1.

Kolektivno ostvarivanje autorskih prava počelo je u XVIII. stoljeću kada je na inicijativu Pierre‑Augustina Caron de Beaumarchaisa, autora kazališnih predstava ogorčenog postupcima kazališta Comédie française koji su se smatrale štetnima, osnovana skupina kazališnih pisaca koja je zatim postala Société des auteurs et compositeurs dramatiques. Giuseppe Verdi, Giosuè Carducci i Edmondo De Amicis osnovali su 1882. u Italiji Società Italiana degli Autori, koje je postalo Società Italiana degli Autori ed Editori (u daljnjem tekstu: SIAE), koje je i danas aktivno.

2.

Svrha kolektivnog ostvarivanja autorskih prava ne obuhvaća samo zaštitu, koja je učinkovitija jer je kolektivna, interesa nositeljâ prava u odnosu na korisnike djelâ ( 2 ). Naime, zbog mnoštva načina emitiranja djela i osoba koje u tome sudjeluju, uzimajući u obzir internacionalizaciju kulture i, stoga, iskorištavanja djelâ, autoru je često neučinkovito, ako ne i nemoguće pojedinačno upravljati svojim pravima. Samo organizacija koja zastupa više autora i koja ima odgovarajuću administrativnu strukturu može učinkovito i na ekonomski isplativ način izdati odobrenja za korištenje djelâ različitim korisnicima, naplatiti i raspodijeliti naknade koje se duguju među nositeljima prava te nadzirati poštuju li korisnici uvjete korištenja djela, uključujući i kazneno progoniti krivotvorenja.

3.

Međutim, korist od kolektivnog ostvarivanja prava nemaju samo nositelji pravâ. Korist imaju i korisnici jer imaju mogućnost da se u svrhu dobivanja odobrenjâ za korištenje više djela obrate samo jednoj organizaciji i pritom ne moraju tražiti različite nositelje autorskih prava niti s njima pojedinačno sklapati ugovore.

4.

Ta potreba nositelja pravâ i korisnika za učinkovitošću dovela je do monopola organizacija za kolektivno ostvarivanje prava u njihovim zemljama. Taj monopol može biti zakonit, kao što je to nedavno bio slučaj sa SIAE‑om u Italiji, ili de facto, kada postoji više organizacija za kolektivno ostvarivanje prava koje su ipak specijalizirane prema kategorijama djela ili prava kojima upravljaju tako da svaka organizacija ima monopol u svojem području djelatnosti. Iako svaka organizacija za kolektivno ostvarivanje prava na međunarodnoj razini izdaje odobrenja za korištenje za svoje državno područje, u skladu s načelom teritorijalnosti autorskog prava, zahvaljujući mreži sporazuma o uzajamnom zastupanju ona može ponuditi odobrenja za djela koja pripadaju repertoarima organizacija iz drugih zemalja, odnosno, u praksi, iz cijelog svijeta.

5.

Naravno, takav sustav ima brojne prednosti. Kao prvo, s gledišta korisnika, uz plaćanje jedinstvene, često paušalne naknade omogućuje pristup gotovo svim djelima određene kategorije prisutnima na tržištu i njihovo korištenje a da pritom ne postoji bojazan da će se eventualno počiniti povreda autorskih prava. Kao drugo, taj sustav manje poznatim umjetnicima i djelima koja poznaje malobrojnija publika, osobito zbog kulturnih i jezičnih razloga, omogućuje da ravnopravno supostoje na tržištu s umjetnicima koji su popularniji u javnosti a da korisnici pritom ne „izvlače” iz repertoara samo popularnija, a time i isplativija djela. Kao treće, sustav teritorijalnih odobrenja i sporazuma o zastupanju organizacijama koje upravljaju „manjim” repertoarima omogućuje da na svojim državnim područjima ostvare dio prihoda od korištenja djela s međunarodnim ugledom, bez čega upravljanje vlastitim repertoarom možda ne bi bilo isplativo zbog visokih fiksnih troškova koji nastaju takvim upravljanjem. Kao četvrto i posljednje, nadzor korištenja djelâ i kazneni progon krivotvorenja također se organiziraju u skladu s načelom teritorijalnosti, što uvelike olakšava taj nadzor i omogućuje ograničenje troškova.

6.

Međutim, u tom sustavu kolektivnog ostvarivanja prava koji se temelji na monopolu i teritorijalnosti postoje dva velika problema, od kojih je prvi pravne, a drugi činjenične prirode.

7.

S jedne strane, zbog takvog se sustava u pravu Unije postavljaju pitanja s gledišta prava tržišnog natjecanja i sloboda unutarnjeg tržišta. Iako su odluke sudova Unije u tim dvama područjima omogućile da se uspostavi određena ravnoteža ( 3 ), ipak nisu omogućile da se otklone sve sumnje u pogledu usklađenosti položaja monopolista organizacija za kolektivno ostvarivanje prava s pravom Unije.

8.

S druge strane, pojava digitalizacije i interneta uvelike je izmijenila područje umjetničkog stvaralaštva i emitiranja djela. Za stvaranje i emitiranje književnih, glazbenih ili audiovizualnih djela sada više nije potrebna potpora izdavačke kuće ili studija. Emitiranje na internetu sasvim je dovoljno brojnim autorima, zbog čega je i upravljanje njihovim pravima jednostavnije, a njihovo pojedinačno ostvarivanje mnogo izvedivije. Istodobno, sve veći broj pojedinačnih korisnika djelâ nema sredstava ni potrebe za dobivanje pristupa svim repertoarima organizacija za kolektivno ostvarivanje prava. Zbog preklapanja te ponude i potražnje nastali su neovisni upravljački subjekti, koji su potpuno komercijalne prirode i često posluju na internete, a njihov pravni status i odnosi s organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava i dalje su izvor sukoba unatoč tomu što ih je izričito priznao zakonodavac Unije.

9.

U tim će se okolnostima od Suda tražiti da odgovori na prethodno pitanje u ovom predmetu.

10.

U članku 2. točki (a) Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine ( 4 ), usluge informacijskog društva definiraju se kao „usluge u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 98/34/EZ[ ( 5 )], kako je izmijenjena Direktivom 98/48/EZ”.

11.

Direktiva 98/34 stavljena je izvan snage Direktivom (EU) 2015/1535 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. rujna 2015. o utvrđivanju postupka pružanja informacija u području tehničkih propisa i pravila o uslugama informacijskog društva ( 6 ). Članak 1. stavak 2. Direktive 98/34 zamijenjen je člankom 1. točkom (b) Direktive 2015/1535 koji glasi kako slijedi:

„1. Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

12.

Člankom 3. Direktive 2000/31, naslovljenim „Unutarnje tržište”, određuje se:

„1.   Svaka država članica mora osigurati da usluge informacijskog društva koje pruža davatelj usluga s poslovnim nastanom na njezinom državnom području udovoljavaju onim nacionalnim odredbama te države članice koje spadaju u okvir područja koordinacije.

2.   Države članice ne mogu, zbog razloga koji spadaju u okvir područja koordinacije, ograničiti slobodu pružanja usluga informacijskog društva iz neke druge države članice.

3.   Stavci 1. i 2. ne primjenjuju se na područja navedena u Prilogu.

4.   Države članice mogu poduzeti mjere za odstupanja od stavka 2. u pogledu određene usluge informacijskog društva ako su zadovoljeni sljedeći uvjeti:

[…]”

13.

Na temelju Priloga Direktivi 2000/31:

„Kako je predviđeno u članku 3. stavku 3., članak 3. stavak 1. i 2. ne primjenjuju se na:

[…]”

14.

Člankom 1. stavcima 1. do 3. Direktive 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu ( 7 ) određuje se:

„1.   Ovom Direktivom određuju se opće odredbe kojima se pružateljima usluga olakšava ostvarivanje slobode poslovnog nastana te slobodno kretanje usluga uz istodobno održavanje visokog stupnja kvalitete tih usluga.

2.   Ova se Direktiva ne odnosi na liberalizaciju usluga od općeg gospodarskog interesa, rezerviranih za javna ili privatna tijela, niti na privatizaciju javnih tijela koja pružaju usluge.

3.   Ova se Direktiva ne bavi ukidanjem monopola u području pružanja usluga […]”.

15.

Na temelju članka 3. stavka 1. te direktive:

„Ako su odredbe ove Direktive u suprotnosti s odredbom nekog drugog akta Zajednice koji uređuje posebne aspekte pristupa ili izvođenja uslužne djelatnosti u specifičnim sektorima ili za specifične struke, prednost ima odredba drugog akta Zajednice koja se primjenjuje na te specifične sektore ili struke. […]”

16.

U skladu s člankom 4. točkama 1., 5. i 7. navedene direktive:

„U smislu ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

17.

Člankom 16. stavcima 1. i 2. Direktive 2006/123 određuje se:

„1.   Države članice poštuju pravo pružatelja usluga da djeluju u državi članici u kojoj nemaju poslovni nastan.

Država članica u kojoj se pruža usluga osigurava slobodni pristup i slobodno izvođenje uslužne djelatnosti na svojem državnom području.

Države članice ne smiju uvjetovati pristup ili izvođenje uslužne djelatnosti na svojem državnom području ispunjavanjem nekog zahtjeva koji ne poštuje sljedeća načela:

2.   Države članice ne smiju ograničiti slobodu pružanja usluga, ako pružatelj ima poslovni nastan u drugoj državi članici, namećući neki od sljedećih zahtjeva:

[…]

[…]”

18.

Naposljetku, na temelju članka 17. točke 11. te direktive:

„Članak 16. ne primjenjuje se na:

[…]

11. autorska i srodna prava […].”

19.

U skladu s člankom 3. točkama (a) i (b) Direktive 2014/26/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o kolektivnom ostvarivanju autorskog prava i srodnih prava te izdavanju odobrenja za više državnih područja za prava na internetsko korištenje glazbenih djela na unutarnjem tržištu ( 8 ):

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

20.

Člankom 5. stavcima 2., 4. i 6. te direktive određuje se:

„2.   Nositelji prava imaju pravo ovlastiti organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava po svom izboru da upravlja njihovim pravima, kategorijama prava ili vrstama djela ili drugim sadržajima po njihovom izboru, za državna područja po njihovom izboru, neovisno o državi članici nacionalnosti, boravišta ili poslovnog nastana organizacije za kolektivno ostvarivanje prava ili nositelja prava. Osim ako organizacija za kolektivno ostvarivanje prava nema objektivno opravdane razloge da odbije upravljanje, obvezna je upravljati takvim pravima, kategorijama prava ili vrstama djela te drugim sadržajima pod uvjetom da je upravljanje obuhvaćeno područjem njihove djelatnosti.

[…]

4.   Nositelji prava imaju pravo raskinuti ovlaštenje za upravljanje pravima, kategorijama prava ili vrstama djela te drugim sadržajima koje su povjerili organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava ili povući iz organizacije za kolektivno ostvarivanje prava bilo koje pravo, kategoriju prava ili vrstu djela te druge sadržaje po svom izboru, kao što je određeno stavkom 2. […].

[…]

6.   Organizacija za kolektivno ostvarivanje prava ne ograničava korištenje prava predviđeno stavcima 4. i 5. na način da zahtijeva, kao uvjet za ostvarivanje tih prava, da se upravljanje pravima ili kategorijama prava ili vrstama djela te drugim sadržajima koji su predmet otkazivanja ili povlačenja povjeri drugoj organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava.”

21.

Člankom 180. leggea n. 633 – Protezione del diritto d’autore e di altri diritti connessi al suo esercizio (Zakon br. 633 o zaštiti autorskog prava i drugih prava povezanih s njegovim ostvarivanjem) od 22. travnja 1941. ( 9 ), kako je izmijenjen decreto leggeom n. 148 recante „Disposizioni urgenti in materia finanziaria e per esigenze indifferibili” (Uredba sa zakonskom snagom br. 148 o hitnim odredbama u području financija i za neodgodive potrebe) od 16. listopada 2017. ( 10 ) (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti autorskog prava), određuje se:

„Isključivo pravo obavljanja djelatnosti koja se izravno ili neizravno provodi u obliku intervencije, posredovanja, ovlaštenja, zastupanja ili čak i ustupanja prava predstavljanja, izvođenja, glumačke izvedbe, emitiranja, uključujući priopćavanje javnosti putem satelita te mehaničku i kinematografsku reprodukciju zaštićenih djela, imaju [SIAE] i druge organizacije za kolektivno ostvarivanje prava iz [decreta legislativo n. 35 – Attuazione della direttiva 2014/26/UE sulla gestione collettiva dei diritti d’autore e dei diritti connessi e sulla concessione di licenze multiterritoriali per i diritti su opere musicali per l’uso online nel mercato interno (Zakonodavna uredba br. 35 o prenošenju Direktive 2014/26) od 15. ožujka 2017. ( 11 ) (u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba br. 35/2017)].

Ta djelatnost obavlja se u svrhu:

[…]

Navedena ekskluzivnost ovlasti ne dovodi u pitanje pravo autora, njegovih nasljednika ili pravnih sljednika da izravno upravljaju svojim pravima koja im se priznaju u skladu s ovim zakonom.

[…]”

22.

U skladu s člankom 4. stavkom 2. Zakonodavne uredbe br. 35/2017:

„Nositelji prava mogu organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava ili neovisnom upravljačkom subjektu po svojem izboru povjeriti upravljanje svojim pravima, kategorijama prava ili vrstama djela i drugim zaštićenim sadržajima, za državna područja koja su naznačili, neovisno o državi članici nacionalnosti, boravišta ili poslovnog nastana organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, neovisnog upravljačkog subjekta ili nositelja prava, ne dovodeći u pitanje odredbe članka 180. [Zakona o zaštiti autorskog prava] u vezi s djelatnosti posredovanja autorskim pravima.”

23.

Liberi editori e autori (u daljnjem tekstu: organizacija LEA) je organizacija za kolektivno ostvarivanje prava uređena talijanskim pravom i ovlaštena za posredovanje autorskim pravima u Italiji ( 12 ).

24.

Jamendo SA je društvo osnovano u skladu s luksemburškim pravom. Njegova se djelatnost sastoji od dvaju dijelova. S jedne strane, pod nazivom Jamendo Music na svojoj internetskoj stranici javnosti priopćava glazbena djela koja su na toj stranici umjetnici objavili pod licencijama nazvanima „Creative Commons” ( 13 ). S druge strane, pod nazivom Jamendo Licensing upravlja autorskim pravima na glazbena djela koja su mu u tu svrhu povjerili umjetnici tako što izdaje odobrenja za samo dva načina korištenja, odnosno kao ambijentalne glazbe u trgovinama i drugim objektima namijenjenima javnosti te kao pozadinske glazbe u audiovizualnim djelima, osobito onima koja se zatim distribuiraju na internetu. Stoga se u drugom dijelu svoje djelatnosti društvo Jamendo predstavlja kao neovisni upravljački subjekt u smislu članka 3. točke (b) Direktive 2014/26. Ta djelatnost osobito obuhvaća talijansko državno područje. Upravo se na taj drugi dio odnosi spor u glavnom postupku i ovom predmetu. Prema informacijama koje je pružilo društvo Jamendo, njegova djelatnost upravljanja, kako u pogledu doprinosa prava od strane umjetnikâ tako i izdavanja odobrenja za korištenje, u potpunosti se obavlja na internetu, odnosno posredstvom njegove internetske stranice. Osim toga, ugovori koje je društvo Jamendo sklopilo s umjetnicima od njih zahtijevaju da su neovisni, odnosno, među ostalim, da nisu povezani ni s jednom organizacijom za kolektivno ostvarivanje prava niti da su povezani na način koji bi ih sprečavao da se koriste uslugama upravljanja društva Jamendo u cijelom svijetu.

25.

Organizacija LEA je pred Tribunaleom ordinario di Roma (Redovni sud u Rimu, Italija), sudom koji je uputio zahtjev, pokrenula postupak za izdavanje sudskog naloga u odnosu na društvo Jamendo, s ciljem da se tom društvu naloži da prestane sa svojom djelatnosti posredovanja u području autorskog prava u Italiji. U potporu tom zahtjevu organizacija LEA poziva se na činjenicu da društvo Jamendo u Italiji tu djelatnost obavlja nezakonito jer, kao prvo, nije uvršteno na popis organizacija ovlaštenih za posredovanje autorskim pravima u Italiji, kao drugo, ne ispunjava posebne zahtjeve predviđene Zakonodavnom uredbom br. 35/2017 i, kao treće, nije obavijestilo Ministero delle comunicazioni (Ministarstvo telekomunikacija, Italija) o početku obavljanja svoje djelatnosti, čime je povrijedilo članak 8. te zakonodavne uredbe.

26.

Društvo Jamendo pred sudom koji je uputio zahtjev navodi da je Direktiva 2014/26 nepravilno prenesena u talijansko pravo, pri čemu tvrdi da talijanski zakonodavac neovisnim upravljačkim subjektima nije dodijelio prava predviđena tom direktivom. U tom pogledu društvo Jamendo na temelju članka 180. Zakona o zaštiti autorskog prava navodi da samo SIAE i druge organizacije za kolektivno ostvarivanje prava navedene u tom članku mogu obavljati djelatnosti posredovanja u Italiji, čime se neovisnim upravljačkim subjektima zabranjuje da posluju u području posredovanja autorskim pravima te ih se prisiljava da sklope sporazume o zastupanju sa SIAE‑om ili drugim ovlaštenim organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava.

27.

Tribunale ordinario di Roma (Redovni sud u Rimu) u biti se slaže s tumačenjem talijanskog prava koje su iznijele stranke glavnog postupka. U tim je okolnostima odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li Direktivu [2014/26] tumačiti na način da joj se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se pristup tržištu posredovanja autorskim pravima ili u svakom slučaju izdavanje odobrenja korisnicima ograničava samo na subjekte koji se u skladu s definicijom iz te direktive mogu kvalificirati kao organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, isključujući one koji se mogu kvalificirati kao neovisni upravljački subjekti, osnovani u dotičnoj državi članici ili drugim državama članicama?”

28.

Sud je zaprimio zahtjev za prethodnu odluku 5. siječnja 2022. Pisana očitovanja podnijele su stranke glavnog postupka, Europska komisija i austrijska vlada. Iste su stranke, kao i talijanska vlada, bile zastupane na raspravi održanoj 9. veljače 2023.

29.

Prije analize merituma zahtjeva za prethodnu odluku treba iznijeti nekoliko pojašnjenja koja se odnose na njegovu dopuštenost. Osim toga, čini mi se da je potrebno pojasniti primjenjive odredbe prava Unije i doseg prethodnog pitanja.

30.

Stranke glavnog postupka iznijele su pred Sudom podudarna stajališta kojima se u biti nastoji utvrditi da to ograničenje samo na organizacije za kolektivno ostvarivanje prava nije u skladu s pravom Unije jer se neovisni upravljački subjekti isključuju iz posredovanja u području autorskih prava propisanog u talijanskom pravu. Stoga se može postaviti pitanje postoji li spor u glavnom postupku i potreba za tumačenjem prava Unije koje je zatražio sud koji je uputio zahtjev. To je pitanje uostalom na raspravi izričito postavila talijanska vlada, koja se pozvala na fiktivnu i umjetnu prirodu tog spora kako bi dovela u pitanje dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku. Međutim, smatram da će pojašnjenje posebne situacije organizacije LEA i njezine uloge na talijanskom tržištu omogućiti da se otklone te sumnje.

31.

Naime, sličan se spor već vodio između SIAE‑a i društva Soundreef Ltd, neovisnog upravljačkog subjekta s poslovnim nastanom u Ujedinjenoj Kraljevini koji je želio poslovati u Italiji. U okviru tog spora, isti nacionalni sud kao i u ovom predmetu uputio je Sudu slično prethodno pitanje. Međutim, povukao je svoj zahtjev za prethodnu odluku nakon što su stranke sklopile sporazum ( 14 ). Na temelju tog sporazuma, organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, odnosno organizacija LEA, ovlaštena je za zastupanje društva Soundreef na talijanskom državnom području.

32.

Organizacija LEA u pisanim očitovanjima objašnjava da kao neprofitna organizacija za kolektivno ostvarivanje prava ne može u dovoljnoj mjeri osigurati svoj gospodarski razvoj i suočiti se s tržišnim natjecanjem koje provode subjekti kao što je društvo Jamendo i koje je u trenutačnom stanju talijanskog prava nepošteno. Stoga ima legitiman interes da ishodi zabranu djelatnosti društva Jamendo. Istodobno, organizacija LEA, kao predstavnik društva Soundreef, ima interes za to da tumačenje prava Unije koje utvrdi Sud dovede do liberalizacije talijanskog pravnog okvira. Stoga se u tom pogledu pridružuje interesima društva Jamendo.

33.

Prema mojem mišljenju, okolnost da se stranke glavnog postupka slažu u pogledu tumačenja prava Unije ne može stoga utjecati na postojanje spora u glavnom postupku, a zatim i na dopuštenost ovog zahtjeva za prethodnu odluku ( 15 ).

34.

Sud koji je uputio zahtjev svoje prethodno pitanje postavlja s obzirom na Direktivu 2014/26. Međutim, kao što ću to dokazati u nastavku, čini se da ta direktiva sama po sebi ne omogućuje da se riješi problem s kojim se suočava taj sud. Stoga je, prema mojem mišljenju, neophodno analizirati druge odredbe prava Unije kako bi se tom sudu dao koristan odgovor za rješavanje glavnog postupka ( 16 ).

35.

Tumačenje uvodnih izjava Direktive 2014/26 može ostaviti dojam da se tim aktom utvrđuje opća liberalizacija kolektivnog ostvarivanja autorskih prava u Uniji, uključujući u korist neovisnih upravljačkih subjekata. Konkretno je riječ o uvodnim izjavama 4. ( 17 ), 8. ( 18 ) i 15. ( 19 ). Međutim, s obzirom na normativni dio navedene direktive, očito je da je ta ambicija ostvarena samo djelomično, odnosno nije uopće ostvarena u pogledu neovisnih upravljačkih subjekata.

36.

Naime, točno je da članak 5. Direktive 2014/26 nositeljima pravâ daje veliku mogućnost izbora u pogledu organizacije za kolektivno ostvarivanje prava kojoj žele povjeriti upravljanje svojim pravima a da se pritom ne nalažu ograničenja u pogledu domicila ili poslovnog nastana nositelja pravâ i organizacije o kojoj je riječ. Organizacije za kolektivno ostvarivanje prava ne mogu bez valjanoga razloga odbiti upravljati pravima, uključujući pravima nositelja koji imaju domicil ili poslovni nastan na državnom području drugih država članica.

37.

Suprotno tomu, Direktiva 2014/26 ne sadržava nikakvo pravilo ni u pogledu pristupa organizacija za kolektivno ostvarivanje prava njihovim djelatnostima ni u pogledu državnih područja za koja te organizacije mogu izdati odobrenja za korištenje. Stoga ta direktiva nije prepreka nacionalnim pravilima država članica kojima se ograničava pristup tih organizacija djelatnosti upravljanja i teritorijalni opseg odobrenja za korištenje koja ta tijela imaju pravo izdavati ( 20 ). Stoga izbor kojim raspolažu nositelji pravâ na temelju članka 5. navedene direktive treba ograničiti na organizacije za kolektivno ostvarivanje prava koje su ovlaštene za rad u različitim državama članicama na temelju njihova nacionalnog prava.

38.

Osim toga, kad je riječ o neovisnim upravljačkim subjektima, u Direktivi 2014/26 priznaje se njihovo postojanje navođenjem njihove definicije te se u odnosu na njih nalažu određene obveze prema nositeljima pravâ i korisnicima te mjere nadzora koje provode države članice ( 21 ). Suprotno tomu, ni u jednoj odredbi te direktive ne navodi se sloboda tih subjekata u pogledu pristupa tržištu upravljanja autorskim pravima. U članku 5. navedene direktive samo se utvrđuje sloboda izbora nositelja pravâ između organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, pri čemu se ne navode neovisni upravljački subjekti te stoga prva rečenica njezine uvodne izjave 15. ostaje mrtvo slovo na papiru. Samo se u članku 5. stavku 6. iste direktive, kojim se organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava zabranjuje da ograniče pravo nositelja pravâ na povlačenje na način zahtijeva da svoja prava povjere drugoj organizaciji za kolektivno upravljanje pravima, predlaže da ti nositelji imaju mogućnost iskoristiti druge načine upravljanja svojim pravima, kao što su pojedinačno upravljanje ili upravljanjem posredstvom neovisnih upravljačkih subjekata. Sloboda pristupa tih subjekata djelatnosti nije, međutim, ničim zajamčena.

39.

Stoga se na prethodno pitanje kako ga je oblikovao sud koji je uputio zahtjev ne može niječno odgovoriti jer se Direktivi 2014/26 ne protive propisi država članica kojima se ograničava pristup djelatnosti upravljanja autorskim pravima ( 22 ). Koristan odgovor za rješavanje glavnog postupka stoga treba tražiti u drugim odredbama prava Unije.

40.

U skladu s informacijama sadržanima u njegovim očitovanjima, društvo Jamendo svoju djelatnost obavlja uglavnom, ako ne i isključivo, na internetu, odnosno na svojoj internetskoj stranici. Ne samo da mu nositelji na taj način povjeravaju upravljanje svojim pravima, nego društvo Jamendo izdaje i odobrenja za korištenje. Stoga mi se čini da je riječ o usluzi koja se pruža na daljinu, u elektroničkom obliku i na zahtjev primatelja, odnosno o usluzi informacijskog društva u smislu Direktive 2000/31. Prema tome, pitanje postavljeno u okviru zahtjeva za prethodnu odluku treba analizirati s obzirom na tu direktivu. Međutim, budući da sud koji je uputio zahtjev nije predvidio primjenu navedene direktive u glavnom postupku, ne navodi ni mogu li se, prema njegovu mišljenju, usluge društva Jamendo kvalificirati kao „usluga informacijskog društva” u smislu iste direktive. Stoga je na njemu da provede tu ocjenu.

41.

Ako bi nakon činjenične ocjene koju sam upravo iznio sud koji je uputio zahtjev smatrao da djelatnost društva Jamendo nije obuhvaćena područjem primjene Direktive 2000/31, tada će se postaviti pitanje primjenjivosti Direktive 2006/123 na tu djelatnost ( 23 ). Točno je da je Sud isključio primjenjivost odredbi Direktive 2006/123 koje se odnose na slobodno pružanje usluga na djelatnost organizacija za kolektivno ostvarivanje prava ( 24 ). U nastavku ću analizirati vrijedi li to isključenje i za neovisne upravljačke subjekte. Najprije ipak napominjem da iako se u Direktivi 2014/26 ne navodi ništa o slobodi pristupa tržištu organizacija za kolektivno ostvarivanje prava i neovisnih upravljačkih subjekata, to je vjerojatno zato što su autori te direktive smatrali da je očito da se Direktiva 2006/123 primjenjuje na tu djelatnost, što odražava prvotni prijedlog Direktive 2014/26 ( 25 ).

42.

Naposljetku, budući da se ne može smatrati ni da su Direktiva 2000/31 ni Direktiva 2006/123 primjenjive na djelatnost neovisnih upravljačkih subjekata, problematiku koja se ističe u zahtjevu za prethodnu odluku treba analizirati s obzirom na relevantne odredbe Ugovora.

43.

S obzirom na prethodno navedeno, smatram da prethodno pitanje u ovom predmetu treba shvatiti na način da se ne odnosi samo na tumačenje Direktive 2014/26, nego općenitije, na tumačenje svih relevantnih odredbi prava Unije s obzirom na činjeničnu situaciju na koju se odnosi glavni postupak. Ta se činjenična situacija uostalom treba odraziti u odgovoru Suda jer on može utvrditi primjenjive odredbe prava Unije i manevarski prostor kojim raspolažu države članice s obzirom na te odredbe.

44.

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev u svojem prethodnom pitanju upućuje na isključenje djelatnosti upravljanja autorskim pravima neovisnih upravljačkih subjekata „osnovanih u dotičnoj državi [članici ( 26 )] ili drugim državama članicama”. Međutim, ništa u spisu ne potvrđuje da se glavni postupak odnosi na bilo koji neovisni upravljački subjekt s poslovnim nastanom u Italiji s obzirom na to da je društvo Jamendo jedini subjekt o kojem je riječ i čiji se poslovni nastan nalazi u Luksemburgu. Međutim, s obzirom na to da se pravila primjenjiva u tim dvjema situacijama, koje se odnose na slobodu poslovnog nastana odnosno slobodno pružanje usluga, mogu razlikovati, odgovor koji se odnosi na pristup djelatnosti neovisnog upravljačkog subjekta s poslovnim nastanom u dotičnoj državi članici bio bi hipotetski. Stoga predlažem da se analiza prethodnog pitanja odnosi samo na situaciju neovisnog upravljačkog subjekta s poslovnim nastanom u drugoj državi članici.

45.

Stoga, sud koji je uputio zahtjev prethodnim pitanjem u biti nastoji doznati treba li relevantne odredbe prava Unije tumačiti na način da im se protivi zakonodavstvo države članice kojim se pristup djelatnosti upravljanja autorskim pravima ograničava samo na organizacije za kolektivno ostvarivanje prava ( 27 ), pri čemu se isključuju neovisni upravljački subjekti s poslovnim nastanom u drugim državama članicama.

46.

Kao što sam to već naveo ( 28 ), iako Direktiva 2014/26 sama po sebi ne omogućuje da se riješi problem s kojim se suočava sud koji je uputio zahtjev, na glavni se postupak ipak mogu primijeniti druge odredbe prava Unije. Stoga ću analizirati posljedice njihove primjene na taj spor i odgovor koji bi, prema mojem mišljenju, trebalo dati na prethodno pitanje kako je prethodno navedeno.

47.

Prema dostupnim informacijama, usluge koje pruža društvo Jamendo vjerojatno bi trebalo, pod uvjetom da to provjeri nacionalni sud, kvalificirati kao usluge informacijskog društva koje su obuhvaćene Direktivom 2000/31 ( 29 ). Stoga, prema mojem mišljenju, odgovor na prethodno pitanje treba, prije svega, tražiti u toj direktivi.

48.

Najprije, u članku 2. točki (h) Direktive 2000/31 uvodi se pojam „područje koordinacije” koji obuhvaća zahtjeve utvrđene u nacionalnom pravu država članica koji se primjenjuju na davatelje usluga informacijskog društva ili te usluge, bez obzira na to jesu li opće naravi ili izričito njima namijenjeni. Područje koordinacije obuhvaća osobito zahtjeve koji se odnose na pristup djelatnosti pružanja usluga informacijskog društva, osobito u području ovlaštenja i prijave.

49.

Nadalje, u članku 3. Direktive 2000/31 pravi se razlika između pravila primjenjivih na pružatelje usluga s poslovnim nastanom u državi članici o kojoj je riječ i pravila primjenjivih na davatelje usluga s poslovnim nastanom u drugim državama članicama. U prvom slučaju, na temelju članka 3. stavka 1. te direktive, države članice dužne su osigurati da davatelji usluga s poslovnim nastanom na njihovim državnim područjima poštuju odredbe koje su na njih primjenjive na temelju nacionalnog prava. Suprotno tomu, kad je riječ o davateljima usluga s poslovnim nastanom u drugim državama članicama, člankom 3. stavkom 2. te direktive zabranjuje se državama članicama da ograniče slobodno pružanje usluga iz tih drugih država članica. Stoga se tim dvjema odredbama uvodi načelo države članice podrijetla i uzajamnog priznavanja među državama članicama uvjeta pristupa djelatnosti pružanja usluga informacijskog društva (i njezina obavljanja).

50.

Budući da društvo Jamendo ima poslovni nastan u Luksemburgu, u Italiji se nalazi u situaciji davatelja usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici. Međutim, ograničenje njegove djelatnosti, koje proizlazi iz toga što se talijanskim pravom pružanje usluga posredovanja u području autorskih prava ograničava samo na organizacije za kolektivno ostvarivanje prava jasno je obuhvaćeno, prema mojem mišljenju, područjem koordinacije kao zahtjeva koji se odnosi na pristup djelatnosti pružanja usluge. Stoga je to ograničenje obuhvaćeno zabranom iz članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31 i protivi se toj odredbi.

51.

Točno je da države članice na temelju članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31 mogu poduzeti mjere koje odstupaju od te zabrane u pogledu određenih usluga ako su ispunjeni uvjeti navedeni u točki (a) te odredbe. Međutim, sporno ograničenje nije mjera koja se poduzima u pogledu određene usluge, nego je opće prirode ( 30 ). Osim toga, to ograničenje ne odgovara nijednom razlogu navedenom u članku 3. stavku 4. točki (a) te direktive, odnosno javnom poretku, zaštiti javnog zdravlja, javnoj sigurnosti ili zaštiti potrošača.

52.

Naime, sporno ograničenje opravdava se osiguravanjem pravilnog funkcioniranja sustava upravljanja autorskim pravima, u interesu nositelja i korisnika, uključujući promicanje manje poznatih autora i djela. Međutim, ni nositelji pravâ koji povjeravaju upravljanje svojim autorskim pravima organizaciji za kolektivno ostvarivanja prava ili neovisnom upravljačkom subjektu, ni korisnici koji žele dobiti odobrenje za javno korištenje djela ne mogu se kvalificirati kao potrošači jer te radnje provode u okviru profesionalne i plaćene djelatnosti. Osim toga, dobro funkcioniranje sustava upravljanja autorskim pravima, koje uključuje promicanje određenih autora i djela, osigurava ostvarivanje privatnih interesa i sigurno nije obuhvaćeno javnim poretkom.

53.

Točno je i da članak 3. stavak. 3. Direktive 2000/31, u vezi s njezinim Prilogom, isključuje zajedničku primjenu članka 3. stavaka 1. i 2. te direktive, osobito „u slučaju autorskog prava i srodnih prava”. Prema mojem mišljenju, to isključenje treba tumačiti na način da su autorsko pravo i srodna prava izuzeta iz načela uzajamnog priznavanja, odnosno da se nacionalna pravila nastavljaju primjenjivati, uključujući u pogledu davatelja usluga s poslovnim nastanom u drugim državama članicama ( 31 ).

54.

Riječ je ipak o materijalnom pravu kojim se uređuju autorska i srodna prava u skladu s načelom teritorijalnosti tih prava. Stoga, ako usluga informacijskog društva uključuje korištenje djela zaštićenih autorskim pravima ili srodnim pravima (primjerice emitiranje djela na internetu) ili zahtijeva takvo korištenje, odredbe Direktive 2000/31 davatelja usluge ne oslobađaju obveze da dobije odobrenje za korištenje za državna područja svih država članica u kojima pruža svoju uslugu, ne samo za svoju državu članicu poslovnog nastana.

55.

Suprotno tomu, ne vidim nijedan razlog koji proizlazi iz teksta te odredbe Priloga Direktivi 2000/31, ili iz njezina cilja, da je se tumači na način da se iz područja primjene članka 3. Direktive 2000/31 isključuju usluge upravljanja autorskim i srodnim pravima. Ograničenje pristupa takvim uslugama na organizacije za kolektivno ostvarivanje prava sadržano u talijanskom pravu stoga nije obuhvaćeno tim odstupanjem od načela uzajamnog priznavanja.

56.

Komisija je na raspravi u odgovoru na pitanje o primjenjivosti Direktive 2000/31 na usluge kao što su one koje pruža društvo Jamendo izrazila pridržaj, pri čemu je istaknula da pružatelj takvih usluga koji, među ostalim, izdaje odobrenja za korištenje djela u „fizičkim” trgovinama treba nadzirati korištenje tih djela u tim trgovinama, što nije moguće na internetu. Međutim, kao prvo, ništa ne upućuje na to da društvo Jamendo stvarno pruža takvu uslugu nadzora. Kao drugo, ako je takva dodatna „fizička” usluga isključena iz primjene načela uzajamnog priznavanja predviđenog tom direktivom na temelju njezina članka 2. točke (h) podtočke ii. treće alineje, to ne sprečava primjenu odredbi navedene direktive na usluge koje čine srž njegove djelatnosti i koje se pružaju u elektroničkom obliku.

57.

S obzirom na prethodno navedeno, u slučaju da sud koji je uputio zahtjev utvrdi da je djelatnost društva Jamendo obuhvaćena Direktivom 2000/31, smatram da njezin članak 3. stavak 2. treba tumačiti na način da mu se protivi zakonodavstvo države članice kojim se pristup djelatnosti upravljanja autorskim pravima ograničava samo na organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, pri čemu se isključuju neovisni upravljački subjekti s poslovnim nastanom u drugim državama članicama.

58.

U slučaju da bi sud koji je uputio zahtjev smatrao da djelatnost društva Jamendo nije obuhvaćena Direktivom 2000/31, tu djelatnost treba razmotriti kao „fizičko” pružanje usluga. Takve se usluge pak u načelu uređuju odredbama Direktive 2006/123. Stoga valja analizirati, kao prvo, primjenjivost te direktive na djelatnosti kao što su one koje obavlja društvo Jamendo, a zatim, kao drugo, posljedice njezine primjene u ovom predmetu.

59.

Direktivom 2006/123 utvrđuju se detaljna pravila o uživanju dviju temeljnih sloboda unutarnjeg tržišta, slobode poslovnog nastana i slobodnog pružanja usluga. Utvrđivanje koja se od tih sloboda primjenjuje na djelatnost kao što je ona koju obavlja društvo Jamendo nije tako očito kao što se čini.

60.

Stoga Komisija u svojim pisanim očitovanjima smatra da to nije moguće jer sud koji je uputio zahtjev nije pružio dovoljno informacija. Predlaže da se utvrđivanje ipak temelji na kriterijima razlikovanja koje je Sud utvrdio u svojoj povijesnoj presudi Gebhard ( 32 ). U skladu s tim kriterijima, sloboda poslovnog nastana omogućuje svakom državljaninu države članice da u drugoj državi članici obavlja gospodarsku djelatnost na temelju stalnog poslovnog nastana na neodređeno vrijeme. Suprotno tomu, slobodno pružanje usluga obuhvaća sve usluge koje se ne nude stalno i neprekinuto iz sjedišta u državi članici odredišta ( 33 ). Valja utvrditi da se u tim kriterijima razlikovanja samo preuzima sâm tekst Ugovora. Naime, na temelju članka 49. UFEU‑a, sloboda poslovnog nastana odnosi se na osnivanje svih oblika poduzeća i obavljanje njihove djelatnosti dok se u skladu s člankom 57. trećem stavku UFEU‑a slobodno pružanje usluga uključuje privremeno obavljanje djelatnosti davatelja usluga u državi članici odredišta.

61.

Međutim, kao i u mnogim drugim područjima, internet je uvelike izmijenio te kategorije utvrđene u „stvarnom” svijetu ( 34 ). Naime, iako se Ugovorom, a zatim i kriterijima utvrđenima u presudi Gebhard ( 35 ) povezuju, s jedne strane, trajno obavljanje djelatnosti u državi članici sa stalnim poslovnim nastanom u istoj državi članici i, s druge strane, privremeno obavljanje djelatnosti bez takvog poslovnog nastana, internet omogućuje trajno obavljanje djelatnosti bez stalnog poslovnog nastana u državi članici u kojoj se obavlja ta djelatnost. Budući da je usluga koja se pruža na internetu u svakom slučaju pružena na daljinu, nije važno nalaze li se davatelj i primatelj usluge fizički u istoj državi članici ili u dvjema različitim državama članicama.

62.

Stoga se pokazalo da su kriteriji koji se odnose na usluge pružene na internetu i koji su utvrđeni u presudi Gebhard ( 36 ), zastarjeli i da razliku valja napraviti na drugim osnovama.

63.

Prema mojem mišljenju, unatoč potencijalnoj trajnosti djelatnosti koja se obavlja na internetu iz jedne države članice prema drugoj državi članici, takvu djelatnost treba analizirati s aspekta slobodnog pružanja usluga. Naime, suprotno rješenje dovelo bi do apsurdnog rezultata da se smatra da davatelj usluga koji nema poslovni nastan u državi članici odredišta svoje usluge ipak ondje ima poslovni nastan i da treba postupati u skladu sa zakonodavstvom te države članice ne samo u pogledu svoje djelatnosti u pravom smislu riječi, nego i u pogledu osnivanja i funkcioniranja svojeg poduzeća. To postaje još apsurdnije ako se uzme u obzir da su djelatnosti koje se obavljaju na internetu često namijenjene za više država članica, pa čak i za sve njih.

64.

Taj zaključak neizravno potvrđuje Direktiva 2000/31. Iako se u toj direktivi otvoreno ne zauzima stajalište o razlici između slobode poslovnog nastana i slobodnog pružanja usluga, uzimajući u obzir da se relevantne odredbe objedinjuju pod nazivom „unutarnje tržište” ( 37 ), u njoj se ipak utvrđuje jasna razlika između država članica u kojima davatelj usluga ima poslovni nastan ( 38 ), i čije se obveze definiraju u članku 3. stavku 1., i država članica u kojima se usluga pruža iz druge države članice, koje moraju postupati u skladu s pravilima definiranima u njezinu članku 3. stavcima 2. i sljedećima. Ta razlika stoga odražava razliku između izvršavanja slobode poslovnog nastana i izvršavanja slobodnog pružanja usluga ( 39 ).

65.

Prema tome, i s obzirom na informacije koje se odnose na djelatnost društva Jarmendo sadržane u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku i dopunjene u očitovanjima tog društva, smatram da u ovom predmetu valja primijeniti odredbe koje se odnose na slobodno pružanje usluga.

66.

Odredbe koje se odnose na slobodno pružanje usluga sadržane su u članku 16. Direktive 2006/123. Međutim, na temelju članka 17. točke 11. te direktive, članak 16. ne primjenjuje se na „autorska i srodna prava”.

67.

Sud je u presudi OSA presudio da se na temelju tog isključenja članak 16. Direktive 2006/123 ne primjenjuje na djelatnosti organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskih prava ( 40 ). Naime, Sud je smatrao, pri čemu je slijedio stajalište nezavisne odvjetnice E. Sharpston o tom pitanju ( 41 ), da, s obzirom na to da se samo usluge mogu isključiti iz područja primjene navedenog članka 16., isključenje iz članka 17. točke 11. te direktive treba nužno obuhvaćati usluge u području autorskih i srodnih prava, kao što su usluge koje pružaju organizacije za kolektivno ostvarivanje prava ( 42 ).

68.

Međutim, to mi se utvrđenje ne čini uvjerljivim s obzirom na sljedeća razmatranja. Naime, budući da je riječ o pitanju od temeljne važnosti za tumačenje Direktive 2006/123, predlažem Sudu da preispita smisao i doseg isključenjâ iz područja primjene te direktive.

69.

Direktivom 2006/123 predviđaju se brojna isključenja iz njezina područja primjene, bilo da su općenita ili se posebno odnose na njezin članak 16. Kada se isključenje odnosi na kategoriju usluga, to se izričito navodi u toj direktivi. To je osobito slučaj s isključenjima navedenima u njezinu članku 2. stavku 2. u kojima se pojam „usluge” upotrebljava za označavanje svake djelatnosti o kojoj je riječ. To je slučaj i s određenim isključenjima navedenima u članku 17. te direktive, osobito u točki 1. koja se odnosi na „usluge od općeg gospodarskog interesa” i u točki 5. koja se odnosi na „aktivnosti sudskog istjerivanja dugova”.

70.

Suprotno tomu, određena druga isključenja očito se ne odnose na kategorije usluga. To je osobito slučaj u članku 2. stavku 3. Direktive 2006/123, na temelju kojeg se ta direktiva ne primjenjuje na područje oporezivanja. Međutim, Sud je već presudio da se to isključenje ne odnosi na usluge, nego na porezna pravila država članica ( 43 ). Isto nužno vrijedi u pogledu isključenja predviđenih u članku 17. navedene direktive, u točki 6. (koja se izričito odnosi na „zahtjeve države članice u kojoj se pruža usluga”), u točki 8. („administrativne formalnosti u vezi sa slobodnim kretanjem osoba i njihovim stalnim boravištem”), u točki 9. („mogućnost država članica da zahtijevaju vizu ili boravišnu dozvolu”), u točki 12. („akti koji po zakonu zahtijevaju sudjelovanje javnog bilježnika”), u točki 14. („registracija vozila”) i u točki 15. („odredbe koje se odnose na ugovorne i izvanugovorne obveze”), koja se očito ne odnose na kategorije usluga, nego na mjere koje su na snazi u državama članicama. Naposljetku, čini se da se isključenja predviđena u članku 17. točkama 2., 3., 4., 10. i 13. iste direktive, koja se odnose na „pitanja” obuhvaćena različitim aktima prava Unije, ne odnose na kategorije usluga, nego na propise iz područja koja su već usklađena na razini prava Unije.

71.

Pretpostavka prema kojoj se isključenja iz područja primjene članka 16. Direktive 2006/123 predviđena u njezinu članku 17. mogu odnositi samo na usluge stoga nije dokazana i ne može poslužiti kao temelj za tumačenje isključenja predviđenog u točki 11. tog članka koje se, ponavljam, osobito odnosi na „autorska i srodna prava”.

72.

Kao što se to prethodno navodi, većina isključenja predviđenih u članku 17. Direktive 2006/123 odnosi se na mjere koje su na snazi u državama članicama. Ta isključenja treba shvatiti na način da sloboda prekograničnog pružanja usluga, kako je pojašnjena u članku 16. te direktive, nije prepreka primjeni tih mjera i da se davatelji usluga ne mogu pozvati na tu slobodu kako bi se oslobodili obveza koje im se nalažu tim mjerama.

73.

Prema mojem mišljenju, isključenje predviđeno u članku 17. točki 11. Direktive 2006/123 treba tumačiti na isti način. Iz te odredbe samo proizlazi da članak 16. te direktive nije prepreka primjeni materijalnog autorskog prava države članice odredišta usluge i obveza davatelja usluga, osobito u pogledu odobrenja potrebnog za korištenje djela. To je tumačenje stoga slično tumačenju sličnog isključenja predviđenog Direktivom 2000/31 ( 44 ). Suprotno tomu, da je zakonodavac Unije želio iz područja primjene članka 16. Direktive 2006/123 isključiti organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskih i sličnih prava, on bi to izričito naveo.

74.

Stoga smatram da se članak 16. Direktive 2006/123 u potpunosti može primijeniti na neovisne upravljačke subjekte, kako su definirani u Direktivi 2014/26.

75.

Kao ni člankom 3. Direktive 2000/31, člankom 16. stavkom 1. Direktive 2006/123 ne omogućuje se državama članicama da slobodno pružanje usluga davatelja usluga s poslovnim nastanom u drugim državama članicama ograniče samo mjerama koje se opravdavaju jednim od četiriju razloga navedenih u trećem podstavku tog stavka 1., odnosno javni poredak, javna sigurnost i javno zdravlje te zaštita okoliša. Međutim, sporno ograničenje ne može se opravdati nijednim od tih razloga ( 45 ).

76.

Osim toga, u članku 16. stavku 2. Direktive 2006/123 navode se zahtjevi kojima se ograničava slobodno pružanje usluga i koji su u potpunosti zabranjeni. Članak 16. stavak 2. točka (d) te direktive odnosi se na „primjenu specifičnih ugovornih sporazuma između pružatelja i primatelja, kojima se samozaposlenim osobama sprečava ili ograničava pružanje usluga”. Međutim, na temelju članka 3. točke (a) Direktive 2014/26 organizacija za kolektivno ostvarivanje prava treba ispuniti barem jedan od sljedećih uvjeta, odnosno treba biti u vlasništvu svojih članova ili pod njihovim nadzorom te ustrojena na neprofitnoj osnovi. Time što se talijanskim pravom djelatnost posredovanja u području autorskih prava ograničava na organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, njime se od davatelja usluga zahtijeva da uvedu poseban sustav sklapanja ugovora s nositeljima pravâ koji su primatelji njihovih usluga ili da svoju djelatnost obavljaju na neprofitnoj osnovi. U oba slučaja to ograničava pružanje usluga, bilo time što davatelj usluga ovisi o primateljima usluga, bilo time što ga se sprečava da svoju djelatnost obavlja na ekonomski isplativ način. Smatram da se takav zahtjev jasno protivi članku 16. stavku 2. točki (d) Direktive 2006/123.

77.

Na temelju članka 1. stavka 2. Direktive 2006/123, ta se direktiva ne odnosi na liberalizaciju usluga od općeg gospodarskog interesa. Naime, talijanska vlada istaknula je na raspravi takvu prirodu usluga koje pružaju organizacije za kolektivno ostvarivanje prava. Međutim, tom se odredbom usluge od općeg gospodarskog interesa ne izuzimaju iz područja primjene te direktive ( 46 ). Osim toga, sporno ograničenje ne uključuje dodjeljivanje zadaće od općeg interesa određenom tijelu ( 47 ), nego uključuje ograničavanje određene gospodarske djelatnosti, odnosno posredovanja u području autorskih prava na jednu kategoriju gospodarskih subjekata, odnosno na organizacije za kolektivno ostvarivanje prava.

78.

Iako takve organizacije imaju, na temelju odredbi talijanskog prava i Direktive 2014/26, određene obveze prema nositeljima prava, riječ je o obvezama koje se ne nalažu u općem interesu, nego u interesu tih nositelja, koji čine posebnu profesionalnu skupinu i ne miješaju se sa cjelokupnim stanovništvom. Te se obveze mogu usporediti primjerice s obvezama koje društvo ima prema svojim dioničarima. One ipak ne predstavljaju zadaću od općeg interesa ( 48 ). Za razliku od talijanske vlade, ne vidim jasnu razliku između uloge organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskih prava i usluga od općeg interesa koje su isključene iz primjene članka 16. Direktive 2006/123 na temelju njezina članka 17. točke 1., kao što su poštanske usluge, distribucija električne energije, plina i vode ili gospodarenje otpadom ( 49 ).

79.

Naposljetku, kad je riječ o članku 1. stavku 3. Direktive 2006/123 u skladu s kojim se ta direktiva ne bavi ukidanjem monopola u području pružanja usluga s obzirom na njegovu nejasnoću i apstraktnost, imam dvojbe u pogledu toga ima li ta odredba bilo kakvu autonomnu normativnu vrijednost. Međutim, 9u svakom mi se slučaju čini da se ovdje ne može govoriti o monopolu.

80.

S jedne strane, time što nositeljima daje veliku mogućnost izbora u pogledu načina na koji žele upravljati svojim pravima, što uključuje izbor organizacije za kolektivno ostvarivanje prava iz druge države članice i primjenu pojedinačnog upravljanja, Direktiva 2014/26 uvelike je poljuljala monopolistički položaj organizacija za kolektivno ostvarivanje prava u tom dijelu njihove djelatnosti.

81.

S druge strane, time što se talijanskim pravom priznalo osnivanje organizacija za kolektivno ostvarivanje prava koje konkuriraju SIAE‑u, kao što je LEA te se prihvatilo da organizacije za kolektivno ostvarivanje prava drugih država članica izravno obavljaju djelatnost posredovanja na talijanskom tržištu, njime se samo ukinula isključivost SIAE‑a, koji više nije u monopolističkom položaju ni de iure ni de facto.

82.

Stoga, prema mojem mišljenju, članak 1. stavci 2. i 3. Direktive 2006/123 nisu prepreka primjeni odredbi te direktive, uključujući odredbe njezina članka 16., na djelatnost upravljanja autorskim pravima koju obavljaju neovisni upravljački subjekti.

83.

Stoga smatram da, u slučaju da sud koji je uputio zahtjev treba utvrditi da se Direktiva 2000/31 ne primjenjuje na djelatnost društva Jamendo, članak 16. stavak 1. i članak 16. stavak 2. točku (d) Direktive 2006/123 treba tumačiti na način da im se protivi zakonodavstvo države članice kojim se pristup djelatnosti upravljanja autorskim pravima ograničava na organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, pri čemu se isključuju neovisni upravljački subjekti s poslovnim nastanom u drugim državama članicama.

84.

Tumačenje direktiva 2000/31 i 2006/123 trebalo bi biti dovoljno da se spor koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev riješi s obzirom na pravo Unije. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, svaku nacionalnu mjeru u području koje je u potpunosti usklađeno na razini Unije treba ocijeniti ne u odnosu na odredbe primarnog prava, nego na odredbe te mjere usklađivanja ( 50 ). Međutim, za slučaj da se Sud ne složi s mojom analizom primjenjivosti Direktive 2006/123, kratko ću i podredno analizirati situaciju u ovom predmetu s obzirom na članak 56. UFEU‑a ( 51 ).

85.

Sud se već suočio sa situacijom koja je slična onoj u glavnom postupku u predmetu u kojem je donesena presuda OSA. U toj je presudi najprije zaključio da zabrana prekograničnog pružanja usluga upravljanja autorskim pravima zbog monopola u tom području nacionalne organizacije za kolektivno ostvarivanje prava predstavlja ograničenje slobodnog pružanja usluga koje treba opravdati samo važnim razlozima u općem interesu, među kojima se navodi zaštita pravâ intelektualnog vlasništva ( 52 ).

86.

Sud je zatim smatrao da monopol za ostvarivanje prava u vezi s jednom kategorijom predmeta zaštite dodijeljen organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava, zajedno sa sustavom sporazuma o uzajamnom zastupanju sa sličnim inozemnim organizacijama dio je konteksta teritorijalne zaštite autorskih prava te je prikladan i proporcionalan cilju koji se želi postići ( 53 ).

87.

Osobito je utvrdio da ne postoji druga metoda koja bi omogućila jednako učinkovitu zaštitu autorskih prava i da bi se, kad bi se dopustilo korisnicima da dobiju odobrenje za korištenje djela od bilo koje organizacije za kolektivno ostvarivanje prava za bilo koje državno područje, time stvorili veliki problemi u nadzoru korištenja prava i raspodjeli naknada ( 54 ). Svjestan predstojeće izmjene u pravnom okruženju ostvarivanja autorskih prava ( 55 ), Sud je naveo da se njegova analiza odnosi na „trenutačno stanje prava Unije” ( 56 ).

88.

Međutim, čini mi se da zaključci iz presude OSA u tom pogledu nisu korisni za rješenje ovog predmeta. Naime, u ovom slučaju nije riječ o pravu korisnika da se obrati organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava druge države članice kako bi dobio odobrenje za korištenje djelâ čijim pravima upravlja nacionalna organizacija, kao što je to bio slučaj u predmetu u kojem je donesena presuda OSA, nego je riječ o pravu neovisnog upravljačkog subjekta da upravlja pravima čije ostvarivanje nije povjereno nijednoj drugoj organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava, neovisno o tome ima li poslovni nastan na državnom području ili izvan njega.

89.

Međutim, kao što sam to već naveo u dijelu ovog mišljenja koji se odnosi na Direktivu 2006/123, zbog Direktive 2014/26 i liberalizacije talijanskog prava monopol u tom području sličan onom koji je analizirao Sud u predmetu u kojem je donesena presuda OSA više ne postoji u Italiji jer posredovanje u području autorskih prava mogu izvršavati različite organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, neovisno o tome jesu li nacionalne ili imaju poslovni nastan u drugim državama članicama. Samo su neovisni upravljački subjekti isključeni iz pristupa toj djelatnosti. U tim okolnostima, takva razlika u postupanju ne može se opravdati argumentima koje je Sud prihvatio u presudi OSA.

90.

Kao opravdanje, talijanska se vlada poziva na posebnost organizacija za kolektivno ostvarivanje prava koje nadziru njihovi članovi i koje nemaju svrhu ostvarivanja dobiti, obveze koje imaju prema nositeljima prava i koristi centraliziranog upravljanja autorskim pravima za repertoare koji su manje popularni u javnosti, a time i za razvoj kulture.

91.

Međutim, najprije valja napomenuti da se, na temelju članka 2. stavka 4. Direktive 2014/26, veliki dio obveza koje imaju organizacije za kolektivno ostvarivanje prava odnosi i na neovisne upravljačke subjekte. Stoga, kad je riječ o jamstvima za nositelje prava, ti se subjekti nalaze u situaciji usporedivoj sa situacijom organizacija za kolektivno ostvarivanje prava.

92.

Nadalje, svakako je točno da pripadanje velikoj organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava, zajedno s njezinom mrežom sporazuma o uzajamnom zastupanju, može koristiti brojnim umjetnicima i promicati široku dostupnost njihovih djela. Međutim, to ne vrijedi uvijek za sve ( 57 ) i, u trenutačnim tržišnim uvjetima, nekima bi barem privremeno mogle biti dovoljne ograničene usluge upravljanja, kao što su one koje nudi društvo Jamendo. Čini mi se da nositelji autorskih prava raspolažu dovoljnim informacijama da samostalno odaberu najučinkovitiji način zaštite svojih interesa. Zaštita tih prava, kao važan razlog u općem interesu, ne može opravdati prepreke ostvarivanju te zaštite na način koji je najprikladniji prema mišljenju samih zainteresiranih strana.

93.

Stoga smatram da se isključenje neovisnih upravljačkih subjekata iz djelatnosti posredovanja u području autorskih prava, kako se predviđa u talijanskom pravu, ne može opravdati s obzirom na članak 56. UFEU‑a.

94.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje mu je uputio Tribunale ordinario di Roma (Redovni sud u Rimu, Italija) odgovori na sljedeći način:

Članak 3. stavak 2. Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine i članak 16. stavak 1. i članak 16. stavak 2. točku (d) Direktive 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu

treba tumačiti na način da im se:

protivi zakonodavstvo države članice kojim se djelatnost upravljanja autorskim pravima ograničava na organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, pri čemu se isključuju neovisni upravljački subjekti s poslovnim nastanom u drugim državama članicama.