EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62022CC0294

Mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Emilioua od 4. svibnja 2023.
Office français de protection des réfugiés et apatrides protiv SW.
Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Conseil d'État.
Zahtjev za prethodnu odluku – Zajednička politika azila i supsidijarne zaštite – Direktiva 2011/95/EU – Članak 12. – Nepostojanje prava na stjecanje statusa izbjeglice – Osoba registrirana pri Agenciji Ujedinjenih naroda za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku (UNRWA) – Uvjeti kako bi ta osoba ipso facto imala pravo na povlastice iz Direktive 2011/95 – Prestanak pružanja UNRWA‑ove zaštite ili pomoći – Nedostatak zdravstvene skrbi – Uvjeti.
Predmet C-294/22.

Court reports – general

ECLI identifier: ECLI:EU:C:2023:388

 MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

NICHOLASA EMILIOUA

od 4. svibnja 2023. ( 1 )

Predmet C‑294/22

Office français de protection des réfugiés et apatrides (OFPRA)

protiv

SW

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Azil – Status izbjeglice ili status supsidijarne zaštite – Direktiva 2011/95/EU – Uvjeti koje državljani trećih zemalja ili osobe bez državljanstva moraju ispuniti za dobivanje statusa izbjeglice – Osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla koje ostvaruju pomoć Agencije Ujedinjenih naroda za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku (UNRWA) – Članak 12. stavak 1. točka (a) – Nepostojanje prava na stjecanje statusa izbjeglice – Prestanak UNRWA‑ine zaštite ili pomoći – Uvjeti da bi se ipso facto imalo pravo na povlastice iz Direktive 2011/95 – Značenje izraza ‚ako je takva zaštita ili pomoć prestala zbog bilo kojeg razloga’”

I. Uvod

1.

Osoba SW, tužitelj iz glavnog postupka, osoba je bez državljanstva palestinskog podrijetla, rođena u Libanonu, koja je pod zaštitom Agencije Ujedinjenih naroda za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku (UNRWA). Zbog svojeg kritičnog zdravstvenog stanja napustila je Libanon i traži azil u Francuskoj, pri čemu tvrdi da joj je UNRWA „prestala” pružati zaštitu ili pomoć jer u Libanonu ne može dobiti zdravstvenu skrb koja joj je potrebna za preživljavanje ( 2 ).

2.

U tom se kontekstu od Suda traži da tumači članak 12. stavak 1. točku (a) Direktive 2011/95/EU ( 3 ) kao što je to već prije učinio ( 4 ). Konkretno, Sud ima priliku odrediti može li se i, ako može, u kojim okolnostima, smatrati da je UNRWA‑ina zaštita ili pomoć osobi bez državljanstva palestinskog podrijetla „prestala” u smislu te odredbe i da ta osoba kao izbjeglica ima ipso facto pravo na povlastice iz te direktive u situaciji u kojoj ta osoba ne može primiti zdravstvenu skrb koja joj je potrebna na UNRWA‑inu području djelovanja.

II. Pravni okvir

A. Međunarodno pravo

1.   Ženevska konvencija

3.

Člankom 1. odjeljkom D Ženevske konvencije ( 5 ) određuje se:

„Ova se Konvencija neće odnositi na osobe koje trenutno primaju pomoć ili zaštitu tijela ili agencija Ujedinjenih naroda, osim Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice.

Ukoliko takva zaštita ili pomoć prestane uslijed bilo kojih razloga, a položaj tih osoba nije određen u skladu s odgovarajućim rezolucijama koje je usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda, osobe će ipso facto imati pravo na povlastice koje pruža ova Konvencija.”

2.   Rezolucije Opće skupštine Ujedinjenih naroda o UNRWA‑i

4.

UNRWA je osnovana Rezolucijom br. 302 (IV) Opće skupštine Ujedinjenih naroda od 8. prosinca 1949. Njezin se mandat redovito produljuje, a trenutačni joj mandat istječe 30. lipnja 2023. UNRWA‑ino područje djelovanja obuhvaća Libanon, Siriju, Jordan, Zapadnu obalu (uključujući Istočni Jeruzalem) i pojas Gaze.

5.

S obzirom na prirodu njezina djelovanja, treba smatrati da je UNRWA „tijel[o] ili agencija Ujedinjenih naroda, osim Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice[, koja pruža pomoć ili zaštitu]” u smislu članka 1. odjeljka D Ženevske konvencije.

6.

U skladu s Rezolucijom br. 74/83 Opće skupštine Ujedinjenih naroda od 13. prosinca 2019., UNRWA‑ina je zadaća „osigurati dobrobit, zaštitu i ljudski razvoj palestinskih izbjeglica”. Nadalje, ona pruža „pomoć kako bi ispunila njihove osnovne zdravstvene, obrazovne i životne potrebe”.

B. Pravo Europske unije

7.

U skladu s uvodnom izjavom 15. Direktive 2011/95:

„(15) Oni državljani trećih zemalja ili osobe bez državljanstva kojima je dopušten ostanak na državnom području država članica, ne zato što im je potrebna međunarodna zaštita nego zbog osobnih ili humanitarnih razloga na diskrecijskoj ocjeni, nisu obuhvaćeni ovom Direktivom.”

8.

Člankom 12. te direktive, naslovljenim „Isključenje”, određuje se:

„1.   Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva nemaju pravo na stjecanje statusa izbjeglice ako:

(a)

su obuhvaćeni člankom 1.D Ženevske konvencije, koji se odnosi na zaštitu ili pomoć što je pružaju tijela ili agencije Ujedinjenih naroda, osim visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice. Ako je takva zaštita ili pomoć prestala zbog bilo kojeg razloga, a da položaj takvih osoba nije konačno riješen u skladu s odgovarajućim rezolucijama koje je usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda, ove osobe imaju ipso facto pravo na povlastice iz ove Direktive;

[…]”

C. Nacionalno pravo

9.

Direktiva 2011/95 prenesena je u francusko pravo Loijem no 2015‑925 du 29 juillet 2015 relative à la réforme du droit d’asile (Zakon br. 2015‑925 od 29. srpnja 2015. o reformi prava na azil) (JORF br. 0174 od 30. srpnja 2015.) i Décretom no 2015‑1166 du 21 septembre 2015 pris pour l’application de la loi no 2015‑925 du 29 juillet 2015 relative à la réforme du droit d’asile (Uredba br. 2015‑1166 od 21. rujna 2015. o provedbi Zakona br. 2015‑925 od 29. srpnja 2015. o reformi prava na azil) (JORF br. 0219 od 22. rujna 2015.).

10.

Zakonom br. 2015‑925 od 29. srpnja 2015. o reformi prava na azil umetnut je članak L. 711‑3 u Code de l’entrée et du séjour des étrangers et du droit d’asile (Zakonik o ulasku i boravku stranih državljana i pravu na azil). Prvim stavkom tog članka, u verziji primjenjivoj na spor, određuje se:

„Status izbjeglice ne priznaje se osobi koja je obuhvaćena nekom od klauzula o isključenju navedenih u članku 1. odjeljcima D, E ili F Ženevske konvencije od 28. srpnja 1951. […]”

III. Činjenično stanje, nacionalni postupak i prethodna pitanja

11.

Osoba SW osoba je bez državljanstva palestinskog podrijetla. Rođena je 1976. u Libanonu te je do veljače 2019. živjela u toj državi koja je dio UNRWA‑ina područja djelovanja. Registrirana je pri UNRWA‑i te stoga ispunjava uvjete za primanje zaštite ili pomoći od te agencije. Libanon je napustila u veljači 2019. te je u kolovozu 2019. stigla u Francusku, gdje je podnijela zahtjev za azil.

12.

Zahtjev osobe SW za azil odbijen je odlukom Officea Français de Protection des Réfugiés et des Apatrides (Francuski ured za zaštitu izbjeglica i osoba bez državljanstva, Francuska; u daljnjem tekstu: OFPRA) od 11. listopada 2019., kojom su joj odbijeni i status izbjeglice i supsidijarna zaštita.

13.

Osoba SW podnijela je protiv te odluke tužbu Couru nationale du droit d’asile (Nacionalni sud za pravo azila, Francuska; u daljnjem tekstu: CNDA). CNDA je utvrdila da su relevantne sljedeće činjenice:

Osoba SW cijeli je život patila od teškog oblika talasemije, genetskog poremećaja koji utječe na stvaranje hemoglobina i za koji su potrebne, među ostalim, redovite transfuzije krvi.

Osobi SW zbog njezina su zdravstvenog stanja tijekom odrastanja sve češće trebale transfuzije krvi. UNRWA ju je uputila u bolnicu palestinskog Crvenog križa u kojoj, u skladu s njezinim tvrdnjama, ipak nije mogla dobiti odgovarajuću zdravstvenu skrb. Osoba SW stoga se odlučila oslanjati na transfuzije krvi svojeg oca.

Otac osobe SW osiguravao joj je krv za transfuzije koje su joj bile neophodne za preživljavanje sve dok nije preminuo 2014. Osoba SW počela se oslanjati na transfuzije krvi kompatibilnih darivatelja krvi koje je sama pronalazila.

Liječnik joj je rekao da mora uzimati određeni lijek kako bi izbjegla komplikacije koje njezina bolest uzrokuje za jetru i srce, koji mu nisu pristale osigurati ni UNRWA, zbog nedostatka odgovarajućih sredstava, niti bilo koja palestinska humanitarna organizacija, zbog toga što osoba SW nije pripadala nijednoj palestinskoj političkoj stranci.

Osoba SW nije imala dovoljno novaca da primi liječničku pomoć iz bilo kojeg drugog izvora te nije mogla dobiti pristup tom lijeku.

14.

CNDA je odlukom od 9. prosinca 2020. priznala osobi SW status izbjeglice na temelju toga što joj UNRWA nije mogla osigurati dostatan pristup specijaliziranoj zdravstvenoj skrbi koju zahtijeva njezino zdravstveno stanje. Usto, UNRWA joj nije osigurala uvjete za život koji bi bili u skladu s njezinom zadaćom te je ozbiljno ugrozila njezinu osobnu sigurnost. Stoga se trebalo smatrati da je osoba SW bila prisiljena napustiti Libanon.

15.

OFPRA je protiv te odluke podnijela žalbu Conseilu d’État (Državno vijeće, Francuska), pri čemu je tvrdila, kao prvo, da CNDA nije ispitala je li osoba SW napustila Libanon zbog toga što je bila prisiljena napustiti UNRWA‑ino područje djelovanja zbog prijetnji njezinoj sigurnosti, kao drugo, da je taj sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da je činjenica da UNRWA ne može financirati ili na drukčiji način osigurati zdravstvenu skrb osobi SW razlog da se smatra da je ta agencija prestala pružati djelotvornu zaštitu ili pomoć i, kao treće, da je počinio pogrešku koja se tiče prava i time što je smatrao da je financiranje specijalizirane zdravstvene skrbi ( 6 ) dio UNRWA‑ine zadaće. Nadalje, OFPRA je tvrdila da nije utvrđeno da osoba SW ne može primiti odgovarajuću zdravstvenu skrb u Libanonu.

16.

Conseil d’État (Državno vijeće) podsjetio je na to da na temelju članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95 osoba nema pravo na stjecanje statusa izbjeglice ako je obuhvaćena člankom 1. odjeljkom D Ženevske konvencije, što je slučaj kad je osoba o kojoj je riječ osoba bez državljanstva palestinskog podrijetla koja ostvaruje UNRWA‑inu zaštitu ili pomoć, osim ako se smatra da je ta zaštita ili pomoć „prestala”. Pozivajući se na presudu u predmetu Abed El Karem El Kott i dr., taj je sud naveo da je to slučaj ako je osoba bila prisiljena napustiti područje djelovanja te agencije jer je njezina osobna sigurnost bila ozbiljno ugrožena te joj UNRWA nije mogla osigurati uvjete za život koji bi bili u skladu sa zadaćom koja joj je povjerena.

17.

U tim je okolnostima Conseil d’État (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.

Treba li, neovisno o odredbama nacionalnog prava kojima se pod određenim uvjetima strancu odobrava boravak zbog njegova zdravstvenog stanja i kojima ga se, po potrebi, štiti od mjere udaljavanja, članak 12. stavak 1. točku (a) Direktive 2011/95/EU tumačiti na način da se može smatrati da se bolesna [osoba bez državljanstva palestinskog podrijetla] koj[a], nakon što je doista ostvariva[la] UNRWA‑ovu zaštitu ili pomoć, napusti državu ili područje obuhvaćeno područjem djelovanja te agencije u kojem je ima[la] uobičajeno boravište jer ondje ne može dobiti pristup dostatnoj skrbi i liječenju koje zahtijeva [njezino] zdravstveno stanje i jer taj nedostatak skrbi i liječenja doista može [njezin] život ili tjelesni integritet dovesti u ozbiljnu opasnost, nalazi u situaciji u kojoj [joj] je osobna sigurnost ozbiljno ugrožena i u kojoj [joj] UNRWA ne može osigurati uvjete za život koji bi bili u skladu sa zadaćom koja je tom tijelu povjerena?

2.

U slučaju potvrdnog odgovora na to pitanje, na temelju kojih je kriterija, koji se na primjer odnose na ozbiljnost bolesti ili prirodu potrebne skrbi, moguće utvrditi takvu situaciju?”

18.

Zahtjev za prethodnu odluku od 22. ožujka 2022. zaprimljen je 3. svibnja 2022. Pisana očitovanja podnijele su osoba SW, belgijska i francuska vlada te Europska komisija. Osoba SW, francuska vlada i Komisija bile su zastupane na raspravi održanoj 26. siječnja 2023.

IV. Analiza

19.

Članak 12. stavak 1. točka (a) Direktive 2011/95, kojim se sadržaj članka 1. odjeljka D Ženevske konvencije provodi i uključuje u pravo Unije ( 7 ), sadržava klauzulu o isključenju i klauzulu o uključenju ( 8 ).

20.

S jedne strane, njime se predviđa da, ako je osoba obuhvaćena područjem primjene članka 1. odjeljka D Ženevske konvencije, u slučaju o kojem je riječ zbog toga što je osoba bez državljanstva palestinskog podrijetla koja prima UNRWA‑inu zaštitu ili pomoć, ona nema pravo na stjecanje statusa „izbjeglice” na temelju Direktive 2011/95, kao ni na stjecanje statusa „izbjeglice” na temelju Ženevske konvencije ( 9 ).

21.

S druge strane, ako se može smatrati da je ta zaštita ili pomoć „prestala”, takva osoba ima „ipso facto pravo na povlastice” iz te direktive (na isti će način imati ipso facto pravo na povlastice iz Ženevske konvencije). Iz tog pravila lex specialis proizlazi da se klauzula o isključenju iz članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95 prestaje primjenjivati na osobu bez državljanstva palestinskog podrijetla samo ako se može smatrati da je UNRWA‑ina zaštita ili pomoć „prestala”. Međutim, ako je to slučaj, osobu o kojoj je riječ treba smatrati „izbjeglicom” na temelju te direktive te ona „po samom zakonu” ima pravo na povlastice iz sustava koji se na temelju te direktive primjenjuje na izbjeglice ( 10 ), pri čemu ne treba ispunjavati zahtjeve koji se primjenjuju na druge tražitelje azila ( 11 ). Kao što je to nezavisni odvjetnik P. Mengozzi naveo u svojem mišljenju u predmetu Alheto ( 12 ), osobe koje su obuhvaćene područjem primjene članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95 međunarodna je zajednica već priznala kao izbjeglice. Na njih se klauzula o isključenju iz te odredbe primjenjuje zbog toga što već imaju pravo na povlastice iz posebnog programa zaštite koji provodi agencija ili tijelo UN‑a (u ovom slučaju UNRWA).

22.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se klauzula o uključenju iz članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95 primijeniti na osobu bez državljanstva palestinskog podrijetla koja je stavljena pod UNRWA‑inu zaštitu ili pomoć i koja na području djelovanja te agencije ne može dobiti pristup liječenju koje zahtijeva njezino zdravstveno stanje. Drugim se pitanjem, koje ovisi o odgovoru koji će Sud dati na prvo pitanje, traže smjernice o kriterijima koje nacionalni sudovi trebaju primijeniti kako bi među tim situacijama utvrdili one na koje se ta klauzula doista primjenjuje.

23.

Svako od tih pitanja razmotrit ću redom.

A. Prvo pitanje: može li se primijeniti klauzula o uključenju?

24.

Prije nego što analiziram problematiku na koju se odnosi prvo pitanje, želim dati nekoliko uvodnih napomena kontekstualne prirode koje se odnose na iznimnu pravnu situaciju osoba bez državljanstva palestinskog podrijetla koje ostvaruju UNRWA‑inu zaštitu ili pomoć.

1.   Iznimna pravna situacija osoba bez državljanstva palestinskog podrijetla koje ostvaruju UNRWA‑inu zaštitu ili pomoć

25.

Danas je, unatoč tomu što je članak 1. odjeljak D Ženevske konvencije formuliran općenito ( 13 ), jasno da se klauzula o isključenju iz te odredbe, koja je preslikavanjem ista kao ona iz članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95, primjenjuje samo na osobe koje su pod UNRWA‑inom zaštitom ili pomoći, odnosno na osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla koje se nalaze na području djelovanja te agencije i koje stvarno ostvaruju tu zaštitu ili pomoć.

26.

Na te se osobe primjenjuje jedinstven sustav jer je riječ o jedinoj kategoriji osoba koje na temelju tih odredbi nemaju pravo na stjecanje statusa izbjeglice u okviru te konvencije i te direktive.

27.

Kao što je to navela nezavisna odvjetnica E. Sharpston ( 14 ), članak 1. odjeljak D Ženevske konvencije sastavljen je u posebnom kontekstu. Sastavljen je nedugo nakon izraelsko‑arapskog sukoba iz 1948. kako bi se, među ostalim, spriječilo masovno iseljavanje sa zemljopisnog područja koje je nekad bilo Palestina, kao i preklapanje nadležnosti UNHCR‑a i UNRWA‑e ( 15 ). Isključenje osoba bez državljanstva palestinskog podrijetla iz te konvencije opravdano je činjenicom da su te osobe trebale ostvarivati primjerenu i jednaku razinu UNRWA‑ine zaštite na njezinu području djelovanja i da stoga načelno nisu imale razloga tražiti zaštitu koju pruža taj instrument ( 16 ).

28.

Osim toga, prvotno je predviđeno da će jedinstven tretman osoba bez državljanstva palestinskog podrijetla trajati samo određeno razdoblje. Cilj članka 1. odjeljka D Ženevske konvencije bio je osigurati da takve osobe bez državljanstva i dalje primaju zaštitu dok se njihov položaj konačno ne odredi u skladu s odgovarajućim rezolucijama koje je donijela Opća skupština Ujedinjenih naroda ( 17 ). Međutim, rješenje tog pitanja tek treba pronaći. Zbog toga je članak 1. odjeljak D Ženevske konvencije i dalje na snazi te je njegov sadržaj odražen u članku 12. stavku 1. točki (a) Direktive 2011/95.

29.

S obzirom na ta pojašnjenja, napominjem da se u kontekstu primjene Direktive 2011/95 jedinstven sustav koji se primjenjuje na osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla odnosi samo na mogućnost da se tim osobama prizna status izbjeglice, a ne supsidijarna zaštita ( 18 ).

30.

U tom kontekstu podsjećam na to da se Ženevskom konvencijom i Direktivom 2011/95 zahtijeva da osobama koje doista steknu status izbjeglice na temelju tih instrumenata njihova država domaćin i/ili država članica dodijeli niz prava. Ta prava trebaju biti jednaka onima koja se priznaju državljanima te države ili države članice ili barem jednaka onima koja se priznaju stranim državljanima u toj državi ili državi članici ( 19 ). Kad je riječ o zdravstvenoj skrbi, napominjem da se člankom 30. Direktive 2011/95 određuje da „korisnici međunarodne zaštite”, odnosno „izbjeglice” i „korisnici supsidijarne zaštite” u smislu te direktive, imaju pravo na zdravstvenu zaštitu pod istim uvjetima dostupnosti kao i državljani država članica.

31.

Osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla koje ostvaruju UNRWA‑inu zaštitu ili pomoć nemaju, zbog svoje posebne pravne situacije, pravo pozivati se na tu odredbu osim ako i sve dok se ne utvrdi da im je UNRWA „prestala” pružati zaštitu ili pomoć u smislu članka 12. stavka 1. točke (a) te direktive ili da im je odobrena supsidijarna zaštita.

2.   Kada treba smatrati da je UNRWA‑ina zaštita ili pomoć „prestala”: sudska praksa Suda

32.

Sud je već pojasnio nekoliko pitanja koja se odnose na tumačenje članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95. Konkretno, naveo je da treba smatrati da je UNRWA‑ina „zaštita ili pomoć” u smislu te odredbe „prestala” u svim situacijama u kojima ona ne može ispunjavati svoju zadaću ( 20 ). U tom je pogledu dovoljno da je do tog prestanka došlo zbog „bilo kojeg razloga”, kako se navodi u samom članku 12. stavku 1. točki (a) te direktive.

33.

Sud je u okviru pojašnjenja značenja tog izraza („bilo kojeg razloga”) smatrao da se on ne odnosi samo na događaje koji izravno utječu na UNRWA‑u (primjerice prestanak postojanja te agencije). Razlog zbog kojeg je takva zaštita ili pomoć prestala doista se može općenitije pripisati i okolnostima koje su osobu o kojoj je riječ primorale na to da napusti UNRWA‑ino područje djelovanja i koje ta osoba ne može kontrolirati ( 21 ).

34.

Sud je u tom pogledu naveo i da treba smatrati da je osoba bila prisiljena napustiti UNRWA‑ino područje djelovanja ako je, na temelju pojedinačne ocjene svih relevantnih dokaza ( 22 ), očito da joj je osobna sigurnost ozbiljno ugrožena (prvi kriterij) i ako joj UNRWA na tom području ne može osigurati uvjete za život koji bi bili u skladu sa zadaćom koja je povjerena toj agenciji (drugi kriterij) ( 23 ).

35.

Sve stranke u glavnom postupku i zainteresirane stranke u ovom predmetu slažu se da situaciju iz glavnog postupka treba ocijeniti s obzirom na ta dva kriterija kako bi se utvrdilo je li UNRWA‑ina zaštita ili pomoć osobi SW „prestala” u smislu članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95, a stoga i treba li joj priznati status izbjeglice. Napominjem da sud koji je uputio zahtjev u svojem prvom pitanju navodi da su isti kriteriji relevantno mjerilo u odnosu na koje treba provesti ocjenu.

3.   Primjena klauzule o uključenju u predmetima koji se odnose na nemogućnost dobivanja pristupa liječenju na UNRWA‑inu području djelovanja

a)   Prvi kriterij: ozbiljna ugroženost osobne sigurnosti

36.

Prema mojem je mišljenju jasno da prvi kriterij, odnosno pitanje je li sigurnost osobe ozbiljno ugrožena, može biti ispunjen u određenim slučajevima kad ta osoba ne može dobiti pristup liječenju na UNRWA‑inu području djelovanja.

37.

U tom se pogledu slažem da se čini da se pojam „osobna sigurnost” na prvi pogled odnosi na situacije koje uključuju vanjske, a ne unutarnje prijetnje za osobu. Čini se lakšim zamisliti da je osobna sigurnost ozbiljno ugrožena u situaciji koja uključuje prirodnu katastrofu (kao što su poplava ili potres) ili u kojoj, kao što to tvrde belgijska i francuska vlada, štetu namjerno nanosi druga osoba, subjekt ili sila ( 24 ), za razliku od situacije u kojoj je glavni uzrok štete koju osoba trpi prirodno nastalo zdravstveno stanje. Međutim, prema mojem mišljenju i kao što to tvrdi Komisija, taj je pojam dovoljno općenit da obuhvaća i takve unutarnje situacije u kojima osoba trpi štetu koja mu nije namjerno nanesena ni uzrokovana vanjskim čimbenicima, nego je nastala prirodno, a vanjski je čimbenici samo pogoršavaju (primjerice UNRWA‑ina nemogućnost da jamči primjerene materijalne uvjete ili pruži prikladnu zdravstvenu skrb) ( 25 ).

38.

Sud je doista već primijetio da osobna sigurnost može biti ozbiljno ugrožena u situaciji u kojoj osoba tvrdi da ne može dobiti pristup obrazovanju ili liječničkoj pomoći koji bi odgovarali njezinim potrebama s obzirom na teški invaliditet s kojim je rođena ( 26 ). Pojam „osobna sigurnost” stoga se već primijenio u predmetima u kojima glavni ili prvotni uzrok štete koju osoba trpi nije vanjski, nego je povezan s invaliditetom ili prirođenim zdravstvenim stanjem ili koji, općenitije, nastaje prirodno te je isključivo unutarnji u odnosu na tu osobu ( 27 ) i u kojima je samo uzrok koji pogoršava tu štetu, odnosno nemogućnost dobivanja pristupa zdravstvenoj skrbi ili liječenju, povezan s elementima koji su vanjski u odnosu na dotičnu osobu ( 28 ).

39.

U tom je pogledu jasno da, ne samo da glavni uzrok štete koju osoba trpi može biti isključivo unutarnji, nego je i općenitije vanjski uzrok zbog kojeg je ta šteta pogoršana (odnosno vanjski uzrok zbog kojeg osoba ne može dobiti pristup potrebnoj skrbi ili liječenju na UNRWA‑inu području djelovanja) irelevantan. Taj pristup možda je namjerno povučen ili su potrebna zdravstvena skrb ili liječenje možda jednostavno postali nedostupni zbog toga što UNRWA nema dovoljno materijalnih resursa ili sredstava ili zbog bilo kojeg drugog razloga (osim zbog, ponavljam, razloga nad kojima osoba o kojoj je riječ ima kontrolu i koji nisu vanjski u odnosu na nju). Suprotno onomu što tvrde belgijska i francuska vlada, nije nužno utvrditi da je UNRWA ili država na čijem području ona djeluje namjeravala nanijeti štetu toj osobi time što joj je uskratila potrebnu zdravstvenu skrb, činjenjem ili nečinjenjem ( 29 ). Takva okolnost nije preduvjet ( 30 ).

40.

Naravno, uz postojanje prijetnji osobnoj sigurnosti, smatram očitim da moraju biti ispunjena još dva zahtjeva. Kao prvo, prijetnje moraju biti takve da se može utvrditi „ozbiljna ugroženost” osobne sigurnosti i, kao drugo, stupanj štete koju bi osoba pretrpjela kad bi ostala na UNRWA‑inu području djelovanja mora biti visok (u suprotnom se takve prijetnje ne može smatrati dovoljno ozbiljnima da utječu na „osobnu sigurnost”). Kad je riječ o prvom od tih dvaju zahtjeva, odnosno pitanju postoji li „ozbiljna ugroženost”, smatram očitim da se pojam „ozbiljna ugroženost” odnosi na stvarnost rizika od toga da će se relevantne prijetnje osobnoj sigurnosti doista ostvariti i da će sigurnost osobe biti ugrožena ako ostane na UNRWA‑inu području djelovanja. Da pojasnim, slažem se s tužiteljem iz glavnog postupka da prijetnje ne mogu biti samo hipotetske. One moraju biti dovoljno stvarne, tako da dovode do ozbiljne opasnosti od toga da će osobna sigurnost osobe biti ugrožena.

41.

Kad je riječ o drugom od tih dvaju zahtjeva, odnosno pitanju je li stupanj štete dovoljno visok da bi se moglo smatrati da prijetnje ugrožavaju „osobnu sigurnost”, prag koji se zahtijeva u tom pogledu detaljnije ću objasniti u nastavku u svojem odgovoru na drugo pitanje. Međutim, za sad je dovoljno reći da će se, prema mojem mišljenju, taj prag visokog stupnja štete dosegnuti barem u nekim slučajevima koji uključuju nemogućnost dobivanja pristupa potrebnom liječenju, osobito u onima u kojima se osoba o kojoj je riječ zbog nepostojanja tog liječenja nalazi u situaciji koja je pitanje života ili smrti.

42.

U tom pogledu napominjem da Komisija primjerice smatra da je situacija osobe SW jedan od tih slučajeva. Podsjećam na to da osoba SW pati od teškog genetskog poremećaja. Podložno provjeri nacionalnih sudova, čini se, a stranke glavnog postupka to zapravo ne osporavaju, da će se, ako osoba SW ne dobije pristup potrebnom liječenju, njegov očekivani životni vijek i izgledi za preživljavanje znatno smanjiti. U takvim se okolnostima stupanj pretrpljene štete zasigurno treba smatrati visokim.

43.

Nakon tih pojašnjenja i objašnjenja zašto smatram da osobna sigurnost može biti ozbiljno ugrožena u situaciji u kojoj osoba tvrdi da ne može dobiti pristup liječničkoj pomoći koja bi odgovarala njezinim potrebama u UNRWA‑inom području djelovanja, dodat ću još dvije napomene.

44.

Kao prvo, smatram, ponovno suprotno onomu što su tvrdile belgijska i francuska vlada, da, kako bi se utvrdilo da je osobna sigurnost ozbiljno ugrožena, nije potrebno ocijeniti ima li osoba kao što je osoba SW „osnovan strah od proganjanja” ili prijeti li joj „stvarna opasnost od trpljenja ozbiljne nepravde” u smislu članka 5. stavka 1. i članka 6. Direktive 2011/95. Zahtjev ozbiljne ugroženosti osobne sigurnosti ne odnosi se, kao što je to objasnila Komisija, na postojanje takvog „osnovan[og] strah[a] od proganjanja ili stvarn[e] opasnost[i] od trpljenja ozbiljne nepravde” u smislu tih odredbi koje se, među ostalim, odnose samo na proganjanje ili ozbiljnu nepravdu koje nanesu određeni subjekti.

45.

U suprotnom bi osoba bez državljanstva palestinskog podrijetla kao što je osoba SW, kako bi bila obuhvaćena područjem primjene klauzule o uključenju iz članka 12. stavka 1. točke (a) te direktive, trebala dokazati da ispunjava iste uvjete kao i osobe koje nisu obuhvaćene područjem primjene te odredbe. Time bi se oduzela svrha pravilu lex specialis iz te odredbe, u skladu s kojim osoba obuhvaćena tom odredbom ima ipso facto pravo na status „izbjeglice” ako može dokazati da joj je UNRWA „prestala” pružati zaštitu ili pomoć, a da pritom ne mora ispuniti opće uvjete navedene u toj direktivi koji se primjenjuju samo na druge tražitelje azila ( 31 ). Osim toga, time bi se u biti pomiješala ta dva vrlo različita pravna pitanja.

46.

Kao drugo, želim pojasniti i da, kako bi se dokazalo da je osobna situacija osobe ozbiljno ugrožena, nije potrebno sustavno ocjenjivati postoji li takvo ozbiljno ugrožavanje dotične osobe na svakom od državnih područja na kojima UNRWA djeluje. To bi bilo posve nerazumno. Zapravo je samo potrebno razmotriti sve sektore UNRWA‑ina područja djelovanja na kojima osoba o kojoj je riječ ima konkretnu mogućnost sigurnog ulaska i boravka ( 32 ).

b)   Drugi kriterij: je li UNRWA‑i postalo nemoguće osobi o kojoj je riječ osigurati uvjete za život na području djelovanja te agencije koji bi bili u skladu sa zadaćom koja joj je povjerena

47.

Kad je riječ o drugom kriteriju, odnosno pitanju je li UNRWA‑i postalo nemoguće osobi o kojoj je riječ osigurati uvjete za život na području djelovanja te agencije koji bi bili u skladu sa zadaćom koja joj je povjerena, napominjem da je razmjena argumenata između stranaka u glavnom postupku i zainteresiranih stranaka u ovom predmetu bila usmjerena na to kako treba tumačiti UNRWA‑inu „zadaću” općenito (odjeljak 1) i konkretno u pogledu medicinskih i zdravstvenih potreba (odjeljak 2).

48.

Francuska vlada u tom pogledu smatra da UNRWA‑ina zadaća uključuje samo pružanje primarne, osnovne zdravstvene skrbi i isključuje pružanje specijaliziranih, složenijih liječenja, kao što su ona koja su potrebna osobi SW. Prema njezinu se mišljenju ne može smatrati da je UNRWA‑ina zadaća „prestala” u smislu članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95 u situaciji u kojoj se osobi bez državljanstva palestinskog podrijetla ne može osigurati pristup liječenju koje je prilično neuobičajeno i/ili složeno te nadilazi takvu osnovnu zdravstvenu skrb.

49.

U nastavku ću objasniti zašto se s tim ne slažem.

1) UNRWA‑ina zadaća, općenito

50.

Za početak, podsjećam na to da se UNRWA uglavnom financira dobrovoljnim doprinosima država članica UN‑a. Stoga se njezin operativni kapacitet mijenja ovisno o periodičnim odlukama koje donose te države članice, koje se, naravno, s vremenom mogu mijenjati, ovisno o proračunskim ograničenjima i nizu drugih čimbenika. Međutim, prema mojem mišljenju, ta činjenica ne znači da se istodobno s tim operativnim kapacitetom mijenja i sama UNRWA‑ina zadaća. Naime, riječ je o dvama vrlo različitim pojmovima: „operativni kapacitet” odnosi se na dostupna „sredstva”, dok se „zadaća” odnosi na UNRWA‑inu „temeljnu svrhu” (ili smisao postojanja). Općenito govoreći, sredstva da se nešto učini često se mogu mijenjati, ali bi temeljna svrha nekako trebala biti vremenski fiksno utvrđena i održiva.

51.

Prema mojem mišljenju, upravo je tu temeljnu svrhu ili smisao postojanja UNRWA‑e, koja je vremenski fiksno utvrđena i održiva, Sud namjeravao obuhvatiti kad je na UNRWA‑inu „zadaću” uputio kao na relevantan element za utvrđivanje „je li UNRWA‑i postalo nemoguće osobi o kojoj je riječ osigurati uvjete za život na području djelovanja te agencije koji bi bili u skladu sa zadaćom koja joj je povjerena”, a stoga i za utvrđivanje primjenjuje li se klauzula o uključenju iz članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95. Pitanje ima li UNRWA dovoljno materijalnih sredstava na raspolaganju i pitanje njezina operativnog kapaciteta ne odnose se na opseg same zadaće, nego na (ne)mogućnost te agencije da provodi tu zadaću.

52.

U tom kontekstu podsjećam na to da, kao što je to istaknula Komisija, UNRWA‑ina zadaća (odnosno njezina temeljna svrha) nije određena ni u kakvom statutu, već proizlazi iz odgovarajućih rezolucija Opće skupštine UN‑a. Stoga se ta zadaća ne može izvesti samo iz jednog izvora. Osim toga, tekst koji se u različitim rezolucijama Opće skupštine UN‑a u tom pogledu upotrebljava prilično je općenit. Konkretno, u skladu s Rezolucijom br. 74/83 Opće skupštine UN‑a od 13. prosinca 2019., UNRWA‑ina je zadaća općenito „osigurati dobrobit, zaštitu i ljudski razvoj palestinskih izbjeglica”.

53.

Sud se oslonio na taj tekst u svojoj sudskoj praksi, u kojoj je naveo da je UNRWA osnovana radi zaštite i pružanja pomoći osobama koje su pri njoj registrirane „radi osiguranja [njihove] dobrobiti kao izbjeglic[a]” ( 33 ).

54.

Sud je naveo i da je, kao što to očito proizlazi iz teksta različitih rezolucija Opće skupštine UN‑a, cilj posebnog sustava koji se primjenjuje na osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla osigurati da ta skupina osoba i dalje prima zaštitu i da se tim osobama pruži djelotvorna zaštita ili pomoć, a ne da im se samo zajamči postojanje tijela ili agencije čija je zadaća pružati takvu pomoć ili zaštitu ( 34 ). Stoga se čini da Sud smatra da UNRWA‑ina zadaća obuhvaća pružanje djelotvorne (a ne samo apstraktne) zaštite ili pomoći osobama koje su pri njoj registrirane, s ciljem promicanja njihove „dobrobiti”.

55.

U kontekstu tih razmatranja sada ću analizirati što UNRWA‑ina „zadaća” konkretno obuhvaća u pogledu medicinskih ili zdravstvenih potreba takvih osoba.

2) UNRWA‑ina zadaća, konkretno u pogledu medicinskih ili zdravstvenih potreba

56.

Budući da UNRWA‑ina zadaća pružanja djelotvorne zaštite ili pomoći osobama koje su pri njoj registrirane nije jasno određena te je se ne može izvesti iz samo jednog izvora, Sud je na raspravi od stranaka i zainteresiranih stranaka zatražio da pojasne što UNRWA‑ina zadaća obuhvaća u pogledu medicinskih ili zdravstvenih potreba takvih osoba.

57.

Sve su stranke i zainteresirane stranke u svojim odgovorima uputile na ono što se navodi u Rezoluciji br. 74/83 Opće skupštine UN‑a od 13. prosinca 2019., iz koje zaključuju da je UNRWA‑ina zadaća pružati djelotvornu„pomoć kako bi ispunila osnovne zdravstvene […] potrebe”. Međutim, stranke i zainteresirane stranke taj su izraz shvatile različito.

58.

Naime, s jedne strane, tužitelj iz glavnog postupka, s kojim se Komisija slaže, naglasio je da nije važno razmatrati je li određena vrsta liječenja općenito obuhvaćena UNRWA‑inom zadaćom ili isključena iz nje. Potrebno je usvojiti svrhovit pristup te se zapravo usmjeriti na stupanj zaštite ili pomoći koji je potrebno priznati osobama bez državljanstva palestinskog podrijetla na UNRWA‑inu području djelovanja i u svakom slučaju zasebno ocijeniti, s obzirom na tu razinu, jesu li ispunjene određene medicinske ili zdravstvene potrebe osobe o kojoj je riječ. Vrsta liječenja, čak i ako je iznimno specijalizirana, nije relevantna.

59.

S druge strane, francuska je vlada tvrdila, kao što sam to već naveo u točki 48. ovog mišljenja, da „pomoć kako bi ispunila osnovne zdravstvene […] potrebe” obuhvaća samo pružanje osnovne, primarne zdravstvene skrbi ( 35 ). Ta vlada smatra da UNRWA nije odgovorna za pružanje liječenja koje je složenije ili specijalizirano.

60.

Ne slažem se s tim stajalištem. Čini mi se da francuska vlada miješa UNRWA‑inu zadaću pružanja djelotvorne pomoći kako bi ispunila osnovne medicinske ili zdravstvene potrebe (koja je osmišljena kako bi se, na temelju pristupa koji je usmjeren na cilj, a ne na sredstva, osiguralo ispunjavanje osnovnih medicinskih ili zdravstvenih potreba osoba koje su registrirane pri UNRWA‑i, neovisno o eventualnom sredstvu koje je potrebno za ostvarenje tog cilja) i dužnost pružanja osnovne zdravstvene skrbi, odnosno, dužnost da tim osobama stavi na raspolaganje određena minimalna zdravstvena sredstva (primjerice osiguravanjem pribora za prvu pomoć ili osnovnih lijekova, što nije složeno ili specijalizirano).

61.

U tom pogledu smatram, naravno, da UNRWA ne može osigurati pristup svakoj dostupnoj vrsti lijeka ili liječenju. Međutim, u skladu sa svojom zadaćom pružanja „pomoć[i] kako bi ispunila osnovne zdravstvene […] potrebe”, ona mora djelotvorno pomoći osobama koje su pri njoj registrirane da dobiju pristup zdravstvenoj skrbi ili liječenju koji su potrebni za ispunjavanje njihovih osnovnih zdravstvenih ili medicinskih potreba, osobito ako su ta skrb ili liječenje neophodni za sprečavanje zdravstvenog stanja koje bi bez njih moglo dovesti do nepoželjne posljedice u obliku smrti. Stupanj ozbiljnosti ili težine koji je u tom pogledu potreban kako bi se odredilo što podrazumijeva osnovna zdravstvena ili medicinska potreba objasnit ću u dijelu B u nastavku, u okviru svojeg odgovora na drugo pitanje. Međutim, već u ovoj fazi mogu navesti da, ako se osoba nalazi u situaciji koja je pitanje života ili smrti, kao što se čini da je to slučaj osobe SW ( 36 ), zbog toga što joj UNRWA ne može pružiti ili ne pruža djelotvornu pomoć u dobivanju pristupa zdravstvenoj skrbi ili liječenju koje zahtijeva njezina bolest ili stanje, tada treba smatrati da UNRWA ne može osigurati ispunjavanje osnovnih zdravstvenih ili medicinskih potreba te osobe, a stoga ni uvjete za život na području djelovanja te agencije koji bi bili u skladu sa zadaćom koja joj je povjerena.

62.

Da pojasnim, slažem se da je liječenje kojem osoba SW treba imati pristup donekle složeno i/ili specijalizirano. Informacije navedene u spisu upućuju na to da osobi SW nisu potrebne samo transfuzije krvi, nego i da treba uzimati poseban lijek koji je dostupan samo uz određen trošak (za koji UNRWA tvrdi da ga ne može pokriti). Prema mojem mišljenju, složenost liječenja, njegova skupoća ili specijalizirana priroda ipak nisu relevantni za opseg same UNRWA‑ine zadaće, nego za pitanje može li ta agencija ispuniti svoju zadaću ili ne ( 37 ).

63.

U tom pogledu podsjećam na to da, kako bi se odredilo je li UNRWA‑i postalo nemoguće osobi o kojoj riječ osigurati uvjete za život na području djelovanja te agencije koji bi bili u skladu sa zadaćom koja joj je povjerena, nadležna upravna ili pravosudna tijela moraju procijeniti hoće li dotična osoba konkretno moći uživati potrebnu zaštitu ili pomoć ( 38 ). Činjenica da UNRWA uopće ne može pružati potrebnu zaštitu ili pomoć kako bi ispunila osnovne medicinske ili zdravstvene potrebe dotične osobe ili da to može činiti, ali ne djelotvorno (primjerice zbog toga što lijek ili liječenje nisu lako dostupni ili UNRWA nema dovoljno financijskih ili proračunskih sredstava) relevantna je za pitanje može li se takva nemogućnost utvrditi, ali se zbog nje ta situacija ne može isključiti iz opsega UNRWA‑ine zadaće ( 39 ).

4.   Zaključak o prvom pitanju

64.

S obzirom na upravo donesene zaključke, smatram da dva kriterija navedena u točki 34. ovog mišljenja, koja se upotrebljavaju za određivanje je li UNRWA‑ina zaštita ili pomoć „prestala” u smislu članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95, mogu biti ispunjena u situaciji u kojoj osoba bez državljanstva palestinskog podrijetla, koja ostvaruje UNRWA‑inu zaštitu ili pomoć, na području djelovanja te agencije ne može dobiti pristup liječenju koje zahtijeva njezino zdravstveno stanje. Stoga takva situacija može biti obuhvaćena područjem primjene klauzule o uključenju utvrđene u toj odredbi te nije isključena iz njega.

65.

Prema mojem mišljenju, to tumačenje potkrepljuju praktična razmatranja. Naime, kad bi Sud odlučio drukčije, ne samo da osoba koja se nalazi u situaciji osobe SW tada ne bi imala ipso facto pravo na povlastice iz te direktive (na temelju klauzule o uključenju iz članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95), nego bi joj također bilo onemogućeno podnijeti zahtjev za status „izbjeglice” na temelju bilo koje druge odredbe Direktive 2011/95 jer bi u skladu s klauzulom o isključenju sadržanom u toj direktivi bila isključena iz cijele te direktive. Drugim riječima, ta bi se osoba našla u nepovoljnijoj situaciji od situacije drugih tražitelja azila (onih na koje se članak 12. stavak 1. točka (a) Direktive 2011/95 ne primjenjuje) jer bi se te druge osobe barem mogle pozvati na te opće uvjete za dobivanje statusa izbjeglice, dok ona to ne bi mogla učiniti. To bi rješenje, prema mojem mišljenju, bilo očito protivno cilju članka 1. odjeljka D Ženevske konvencije, na koji sam podsjetio u točki 27. ovog mišljenja, a koji se sastoji u osiguravanju zaštite i pomoći osobama bez državljanstva palestinskog podrijetla.

66.

S obzirom na navedeno, smatram da potvrdan odgovor na prvo pitanje ne znači da sve osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla koje se jednostavno žale na zdravstvenu skrb koju primaju (ili ne primaju) na UNRWA‑inu području djelovanja imaju ipso facto pravo na priznavanje statusa izbjeglice na temelju Direktive 2011/95. Sada ću to objasniti detaljnije s obzirom na drugo pitanje.

B. Drugo pitanje: kada se klauzula o uključenju primjenjuje u zdravstvenim situacijama?

67.

Sud koji je uputio zahtjev drugim pitanjem dvoji koje kriterije nacionalni sudovi trebaju primijeniti kako bi odredili koje su situacije, među kojima je i ona u kojoj osoba bez državljanstva palestinskog podrijetla, koja ostvaruje UNRWA‑inu „zaštitu ili pomoć”, tvrdi da na UNRWA‑inu području djelovanja ne može dobiti pristup zdravstvenoj skrbi ili liječenju koje zahtijeva njezino zdravstveno stanje, obuhvaćene područjem primjene klauzule o uključenju iz članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95.

68.

Odmah ću iznijeti tri važne napomene.

69.

Kao prvo, želim reći par riječi o rješenju koje predlaže francuska vlada. Prema mišljenju te vlade, slučaj kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku ne bi se smio rješavati uzimajući u obzir klauzulu o uključenju iz članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95, nego pozivanjem samo na nacionalne odredbe ( 40 ) kojima se, u određenim ograničenim okolnostima, državljanima trećih zemalja ili osobama bez državljanstva omogućuje ostanak na državnom području država članica zbog, među ostalim, njihova zdravlja.

70.

U potporu tom zaključku francuska vlada upućuje na uvodnu izjavu 15. Direktive 2011/95, u kojoj se podsjeća na to da države članice takvim osobama mogu dopustiti ostanak na njihovu državnom području zbog osobnih ili humanitarnih razloga na diskrecijskoj ocjeni. U istoj se uvodnoj izjavi navodi da pojedinci koji ostvaruju tu mogućnost nisu obuhvaćeni tom direktivom.

71.

Prema mojem mišljenju i suprotno onomu što tvrdi ta vlada, tu se uvodnu izjavu ne može tumačiti na način da osoba mora biti isključena iz područja primjene Direktive 2011/95 kad god bi se mogla pozvati na nacionalne odredbe kojima se odobrava pravo na ostanak zbog osobnih ili humanitarnih razloga. U njoj se zapravo samo navodi da osoba, ako joj doista jest odobreno takvo pravo na ostanak, nije obuhvaćena područjem primjene te direktive. Iz toga slijedi da, osim u tom određenom nizu okolnosti, nadležna upravna ili pravosudna tijela moraju najprije provjeriti ima li osoba o kojoj je riječ pravo na međunarodnu zaštitu (ili, ako je riječ o osobi bez državljanstva palestinskog podrijetla, je li obuhvaćena područjem primjene klauzule o uključenju iz članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95) te, samo ako nema, potom trebaju razmotriti može li ona ostvariti zaštitu zbog osobnih ili humanitarnih razloga na temelju nacionalnog prava. Ne vidim stoga zašto bi ta vrsta zaštite trebala imati prednost, kao što to predlaže francuska vlada, pred prvonavedenom vrstom zaštite.

72.

Kao drugo, kako bi se utvrdilo je li UNRWA‑ina zaštita ili pomoć „prestala” u smislu članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95, potrebno je provesti činjeničnu i pravnu ocjenu. Kad je riječ o činjeničnoj ocjeni, podsjećam na to da je, kao što sam to već naveo u točki 34. ovog mišljenja, tu ocjenu potrebno provesti u svakom slučaju zasebno, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti, koje mogu biti povezane s osobom o kojoj je riječ (među ostalim s njezinim zdravstvenim stanjem, liječenjem koje joj je potrebno i, uz pomoć stručnjaka, stvarnim posljedicama koje bi trpjela ako ne primi to liječenje) ili mogu biti kontekstualne prirode, uključujući osobito pitanje bi li potrebna zdravstvena skrb ili liječenje bili dostupni u državama članicama i konkretnu situaciju države ili država u kojima UNRWA djeluje ( 41 ). To je, prema mojem mišljenju, prilično važna činjenica: u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u ovom predmetu, uvjeti u kojima osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla žive u cijelom Libanonu, kao i uvjeti u kojima živi sama osoba SW, doista su relevantni za pitanje je li UNRWA‑ina zaštita ili pomoć „prestala”.

73.

U ovom slučaju to znači da, kako bi se ocijenilo ima li osoba SW pravo na povlastice iz Direktive 2011/95, u obzir treba uzeti liječenje koje joj mogu osigurati izravno UNRWA ili libanonski zdravstveni sustav uz pomoć te agencije s obzirom na to da je registrirana pri UNRWA‑i u Libanonu. U širem smislu UNRWA‑ino djelovanje (ili nedjelovanje) nije moguće izdvojiti iz konteksta u kojem to tijelo djeluje ( 42 ).

74.

Kao treće, kad je riječ o pravnoj ocjeni, slažem se s belgijskom i francuskom vladom da svaki zdravstveni problem ili stanje za koje liječenje nije dostupno na području na kojem UNRWA djeluje ne može dovesti do zaključka da je „zaštita ili pomoć” tog tijela prestala. Potrebno je utvrditi prag težine te je, prema mojem mišljenju, samo u iznimnim situacijama dopušteno kretanje s jednog područja zaštite (UNRWA‑ino područje djelovanja) na drugo (država članica). Da to nije slučaj, lako bi se mogla stvoriti situacija u kojoj bi bilo koja osoba na koju se primjenjuje klauzula o isključenju iz članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95 i koja smatra da zdravstvena skrb ili liječenje koje je primila (ili bi mogla primiti) na UNRWA‑inu području djelovanja nisu jednako djelotvorni ili ne ispunjavaju standarde kao oni koje bi mogla primiti u državi članici, mogla tvrditi da joj je ta agencija „prestala” pružati „zaštitu ili pomoć” te bi joj se mogao priznati status izbjeglice na temelju Direktive 2011/95.

75.

Stoga prag težine mora biti dovoljno visok kako bi djelovao kao ograničavajući čimbenik i kako bi se izbjegli takvi slučajevi „slobodnog odabira”, kao i situacija „preplavljenosti” bezbrojnim zahtjevima za azil koje bi podnosile osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla. Istodobno, ako je prag težine „previsok”, osobi bi se praktički onemogućilo pozivanje na klauzulu o uključenju iz članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95, uključujući u okolnostima u kojima su takvoj osobi povrijeđena prava utvrđena Poveljom, kao što su, konkretno, pravo na ljudsko dostojanstvo, pravo na život te pravo na slobodu od mučenja ili ponižavajućeg postupanja ili kazne ( 43 ), od kojih se ne može odstupiti ( 44 ). Stoga je potrebno postići odgovarajuću ravnotežu.

76.

S obzirom na navedena pojašnjenja, podsjećam na to da, kao što sam to objasnio u dijelu A ovog mišljenja, kako bi se smatralo da je UNRWA‑ina „zaštita ili pomo攄prestala”, moraju biti ispunjena dva kriterija: tužiteljeva osobna sigurnost mora biti ozbiljno ugrožena (prvi kriterij) te UNRWA mora biti u nemogućnosti osigurati joj uvjete za život na tom području koji bi bili u skladu sa zadaćom koja joj je povjerena (drugi kriterij).

77.

Dok je, u situaciji kao što je ona u glavnom postupku, za drugi kriterij u biti potrebno utvrditi je li UNRWA‑i postalo nemoguće osigurati ispunjavanje osnovnih medicinskih i zdravstvenih potreba te osobe ako ostane na području djelovanja te agencije, prvi se kriterij, prema mojem mišljenju, može raščlaniti na tri zahtjeva. Kao prvo, mora(ju) postojati prijetnja(e) za sigurnost osobe o kojoj je riječ, a to je, u takvoj situaciji, prirodno nastalo zdravstveno stanje te osobe (unutarnja prijetnja) koje je pogoršano vanjskim čimbenicima. Kao drugo, te prijetnje moraju biti takve da se može utvrditi „ozbiljna ugroženost” osobne sigurnosti (drugim riječima, one ne mogu biti samo hipotetske te moraju biti dovoljno stvarne). Kao treće, šteta koju bi osoba pretrpjela da ostane na UNRWA‑inu području djelovanja mora biti dovoljno ozbiljna (inače se te prijetnje ne može smatrati dovoljno ozbiljnima da utječu na „osobnu sigurnost”).

78.

U tom mi se kontekstu čini jasnim da je u pogledu tog trećeg zahtjeva potrebno utvrditi određeni prag koji se odnosi na ozbiljnost štete. Isto je tako određeni prag potrebno utvrditi i za drugi kriterij, koji zahtijeva da se povuče granica između situacija u kojima se može smatrati da su osnovne medicinske i zdravstvene potrebe osobe ispunjene i situacija u kojima se to ne može smatrati. Naime, prema mojem se mišljenju „osnovnim” medicinskim i zdravstvenim potrebama mogu se smatrati samo određene, temeljne medicinske i zdravstvene potrebe koje bi, ako se ne ispune, dovele do smrti ili visokog stupnja štete. Iz toga slijedi da s obzirom na taj kriterij fokus također mora biti na visokom stupnju štete.

79.

Kad je riječ o pitanju što se može smatrati „visokim stupnjem štete”, podsjećam na to da se u uvodnoj izjavi 16. Direktive 2011/95 navodi važnost poštovanja temeljnih prava priznatih Poveljom ( 45 ), kako se tumače u sudskoj praksi Suda i, na temelju članka 52. stavka 3. Povelje, u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) koja se odnosi na istovjetna prava. Nesporno je i da je članak 4. Povelje, kojim se štite pravo na život i sloboda od mučenja ili ponižavajućeg postupanja ili kazne, istovjetan članku 3. EKLJP‑a ( 46 ).

80.

Kad je riječ o potonjoj odredbi, iz sudske prakse ESLJP‑a jasno proizlazi da je bol koja je uzrokovana prirodno nastalom fizičkom ili mentalnom bolešću dovoljno ozbiljna ( 47 ) ako osobito postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi, iako ne postoji neposredna opasnost od smrti, zbog nepostojanja odgovarajućeg liječenja ili zbog nedostatka pristupa njemu osoba o kojoj je riječ bila suočena sa stvarnom opasnosti od teškog, brzog i nepovratnog pogoršanja svojeg zdravlja koje uzrokuje intenzivne boli ili od znatnog smanjenja svojeg očekivanog životnog vijeka.

81.

Smatram da se na isti prag treba pozvati u ovom predmetu. Treba smatrati da je osoba suočena s ozbiljnom opasnosti od visokog stupnja štete i da njezine osnovne medicinske ili zdravstvene potrebe nisu ispunjene ako i. za nju postoji neposredna opasnost od smrti ili ii. postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi, iako ne postoji neposredna opasnost od smrti, zbog nepostojanja odgovarajućeg liječenja ili zbog nedostatka pristupa njemu ona bila suočena sa stvarnom opasnosti od teškog, brzog i nepovratnog pogoršanja svojeg zdravlja koje uzrokuje intenzivne boli ili od znatnog smanjenja svojeg očekivanog životnog vijeka.

82.

Riječ je o prilično visokom pragu. Valja navesti da se taj prag temelji isključivo na stupnju štete s kojom bi osoba o kojoj je riječ bila ozbiljno ili stvarno suočena, neovisno o vrsti zdravstvenog stanja o kojem je riječ i njegovoj rijetkosti ili uobičajenosti.

83.

Naposljetku, dodajem da je prag koji sam upravo predložio, prema mojem mišljenju, usko povezan s poštovanjem ljudskog dostojanstva. Podsjećam na to da iz uvodne izjave 16. Direktive 2011/95 jasno proizlazi da se tom direktivom „posebno” nastoji osigurati puno poštovanje ljudskog dostojanstva. Nadalje, Sud je već uputio na ljudsko dostojanstvo u svojoj presudi u predmetu Bundesrepublik Deutschland (Status izbjeglice osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla), u kojoj je naveo da se ne može smatrati da je osoba bila prisiljena napustiti UNRWA‑ino područje djelovanja ako je ondje mogla sigurno boraviti, u dostojnim životnim uvjetima i bez izloženosti opasnosti od vraćanja na područje njezina uobičajenog boravišta toliko dugo dok se ondje ne može sigurno vratiti ( 48 ).

84.

Komisija i tužitelj iz glavnog postupka smatraju da je pitanje bi li osoba registrirana pri UNRWA‑i mogla boraviti „u dostojnim životnim uvjetima” na području djelovanja te agencije relevantno za procjenu je li suočena s ozbiljnom ili stvarnom opasnosti od visokog stupnja štete i hoće li njezine osnovne medicinske i zdravstvene potrebe biti ispunjene.

85.

Slažem se s tim pristupom. Prema mojem mišljenju, prag koji sam utvrdio u točki 81. ovog mišljenja samo je detaljniji izraz istog zahtjeva ( 49 ).

V. Zaključak

86.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska) odgovori na sljedeći način:

1.

Članak 12. stavak 1. točku (a) Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite

treba tumačiti na način da sigurnost osobe koja ostvaruje UNRWA‑inu zaštitu ili pomoć može biti ozbiljno ugrožena i da se ona može nalaziti u situaciji u kojoj joj ta agencija ne može osigurati uvjete za život koji bi bili u skladu sa zadaćom koja joj je povjerena ako boluje od medicinskog stanja i ne može dobiti pristup potrebnom liječenju ili skrbi na UNRWA‑inu području djelovanja.

2.

Članak 12. stavak 1. točku (a) Direktive 2011/95

treba tumačiti na način da u takvoj situaciji treba dokazati da je osoba o kojoj je riječ suočena s ozbiljnom opasnosti od visokog stupnja štete i da UNRWA ne može osigurati ispunjavanje njezinih osnovnih medicinskih i zdravstvenih potreba ako ostane na području djelovanja te agencije. Oba su zahtjeva ispunjena ako se dokaže da, ako ostane na tom području, i. za nju postoji neposredna opasnost od smrti ili ii. postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi, iako ne postoji neposredna opasnost od smrti, zbog nedostatka pristupa odgovarajućem liječenju ili skrbi ona bila suočena sa stvarnom opasnosti od teškog, brzog i nepovratnog pogoršanja svojeg zdravlja koje uzrokuje intenzivne boli ili od znatnog smanjenja svojeg očekivanog životnog vijeka.


( 1 ) Izvorni jezik: engleski

( 2 ) Krajem 2021. UNRWA‑inim mandatom bilo je obuhvaćeno 5,8 milijuna palestinskih izbjeglica, dok se 21,3 milijuna izbjeglica nalazilo pod zaštitom Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) (vidjeti UNHCR, 16. lipnja 2022., „Global displacement hits another record, capping decade‑long rising trend”, dostupno na internetskoj adresi: https://www.unhcr.org/news/press/2022/6/62a9d2b04/unhcr‑global‑displacement‑hits‑record‑capping‑decade‑long‑rising‑trend.html).

( 3 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (preinačena) (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248. i ispravak SL 2020., L 76, str. 37.)

( 4 ) Vidjeti presude od 17. lipnja 2010., Bolbol (C‑31/09, EU:C:2010:351; u daljnjem tekstu: presuda u predmetu Bolbol); od 19. prosinca 2012., Abed El Karem El Kott i dr. (C‑364/11, EU:C:2012:826; u daljnjem tekstu: presuda u predmetu Abed El Karem El Kott i dr.); od 25. srpnja 2018., Alheto (C‑585/16, EU:C:2018:584; u daljnjem tekstu: presuda u predmetu Alheto); od 13. siječnja 2021., Bundesrepublik Deutschland (Status izbjeglice osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla) (C‑507/19, EU:C:2021:3; u daljnjem tekstu: presuda u predmetu Bundesrepublik Deutschland (Status izbjeglice osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla)) i od 3. ožujka 2022., Secretary of State for the Home Department (Status izbjeglice osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla) (C‑349/20, EU:C:2022:151; u daljnjem tekstu: presuda u predmetu Secretary of State for the Home Department (Status izbjeglice osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla)). Nekoliko se tih presuda odnosi na tumačenje članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive Vijeća 2004/83/EZ od 29. travnja 2004. o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita te o sadržaju odobrene zaštite (SL 2004., L 304, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 64.), koja je stavljena izvan snage i zamijenjena Direktivom 2011/95. Međutim, budući da je ta odredba jednaka članku 12. stavku 1. točki (a) te direktive, upućivat ću na presude koje se odnose na bilo koji od tih dvaju instrumenata koje pritom neću razlikovati.

( 5 ) Konvencija o statusu izbjeglica, potpisana u Ženevi 28. srpnja 1951. (Zbornik međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 189., br. 2545., 1954., str. 150.), stupila je na snagu 22. travnja 1954. Dopunjena je i izmijenjena Protokolom o statusu izbjeglica sklopljenom u New Yorku 31. siječnja 1967., koji je stupio na snagu 4. listopada 1967. (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija).

( 6 ) U zahtjevu za prethodnu odluku upotrebljava se izraz „tercijarna razina zdravstvene skrbi”. Kao što su to na raspravi objasnile stranke i zainteresirane stranke, taj izraz treba shvatiti kao upućivanje na zdravstvenu skrb koja uključuje naprednu i složenu dijagnostiku, postupke i liječenje.

( 7 ) U skladu s uvodnom izjavom 3. Direktive 2011/95 Unijin sustav azila temelji se na „punoj i sveobuhvatnoj primjeni Ženevske konvencije” te se u brojnim odredbama te direktive upućuje na odredbe te konvencije ili se preuzima njezin sadržaj. Nadalje, člankom 18. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) propisuje se da je „[z]ajamčeno […] pravo na azil, uz poštovanje pravila iz Ženevske konvencije” te, u skladu s člankom 78. stavkom 1. UFEU‑a, zajednička politika azila „mora biti u skladu” s tom konvencijom. Iz toga slijedi da, iako Europska unija nije potpisnica Ženevske konvencije, pravni okvir EU‑a koji se odnosi na azil treba tumačiti na način koji je u skladu s tom konvencijom (vidjeti u tom smislu i presudu u predmetu Bolbol, t. 37.).

( 8 ) Vidjeti u tom smislu presudu u predmetu Alheto, t. 87. Sud je u toj presudi klauzulu o isključenju definirao kao „osnovu za isključenje statusa izbjeglice”, a klauzulu o uključenju kao „osnovu za prestanak primjene te osnove za isključenje”. Radi jednostavnosti dajem prednost upotrebi izraza „klauzula o isključenju” i „klauzula o uključenju”.

( 9 ) Klauzula o isključenju primjenjuje se samo na osobe koje su doista ostvarivale zaštitu ili pomoć koju pruža UNRWA. Ne može obuhvaćati osobe koje ispunjavaju ili su ispunjavale uvjete za primanje zaštite ili pomoći te agencije, ali koje je u stvarnosti nisu primile (vidjeti presudu u predmetu Bolbol, t. 51.).

( 10 ) Vidjeti presudu u predmetu Abed El Karem El Kott i dr., t. 71.

( 11 ) Konkretno, osoba o kojoj je riječ ne treba dokazati osnovani strah od proganjanja u smislu članka 2. točke (d) Direktive 2011/95. Međutim, nacionalna tijela ipak trebaju provjeriti je li ta osoba obuhvaćena bilo kojom osnovom za isključenje utvrđenom u članku 12. stavku 1. točki (b), članku 12. stavku 2. i članku 12. stavku 3. te direktive (vidjeti u tom smislu presudu u predmetu Alheto, t. 86. i navedenu sudsku praksu). Nadalje, osoba svejedno treba podnijeti zahtjev za priznavanje statusa izbjeglice. Stoga činjenica da osobe o kojima je riječ imaju ipso facto pravo na povlastice iz Direktive 2011/95 ne podrazumijeva bezuvjetno pravo na status izbjeglice (vidjeti presudu u predmetu Abed El Karem El Kott i dr., t. 75.).

( 12 ) C‑585/16, EU:C:2018:327, t. 36.

( 13 ) Člankom 1. odjeljkom D Ženevske konvencije ne upućuje se konkretno na UNRWA‑u. Umjesto toga se općenitije navode „tijela ili agencij[e] Ujedinjenih naroda, osim [UNHCR‑a]”.

( 14 ) Vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice E. Sharpston u predmetu Bolbol (C‑31/09, EU:C:2010:119, t. 41.).

( 15 ) Ibidem, t. 43.

( 16 ) Vidjeti točku 21. ovog mišljenja.

( 17 ) Vidjeti presudu u predmetu Abed El Karem El Kott i dr., t. 62.

( 18 ) Ibid., t. 68.

( 19 ) Vidjeti primjerice slobodu vjeroispovijesti (članak 4. Ženevske konvencije); pristup sudovima, pravnu pomoć i oslobađanje od cautio judicatum solvi (članak 16.); javnu pomoć (članak 23.); te radno zakonodavstvo i socijalno osiguranje (članak 24. stavak 1.).

( 20 ) Vidjeti presudu u predmetu Abed El Karem El Kott i dr., t. 56.

( 21 ) Ibid., t. 58. i 59. Radi cjelovitosti dodajem da je Sud naveo da se, naravno, sama neprisutnost na takvom području ili sama dobrovoljna odluka o njegovu napuštanju ne može smatrati prestankom zaštite ili pomoći.

( 22 ) U tom pogledu treba uzeti u obzir relevantne činjenice koje su postojale ne samo u trenutku kada je ta osoba napustila UNRWA‑ino područje djelovanja nego i u trenutku kada nadležna upravna ili pravosudna tijela razmatraju zahtjev za priznavanje statusa izbjeglice odnosno odluku o nepriznavanju navedenog statusa (vidjeti presudu u predmetu Secretary of State for the Home Department (Status izbjeglice osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla), t. 58.).

( 23 ) Vidjeti presudu u predmetu Abed El Karem El Kott i dr., t. 63.

( 24 ) Primjerice, u situacijama o kojima je riječ u postupcima u kojima je donesena presuda u predmetu Abed El Karem El Kott i dr., osobe o kojima je riječ vrijeđali su, zlostavljali, proizvoljno uhitili, mučili ili ponižavali libanonski vojnici te su im domovi spaljeni ili oštećeni i/ili su primili prijetnje smrću.

( 25 ) Prema mojem shvaćanju, belgijska vlada smatra da su u načelu relevantne samo prijetnje ili nedostaci koji utječu na osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla kao skupinu ili prijetnje ili nedostaci koji su sustavne prirode (za razliku od pojedinačnih ili izoliranih prijetnji). Prema mojem mišljenju, tako usko tumačenje nije pravilno. Naime, kad bi se prihvatio pristup te vlade, tada bi pojedinačna ocjena koju nacionalna tijela trebaju provesti postala besmislena. Nadalje, Sud je već potvrdio da je dostatno dokazati da je UNRWA stvarno prestala pružati pomoć ili zaštitu, neovisno o razlozima, koji uključuju „objektivn[e] razlog[e] ili razlog[e] povezan[e] s njezinom pojedinačnom situacijom” (vidjeti presudu u predmetu Secretary of State for the Home Department (Status izbjeglice osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla), t. 72.).

( 26 ) Ibid., t. 24. i 50.

( 27 ) Kao što je to istaknuo tužitelj iz glavnog postupka, „zdravlje” i „invaliditet” navedeni su u dijelu „Osobne okolnosti”, na temelju kojih osoba bez državljanstva palestinskog podrijetla može imati pravo na stjecanje statusa izbjeglice, u Smjernicama UNHCR‑a o međunarodnoj zaštiti br. 13, t. 24.

( 28 ) Prema mojem mišljenju, važno je da takvi vanjski čimbenici pogoršavaju zdravstveno stanje osobe. Smatram da je drukčije kad ne postoji apsolutno nikakvo liječenje ni zdravstvena skrb koja bi ublažila bol ili patnju osobe, ili ako ta osoba jednostavno odbija potrebno liječenje (u kojem slučaju je čimbenik koji pogoršava njezino stanje unutarnji, a ne vanjski).

( 29 ) Vidjeti presudu u predmetu Secretary of State for the Home Department (Status izbjeglice osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla), t. 70. i 71.

( 30 ) Dodajem da se sudska praksa Suda na kojoj te vlade temelje svoje argumente, u kojoj se u biti navodi da se osobi koja boluje od teške bolesti ne mora odobriti međunarodna zaštita samo na temelju toga što ne može dobiti primjeren liječnički tretman u svojoj državi podrijetla, osim ako je riječ o namjernom uskraćivanju njezina liječenja (vidjeti presudu od 18. prosinca 2014., M’Bodj (C‑542/13, EU:C:2014:2452, t. 36.), ne odnosi na osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla, nego na druge tražitelje azila. Kao što sam to naveo u točkama 26. do 28. ovog mišljenja, osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla ne nalaze se u istoj situaciji niti se na njih primjenjuju isti zahtjevi kao na druge tražitelje azila.

( 31 ) Vidjeti točku 21. ovog mišljenja.

( 32 ) Vidjeti presudu u predmetu Bundesrepublik Deutschland (Status izbjeglice osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla), t. 67.

( 33 ) Vidjeti presude u predmetu Alheto, t. 84., i u predmetu Bundesrepublik Deutschland (Status izbjeglice osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla), t. 48.

( 34 ) Vidjeti u tom smislu presudu u predmetu Abed El Karem El Kott i dr., t. 60.

( 35 ) Napominjem da se, u skladu s UNRWA‑inim dopisom od 22. rujna 2021. UNHCR‑u, u kojem se opisuju UNRWA‑in mandat i usluge (dostupan na sljedećoj internetskoj adresi: https://www.unrwa.org/resources/about‑unrwa/UNRWA_letter_to_UNHCR), čini da UNRWA‑ine usluge uključuju, među ostalim, pružanje osnovnog obrazovanja i primarne zdravstvene skrbi. Stoga se na prvi pogled čini da tercijarna zdravstvena skrb nije obuhvaćena, ali ta praznina, prema mojem mišljenju, ne dovodi nužno do niječnog odgovora na prvo pitanje.

( 36 ) Naravno, na nacionalnom je sudu da to provjeri.

( 37 ) Vidjeti t. 51. i 52. ovog mišljenja.

( 38 ) Vidjeti presudu u predmetu Bundesrepublik Deutschland (Status izbjeglice osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla), t. 55. i 56.

( 39 ) U suprotnom bi doista, kao što je to istaknula Komisija, razmatranja povezana s, primjerice, proračunskim ograničenjima, koja su relevantna za procjenu može li UNRWA konkretno pružiti djelotvornu zaštitu ili pomoć, sama postala razlog zbog kojeg se ne može smatrati da je ta zaštita ili pomoć „prestala” u smislu članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95.

( 40 ) Francuska vlada u tom je pogledu uputila na članak L425‑9. Zakonika o ulasku i boravku stranih državljana i pravu na azil.

( 41 ) Doista, Sud je naveo da se „uloga države u kojoj UNRWA djeluje također može pokazati odlučujućom za učinkovito ispunjavanje zadaće tog tijela i osiguravanje dostojnih životnih uvjeta dotičnim osobama” (vidjeti presudu u predmetu Secretary of State for the Home Department (Status izbjeglice osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla), t. 82. i 83.). Napominjem da je Sud u toj presudi također smatrao da potreba da se uzmu u obzir sve relevantne pojedinačne okolnosti, uključujući one koje se odnose na državu(e) u kojima UNRWA djeluje, proizlazi izravno iz članka 4. stavka 3. Direktive 2011/95 (vidjeti točku 54. te presude). U toj se odredbi navode čimbenici koje nadležna upravna ili pravosudna tijela trebaju uzeti u obzir kad god ocjenjuju zahtjev za međunarodnu zaštitu.

( 42 ) Jednostavan je primjer toga činjenica da je jasno da rat u državi u kojoj UNRWA djeluje može izravno utjecati na UNRWA‑inu mogućnost ili nemogućnost pružanja „zaštite ili pomoći” u smislu članka 12. stavka 1. točke (a) Direktive 2011/95. Dodajem da je Sud u točki 80. presude u predmetu Secretary of State for the Home Department (Status izbjeglice osobe bez državljanstva palestinskog podrijetla) također naveo da bi pomoć koju pružaju dionici civilnog društva poput nevladinih organizacija valjalo uzeti u obzir pod uvjetom da između njih i UNRWA‑e postoji formalna i kontinuirana suradnja u okviru koje ti dionici pomažu UNRWA‑i u ispunjavanju njezine zadaće.

( 43 ) Vidjeti članke 1., 2. i 4. Povelje.

( 44 ) Sud je primjerice naveo da zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne propisana u članku 4. Povelje ima apsolutni karakter (vidjeti presudu od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 85.).

( 45 ) Vidjeti i presudu u predmetu Bobol, t. 38. i navedenu sudsku praksu.

( 46 ) Vidjeti presudu od 22. studenoga 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje – Medicinski kanabis) (C‑69/21, EU:C:2022:913, t. 65. i navedena sudska praksa) (u daljnjem tekstu: presuda u predmetu Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje – Medicinski kanabis)).

( 47 ) Vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a od 13. prosinca 2016., Paposhvili protiv Belgije, CE:ECHR:2016:1213JUD004173810, t. 178. i 183. Vidjeti i presudu u predmetu Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje – Medicinski kanabis), t. 63. i 66. Ta se sudska praksa odnosi na situacije koje uključuju udaljavanje teško bolesne osobe. Ipak smatram da je relevantna za potrebe ovog predmeta.

( 48 ) Vidjeti točku 54. te presude i navedenu sudsku praksu.

( 49 ) Sud se u točkama 63. i 71. presude Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje – Medicinski kanabis) pozvao i na dvodijelni prag koji sam naveo i na pojam „ljudskog dostojanstva”.

Top