1.

U ovom je predmetu Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka) Sudu uputio zahtjev za prethodnu odluku koji se odnosi na tumačenje članka 2. stavka 3. drugog podstavka Direktive 98/59/EZ ( 2 ). Konkretnije, prethodno pitanje suda koji je uputio zahtjev Sudu pruža priliku da pojasni doseg obveze poslodavca, koji namjerava provesti kolektivno otkazivanje, da o tome obavijesti nadležno tijelo javne vlasti u okviru postupka obavješćivanja predstavnika radnika i savjetovanja s njima.

2.

U ovom su predmetu relevantni članci 2. do 4. i 6. Direktive 98/59.

3.

Člankom 134. Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik, u daljnjem tekstu: BGB) predviđa se:

„Pravni akt kojim se povređuje zakonska zabrana ništavan je, osim ako iz zakona ne proizlazi drukčije”.

4.

U skladu s člankom 17. Kündigungsschutzgesetza (Zakon o zaštiti od neopravdanog otkaza), kako je zadnje izmijenjen Zakonom od 17. srpnja 2017. (BGBl. 2017. I, str. 2509.):

„(1)   Poslodavac je dužan agenciji za zapošljavanje unaprijed priopćiti otpuštanje:

[…]

2. 10 % uobičajeno zaposlenih radnika ili više od 25 radnika u pogonima koji inače zapošljavaju najmanje 60 i manje od 500 radnika;

[…]

unutar razdoblja od 30 kalendarskih dana. S otpuštanjem se izjednačavaju drugi oblici prestanka radnog odnosa do kojih je došlo na inicijativu poslodavca.

(2)   Poslodavac koji namjerava provesti otkazivanja za koja postoji obveza priopćavanja u skladu sa stavkom 1. dužan je pravodobno pružiti sve potrebne informacije radničkom vijeću, a osobito ga pisanim putem obavijestiti o:

1. razlozima planiranih otkazivanja;

2. broju i kategorijama zanimanja radnika kojima se otkazuje;

3. broju i kategorijama zanimanja radnika koji su inače zaposleni;

4. razdoblju tijekom kojega će se provesti planirana otkazivanja;

5. predloženim kriterijima za odabir radnika kojima se otkazuje; i

6. predloženim kriterijima za izračun eventualnih naknada.

[…]

(3)   Poslodavac je dužan istodobno dostaviti agenciji za zapošljavanje primjerak priopćenja upućenog radničkom vijeću koje mora sadržavati barem informacije određene stavkom 2. prvom rečenicom točkama 1. do 5. Priopćenje predviđeno stavkom 1. treba podnijeti u pisanom obliku s priloženim mišljenjem radničkog vijeća o otkazivanjima. Ako ne postoji mišljenje radničkog vijeća, priopćenje proizvodi učinke kad poslodavac podnese dokaze na temelju kojih se može smatrati da je radničko vijeće obavijestio najmanje dva tjedna prije priopćenja u skladu sa stavkom 2. prvom rečenicom i ako prikaže stanje savjetovanjâ. Priopćenje mora sadržavati podatke o imenu poslodavca, sjedištu i vrsti pogona, zatim razloge planiranih otkazivanja, broj i kategorije zanimanja radnika kojima se otkazuje te onih koji su inače zaposleni, razdoblje tijekom kojeg će se provesti planirana otkazivanja i predložene kriterije za odabir radnika kojima se otkazuje. U dogovoru s radničkim vijećem priopćenje također treba sadržavati podatke o spolu, dobi, zanimanju i državljanstvu radnika kojima se otkazuje. Poslodavac radničkom vijeću upućuje primjerak priopćenja. Radničko vijeće može agenciji za zapošljavanje dostaviti dodatna mišljenja. Radničko vijeće poslodavcu upućuje primjerak mišljenja.

[…]”.

5.

Osoba MO bila je zaposlena kod društva G Gmbh od 1981. Rješenjem od 1. listopada 2019. stečajni sud pokrenuo je postupak u slučaju nesolventnosti nad tim društvom. Osoba SM imenovana je upraviteljem u slučaju nesolventnosti te je u tom svojstvu obavljala funkciju poslodavca.

6.

Odluka o prestanku poslovanja društva G s učinkom najkasnije do 30. travnja 2020. donesena je 17. siječnja 2020., pri čemu se od 28. do 31. siječnja 2020. planiralo otkazivanje više od 10 % od ukupno 195 zaposlenih radnika.

7.

Postupak savjetovanja s radničkim vijećem, predstavnikom radnika, pokrenut je 17. siječnja 2020. U tom je okviru to vijeće primilo pisano priopćenje s informacijama iz članka 2. stavka 3. prvog podstavka točke (b) Direktive 98/59, čije su odredbe prenesene u članak 17. stavak 2. Zakona o zaštiti od neopravdanog otkaza.

8.

Suprotno tomu, protivno obvezi predviđenoj člankom 17. stavkom 3. tog zakona koja proizlazi iz prenošenja članka 2. stavka 3. drugog podstavka te direktive, nadležnom tijelu javne vlasti, odnosno Agenturu für Arbeit Osnabrück (Agencija za zapošljavanje u Osnabrücku, Njemačka), nije dostavljen primjerak pisanog priopćenja upućenog radničkom vijeću.

9.

U svojem mišljenju od 22. siječnja 2020. radničko vijeće izjavilo je da ne vidi mogućnost da se izbjegnu planirana otkazivanja.

10.

Planirano kolektivno otkazivanje priopćeno je Agenciji za zapošljavanje u Osnabrücku 23. siječnja 2020. Dopisom od 28. siječnja 2020. osobi MO raskinut je ugovor o radu s učinkom od 30. travnja 2020.

11.

Osoba MO podnijela je tužbu radnom sudu kojom je zahtijevala da se utvrdi da radni odnos nije raskinut otkazom. Osobito je tvrdila da je dostavljanje Agenciji za zapošljavanje pisanog priopćenja upućenog radničkom vijeću preduvjet za valjanost otkaza.

12.

Budući da je ta tužba odbijena u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, osoba MO podnijela je reviziju Bundesarbeitsgerichtu (Savezni radni sud).

13.

U tim je okolnostima taj sud 27. siječnja 2022. odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Koja je svrha članka 2. stavka 3. drugog podstavka Direktive 98/59, u skladu s kojim je poslodavac dužan dostaviti nadležnom tijelu javne vlasti barem primjerak pisanog priopćenja koje sadržava podatke iz prvog podstavka točke (b) podtočaka i. do v. [tog stavka 3.]?”

14.

Očitovanja su podnijele stranke glavnog postupka i Europska komisija.

15.

Sud koji je uputio zahtjev jedinim prethodnim pitanjem u biti želi saznati koja je svrha članka 2. stavka 3. drugog podstavka Direktive 98/59, u dijelu u kojem se poslodavca obvezuje da nadležnom tijelu javne vlasti dostavi primjerak pisanog priopćenja upućenog predstavnicima radnika koje sadržava barem podatke iz prvog podstavka točke (b) podtočaka i. do v. tog stavka 3. ( 3 ).

16.

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu ističe da je, ako ne postoji posebno pravilo utvrđeno Direktivom 98/59, na državama članicama da odaberu sankciju koja se primjenjuje u slučaju nepoštovanja te obveze. Međutim, taj sud ističe da ne može utvrditi treba li u njemačkom pravu povredu navedene obveze sankcionirati ništavošću otkazivanja. Navedeni sud osobito napominje da bi takva ništavost bila primjenjiva kad bi se smatralo da odredbe članka 17. stavka 3. Zakona o zaštiti od neopravdanog otkaza, kojim se u nacionalni pravni poredak prenosi članak 2. stavak 3. drugi podstavak Direktive 98/59, znače zakon o zabrani u smislu članka 134. BGB‑a.

17.

Sud koji je uputio zahtjev dodaje da, kako bi se provjerilo može li se prihvatiti takva kvalifikacija, valja odrediti prirodu cilja koji se nastoji postići odredbama članka 17. stavka 3. Zakona o zaštiti od neopravdanog otkaza, a stoga i cilja koji se nastoji postići odredbama članka 2. stavka 3. drugog podstavka Direktive 98/59. Konkretnije, taj sud želi doznati može li se potonjim člankom, s obzirom na njegovu svrhu, dodijeliti individualna zaštita zaposlenicima na koje se odnosi kolektivno otkazivanje.

18.

Iz tih elemenata proizlazi da sud koji je uputio zahtjev utvrđivanjem svrhe tog članka želi saznati kako ga treba tumačiti kako bi utvrdio pravne posljedice koje se u nacionalnom pravu trebaju pridati nepoštovanju obveze propisane navedenim člankom.

19.

S obzirom na to pitanje, čini mi se da, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev omogućilo da odluči uz potpuno poznavanje materije, nije samo potrebno analizirati svrhu članka 2. stavka 3. drugog podstavka Direktive 98/59, nego i pojasniti okvir utvrđen pravom Unije kako bi se osiguralo poštovanje obveze predviđene tim člankom, a stoga i marginu prosudbe kojom nacionalna tijela raspolažu u svrhu određivanja sankcije koja se primjenjuje u slučaju povrede te obveze.

20.

Najprije valja utvrditi da isključivo doslovna analiza članka 2. stavka 3. drugog podstavka Direktive 98/59, u dijelu u kojem se tom odredbom samo predviđa obveza dostavljanja tijelu javne vlasti određenih podataka iz pisanog priopćenja upućenog predstavnicima radnika, sama po sebi ne omogućuje razumijevanje njezina cilja i svrhe. S obzirom na navedeno, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, za utvrđivanje smisla i dosega odredbe prava Unije, valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst te ciljeve propisa kojeg je ona dio ( 4 ).

21.

Stoga mi se, u skladu s tom metodom tumačenja, čini potrebnim opisati ciljeve koji se u biti nastoje postići Direktivom 98/59 i analizirati obveze koje se nalažu poslodavcu kako bi se ti ciljevi ostvarili, među kojima je i obveza predviđena člankom 2. stavkom 3. drugim podstavkom te direktive.

22.

U tom pogledu iz uvodne izjave 2. Direktive 98/59 proizlazi da se njome nastoji radnicima pružiti veća zaštita u slučaju kolektivnog otkazivanja ( 5 ). Konkretnije, u skladu s uvodnim izjavama 3. i 7. te direktive, predmet usklađivanja zakonodavstava moraju osobito biti razlike između odredaba koje su na snazi u državama članicama u pogledu mjera određenih za ublažavanje posljedica kolektivnih otkazivanja ( 6 ).

23.

Osim toga, kao što to potvrđuje uvodna izjava 4. te direktive, razlike u razinama zaštite koje su u području kolektivnog otkazivanja osigurane u nacionalnim zakonodavstvima mogu imati izravni učinak na funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Stoga je cilj pravila zaštite utvrđenih Direktivom 98/59 također uskladiti terete koje ta pravila uzrokuju poduzetnicima Unije ( 7 ). U tom smislu ta direktiva pridonosi jamčenju poštenog tržišnog natjecanja time što se njome smanjuje opasnost od toga da poslodavac odluči iskoristiti činjenicu da u određenim državama članicama postoje zakonodavstva o zapošljavanju kojima se pruža manja zaštita.

24.

S obzirom na to, valja naglasiti da se Direktivom 98/59 utvrđuje samo djelomično usklađivanje pravila o zaštiti radnika u slučaju kolektivnog otkazivanja i da se ona odnosi samo na postupak koji treba slijediti prilikom takvih otkazivanja. Iz toga proizlazi, među ostalim, da cilj te direktive nije uspostaviti mehanizam opće financijske naknade u slučaju gubitka zaposlenja ( 8 ). U skladu s time, njezinim člankom 5. daje se pravo državama članicama da primijene ili donesu zakonodavne, regulatorne ili upravne odredbe koje su povoljnije za radnike ili da omoguće ili promiču primjenu ugovornih odredaba koje su povoljnije za radnike ( 9 ).

25.

Konkretnije, glavni cilj Direktive 98/59 jest podvrgavanje kolektivnog otkazivanja savjetovanju s predstavnicima radnika i obavještavanju nadležnog tijela javne vlasti ( 10 ). Tako se tom direktivom za poslodavca predviđaju dva dodatna niza postupovnih obveza. S jedne strane, na temelju članka 2. navedene direktive poslodavac je dužan provesti postupak obavješćivanja predstavnika radnika i savjetovanja s njima. S druge strane, na temelju članka 2. stavka 3. drugog podstavka i članka 3. stavka 1. te direktive, poslodavac je dužan pisanim putem nadležnom tijelu javne vlasti priopćiti svako planirano kolektivno otkazivanje te mu dostaviti elemente i podatke navedene u tim odredbama.

26.

Kad je riječ o toj prvoj obvezi, iz članka 2. stavka 2. Direktive 98/59 proizlazi da se savjetovanjem ponajprije nastoji izbjeći kolektivno otkazivanje ili, ako se u tome ne uspije, smanjiti njihov broj ( 11 ). Savjetovanja bi se trebala usmjeriti na traženje rješenja u popratnim socijalnim mjerama koje imaju za cilj, među ostalim, olakšati premještaj na drugo radno mjesto ili prekvalifikaciju radnika koji su postali viškom, samo ako je to otkazivanje neizbježno.

27.

U tom se okviru člankom 2. Direktive 98/59 nalaže obveza pregovaranja ( 12 ). Naime, iz teksta te odredbe proizlazi da se savjetovanje treba provoditi s ciljem postizanja sporazuma, pri čemu predstavnici radnika trebaju moći dati konstruktivne prijedloge na temelju informacija koje im poslodavac treba staviti na raspolaganje. U tu se svrhu u toj direktivi pojašnjavaju trenutak u kojem treba započeti savjetovanje s predstavnicima radnika i sadržaj informacija o kojima ih treba obavijestiti.

28.

Kao prvo, u skladu s člankom 2. stavkom 1. te direktive, postupak savjetovanja treba započeti čim poslodavac namjerava provesti kolektivno otkazivanje. Stoga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obveza savjetovanja s predstavnicima radnika nastaje prije odluke o raskidu ugovorâ o radu ( 13 ), pri čemu je nastanak te obveze povezan s postojanjem poslodavčeve namjere da provede kolektivno otkazivanje ( 14 ). Poslodavac može provesti raskide ugovora tek nakon završetka tog postupka, odnosno nakon što je ispunio obveze iz članka 2. navedene direktive ( 15 ).

29.

Kao drugo, u skladu s člankom 2. stavkom 3. Direktive 98/59, poslodavac je dužan predstavnicima radnika pravodobno dati sve potrebne podatke te ih u svakom slučaju pisanim putem obavijestiti o razlozima otkazivanja, broju i kategoriji radnika kojima se otkazuje, broju i kategoriji radnika koji su inače u radnom odnosu, razdoblju kroz koje će se provesti planirano otkazivanje i predloženim kriterijima za odabir radnika kojima se otkazuje.

30.

Drugim riječima, cjelovitost tih informacija i trenutak u kojem o njima treba obavijestiti predstavnike radnika moraju tim predstavnicima omogućiti da raspolažu relevantnim podacima na temelju kojih su dovoljno obaviješteni kako bi korisno sudjelovali u dijalogu s poslodavcem i, ako se to pokaže mogućim, kako bi s njim postigli sporazum.

31.

Kad je riječ o obvezi obavješćivanja nadležnog tijela javne vlasti predviđenoj Direktivom 98/59, valja istaknuti da se njome u članku 2. stavku 3. drugom podstavku te direktive ne predviđa samo da je poslodavac dužan dostaviti nadležnom tijelu određene podatke iz pisanog priopćenja upućenog predstavnicima radnika. Naime, na temelju članka 3. stavka 1. te direktive, poslodavac je dužan pisanim putem nadležnom tijelu javne vlasti priopćiti svako planirano kolektivno otkazivanje. Kao što to Komisija naglašava u svojim pisanim očitovanjima ( 16 ), te dvije obveze obuhvaćaju dvije postupovne faze s različitim vremenskim okvirom ( 17 ). Dok obvezu iz članka 2. stavka 3. Direktive 98/59 treba provesti kad poslodavac samo namjerava provesti kolektivno otkazivanje te u tu svrhu započinje obavješćivanje predstavnika radnika i savjetovanje s njima, obvezu iz članka 3. stavka 1. te direktive treba primijeniti kad je poslodavac izradio plan kolektivnog otkazivanja te je dio postupka otkazivanja u užem smislu riječi ( 18 ).

32.

Iz članka 3. stavka 1. četvrtog podstavka Direktive 98/59 proizlazi da priopćenje planiranog kolektivnog otkazivanja sadržava sve relevantne podatke vezane za predviđeno kolektivno otkazivanje i savjetovanje s predstavnicima radnika iz članka 2. te direktive, a posebno razloge za kolektivno otkazivanje, broj radnika kojima se otkazuje, broj radnika koji su inače u radnom odnosu, te razdoblje u kojem će se provesti kolektivno otkazivanje.

33.

Zakonodavac Unije namjeravao je osigurati učinkovitost te obveze priopćavanja time što je u članku 4. stavku 1. Direktive 98/59 predvidio da planirano kolektivno otkazivanje priopćeno nadležnom tijelu javne vlasti proizvodi učinke najranije trideset dana nakon tog priopćenja ( 19 ). U svakom slučaju, prema sudskoj praksi Suda, raskid ugovorâ o radu ne može se provesti prije nego što se tijelu javne vlasti priopći planirano kolektivno otkazivanje ( 20 ).

34.

U članku 4. stavku 3. Direktive 98/59 pojašnjava se cilj obveze priopćavanja planiranog otkazivanja, pri čemu nadležno tijelo javne vlasti u biti treba iskoristiti taj minimalni rok od trideset dana da pronađe rješenja za probleme nastale otkazivanjem. U tom mi se pogledu čini da se priroda traženja rješenja koje treba provesti to tijelo može definirati s obzirom na područje obuhvaćeno tom direktivom, koje se, prema sudskoj praksi Suda, odnosi na društveno‑gospodarske učinke koje kolektivna otkazivanja mogu uzrokovati u lokalnom kontekstu i određenom društvenom okružju ( 21 ). Iz toga proizlazi da obveza priopćavanja planiranog kolektivnog otkazivanja tijelu javne vlasti tom tijelu treba omogućiti da na temelju svih informacija koje mu je dostavio poslodavac istraži mogućnosti da se negativne posljedice kolektivnog otkazivanja ograniče mjerama prilagođenima podacima o tržištu rada i gospodarskoj djelatnosti u kojima se provodi navedeno otkazivanje.

35.

Prema mojem mišljenju, na temelju prethodnih razmatranja može se pojasniti svrha odredbi članka 2. stavka 3. drugog podstavka Direktive 98/59.

36.

Naime, smatram da se obvezom dostavljanja nadležnom tijelu javne vlasti određenih podataka iz pisanog priopćenja upućenog predstavnicima radnika, kako je predviđena u tom članku, nastoji postići cilj sličan cilju obveze priopćavanja planiranog otkazivanja koja je propisana člankom 3. te direktive. U tom pogledu valja podsjetiti na to da se informacije koje dostavlja poslodavac u biti odnose na razloge planiranog otkazivanja, njegov opseg i razdoblje u kojem će se provesti planirano otkazivanje. Međutim, čini mi se da takvi podaci o obilježjima kolektivnog otkazivanja tijelu javne vlasti omogućuju da procijeni posljedice tog otkazivanja i osmisli prikladne mjere. Doista je točno da se o tim elementima tijelo javne vlasti obavješćuje u vrijeme kad se kolektivno otkazivanje samo planira i kad poslodavac započinje pregovore s predstavnicima radnika. Međutim, otkazivanje ipak već u toj fazi može biti vrlo vjerojatno, čak i neizbježno, tako da pravodobno obavješćivanje tijelu javne vlasti u takvom slučaju omogućuje da pripremi svoju intervenciju prije priopćenja planiranog otkazivanja.

37.

Kao što to naglašava Komisija, takvo je tumačenje uostalom potkrijepljeno analizom pripremnih akata Direktive 75/129/EEZ ( 22 ), čijim se člankom 2. stavkom 3. u biti predviđala obveza slična dostavljanju nadležnom tijelu javne vlasti pisanog priopćenja upućenog predstavnicima radnika. Naime, ta je obveza uvedena na prijedlog Kraljevine Nizozemske zbog toga što je nadležnim tijelima omogućivala da odmah saznaju za situaciju koja bi mogla imati ključan učinak na tržište rada i da se pripreme na eventualno potrebne mjere ( 23 ).

38.

S obzirom na to, čini mi se svrhu članka 2. stavka 3. drugog podstavka Direktive 98/59 treba pojasniti dodatnim aspektom obveze predviđene u tom članku. Točno je da se tom direktivom za poslodavce predviđaju različite obveze u pogledu predstavnikâ radnika i nadležnog tijela javne vlasti. Međutim, te obveze, koje obje pridonose zaštiti radnika u slučaju kolektivnog otkazivanja, nisu strogo odvojene. Naprotiv, te su dvije obveze međusobno povezane ( 24 ), iz čega proizlazi da uloga nadležnog tijela javne vlasti ovisi o odvijanju i ishodu postupka obavješćivanja predstavnika radnika i savjetovanja s njima.

39.

Ta je povezanost osobito utvrđena analizom odredbi navedene direktive kojom se predviđa, u njezinu članku 3. stavku 1., da obavješćivanje nadležnog tijela javne vlasti treba sadržavati sve relevantne podatke u pogledu savjetovanja s predstavnicima radnika i, u stavku 2. tog članka, da je poslodavac dužan dostaviti predstavnicima radnika primjerak priopćenja planiranog otkazivanja, a oni svoje moguće primjedbe također mogu uputiti nadležnom tijelu javne vlasti.

40.

Tako iz tih odredbi proizlazi da se intervencija tijela javne vlasti osobito temelji na sadržaju i ishodu postupka obavješćivanja predstavnika radnika i savjetovanja s njima, kao i na primjedbama koje oni mogu uputiti nakon pregovora koje treba pokrenuti poslodavac.

41.

Osim toga, iz ispitivanja odredbi članka 2. stavka 3. Direktive 98/59 proizlazi da je taj odnos utvrđen i tijekom postupka obavješćivanja predstavnika radnika i savjetovanja s njima, a prije priopćenja planiranog kolektivnog otkazivanja. U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, kad je riječ o obvezi dostavljanja nadležnom tijelu javne vlasti određenih podataka iz pisanog priopćenja upućenog predstavnicima radnika, ona dio postupka obavješćivanja tih predstavnika i savjetovanja s njima. Kao što sam to već naveo, taj postupak podrazumijeva da navedeni predstavnici pravodobno raspolažu relevantnim podacima koji im omogućuju učinkovito sudjelovanje u dijalogu s poslodavcem.

42.

S tog gledišta provedba poslodavčeve obveze obavješćivanja predstavnika radnika i savjetovanja s njima nije ograničena na pokretanje postupka, nego pokriva dulje vremensko razdoblje. U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da nastanak poslodavčeve obveze da započne savjetovanje o planiranom kolektivnom otkazivanju ne ovisi o tome može li on predstavnicima radnika već pružiti sve podatke iz članka 2. stavka 3. prvog podstavka točke (b) Direktive 98/59, tako da se ti podaci mogu dostaviti tijekom savjetovanja, a ne nužno u trenutku pokretanja postupka. Naime, logika je članka 2. stavka 3. te direktive da poslodavac predstavnicima radnika pruža relevantne informacije tijekom cijelog savjetovanja. Budući da podaci mogu postati dostupni samo u različitim fazama postupka savjetovanja, poslodavac ima mogućnost i obvezu dopuniti ih tijekom tog postupka, pri čemu sve nove relevantne informacije treba dostaviti do samog kraja navedenog postupka ( 25 ).

43.

Budući da je adresat pisanog priopćenja upućenog predstavnicima radnika nadležno upravno tijelo, iz toga proizlazi da je ono tijekom razdoblja obavješćivanja i savjetovanja obaviješteno o sadržaju i kvaliteti informacija na temelju kojih ti predstavnici pregovaraju s poslodavcem. Iz toga slijedi da je na temelju toga to tijelo upoznato s odvijanjem i razvojem postupka obavješćivanja predstavnika radnika i savjetovanja s njima.

44.

Međutim, dobro odvijanje pregovora, s obzirom da predstavlja odlučujući element za mogućnost postizanja sporazuma između poslodavca i predstavnika radnika, ima odlučujući utjecaj na ishod planiranog kolektivnog otkazivanja, a stoga i na opseg i prirodu rješenja koja će tijelo javne vlasti trebati početi istraživati kako bi otklonilo njegove negativne posljedice.

45.

S obzirom na sva ta razmatranja, smatram da je svrha članka 2. stavka 3. drugog podstavka Direktive 98/59, čiji je cilj obavijestiti nadležno tijelo javne vlasti o obilježjima kolektivnog otkazivanja koje je predvidio poslodavac, kao i o odvijanju postupka obavješćivanja predstavnika radnika i savjetovanja s njima, omogućiti tom tijelu da prije priopćavanja planiranog kolektivnog otkazivanja procijeni eventualne posljedice tog otkazivanja i da se po potrebi pripremi na mjere potrebne za njihovo otklanjanje.

46.

S obzirom na to, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev pružilo pojašnjenje, preostaje samo objasniti okvir utvrđen pravom Unije kako bi se osiguralo poštovanje obveze predviđene tim člankom, a stoga i marginu prosudbe kojom nacionalna tijela raspolažu za određivanje sankcije primjenjive u slučaju povrede te obveze.

47.

Sud koji je uputio zahtjev u ovom slučaju želi saznati dodjeljuje li se člankom 2. stavkom 3. drugim podstavkom Direktive 98/59, s obzirom na njegovu svrhu, individualna zaštita radnicima, tako da, u skladu s njemačkim pravom, povredu tih odredbi treba sankcionirati ništavošću otkazivanja.

48.

Na temelju toga je utvrđeno, u dijelu u kojem se tim člankom poslodavcu nalaže obveza, da je na temelju članka 6. te direktive na državama članicama da osiguravaju da sudski i/ili upravni postupci budu dostupni predstavnicima radnika i/ili radnicima za izvršavanje te obveze.

49.

U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse Suda najprije proizlazi da se člankom 6. Direktive 98/59 državama članicama ne nameću određene mjere u slučaju povrede obveza utvrđenih tom direktivom, nego im se ostavlja sloboda izbora među različitim rješenjima koja su prikladna za ostvarenje cilja koji se navedenom direktivom želi postići, ovisno o različitim situacijama koje mogu nastati. Tim se mjerama ipak mora osigurati djelotvorna i učinkovita sudska zaštita na temelju članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te one moraju imati stvaran odvraćajući učinak ( 26 ).

50.

Nadalje, valja naglasiti da se člankom 6. te direktive državama članicama nipošto ne nalaže da povredu neke od obveza predviđenih navedenom direktivom sankcioniraju ništavošću otkazivanja. Naime, iz pripremnih akata Direktive 92/56 proizlazi da je Komisija državama članicama predložila da izričito predvide da mjere namijenjene osiguravanju poštovanja obveza koje se nalažu poslodavcu uključuju, među ostalim, postupke poništenja kolektivnog otkazivanja ( 27 ). Međutim, zakonodavac Unije odbio je taj prijedlog te je u članku 5.a Direktive 92/56 utvrdio odredbe čiji tekst, koji je istovjetan tekstu članka 6. Direktive 98/59, ne sadržava nikakvo upućivanje na poništenje kolektivnog otkazivanja. S obzirom na to, iako se u potonjem članku ničim ne upućuje na postupke poništenja kolektivnog otkazivanja, države članice na temelju članka 5. Direktive 98/59 ipak mogu predvidjeti zakone ili druge propise povoljnije za radnike.

51.

Kad je riječ o prirodi zaštite koja se člankom 2. stavkom 3. drugim podstavkom te direktive dodjeljuje radnicima, iz prethodnih razmatranja proizlazi da je svrha obveze predviđene tim člankom omogućiti upravnom tijelu da prije priopćavanja planiranog kolektivnog otkazivanja procijeni eventualne posljedice tog otkazivanja i da se po potrebi pripremi na potrebne mjere za njihovo otklanjanje. U fazi u kojoj poslodavac samo planira otkazivanje, djelovanje nadležnog tijela javne vlasti ne može rješavati pojedinačnu situaciju svakog radnika, nego nastoji općenito ocijeniti kolektivno otkazivanje i procijeniti načine otklanjanja njegovih negativnih posljedica. Prema mojem mišljenju, iz toga proizlazi, da se navedenim člankom radnicima dodjeljuje kolektivna zaštita, a ne individualna.

52.

Osim toga, valja podsjetiti na to da se, prema sudskoj praksi Suda, pravo na obavješćivanje i savjetovanje, koje je osmišljeno u korist radnika kao kolektiva te je stoga kolektivne prirode, ostvaruje posredstvom predstavnika radnika ( 28 ). Naime, s obzirom na to da je obveza dostavljanja nadležnom tijelu javne vlasti određenih podataka iz pisanog priopćenja upućenog predstavnicima radnika dio postupka obavješćivanja tih predstavnika i savjetovanja s njima, logično je smatrati da se tom obvezom stvara pravo koje ima slična obilježja.

53.

Isto tako, čini mi se da kolektivna priroda zaštite dodijeljene člankom 2. stavkom 3. drugim podstavkom Direktive 98/59 podrazumijeva da države članice u svojem nacionalnom pravu prije svega predviđaju mogućnost da predstavnici radnika poduzimaju mjere kojima se omogućuje nadzor nad time poštuje li poslodavac obvezu iz tog članka. Ipak je točno da ta kolektivna priroda nipošto ne lišava države članice mogućnosti da s obzirom na svoju slobodu ocjene dopune taj mehanizam te da radnicima zajamče pojedinačne mjere koje imaju isti cilj i/ili utvrde posljedice povrede tog članka na prekid ugovora o radu.

54.

S obzirom na to, osim navedenog, točno određivanje prikladnih mjera za osiguranje poštovanja obveze iz članka 2. stavka 3. drugog podstavka Direktive 98/59 spada, kao što sam to već naveo, u slobodu država članica te uvelike ovisi o posebnostima svojstvenima svakom od nacionalnih radnih prava. Iz toga proizlazi da nije ni moguće ni, prema mojem mišljenju, poželjno detaljno utvrditi posebne postupke koje bi države članice trebale uvesti u svoje nacionalno pravo. Dovoljno je samo da se tim mjerama osigurava djelotvorna sudska zaštita i da one imaju stvaran odvraćajući učinak.

55.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da se na prethodno pitanje koje je uputio Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

Članak 2. stavak 3. drugi podstavak Direktive Vijeća 98/59/EZ od 20. srpnja 1998. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na kolektivno otkazivanje

treba tumačiti na način da je:

svrha obveze dostavljanja nadležnom tijelu javne vlasti primjerka pisanog priopćenja koje sadržava barem podatke iz članka 2. stavka 3. prvog podstavka točke (b) podtočaka i. do v. te direktive omogućiti tom tijelu da procijeni eventualne posljedice kolektivnog otkazivanja na situaciju dotičnih radnika i da se po potrebi pripremi na mjere potrebne za njihovo otklanjanje. Države članice u svojem nacionalnom pravu trebaju predvidjeti mjere koje predstavnicima radnika omogućuju nadzor nad poštovanjem te obveze. Tim se mjerama mora osigurati djelotvorna i učinkovita sudska zaštita u skladu s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te one moraju imati stvaran odvraćajući učinak.