–

za austrijsku vladu, A. Posch, J. Schmoll i A. Kögl, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, S. L. Kalėda i I. Zaloguin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 13. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva (SL 2004., L 157, str. 45.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 74.) i članka 49. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru kaznenog postupka koji je pokrenut protiv osobe G. ST. T. zbog krivotvorenja žigova.

3

Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (u daljnjem tekstu: Sporazum TRIPS), koji čini Prilog 1.C Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO), potpisanom u Marakešu 15. travnja 1994. i potvrđenom Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986. – 1994.) (SL 1994., L 336, str. 1.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 3.), sadržava dio III. naslovljen „Provedba prava intelektualnog vlasništva”.

4

Članak 61. Sporazuma TRIPS, koji se nalazi u odjeljku 5. tog dijela III., naslovljenom „Kazneni postupci”, određuje:

„Članice propisuju kaznene postupke i kazne koji se primjenjuju barem u slučajevima namjernog krivotvorenja žiga ili neovlaštenog umnožavanja djela zaštićenog autorskim pravom na komercijalnoj razini. Predviđene kazne obuhvaćaju kaznu zatvora i/ili novčane kazne dovoljne kao prevenciju, sukladno razini kazni primjenjivanih za kaznena djela odgovarajuće težine. U odgovarajućim slučajevima, raspoložive kazne također uključuju zapljenu, oduzimanje i uništavanje dotične robe kao i svih materijala i pribora kojima je prvenstvena namjena činjenje takvih kaznenih djela. Članice mogu odrediti da se kazneni postupci i kazne primijene u drugim slučajevima povrede prava intelektualnog vlasništva, posebno ako su počinjeni s namjerom i na komercijalnoj razini.”

5

U skladu s uvodnom izjavom 28. Direktive 2004/48:

„Kao dodatak građanskopravnim i upravnim mjerama, postupcima i pravnim sredstvima predviđenim ovom Direktivom, kaznene sankcije u odgovarajućim slučajevima također predstavljaju sredstvo za osiguravanje provedbe prava intelektualnog vlasništva.”

6

U skladu s njezinim člankom 1. naslovljenim „Predmet” ta direktiva „odnosi se na mjere, postupke i pravna sredstva potrebna radi osiguranja provedbe prava intelektualnog vlasništva.”

7

U članku 2. navedene direktive, naslovljenom „Područje primjene”, navodi se:

„1.   Ne dovodeći u pitanje sredstva koja su predviđena ili koja mogu biti predviđena zakonodavstvom Zajednice ili nacionalnim zakonodavstvom, ako su ta sredstva povoljnija za nositelje prava, mjere, postupci i pravna sredstva predviđeni ovom Direktivom primjenjuju se, u skladu s člankom 3., na svaku povredu prava intelektualnog vlasništva kako je predviđeno pravom Zajednice i/ili nacionalnim pravom dotične države članice.

2.   Ova Direktiva ne dovodi u pitanje posebne odredbe o provedbi prava i o izuzecima sadržanim u zakonodavstvu Zajednice koji se tiču autorskog prava i autorskom pravu srodnih prava, a osobito one utvrđene Direktivom 91/250/EEZ [Vijeća od 14. svibnja 1991. o pravnoj zaštiti računalnih programa (SL 1991., L 122, str. 42.)] i posebno njezinim člankom 7., ili Direktivom 2001/29/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.)] i posebno njezinim člancima 2. do 6. i člankom 8.

3.   Ova Direktiva ne utječe na:

[…]

8

Članak 13. te direktive, naslovljen „Naknade štete”, predviđa:

„1.   Države članice osiguravaju da nadležna sudska tijela, na zahtjev oštećene stranke, počinitelju povrede koji je znao ili za kojeg je osnovano pretpostaviti da je morao znati da sudjeluje u vršenju povrede, nalože da nositelju prava plati naknadu primjerenu stvarnoj šteti koju je pretrpio kao posljedicu povrede.

Pri određivanju naknade štete sudska tijela:

2.   Kad počinitelj nije znao, ili nije imao osnovanih razloga znati da sudjeluje u vršenju povrede, države članice mogu propisati da sudska tijela mogu naložiti povrat dobiti ili isplatu naknade štete, koja može biti unaprijed utvrđena.”

9

U skladu s člankom 16. navedene direktive, naslovljenim „Sankcije u državama članicama”:

„Ne dovodeći u pitanje građanskopravne i upravne mjere, postupke i pravna sredstva predviđene ovom Direktivom, države članice mogu primijeniti druge odgovarajuće sankcije u slučajevima povrede prava intelektualnog vlasništva.”

10

Članak 172.b Nakazatelen kodeksa (Kazneni zakonik), u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Kazneni zakonik), određuje:

„(1)   Tko bez odobrenja nositelja isključivog prava rabi žig u trgovačkom prometu […] kaznit će se kaznom zatvora do pet godina i novčanom kaznom do pet tisuća [bugarskih leva (BGN)].

2.   U slučaju ponovljenog počinjenja djela navedenog u stavku 1. ili prouzročenja znatnih štetnih učinaka izreći će se kazna zatvora od pet do osam godina i novčana kazna od pet tisuća do osam tisuća bugarskih leva (BGN).

3.   Predmet kaznenog djela oduzet će se i uništiti neovisno o tome u čijem se vlasništvu nalazi.”

11

Članak 13. zakona za markite i geografskite označenia (Zakon o žigovima i oznakama zemljopisnog podrijetla, DV br. 81 od 14. rujna 1999.), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: stari ZMGO), propisivao je:

„(1)   Pravo na žig obuhvaća pravo njegova nositelja na uporabu, raspolaganje i zabranu svim trećim stranama da bez njegova odobrenja u trgovačkom prometu rabe bilo koji znak koji:

1. je istovjetan žigu u odnosu na proizvode ili usluge koji su istovjetni onima za koje je žig registriran;

2. zbog toga što je istovjetan ili sličan žigu i rabi se za proizvode ili usluge koji su istovjetni ili slični onima žiga, postoji vjerojatnost dovođenja potrošača u zabludu, uključujući vjerojatnost dovođenja u vezu tog znaka i žiga.

3. je istovjetan ili sličan žigu u odnosu na proizvode ili usluge koji nisu istovjetni ili slični onima za koje je žig registriran, kad potonji ima ugled na području Republike Bugarske i kad uporaba tog znaka bez opravdanog razloga nepošteno iskorištava razlikovni karakter ili ugled žiga ili im šteti.

2.   Uporaba u trgovačkom prometu u smislu stavka 1. sastoji se od:

1. isticanja znaka na proizvodima ili na njihovim pakiranjima;

2. nuđenja proizvoda s tim znakom ili njihova stavljanja na tržište, držanja u te svrhe i nuđenja ili pružanja usluga pod tim znakom;

3. uvoza ili izvoza proizvoda obilježenih tim znakom;

[…]”

12

Članak 76.b tog zakona, naslovljen „Posebni slučajevi naknade štete”, propisivao je:

„(1)   Ako je zahtjev utemeljen, ali su informacije o njegovu iznosu nedostatne, podnositelj zahtjeva može na ime naknade štete tražiti:

1. od 500 BGN do 100000 BGN, s tim da se utvrđivanje točnog iznosa ostavlja na ocjenu sudu u skladu s uvjetima utvrđenima u članku 76.a stavcima 2. i 3., ili

2. ekvivalent maloprodajnih cijena zakonito proizvedenih proizvoda, istovjetnih ili sličnih proizvodima koji su predmet povrede.

(2)   Pri određivanju naknade u smislu stavka 1. u obzir se uzima i dobit ostvarena povredom.”

13

Članak 81. navedenog zakona, naslovljen „Povrede i upravne sankcije”, određivao je:

„(1)   Tko bez odobrenja nositelja u trgovačkom prometu rabi u smislu članka 13. proizvode ili usluge na kojima se ističe znak koji je istovjetan ili sličan registriranom žigu kaznit će se novčanom kaznom od 500 do 1500 BGN, a samostalni poduzetnici i pravne osobe novčanom kaznom u iznosu od 1000 do 3000 BGN.

(2)   U slučaju ponavljanja djela iz stavka 1., osobi se izriče novčana kazna u iznosu od 1500 do 3000 BGN, a samostalnim poduzetnicima i pravnim osobama kazna u iznosu od 3000 do 5000 BGN.

(3)   Povreda je ponovljena ako je počinjena u roku od jedne godine od stupanja na snagu odluke kojom se počinitelju izriče upravna sankcija za istu vrstu povrede.

[…]

(5)   Proizvodi iz stavka 1., neovisno o njihovu vlasništvu, oduzimaju se u korist države i predaju radi uništenja, a nositelj žiga ili osoba koju je on ovlastio može prisustvovati uništenju.

[…]”

14

Stari ZMGO stavljen je izvan snage i zamijenjen zakonom za markite i geografskite označenia (Zakon o žigovima i oznakama zemljopisnog podrijetla, DV br. 98 od 13. prosinca 2019., u daljnjem tekstu: novi ZMGO). Članak 13. novog ZMGO‑a sadržava isti tekst kao i članak 13. prijašnjeg ZMGO‑a koji je stavljen izvan snage.

15

Člankom 127. novog ZMGO‑a, naslovljenim „Povrede i upravne sankcije”, u stavku 1. propisuje se:

„Svatko tko u trgovačkom prometu u smislu članka 13. stavaka 1. i 2. rabi proizvode ili usluge na kojima se ističe znak koji je istovjetan ili sličan registriranom žigu bez odobrenja nositelja kaznit će se novčanom kaznom od 2000 do 10000 BGN, a samostalni poduzetnici i pravne osobe novčanom kaznom u iznosu od 3000 do 20000 BGN.”

16

Osoba G. ST. T. samostalna je poduzetnica koja obavlja djelatnost prodaje odjeće.

17

Tijekom 2016. službenici bugarskog Ministarstva unutarnjih poslova proveli su nadzor u trgovačkom prostoru koji je ta poduzetnica zakupila u općini Nesebar (Bugarska) te su zaplijenili proizvode koji su se u njemu nudili na prodaju. Naloženo sudsko vještačenje pokazalo je da su znakovi na tim proizvodima bili slični registriranim žigovima te je ukupna vrijednost navedenih proizvoda procijenjena na 1404590 BGN (oko 718000 eura) „u slučaju originala” i na 80201 BGN (oko 41000 eura) „u slučaju krivotvorina”.

18

Rajonna prokuratura Burgas, TO Nesebar (Općinsko državno odvjetništvo u Burgasu, teritorijalna jedinica Nesebar, Bugarska) smatrala je da je osoba G. ST. T. tako, bez odobrenja nositelja isključivih prava, u trgovačkom prometu koristila žigove koji su predmet tih isključivih prava i da je ta djelatnost uzrokovala „značajne štetne učinke”, tako da je protiv zainteresirane osobe pokrenut postupak pred Rajonen sadom – Nesebar (Općinski sud u Nesebaru, Bugarska), sudom koji je uputio zahtjev, zbog kvalificiranog oblika kaznenog djela krivotvorenja predviđenog člankom 172.b stavkom 2. Kaznenog zakonika.

19

Nijedna oštećena pravna osoba nije podnijela zahtjev za naknadu štete protiv osobe G. ST. T. niti je podnijela imovinskopravni zahtjev u okviru tog postupka.

20

Sud koji je uputio zahtjev u biti navodi da je Republika Bugarska u okviru mogućnosti kojom raspolažu države članice, u skladu s uvodnom izjavom 28. Direktive 2004/48, da predvide kaznene sankcije u slučaju povrede prava intelektualnog vlasništva, uvela članak 172.b stavke 1. i 2. u Kazneni zakon. Ta odredba u stavku 1. kvalificira uporabu žiga u trgovačkom prometu bez odobrenja nositelja isključivih prava kao kazneno djelo i u stavku 2. previđa slučaj u kojem je to djelo ponovljeno ili je prouzročilo „značajne štetne učinke”. Ta je država članica također u članak 81. stavak 1. starog ZMGO‑a, koji je od tada zamijenjen člankom 127. stavkom 1. novog ZMGO‑a, dodala upravni prekršaj namijenjen kažnjavanju istih činjenica.

21

Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev pita se je li nacionalna odredba poput članka 172.b stavka 2. Kaznenog zakonika, prema kojoj je šteta koju je pretrpio nositelj žiga dio sastavnih elemenata kaznenog djela koje se tom odredbom uvodi, u skladu s pravilima koja se odnose na štetu prouzročenu protupravnim ostvarivanjem prava intelektualnog vlasništva uvedenih Direktivom 2004/48 i, u slučaju potvrdnog odgovora, je li mehanizam utvrđivanja štete koji se temelji na presumpciji o vrijednosti proizvoda ponuđenih na prodaju po maloprodajnim cijenama zakonito proizvedenih proizvoda, u skladu s tim pravilima.

22

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev podsjeća na to da načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni, utvrđeno u članku 49. stavku 1. Povelje, pretpostavlja da propis koji ulazi u područje primjene prava Unije jasno određuje granice ponašanja koje predstavlja kazneno djelo i konkretno definira sastavne elemente kaznenog djela o kojem je riječ. Međutim, u bugarskom zakonodavstvu postoje odredbe kojima se isto postupanje, odnosno uporaba žiga u trgovačkom prometu bez suglasnosti nositelja isključivog prava, definira kao upravni prekršaj (članak 81. stavak 1. starog ZMGO‑a i članak 127. stavak 1. novog ZMGO‑a) i kao kazneno djelo (članak 172.b Kaznenog zakonika). Međutim, to zakonodavstvo ne sadržava razlikovni kriterij za kvalifikaciju postupanja kao kaznenog djela ili upravnog prekršaja. To nepostojanje jasnog i preciznog kriterija dovodi do proturječnih praksi i nejednakog postupanja prema osobama koje su počinile gotovo ista djela.

23

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev želi doznati protivi li se načelu proporcionalnosti iz članka 49. stavka 3. Povelje zakonodavstvo poput bugarskog s obzirom na strogost sankcija predviđenih za kažnjavanje kaznenog djela iz članka 172.b stavka 2. Kaznenog zakonika – visoke zatvorske kazne kumulirane s visokom novčanom kaznom. Taj sud u tom kontekstu pojašnjava da su mogućnosti smanjenja kazne ili suspenzije izvršenja kazne ograničene i da su te kazne popraćene zapljenom i uništavanjem krivotvorenih proizvoda.

24

U tim je okolnostima Rajonen sad – Nesebar (Općinski sud u Nesebaru) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25

Svojim prvim i drugim pitanjem, koja valja zajedno razmotriti, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 13. Direktive 2004/48 tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo i sudska praksa na temelju kojih je visina pretrpljene štete jedan od sastavnih elemenata kvalificiranog kaznenog djela krivotvorenja žiga. U slučaju niječnog odgovora, pita se je li mehanizam presumpcije za utvrđivanje štete u skladu s pravilima utvrđenima tom istom direktivom.

26

U tom pogledu valja istaknuti da članak 2. Direktive 2004/48, koji se odnosi na njezino područje primjene, u stavcima 1. i 2. predviđa da se njome predviđene mjere, postupci i pravna sredstva primjenjuju na svaku povredu prava intelektualnog vlasništva kako je predviđeno pravom Unije ili nacionalnim pravom dotične države članice i da ta direktiva ne dovodi u pitanje posebne odredbe o provedbi prava i izuzecima predviđenima pravom Unije u području autorskog prava i autorskom pravu srodnih prava.

27

Međutim, taj članak 2. Direktive 2004/48 dodaje, u stavku 3. točkama (b) i (c), da ona ne utječe na međunarodne obveze država članica, a posebno Sporazum TRIPS, uključujući one koje se odnose na kaznene postupke i kazne ili na bilo koje nacionalne odredbe u državama članicama koje se odnose na te postupke ili kazne u odnosu na povredu prava intelektualnog vlasništva.

28

Usto, članak 16. te direktive precizira da, ne dovodeći u pitanje građanskopravne i upravne mjere, postupke i pravna sredstva predviđene tom direktivom, države članice mogu primijeniti druge odgovarajuće sankcije u slučajevima povrede prava intelektualnog vlasništva.

29

Naposljetku, uvodna izjava 28. navedene direktive dodaje da kaznene sankcije u odgovarajućim slučajevima također predstavljaju sredstvo za osiguravanje provedbe prava intelektualnog vlasništva, uz navedene mjere, postupke i pravna sredstva građanske i upravne prirode koji su predviđeni na temelju te direktive.

30

Iz tih odredbi i te uvodne izjave proizlazi da Direktiva 2004/48 ne uređuje kaznene postupke i sankcije u slučaju povrede prava intelektualnog vlasništva, iako državama članicama priznaje ovlast da donose zakone na temelju nacionalnog ili međunarodnog prava kako bi se predvidjele sankcije, osobito one kaznene naravi, koje smatraju primjerenima u slučaju povrede tih prava.

31

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, na Sudu je da razmotri okolnosti u kojima mu je nacionalni sud uputio predmet, kako bi provjerio je li nadležan ili kako bi provjerio dopuštenost zahtjeva koji mu je podnesen. U tom pogledu Sud je redovno naglašavao da je postupak predviđen člankom 267. UFEU‑a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njima vodi te da smisao prethodnog postupka nije davanje savjetodavnih mišljenja o općenitim ili hipotetskim pitanjima, nego stvarna potreba za učinkovitim rješavanjem spora. Kao što to proizlazi iz samog teksta članka 267. UFEU‑a, zahtijevana prethodna odluka treba biti „nužna” kako bi sudu koji je uputio zahtjev omogućila „[da] don[ese] presudu” u predmetu o kojem odlučuje (presuda od 22. ožujka 2022., Prokurator Generalny i dr. (Disciplinsko vijeće Vrhovnog suda – Imenovanje), C‑508/19, EU:C:2022:201, t. 59. do 61. kao i navedena sudska praksa).

32

Međutim, budući da se Direktiva 2004/48 ne primjenjuje na nacionalna pravila o kaznenim postupcima i sankcijama u slučaju povrede prava intelektualnog vlasništva, tumačenje te direktive koje je sud koji je uputio zahtjev zatražio svojim prvim i drugim pitanjem nije nužno za rješavanje glavnog postupka, koji je isključivo kazneni postupak.

33

Iz toga slijedi da je prvo i drugo pitanje nedopušteno.

34

Svojim trećim i četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje članka 49. Povelje kako bi provjerio protivi li mu se članak 172.b stavak 2. Kaznenog zakonika.

35

Najprije valja podsjetiti na to da je Sud nadležan odgovoriti na upućena prethodna pitanja kada je pravna situacija iz koje proizlazi glavni predmet obuhvaćena područjem primjene prava Unije. U tom pogledu, ustaljena je sudska praksa da eventualno prizivane odredbe Povelje ne mogu same po sebi biti temelj takve nadležnosti (presuda od 24. veljače 2022., Viva Telecom Bulgarija, C‑257/20, EU:C:2022:125, t. 128. i navedena sudska praksa).

36

Austrijska vlada tvrdi da Sud nije nadležan odgovoriti na treće i četvrto pitanje. Naime, kaznene odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku ne predstavljaju provedbu prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje i stoga se ne mogu ocjenjivati s obzirom na članak 49. Povelje.

37

U tom pogledu, u skladu s člankom 51. stavkom 1. Povelje, njezine se odredbe odnose na države članice samo kada provode pravo Unije. Stoga, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, temeljna prava zajamčena Poveljom mogu se primijeniti na sve situacije uređene pravom Unije, ali ne i izvan njih (presude od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson, C‑617/10, EU:C:2013:105, t. 17. i 19. i navedena sudska praksa i od 5. svibnja 2022., BPC Lux 2 i dr., C‑83/20, EU:C:2022:346, t. 25. i 26.).

38

Sud je već utvrdio da, kada države članice izvršavaju obveze koje proizlaze iz međunarodnog sporazuma koji je sklopila Europska unija, koji je sastavni dio njezina prava od njegova stupanja na snagu, treba smatrati da provode pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2020., Komisija/Mađarska (Visoko obrazovanje) (C‑66/18, EU:C:2020:792, t. 69. i 213.).

39

Doista, Sporazum o osnivanju WTO‑a, koji sadržava Sporazum TRIPS, sklopila je Unija i stoga on čini sastavni dio prava Unije od njegova stupanja na snagu, to jest od 1. siječnja 1995. (vidjeti u tom smislu presude od 15. ožujka 2012., SCF, C‑135/10, EU:C:2012:140, t. 39. i 40. i navedenu sudsku praksu i od 6. listopada 2020., Komisija/Mađarska (Visoko obrazovanje), C‑66/18, EU:C:2020:792, t. 69. do 71.).

40

Cilj je Sporazuma TRIPS, među ostalim, smanjiti prepreke u međunarodnoj trgovini jamčeći na teritoriju svake pojedine države članice WTO‑a učinkovitu i primjerenu zaštitu prava intelektualnog vlasništva. Dio II. tog sporazuma pridonosi ostvarivanju navedenog cilja navodeći za svaku od glavnih kategorija prava intelektualnog vlasništva pravila koja trebaju primijeniti države članice WTO‑a (presuda od 18. srpnja 2013., Daiichi Sankyo i Sanofi‑Aventis Deutschland, C‑414/11, EU:C:2013:520, t. 58.). Kad je riječ o dijelu III. istog sporazuma, koji također slijedi taj cilj, on se odnosi na „sredstva za provedbu prava intelektualnog vlasništva” i osobito navodi postupke i mjere koje su članice WTO‑a obvezne, u svrhu tog cilja, uvesti u svoje zakonodavstvo.

41

Tako u odjeljku 5., naslovljenom „Kazneni postupci”, u njegovu dijelu III., članak 61. Sporazuma TRIPS propisuje da „[članice WTO‑a] propisuju kaznene postupke i kazne koji se primjenjuju barem u slučajevima namjernog krivotvorenja žiga ili neovlaštenog umnožavanja djela zaštićenog autorskim pravom na komercijalnoj razini”, da „[k]azne obuhvaćaju kaznu zatvora i/ili novčane kazne dovoljne kao prevenciju, sukladno razini kazni primjenjivanih za kaznena djela odgovarajuće težine” i da „[u] odgovarajućim slučajevima, raspoložive kazne također uključuju zapljenu, oduzimanje i uništavanje dotične robe kao i svih materijala i pribora kojima je prvenstvena namjena činjenje takvih kaznenih djela”.

42

Iz toga proizlazi da treba smatrati, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 30. svojeg mišljenja, da države članice, kada izvršavaju obveze na temelju Sporazuma TRIPS, uključujući one iz članka 61. tog sporazuma, provode pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje.

43

Naime, obveza koja proizlazi iz članka 61. Sporazuma TRIPS, da se predvide kazneni postupci koji, barem u slučaju namjernog krivotvorenja žiga ili neovlaštenog umnožavanja djela kojima se povređuje autorsko pravo počinjenih na komercijalnoj razini, mogu dovesti do učinkovitih, odvraćajućih i proporcionalnih sankcija, obvezuje svaku članicu WTO‑a, uključujući Uniju i njezine države članice, i čini, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 39. ove presude, dio prava Unije, neovisno o mjerama unutarnjeg usklađivanja. Sudska praksa Suda prema kojoj država članica provodi pravo Unije, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, kada ispunjava obvezu, propisanu u odredbi prava Unije, da predvidi učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije protiv osoba odgovornih za kaznena djela iz te odredbe primjenjiva je u takvom slučaju (vidjeti u tom smislu presudu od 20. ožujka 2018., Garlsson Real Estate i dr., C‑537/16, EU:C:2018:193, t. 22. i 23.). Činjenica da je ta obveza navedena u međunarodnom sporazumu koji je sklopila Unija, a ne u njezinu unutarnjem zakonodavnom aktu u tom pogledu nije relevantna, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 38. ove presude.

44

Slijedom toga, ako država članica ispuni obvezu iz članka 61. Sporazuma TRIPS, ta država članica provodi pravo Unije tako da je Povelja primjenjiva.

45

U ovom slučaju, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, čini se da članak 172.b stavci 1. i 2. Kaznenog zakonika predstavlja provedbu u bugarskom pravu obveza koje proizlaze iz članka 61. Sporazuma TRIPS.

46

Iz toga slijedi da je Sud nadležan odgovoriti na treće i četvrto upućeno pitanje.

47

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 49. stavak 1. Povelje tumačiti na način da se načelu zakonitosti kaznenih djela i kazni protivi nacionalno zakonodavstvo koje u slučaju uporabe žiga u trgovačkom prometu bez odobrenja nositelja isključivog prava predviđa da se isto postupanje može kvalificirati i kao upravni prekršaj i kao kazneno djelo, a da ne sadržava kriterije koji omogućuju razdvajanje upravnog prekršaja od kaznenog djela ili čak od kvalificiranog oblika kaznenog djela.

48

Sud koji je uputio zahtjev navodi da, u skladu s bugarskim zakonodavstvom, određena ponašanja mogu predstavljati i upravni prekršaj i kazneno djelo. To je slučaj s uporabom žiga u trgovačkom prometu bez odobrenja nositelja isključivog prava, što je čin koji ne predstavlja samo upravni prekršaj iz članka 81. stavka 1. starog ZMGO‑a, koji je primjenjiv na činjenice u glavnom postupku, nego i kazneno djelo definirano u članku 172.b stavku 1. Kaznenog zakonika. Usto, kazneno djelo predviđeno u članku 172.b stavku 2. tog zakonika djelomično se poklapa, kad je riječ o njegovim sastavnim elementima, s člankom 172.b stavkom 1. navedenog zakonika jer se njime također želi kazniti navedeno zabranjeno korištenje.

49

U tom pogledu, na temelju načela zakonitosti kaznenih djela i kazni iz članka 49. stavka 1. Povelje, kaznene odredbe moraju udovoljavati određenim zahtjevima dostupnosti i predvidljivosti, kako u pogledu definicije kaznenog djela tako i u pogledu određivanja kazne (presuda od 11. lipnja 2020., Prokuratura Rejonowa w Słupsku, C‑634/18, EU:C:2020:455, t. 48.).

50

Prema sudskoj praksi Suda, to je načelo poseban izraz općeg načela pravne sigurnosti i podrazumijeva, među ostalim, da zakon jasno definira kaznena djela i za njih propisane kazne (vidjeti u tom smislu presudu od 8. ožujka 2022., Bezirkshauptmannschaft Hartberg‑Fürstenfeld (Izravan učinak) (C‑205/20, EU:C:2022:168, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

51

Taj je zahtjev ispunjen ako pojedinac može znati, iz teksta relevantne odredbe, i u slučaju potrebe, iz njezina tumačenja koje su dali sudovi te iz pravnih mišljenja, koji akti i propusti dovode do njegove kaznene odgovornosti (vidjeti u tom smislu presude od 5. prosinca 2017., M. A. S. i M. B., C‑42/17, EU:C:2017:936, t. 56. i od 5. svibnja 2022., BV, C‑570/20, EU:C:2022:348, t. 38. i navedena sudska praksa).

52

U ovom slučaju članak 172.b Kaznenog zakonika predviđa da svaka uporaba žiga u trgovačkom prometu bez odobrenja nositelja isključivog prava predstavlja kazneno djelo i dovodi do izricanja kazni navedenih u toj odredbi.

53

Točno je da se na temelju bugarskog Zakona o žigovima, odnosno ZMGO‑a, to isto postupanje kvalificira i kao upravni prekršaj te može dovesti do izricanja upravne novčane kazne.

54

Stoga iz tih odredbi proizlazi da se isto postupanje, koje se sastoji od uporabe žiga u trgovačkom prometu bez odobrenja nositelja isključivih prava, kvalificira kao kazneno djelo i kao upravni prekršaj te stoga može dovesti i do kaznenih i do upravnih sankcija.

55

Međutim, pod uvjetom da se poštuju opća načela prava Unije, uključujući načelo proporcionalnosti, koje je predmet četvrtog pitanja, države članice mogu za ista djela naložiti kombinaciju upravnih i kaznenih sankcija (vidjeti u tom smislu presude od 26. veljače 2013., Åkerberg Fransson (C‑617/10, EU:C:2013:105), t. 34.; i od 24. srpnja 2023., Lin, C‑107/23 PPU, EU:C:2023:606, t. 84. i navedenu sudsku praksu).

56

Iz toga slijedi da se, pod uvjetom da je kaznena odredba kao takva u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz načela zakonitosti kaznenih djela i kazni na koje se podsjeća u točkama 50. i 51. ove presude, tom načelu ne protivi to da nacionalno zakonodavstvo isto postupanje kvalificira kao kazneno djelo i kao upravni prekršaj i da stoga definira postupanje koje se kažnjava za takve povrede na sličan ili čak istovjetan način.

57

Doista, uporaba žiga u trgovačkom prometu bez odobrenja nositelja isključivog prava na tom žigu nedvojbeno je definirana u članku 172.b Kaznenog zakonika kao kazneno djelo koje dovodi do kazni koje su u njemu navedene. U tim okolnostima, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 50. i 51. ove presude, treba smatrati da je poštovano načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni iz članka 49. stavka 1. Povelje, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev.

58

Kad je riječ o okolnosti koju je istaknuo nacionalni sud, da nacionalno zakonodavstvo, osobito članak 81. stavak 1. starog ZMGO‑a i članak 172.b Kaznenog zakonika, ne sadržava kriterije koji omogućuju da se upravni prekršaj razlikuje od kaznenog djela, valja primijetiti da zahtjev prema kojem nacionalno zakonodavstvo mora sadržavati takve kriterije ne proizlazi iz tog načela.

59

Iz prethodno navedenog proizlazi da na treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 49. stavak 1. Povelje treba tumačiti na način da se načelu zakonitosti kaznenih djela i kazni ne protivi nacionalno zakonodavstvo koje u slučaju uporabe žiga u trgovačkom prometu bez odobrenja nositelja isključivog prava predviđa da se isto postupanje može kvalificirati i kao upravni prekršaj i kao kazneno djelo, a da ne sadržava kriterije koji omogućuju razlikovanje upravnog prekršaja od kaznenog djela s obzirom na to da je kazneno djelo slično ili čak istovjetno opisano u kaznenom zakonu i zakonu o žigovima.

60

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 49. stavak 3. Povelje tumačiti na način da mu se protivi nacionalna zakonska odredba koja u slučaju uporabe žiga u trgovačkom prometu bez odobrenja nositelja isključivog prava predviđa izricanje kaznenih sankcija oduzimanja slobode i novčane kazne, pri čemu kazna oduzimanja slobode iznosi pet do osam godina ako je takva uporaba ponovljena ili je uzrokovala značajne štetne posljedice.

61

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da je donja granica te kazne zatvora iznimno visoka i da se ta kazna usto kumulira s novčanom kaznom čiji je iznos također visok. Osim toga, mogućnosti kojima sud raspolaže da smanji ili odgodi izvršenje kazne vrlo su ograničene. Naposljetku, dodatna mjera zapljene i uništavanja robe koja je predmet kaznenog djela doprinosi povećanju ukupne težine izrečenih kazni.

62

U skladu s člankom 49. stavkom 3. Povelje, koji se primjenjuje, kao što je to navedeno u točkama 44. i 45. ove presude, pod uvjetom da se nacionalnom odredbom o kojoj je riječ u glavnom postupku provodi članak 61. Sporazuma TRIPS, strogost kazne ne smije biti nerazmjerna kaznenom djelu.

63

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, iako članak 61. Sporazuma TRIPS ostavlja izbor i načine provođenja kaznenih postupaka i primjenjivih kazni na diskreciju članica WTO‑a, on im nalaže da kazneno sankcioniraju barem određene povrede prava intelektualnog vlasništva, poput namjernog krivotvorenja žiga na komercijalnoj razini. Usto, u tom se članku navodi da sankcije moraju obuhvaćati „kaznu zatvora i/ili novčane kazne dovoljne kao prevenciju” te moraju biti „sukladne razini kazni primjenjivanih za kaznena djela odgovarajuće težine”. U odgovarajućim slučajevima, raspoložive kazne „također uključuju zapljenu, oduzimanje i uništavanje dotične robe kao i svih materijala i pribora kojima je prvenstvena namjena činjenje takvih kaznenih djela”.

64

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 46. svojeg mišljenja, u nedostatku unutarnjih zakonodavnih mjera Unije u području primjenjivih sankcija, države članice nadležne su odrediti prirodu i visinu tih sankcija, poštujući, među ostalim, načelo proporcionalnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 11. veljače 2021., K. M. (Sankcije izrečene zapovjedniku plovila), C‑77/20, EU:C:2021:112, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

65

Iz sudske prakse Suda, u skladu s potonjim načelom, proizlazi da upravne ili represivne mjere koje dopušta nacionalno zakonodavstvo ne smiju prelaziti granice onoga što je nužno za postizanje ciljeva kojima to zakonodavstvo legitimno teži. Strogost sankcija mora odgovarati težini povreda koje suzbijaju i osobito osigurati stvarno odvraćajući učinak a da se pritom ne prekoračuje ono što je nužno za postizanje navedenog cilja (vidjeti u tom smislu presude od 11. veljače 2021., K. M. (Sankcije izrečene zapovjedniku plovila), C‑77/20, EU:C:2021:112, t. 37. i 38. i navedenu sudsku praksu i od 14. listopada 2021., Landespolizeidirektion Steiermark (Automati za igre na sreću), C‑231/20, EU:C:2021:845, t. 45.).

66

Stoga, kada nacionalni propis predviđa kumuliranje sankcija kaznene prirode, kao što je kumuliranje novčanih sankcija i kazni zatvora, nadležna tijela imaju obvezu uvjeriti se da strogost svih izrečenih sankcija ne nadilazi težinu utvrđene povrede jer bi se u protivnom povrijedilo načelo proporcionalnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 5. svibnja 2022., BV (C‑570/20, EU:C:2022:348, t. 49. i 50.).

67

Sud je također pojasnio da načelo razmjernosti zahtijeva da se prilikom određivanja sankcije uzmu u obzir posebne okolnosti konkretnog slučaja (presuda od 4. listopada 2018., Link Logistik N & N, C‑384/17, EU:C:2018:810, t. 45.).

68

Za ocjenu proporcionalnosti sankcija također treba uzeti u obzir mogućnost da nacionalni sud izmijeni kvalifikaciju u odnosu na onu sadržanu u optužnici, koja može dovesti do primjene blaže sankcije, i mogućnost da sankciju izmijeni s obzirom na težinu utvrđene povrede (vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2015., Chmielewski, C‑255/14, EU:C:2015:475, t. 26. i od 11. veljače 2021., K. M. (Sankcije izrečene zapovjedniku plovila), C‑77/20, EU:C:2021:112, t. 51.).

69

Kao prvo, u ovom slučaju, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da članak 172.b stavak 2. Kaznenog zakonika, na temelju kojeg je pokrenut postupak protiv osobe G. ST. T., ima za cilj sankcionirati uporabu žiga u trgovačkom prometu bez odobrenja nositelja isključivog prava kada ta uporaba ima određenu težinu, bilo zato što je počinjena ponovljeno ili zato što je uzrokovala znatnu štetu.

70

U dijelu u kojem za takvo djelo predviđa kaznu zatvora od pet do osam godina i novčanu kaznu od 5000 do 8000 BGN, čini se da je to nacionalno zakonodavstvo prikladno za postizanje legitimnih ciljeva iz članka 61. Sporazuma TRIPS, koji nalaže kažnjavanje dovoljno odvraćajuće prirode barem za namjerno krivotvorenje žiga počinjeno na komercijalnoj razini.

71

Kao drugo, kad je riječ o pitanju prekoračuje li mjera ono što je nužno za ostvarenje ciljeva koji se žele postići, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je kazna zatvora predviđena za kvalificiranu povredu krivotvorenja iz članka 172.b stavka 2. Kaznenog zakonika određena na najmanje pet godina, što je prag koji sud koji je uputio zahtjev smatra „iznimno visokim”.

72

Usto, tom istom odredbom predviđa se da se toj kazni zatvora dodaje novčana kazna kaznene prirode u iznosu od 5000 do 8000 BGN, koju taj sud također smatra visokom.

73

Navedeni sud osim toga navodi obvezu iz članka 172.b stavka 3. Kaznenog zakonika izricanja dodatne mjere koja se sastoji od zapljene i uništavanja robe koja je predmet kaznenog djela. Prema mišljenju istog suda, te mjere pridonose povećanju težine ukupno izrečene kazne.

74

U tom pogledu valja primijetiti, kao što je to navedeno u točki 63. ove presude, da članak 61. Sporazuma TRIPS predviđa da sankcije koje članice WTO‑a moraju naložiti „obuhvaćaju kaznu zatvora i/ili novčane kazne dovoljne kao prevenciju”. Koristeći se veznicima „i” i „ili”, ta odredba dopušta tim državama članicama da u svojem zakonodavstvu propišu kumuliranje kazne zatvora i novčane kazne u svrhu sankcioniranja tog ponašanja.

75

Usto, navedeni članak 61. Sporazuma TRIPS obvezuje članice WTO‑a da predvide da, u odgovarajućim slučajevima, raspoložive kazne „također uključuju zapljenu, oduzimanje i uništavanje dotične robe kao i svih materijala i pribora kojima je prvenstvena namjena činjenje takvih kaznenih djela”. Takve mjere, osim financijskih posljedica koje uzrokuju počinitelju povrede, mogu pridonijeti učinkovitosti kazne jer se njima izbjegava mogućnost da roba kojom se povređuje intelektualno pravo ostane na tržištu i bude predmet daljnje uporabe.

76

Stoga, same odredbe članka 61. Sporazuma TRIPS zahtijevaju dovoljno visok stupanj strogosti kako bi se izbjeglo počinjenje ili ponavljanje protupravnog postupanja.

77

Slijedom toga, ne može se tvrditi da je kazneno zakonodavstvo, koje je država članica uvela kako bi kaznila krivotvorenje žiga koje ima određenu težinu, neproporcionalno samo zato što predviđa, u odgovarajućim slučajevima, osim izricanja novčane kazne i uništenja predmetne robe kao i sredstava koja su poslužila za počinjenje kaznenog djela, i izricanje kazne zatvora.

78

Međutim, kao što također proizlazi iz navedenog članka 61. Sporazuma TRIPS, koji u tom pogledu odražava zahtjev proporcionalnosti također naveden u članku 49. stavku 3. Povelje, svaka kaznena sankcija predviđena tim zakonodavstvom mora odgovarati težini kaznenog djela.

79

Doista, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, čini se da protupravno postupanje iz članka 172.b Kaznenog zakonika, koje se sastoji od „uporabe” žiga u trgovačkom prometu bez odobrenja nositelja isključivih prava, obuhvaća sve radnje iz članka 13. stavaka 1. i 2. ZMGO‑a, kako starog tako i novog. Potonje odredbe u biti odgovaraju članku 10. stavcima 2. i 3. Direktive (EU) 2015/2436 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2015. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima (SL 2015., L 336, str. 1.).

80

Stoga je jasno da se članak 172.b Kaznenog zakonika može odnositi na svaku radnju uporabe žiga u trgovačkom prometu bez odobrenja nositelja isključivih prava. Usto, na temelju članka 172.b stavka 2. tog zakonika, svako djelo koje odgovara tom opisu i koje je počinjeno više puta ili koje je prouzročilo znatne štetne učinke kažnjava se, među ostalim, kaznom zatvora u trajanju od najmanje pet godina.

81

Iako takva sankcija nije nužno neproporcionalna u određenim slučajevima krivotvorenja, ipak valja utvrditi da odredba poput članka 172.b stavka 2. Kaznenog zakonika, koja osobito širok opis kaznenog djela povezuje s kaznom zatvora od najmanje pet godina, ne omogućuje da se nadležnim tijelima zajamči mogućnost da u svakom pojedinačnom slučaju, u skladu s obvezom koja proizlazi iz članka 49. stavka 3. Povelje, navedenom u točki 66. ove presude, osiguraju da strogost izrečenih kazni ne prelazi težinu utvrđene povrede.

82

Naime, ta tijela bi mogla biti pozvana razmotriti neovlaštenu uporabu žiga čiji je učinak i dalje osobito ograničen u trgovačkom prometu, čak i ako su te radnje počinjene namjerno i u više navrata.

83

Navedena tijela također mogu biti pozvana, osim u slučajevima koji se odnose na krivotvorene proizvode, na razmatranje radnji neovlaštene uporabe žiga koje su se, iako su počinjene namjerno, u nekoliko navrata i sa znatnim učincima u trgovačkom prometu, pokazale nezakonitima tek nakon složene ocjene dosega isključivog prava.

84

Predviđajući kaznu zatvora u trajanju od najmanje pet godina za sve slučajeve neovlaštene uporabe žiga u trgovačkom prometu, nacionalna zakonska odredba poput one iz četvrtog postavljenog pitanja pretjerano otežava nadležnim tijelima da s obzirom na sve relevantne elemente odrede kaznu čija visina ne prelazi težinu utvrđene povrede.

85

Naime, sud koji je uputio zahtjev naveo je da je mogućnost da se bugarskim kaznenim pravom odredi kazna niža od minimalne kazne predviđene člankom 172.b stavkom 2. Kaznenog zakonika ograničena na slučajeve u kojima su olakotne okolnosti ili iznimne ili brojne. Taj je sud također naveo da mogućnost odgode izvršenja kazne zatvora postoji samo ako ta kazna ne prelazi tri godine. S obzirom na određivanje kazne zatvora u trajanju od najmanje pet godina u članku 172.b stavku 2. Kaznenog zakonika za sve slučajeve neovlaštene uporabe žiga u trgovačkom prometu, te ograničene mogućnosti smanjenja kazne i odgode izvršenja mogu se pokazati nedovoljnima za smanjenje kazne u svakom pojedinačnom slučaju na kaznu koja je proporcionalna težini povrede.

86

S obzirom na prethodno navedeno, na četvrto pitanje valja odgovoriti tako da članak 49. stavak 3. Povelje treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalna zakonska odredba koja u slučaju uporabe žiga u trgovačkom prometu bez odobrenja nositelja isključivog prava, koja je ponovljena ili ima značajne štetne učinke, predviđa kaznu zatvora od najmanje pet godina.

87

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: