–

za španjolsku vladu, I. Herranz Elizalde, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, J. Baquero Cruz i N. Ruiz García, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), kako je izmijenjena Direktivom 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 260.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13) i Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) (SL 2005., L 149, str. 22.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 101. i ispravak SL 2016., L 332, str. 25.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe Vicente, odvjetnika, i osobe Delia, njegove klijentice, zbog neplaćanja nagrada koje se potražuju na ime pravnih usluga koje su joj pružene.

3

Dvadeset prva i dvadeset četvrta uvodna izjava Direktive 93/13 glase kako slijedi:

„budući da bi države članice trebale osigurati da u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba […]

[…]

budući da sudovi ili upravna tijela država članica moraju na raspolaganju imati odgovarajuća i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalne primjene nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima […]”

4

Članak 3. stavak 1. te direktive glasi kako slijedi:

„Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.”

5

U članku 4. navedene direktive navodi se:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.

2.   Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.”

6

U skladu s člankom 6. stavkom 1. iste direktive:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

7

Članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 propisuje:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

8

Člankom 5. stavkom 4. Direktive 2005/29 određuje se:

„Nepoštenom poslovnom praksom smatra se posebno:

(a) zavaravajuća poslovna praksa kako je određena u člancima 6. i 7.;

ili

(b) agresivna poslovna praksa kako je određena u člancima 8. i 9.”

9

Člankom 7. stavcima 1. i 2. te direktive propisuje se:

„1.   Poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako se u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njezina obilježja i okolnosti i ograničenja sredstava priopćavanja, izostave bitne informacije potrebne prosječnom potrošaču da bi u danim okolnostima donio informiranu odluku o poslu te na taj način prosječnog potrošača navodi ili je vjerojatno da će ga se navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

2.   Također se smatra zavaravajućim slučaj u kojem, uzimajući u obzir pitanja opisana u stavku 1., trgovac skriva ili na nejasan, nerazumljiv, dvosmislen ili nepravodoban način pruža bitne informacije navedene u tom stavku odnosno ne naznači poslovnu namjeru poslovne prakse ako ona već nije očita iz konteksta, te ako u bilo kojem od tih slučajeva to prosječnog potrošača navodi ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.”

10

Ley 1/2000 de Enjuiciamiento Civil (Zakon 1/2000 o građanskom postupku) od 7. siječnja 2000. (BOE br. 7 od 8. siječnja 2000., str. 575., u daljnjem tekstu: LEC) uređuje postupak za naplatu nagrada.

11

Članak 34. LEC‑a koji se odnosi na „račun o troškovima koji je izdao punomoćnik” u stavku 2. propisivao je:

„Nakon što je račun podnesen i tajnik ga je proglasio dopuštenim, potonji će pozvati dužnika da plati navedenu svotu ili da u roku od deset dana podnese prigovor na račun s obrazloženjem da se iznos ne duguje, uz napomenu da će uslijediti prisilna ovrha ako dužnik ne plati ili ne podnese prigovor.

Ako u tom roku davatelj punomoći podnese prigovor, tajnik će punomoćniku dati rok od tri dana da se očituje o tom prigovoru. Zatim tajnik provjerava račun i postupovne akte, kao i podnesene isprave, te u roku od deset dana donosi obrazloženu odluku kojom se određuje iznos koji se mora platiti punomoćniku. Taj se iznos plijeni ako se plaćanje ne izvrši u roku od pet dana od dana dostave odluke.

Protiv obrazložene odluke iz prethodnog stavka ne može se podnijeti pravni lijek, međutim ona ni na koji način ne utječe na presudu koja se poslije može donijeti u redovnom sudskom postupku.”

12

Članak 34. stavak 2. treći podstavak LEC‑a proglašen je neustavnim i ukinut je presudom 34/2019 Tribunala Constitucional (Ustavni sud, Španjolska) od 14. ožujka 2019. (BOE br. 90 od 15. travnja 2019., str. 39549., u daljnjem tekstu: presuda br. 34/2019).

13

Članak 35. LEC‑a, naslovljen „Nagrade za rad odvjetnika”, propisivao je:

„1.   Odvjetnici mogu od stranke koju zastupaju tražiti plaćanje nagrada koje im treba platiti u predmetu, tako da predoče detaljan račun i formalno izjave da se te nagrade njima duguju i da im još nisu isplaćene. […]

2.   Po podnošenju tog zahtjeva tajnik će pozvati dužnika da plati navedenu svotu ili da u roku od deset dana ospori račun, uz napomenu da će uslijediti prisilna ovrha ako davatelj punomoći ne plati niti ne podnese prigovor.

Ako se u odnosu na nagrade unutar navedenog roka podnese prigovor da se one ne duguju, postupit će se u skladu s člankom 34. stavkom 2. drugim i trećim podstavkom.

Ako se u odnosu na nagrade podnese prigovor da su previsoke, tajnik će odvjetniku dati rok od tri dana da se očituje o tom prigovoru. Ako odvjetnik ne prihvati zahtijevano sniženje nagrada za rad, tajnik će prije odmjeravanja tog iznosa u skladu s člankom 241. i sljedećima, osim ako odvjetnik ne dokaže postojanje prethodnog troškovnika koji je podnositelj prigovora prethodno prihvatio, donijeti obrazloženu odluku u kojoj će odmjeriti dugovani iznos uz napomenu da će uslijediti prisilna ovrha ako se dugovani iznos ne plati u roku od pet dana od dostave te odluke.

Protiv te obrazložene odluke ne može se podnijeti pravni lijek, međutim ona ni na koji način ne utječe na presudu koja se poslije može donijeti u redovnom sudskom postupku.

3.   Ako osoba koja je dužna platiti nagrade u utvrđenom roku ne podnese prigovor, provest će se prisilno izvršenje iznosa navedenog u računu, zajedno s troškovima naplate.”

14

U članku 35. stavku 2. drugom podstavku LEC‑a, izraz „i treći podstavak” proglašen je neustavnim i ukinut presudom br. 34/2019. Isto vrijedi i za četvrti podstavak tog članka 35. stavka 2.

15

Članak 206. LEC‑a, naslovljen „Vrste odluka”, nalazi se u njegovu poglavlju VIII. naslovljenom „Postupovne odluke”. Tim člankom određuje se:

„[…]

2.   Odluke tajnika nazivaju se ‚incidentalne mjere’ i ‚obrazložene odluke’.

[…]”

16

U skladu s člankom 454.bis LEC‑a naslovljenim „Zahtjev za sudsko preispitivanje”:

„1.   […]

Protiv obrazloženih odluka kojima se okončava postupak ili se sprečava njegov nastavak može se podnijeti izravan zahtjev za sudsko preispitivanje. Taj zahtjev nema suspenzivni učinak i ni u kojem slučaju nije moguće postupiti suprotno onome što je odlučeno.

Također je moguće podnijeti izravan zahtjev za sudsko preispitivanje protiv obrazloženih odluka u izričito predviđenim slučajevima.

2.   Zahtjev za sudsko preispitivanje mora se podnijeti u roku od pet dana podneskom u kojem se navodi nedostatak kojim je zahvaćena obrazložena odluka. Ako su ti uvjeti ispunjeni, tajnik će mjerom upravljanja postupkom proglasiti zahtjev dopuštenim te će suprotnim stranama dodijeliti zajednički rok od pet dana da taj zahtjev osporavaju ako to smatraju svrsishodnim.

Ako pretpostavke za dopuštenost zahtjeva nisu ispunjene, sud će ga proglasiti nedopuštenim donošenjem obrazložene odluke.

Po isteku roka za osporavanje, sud odlučuje rješenjem u roku od pet dana, bez obzira na to jesu li ili nisu podnesena pisana očitovanja. Protiv odluka o dopuštenosti ili nedopuštenosti ne može se podnijeti pravni lijek.

3.   Protiv rješenja kojim se odlučuje o zahtjevu za sudsko preispitivanje može se podnijeti žalba samo ako se njime okončava postupak ili sprečava njegov nastavak.”

17

Nakon djelomičnog ukidanja članaka 34. i 35. LEC‑a iz točaka 12. i 14. ove presude, sada se protiv obrazloženih odluka tajnika, protiv kojih se prije nije mogao podnijeti pravni lijek, može podnijeti zahtjev za sudsko preispitivanje na temelju članka 454.bis LEC‑a.

18

U skladu s člankom 517. stavkom 2. LEC‑a:

„Izvršenje se može provesti samo na temelju sljedećih naslova:

[…]

19

Članak 556. LEC‑a, naslovljen „Prigovor na izvršenje postupovnih ili arbitražnih odluka ili sporazuma o mirenju”, u stavku 1. predviđa:

„Ako je izvršni naslov osuđujuća procesna odluka ili arbitražni pravorijek ili nagodba sklopljena u okviru postupka medijacije, ovršenik može u roku od deset dana nakon dostave rješenja kojim se ona proglašava izvršnom istaknuti prigovor na način da pisanim putem istakne i dokumentima dokaže plaćanje ili ispunjenje obveze iz presude, arbitražnog pravorijeka ili nagodbe.

On također može prigovoriti da je izvršna radnja u zastari ili da su sklopljeni sporazumi ili nagodbe radi otklanjanja izvršenja, ako su takvi sporazumi i nagodbe sklopljeni u obliku javne isprave.”

20

Članak 557. LEC‑a naslovljen „Prigovor protiv izvršenja na temelju ovršnih naslova koji nisu sudska odluka ili arbitražni pravorijek”, u stavku 1. predviđa sljedeće:

„Ako se izvršenje provodi na temelju naslova iz točaka 4., 5., 6. i 7. te na temelju drugih ovršnih naslova iz članka 517. stavka 2. točke 9., ovršenik može protiv ovrhe u predviđenom roku i na predviđeni način iz prethodnog stavka istaknuti prigovor samo ako se on temelji na jednom od sljedećih razloga:

[…]

7. postojanje nepoštenih odredbi u naslovu.”

21

Dana 9. veljače 2017., s jedne strane, osoba Delia i, s druge strane, osobe Augusto i Vicente, u svojstvu odvjetnika, potpisale su mandatno pismo koje se odnosilo, među ostalim, na razmatranje, izvansudski postupak i, ako je to potrebno, sudski postupak kao i, prema potrebi, pisanje i podnošenje tužbe za proglašavanje ništavosti nepoštenih odredbi sadržanih u ugovoru o zajmu koji je 26. studenoga 2003. s bankarskom institucijom sklopila osoba Delia u svojstvu potrošača.

22

Mandatno pismo sadržavalo je odredbu u skladu s kojom „potpisivanjem mandatnog pisma klijent se obvezuje slijediti upute ureda i, ako zbog bilo kojeg razloga povuče tužbu prije završetka sudskog postupka ili ako sklopi sporazum s bankom, bez znanja ili protivno savjetu odvjetničkog ureda, mora platiti iznos koji proizlazi iz primjene tarife odvjetničke komore u Sevilli radi podmirivanja troškova koji se odnose na tužbu za poništenje (u daljnjem tekstu: odredba o povlačenju).”

23

Osoba Delia obratila se tom odvjetničkom uredu putem oglasa na društvenoj mreži u kojem nije bila navedena odredba o povlačenju, a zainteresirana strana bila je obaviještena samo o cijeni pravnih usluga. Stoga u ovom slučaju nije utvrđeno da je osoba Delia bila upoznata s odredbom o povlačenju prije potpisivanja mandatnog pisma.

24

Prije podnošenja tužbe za proglašavanje ništavosti osoba Vicente je 22. veljače 2017. podnijela izvansudsku pritužbu predmetnoj bankarskoj instituciji, nakon čega je ta institucija osobi Delia 2. lipnja 2017. izravno predložila povrat iznosa od 870,67 eura na ime neosnovano plaćenih iznosa na temelju klauzule o najnižoj kamatnoj stopi sadržane u ugovoru o zajmu. Osoba Delia odlučila je prihvatiti tu ponudu. Međutim, ne postoji nikakav dokaz o točnom datumu na koji je potonja obavijestila osobu Vicente da je primila odgovor banke ni o tome je li joj osoba Vicente u tom trenutku savjetovala da ne prihvati taj prijedlog.

25

Tužba za poništenje klauzule o najnižoj kamatnoj stopi od 22. svibnja 2017., koju je potpisala osoba Vicente i punomoćnik, upisana je 12. lipnja 2017. kod suda koji je uputio zahtjev, odnosno Juzgada de Primera Instancia no 10 bis de Sevilla (Prvostupanjski sud br. 10 bis u Sevilli, Španjolska).

26

Dopisom poslanim 13. lipnja 2017. osoba Vicente priopćila je svojoj klijentici neslaganje s prijedlogom bankovne institucije, ističući da je podnesena tužba protiv te banke.

27

Dana 25. rujna 2017. punomoćnik je obavijestio sud koji je uputio zahtjev o povlačenju tužbe osobe Delia jer je zahtjevu udovoljeno izvansudskim putem, pojašnjavajući da je to povlačenje motivirano činjenicom da je, suprotno mišljenju njezina odvjetnika i nakon podnošenja tužbe, njegova klijentica prihvatila tu nagodbu. Slijedom toga, tajnik tog suda istog je dana donio obrazloženu odluku kojom se okončava postupak.

28

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je osoba Vicente 13. studenoga 2017. protiv osobe Delia pokrenula postupak za naplatu nagrada pred tajnikom suda koji je uputio zahtjev u vezi s iznosom od 1105,50 eura bez poreza na dodanu vrijednost, odnosno u ukupnom iznosu od 1337,65 eura, čiji je izračun utvrđen na sljedeći način:

„Osnovna osnovica za obračun: 18000,00 eura. Rezultat nakon primjene tarifa: 2211,00 [eura];

[…] 50 % na ime podnošenja tužbe: 1105,50 [eura]”.

29

Kao opravdanje traženog iznosa zahtjevu je priložen dokument naslovljen „Ugovor o nagradama” koji upućuje na pravila odvjetničke komore u Sevilli primjenjiva u području nagrada za rad odvjetnika.

30

Osoba Delia, uz asistenciju odvjetnika po službenoj dužnosti, osporavala je te nagrade zbog toga što nisu bile dugovane. Naime, ona nije bila obaviještena o postojanju odredbe o povlačenju, tako da je ona na ime nagrada bila dužna isplatiti samo 10 % iznosa primljenog od banke zajmodavca, odnosno 105,35 eura, što je iznos koji bi trebalo platiti. Osoba Delia se tom prilikom također pozvala na nepoštenost odredbe o povlačenju.

31

Obrazloženim rješenjem od 15. listopada 2020. tajnik suda koji je uputio zahtjev odbio je taj prigovor i utvrdio da osoba Delia duguje iznos od 1337,65 eura na ime odvjetničkih nagrada, odobrivši rok za plaćanje od pet dana, pod prijetnjom ovrhe. Taj tajnik nije razmotrio pitanje koje se odnosi na nepoštenost odredbe o povlačenju.

32

Dana 2. veljače 2021. osoba Delia je sudu koji je uputio zahtjev podnijela zahtjev za sudsko preispitivanje te obrazložene odluke, koji je proglašen dopuštenim i dostavljen osobi Vicente. Potonja je podnijela odgovor na taj zahtjev kojim je tražila da se zahtjev odbije i osobi Delia naloži snošenje troškova.

33

Taj sud dvoji o tome jesu li nacionalna postupovna pravila kojima se uređuje postupak za naplatu nagrada u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz Direktive 93/13, načelom djelotvornosti i pravom na djelotvornu sudsku zaštitu iz članka 47. Povelje.

34

U tom pogledu navedeni sud pojašnjava da odvjetnici na temelju španjolskog prava raspolažu trima postupovnim sredstvima za naplatu nagrada koje im se duguju kroz sudski postupak: redovnim sudskim postupkom, postupkom izdavanja platnog naloga ili postupkom za naplatu nagrada iz članka 35. LEC‑a koji predstavlja skraćeni postupak s ograničenim jamstvima. Potonji postupak u nadležnosti je tajnika suda pred kojim je pokrenut sudski postupak koji je doveo do nagrada čije je plaćanje predmet pritužbe.

35

Stoga, postupak za naplatu nagrada ponajprije je u nadležnosti tajnika, odnosno tijela koje u skladu s presudom od 16. veljače 2017., Margarit Panicello (C‑503/15, EU:C:2017:126) i presudom br. 34/2019 ne izvršava sudske funkcije. U skladu s člankom 35. LEC‑a, nagrade se mogu osporiti jer se ne duguju ili su previsoke, a odluka o tom prigovoru koju donosi tajnik u članku 206. LEC‑a kvalificirana je kao „obrazložena odluka”. Nakon presude br. 34/2019, protiv te odluke sada se može podnijeti zahtjev za sudsko preispitivanje u skladu s člankom 454.bis LEC‑a.

36

Dakle, iako se postupak za naplatu nagrada na temelju članka 35. LEC‑a odnosi na ugovor sklopljen između odvjetnika i njegova klijenta koji je, kao što to proizlazi iz presude od 15. siječnja 2015., Šiba (C‑537/13, EU:C:2015:14), obuhvaćen područjem primjene Direktive 93/13, mogućnost da se taj postupak pokrene pred sudom uvjetovana je podnošenjem zahtjeva za sudsko preispitivanje protiv obrazložene odluke tajnika. Štoviše, s obzirom na skraćeni postupak zahtjeva za sudsko preispitivanje i mogućnost pokretanja redovnog sudskog postupka, u skladu s člankom 35. stavkom 2. LEC‑a, sud ne može po službenoj dužnosti provesti nadzor moguće nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o pravnim uslugama, s obzirom na to da je razmatranje tog suda načelno ograničeno na doseg obrazložene odluke koju je donio tajnik. Sustav izvođenja dokaza također je ograničen na isprave koje su već podnesene tom tajniku.

37

Kad je riječ o mogućnosti potrošača da pokrene redovni sudski postupak na temelju članka 35. stavka 2. LEC‑a kako bi ostvario svoja prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, sud koji je uputio zahtjev navodi da iz presude br. 34/2019 proizlazi da taj postupak ne ispravlja izvansudsku prirodu postupka za naplatu nagrada jer ne sprečava obrazložene odluke tajnika kojima se utvrđuju nagrade za rad odvjetnika da proizvode učinke.

38

Kad je riječ o izvršenju tajnikovih odluka, taj sud pojašnjava da, iako se taj stadij provodi pod sudskim nadzorom, potrošač ipak ne može podnijeti prigovor, osim u slučajevima predviđenima člankom 556. LEC‑a, među kojima se ne nalazi moguća nepoštenost odredbi sadržanih u naslovu na temelju kojeg je ta odluka donesena.

39

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, u okviru zahtjeva za sudsko preispitivanje obrazložene odluke tajnika, poput onog o kojem odlučuje, on je dužan, uzimajući u obzir to da je riječ o skraćenom postupku na temelju članka 35. LEC‑a, potvrditi ili opozvati obrazloženu odluku tajnika. U tom kontekstu, nije na njemu da razmotri moguću nepoštenost odredbi ugovora koji su sklopili odvjetnik i njegov klijent.

40

Stoga, kao prvo, navedeni sud sumnja u usklađenost takvog postupovnog sustava sa sudskom praksom Suda koja se odnosi na obvezu suda da provede takav nadzor, prema potrebi, po službenoj dužnosti. Naime, s jedne strane, u okviru postupka za naplatu nagrada tajnik ne izvršava sudske funkcije i nije nadležan za provođenje tog nadzora. S druge strane, u slučaju sudskog preispitivanja obrazložene odluke tajnika, također nije predviđeno da se sud upusti u takvo razmatranje. Sud koji je uputio zahtjev stoga se pita nije li na njemu, neovisno o tim postupovnim pravilima, da sam po službenoj dužnosti provede navedeni nadzor, s obzirom na to da ne može samo poništiti obrazloženu odluku i vratiti predmet tajniku da ga on provede, s obzirom na to da potonji nije nadležan za taj nadzor.

41

U slučaju da bi u ovom predmetu bio dužan po službenoj dužnosti razmotriti nepoštenost odredbe o povlačenju, sud koji je uputio zahtjev zatim se pita je li ta odredba obuhvaćena iznimkom predviđenom u članku 4. stavku 2. Direktive 93/13 ili ima li više prirodu odredbe o odšteti ili kaznene odredbe čija bi eventualna nepoštenost bila podvrgnuta sudskom nadzoru. Međutim, čak i ako treba smatrati da je odredba poput odredbe o povlačenju obuhvaćena glavnim predmetom ugovora ili primjerenošću između cijene i isporučenih usluga, trebalo bi razmotriti ispunjava li ona zahtjeve transparentnosti. U tom pogledu taj sud ističe da odredbom o povlačenju nije predviđen određeni iznos ili način izračuna traženih nagrada, nego se samo upućuje na okvirne tarife koje je utvrdila odvjetnička komora u Sevilli. Međutim, doseg nacionalnih propisa koji se odnose na strukovne organizacije kao i tumačenje nekih njihovih odredbi nisu očiti.

42

Osim toga, prema mišljenju navedenog suda, ništa ne upućuje na to da su okvirne tarife koje su poslužile za izračun nagrada koje potražuje osoba Vicente javne te nije utvrđeno ni da je osoba Delia bila obaviještena o njihovu sadržaju.

43

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev pita se može li se unošenje odredbe u ugovor sklopljen između odvjetnika i njegova klijenta, poput odredbe o povlačenju koja upućuje na tarife odvjetničke komore i koja se ne navodi u poslovnoj ponudi ni u informacijama koje prethode sklapanju navedenog ugovora, kvalificirati nepoštenom poslovnom praksom u smislu Direktive 2005/29.

44

U tim je okolnostima Juzgado de Primera Instancia no 10 bis de Sevilla (Prvostupanjski sud br. 10 bis u Sevilli) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

Dopuštenost

45

Španjolska vlada ističe nedopuštenost prvog, drugog, trećeg i petog pitanja. Prema mišljenju te vlade, prvo pitanje hipotetsko je s obzirom na to da se odnosi na situaciju u kojoj zahtjev za sudsko preispitivanje nije bio podnesen. Kad je riječ o drugom pitanju, navedena vlada ističe nedostatak dovoljnih pojašnjenja u pogledu sadržaja ograničenja predviđenih nacionalnim zakonodavstvom o dosegu razmatranja koja sud načelno provodi u okviru zahtjeva za sudsko preispitivanje. Prema mišljenju iste vlade, odgovor na treće i peto pitanje nije ni nužan ni relevantan za rješavanje glavnog postupka.

46

U tom pogledu valja podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi prethodna pitanja uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti odlučiti o prethodnom pitanju koje je postavio nacionalni sud, u smislu članka 267. UFEU‑a, samo ako nisu ispunjeni uvjeti u vezi sa sadržajem zahtjeva za prethodnu odluku navedeni u članku 94. Poslovnika Suda ili ako je očito da tumačenje ili ocjena valjanosti pravila Unije koje je zatražio nacionalni sud nemaju nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku ili ako je problem hipotetski (presuda od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 50. i navedena sudska praksa).

47

Kad je riječ o hipotetskoj prirodi prvog pitanja i nepotpunosti objašnjenja koja je pružio sud koji je uputio zahtjev u potporu drugom pitanju, valja utvrditi, s jedne strane, da prvo pitanje nije hipotetske prirode s obzirom na to da ga treba shvatiti u širem smislu, odnosno da se njime u biti nastoji ocijeniti usklađenost s Direktivom 93/13 nepostojanja ovlasti nadzora suda po službenoj dužnosti moguće nepoštenosti odredbe sadržane u ugovoru između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. S druge strane, navodi suda koji je uputio zahtjev koji se odnose na drugo pitanje omogućuju da se u dovoljnoj mjeri utvrdi njegov doseg.

48

Kad je riječ o trećem i petom pitanju, nije očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s predmetom glavnog postupka.

49

Naime, s jedne strane, kad je riječ o trećem pitanju, ako bi se na njega trebalo odgovoriti tako da je sud koji je uputio zahtjev dužan razmotriti moguću nepoštenost odredbe o povlačenju, trebat će ocijeniti je li takva odredba obuhvaćena iznimkom predviđenom u članku 4. stavku 2. Direktive 93/13. S druge strane, kad je riječ o tumačenju Direktive 2005/29, koje je predmet petog pitanja, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je ono nužno „kako bi se odlučilo u ovom slučaju”. Stoga se ono odnosi na razmatranje moguće nepoštenosti odredbe o povlačenju, na temelju članka 4. stavka 1. Direktive 93/13, koje treba provesti sud koji je uputio zahtjev ako se u tom smislu odgovori na prvo, drugo i treće pitanje.

50

Stoga su prvo, drugo, treće i peto pitanje dopušteni.

51

Svojim prvim i drugim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti i člankom 47. Povelje, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis o skraćenom postupku za naplatu nagrada za rad odvjetnika na temelju kojeg je zahtjev koji je podnesen protiv potrošača predmet odluke koju je donijelo tijelo koje nije sud, pri čemu je sudska intervencija predviđena samo u stadiju eventualnog podnošenja pravnog lijeka protiv te odluke, a sud kojem se podnosi taj pravni lijek u tom slučaju ne može, prema potrebi, po službenoj dužnosti, provjeriti jesu li odredbe sadržane u ugovoru na temelju kojeg je zahtjev za naplatu nagrada podnesen nepoštene ni strankama dopustiti podnošenje drugih dokaza osim isprava koje su već podnijele pred tijelom koje nije sud.

52

Najprije valja podsjetiti na to da se, kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, situacija nejednakosti koja postoji između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga može ispraviti samo pozitivnom intervencijom, neovisnom o samim ugovornim strankama, pri čemu je nacionalni sud dužan po službenoj dužnosti ocijeniti eventualnu nepoštenost ugovorne odredbe koja je obuhvaćena područjem primjene Direktive 93/13 od trenutka od kojeg raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito, C‑618/10, EU:C:2012:349, t. 41. do 43. i navedenu sudsku praksu).

53

Iako je Sud već utvrdio, u više navrata i s obzirom na uvjete iz članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, način na koji nacionalni sud mora osigurati zaštitu prava koja potrošači imaju na temelju te direktive, valja ipak navesti da, u načelu, pravo Unije ne usklađuje postupke primjenjive na ocjenu navodne nepoštenosti ugovorne odredbe i da su oni stoga uređeni nacionalnim pravnim poretkom država članica (presuda od 26. lipnja 2019., Addiko Bank, C‑407/18, EU:C:2019:537, t. 45. i navedena sudska praksa). To je slučaj u glavnom postupku kad je riječ o postupovnim pravilima španjolskog prava kojima se uređuje postupak za naplatu nagrada za rad odvjetnika, koja su, zbog nepostojanja usklađenosti, uređena pravnim poretkom te države članice.

54

Međutim, u skladu s načelom lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU‑a, postupovna pravila za pravna sredstva namijenjena zaštiti prava koja osobe izvode iz prava Unije ne smiju biti nepovoljnija od onih koja se odnose na slična pravna sredstva u nacionalnom pravu (načelo ekvivalentnosti) niti smiju učiniti praktično nemogućim ili pretjerano otežanim izvršavanje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti) (presuda od 24. listopada 2018., XC i dr., C‑234/17, EU:C:2018:853, t. 22. i navedena sudska praksa).

55

Kad je riječ o načelu djelotvornosti, koje je jedino predmet pitanja suda koji je uputio zahtjev, valja podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda svaki slučaj u kojem se postavi pitanje onemogućuje li ili pretjerano otežava jedna nacionalna procesnopravna odredba primjenu prava Unije treba ispitati uzimajući u obzir položaj te odredbe u cjelokupnom postupku, tijek postupka i njegove posebnosti pred različitim nacionalnim tijelima (presuda od 14. ožujka 2013., Aziz, C‑415/11, EU:C:2013:164, t. 53. i navedena sudska praksa).

56

Također valja istaknuti da iako poštovanje načela djelotvornosti ne može u cijelosti nadoknaditi potpunu pasivnost potrošača o kojem je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2014., Kušionová, C‑34/13, EU:C:2014:2189, t. 56. i navedenu sudsku praksu), ipak valja analizirati postoji li u odnosu na posebnosti predmetnog nacionalnog postupka nezanemariv rizik, u postupcima koje su pokrenuli prodavatelji robe i pružatelji usluga u kojima su potrošači tuženici, od odvraćanja potonjih od ostvarivanja prava koja imaju na temelju Direktive 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito, C‑618/10, EU:C:2012:349, t. 54. i 56.).

57

Kada je sudska intervencija i ispitivanje eventualne nepoštenosti odredaba ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača nacionalnim propisom o kojem je riječ predviđena tek u odmakloj fazi postupka, primjerice u stadiju prigovora protiv već izdanog naloga ili, kao što je to u glavnom postupku, prilikom podnošenja zahtjeva za sudsko preispitivanje protiv obrazložene odluke tajnika, ta intervencija može očuvati koristan učinak Direktive 93/13 samo ako se potrošača nije odvratilo od ostvarivanja njegovih prava, u svojstvu tužitelja ili tuženika, u tom stadiju postupka (vidjeti po analogiji presudu od 20. rujna 2018., EOS KSI Slovensko, C‑448/17, EU:C:2018:745, t. 46. i 51.).

58

Naposljetku, Sud je također utvrdio da obveza određivanja postupovnih pravila kojima se osigurava poštovanje prava koja pravni subjekti imaju na temelju Direktive 93/13 protiv korištenja nepoštenih ugovornih odredaba, koja proizlazi iz članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje o temeljnim pravima (presuda od 13. rujna 2018., Profi Credit Polska, C‑176/17, EU:C:2018:711, t. 59. i navedena sudska praksa).

59

Na prva dva pitanja valja odgovoriti s obzirom na tu sudsku praksu.

60

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz točaka 34. do 36. ove presude, ako smatra da nagrade za rad koje zahtijeva njegov odvjetnik nisu dugovane ili su previsoke, potrošač ih može osporavati pred tajnikom nacionalnog suda pred kojim se vodio postupak koji je doveo do tih nagrada. Tajnik donosi obrazloženu odluku kojom se utvrđuje dugovani iznos, pod prijetnjom ovrhe. Iako tajnik izvršava određene provjere u vezi s tim nagradama, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da kao tijelo koje nije sud on nije nadležan za ocjenu je li ugovorna odredba iz koje proizlaze te nagrade nepoštena s obzirom na Direktivu 93/13.

61

Ako potrošač odluči podnijeti zahtjev za sudsko preispitivanje protiv obrazložene odluke tajnika, iz članka 454.bis LEC‑a proizlazi da se on mora podnijeti u roku od pet dana i nema suspenzivni učinak. Iz zahtjeva za prethodnu odluku također proizlazi da sud pred kojim je podnesen takav pravni lijek nema mogućnost razmotriti moguću nepoštenost odredbi sadržanih u ugovoru koji je doveo do zahtijevanih nagrada za rad s obzirom na to da je njegov nadzor ograničen na predmet odluke tajnika. Štoviše, sustav izvođenja dokaza također je ograničen na isprave koje su već podnesene tajniku.

62

U svojim pisanim očitovanjima španjolska je vlada osporavala doseg LEC‑a kako ga je iznio sud koji je uputio zahtjev. Prema mišljenju te vlade tim se zakonodavstvom ne utvrđuje nikakvo izričito ograničenje u odnosu na mogućnost suda da ispita moguću nepoštenost odredbi ili u odnosu na izvođenje dokaza u okviru zahtjeva za sudsko preispitivanje.

63

U tom smislu dovoljno je podsjetiti na to da iako je prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru postupka propisanog člankom 267. UFEU‑a, na Sudu da tumači odredbe prava Unije, tumačenje nacionalnog zakonodavstva isključivo je na sudu koji je uputio zahtjev. Dakle, Sud se mora držati tumačenja nacionalnog prava kako mu ga je iznio navedeni nacionalni sud (presuda od 26. lipnja 2019., Addiko Bank, C‑407/18, EU:C:2019:537, t. 52. i navedena sudska praksa).

64

Stoga, s obzirom na obilježja zahtjeva za sudsko preispitivanje predviđenog LEC‑om, kako su izložena u zahtjevu za prethodnu odluku, osobito na ograničenost nadzora koji sud provodi nad obrazloženom odlukom tajnika, na zabranu tom sudu da po službenoj dužnosti ili na zahtjev jedne od stranaka provede ispitivanje moguće nepoštenosti odredaba sadržanih u ugovoru na temelju kojeg se zahtijevaju nagrade kao i na sustav izvođenja dokaza za koji se čini da sprečava stranku da podnese druge dokaze osim onih koji su već podneseni tajniku kako bi ostvarila svoja prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, može se zaključiti da postoji nezanemariv rizik da će se potrošača odvratiti od ostvarivanja tih prava u okviru zahtjeva za sudsko preispitivanje.

65

Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da u okviru redovnog sudskog postupka ili ovršnog postupka potrošač može istaknuti moguću nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru sklopljenom sa svojim odvjetnikom na temelju kojeg taj odvjetnik od njega zahtijeva plaćanje nagrada za rad.

66

Kao prvo, kad je riječ o redovnom sudskom postupku iz članka 34. stavka 2. i članka 35. stavka 2. LEC‑a, iz zahtjeva za prethodnu odluku ne proizlazi jasno da bi, ako potrošač pokrene taj postupak, on imao suspenzivni učinak na izvršenje obrazložene odluke tajnika ili na sudsku odluku donesenu nakon podnošenja zahtjeva za sudsko preispitivanje kojom se ta obrazložena odluka potvrđuje, tako da bi se sudu pred kojim je pokrenut takav postupak omogućilo ispitivanje moguće nepoštenosti odredaba ugovora o kojem je riječ prije izvršenja tih odluka.

67

Kao drugo, kad je riječ o intervenciji suda u fazi izvršenja, valja primijetiti, kad je riječ o izvršenju obrazložene odluke tajnika, da sud koji je uputio zahtjev smatra da takve odluke treba kvalificirati kao „postupovne odluke”, tako da u stadiju njihova izvršenja u skladu s člankom 556. LEC‑a potrošač ne može isticati moguću nepoštenost određenih odredbi sadržanih u ovršnom naslovu.

68

Kad je riječ o ovrsi odluke donesene u okviru zahtjeva za sudsko preispitivanje, čini se da je ona obuhvaćena razlozima za prigovor predviđenima člankom 556. LEC‑a s obzirom na njezinu sudsku prirodu, pri čemu se ovršenik u okviru prigovora koji nema suspenzivni učinak može pozvati samo na izvršenje obveze, na to da je izvršna radnja u zastari ili nagodbu između stranaka.

69

Iz prethodno navedenog proizlazi, podložno provjerama koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev u pogledu tumačenja nacionalnog prava, da se čini da ni redovni sudski postupak ni ovršni postupak ne omogućuju uklanjanje rizika od toga da potrošač neće moći ostvariti svoja prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 u okviru zahtjeva za sudsko preispitivanje.

70

Slijedom toga, Direktivi 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti i člankom 47. Povelje, protivi se nacionalni postupovni sustav poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, u dijelu u kojem taj sustav ne dopušta nadzor nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru sklopljenom između odvjetnika i njegova klijenta ni u stadiju osporavanja zahtijevanih nagrada, u okviru prve faze postupka koji se vodi pred tajnikom suda pred kojim je pokrenut sudski postupak koji je doveo do nagrada o kojima je riječ, ni prilikom zahtjeva za sudsko preispitivanje koji se naknadno može podnijeti pred sudom protiv odluke tajnika.

71

Međutim, španjolska vlada i Komisija navode da je moguće usklađeno tumačenje nacionalnog postupovnog sustava koje omogućuje sudu pred kojim je podnesen zahtjev za sudsko preispitivanje da po službenoj dužnosti ili na zahtjev potrošača ocijeni moguću nepoštenost odredbe ugovora na kojem se temelji zahtjev za naplatu nagrada, što sud koji je uputio zahtjev također ne isključuje.

72

Načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje, da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići (presuda od 26. lipnja 2019., Addiko Bank, C‑407/18, EU:C:2019:537, t. 65. i navedena sudska praksa).

73

U tom pogledu Komisija u svojim pisanim očitovanjima sugerira da bi se moglo smatrati da se nagrade koje proizlaze iz nepoštene odredbe „ne duguju” u smislu članka 35. stavka 2. LEC‑a. U svakom slučaju, ako bi sud koji je uputio zahtjev smatrao da je moguće usklađeno tumačenje nacionalnog prava i ako mu to može omogućiti da po službenoj dužnosti provede nadzor moguće nepoštenosti odredbe o povlačenju, on bi u skladu s time morao imati mogućnost po službenoj dužnosti poduzeti mjere izvođenja dokaza u tu svrhu (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito, C‑618/10, EU:C:2012:349, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

74

Stoga je na tom sudu da razmotri u kojoj se mjeri nacionalni postupovni sustav može tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 i da iz toga izvede zaključke, po potrebi izuzimajući od primjene sve nacionalne odredbe ili sudsku praksu koje se protive obvezi suda, koja proizlazi iz zahtjeva te direktive, da po službenoj dužnosti ispita jesu li odredbe koje su ugovorile stranke nepoštene (vidjeti u tom smislu presudu od 7. studenoga 2019., Profi Credit Polska, C‑419/18 i C‑483/18, EU:C:2019:930, t. 76. i navedenu sudsku praksu).

75

S obzirom na ta razmatranja, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti tako da Direktivu 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti i člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis o skraćenom postupku za naplatu nagrada za rad odvjetnika na temelju kojeg je zahtjev koji je podnesen protiv potrošača predmet odluke koju je donijelo tijelo koje nije sud, pri čemu je sudska intervencija predviđena samo u stadiju eventualnog podnošenja pravnog lijeka protiv te odluke, a sud pred kojim se vodi postupak u tom slučaju ne može, prema potrebi, po službenoj dužnosti, provjeriti jesu li odredbe sadržane u ugovoru na temelju kojeg je zahtjev za naplatu nagrada podnesen nepoštene ni dopustiti strankama da podnesu druge dokaze osim isprava koje su već podnijele pred tijelom koje nije sud.

76

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da je iznimkom predviđenom u toj odredbi obuhvaćena odredba ugovora sklopljenog između odvjetnika i njegova klijenta u skladu s kojom se klijent obvezuje slijediti upute tog odvjetnika, da neće djelovati bez njegova znanja ili protivno njegovu mišljenju i da se sam neće povući iz sudskog postupka čije je vođenje povjerio tom odvjetniku, uz primjenu financijske kazne.

77

Uvodno valja podsjetiti na to da, s obzirom na to da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 propisuje iznimku od mehanizma nadzora sadržaja nepoštenih odredbi, tu odredbu treba usko tumačiti. Kao prvo, ta se iznimka odnosi na odredbe koje se odnose na glavni predmet ugovora i, kao drugo, s jedne strane, na odredbe koje se odnose na primjerenost cijene i naknade i, s druge strane, isporučene usluge i robu.

78

Kad je riječ o kategoriji ugovornih odredbi koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora”, Sud je presudio da pod tim odredbama treba razumjeti one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora, uz isključenje odredbi koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2017., Andriciuc i dr., C‑186/16, EU:C:2017:703, t. 35. i 36. i navedenu sudsku praksu). U ovom su slučaju glavne činidbe one navedene u točki 21. ove presude, a cilj odredbe o povlačenju više je sankcionirati ponašanje klijenta koji postupa protivno savjetu svojeg odvjetnika. Ta odredba stoga ne ulazi u tu kategoriju.

79

Kad je riječ o kategoriji ugovornih odredbi koje se odnose na primjerenost između cijene i usluge, ona također nije obuhvaćena odredbom o odustajanju s obzirom na to da ta odredba ne predviđa naknadu za pruženu uslugu, nego se ograničava na sankcioniranje povrede ugovorne obveze (vidjeti po analogiji presudu od 30. travnja 2014., Kásler i Káslerné Rábai, C‑26/13, EU:C:2014:282, t. 58.).

80

Slijedom toga, na treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da iznimkom predviđenom u toj odredbi nije obuhvaćena odredba ugovora sklopljenog između odvjetnika i njegova klijenta u skladu s kojom se klijent obvezuje slijediti upute tog odvjetnika, da neće djelovati bez njegova znanja ili protivno njegovu mišljenju i da se sam neće povući iz sudskog postupka čije je vođenje povjerio tom odvjetniku, uz primjenu financijske kazne.

81

Uzimajući u obzir odgovor na treće pitanje nije potrebno odgovoriti na četvrto pitanje.

82

Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2005/29 tumačiti na način da se unošenje u ugovor sklopljen između odvjetnika i njegova klijenta odredbe kojom se predviđa financijska kazna potonjem ako se on sam povuče iz sudskog postupka čije je vođenje povjerio navedenom odvjetniku, pri čemu ta odredba upućuje na tarifu strukovnog udruženja i nije bila navedena u poslovnoj ponudi ni u okviru informacija koje prethode sklapanju ugovora, može smatrati nepoštenom poslovnom praksom u smislu te direktive.

83

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, najprije valja podsjetiti na to da se u članku 2. točki (d) Direktive 2005/29 pojam „poslovna praksa” definira korištenjem osobito široke formulacije, kao „svaka radnja, izostavljanje, tijek postupanja ili zastupanja, tržišno komuniciranje uključujući oglašavanje i stavljanje proizvoda na tržište koje izvrši trgovac, a u izravnoj je vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima” (presuda od 15. ožujka 2012., Pereničová i Perenič, C‑453/10, EU:C:2012:144, t. 38. i navedena sudska praksa).

84

Nadalje, na temelju članka 3. stavka 1. Direktive 2005/29, u vezi s njezinim člankom 2. točkom (c), ta se direktiva primjenjuje na nepoštenu poslovnu praksu poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču prije, tijekom ili nakon trgovačkog posla u vezi s bilo kojom robom ili uslugama. U skladu s člankom 5. stavkom 4. navedene direktive, nepoštenom poslovnom praksom smatra se posebno zavaravajuća praksa u smislu njezinih članaka 6. i 7.

85

Naposljetku, kao što to proizlazi iz članka 7. stavaka 1. i 2. Direktive 2005/29, poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako se u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njezina obilježja i okolnosti i ograničenja sredstava priopćavanja, izostave bitne informacije potrebne prosječnom potrošaču da bi u danim okolnostima donio informiranu odluku o poslu te na taj način prosječnog potrošača navodi ili je vjerojatno da će ga se navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

86

U ovom slučaju, unošenje u ugovor između odvjetnika i njegova klijenta odredbe poput odredbe o povlačenju, a da ona nije bila navedena u poslovnoj ponudi ili u okviru informacija koje prethode sklapanju ugovora, predstavlja a priori propust priopćavanja bitne informacije ili prikrivanje takve informacije koja bi mogla utjecati na potrošačevu odluku da se obveže na taj ugovorni odnos. Naime, iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da ta odredba za izračun ugovorne kazne koju predviđa upućuje na tarifu odvjetničke komore u Sevilli čiji je sadržaj teško dostupan i razumljiv te da je, u slučaju primjene navedene odredbe, potrošač dužan platiti ugovornu kaznu koja može dosegnuti znatan iznos, tj. iznos koji je neproporcionalan u odnosu na cijenu usluga pruženih na temelju tog ugovora. Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da to provjeri.

87

S obzirom na prethodna razmatranja, na peto pitanje valja odgovoriti tako da Direktivu 2005/29 treba tumačiti na način da unošenje u ugovor sklopljen između odvjetnika i njegova klijenta odredbe kojom se predviđa financijska kazna potonjem ako se on sam povuče iz sudskog postupka čije je vođenje povjerio navedenom odvjetniku, pri čemu ta odredba upućuje na tarifu strukovnog udruženja i nije bila navedena u poslovnoj ponudi ni u okviru informacija koje prethode sklapanju ugovora, treba kvalificirati kao „zavaravajuću” poslovnu praksu u smislu članka 7. te direktive ako ona navodi ili je vjerojatno da će prosječnog potrošača navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio, a što je na nacionalnom sudu da provjeri.

88

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje: