1

Svojom žalbom Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 6. listopada 2021., Indo European Foods/EUIPO – Chakari (Abresham Super Basmati Selaa Grade One World’s Best Rice) (T‑342/20; u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2021:651), kojom je on, s jedne strane, poništio odluku četvrtog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 2. travnja 2020. (predmet R 1079/2019‑4) (u daljnjem tekstu: sporna odluka) u vezi s postupkom povodom prigovora između društva Indo European Foods Ltd i Hamida Ahmada Chakarija te, s druge strane, odbio tužbu društva Indo European Foods u preostalom dijelu.

2

Na temelju članka 58.a prvog stavka Statuta Suda Europske unije, osim ako Sud prethodno odluči da je treba dopustiti, nije dopuštena žalba protiv odluke Općeg suda koja se odnosi na odluku neovisnog žalbenog vijeća EUIPO‑a.

3

U skladu s člankom 58.a trećim stavkom tog statuta, žalba se dopušta, u cijelosti ili djelomično, u skladu s detaljnim pravilima utvrđenima u Poslovniku Suda, ako otvara važno pitanje za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije.

4

U skladu s člankom 170.a stavkom 1. Poslovnika, u slučajevima iz članka 58.a prvog stavka navedenog statuta, žalitelj svojoj žalbi prilaže zahtjev za dopuštanje žalbe, u kojem izlaže važno pitanje koje žalba otvara za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije i koji sadržava sve potrebne elemente kako bi Sud mogao odlučiti o tom zahtjevu.

5

U skladu s člankom 170.b stavcima 1. i 3. tog poslovnika, Sud o zahtjevu za dopuštanje žalbe odlučuje obrazloženim rješenjem u najkraćem mogućem roku.

6

U prilog svojem zahtjevu za dopuštanje žalbe, EUIPO tvrdi da se u okviru njegova jedinog žalbenog razloga postavlja važno pitanje za jedinstvo, dosljednost i razvoj prava Unije.

7

U tom pogledu, kao prvo, EUIPO podsjeća na sadržaj svojeg jedinog žalbenog razloga i na četiri dijela od kojih se sastoji.

8

Kao prvo, EUIPO navodi kako svojim jedinim žalbenim razlogom tvrdi da je Opći sud – ocijenivši u točki 28. pobijane presude da predmet koji se pred njim vodi nije postao bespredmetan i da pravni interes tužitelja u prvom stupnju, društva Indo European Foods, i dalje postoji – povrijedio nužan i temeljni uvjet svake tužbe, koji se odnosi na postojanost predmeta spora i pravnog interesa do proglašenja sudske odluke, pod prijetnjom obustave postupka, a koji je priznat ustaljenom sudskom praksom, posebno navedenom u stavku 42. presude od 7. lipnja 2007., Wunenburger protiv Komisije (C‑362/05 P, EU:C:2007:322) i na koju se poziva u točkama 63. do 68. mišljenja nezavisnog odvjetnika Pitruzzelle u predmetu Izba Gospodarcza Producentów i Operatorów Urządzeń Rozrywkowych/Komisija (C‑560/18 P, EU:C:2019:1052).

9

Kao drugo, EUIPO navodi da prvim dijelom jedinog žalbenog razloga ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 19. do 21. i 23. pobijane presude zaključio da predmet tužbe i dalje postoji samim time što završetak prijelaznog razdoblja utvrđenog u člancima 126. i 127. Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine iz Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2020., L 29, str. 7.) (u daljnjem tekstu: Sporazum o povlačenju), koji je donesen 17. listopada 2019., a stupio na snagu 1. veljače 2020., nije mogao utjecati na zakonitost ranije donesene sporne odluke.

10

U tom pogledu EUIPO tvrdi da je Opći sud u točki 19. pobijane presude pogrešno protumačio zahtjev koji se odnosi na pravni interes te ga je iskrivio jer je odbio ispitati jesu li elementi koji su nastali nakon sporne odluke mogli učiniti tužbu bespredmetnom i jer se u tom pogledu oslonio isključivo na činjenicu da ti elementi ne mogu dovesti u pitanje zakonitost navedene odluke. Takvim je tumačenjem Opći sud, s jedne strane, pomiješao postupovne i prethodne zahtjeve primjenjive na ispitivanje svih tužbi, koji se odnose na zadržavanje predmeta tužbe i pravnog interesa osobe koja ju je podnijela, s naknadnim nadzorom zakonitosti pobijane odluke. S druge strane, lišio je pravni interes njegove vlastite funkcije, nezavisne od rasprave o meritumu tužbe, a to je osigurati pravilno upravljanje postupcima, izbjegavajući da se sudu upute pitanja koja su isključivo hipotetska.

11

Kao treće, EUIPO navodi da drugim dijelom jedinog žalbenog razloga prigovara Općem sudu, pozivajući se osobito na presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 65.), da nije in concreto ocijenio zadržavanje pravnog interesa društva Indo European Foods. Stoga Opći sud nije istražio je li tužba koja mu je podnesena u slučaju poništenja sporne odluke mogla donijeti korist stranci koja ju je podnijela.

12

Naime, prema EUIPO‑ovu mišljenju, usredotočivši se u točkama 17. do 20. pobijane presude na činjenicu da se, na dan donošenja sporne odluke, na ranije pravo zaštićeno u Ujedinjenoj Kraljevini moglo pozvati u prilog prigovoru koji je podnijelo društvo Indo European Foods, Opći sud ostavlja neodgovorenim pitanje može li registracija žiga za koji je zatražena registracija, čija se teritorijalna zaštita nikad neće proširiti na Ujedinjenu Kraljevinu zbog povlačenja te države iz Unije i završetka prijelaznog razdoblja, i dalje štetiti pravnim interesima društva Indo European Foods poput onih zaštićenih Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.).

13

Kao četvrto, trećim dijelom jedinog žalbenog razloga EUIPO tvrdi da zbog dviju pogrešaka koje se tiču prava iz prvog i drugog dijela tog žalbenog razloga Opći sud nije uzeo u obzir posebne okolnosti predmeta, koje su ga trebale navesti na zaključak da društvo Indo European Foods nije ispunilo obvezu dokazivanja postojanja svojeg pravnog interesa nakon isteka prijelaznog razdoblja. Međutim, prema EUIPO‑ovu mišljenju, ništa ne upućuje na to da je taj pravni interes i dalje postojao.

14

Naime, s jedne strane, što se tiče primjene ratione temporis sustava uspostavljenog Uredbom 2017/1001, EUIPO ističe da, s obzirom na to da je raniji žig prestao postojati tijekom postupka povodom prigovora i da se na njega više ne može pozivati na temelju te uredbe, između tog žiga i prijave žiga Europske unije više ne može doći ni do kakvog sukoba. Slijedom toga, u ovom je slučaju Opći sud trebao ocijeniti „posebnu prednost” koju je društvo Indo European Foods moglo ostvariti iz poništenja sporne odluke s obzirom na činjenicu da bi prijavljeni žig Europske unije bio registriran tek nakon završetka prijelaznog razdoblja, odnosno u trenutku kada suprotstavljeni žigovi ne mogu istodobno ispunjavati svoju bitnu funkciju.

15

S druge strane, što se tiče primjene ratione loci navedenog sustava, EUIPO tvrdi da, s obzirom na temeljno načelo teritorijalnosti prava intelektualnog vlasništva iz članka 1. stavka 2. Uredbe 2017/1001, ne može doći ni do kakvog sukoba između žiga Europske unije za koji je podnesena prijava, nakon njegove registracije, koji nije zaštićen u Ujedinjenoj Kraljevini, i ranijeg žiga koji je isključivo zaštićen na području te države.

16

Kao peto, EUIPO navodi da četvrtim dijelom jedinog žalbenog razloga Općem sudu prigovara da mu je u točki 27. pobijane presude naložio obvezu da ne uzme u obzir učinke koji proizlaze iz članka 50. stavka 3. UEU‑a kao i iz članaka 126. i 127. Sporazuma o povlačenju. Stoga, kako bi ispunio tu obvezu, EUIPO mora ispitati odnosno odbiti prijavu za registraciju predmetnog žiga Europske unije protivno članku 1. stavku 2. i članku 8. stavku 4. Uredbe 2017/1001, koji predstavljaju izraz temeljnog načela teritorijalnosti.

17

Kao drugo, EUIPO tvrdi da njegov jedini tužbeni razlog otvara važno pitanje za jedinstvo, dosljednost i razvoj prava Unije, s obzirom na to da se odnosi na pravila koja imaju temeljno mjesto u pravnom poretku Unije, odnosno, s jedne strane, horizontalni zahtjev, koji ima „ustavnu važnost” (mišljenje nezavisne odvjetnice Sharpston u predmetu Gul Ahmed Textile Mills/Vijeće, C‑100/17 P, EU:C:2018:214, t. 42.), zadržavanja pravnog interesa i, s druge strane, načelo teritorijalnosti, načelo jedinstvenog karaktera žiga Europske unije i posebne prirode postupka povodom prigovora s obzirom na temeljni pojam bitne funkcije žiga, koji čine same stupove prava intelektualnog vlasništva i sustava žiga Europske unije, u općem kontekstu kraja prijelaznog razdoblja. U tom pogledu iznosi četiri argumenta.

18

Kao prvo, EUIPO ističe horizontalni karakter zahtjeva zadržavanja pravnog interesa. Međutim, Opći se sud – time što je iz činjenice da je završetak prijelaznog razdoblja predviđenog Sporazumom o povlačenju Ujedinjene Kraljevine počeo proizvoditi učinke nakon sporne odluke, zaključivši da tužba zadržava svoj predmet i da takva činjenica stoga nije mogla utjecati na zakonitost te odluke – udaljio od ustaljene sudske prakse Suda o autonomnosti zahtjeva za zadržavanje pravnog interesa i nužnosti ocjene tog zahtjeva in concreto.

19

Kao drugo, EUIPO tvrdi da, osobito s obzirom na činjenicu da je pobijana presuda objavljena i prevedena na sve jezike Unije i da je ona predmet sažetka iznesenog u indeksu sudske prakse Suda, pogrešno tumačenje Općeg suda dosega zahtjeva koji se odnosi na postojanost pravnog interesa predstavlja presedan za buduće predmete, bez sigurnosti u pogledu pitanja hoće li se taj presedan primjenjivati neovisno o području o kojem je riječ ili isključivo u okviru sporova o žigu Europske unije.

20

EUIPO smatra da se odgodnim učinkom tužbi podnesenih pred Općim sudom nastoji ojačati potreba za ocjenom in concreto toga zadržava li tužba predmet, odnosno toga može li njezin ishod strankama dati posebnu prednost. Naime, teško je shvatiti zašto logika na kojoj se temelji zahtjev valjanosti prava koje prethodi datumu na koji EUIPO donosi odluku postaje bespredmetna za utvrđivanje toga zadržava li tužba pred Općim sudom svoj predmet samo zbog toga što je EUIPO donio privremenu odluku.

21

Kao treće, EUIPO ističe da je pitanje nestanka ranijeg prava tijekom postupka dovelo do proturječnih odluka Općeg suda u pogledu primjene zahtjeva postojanja pravnog interesa. S tim u vezi navodi presude od 15. ožujka 2012., Cadila Healthcare/OHIM – Novartis (ZYDUS) (T‑288/08, neobjavljena, EU:T:2012:124, t. 22.), i od 8. listopada 2014., Fuchs/OHIM – Les Complices (Zvijezda u krugu) (T‑342/12, EU:T:2014:858, t. 26. do 29.), kao i rješenja od 26. studenoga 2012., MIP Metro/OHIM – Real Seguros (real,- BIO) (T‑549/11, neobjavljeno, EU:T:2012:622, t. 23.), i od 4. srpnja 2013., Just Music Fernsehbetriebs/OHIM – France Télécom (Jukebox) (T‑589/10, neobjavljeno, EU:T:2013:356, t. 36.). Također navodi da je Sud tek nakratko imao priliku razmotriti to pitanje u posebnom kontekstu, odnosno u kontekstu rješenja od 8. svibnja 2013., Cadila Healthcare/OHIM (C‑268/12 P, neobjavljeno, EU:C:2013:296), tako da se iz njega ne može izvesti opće načelo prema kojem bi sudu Unije bilo zabranjeno, u svrhu ocjene postojanja pravnog interesa, uzeti u obzir činjenice čiji su učinci nastali nakon odluke koja se pred njim pobija.

22

Prema EUIPO‑ovu mišljenju, s obzirom na to da podnošenje zahtjeva za opoziv ili za proglašavanje ništavosti predstavlja uobičajeno sredstvo obrane u okviru sporova u području intelektualnog vlasništva, smjernice Suda nužne su za razjašnjenje pitanja učinaka povezanih s nestankom ranijeg prava tijekom postupka, koje je od ključne važnosti za korisnike sustava žiga Europske unije. Tumačenje koje je dao sud Unije moglo bi znatno utjecati na način na koji će nacionalni sudovi primjenjivati zahtjev postojanja pravnog interesa u cijeloj Uniji, osobito što se tiče posljedica koje proizlaze iz nestanka ranijeg prava u okviru sudskog postupka koji je u tijeku.

23

Kao četvrto, EUIPO tvrdi da se ovom žalbom, s obzirom na točku 27. pobijane presude, također postavlja važno postupovno pitanje koje nije ograničeno na područje prava intelektualnog vlasništva, odnosno pitanje posljedica koje proizlaze iz pravila prema kojem se autor poništenog akta mora pozvati na datum kada ga je donio radi donošenja zamjenskog akta. Naime, postavlja se pitanje može li se to pravilo proširiti na način da se od EUIPO‑a prilikom upućivanja predmeta zahtijeva da ne uzme u obzir učinke članka 50. stavka 3. UEU‑a i članaka 126. i 127. Sporazuma o povlačenju i da stoga ispita relativni razlog za odbijanje o kojem je riječ u odnosu na područje na kojem žig za koji je podnesena prijava ni u kojem slučaju neće uživati nikakvu zaštitu, što bi bilo u suprotnosti sa strukturom i svrhom Uredbe 2017/1001.

24

Najprije valja istaknuti kako je na žalitelju da dokaže da su pitanja istaknuta u žalbi važna za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije (rješenje od 10. prosinca 2021., EUIPO/The KaiKai Company Jaeger Wichmann, C‑382/21 P, EU:C:2021:1050, t. 20. i navedena sudska praksa).

25

Usto, kao što to proizlazi iz članka 58.a trećeg stavka Statuta Suda Europske unije, u vezi s člankom 170.a stavkom 1. i člankom 170.b stavkom 4. Poslovnika, zahtjev za dopuštanje žalbe mora sadržavati sve elemente koji su nužni kako bi Sudu omogućili da donese odluku o dopuštanju žalbe i da, u slučaju njezina djelomičnog dopuštanja, odredi žalbene razloge ili dijelove žalbe na koje se treba odnositi odgovor na žalbu. Naime, budući da mehanizam prethodnog dopuštenja za žalbe iz članka 58.a tog statuta nastoji ograničiti nadzor Suda na pitanja važna za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije, Sud u okviru žalbe treba ispitati samo žalbene razloge koji se odnose na takva pitanja i koje je odredio žalitelj (rješenje od 10. prosinca 2021., EUIPO/The KaiKai Company Jaeger Wichmann, C‑382/21 P, EU:C:2021:1050, t. 21. i navedena sudska praksa).

26

Stoga, u svakom slučaju, zahtjev za dopuštanje žalbe mora jasno i precizno navoditi razloge na kojima se žalba temelji, identificirati s istom preciznošću i jasnoćom pravno pitanje istaknuto u svakom žalbenom razlogu, pojasniti je li to pitanje važno za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije te posebno iznijeti razloge zbog kojih je navedeno pitanje važno s obzirom na istaknuti kriterij. Kada je riječ, osobito, o žalbenim razlozima, zahtjev za dopuštanje žalbe mora navoditi odredbu prava Unije ili sudsku praksu koja je povrijeđena pobijanom presudom ili rješenjem, sažeto izložiti pogrešku koja se tiče prava koju je navodno počinio Opći sud, i navesti u kojoj je mjeri ta pogreška utjecala na ishod pobijane presude ili rješenja. Kada istaknuta pogreška koja se tiče prava proizlazi iz povrede sudske prakse, zahtjev za dopuštanje žalbe mora sažeto, ali jasno i precizno navesti, kao prvo, u čemu se sastoji navodna proturječnost, navodeći i točke presude ili rješenja koje žalitelj dovodi u pitanje u žalbi kao i točke odluke Suda ili Općeg suda koje pritom nisu bile uzete u obzir i, kao drugo, konkretne razloge zbog kojih takvo proturječje otvara pitanje važno za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije (rješenje od 10. prosinca 2021., EUIPO/The KaiKai Company Jaeger Wichmann, C‑382/21 P, EU:C:2021:1050, t. 22. i navedena sudska praksa).

27

U ovom slučaju, iz točke 19. pobijane presude, koju navodi EUIPO, proizlazi da bi, prema mišljenju Općeg suda, smatrati da predmet spora nestaje kada tijekom postupka nastane događaj nakon kojeg bi raniji žig mogao izgubiti status neregistriranog žiga ili drugog znaka koji se upotrebljava u trgovačkom prometu čiji doseg nije samo lokalnog karaktera, osobito nakon mogućeg povlačenja dotične države članice iz Unije, značilo uzimanje u obzir razloga koji su nastali nakon donošenja pobijane odluke, a koji ne mogu utjecati na osnovanost te odluke, s obzirom na to da se zakonitost odluke načelno mora ocjenjivati u odnosu na datum donošenja te odluke.

28

Osim toga, Opći sud je u točki 27. pobijane presude, koju također navodi EUIPO, smatrao da je nakon poništenja odluke žalbenog vijeća postupak po žalbi koju je društvo Indo European Foods podnijelo tom tijelu ponovno bio u tijeku, tako da je na njemu bilo da ponovno odluči o toj žalbi, i to ovisno o situaciji koja je postojala u trenutku njezina podnošenja. Osim toga, prema mišljenju Općeg suda, sudska praksa koju EUIPO navodi potvrđuje da se u svakom slučaju ne može zahtijevati da žig na kojem se temelji prigovor nastavi postojati nakon donošenja odluke žalbenog vijeća.

29

Stoga je Opći sud, u kontekstu povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Unije i isteka prijelaznog razdoblja tijekom postupka, kao što to podsjeća EUIPO, u točki 28. pobijane presude presudio da spor koji se pred njim vodi nije postao bespredmetan i da pravni interes društva Indo European Foods i dalje postoji.

30

Međutim, valja istaknuti, kao prvo, da EUIPO precizno i jasno opisuje njegov jedini tužbeni razlog, pri čemu je pojasnio da je Opći sud najprije pomiješao postupovni zahtjev postojanja pravnog interesa s nadzorom zakonitosti sporne odluke, a zatim da nije konkretno ocijenio postojanost pravnog interesa društva Indo European Foods, s obzirom na korist koju bi poništenje sporne odluke moglo donijeti, da je, štoviše, odbio uzeti u obzir činjenicu da potonji nije poštovao svoju obvezu dokazivanja da i dalje ima pravni interes, kada ništa nije upućivalo na to da je taj interes nastavio postojati nakon završetka prijelaznog razdoblja i, naposljetku, da je u biti presudio kako EUIPO ne bi trebao uzeti u obzir učinke koji proizlaze iz članka 50. stavka 3. UEU‑a i članaka 126. i 127. Sporazuma o povlačenju, čime se zanemaruju relevantne odredbe Uredbe 2017/1001, posebice načelo teritorijalnosti prava intelektualnog vlasništva.

31

Konkretno, EUIPO je precizno izložio točke obrazloženja pobijane presude koje pokazuju, prema njegovu mišljenju, proturječnosti sa sudskom praksom Suda koja se odnosi na zadržavanje pravnog interesa, a koja je navedena, među ostalim, u točki 42. presude od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija (C‑362/05 P, EU:C:2007:322), i u točki 65. presude od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331), ali i s odredbama Uredbe 2017/1001 koje se odnose na registraciju žigova, njihove učinke i provedbu načela teritorijalnosti, kao i s člankom 50. stavkom 3. UEU‑a i člancima 126. i 127. sporazuma o povlačenju, upućujući kako na točke o kojima je riječ u pobijanoj presudi, tako i na odluke i odredbe koje navodno nisu uzete u obzir.

32

Kao drugo, žalitelj prigovara Općem sudu da je u točki 28. pobijane presude ocijenio da predmet nije postao bespredmetan i da pravni interes društva Indo European Foods i dalje postoji. Stoga, iz zahtjeva za dopuštanje žalbe jasno proizlazi da je navodno pogrešno tumačenje Općeg suda postupovnih zahtjeva utjecalo na ishod pobijane presude. Naime, u skladu sa sudskom praksom koju je naveo EUIPO i na koju se podsjeća u točki 8. ovog rješenja, predmet spora kao i pravni interes, mora postojati do proglašenja sudske odluke inače će postupak biti obustavljen (presuda od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija, C‑362/05 P, EU:C:2007:322, t. 42. i navedena sudska praksa).

33

Kao treće, u skladu s teretom dokazivanja koji je na podnositelju zahtjeva za dopuštanje žalbe, žalitelj mora dokazati da, neovisno o pravnim pitanjima koja je istaknuo u svojoj žalbi, ona otvara jedno ili više važnih pitanja za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije, pri čemu značaj tog kriterija prelazi okvire presude koja je predmet žalbe i, u konačnici, njegove žalbe (rješenje od 10. prosinca 2021., EUIPO/The KaiKai Company Jaeger Wichmann, C‑382/21 P, EU:C:2021:1050, t. 27.).

34

To dokazivanje samo po sebi podrazumijeva da se postojanje i važnost takvih pitanja utvrdi na temelju konkretnih elemenata koji su svojstveni predmetnom slučaju, a ne samo općenitih argumenata (rješenje od 10. prosinca 2021., EUIPO/The KaiKai Company Jaeger Wichmann, C‑382/21 P, EU:C:2021:1050, t. 28.).

35

Međutim, u ovom slučaju EUIPO ističe pitanje postavljeno u okviru svojeg jedinog žalbenog razloga, koje se u biti sastoji od utvrđivanja datuma i okolnosti koje treba prihvatiti kako bi se ocijenilo postojanost predmeta spora i pravnog interesa kada se, s jedne strane, spor pred Općim sudom odnosi na odluku donesenu nakon postupka povodom prigovora koji se temelji na ranijem pravu koje je zaštićeno samo u Ujedinjenoj Kraljevini, a s druge strane, prijelazno razdoblje završilo je tijekom postupka pred Općim sudom. Općenitije, to se pitanje, prema EUIPO‑ovu mišljenju, odnosi na utjecaj prestanka predmetnog ranijeg prava tijekom postupka na postojanje predmeta spora i na pravni interes društva Indo European Foods.

36

Osim toga, EUIPO navodi konkretne razloge zbog kojih je takvo pitanje važno za jedinstvo, dosljednost i razvoj prava Unije.

37

Konkretno, EUIPO pojašnjava da se navedeno pitanje odnosi na temeljni postupovni zahtjev pravnog interesa i načela koja čine stupove prava intelektualnog vlasništva, odnosno načelo teritorijalnosti, načelo jedinstvenog karaktera žiga Europske unije i temeljni pojam bitne funkcije žiga u kontekstu završetka prijelaznog razdoblja.

38

U tom pogledu, najprije ističe horizontalni karakter zahtjeva postojanja pravnog interesa i postojanje razlike u tumačenju tog zahtjeva unutar Općeg suda, ali i između Općeg suda i Suda.

39

Nadalje, pojašnjava da je pojašnjenje Suda potrebno kako za korisnike sustava žiga Europske unije tako i za nacionalne sudove, osobito s obzirom na činjenicu da se postavljeno pitanje ne odnosi samo na učinak sporazuma o povlačenju na postupke koji su u tijeku, nego i na sve situacije, česte u području intelektualnog vlasništva, nestanka ranijeg prava tijekom sudskog postupka, osobito u slučaju opoziva ili isteka žiga. Konkretno, što se tiče problematike pravnog interesa u slučaju nestanka ranijeg prava tijekom tog postupka, EUIPO iznosi kontradiktornu sudsku praksu Općeg suda u tom području. Štoviše, ističe da je Sud tu problematiku obradio samo u posebnom kontekstu, odnosno onom koji je doveo do objave rješenja od 8. svibnja 2013., Cadila Healthcare/OHIM (C‑268/12 P, neobjavljeno, EU:C:2013:296).

40

Naposljetku, ističe da je pitanje utvrđivanja posljedica koje treba izvesti iz pravila prema kojem se autor poništenog akta treba pozvati na datum kada ga je donio radi donošenja zamjenskog akta, osobito u kontekstu sporazuma o povlačenju i završetka prijelaznog razdoblja, važno postupovno pitanje koje nije ograničeno na pravo intelektualnog vlasništva.

41

Iz zahtjeva za dopuštanje stoga proizlazi da pitanje istaknuto u ovoj žalbi prelazi okvir pobijane presude, a u konačnici i onaj navedene žalbe.

42

Uzimajući u obzir elemente koje je iznio EUIPO, valja utvrditi da zahtjev za dopuštanje žalbe koji je podnio u dovoljnoj mjeri dokazuje da se žalbom postavlja važno pitanje za jedinstvo, dosljednost i razvoj prava Unije.

43

S obzirom na prethodna razmatranja, žalbu valja prihvatiti u cijelosti.

44

U skladu s člankom 170.b stavkom 4. Poslovnika, ako se žalba u cijelosti ili djelomično dopusti, na temelju kriterija iz članka 58.a trećeg stavka Statuta Suda Europske unije, postupak se nastavlja u skladu s člancima 171. do 190.a navedenog poslovnika.

45

U skladu s člankom 137. Poslovnika, koji se na žalbeni postupak primjenjuje na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika, odluka o troškovima donosi se u presudi ili rješenju kojim se završava postupak.

46

Slijedom toga, s obzirom na to da je zahtjev za dopuštanje žalbe prihvaćen, o troškovima će se odlučiti naknadno.

Slijedom navedenoga, Sud (chambre d’admission des pourvois) rješava: