahtijeva suglasnost drugih okrivljenika u okviru istog kaznenog postupka. Naime, taj zahtjev za suglasnost može dovesti do ograničenja pristupa pravnom lijeku u smislu članka 47. Povelje, a da se pritom ne poštuje načelo proporcionalnosti, kako se to zahtijeva njezinim člankom 52.
18. Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev pita se bi li, u slučaju da on sam odobri sporazum sklopljen između državnog odvjetnika i osobe PT, slijedom toga bio obvezan proglasiti se nenadležnim u tom predmetu, s obzirom na rješenje od 28. svibnja 2020., UL i VM (C-709/18, EU:C:2020:411, t. 35.), kako bi se drugim okrivljenicima u kaznenom postupku pred tim sudom zajamčilo njihovo pravo na nepristrani sud, predviđeno člankom 47. drugim stavkom Povelje.
19. U tim je okolnostima Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Ako je riječ o kaznenom postupku koji se odnosi na optužnicu zbog kaznenih djela koja ulaze u područje primjene prava Unije, je li u skladu s člankom 19. stavkom 1. [drugim podstavkom] UEU-a i člankom 47. [prvim i drugim stavkom] Povelje nacionalni zakon kojim se nalaže da drugi sud, a ne sud pred kojim se vodi postupak i kojem su predloženi svi dokazi, ispituje sadržaj sporazuma sklopljenog između državnog odvjetnika i optuženika ako je razlog za to postojanje drugih suoptuženika koji nisu sklopili sporazum?
2. Je li u skladu s člankom 5. Okvirne odluke 2004/757, člankom 4. Okvirne odluke 2008/841, člankom 19. stavkom 1. [drugim podstavkom] UEU-a i člankom 52. u vezi s člankom 47. Povelje nacionalni zakon prema kojem se sporazum kojim se okončava kazneni postupak odobrava isključivo ako su s njim suglasni svi ostali suoptuženici i njihovi branitelji?
3. Zahtijeva li se člankom 47. [drugim stavkom] Povelje to da se sud, nakon što je ispitao i odobrio sporazum, proglasi nenadležnim za ispitivanje optužbe protiv drugih suoptuženika ako je odlučio o tom sporazumu, ali ne o njihovu sudjelovanju ni o njihovoj krivnji?”
Postupak pred Sudom
20. Europska komisija podnijela je pisana očitovanja.
Analiza
21. Kao što to proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, sud koji je uputio zahtjev smatra da mu je od Suda potrebno tumačenje članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a, članaka 47. i 52. Povelje te članka 5. Okvirne odluke 2004/757 i članka 4. Okvirne odluke 2008/841 u pogledu dvojbi koje ima kad je riječ o usklađenosti s tim odredbama prava Unije nacionalnog propisa kojim se utvrđuju uvjeti sudskog odobrenja sporazuma sklopljenog između državnog odvjetnika i okrivljenika u kaznenom postupku, kojim taj okrivljenik priznaje svoju krivnju za kaznena djela koja mu se stavljaju na teret te mu se slijedom toga izriče kazna o kojoj je prethodno postignut sporazum.
22. U okviru svojih pisanih očitovanja Komisija je, u biti, istaknula neprimjenjivost članka 5. Okvirne odluke 2004/757 i članka 4. Okvirne odluke 2008/841 te članka 47. Povelje. Ona je također istaknula da obrazloženje odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u pogledu drugog prethodnog pitanja ne ispunjava zahtjeve iz članka 94. Poslovnika Suda. Usto, valja podsjetiti na to da je na temelju ustaljene sudske prakse na samom Sudu da ispita uvjete pod kojima je nacionalni sudac uputio pitanja kako bi provjerio postojanje vlastite nadležnosti ili dopuštenost zahtjeva koji mu je podnesen(8).
Nadležnost Suda
23. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, Sud nije nadležan za odgovaranje na prethodno pitanje kada je očito da se odredba prava Unije koja je podnesena Sudu na tumačenje ne može primijeniti(9). Kada pravna situacija ne ulazi u područje primjene prava Unije, Sud nije nadležan o njoj odlučivati, a odredbe Povelje na koje se eventualno poziva ne mogu same po sebi biti temelj te nadležnosti(10).
24. Kao prvo, kad je riječ o primjeni članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a, valja podsjetiti na to da na temelju te odredbe države članice osiguravaju pravne lijekove dostatne da bi se osobama osiguralo poštovanje njihova prava na djelotvornu sudsku zaštitu u područjima obuhvaćenima pravom Unije. Stoga je na državama članicama da predvide sustav pravnih lijekova i postupaka koji u navedenim područjima osiguravaju poštovanje djelotvornog sudskog nadzora. Iz sudske prakse Suda proizlazi da se, kad je riječ o području primjene članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a, navedena odredba odnosi na „područja obuhvaćena pravom Unije”, neovisno o situaciji u kojoj države članice provode to pravo u smislu članka 51. stavka 1. Povelje(11).
25. Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a primjenjiv je, naime, na sva nacionalna tijela koja kao sudovi mogu odlučivati o pitanjima koja se odnose na primjenu ili tumačenje prava Unije i koja su stoga područja koja su obuhvaćena pravom Unije. Tako je također i u slučaju suda koji je uputio zahtjev, koji, naime, može biti pozvan, u svojstvu bugarskog redovnog suda, da odlučuje o pitanjima koja se odnose na primjenu ili tumačenje prava Unije te je on, kao „sud” u smislu tog prava, dio bugarskog sustava pravnih lijekova „u područjima obuhvaćenima pravom Unije”, u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a, na način da taj sud mora ispunjavati zahtjeve djelotvorne sudske zaštite. Osim toga, valja podsjetiti na to da su države članice, iako je ustrojstvo njihova pravosuđa u njihovoj nadležnosti, ipak prilikom izvršavanja te nadležnosti obvezne poštovati obveze koje za njih proizlaze iz prava Unije te osobito iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a(12).
26. Iz prethodno navedenog proizlazi da je u ovom predmetu Sud nadležan za tumačenje članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a.
27. Kao drugo, područje primjene Povelje, u pogledu djelovanja država članica, definirano je u njezinu članku 51. stavku 1., u skladu s kojim se odredbe Povelje odnose na države članice kada provode pravo Unije, pri čemu se tom odredbom potvrđuje ustaljena sudska praksa Suda prema kojoj se temeljna prava koja se jamče u pravnom sustavu Unije primjenjuju na sve situacije uređene pravom Unije, ali ne i izvan njih.
28. U ovom slučaju, kad je riječ o, konkretnije, članku 47. Povelje, na koji se odnosi predmetni zahtjev za prethodnu odluku, valja utvrditi da je pred sudom koji je uputio zahtjev pokrenut kazneni postupak protiv 40 osoba, među kojima je i osoba PT, zbog sudjelovanja u zločinačkom udruženju radi distribucije droga s ciljem stjecanja koristi, a protiv dotične se osobe usto vodio postupak zbog posjedovanja opojnih sredstava u svrhu distribucije.
29. Nesporno je da su prethodno navedena kaznena djela, propisana i kažnjiva u skladu s člankom 321. stavkom 3. točkom 2. i člankom 354.bis stavkom 1. bugarskog Kaznenog zakonika, obuhvaćena područjem primjene okvirnih odluka 2004/757 i 2008/841, čijim se člankom 5. odnosno člankom 4. predviđa da države članice mogu poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da se kazne iz tih okvirnih odluka mogu smanjiti ako počinitelj kaznenog djela pruži upravnim ili pravosudnim tijelima informacije koje inače ne bi mogla dobiti, pomažući im da, među ostalim, identificiraju ili privedu druge počinitelje kaznenih djela ili pronađu dokaze.
30. Može li se iz prethodno navedenog utvrđenja izvesti zaključak, kao što to čini sud koji je uputio zahtjev, da nacionalna postupovna pravila kojima se uređuje sudsko odobrenje sporazuma o priznanju krivnje čine provedbu prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, čime se nalaže primjena njezinih odredbi?
31. Na to bi se pitanje moglo odgovoriti niječno u skladu s rasuđivanjem analognim onom na temelju kojeg je doneseno rješenje od 24. rujna 2019. u predmetu Specializirana prokuratura (Pretpostavka nedužnosti) (C-467/19 PPU, EU:C:2019:776) koje se odnosi na tumačenje članka 7. stavka 4. Direktive 2016/343, u skladu s kojim „[d]ržave članice svojim pravosudnim tijelima mogu dopustiti da pri donošenju presude koju će izreći u obzir uzmu suradnju osumnjičenika i optuženika.” U toj je odluci Sud riješio da taj članak treba tumačiti na način da ne uređuje pitanje može li sudsko odobrenje sporazuma o kazni, poput onog predviđenog istim propisom o kojem je riječ u glavom postupku, sklopljenog između okrivljenika, zbog njegove navodne pripadnosti zločinačkom udruženju, i državnog odvjetnika, biti uvjetovano time da drugi okrivljenici koje se kazneno progoni zbog njihove pripadnosti tom zločinačkom udruženju daju svoju suglasnost za sklapanje tog sporazuma, i to unatoč prethodnom utvrđenju da se ta direktiva primjenjuje na glavni postupak ratione personae i ratione materiae.
32. U ovom je slučaju važno naglasiti, kao prvo, da su okvirne odluke 2004/757 i 2008/841 donesene, među ostalim, na temelju članka 31. stavka 1. točke (e) UEU-a, kojim je bilo osobito predviđeno da je cilj zajedničkog djelovanja u području pravosudne suradnje u kaznenim stvarima postupno donošenje mjera kojima se uvode minimalna pravila o sastavnim dijelovima kaznenih djela i o sankcijama koje se primjenjuju u području organiziranog kriminala, terorizma i nezakonite trgovine drogom(13). Tim se okvirnim odlukama utvrđuju, na temelju važećeg članka 83. stavka 1. UFEU-a, kojim je zamijenjen članak 31. stavak 1. UEU-a, minimalne odredbe u području materijalnog kaznenog prava.
33. Međutim, važno je utvrditi da je nacionalni propis o kojem je riječ obuhvaćen područjem kaznenog postupka te da ni jedan pravni instrument prava Unije za jačanje prava osumnjičenika ili okrivljenika tijekom cijelog kaznenog postupka, donesen na temelju članka 82. stavka 2. UFEU-a, konkretno ne uređuje pravila sklapanja sporazuma o priznanju krivnje između državnog odvjetnika i počinitelja kaznenog djela. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pojam „provedba prava Unije”, u smislu članka 51. Povelje, pretpostavlja postojanje određenog stupnja povezanosti između akta prava Unije i nacionalne mjere o kojoj je riječ, koji nadilazi sličnost obuhvaćenih područja ili neizravne učinke jednog područja na drugo(14).
34. Kao drugo, valja podsjetiti na to da okvirne odluke obvezuju države članice u pogledu rezultata koji je potrebno postići, pri čemu je odabir oblika i metoda postizanja tog rezultata prepušten nacionalnim tijelima(15). Kao što je to prethodno napomenuto, okvirne odluke 2004/757 i 2008/841 instrumenti su samo minimalnog usklađivanja. Slijedom toga, države članice raspolažu širokom marginom prosudbe kad je riječ o provedbi tih tekstova u nacionalnom pravu(16).
35. Kao treće, iz teksta članka 5. Okvirne odluke 2004/757 i članka 4. Okvirne odluke 2008/841 proizlazi da se tim odredbama državama članicama samo daje mogućnost da ovlaste svoja pravosudna tijela da prilikom određivanja kazne nakon priznanja kaznene odgovornosti u obzir uzmu suradnju okrivljenika. Budući da se navedenim odredbama državama članicama ne nalaže nikakva obveza da zajamče da ta tijela uzimaju u obzir tu suradnju, one okrivljeniku ne daju nikakvo pravo na to da mu se smanji kazna u slučaju suradnje s pravosudnim tijelima, primjerice sklapanjem sporazuma s državnim odvjetnikom u kojem ta osoba priznaje svoju krivnju(17).
36. Važno je naglasiti da je Sud donio zaključak o postojanju neprimjenjivosti temeljnih prava Unije u vezi s nacionalnim propisom jer odredbe Unije u dotičnom području državama članicama nisu nalagale nikakvu obvezu u pogledu situacije iz glavnog postupka(18).
37. Kao četvrto, treba napomenuti da članak 5. Okvirne odluke 2004/757 i članak 4. Okvirne odluke 2008/841 doduše pružaju pojašnjenja o uvjetima koji uređuju, ovisno o slučaju, mogućnost pravosudnih tijela da uzmu u obzir suradnju okrivljenika kad je riječ o, u ovom slučaju, sadržaju tog ponašanja. Ta napomena, naravno, ne može poništiti zaključak o tome da države članice nisu obvezne uzeti u obzir takvu suradnju. Usto, i prije svega, prethodno navedene odredbe okvirnih odluka 2004/757 i 2008/841 ne sadržavaju nikakvu naznaku u pogledu postupovnih pravila u skladu s kojima pravosudno tijelo uzima u obzir suradnju počinitelja kaznenog djela, bez obzira na to je li riječ o tome da sudsko vijeće priznaje olakotne okolnosti ili o postojanju sporazuma o priznanju krivnje sklopljenog između državnog odvjetnika i osobe o kojoj je riječ, moguće u različitim fazama postupka, kao ni u pogledu sadržaja takvog sporazuma, postupka odlučivanja radi njegova sudskog odobrenja u slučaju višestrukih kaznenih progona i njihovih učinaka. Ta se pravila utvrđuju isključivo nacionalnim pravom(19).
38. Iz toga slijedi da članak 5. Okvirne odluke 2004/757 i članak 4. Okvirne odluke 2008/841 ne uređuju pitanje može li odobrenje sporazuma o kazni biti uvjetovano davanjem suglasnosti drugih optuženika i imenovanjem sudskog vijeća koje nije ono pred kojim je kazneni postupak prvotno pokrenut(20). Budući da se glavni predmet ne odnosi na provedbu prava Unije, ne mogu se primijeniti odredbe Povelje na koje se poziva sud koji je uputio zahtjev, što dovodi do nenadležnosti Suda da o njima odlučuje.
39. Međutim, moram utvrditi da sudska praksa Suda sadržava primjere manje strogog tumačenja pojma „provedba prava Unije”(21), koje podrazumijeva da se provjeri, među ostalim elementima, ima li nacionalni propis o kojem je riječ za cilj provedbu odredbe prava Unije, koja je priroda tog propisa i ima li propis ciljeve različite od onih koji su obuhvaćeni pravom Unije, čak i ako može neizravno utjecati na to pravo, te također postoje li specifični propisi Unije u tom području ili takvi koji bi mogli utjecati na njega(22). Tako u okviru zajedničkog tumačenja članka 5. Okvirne odluke 2004/757 i članka 4. Okvirne odluke 2008/841 u vezi s odredbama koje im prethode, koje se odnose na nužnost da države članice predvide učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije(23), moglo bi se tvrditi da nacionalni propis o kojem je riječ ima za cilj provedbu prava Unije i da se njime zapravo ostvaruju isti ciljevi kao i tim odlukama, odnosno borba protiv nezakonite trgovine drogom i organiziranog kriminala.
40. Međutim, treba relativizirati važnost zaključka o primjenjivosti odnosno neprimjenjivosti odredbi prethodno navedenih akata sekundarnog prava u ovom slučaju i njegove posljedice u pogledu primjenjivosti Povelje te konkretnije njezina članka 47. Naime, presuđeno je da s obzirom na to da članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a nalaže svim državama članicama da uspostave pravne lijekove potrebne za osiguranje djelotvorne sudske zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije, osobito u smislu članka 47. Povelje, potonju odredbu treba odgovarajuće uzeti u obzir u svrhu tumačenja članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a(24).
Dopuštenost prethodnih pitanja
41. Uvodno treba podsjetiti na to da se pitanja suda koji je uputio zahtjev o usklađenosti nacionalnog propisa konkretnije odnose na dvostruki zakonski zahtjev, odnosno, s jedne strane, na imenovanje ad hoc sudskog vijeća, koje nije ono pred kojim je kazneni postupak prvotno pokrenut, u svrhu odobrenja sporazuma sklopljenog tijekom sudskog postupka između državnog odvjetnika i jednog od optuženika ili za jedno od kaznenih djela koja se stavljaju na teret (prvo i treće prethodno pitanje(25)) i, s druge strane, na pribavljanje suglasnosti za taj sporazum od svih stranaka u postupku, te stoga i suoptuženika, kao preduvjeta za njegovo sudsko odobrenje (drugo prethodno pitanje).
42. S obzirom na relevantnu sudsku praksu Suda i, konkretnije, njezin ustaljeni izričaj koji proizlazi iz presude Miasto Łowicz, važno je naglasiti da je postupak utvrđen člankom 267. UFEU-a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje sporova koji se pred njima vode te da smisao prethodnog postupka nije davanje savjetodavnih mišljenja o općenitim ili hipotetskim pitanjima, nego stvarna potreba za djelotvornim rješavanjem spora. Iz samog teksta članka 267. UFEU-a proizlazi da zahtijevana prethodna odluka treba biti „potrebna” kako bi sudu koji je uputio zahtjev omogućila „[da] don[ese] presudu” u predmetu o kojem odlučuje. Tako je Sud opetovano podsjećao na to da iz izričaja i strukture članka 267. UFEU-a proizlazi da je pretpostavka za odlučivanje u prethodnom postupku, među ostalim, činjenica da je pred nacionalnim sudovima uistinu u tijeku postupak(26) u okviru kojeg ti sudovi trebaju donijeti odluku kojom se može uzeti u obzir presuda kojom se odlučuje o prethodnom pitanju. Zadaća je Suda u okviru prethodnog postupka pomoći sudu koji je uputio zahtjev u rješavanju konkretnog spora koji se pred njim vodi. U okviru takvog postupka stoga treba postojati takva poveznica između navedenog spora i odredbi prava Unije čije se tumačenje traži da je to tumačenje objektivno potrebno za odluku koju sud koji je uputio zahtjev treba donijeti(27).
43. Iz presude Miasto Łowicz proizlazi da ta poveznica može biti izravna ili neizravna, u skladu s trima slučajevima dopuštenosti koji su u njoj navedeni. Ona je izravna kada nacionalni sud mora primijeniti pravo Unije čije se tumačenje traži kako bi se došlo do potrebnog rješenja o meritumu glavnog postupka (prvi slučaj). Ona je neizravna kada se prethodnom odlukom sudu koji je uputio zahtjev može pružiti tumačenje postupovnih odredbi prava Unije koje je on dužan primijeniti kako bi donio svoju presudu (drugi slučaj) ili tumačenje prava Unije koje mu omogućuje da riješi postupovna pitanja nacionalnog prava prije mogućnosti odlučivanja o meritumu spora koji se pred njim vodi (u daljnjem tekstu: treći slučaj)(28). Sud je u presudi Miasto Łowicz zatim redom ispitao dopuštenost postavljenih prethodnih pitanja s obzirom na tri zasebne i samostalne situacije koje ispunjavaju kriterij potrebe i zaključio da su nedopuštena, naglasivši, u pogledu trećeg slučaja, postojanje razlike u odnosu na predmete u kojima je donesena presuda A. K. i dr. (Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda)(29), u kojima je prethodno tumačenje koje se zahtijevalo od Suda moglo utjecati na određivanje nadležnog suda radi odlučivanja o meritumu sporova koji se tiču prava Unije(30).
44. Moglo bi se smatrati, prima facie, da prethodnim pitanjima koja je uputio Sudu i zatraženim tumačenjem prava Unije sud koji je uputio zahtjev nastoji dobiti pojašnjenje o postupovnom pitanju nacionalnog prava o kojem treba odlučiti in limine litis, što odgovara trećem slučaju. To se pitanje odnosi na nadležnost ad hoc sudskog vijeća za to da, umjesto suda koji je uputio zahtjev, odlučuje o odobrenju sporazuma o priznanju krivnje sklopljenog pred tim sudom između državnog odvjetnika i okrivljenika.
45. Sud je u nedavnoj presudi općenito naveo da su na temelju članka 267. UFEU‑a dopuštena prethodna pitanja čiji je cilj omogućiti sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku da in limine litis odluči o postupovnim poteškoćama kao što su one koje se odnose na njegovu nadležnost za odlučivanje o predmetu koji se pred njim vodi ili pak na pravne učinke koje treba odnosno ne treba priznati sudskoj odluci koja moguće sprečava navedeni sud da nastavi s razmatranjem takvog predmeta(31). Čini se da na temelju takvog pristupa postupovno pitanje, kao takvo, postaje samostalno, u smislu da samo po sebi može ispuniti kriterij potrebe na temelju članka 267. UFEU-a. Iako je istina da je Sud jasno i jedino naveo samo dva konkretna slučaja, čini se da prvi obuhvaća pitanje nadležnosti ili, zapravo, nenadležnosti suda koji je uputio zahtjev, pred kojim je kazneni postupak protiv svih suoptuženika prvotno pokrenut, za odlučivanje o odobrenju sporazuma o priznanju krivnje koji je sklopio jedan od suoptuženika.
46. Suprotno tomu, zahtjev jednoglasnosti svih drugih optuženika posebno je pravilo postupka odobrenja koje ne ovisi o pitanju identiteta suda koji o tome treba odlučiti, pri čemu se na tom utvrđenju može temeljiti zaključak o nedopuštenosti drugog prethodnog pitanja. Taj se zaključak, međutim, može činiti previše apstraktnim jer dovodi do razdvajanja dvaju elemenata koji su dio istog mehanizma i jednako utječu na odvijanje kaznenog postupka pokrenutog pred sudom koji je uputio zahtjev.
47. Ta me tvrdnja navodi na to da razmotrim relevantnost prve pretpostavke dopuštenosti navedene u predmetu Miasto Łowicz. U tom pogledu, i kao što to pravilno naglašava sud koji je uputio zahtjev(32), ističem da prethodna pitanja upućuju na postupovna pitanja koja su neraskidivo povezana s odlukom o meritumu koju taj sud treba donijeti kad je riječ o kaznenoj odgovornosti optuženika i, ovisno o slučaju, izricanju kazne. Važno je naglasiti da se, prema informacijama iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, sporazumom sklopljenim između državnog odvjetnika i optuženika, kojim taj optuženik priznaje svoju krivnju za kaznena djela koja mu se stavljaju na teret te mu se, slijedom toga, izriče kazna o kojoj je prethodno postignut sporazum, rješavaju sva pitanja koja treba uzeti u obzir u odluci o meritumu, s obzirom na to da se u njemu navodi kazneno djelo koje je počinila dotična osoba, njegova pravna kvalifikacija te vrsta i visina kazne.
48. U tim okolnostima proizlazi da su odgovori Suda u pogledu usklađenosti nacionalnog propisa kojim se utvrđuju uvjeti sudskog odobrenja takvog sporazuma, kojim će se prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev zamijeniti odluka o meritumu, potrebni kako bi se tom sudu omogućilo da odluči u kaznenim postupcima koji su pred njim pokrenuti. Stoga proizlazi da između glavnog predmeta i članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a, čije se tumačenje traži, postoji takva poveznica da je to tumačenje objektivno potrebno za odluku o meritumu koju sud koji je uputio zahtjev treba donijeti.
49. Usto, suprotno navodima Komisije, čini mi se da se u ovom slučaju poštuju zahtjevi iz članka 94. Poslovnika Suda, osobito onaj propisan u točki (c) tog članka. Naime, sud koji je uputio zahtjev u dovoljnoj je mjeri prikazao razloge koji su ga naveli na to da se zapita o tumačenju zahtjeva za djelotvornu sudsku zaštitu, na koji se upućuje u članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU-a, u pogledu uvjetovanja odobrenja sporazuma o priznanju krivnje jednoglasnošću svih drugih optuženika(33). Tako on ističe da taj sporazum predstavlja pravno sredstvo koje omogućuje optuženiku PT dobivanje blaže kazne te da je učinak nužnosti takve suglasnosti nepropisno ograničavanje pristupa takvom pravnom sredstvu, što je povreda prethodno navedenog zahtjeva i, konkretnije, prava na pošteno suđenje.
50. Stoga se može zaključiti da je ovaj zahtjev za prethodnu odluku dopušten.
Meritum
Imenovanje ad hoc vijeća
51. Sud koji je uputio zahtjev pita se, u biti, protivi li se članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU-a, u vezi s člankom 47. Povelje, postupovno pravilo prema kojem se sudska potvrda sporazuma o priznanju krivnje sklopljenog između državnog odvjetnika i jednog od okrivljenika tijekom sudske faze postupka automatski dodjeljuje u nadležnost sudskom vijeću koje nije ono pred kojim je pokrenut kazneni postupak protiv svih optuženika, kojem su podneseni svi dokazi, iako odluka o sudskoj potvrdi ne sadržava odluku o krivnji suoptuženika. Dvojbe koje je stoga izrazio sud koji je uputio zahtjev odnose se i na zahtjev nepristranosti sudskog tijela o kojem je riječ i na načelo neposrednosti kaznenog postupka.
– Zahtjev objektivne nepristranosti
52. Kako se to predviđa člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU-a, na državama članicama je da predvide sustav pravnih lijekova i postupaka kojim se osobama osigurava poštovanje njihova prava na djelotvornu sudsku zaštitu u područjima obuhvaćenima pravom Unije. Načelo djelotvorne sudske zaštite prava koja osobe izvode iz prava Unije, na koje upućuje članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a, opće je načelo prava Unije koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama i zaštićeno je člancima 6. i 13. EKLJP-a te je sada potvrđeno člankom 47. Povelje(34).
53. Kao što je to prethodno navedeno, budući da članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a nalaže svim državama članicama da uspostave pravne lijekove potrebne za osiguranje djelotvorne sudske zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije, osobito u smislu članka 47. Povelje, potonju odredbu treba odgovarajuće uzeti u obzir u svrhu tumačenja članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a, isto kao i sudsku praksu ESLJP-a koja se odnosi na članak 6. stavak 1. EKLJP-a(35). Međutim, kako bi se zajamčilo da tijela od kojih se može tražiti da odlučuju o pitanjima povezanima s tumačenjem i primjenom prava Unije mogu osigurati takvu djelotvornu sudsku zaštitu, ključno je očuvanje njihove neovisnosti, kao što to potvrđuje članak 47. drugi stavak Povelje, koji među zahtjevima u vezi s temeljnim pravom na djelotvoran pravni lijek navodi pristup „neovisnom i nepristranom” sudu. Zahtjev neovisnosti sudova, koji je svojstven zadaći suđenja, proizlazi iz bitnog sadržaja prava na djelotvornu sudsku zaštitu i temeljnog prava na pošteno suđenje, koje je od ključne važnosti kao jamstvo zaštite svih prava koja osobe izvode iz prava Unije i očuvanja zajedničkih vrijednosti država članica navedenih u članku 2. UEU-a, osobito vrijednosti vladavine prava(36).
54. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, navedeni zahtjev neovisnosti sadržava dva aspekta. Prvi aspekt, koji je vanjske prirode, znači da predmetno tijelo svoje funkcije izvršava posve samostalno a da se pritom ni u kojem pogledu ne nalazi u hijerarhijskom ili podređenom odnosu i da ne prima naloge ili upute ikoje vrste te da je tako zaštićeno od vanjskih utjecaja ili pritisaka koji mogu ugroziti neovisnu prosudbu njegovih članova i utjecati na njihove odluke. Drugi aspekt, koji je unutarnje prirode, dovodi se u vezu s pojmom nepristranosti i ima za cilj osiguranje jednakog odmaka od stranaka spora i njihovih pripadajućih interesa u odnosu na predmet spora. Taj aspekt zahtijeva poštovanje objektivnosti i nepostojanje bilo kojeg interesa u rješavanju spora osim stroge primjene pravnog pravila. Ta jamstva neovisnosti i nepristranosti pretpostavljaju postojanje pravila, osobito u pogledu sastava tijela, imenovanja, trajanja dužnosti kao i razloga za nesudjelovanje u odlučivanju, izuzeće i opoziv njegovih članova, koja omogućuju da se kod pojedinaca otkloni svaka legitimna sumnja u pogledu otpornosti navedenog tijela na vanjske čimbenike i njegove neutralnosti u odnosu na suprotstavljene interese(37).
55. Upućujući na ustaljenu sudsku praksu ESLJP-a, Sud je također pojasnio da se zahtjev nepristranosti može ocijeniti na različite načine. U skladu sa subjektivnim pristupom, u obzir treba uzeti osobno uvjerenje i ponašanje suca, tako da se ispita je li on u predmetnom slučaju pokazao pristranost ili osobne predrasude, s obzirom na to da se osobna nepristranost pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno. Objektivni pristup sastoji se u tome da se utvrdi pruža li sam sud i, među ostalim, njegov sastav dovoljna jamstva da se isključi svaka razumna sumnja u njegovu nepristranost. Objektivna ocjena sastoji se od pitanja dopuštaju li određene provjerljive činjenice, neovisno o osobnom ponašanju suca, da se njegova nepristranost dovede u pitanje. U tom području čak i privid može biti važan. Tu je riječ o tome da sudovi u demokratskom društvu moraju omogućiti pojedincima da u njih imaju povjerenje, počevši od stranaka u postupku(38).
56. Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se pitanje suda koji je uputio zahtjev odnosi samo na pitanje objektivne nepristranosti, u slučaju da isti sudac ili sudsko vijeće tijekom sudskog postupka obavlja različite funkcije.
57. U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, prema mišljenju Suda, okolnost da suci koji su prvi put odlučivali o predmetu čine drugo sudsko vijeće koje treba iznova odlučiti o istom predmetu ne može sama po sebi smatrati nespojivom sa zahtjevima prava na pošteno suđenje. Konkretno, činjenica da su jedan ili više sudaca nazočni u dvama uzastopnim sastavima i da u njima obavljaju iste dužnosti, kao što su dužnosti predsjednika ili suca izvjestitelja, sama za sebe ne utječe na ocjenu poštovanja zahtjeva nepristranosti jer se navedene dužnosti obavljaju u vijeću. Takva razmatranja osobito vrijede kada dva uzastopna sastava ne trebaju odlučiti o istom predmetu, nego o dvama zasebnim predmetima koji su donekle povezani(39).
58. Kad je konkretnije riječ o postupcima priznavanja krivnje, Sud je na različita pitanja koja se odnose na tumačenje odredbi Direktive 2016/343 odgovorio oslanjajući se na sudsku praksu ESLJP-a, prema kojoj je, u složenim kaznenim postupcima koji se vode protiv nekoliko okrivljenika kojima se ne može suditi zajedno, katkad nužno da nacionalni sud, pri ocjeni njihove krivnje, spomene činjenicu sudjelovanja trećih osoba protiv kojih će se možda kasnije voditi zasebni kazneni postupak. Međutim, ESLJP je pojasnio da, ako je potrebno navesti činjenice o sudjelovanju trećih osoba, sud o kojem je riječ treba izbjeći iznošenje više informacija nego što je potrebno za analizu pravne odgovornosti osoba kojima se pred njime sudi. Usto, taj je sud istaknuo da obrazloženje sudskih odluka treba biti sročeno na način da se izbjegne moguće preuranjeno izjašnjavanje o krivnji trećih osoba o kojima je riječ, koje može dovesti u pitanje pravično ispitivanje optužbi koje im se stavljaju na teret u zasebnom postupku(40).
59. Sud je presudio da članak 4. stavak 1. Direktive 2016/343(41) treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da se u sporazumu u kojem okrivljenik priznaje krivnju u zamjenu za smanjenje kazne, a koji treba odobriti nacionalni sud, kao supočinitelji kaznenog djela o kojem je riječ, uz tog okrivljenika koji je sklopio predmetni sporazum i tako priznao svoju krivnju, izričito navedu i drugi okrivljenici koji nisu priznali krivnju te protiv kojih se vode zasebni kazneni postupci, ako je, s jedne strane, to navođenje potrebno za kvalifikaciju pravne odgovornosti osobe koja je sklopila taj sporazum i ako je, s druge strane, u samom tom sporazumu jasno navedeno da se protiv tih drugih osoba vode zasebni kazneni postupci i da njihova krivnja nije utvrđena u skladu sa zakonom(42).
60. U drugom je predmetu Sud smatrao da članak 3.(43) i članak 4. stavak 1. Direktive 2016/343, u vezi s uvodnom izjavom 16. te direktive te člankom 47. drugim stavkom i člankom 48. Povelje, treba tumačiti na način da im se ne protivi to da u okviru kaznenog postupka protiv dviju osoba nacionalni sud najprije, donošenjem rješenja, prihvati priznanje krivnje prve osobe za kaznena djela navedena u optužnici koja je navodno počinila zajedno s drugom osobom koja nije priznala krivnju i da potom odluči, nakon izvođenja dokaza koji se odnose na činjenice koje se stavljaju na teret toj drugoj osobi, o njezinoj krivnji, pod uvjetom, s jedne strane, da je navođenje druge osobe kao supočinitelja navodnih kaznenih djela nužno za utvrđivanje pravne odgovornosti osobe koja je priznala krivnju i, s druge strane, da je tim rješenjem i/ili optužnicom na koju se ono odnosi jasno navedeno da krivnja te druge osobe nije utvrđena u skladu sa zakonom te da će biti predmet zasebnog izvođenja dokaza i zasebne presude(44).
61. Kako bi se dao potpuni pregled sudske prakse, valja navesti nedavnu presudu ESLJP-a kojom se provode njegova opća načela u pogledu nepristranosti. Taj sud u tom pogledu smatra da iako puka činjenica da je sud koji je nadležan za suđenje donio prethodne odluke koje se odnose na isto kazneno djelo ne može sama po sebi opravdati zabrinutost u pogledu njegove nepristranosti, pitanje nepristranosti suda ipak se postavlja kada prethodna presuda već sadržava detaljnu ocjenu uloge osobe kojoj se naknadno sudi za kazneno djelo koje je počinilo više osoba i osobito kada prethodna presuda sadržava konkretnu kvalifikaciju umiješanosti podnositelja zahtjeva ili se mora smatrati da je njome utvrđeno da osoba kojoj se sudi a posteriori ispunjava sve potrebne kriterije za počinjenje kaznenog djela. S obzirom na okolnosti ovog predmeta, može se smatrati da takvi elementi prejudiciraju pitanje krivnje osobe kojoj se sudi u okviru naknadnog postupka te stoga mogu izazvati objektivno opravdane sumnje u pogledu činjenice da nacionalni sud na početku suđenja ima unaprijed zauzet stav o meritumu predmeta osobe kojoj se naknadno sudi(45).
62. U postupku koji je pred njim pokrenuo podnositelj zahtjeva kojem je sudio i kojeg je osudio isti sud nadležan za donošenje odluke koji je prethodno osudio njegove supočinitelje za kaznena djela počinjena zajedno s njim, i to na temelju sporazuma o priznanju krivnje, ESLJP je zaključio da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. EKLJP-a na temelju sljedećih elemenata. Taj je sud tako istaknuo da, iako te presude kojima su odobreni sporazumi nisu sadržavale nikakvo zasebno utvrđenje krivnje u pogledu podnositelja zahtjeva kao takve i iako je priroda kaznenog djela koje se stavljalo na teret podrazumijevala postojanje obilježja koordinacije protupravnih djelovanja, one su sadržavale precizno činjenično određenje konkretne uloge podnositelja zahtjeva u njegovu počinjenju. Stoga je sud koji je odlučivao o meritumu bio u potpunosti upoznat s identitetom podnositelja zahtjeva, neovisno o tome što je označen inicijalima i pseudonimom, i njegovom ulogom, pri čemu nije bilo nikakve sumnje u pogledu njegova sudjelovanja u kaznenom djelu, a ta je situacija mogla samo potaknuti taj sud da ostane dosljedan svojim prethodnim presudama o potvrdi sporazuma, a supočinitelje svojim prethodnim izjavama o umiješanosti podnositelja zahtjeva u počinjenje kaznenog djela. Slijedom toga, ESLJP smatra da su osuđujuće odluke donesene protiv supočinitelja podnositelja zahtjeva, s obzirom na njihov tekst, dovele do povrede njegova prava na pretpostavku nedužnosti dok mu se ne dokaže krivnja te da su, s obzirom na ulogu koju su imale u suđenju podnositelju zahtjeva, koje se održalo pred istim sudom, sumnje iskazane u pogledu njegove nepristranosti bile objektivno opravdane(46).
63. Iz tog pregleda sudske prakse proizlazi da su pravno odvojeni pojmovi „objektivna nepristranost” i „pretpostavka nedužnosti” zapravo usko povezani jer pod određenim uvjetima može zbog nepoštovanja zahtjeva nepristranosti doći do povrede pretpostavke nedužnosti.
64. U ovom je slučaju sud koji je uputio zahtjev naveo da sporazum o priznanju krivnje koji je sklopila osoba PT preuzima operativni dio optužnice u cijelosti, uključuje navođenje djela koje je počinio optuženik i njegovu pravnu kvalifikaciju te vrstu i visinu kazne, no ne navodi, nakon donošenja presude AH i dr. (Pretpostavka nedužnosti)(47), imena i nacionalne identifikacijske brojeve optuženika protiv kojih se postupak još vodi, a odobrenje tog sporazuma se provodi bez navoda o sudjelovanju tih optuženika u djelima koja se stavljanju na teret i bez iznošenja stajališta o njihovoj krivnji(48). Stoga se čini da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da tekst predmetnog sporazuma o priznanju krivnje i sudske odluke kojom se on potvrđuje ne sadržavaju nikakav unaprijed stvoren sud o krivnji optuženikâ koji nisu pristali izjasniti se krivima za djela koja im se stavljaju na teret. U tim okolnostima, ne čini se da je činjenica da sud koji je uputio zahtjev može naknadno odobriti sporazum o priznanju krivnje i ocjenjivati kaznenu odgovornost tih optuženika u suprotnosti sa zahtjevima objektivne nepristranosti.
65. Valja, međutim, istaknuti da je situacija optužene osobe PT u najmanju ruku neuobičajena jer je isti sud koji je uputio zahtjev pojasnio(49) da se, općenito i na temelju ustaljene sudske prakse, u sporazumima o priznanju krivnje i dalje navode puna imena i identifikacijski brojevi optuženika koji nisu sklopili takav sporazum. Tomu se dodaje činjenica da ti sporazumi i presude kojima se odobravaju ne navode nužno izričito činjenicu da se protiv tih optuženika vodi zaseban kazneni postupak i da njihova krivnja nije utvrđena u skladu sa zakonom, a to navođenje Sud jasno zahtijeva u svojoj ocjeni poštovanja pretpostavke nedužnosti(50). U okviru ocjene usklađenosti bugarskog propisa o kojem je riječ, kako ga primjenjuju nacionalni sudovi, ti elementi mogu opravdati, na temelju razloga objektivne nepristranosti, nadležnost ad hoc sudskog vijeća za potvrdu sporazuma, što i sam sud koji je uputio zahtjev priznaje(51).
66. U svakom slučaju, prema mojem mišljenju, iz naznaka sadržanih u točki 64. ovog mišljenja ne može se izvesti zaključak da članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a, u vezi s člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da mu se protivi predmetni nacionalni propis. Naime, daleko od toga da se proturječi prethodno navedenim zahtjevima, sustavno proglašavanje nenadležnim suda pred kojim je kazneni postupak prvotno pokrenut u korist ad hoc sudskog vijeća, u svrhu odobrenja sporazuma o priznanju krivnje, nužno jača objektivnu nepristranost suda koji je pozvan suditi suoptuženicima koji nisu priznali svoju krivnju, čime se isključuje odsutnost dojma nepristranosti koja može ugroziti povjerenje koje osobe moraju imati u pravosuđe u demokratskom društvu i vladavini prava (52).
– Načelo neposrednosti kaznenog postupka
67. Upitan o dosegu određenih odredbi Direktive 2012/29/EU(53), s obzirom na nacionalni propis kojim se nalaže da se žrtva kaznenog djela ponovno saslušava pred izmijenjenim sastavom suda ako se jedna od stranaka u postupku protivi tomu da se navedeni sastav osloni na zapisnik s prvog saslušanja, Sud je na temelju sudske prakse ESLJP-a uputio na prethodno navedeno načelo.
68. On je tako naveo da je omogućavanje optuženiku da se suoči sa svjedokom u prisutnosti suca koji u konačnici donosi odluku jedan od važnih elemenata poštenog suđenja u kaznenom postupku i da je to načelo neposrednosti važno jamstvo suđenja u kaznenom postupku s obzirom na to da sučeva zapažanja o ponašanju i vjerodostojnosti svjedoka mogu imati dalekosežne posljedice za optuženika. Stoga, izmjena sastava suda nadležnog za donošenje odluke nakon saslušanja važnog svjedoka, u načelu, treba imati za posljedicu novo saslušanje tog svjedoka. Međutim, načelo neposrednosti ne može se smatrati preprekom svakoj izmjeni u sastavu suda tijekom suđenja. Mogu se pojaviti osobito očiti upravni ili postupovni razlozi i onemogućiti daljnje sudjelovanje suca u suđenju. Kako bi se osiguralo da suci koji preuzimaju predmet imaju odgovarajuće razumijevanje dokaza i argumenata, mogu se poduzeti mjere poput stavljanja na raspolaganje zapisnika kada vjerodostojnost predmetnog svjedoka nije sporna ili zakazivanja novih ročišta ili ponovnog saslušanja važnih svjedoka pred izmijenjenim sudskim vijećem(54).
69. Pojam „neposrednosti” stoga pretpostavlja izravan odnos između onog tko odlučuje i osobe kojoj se sudi, tako da sudac koji nije sudjelovao na raspravi ne smije sudjelovati u rješavanju predmeta(55).
70. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, to načelo neposrednosti odraženo je u članku 18. i članku 55. NPK-a kojima se obrani jamči sudjelovanje u postupku, u prisutnosti suca pozvanog da odluči o meritumu, pri čemu članak 384.bis NPK-a odstupa od tog načela. On navodi da bi pravo na djelotvornu sudsku zaštitu bilo povrijeđeno kada bi obrana bila dovedena u situaciju u kojoj sud treba donijeti odluku o meritumu na temelju dokaza koji su razmotreni i o kojima se raspravljalo pred drugim sucem. Taj bi sud bio samo upoznat s postupovnim aktima, no ne bi bio sudjelovao u postupku prikupljanja i ocjene dokaza, u prisutnosti i pod nadzorom obrane.
71. To stajalište suda koji je uputio zahtjev dovodi do, prema mojem mišljenju, poricanja posebnosti i samostalnosti postupka priznavanja krivnje u pogledu kojeg se ESLJP već imao priliku izjasniti. ESLJP tako smatra da postupak sporazuma o krivnji koji dovodi do donošenja odluke o kaznenoj optužbi nakon pojednostavnjenog sudskog ispitivanja podrazumijeva, u biti, odricanje od određenih postupovnih prava, što samo po sebi nije problem, s obzirom na to da ni tekst ni smisao članka 6. EKLJP-a ne sprečavaju dotičnu osobu da se svojevoljno odrekne tih jamstava. Stoga, u skladu s načelima koja se odnose na valjanost odricanja, prihvaćanje sporazuma od strane podnositelja zahtjeva mora ispunjavati sljedeće uvjete: kao prvo, ono mora biti dano doista dobrovoljno i uz potpuno poznavanje činjenica predmeta te pravnih učinaka povezanih s tom vrstom sporazuma, i, kao drugo, sadržaj sporazuma i pravičnost postupka koji je doveo do njegova sklapanja između stranaka moraju biti predmet dostatnog sudskog nadzora(56).
72. Sklapanjem s državnim odvjetnikom sporazuma kojim je priznala krivnju za djela koja joj se stavljaju na teret i prihvatila uvjetnu kaznu zatvora, osoba PT odrekla se toga da se o njezinu predmetu odlučuje u redovnom postupku, u skladu s odredbama članka 381. stavka 6. NPK-a, i prema tome toga da se ispita meritum njezina predmeta, što bi podrazumijevalo da se kontradiktorno raspravlja o dokazima u okviru rasprave pred sucem koji je pozvan da odluči o meritumu. Postupak priznavanja krivnje poseban je način kaznenog sudovanja jer je riječ o alternativi redovnom postupku, a temelji se na izboru okrivljenika, kojem pomaže njegov branitelj. Čini mi se da se isticanjem neuzimanja u obzir načela neposrednosti, kako se ono primjenjuje u prethodno navedenom postupku, u rasuđivanju suda koji je uputio zahtjev zanemaruje pravno-činjenična stvarnost postupka priznavanja krivnje čiji je cilj pojednostavniti i ubrzati rješavanje kaznenih postupaka, koji ESLJP smatra legitimnim(57).
73. U tim se okolnostima ne može tvrditi da proglašavanje nenadležnim suda pred kojim je kazneni postupak protiv svih optuženika prvotno pokrenut u korist ad hoc sudskog vijeća u svrhu potvrde sporazuma o priznanju krivnje koji je sklopio jedan od optuženika može, samo po sebi, povrijediti načelo neposrednosti kaznenog postupka. Međutim, ipak je potrebno da to vijeće može osigurati dovoljan sudski nadzor, kako to zahtijeva ESLJP(58), pri čemu valja primijetiti da sud koji je uputio zahtjev ne navodi nijedan drugi element koji bi mogao dokazati suprotno(59).
Zahtjev suglasnosti svih drugih optuženika
74. Sud koji je uputio zahtjev izražava dvojbe u pogledu usklađenosti s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU-a, u vezi s člankom 47. Povelje, nacionalnog pravila kojim se kao preduvjet za sudsku potvrdu sporazuma o priznanju krivnje određuje jednoglasnost svih suoptuženika(60). On tvrdi da taj zahtjev ima za posljedicu neopravdano ograničavanje okrivljenikova pristupa „zakonski priznatom pravnom lijeku”, koji mu omogućuje da mu se izrekne blaža kazna od one koja bi mu bila izrečena u okviru redovnog postupka.
75. S obzirom na neuobičajen izričaj odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, važno je naglasiti, najprije, da se postupak priznavanja krivnje o kojem je riječ ne može kvalificirati kao pravni lijek niti se može poistovjetiti s pravnim lijekom, odnosno pravnim putem u okviru kojeg je pred sudom omogućena kritika i osporavanje navodno nepravilnog stanja.
76. Čini mi se da odluku kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, sagleda li se u cijelosti, treba tumačiti kao naznaku moguće povrede prava okrivljenika na pošteno suđenje i, konkretnije, prava obrane. U tom pogledu podsjećam na to da se utvrđivanje sadržaja i dosega članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a provodi upućivanjem na članak 47. Povelje. Sud je pojasnio da se temeljno načelo djelotvorne sudske zaštite prava, koje je ponovno potvrđeno u članku 47. Povelje, i pojam „pošteno suđenje” iz članka 6. EKLJP‑a sastoje od različitih elemenata među kojima je osobito poštovanje prava obrane(61).
77. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, određene odredbe okvirnih odluka 2004/757 i 2008/841 predviđaju mogućnost smanjenja kazne u slučaju suradnje okrivljenika, pod istim uvjetima kao što su oni koji omogućuju sklapanje sporazuma o priznanju krivnje. On tvrdi da činjenica da sudsko odobrenje tog sporazuma ovisi o suglasnosti suoptuženika dovodi do povrede prava optuženika, koji je priznao svoju kaznenu odgovornost, na to da ostvari prednosti od takvog sporazuma koji je istovjetan ublažavanju kazne, a pritom se ograničenjem takvog prava ne poštuje načelo proporcionalnosti(62), što je u suprotnosti s poštovanjem prava obrane.
78. Međutim, koliko mi je poznato, nijedna odredba prava Unije, bilo da je riječ o primarnom pravu bilo da je riječ o instrumentu sekundarnog prava, okrivljeniku u kaznenom postupku ne jamči pravo na ublažavanje kazne u određenoj situaciji i, osobito, u okviru sporazuma o priznanju krivnje sklopljenog s državnim odvjetnikom. U tom je pogledu Sud naveo da, s obzirom na to da se člankom 7. stavkom 4. Direktive 2016/343 državama članicama ne nalaže nikakva obveza jamčenja toga da pravosudna tijela u obzir uzimaju suradnju okrivljenika, njime se okrivljeniku ne daje nikakvo pravo na to da dobije smanjenu kaznu u slučaju suradnje s tim tijelima, primjerice sklapanjem sporazuma s državnim odvjetnikom u kojem ta osoba priznaje svoju krivnju(63). Također je presudio da članak 6. stavak 4. Direktive 2012/13, kojim se predviđa obveza obavještavanja okrivljenika o svim promjenama u pogledu optužbe protiv njih, kada je to potrebno radi osiguravanja pravičnosti postupka, te prava obrane predviđena člankom 48. stavkom 2. Povelje, u kontekstu prava tih osoba na informiranje, ne zahtijevaju da one nakon početka rasprave mogu zahtijevati primjenu sporazumijevanja o kazni u slučaju izmjene činjenica na kojima se temelji optužnica ili izmjene pravne kvalifikacije činjenica koje su predmet optužnice(64).
79. Iz prava osumnjičenika i okrivljenika na šutnju o kaznenom djelu koje im se stavlja na teret i na to da same sebe ne izlože kaznenom progonu, kako je priznato u članku 7. stavcima 1. i 2. Direktive 2016/343(65), ne može se izvesti zaključak da oni imaju pravo na ublažavanje kazne u slučaju priznanja svoje krivnje jer nedvosmisleni tekst stavka 4. tog članka isključuje takvo tumačenje.
80. Uostalom, treba utvrditi da se ni nacionalnim propisom o kojem je riječ ne jamči takvo pravo. Postupak u okviru kojeg se sklapa sporazum o kazni poseban je postupak suđenja za kaznena djela koji državni odvjetnik može slobodno provesti, na svoju inicijativu ili na zahtjev branitelja okrivljenika ako taj okrivljenik priznaje djela koja mu se stavljaju na teret. Stoga ta osoba, čak i ako je priznala svoju krivnju, nema pravo na to da joj se sudi u skladu s tim postupkom, s obzirom na to da državni odvjetnik nužno mora potpisati sporazum da bi on mogao biti podnesen na potvrdu(66). U slučaju da državni odvjetnik odluči pokrenuti taj postupak i okrivljenik prihvati kaznu koju mu je on predložio, okrivljenik nema pravo ni na to da nadležni sud, koji nije vezan ni prijedlogom državnog odvjetnika ni time što ga je osoba o kojoj je riječ prihvatila, potvrdi taj sporazum. Iz članka 382. stavka 8. NPK-a proizlazi da, kada sud odbije potvrditi sporazum o priznanju krivnje, predmet vraća državnom odvjetniku.
81. Stoga se zahtjev davanja suglasnosti kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, kojem podliježe odobrenje sporazuma o kazni, ne može smatrati povredom prava na pošteno suđenje i, konkretnije, prava obrane.
Zaključak
82. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da Sofijskom gradskom sadu (Gradski sud u Sofiji, Bugarska) odgovori na sljedeći način:
Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a, u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis na temelju kojeg se sudska potvrda sporazuma u kojem jedan od okrivljenika priznaje svoju krivnju za kaznena djela koja mu se stavljaju na teret u zamjenu za smanjenje kazne, s jedne strane, dodjeljuje u nadležnost sudu pred kojim kazneni postupak nije prvotno pokrenut te se na nju, s druge strane, primjenjuje preduvjet da svi drugi okrivljenici koji nisu priznali svoju kaznenu odgovornost prihvate sklapanje tog sporazuma.
1 Izvorni jezik: francuski
2 Presuda ESLJP-a, 29. travnja 2014., Natsvlishvili i Togonidze protiv Gruzije, CE:ECHR:2014:0429JUD000904305, t. 90.
3 Direktiva (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku (SL 2016., L 65, str. 1.)
4 Direktiva 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku (SL 2012., L 142, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 48.)
5 DV br. 86, od 28. listopada 2005.
6 Okvirna odluka Vijeća od 25. listopada 2004. o utvrđivanju minimalnih odredaba vezanih za elemente kaznenih djela i sankcija u području nezakonite trgovine drogom (SL 2004., L 335, str. 8.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 80.)
7 Okvirna odluka Vijeća od 24. listopada 2008. o borbi protiv organiziranog kriminala (SL 2008., L 300, str. 42.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 135.)
8 Presuda od 22. ožujka 2022., Prokurator Generalny i dr. (Stegovno vijeće Vrhovnog suda – Imenovanje) (C-508/19, EU:C:2022:201, t. 59.)
9 Presuda od 24. veljače 2022., Viva Telecom Bulgaria (C-257/20, EU:C:2022:125, t. 123.)
10 Rješenje od 18. travnja 2023., Vantage Logistics (C-200/22, EU:C:2023:337, t. 27.)
11 Presuda od 26. ožujka 2020., Miasto Łowicz i Prokurator Generalny (C-558/18 i C-563/18, u daljnjem tekstu: presuda Miasto Łowicz, EU:C:2020:234, t. 32. i 33.)
12 Vidjeti u tom smislu presudu Miasto Łowicz (t. 34. do 36.).
13 Kad je riječ o Okvirnoj odluci 2004/757, vidjeti presudu od 11. lipnja 2020., Prokuratura Rejonowa w Słupsku (C-634/18, EU:C:2020:455, t. 32.).
14 Presuda od 10. srpnja 2014., Julian Hernandez i dr. (C-198/13, EU:C:2014:2055, t. 34.)
15 Presuda od 11. lipnja 2020., Prokuratura Rejonowa w Słupsku (C-634/18, EU:C:2020:455, t. 39.)
16 Kad je riječ o Okvirnoj odluci 2004/757, vidjeti presudu od 11. lipnja 2020., Prokuratura Rejonowa w Słupsku (C-634/18, EU:C:2020:455, t. 41.).
17 Vidjeti po analogiji rješenje od 24. rujna 2019., Specializirana prokuratura (Pretpostavka nedužnosti) (C-467/19 PPU, EU:C:2019:776, t. 34.)
18 Rješenje od 24. rujna 2019., Specializirana prokuratura (Pretpostavka nedužnosti) (C-467/19 PPU, EU:C:2019:776, t. 41. i navedena sudska praksa)
19 Vidjeti po analogiji rješenje od 24. rujna 2019., Specializirana prokuratura (Pretpostavka nedužnosti) (C-467/19 PPU, EU:C:2019:776, t. 34. i 35.).
20 Vidjeti po analogiji rješenje od 24. rujna 2019., Specializirana prokuratura (Pretpostavka nedužnosti) (C-467/19 PPU, EU:C:2019:776, t. 36.).
21 Vidjeti na primjer presude od 9. ožujka 2017., Milkova (C-406/15, EU:C:2017:198, osobito t. 52.) i od 21. prosinca 2011., N. S. i dr. (C-411/10 i C-493/10, EU:C:2011:865, t. 64. do 69.).
22 Presuda od 10. srpnja 2014., Julián Hernández i dr. (C-198/13, EU:C:2014:2055, t. 37. i navedena sudska praksa)
23 Ističem da se u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku navodi članak 4. stavak 1. Okvirne odluke 2004/757 i članak 3. Okvirne odluke 2008/841.
24 Presuda od 22. veljače 2022., RS (Učinak odluka ustavnog suda) (C-430/21, EU:C:2022:99, t. 37.)
25 Iako imaju različit sadržaj, prvo i treće prethodno pitanje ipak odražavaju isti problem identiteta suda nadležnog za odlučivanje o kaznenoj odgovornosti okrivljenikâ, uključujući sudskom potvrdom sporazuma o priznanju krivnje koji je sklopio jedan od njih.
26 Dopisom od 5. kolovoza 2022. Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji, Bugarska) obavijestio je Sud da je, nakon zakonske izmjene koja je stupila na snagu 27. srpnja 2022., Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud) raspušten, a određeni kazneni predmeti pokrenuti pred tim sudom, među kojima i glavni predmet, preneseni su njemu od tog datuma. Stoga je jasno da je i dalje ispunjen uvjet dopuštenosti koji se odnosi na to da je glavni postupak u tijeku.
27 Presuda Miasto Łowicz (t. 44. do 46.)
28 Vidjeti presudu Miasto Łowicz (t. 49. do 51.).
29 Presuda od 19. studenoga 2019. (C-585/18, C-624/18 i C-625/18, EU:C:2019:982)
30 Presuda Miasto Łowicz (t. 51.)
31 Presuda od 13. srpnja 2023., YP i dr. (Ukidanje imuniteta i suspenzija suca) (C-615/20 i C-671/20, EU:C:2023:562, t. 46. i 47.)
32 Točka 34. zahtjeva za prethodnu odluku
33 Iako sud koji je uputio zahtjev upućuje na članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a, u okviru, doduše, relativno nejasne formulacije, on više puta navodi i članak 47. Povelje u pogledu kojeg je Sud presudio da se mora uzeti u obzir prilikom tumačenja prve odredbe.
34 Presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce) (C-791/19, EU:C:2021:596, t. 52.)
35 Vidjeti u tom smislu presudu od 22. veljače 2022., RS (Učinak odluka ustavnog suda) (C-430/21, EU:C:2022:99, t. 37).
36 Vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce) (C-791/19, EU:C:2021:596, t. 57. i 58. i navedenu sudsku praksu).
37 Vidjeti u tom smislu presudu od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda) (C-585/18, C-624/18 i C-625/18, EU:C:2019:982, t. 121 do 123.).
38 Presuda od 19. studenoga 2019., A. K. i dr. (Neovisnost disciplinskog vijeća Vrhovnog suda) (C-585/18, C-624/18 i C-625/18, EU:C:2019:982, t. 128.)
39 Presuda od 19. veljače 2009., Gorostiaga Atxalandabaso/Parlament (C-308/07 P, EU:C:2009:103, t. 43 do 45.).
40 Presuda od 5. rujna 2019., AH i dr. (Pretpostavka nedužnosti) (C-377/18, EU:C:2019:670, t. 44.)
41 Članak 4. stavak 1. Direktive 2016/343 propisuje da države članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo da se, dok god se osumnjičeniku ili optuženiku ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom, u izjavama za javnost tijela javne vlasti i sudskim odlukama, osim onih o krivnji, za tu osobu ne navodi da je kriva.
42 Presuda od 5. rujna 2019., AH i dr. (Pretpostavka nedužnosti) (C-377/18, EU:C:2019:670, t. 50.). Treba napomenuti da je u predmetu u kojem je donesena ta presuda sporazum sklopljen između državnog odvjetnika i jednog od optuženika podnesen na odobrenje sudu koji je uputio zahtjev koji je činio ad hoc sudsko vijeće, kao što to proizlazi iz točke 22. navedene presude.
43 Članak 3. Direktive 2016/343 propisuje da države članice osiguravaju da se osumnjičenici ili optuženici smatraju nedužnima dok im se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.
44 Rješenje od 28. svibnja 2020. UL i VM (C-709/18, EU:C:2020:411, t. 35.)
45 Presuda ESLJP-a od 25. studenoga 2022., Mucha protiv Slovačke (CE:ECHR:2021:1125JUD006370319, t. 49.)
46 Presuda ESLJP-a od 25. studenoga 2022., Mucha protiv Slovačke (CE:ECHR:2021:1125JUD006370319)
47 Presuda od 5. rujna 2019. (C-377/18, EU:C:2019:670)
48 Neprovođenje anonimizacije važno je razmatranje, prije svega u okviru rasprave o poštovanju pretpostavke nedužnosti.
49 Vidjeti t. 31. i 32. odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku.
50 Presuda od 5. rujna 2019., AH i dr. (Pretpostavka nedužnosti) (C-377/18, EU:C:2019:670, t. 45. i 49.) U svojem odgovoru na pitanja Suda sud koji je uputio zahtjev naveo je da je takvo navođenje obuhvaćeno ovlašću sudskog vijeća nadležnog za potvrdu sporazuma da predloži izmjene tog sporazuma.
51 Vidjeti točke 31. i 32. odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku.
52 Vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce) (C-791/19, EU:C:2021:596, t. 60.).
53 Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP (SL 2012., L 315, str. 57.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 58.)
54 Presuda od 29. srpnja 2019., Gambino i Hyka (C-38/18, EU:C:2019:628, t. 43. i 44.)
55 Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Légera u predmetu Baustahlgewebe/Komisija (C-185/95 P, EU:C:1998:37, t. 82. i 83.) i nezavisnog odvjetnika H. Saugmandsgaarda Øea u predmetu Komisija za zaštita ot diskriminacija (C-824/19, EU:C:2021:324, t. 62.). Također podsjećam na to da, u skladu s člankom 32. stavkom 2. Poslovnika Suda, „[a]ko je bila održana rasprava, u vijećanju sudjeluju samo suci koji su sudjelovali na raspravi […].”
56 Presuda ESLJP-a od 29. travnja 2014., Natsvlishvili i Togonidze protiv Gruzije, CE:ECHR:2014:0429JUD000904305, t. 91. i 92.
57 Prema mišljenju ESLJP-a, sporazum o krivnji ne nudi samo veliku prednost time što omogućuje brzo rješavanje kaznenih predmeta i radno rasterećenje sudova, državnog odvjetništva i branitelja, nego je i riječ o, ako se pravilno primjenjuje, učinkovitom sredstvu u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala te čimbeniku kojim se smanjuje broj izrečenih kazni i, slijedom toga, broj zatvorenika (presuda ESLJP-a od 29. travnja 2014., Natsvlishvili i Togonidze protiv Gruzije, CE:ECHR:2014:0429JUD000904305, t. 90.).
58 U svojem odgovoru na pitanja Suda sud koji je uputio zahtjev pojasnio je da u okviru sudske potvrde sporazuma nadležno vijeće ispituje optuženika potpisnika sporazuma o materijalnim aspektima (njegove izjave o priznanju krivnje) i postupovnim aspektima (odricanje od suđenja u skladu s redovnim postupkom) i odobrava taj sporazum samo ako ga dotična osoba potvrdi.
59 Ističem da sud koji je uputio zahtjev nadalje tvrdi da je, s obzirom na ovlast suda da predloži izmjene sporazuma koje mogu dovesti do strože kazne, obrani „uvijek” u pravnom interesu da odluku donese sud koji je dokaze prikupio u njezinoj prisutnosti i pod njezinim nadzorom. Valja istaknuti potpuno špekulativnu, čak i proturječnu prirodu tih razmatranja, s obzirom na to da taj sud navodi, u točkama 51. i 52. odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, da sporazum o priznanju krivnje koji je sklopio optuženik dovodi do blaže kazne od one koja bi mu bila izrečena u okviru redovnog postupka.
60 Treba pojasniti da je ovo treći put da sud koji je uputio zahtjev (ili onaj koji mu je prethodio) postavlja pitanje Sudu o tom konkretnom postupovnom pravilu. U presudi od 5. rujna 2019., AH i dr. (Pretpostavka nedužnosti) (C-377/18, EU:C:2019:670, t. 28.), Sud je pojasnio da mu nije upućeno pitanje o eventualnoj usklađenosti s pravom Unije nacionalnog propisa kojim se, ovisno o slučaju, sudsko odobrenje sporazuma kojim se priznaje krivnja u zamjenu za smanjenje kazne uvjetuje suglasnošću drugih okrivljenika koji nisu priznali svoju krivnju. Ne čekajući odgovor Suda u ovom predmetu, sud koji je uputio zahtjev ponovno je Sudu uputio pitanje o usklađenosti takvog propisa s pravom Unije i, osobito, člankom 20. Povelje (predmet u tijeku C-398/23).
61 Presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Poljska (Sustav stegovnih mjera za suce) (C-791/19, EU:C:2021:596, t. 203.)
62 Sud koji je uputio zahtjev izričito upućuje na članak 52. Povelje.
63 Rješenje od 24. rujna 2019., Specializirana prokuratura (Pretpostavka nedužnosti) (C-467/19 PPU, EU:C:2019:776, t. 34.). Upućujući na potonju točku, Sud je u točki 42. tog rješenja riješio da „pravo Unije” ne nalaže državama članicama nikakvu obvezu da ovlaste svoja sudska tijela da prilikom donošenja svoje presude vode računa o suradnji osumnjičenika i optuženika, među ostalim putem sklapanja sporazuma s državnim odvjetnikom u kojem jedna osoba priznaje svoju krivnju u zamjenu za smanjenu kaznu.
64 Presuda od 13. lipnja 2019., Moro (C-646/17, EU:C:2019:489, t. 63. i 72.)
65 Sud je naglasio da, prema mišljenju ESLJP-a, iako članak 6. EKLJP-a izričito ne spominje pravo na šutnju, ono predstavlja opće priznati međunarodni standard koji je u srži pojma „pošteno suđenje” (presuda od 2. veljače 2021., Consob (C-481/19, EU:C:2021:84, t. 38. i navedena sudska praksa)).
66 Vidjeti članak 381. stavke 1. i 6. NPK-a.
