1.

Zahtjevi za prethodnu odluku koje je uputio Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka) osobito se odnose na tumačenje članka 157. UFEU‑a te članka 2. stavka 1. točke (b) i članka 4. prvog stavka Direktive 2006/54/EZ ( 2 ).

2.

Ti su zahtjevi upućeni u okviru sporova između osoba IK (predmet C‑184/22) i CM (predmet C‑185/22) ( 3 ), dviju njegovateljica zaposlenih u nepunom radnom vremenu (u daljnjem tekstu: tužiteljice), s jedne strane, te njihova poslodavca, društva KfH Kuratorium für Dialyse und Nierentransplantation e.V. (u daljnjem tekstu: tuženik), s druge strane, u pogledu njihova prava na dodatke na plaću za prekovremeni rad obavljen povrh radnog vremena koje je dogovoreno u njihovim ugovorima o radu.

3.

U skladu sa zahtjevom Suda, ovo će se mišljenje usredotočiti na analizu drugog prethodnog pitanja točke (a) u obama predmetima, koje je u njima sastavljeno na istovjetan način. Ta se pitanja odnose na ocjenu postojanja neizravne diskriminacije u smislu Direktive 2006/54 i, konkretnije, na načine na koje se uzimaju u obzir statistički podaci kako bi se utvrdilo stavlja li se nekom odredbom u posebno nepovoljan položaj osobe jednog spola u odnosu na osobe drugog spola.

4.

Ovim se predmetima Sudu pruža prilika da dodatno pojasni odgovarajuću metodologiju, odnosno treba li ispitati samo statističke podatke koji se odnose na skupinu osoba koje su nacionalnom mjerom o kojoj je riječ stavljene u nepovoljniji položaj ili pak treba uputiti i na podatke o skupini osoba na koju se ne primjenjuje ta mjera.

5.

U skladu s uvodnom izjavom 30. Direktive 2006/54:

„Donošenje pravila o teretu dokaza igra značajnu ulogu u osiguravanju učinkovite provedbe načela jednakog postupanja. Stoga bi prema odluci Suda trebalo donijeti odredbe kojima bi se teret dokaza u slučajevima gdje postoji pretpostavka diskriminacije prebacio na tuženika, osim u postupcima u kojima sud ili drugo nacionalno nadležno tijelo istražuje činjenično stanje. Ipak, treba pojasniti da procjena činjenica iz kojih se može pretpostaviti postojanje izravne ili neizravne diskriminacije ostaje u nadležnosti odgovarajućeg nacionalnog tijela u skladu s nacionalnim pravom i praksom. Nadalje, države članice mogu u odgovarajućoj fazi postupka uvesti pravila o dokazivanju koja su povoljnija za tužitelje.”

6.

U članku 1. te direktive, naslovljenom „Cilj”, navodi se:

„Cilj je ove Direktive osigurati provedbu načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada.

Ona u tu svrhu sadrži odredbe za provedbu načela jednakog postupanja s obzirom na:

[…]

(b) radne uvjete, uključujući plaću;

[…]

Ona također sadrži odredbe koje osiguravaju učinkovitiju provedbu tog načela uspostavom odgovarajućih postupaka.”

7.

U članku 2. te direktive, naslovljenom „Definicije”, stavkom 1. točkom (a) predviđa se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

8.

Člankom 4. te direktive, naslovljenim „Zabrana diskriminacije”, određuje se:

„Uklanja se svaka izravna i neizravna diskriminacija na temelju spola s obzirom na sve aspekte i uvjete nagrađivanja za isti rad odnosno rad kojemu je pripisana jednaka vrijednost.

Osobito ako se za određivanje plaće koristi sustav klasifikacije radnih mjesta, on se mora temeljiti na istim kriterijima za muškarce i žene i biti sastavljen tako da isključuje svaku diskriminaciju na temelju spola.”

9.

U članku 14. Direktive 2006/54, naslovljenom „Zabrana diskriminacije”, stavak 1. točka (c) glasi kako slijedi:

„Zabranjuje se izravna i neizravna diskriminacija na temelju spola u javnom i privatnom sektoru, uključujući javna tijela, s obzirom na:

[…]

10.

U članku 4. Gesetza über Teilzeitarbeit und befristete Arbeitsverträge (Teilzeit- und Befristungsgesetz) (Zakon o radu u nepunom radnom vremenu i ugovorima o radu na određeno vrijeme) od 21. prosinca 2000. ( 4 ), u verziji primjenjivoj na glavne postupke, naslovljenom „Zabrana diskriminacije”, u stavku 1. navodi se:

„Prema radniku koji radi u nepunom radnom vremenu ne smije se postupati na manje povoljan način nego prema usporedivom radniku koji radi u punom radnom vremenu zbog rada u nepunom radnom vremenu, osim ako objektivni razlozi opravdavaju različito postupanje. Radniku koji radi u nepunom radnom vremenu isplaćuje se plaća ili druga pro rata novčana naknada barem razmjerno udjelu njegova radnog vremena u usporedbi s radnim vremenom usporedivog radnika koji radi u punom radnom vremenu.”

11.

Člankom 1. Allgemeines Gleichbehandlungsgesetza (Opći zakon o jednakom postupanju) od 14. kolovoza 2006. ( 5 ), u verziji primjenjivoj na glavne postupke (u daljnjem tekstu: AGG), naslovljenim „Cilj zakona”, predviđa se:

„Svrha je ovog zakona spriječiti ili ukloniti svaku diskriminaciju na temelju rase ili etničkog podrijetla, spola, vjere ili uvjerenja, invalidnosti, dobi ili seksualne orijentacije.”

12.

U članku 7. tog zakona, naslovljenom „Zabrana diskriminacije”, stavkom 1. određuje se:

„Radnici ne smiju biti izloženi nikakvoj diskriminaciji na temelju razloga iz članka 1.; ta se zabrana primjenjuje i kada osoba koja diskriminira prilikom diskriminiranja samo pretpostavlja da postoji jedan od razloga iz članka 1.”

13.

U članku 15. navedenog zakona, naslovljenom „Odšteta i naknada”, stavci 1. i 2. glase kako slijedi:

„1.   U slučaju povrede zabrane diskriminacije poslodavac je dužan nadoknaditi time uzrokovanu štetu. Ta se odredba ne primjenjuje ako poslodavac nije odgovoran za povredu te obveze.

2.   Kad je riječ o neimovinskoj šteti, zaposlenik ima pravo zahtijevati primjerenu novčanu naknadu […]”

14.

U članku 3. Gesetza zur Förderung der Entgelttransparenz zwischen Frauen und Männern (Entgelttransparenzgesetz) (Zakon o promicanju transparentnosti plaća između žena i muškaraca) od 30. lipnja 2017. ( 6 ), naslovljenom „Zabrana izravne i neizravne diskriminacije u plaćama na temelju spola”, u stavku 1. navodi se:

„Zabranjuje se svaka izravna i neizravna diskriminacija na temelju spola u pogledu svih sastavnica ili uvjeta plaće za isti rad ili rad jednake vrijednosti.”

15.

Člankom 7. tog zakona, naslovljenim „Obveza jednakih plaća”, predviđa se:

„U okviru radnog odnosa, za isti rad ili rad jednake vrijednosti, ne može se na temelju spola radnika ili radnice dogovoriti ili isplatiti plaća koja je manja od one koju prima radnik ili radnica suprotnog spola.”

16.

U Manteltarifvertragu (Opći kolektivni ugovor, u daljnjem tekstu: MTV), koji su sindikat ver.di i tuženik sklopili 8. ožujka 2017., članak 10., naslovljen „Radno vrijeme”, glasi kako slijedi:

„1.   Redovno tjedno radno vrijeme zaposlenika koji radi u punom radnom vremenu, bez stanki, u prosjeku iznosi 38,5 sati.

[…]

Redovno dnevno radno vrijeme zaposlenika koji rade u punom radnom vremenu iznosi 7 sati i 42 minute.

[…]

6.   Ako radno opterećenje zahtijeva prekovremeni rad, taj se rad u načelu mora obaviti. […] Prekovremeni rad mora biti ograničen na hitne slučajeve te ga treba što je moguće pravednije raspodijeliti među svim zaposlenicima.

7.   Prekovremeni rad čine sati odrađeni po nalogu i povrh redovnog radnog vremena na temelju stavka 1. prve i treće rečenice, prema rasporedu radnog vremena ili praksi poduzeća. Dodatak na plaću isplaćuje se u skladu s člankom 13. stavkom 1. za prekovremeni rad obavljen u kalendarskom mjesecu povrh radnog vremena radnika koji radi u punom radnom vremenu, koji se ne može nadoknaditi odobravanjem dopusta tijekom kalendarskog mjeseca o kojem je riječ […]”

17.

U članku 13. MTV‑a, naslovljenom „Plaća za prekovremeni rad, dodaci na plaću i naknade za rad u nezgodnom radnom vremenu”, u stavku 1. navodi se:

„Naknada za prekovremeni rad u skladu s člankom 10. stavkom 7. MTV‑a iznosi 1/167 mjesečne plaće utvrđene kolektivnim ugovorom po satu prekovremenog rada. Dodaci na plaću za prekovremeni rad u skladu s člankom 10. stavkom 7. odredbom 2. iznose 30 %.”

18.

Tuženik je pružatelj usluge izvanbolničke dijalize koji posluje na različitim lokacijama na cijelom njemačkom državnom području te zapošljava liječnike i nemedicinsko osoblje. MTV se primjenjuje na svim tim lokacijama, osobito na ugovore o radu tužiteljica koje su zaposlene kao njegovateljice u nepunom radnom vremenu, pri čemu radno vrijeme osobe IK (predmet C‑184/22) iznosi 40 % redovnog tjednog radnog vremena zaposlenika koji rade u punom radnom vremenu, dok za osobu CM (predmet C‑185/22) ono iznosi 80 % takvog radnog vremena.

19.

Prema informacijama koje je dostavio tuženik, od ukupnog broja njegovih zaposlenika, koji iznosi više od 5000 osoba, 76,96 % čine žene, a 52,78 % svih zaposlenika zaposleno je u nepunom radnom vremenu. Kad je riječ o tim osobama koje rade u nepunom radnom vremenu, njih 84,74 % čine žene, a 15,26 % muškarci, dok je među radnicima koji rade u punom radnom vremenu 68,20 % žena i 31,80 % muškaraca.

20.

Tuženik vodi evidenciju radnog vremena, među ostalim i za tužiteljice. Iz tih evidencija radnog vremena proizlazi da je osoba IK krajem ožujka 2018. imala višak od 129 sati i 24 minute, dok je osoba CM krajem veljače 2018. imala višak od 49 sati, uzimajući u obzir da taj višak odgovara satima odrađenima povrh radnog vremena navedenog u ugovoru o radu tužiteljica. Tuženik im nije isplatio dodatak na plaću za prekovremeni rad na temelju članka 10. stavka 7. druge rečenice MTV‑a (u daljnjem tekstu: nacionalna odredba o kojoj je riječ) te u njihovim evidencijama radnog vremena nije zabilježio višak radnih sati na temelju kojeg se obračunavaju dodaci na plaću.

21.

Tužiteljice su podnijele tužbu kako bi ishodile, među ostalim, bilježenje viška radnih sati na temelju kojeg se obračunava dodatak na plaću za prekovremeni rad te isplatu naknade štete na temelju članka 15. stavka 2. AGG‑a. U tom su pogledu tvrdile da ih je tuženik nezakonito diskriminirao kao zaposlenike koji rade u nepunom radnom vremenu u odnosu na zaposlenike koji rade u punom radnom vremenu jer im nije odobrio dodatak na plaću za prekovremeni rad i jer u njihovim evidencijama radnog vremena nije zabilježio višak radnih sati na temelju kojeg se obračunava taj dodatak. Usto, neizravno ih se diskriminiralo na temelju njihova spola, s obzirom na to da tuženik u nepunom radnom vremenu većinom zapošljava žene. Tuženik je pak tvrdio da nacionalna odredba o kojoj je riječ ne dovodi do nezakonite diskriminacije na temelju statusa radnika koji radi u nepunom radnom vremenu, kao ni do takve diskriminacije na temelju spola.

22.

Landesarbeitsgericht (Zemaljski radni sud, Njemačka) smatrao je da se tužiteljice diskriminiralo na temelju njihova zaposlenja u nepunom radnom vremenu te je naložio tuženiku da u njihovim evidencijama radnog vremena zabilježi višak radnih sati na temelju kojeg se obračunavaju dodaci na plaću za prekovremeni rad. Suprotno tomu, taj je sud odbio tužbu tužiteljica u dijelu u kojem se njome zahtijevala isplata naknade štete na temelju članka 15. stavka 2. AGG‑a. Tužiteljice su podnijele zahtjev u postupku revizije Bundesarbeitsgerichtu (Savezni radni sud), odnosno sudu koji je uputio zahtjev, kako bi ishodile isplatu naknade štete. Tuženik je podnio protuzahtjev u postupku revizije protiv odluke kojom mu je naloženo da u evidencije radnog vremena tužiteljica unese dodatke na plaću.

23.

Sud koji je uputio zahtjev naglašava da su za rješenje sporova u glavnom postupku odlučujuća pitanja diskriminacije na temelju spola i diskriminacije na temelju zaposlenja u nepunom radnom vremenu. Kad je riječ o drugom prethodnom pitanju točki (a) u ovim predmetima, taj sud navodi da se ono temelji na načelu prema kojem, u okviru primjene članka 157. UFEU‑a, članka 2. stavka 1. točke (b) i članka 4. prvog stavka Direktive 2006/54, odgovor na pitanje je li nejednakim postupanjem pogođeno znatno više žena nego muškaraca ovisi o krugu osoba na koje se primjenjuje propis o kojem je riječ ( 7 ) te da je u tom pogledu važno uzeti u obzir sve radnike obuhvaćene nacionalnim propisom iz kojeg proizlazi razlika u postupanju ( 8 ). Kad je riječ o tim radnicima, među muškim i među ženskim radnicima, odnosno u obje skupine, valja usporediti omjere radnika na koje se odnosi pravilo o kojem je riječ i onih na koje se ono ne odnosi ( 9 ).

24.

Prema suda koji je uputio zahtjev, MTV se primjenjuje na sve tuženikove lokacije i, u skladu s člankom 1. tog ugovora, na sve radnike i radnice koje on zapošljava. Na temelju članka 2. točke 1. MTV‑a, iz njegova se područja primjene isključuju samo „radnici čija plaća prekoračuje zadnji stupanj najviše skupine iz kolektivnog ugovora, […] rukovodeće osoblje i liječnici”. Usto, člankom 2. točkom 2. MTV‑a određuje se da se na pripravnike primjenjuju drugi kolektivni ugovori ako takvi ugovori postoje. U slučaju da je, u skladu s odgovorom Suda na drugo prethodno pitanje točku (a) u obama predmetima, za rješenje sporova u glavnom postupku potrebno utvrditi proizvode li, i po potrebi na koji način, iznimke od područja primjene MTV‑a učinke na udio muškaraca i žena među radnicima koje tuženik zapošljava u punom i nepunom radnom vremenu, na Landesarbeitsgerichtu (Zemaljski radni sud) je da dođe do potrebnih materijalnih utvrđenja.

25.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da u ovom slučaju, kako bi se provjerilo je li nejednakim postupanjem pogođeno znatno više žena nego muškaraca, među radnicima i radnicama koje tuženik zapošljava valja usporediti omjer osoba na koje negativno utječe nacionalna odredba o kojoj je riječ. Točno je da postotni udjeli još nisu konačno utvrđeni u glavnim postupcima. Međutim, skupina žena znatno je zastupljena među zaposlenicima koji rade u nepunom radnom vremenu, kao i među zaposlenicima koji rade u punom radnom vremenu. Skupina muškaraca, iako je dosta manja, istodobno je znatnije zastupljena među zaposlenicima koji rade u punom radnom vremenu nego među zaposlenicima koji rade u nepunom radnom vremenu.

26.

U tim okolnostima, sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 157. UFEU‑a te članak 2. stavak 1. točku (b) i članak 4. prvi stavak Direktive 2006/54 tumačiti na način da je u takvom slučaju za utvrđenje da je nejednakim postupanjem pogođeno znatno više žena nego muškaraca dovoljno samo utvrditi da je među radnicima koji rade u nepunom radnom vremenu zastupljeno znatno više žena nego muškaraca ili treba utvrditi i da je među radnicima koji rade u punom radnom vremenu zastupljeno znatno više muškaraca odnosno da je udio muškaraca čak i znatno veći.

27.

Sud koji je uputio zahtjev naglašava da ta situacija ne postoji u glavnim postupcima jer 68,20 % radnika koji rade u punom radnom vremenu čine žene, a samo 31,80 % muškarci. Žene su stoga znatno zastupljenije kod tuženika, kako u skupini zaposlenika koji rade u nepunom radnom vremenu tako i u skupini zaposlenika koji rade u punom radnom vremenu. Taj sud ne može s potrebnom sigurnosti odrediti na koji način u takvom kontekstu valja utvrditi je li nejednakim postupanjem pogođeno znatno više žena nego muškaraca, u smislu prava Unije.

28.

U tim je okolnostima Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

29.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su tužiteljice, tuženik, danska, poljska i norveška vlada te Europska komisija.

30.

Drugim prethodnim pitanjem točkom (a) u predmetima C‑184/22 i C‑185/22, na koje je Sud zatražio da se ovo mišljenje odnosi, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 157. UFEU‑a te članak 2. stavak 1. točku (b) i članak 4. prvi stavak Direktive 2006/54 tumačiti na način da je, u okviru ocjene postojanja neizravne diskriminacije, kako bi se utvrdilo da prividno neutralna nacionalna odredba „na određeni način stav[lja] u nepovoljniji položaj osobe jednog spola u odnosu na osobe drugog spola”, dovoljno da u skupini radnika koji su tom odredbom stavljeni u nepovoljniji položaj postoji znatno veći udio osoba određenog spola ili je pak potrebno i da skupina radnika na koju se ne primjenjuje navedena odredba obuhvaća znatno veći udio osoba drugog spola.

31.

U skladu s člankom 157. stavkom 1. UFEU‑a „svaka država članica osigurava primjenu načela o jednakim plaćama muškaraca i žena za jednak rad ili za rad jednake vrijednosti”. Osim toga, u članku 4. prvom stavku Direktive 2006/54 navodi se da „se uklanja svaka izravna i neizravna diskriminacija na temelju spola s obzirom na sve aspekte i uvjete nagrađivanja za isti rad odnosno rad kojem je pripisana jednaka vrijednost”. U skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom (b) te direktive, pojam „neizravna diskriminacija” definira se kao „situacija u kojoj prividno neutralna odredba, kriterij ili postupak može na određeni način staviti u nepovoljniji položaj osobe jednog spola u odnosu na osobe drugog spola, osim ako je ta odredba, kriterij odnosno postupak objektivno opravdan legitimnim ciljem i ako su sredstva za postizanje tog cilja primjerena i nužna”.

32.

Iz te definicije proizlazi da se „neizravna diskriminacija” u smislu Direktive 2006/54 utvrđuje ako postoje tri elementa, za koje nije potrebno uzeti u obzir namjere autora nacionalne mjere o kojoj je riječ. Kao prvo, postoji mjera koja je prividno neutralna jer se njome ne pravi formalna razlika između kategorija osoba za isti rad ili rad kojem je pripisana jednaka vrijednost. Kao drugo, tom se mjerom u posebno nepovoljan položaj stavlja osobe jednog spola u odnosu na osobe drugog spola. Kao treće, takav posebno nepovoljan položaj nije opravdan objektivnim čimbenicima koji nisu povezani ni s kakvom diskriminacijom na temelju spola ( 12 ).

33.

U ovom slučaju, kao prvo, kad je riječ o elementu koji se odnosi na prividnu neutralnost nacionalne odredbe o kojoj je riječ, on ne predstavlja posebnu poteškoću. Naime, iz odluka kojima se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se ta odredba kolektivnog ugovora o kojem je riječ ( 13 ), u skladu s kojom se dodatak na plaću isplaćuje za prekovremeni rad obavljen u kalendarskom mjesecu povrh radnog vremena radnika koji radi u punom radnom vremenu, primjenjuje na sve tuženikove lokacije i, osim u slučaju iznimaka, na sve osobe koje on zapošljava ( 14 ). Stoga se navedenom odredbom, koja se bez razlike odnosi na radnike i radnice, ne uspostavlja izravna diskriminacija u smislu članka 2. stavka 1. točke (a) Direktive 2006/54.

34.

Kao drugo, kad je riječ o elementu koji se odnosi na postojanje posebno nepovoljnog položaja, na prvom mjestu, on podrazumijeva da se skupina osoba dovodi u nepovoljan položaj, koju u ovom slučaju čine radnici koji rade u nepunom radnom vremenu kad je riječ o isplati dodataka na plaću za obavljeni prekovremeni rad. Ističem da je sud koji je uputio zahtjev naveo da se drugo prethodno pitanje u ovim predmetima postavlja samo ako je odgovor na prvo prethodno pitanje potvrdan. U tom pogledu smatram da se nacionalnom odredbom o kojoj je riječ stavlja u nepovoljan položaj radnike koji rade u nepunom radnom vremenu jer im se za prekovremeni rad koji obavljaju povrh radnog vremena dogovoren u njihovim ugovorima o radu i do broja radnih sati radnika koji radi u punom radnom vremenu ( 15 ) ne isplaćuje dodatak na plaću. Drugim riječima, za taj se prekovremeni rad isplaćuje manja naknada nego za prekovremeni rad koji je obavio radnik koji radi u punom radnom vremenu ( 16 ).

35.

Na drugom mjestu, prividno neutralna mjera u praksi treba dovesti do toga da se u posebno nepovoljan položaj stavi osobe jednog spola u odnosu na osobe drugog spola. U tom pogledu, Sud je već odavno priznao korisnost statističkih podataka u okviru analize postojanja ili nepostojanja neizravne diskriminacije, osobito u presudi od 31. ožujka 1981., Jenkins (96/80, EU:C:1981:80, t. 13.). Sud je u toj presudi uputio na „znatno manji postotak” radnica nego radnika koji imaju pravo na isplatu satnice u punom iznosu. To je upućivanje ponovljeno, među ostalim, u presudi od 13. svibnja 1986., Bilka‑Kaufhaus, 170/84, EU:C:1986:204, t. 29.). U tom smislu, Sud je slijedio pragmatičan put u kontekstu ispitivanja diskriminacije ( 17 ).

36.

Zakonodavac Unije potom je propisao pojam „neizravna diskriminacija”, konkretno u Direktivi 2002/73/EZ ( 18 ), koja je zamijenjena Direktivom 2006/54. U članku 2. stavku 1. točki (b) potonje direktive utvrđena je definicija pojma „neizravna diskriminacija” koja je u potpunosti istovjetna onoj iz članka 1. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2002/73. U toj se definiciji, kao ni u drugim odredbama Direktive 2006/54, ne navode kvantitativni elementi u ispitivanju neizravne diskriminacije. Naime, u navedenoj definiciji primjenjuje se kvalitativni pristup, odnosno da je važno provjeriti može li nacionalna mjera o kojoj je riječ po samoj svojoj prirodi „na određeni način staviti u nepovoljniji položaj” osobe jednog spola u odnosu na osobe drugog spola. Iz toga proizlazi da nacionalni sud treba ispitati sve relevantne kvalitativne elemente kako bi utvrdio postoji li takav nepovoljan položaj, primjerice na način da se ne ograniči na poduzetnika na kojeg se primjenjuje sporna odredba i da uzme u obzir situaciju u državi članici o kojoj je riječ ili općenito u Uniji. Osim toga, u određenim situacijama, može biti vrlo teško doći do statističkih podataka ( 19 ) ili dobiveni podaci mogu uzrokovati poteškoće pri korištenju ( 20 ) ili tumačenju ( 21 ).

37.

Međutim, čak i u tom kvalitativnom okviru, Sud je i dalje upućivao na statističke podatke, ako su dostupni, kako bi utvrdio postojanje neizravne diskriminacije u okviru provedbe načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama. Stoga, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda koja se odnosi na Direktivu 2006/54, postojanje takvog posebno nepovoljnog položaja može se primjerice utvrditi ako se dokaže da nacionalni propis negativno utječe na znatno veći udio osoba jednog spola u odnosu na osobe drugog spola ( 22 ). Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 30. te direktive, ocjenu činjenica na temelju kojih se može pretpostaviti postojanje neizravne diskriminacije mora provesti nacionalni sud, u skladu s nacionalnim pravom ili nacionalnim praksama koji mogu posebno predviđati da se neizravna diskriminacija može dokazivati na bilo koji način, uključujući na temelju statističkih podataka ( 23 ).

38.

Ustrajem na tome da su prethodno spomenuti statistički podaci samo jedan od elemenata i da, usto, ti podaci mogu biti različiti. Tako je Sud presudio da radnik koji smatra da mu je neizravnom diskriminacijom na temelju spola nanesena šteta može dokazati pretpostavku diskriminacije na temelju općih statističkih podataka o tržištu rada u državi članici o kojoj je riječ, u slučaju kada se od njega ne može očekivati da podnese preciznije podatke koji se odnose na relevantnu skupinu radnika jer su oni teško dostupni odnosno nedostupni ( 24 ). Nije dovoljno uzeti u obzir broj pogođenih osoba jer taj broj ovisi o broju aktivnih radnika u toj cijeloj državi članici i raspodjeli muških i ženskih radnika u toj državi članici ( 25 ).

39.

U slučaju da nacionalni sud raspolaže statističkim podacima, Sud je smatrao da je na nacionalnom sudu da uzme u obzir sve radnike na koje se primjenjuje nacionalni propis iz kojeg proizlazi razlika u postupanju ( 26 ) i da je najbolja metoda usporedbe statističkih podataka usporedba udjela muške i ženske radne snage među radnicima na koje utječe ta razlika u postupanju ( 27 ).

40.

Valja naglasiti da, iako se upotreba statističkih podataka može pokazati korisnom za utvrđivanje postojanja neizravne diskriminacije, te podatke treba uzeti u obzir s oprezom jer način njihove obrade određuje valjanost dobivenih rezultata ( 28 ). U tom okviru, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, na nacionalnom sudu je da ocijeni u kojoj su mjeri valjani i mogu li se uzeti u obzir statistički podaci koji su pred njim izneseni, odnosno jesu li oni, osobito, izraz čisto slučajnih ili cikličkih pojava i jesu li, općenito govoreći, značajni ( 29 ).

41.

Kao treće, ako bi statistički podaci koje nacionalni sud može uzeti u obzir doista pokazali da nacionalni propis o kojem je riječ utječe na znatno viši postotak radnika jednog spola od radnika drugog spola koji su također obuhvaćeni područjem primjene tog propisa, trebalo bi smatrati da takva situacija upućuje na postojanje neizravne diskriminacije na temelju spola, koja je protivna članku 14. stavku 1. točki (c) Direktive 2006/54, osim ako navedeni propis nije opravdan objektivnim čimbenicima koji nisu povezani s bilo kakvom diskriminacijom na temelju spola ( 30 ).

42.

Ističem da ne postoji referentni prag iznad kojeg se statistički podaci smatraju dostatnima jer je ta ocjena po svojoj prirodi u biti empirijska ( 31 ). Međutim, ti statistički podaci trebaju biti relevantni u smislu da se moraju odnositi na dovoljan broj osoba kako bi bili reprezentativni te trebaju također biti točni i nedvosmisleni.

43.

Kad je riječ o glavnim postupcima, iz odluka kojima se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se u analizi kojom se nastoji utvrditi uspostavlja li se nacionalnom odredbom o kojoj je riječ neizravna diskriminacija u smislu članka 2. stavka 1. točke (b) Direktive 2006/54 uzimaju u obzir statistički podaci koji se odnose na tuženika. Iz sudske prakse Suda navedene u točki 39. ovog mišljenja proizlazi da sud koji je uputio zahtjev treba utvrditi udio muške i ženske radne snage među radnicima na koje utječe ta razlika u postupanju.

44.

U ovom slučaju, iz odluka kojima se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da tuženik zapošljava više od 5000 osoba, od kojih su 76,98 % žene. Od ukupnog broja zaposlenika, njih 52,78 % radi u nepunom radnom vremenu. Među radnicima koji rade u nepunom radnom vremenu, njih 84,74 % čine žene, a 15,26 % muškarci.

45.

Sud koji je uputio zahtjev drugim prethodnim pitanjem točkom (a) u obama predmetima pita je li prilikom ispitivanja postojanja posebno nepovoljnog položaja radnica u smislu članka 2. stavka 1. točke (b) Direktive 2006/54 dovoljno da skupina zaposlenika koji rade u nepunom radnom vremenu obuhvaća znatno više žena nego muškaraca ili da također u skupini zaposlenika koji rade u punom radnom vremenu mora biti znatno više muškaraca odnosno da je udio muškaraca znatno veći.

46.

U ovom slučaju, radnice su zastupljenije u skupini koja je nacionalnom odredbom o kojoj je riječ „stavljena u povoljniji položaj”, kao i u skupini koja je njome „stavljena u nepovoljniji položaj”. U takvoj situaciji zaključujem da nije očito da se tom odredbom žene stavlja u posebno nepovoljan položaj u odnosu na muškarce.

47.

U tom pogledu, kao što sam to već naveo, smatram da nacionalni sud treba primijeniti kvalitativni pristup i pritom se ne može ograničiti samo na statističke podatke. Takav pristup podrazumijeva ispitivanje tržišta rada u cjelini, a ne samo u pogledu poduzetnika o kojem je riječ.

48.

Kad je riječ o statističkim podacima, u pogledu kojih sud koji je uputio zahtjev postavlja pravno pitanje o načinima njihova uzimanja u obzir, valja podsjetiti na logiku analize neizravne diskriminacije u okviru Direktive 2006/54.

49.

Prije svega, u skladu sa samim tekstom članka 2. stavka 1. točke (b) te direktive, neizravnom diksriminacijom se upućuje samo na odredbu, kriterij ili postupak koji osobe jednog spola „može staviti u nepovoljniji položaj” u odnosu na osobe drugog spola. Slijedom toga, taj članak 2. stavak 1. točka (b) odnosi se na skupinu osoba koje su „stavljene u nepovoljniji položaj”, a to su u ovom slučaju radnici koji rade u nepunom radnom vremenu. U toj se odredbi ne navode osobe koje su „stavljene u povoljniji položaj”, odnosno one na koje se ne primjenjuje mjera o kojoj je riječ. Stoga iz teksta navedene odredbe proizlazi da se neizravna diskriminacija može utvrditi na temelju same činjenice da su osobe jednog spola stavljene u posebno nepovoljan položaj u odnosu na osobe drugog spola.

50.

Nadalje, prema sudskoj praksi Suda navedenoj u točki 39. ovog mišljenja, najbolja metoda usporedbe statističkih podataka jest usporedba udjela muške i ženske radne snage među radnicima na koje utječe ta razlika u postupanju. Slijedom toga, Sud je izričito odlučio o pristupu koji treba primijeniti te je smatrao da je potrebno uzeti u obzir osobe koje su stavljene u nepovoljniji položaj kako bi se utvrdilo uspostavlja li se nacionalnom mjerom neizravna diskriminacija. U tom pogledu, čini mi se korisnim uputiti na tekst novije presude Suda, odnosno presude od 24. veljače 2022., TGSS (Nezaposlenost osoba koje pružaju usluge u kućanstvu) (C‑389/20, EU:C:2022:120). U toj presudi, Sud je u pogledu nacionalne odredbe koja isključuje naknadu u slučaju nezaposlenosti iz davanja iz sustava socijalne sigurnosti koja se osobama koje pružaju usluge u kućanstvu priznaju na temelju zakonskog sustava socijalne sigurnosti presudio sljedeće:

„45. […] [v]alja utvrditi da iz [iznesenih] statističkih podataka […] proizlazi da je, s jedne strane, na dan 31. svibnja 2021. broj zaposlenika na koje se primjenjuje opći sustav iznosio 15872720, od čega je 7770798 žena (48,96 % zaposlenih) i 8101899 muškaraca (51,04 % zaposlenih). S druge strane, istog dana skupina zaposlenika osiguranih u posebnom sustavu osoba koje pružaju usluge u kućanstvu sastojala se od 384175 radnika, od kojih je 366991 žena (95,53 % osiguranika tog posebnog sustava, odnosno 4,72 % zaposlenih žena) i 17171 muškarac (4,47 % osiguranika navedenog posebnog sustava, odnosno 0,21 % zaposlenih muškaraca).

46. Stoga iz tih statističkih podataka proizlazi da je udio radnica na koje se primjenjuje španjolski opći sustav socijalne sigurnosti na koje utječe različito postupanje koje proizlazi iz nacionalne odredbe o kojoj je riječ u glavnom postupku znatno veći od udjela radnika.”

51.

Slijedom toga, u skladu sa svojom sudskom praksom koja se odnosi na neizravnu diskriminaciju, Sud je ispitao samo skupinu osoba koje su stavljene u nepovoljniji položaj, odnosno osobe koje pružaju usluge u kućanstvu, od kojih su 95,53 % žene, a pritom nije uzeo u obzir sve osobe na koje se primjenjuje opći sustav socijalne sigurnosti, među kojima su ravnomjerno zastupljene žene (48,96 % zaposlenih) i muškarci (51,04 % zaposlenih).

52.

Naposljetku, cilj je Direktive 2006/54 zabraniti svaku diskriminaciju na temelju spola, među ostalim i neizravnu diskriminaciju. Sud je dosad smatrao da taj cilj podrazumijeva da se konkretno ispita situacija skupine osoba koje su nacionalnom mjerom stavljene u nepovoljniji položaj. Ne čini mi se da navedeni cilj dovodi do toga da se uzme u obzir i situacija skupine osoba na koju se ne primjenjuje ta mjera. Pod pretpostavkom da se predmetnom nacionalnom mjerom u posebno nepovoljan položaj stavlja radnike jednog spola u odnosu na radnike drugog spola, tada bi trebalo ispitati je li ta mjera opravdana objektivnim čimbenicima koji nisu povezani ni s kakvom diskriminacijom na temelju spola.

53.

Stoga smatram da, kako bi se utvrdilo postojanje posebno nepovoljnog položaja radnica u smislu članka 2. stavka 1. točke (b) Direktive 2006/54, valja ispitati samo skupinu radnika koji su stavljeni u nepovoljniji položaj. Dodajem da mi se, s obzirom na to da može doći do poteškoća prilikom provedbe kvalitativnog pristupa kojim se nastoji utvrditi stavljaju li se prividno neutralnom odredbom, kriterijem ili postupkom u posebno nepovoljan položaj osobe jednog spola u odnosu na osobe drugog spola, čini da pitanje diskriminacije na temelju zaposlenja u nepunom radnom vremenu, na koje se odnose četvrto i peto prethodno pitanje u ovim predmetima, može biti prikladna osnova za osiguravanje jednakog postupanja prema radnicima koji rade u punom radnom vremenu i radnicima koji rade u nepunom radnom vremenu ( 32 ).

54.

Stoga predlažem da se na drugo prethodno pitanje točku (a) u oba predmeta odgovori da članak 157. UFEU‑a te članak 2. stavak 1. točku (b) i članak 4. prvi stavak Direktive 2006/54 treba tumačiti na način da u okviru ocjene postojanja neizravne diskriminacije, kako bi se utvrdilo da se prividno neutralnom nacionalnom odredbom „na određeni način stavlja u nepovoljniji položaj osobe jednog spola u odnosu na osobe drugog spola”, nacionalni sud treba ispitati sve relevantne kvalitativne elemente kako bi odredio postoji li takav nepovoljan položaj. Kad je riječ o statističkim podacima, koji su samo jedan od elemenata, valja provjeriti postoji li u skupini radnika koji su tom nacionalnom odredbom stavljeni u nepovoljniji položaj znatno veći udio osoba određenog spola a da pritom nije također potrebno da skupina radnika na koju se ne primjenjuje navedena odredba obuhvaća znatno veći udio osoba drugog spola.

55.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na drugo prethodno pitanje točku (a), koje je u spojenim predmetima C‑184/22 i C‑185/22 uputio Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka), odgovori na sljedeći način:

Članak 157. UFEU‑a te članak 2. stavak 1. točku (b) i članak 4. prvi stavak Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada

treba tumačiti na način da:

u okviru ocjene postojanja neizravne diskriminacije, kako bi se utvrdilo da se prividno neutralnom nacionalnom odredbom „na određeni način stavlja u nepovoljniji položaj osobe jednog spola u odnosu na osobe drugog spola”, nacionalni sud treba ispitati sve relevantne kvalitativne elemente kako bi odredio postoji li takav nepovoljan položaj. Kad je riječ o statističkim podacima, koji su samo jedan od elemenata, valja provjeriti postoji li u skupini radnika koji su tom nacionalnom odredbom stavljeni u nepovoljniji položaj znatno veći udio osoba određenog spola, a da pritom nije također potrebno da skupina radnika na koju se ne primjenjuje navedena odredba obuhvaća znatno veći udio osoba drugog spola.