–

za osobu TJ, I. Kis, avocat,

–

za Inspectoratul General pentru Imigrări, M.-G. Creţu, C. Vasilache i S.-I. Voicu, u svojstvu agenata,

–

za rumunjsku vladu, E. Gane, u svojstvu agenta, uz asistenciju L. Baţagoi, conseiller,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju P. Garofolija, avvocato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, A. Armenia i D. Recchia, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 9. Direktive Vijeća 90/270/EEZ od 29. svibnja 1990. o minimalnim zahtjevima u pogledu sigurnosti i zaštite zdravlja pri radu sa zaslonima (peta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive 89/391/EEZ) (SL 1990., L 156, str. 14.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 58.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe TJ i Inspectoratula General pentru Imigrări (Opći inspektorat za imigraciju, Rumunjska) (u daljnjem tekstu: Opći inspektorat) u vezi s odbijanjem tog inspektorata zahtjeva koji je osoba TJ podnijela za naknadu troškova kupnje naočala.

3

Članak 16. stavak 1. Direktive Vijeća 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu (SL 1989., L 183, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 50.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 1137/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. (SL 2008., L 311, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 4., str. 144. i ispravak SL 2020., L 84, str. 33.) glasi kako slijedi:

„Djelujući na prijedlog Komisije koji se temelji na članku [153. UFEU‑a], Vijeće donosi pojedinačne direktive, između ostalog, u područjima navedenim u Prilogu.”

4

Četvrta uvodna izjava Direktive 90/270 glasi:

„budući da je poštovanje minimalnih zahtjeva za osiguranje viših razina sigurnosti na radnim stanicama sa zaslonima važno za osiguranje sigurnosti i zdravlja radnika”.

5

Članak 1. stavak 1. navedene direktive, naslovljen „Predmet”, određuje:

„Ovom se Direktivom, koja je peta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive 89/391/EEZ, propisuju minimalni zahtjevi za sigurnost i zdravlje radnika pri radu sa zaslonima kako je određeno člankom 2.”

6

U skladu s člankom 9. navedene direktive, naslovljenim „Zaštita očiju i vida radnika”:

„1.   Radnici imaju pravo na odgovarajući test očiju i vida koji provodi za to osposobljena osoba:

i

2.   Radnici imaju pravo na oftalmološki pregled ako nalazi testa iz stavka 1. pokažu da je to potrebno.

3.   Ako nalazi testa iz stavka 1. ili pregleda iz stavka 2. pokažu da je to potrebno i ako se ne mogu koristiti uobičajena korektivna pomagala, radnike se mora opremiti posebnim odgovarajućim korektivnim pomagalima za predmetni rad.

4.   Mjere poduzete sukladno ovom članku ne mogu ni u kojem slučaju obuhvaćati dodatne financijske troškove za radnike.

5.   Zaštita očiju i vida radnika može se pružiti […] u sklopu nacionalnog zdravstvenog sustava.”

7

Članak 7. točka (i) Legea‑cadru nr. 153/2017 privind salarizarea personalului plătit din fonduri publice (Okvirni zakon br. 153/2017 o plaćama osoblja koje se isplaćuju iz državnog proračuna) od 28. lipnja 2017. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 492 od 28. lipnja 2017.) glasi kako slijedi:

„Za potrebe ovog zakona:

[…]

8

Članak 12. poglavlja II. Priloga VI. tom zakonu, naslovljen „Skupina radnih mjesta u proračunskim sektorima‚ Obrana, javni poredak i javna sigurnost’”, propisuje:

„[…]

2.   Vojnici, policijski službenici, službenici u posebnom statusu zatvorske uprave i civilno osoblje imaju pravo, ovisno o svojim uvjetima rada, na sljedeća povećanja plaće:

[…]

[…]

3.   Mjesta, uvjeti rada i poslovanja kao i postotci dodjele utvrđuju se odlukom glavnog ovlaštenog službenika, u granicama odredaba uredbe koja je utvrđena na temelju ovog zakona, na temelju izvješća o utvrđivanju ili, ovisno o slučaju, stručnog mišljenja koje izdaju nadležna tijela u tu svrhu.”

9

U skladu s člankom 12. Hotărâree Guvernului 1028/2006, privind cerințele minime de securitate și sănătate în muncă referitoare la utilizarea echipamentelor cu ecran de vizualizare (Odluka Vlade br. 1028/2006 o utvrđivanju minimalnih zahtjeva u pogledu sigurnosti i zaštite zdravlja pri radu sa zaslonima), od 9. kolovoza 2006. (Monitorul Oficial al României, dio I, br.o710 od 18. kolovoza 2006.):

„Radnici imaju pravo na odgovarajući test očiju i vida koji provodi za to osposobljena osoba:

10

Članak 13. Odluke Vlade br. 1028/2006 glasi:

„Radnici imaju pravo na oftalmološki pregled ako nalazi testa iz članka 12. pokažu da je to potrebno.”

11

U skladu s člankom 14. Odluke Vlade br. 1028/2006:

„Ako nalazi testa iz članka 12. ili pregleda iz članka 13. pokažu da je to potrebno i ako se ne mogu koristiti uobičajena korektivna pomagala, radnike se mora opremiti posebnim odgovarajućim korektivnim pomagalima za predmetni rad.”

12

Članak 15. Odluke Vlade br. 1028/2006 predviđa:

„Mjere poduzete u skladu s člancima 12. do 14. ne mogu ni u kojem slučaju obuhvaćati dodatne financijske troškove za radnike.”

13

Članak 16. Odluke Vlade br. 1028/2006 glasi:

„Zaštita očiju i vida radnika može se osigurati u okviru nacionalnog zdravstvenog sustava u pogledu troškova povezanih s njima u skladu s propisima koji su na snazi.”

14

Osoba TJ zaposlena je u Općem inspektoratu, u službi za imigraciju okruga Cluj (Rumunjska). Svoju dužnost obavlja radom sa zaslonom.

15

Osoba TJ tvrdi da su rad sa zaslonom i drugi čimbenici rizika, kao što su „isprekidano vidljivo” svjetlo, nedostatak prirodnog svjetla i neuropsihološko opterećenje, doveli do znatnog pogoršanja njezina vida. Stoga je na preporuku liječnika specijalista morala promijeniti dioptrijske naočale kako bi ispravila smanjenje oštrine vida.

16

Ističući da rumunjski nacionalni sustav zdravstvenog osiguranja nije predviđao naknadu iznosa od 2629 rumunjskih leja (RON) (oko 530 eura), koji čini protuvrijednost troškova za dioptrijske naočale, odnosno trošak leća, okvira za naočale i izradu, osoba TJ je od Općeg inspektorata zatražila naknadu tog iznosa. Taj je zahtjev odbijen.

17

Osoba TJ je potom podnijela tužbu Tribunalulu Cluj (Viši sud u Cluju, Rumunjska) zahtijevajući da se Općem inspektoratu naloži da joj isplati navedeni iznos. Taj je sud odbio tužbu uz obrazloženje da nisu bili ispunjeni uvjeti za dobivanje tražene naknade troška s obzirom na to da članak 14. Odluke Vlade br. 1028/2006 ne daje pravo na povrat troška za posebno korektivno pomagalo, nego samo na to da se takvo pomagalo osigura ako se smatra da je njegovo korištenje potrebno.

18

Osoba TJ podnijela je žalbu protiv te presude Curtei de Apel Cluj (Žalbeni sud u Cluju, Rumunjska), koja je sud koji je uputio zahtjev, tražeći ukidanje presude i preispitivanje merituma spora.

19

Sud koji je uputio zahtjev smatra da, kako bi se odlučilo o sporu koji se pred njim vodi, valja protumačiti pojam „posebna korektivna pomagala” iz članka 9. stavka 3. Direktive 90/270, koji njome nije definiran. Taj sud smatra da navedeni pojam treba tumačiti na način da uključuje dioptrijske naočale jer su one potrebne zaposleniku kojemu se pogoršao vid zbog uvjeta rada.

20

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev pita se upućuju li posebna korektivna pomagala, navedena u tom članku 9. stavku 3. na pomagala koja se koriste isključivo na radnom mjestu ili mogu upućivati i na pomagala koja se mogu koristiti izvan njega. U tom pogledu, sklon je smatrati da je, kako bi se utvrdilo je li ta odredba primjenjiva, jedino relevantno korištenje posebnim korektivnim pomagalom na radnom mjestu, s obzirom na to da pitanje koristi li se osoba tim pomagalom i izvan radnog mjesta nije relevantno.

21

Što se tiče načina osiguranja posebnih korektivnih pomagala, sud koji je uputio zahtjev tvrdi da bi, iako je točno da Direktiva 90/270 izričito upućuje samo na osiguranje tih pomagala od strane poslodavca, sličan rezultat bio ostvaren ako bi poslodavac radniku nadoknadio trošak kupnje takvog pomagala. Takvo rješenje ujedno bi bilo korisno da se zaposleniku omogući da pravodobno poduzme potrebne mjere kako bi ispravio svoj vid.

22

Naposljetku, navedeni sud pita se je li obveza stavljanja na raspolaganje posebnih korektivnih pomagala zaposlenicima koji za to imaju potrebu ispunjena dodjelom povećanja plaće koje se isplaćuje na ime postojanja posebno teških uvjeta rada.

23

U tim je okolnostima Curtea de Apel Cluj (Žalbeni sud u Cluju) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24

Opći inspektorat osporava dopuštenost drugog, trećeg i četvrtog pitanja jer je pravilna primjena prava Unije toliko očita da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji.

25

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, s obzirom na to da se postavljena pitanja odnose na tumačenje ili valjanost pravnog pravila Unije, Sud je u načelu dužan odlučiti. Iz navedenog proizlazi da pitanja koja postave nacionalni sudovi uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o prethodnom pitanju koje je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 24. veljače 2022., Viva Telecom Bulgaria, C‑257/20, EU:C:2022:125, t. 41. i navedena sudska praksa).

26

U ovom slučaju najprije valja istaknuti, što se tiče tvrdnje koja se temelji na jasnoći odredbi Direktive 90/270 koje su predmet drugog, trećeg i četvrtog pitanja, da nacionalnom sudu ni na koji način nije zabranjeno postaviti Sudu prethodna pitanja čiji odgovor, prema mišljenju jedne od stranaka u glavnom postupku, ne ostavlja prostora za opravdanu sumnju. Stoga, čak i pod pretpostavkom da je to slučaj, zahtjev za prethodnu odluku koji sadržava takva pitanja ipak ne postaje nedopušten (presuda od 24. veljače 2022., Viva Telecom Bulgaria, C‑257/20, EU:C:2022:125, t. 42. i navedena sudska praksa).

27

Iz toga slijedi da je drugo, treće i četvrto pitanje dopušteno.

28

Svojim prvim i drugim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 9. stavak 3. Direktive 90/270 tumačiti na način da „posebna korektivna pomagala” u smislu te odredbe uključuju dioptrijske naočale i jesu li ta pomagala usto ograničena na pomagala koja se koriste isključivo u poslovnom okviru.

29

U skladu s člankom 9. stavkom 3. Direktive 90/270, radnike se mora opremiti posebnim odgovarajućim korektivnim pomagalima za predmetni rad ako nalazi odgovarajućeg testa očiju i vida iz članka 9. stavka 1. te direktive ili oftalmološkog pregleda iz njezina članka 9. stavka 2. pokažu da je to potrebno i ako se ne mogu koristiti uobičajena korektivna pomagala.

30

Valja utvrditi da Direktiva 90/270 ne definira „posebna korektivna pomagala” iz njezina članka 9. stavka 3.

31

U skladu s ustaljenom praksom Suda, pri tumačenju odredbe prava Unije u obzir treba uzeti ne samo njezin tekst nego i njezin kontekst te ciljeve propisa kojeg je dio (presuda od 24. veljače 2022., Airhelp (Kašnjenje zamjenskog leta), C‑451/20, EU:C:2022:123, t. 22. i navedena sudska praksa).

32

Kao prvo, valja naglasiti da je Direktiva 90/270 donesena, kao što to proizlazi iz njezina naslova, kao peta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive 89/391, a potonja je sama donesena na temelju članka 118 A UEEZ‑a (koji je nakon izmjene postao članak 153. UFEU‑a), s ciljem promicanja poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu.

33

Kao drugo, iz njezina naslova i članka 1. proizlazi da je predmet Direktive 90/270 propisati minimalne zahtjeve za sigurnost i zdravlje pri radu sa zaslonima. Usto, u skladu s njezinom četvrtom uvodnom izjavom poštovanje minimalnih zahtjeva za osiguranje viših razina sigurnosti na radnim stanicama sa zaslonima važno je za osiguranje sigurnosti i zdravlja radnika.

34

Kao treće i posljednje, valja istaknuti da članak 9. Direktive 90/270 konkretizira njezin cilj u pogledu zahtjeva zaštite očiju i vida radnika, osobito prava radnika na opremanje posebnim odgovarajućim korektivnim pomagalima za predmetni rad ako nalazi testa iz stavka 1. tog članka 9. odnosno nalazi testa iz stavka 2. navedenog članka 9. pokažu da su ta pomagala potrebna.

35

U tom pogledu valja naglasiti da članak 9. stavak 3. Direktive 90/270 razlikuje, s jedne strane, „uobičajena korektivna pomagala” i, s druge strane, „posebna odgovarajuća korektivna pomagala za predmetni rad”, odnosno rad sa zaslonima.

36

Kad je riječ, kao prvo, o pojmu „korektivna pomagala” u smislu članka 9. stavka 3. Direktive 90/270, valja utvrditi da je taj izraz zamijenio pojam „naočale” iz članka 9. drugog stavka Prijedloga direktive Vijeća o minimalnim zahtjevima u pogledu sigurnosti i zaštite zdravlja pri radu sa zaslonima (SL 1988., C 113, str. 7.). Iz pripremnih akata Direktive 90/270 stoga proizlazi da „korektivno pomagalo” u smislu članka 9. stavka 3. te direktive treba tumačiti u širem smislu, na način da se ne odnosi samo na naočale, nego i na druge vrste pomagala koja mogu ispraviti ili spriječiti teškoće s vidom.

37

Što se tiče, kao drugo, pojma „uobičajena korektivna pomagala” u smislu članka 9. stavka 3. navedene direktive, koji upućuje na pomagala koja ne omogućuju ispravljanje teškoća s vidom utvrđenih testovima iz stavaka 1. i 2. tog članka 9., valja smatrati da se ona, kao što to u biti ističe nezavisna odvjetnica u točki 30. svojeg mišljenja, odnose na pomagala koja se nose izvan radnog mjesta i koja stoga nisu nužno povezana s uvjetima rada. Prema tome, takva pomagala ne služe ispravljanju teškoća s vidom u vezi s radom i mogu biti bez posebne veze s radom sa zaslonima.

38

Kao treće, kad je riječ o pojmu „posebna korektivna pomagala za predmetni rad”, u smislu članka 9. stavka 3. Direktive 90/270, valja podsjetiti, s jedne strane, na to da se radnike mora opremiti takvim posebnim korektivnim pomagalima ako se ne mogu koristiti uobičajena korektivna pomagala za ispravljanje teškoća s vidom utvrđenih nakon testova predviđenih u stavcima 1. i 2. tog članka. Stoga se posebno korektivno pomagalo nužno mora odnositi na ispravljanje ili sprečavanje teškoća s vidom koje uobičajeno korektivno pomagalo ne može ispraviti ili spriječiti.

39

S druge strane, posebna priroda korektivnog pomagala pretpostavlja da je on povezan s radom sa zaslonima jer služi ispravljanju ili sprečavanju teškoća s vidom koji su posebno povezani s takvim radom i koji su utvrđeni nakon testova predviđenih u članku 9. stavcima 1. i 2. te direktive.

40

U tom pogledu, točno je da iz presude od 24. listopada 2002., Komisija/Italija (C‑455/00, EU:C:2002:612, t. 28.), proizlazi da se „posebna korektivna pomagala”, predviđena u članku 9. stavku 3. Direktive 90/270 odnose na ispravljanje „već postojeće štete”.

41

Međutim, kao što je to u biti primijetila nezavisna odvjetnica u točki 37. svojeg mišljenja, iz presude navedene u prethodnoj točki, kao što su to tvrdili tužitelj iz glavnog postupka i Komisija u odgovoru na pisano pitanje Suda, ne može se zaključiti da je navedena „šteta” morala biti uzrokovana radom sa zaslonima. Iako testovima iz članka 9. stavaka 1. i 2. Direktive 90/270 treba utvrditi teškoće s vidom kako bi se steklo pravo na opremanje posebnim korektivnim pomagalom, u skladu sa stavkom 3. tog članka, rad sa zaslonima ne mora nužno biti uzrok tih teškoća.

42

Naime, osobito iz članka 9. stavka 1. prve alineje Direktive 90/270 proizlazi da se test iz tog stavka može provesti prije početka rada pri zaslonu, što podrazumijeva da teškoće s vidom koje dovode do toga da zaposlenik ima pravo na posebno korektivno pomagalo, na temelju članka 9. stavka 3. te direktive, ne moraju nužno biti uzrokovane radom sa zaslonima.

43

S obzirom na ta razmatranja, valja utvrditi, kao što to u biti naglašava nezavisna odvjetnica u točki 39. svojeg mišljenja, da se članak 9. Direktive 90/270 ne može tumačiti na način da zahtijeva uzročnu vezu između rada sa zaslonom i pojave potencijalnih teškoća s vidom, s obzirom na to da svaka od triju alineja članka 9. stavka 1. te direktive može dovesti do osiguranja posebnih korektivnih pomagala na temelju članka 9. stavka 3. navedene direktive.

44

Posebna korektivna pomagala u smislu potonje odredbe tako se odnose na ispravljanje ili sprečavanje teškoća s vidom u vezi s radom sa zaslonom.

45

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je tužitelj iz glavnog postupka svoje dužnosti u Općem inspektoratu obavljao sa zaslonom. Tvrdeći da je u okviru obavljanja navedenih dužnosti bio izložen „isprekidano vidljivom” svjetlu, nedostatku prirodnog svjetla i neuropsihološkom opterećenju, pretrpio je znatno smanjenje svoje oštrine vida, zbog čega mu je liječnik specijalist odlučio propisati promjenu dioptrijskih naočala i, konkretno, korektivnih leća.

46

Međutim, iako nije na Sudu, koji odlučuje o zahtjevu za prethodnu odluku, nego na sudu koji je uputio zahtjev da odluči o tome treba li dioptrijske naočale za koje tužitelj traži naknadu troška kvalificirati kao „posebno korektivno pomagalo” u smislu članka 9. stavka 3. Direktive 90/270, ipak valja istaknuti, s jedne strane, da je tužitelj iz glavnog postupka zbog znatnog pogoršanja vida imao oftalmološki pregled, koji čini se odgovara testovima iz članka 9. stavaka 1. i 2. Direktive 90/270.

47

S druge strane, čini se da činjenica da je taj liječnik specijalist tužitelju iz glavnog postupka preporučio promjenu dioptrijskih naočala i, konkretnije, korektivnih leća, kako bi se ispravilo znatno pogoršanje njegova vida, također upućuje na to da se njegove stare korekcijske leće više nisu mogle upotrijebiti za obavljanje dužnosti sa zaslonom osobito zbog teškoća s oštrinom vida koje su dijagnosticirane kod njega. Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri služe li zaista dioptrijske naočale o kojima je riječ za ispravljanje teškoća s vidom u vezi s njegovim radom, a ne općenitih teškoća s vidom koje nisu nužno povezane s uvjetima rada.

48

Osim toga, činjenica da „posebna korektivna pomagala”, u smislu članka 9. stavka 3. Direktive 90/270, moraju biti, na temelju te odredbe, „odgovarajuća za predmetni rad” ne mora značiti da se moraju koristiti isključivo na radnom mjestu ili pri obavljanju profesionalnih zadataka, s obzirom na to da navedena odredba ne predviđa nikakvo ograničenje u pogledu korištenja navedenim pomagalima.

49

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 9. stavak 3. Direktive 90/270 treba tumačiti na način da „posebna korektivna pomagala”, predviđena tom odredbom, uključuju dioptrijske naočale namijenjene posebno za ispravljanje i sprečavanje teškoća s vidom u vezi s radom sa zaslonom. Osim toga, ta „posebna korektivna pomagala” nisu ograničena na pomagala kojima se koristi isključivo u poslovnom okviru.

50

Trećim i četvrtim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 9. stavke 3. i 4. Direktive 90/270 tumačiti na način da se obveza poslodavca da radnicima o kojima je riječ osigura posebno korektivno pomagalo, predviđena tom odredbom, može ispuniti ili tako da poslodavac nabavi navedeno pomagalo ili da nadoknadi potrebne troškove koje je imao radnik, ili isplatom općenitog povećanja plaće radnika.

51

Kao što to proizlazi iz točke 29. ove presude, radnike se mora opremiti posebnim odgovarajućim korektivnim pomagalima za predmetni rad, u skladu s člankom 9. stavkom 3. Direktive 90/270, pod uvjetom da testovi iz stavaka 1. i 2. pokažu da su ona potrebna i ako se ne mogu koristiti uobičajena korektivna pomagala.

52

Stoga valja utvrditi da, iako navedena odredba poslodavcu nalaže obvezu osiguranja da se radnike o kojima je riječ opremi, ovisno o slučaju, posebnim korektivnim pomagalom, način na koji je poslodavac dužan ispuniti navedenu obvezu ne proizlazi iz teksta članka 9. Direktive 90/270.

53

Međutim, valja istaknuti, s jedne strane, da Direktiva 90/270 propisuje, u skladu sa svojim člankom 1. stavkom 1., kako je navedeno u točki 33. ove presude, samo minimalne zahtjeve.

54

S druge strane, poslodavčeva naknada troškova kupnje posebnog korektivnog pomagala u skladu je s ciljem Direktive 90/270 jer jamči višu razinu zaštite sigurnosti i zdravlja radnika.

55

Osim toga, izraz „se mora opremiti” iz članka 9. stavka 3. Direktive 90/270 u vezi sa stavkom 4. navedenog članka, koji određuje da „mjere poduzete sukladno [tom članku 9.] ne mogu ni u kojem slučaju obuhvaćati dodatne financijske troškove za radnike”, ne protivi se tomu da nacionalno pravo predviđa da radnik može odabrati, umjesto da od svojeg poslodavca izravno dobije posebno korektivno pomagalo, plati trošak pomagala, a potom dobije naknadu troška od poslodavca.

56

Iz toga slijedi da se cilj članka 9. stavaka 3. i 4. Direktive 90/270, s obzirom na to da se njime želi osigurati da se radnike bez ikakvih financijskih troškova opremi posebnim korektivnim pomagalima u slučaju potrebe, može ostvariti ili izravno, tako da poslodavac nabavi takvo pomagalo radniku o kojem je riječ ili neizravno, naknadom troška tog pomagala od strane poslodavca.

57

S obzirom na ta razmatranja, također valja smatrati da se članku 9. stavku 3. Direktive 90/270 u načelu ne protivi to da nacionalno pravo predviđa da se obveza poslodavca da stavi na raspolaganje posebna korektivna pomagala radnicima o kojima je riječ, koja se nalaže navedenom odredbom, ispunjava putem povećanja plaće koje radniku omogućuje da sam kupi takvo pomagalo.

58

Međutim, valja naglasiti da takvo povećanje plaće nužno mora pokriti troškove koje je radnik o kojem je riječ posebno imao za kupnju posebnog korektivnog pomagala na temelju članka 9. stavka 3. Direktive 90/270.

59

Posljedično, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, ne čini se da se općenitim povećanjem plaće, koje se trajno isplaćuje na ime posebno teških uvjeta rada, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, ispunjavaju obveze koje poslodavcu nalaže navedeni članak 9. stavak 3. jer se čini da ono nije namijenjeno pokrivanju troškova koje je radnik o kojem je riječ imao u svrhu takve kupnje.

60

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na treće i četvrto pitanje valja odgovoriti tako da članak 9. stavke 3. i 4. Direktive 90/270 treba tumačiti na način da se obveza poslodavca da radnicima o kojima je riječ osigura posebno korektivno pomagalo, predviđena tom odredbom, može ispuniti ili tako da poslodavac izravno nabavi navedeno pomagalo ili da nadoknadi potrebne troškove koje je imao radnik, ali ne isplatom općenitog povećanja plaće radnika.

61

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje: