–

za osobu P. I., L. Biekša, advokatas,

–

za litavsku vladu, K. Dieninis i V. Kazlauskaitė-Švenčionienė, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, A. Azéma i A. Steiblytė, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 10. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248. i ispravak SL 2020., L 76, str. 37.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe P. I. i Migracijos departamentas prie Lietuvos Respublikos vidaus reikalų ministerijosa (Odjel za migracije pri Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Litve, u daljnjem tekstu: Odjel za migracije), u vezi s odbijanjem potonjeg da joj odobri status izbjeglice.

3

Konvencijom o statusu izbjeglica, koja je potpisana u Ženevi 28. srpnja 1951. i stupila na snagu 22. travnja 1954. [Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 189., str. 150., br. 2545 (1954.).], kako je dopunjena Protokolom o statusu izbjeglica, koji je sklopljen u New Yorku 31. siječnja 1967. i stupio na snagu 4. listopada 1967. (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), u članku 1. odjeljku A točki 2. prvom stavku određuje se da se pojam „izbjeglica” odnosi na svaku osobu koja se „nalazi izvan zemlje svog državljanstva […], te uslijed osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini, ili zbog političkog mišljenja, ne može, ili zbog tog straha, ne želi prihvatiti zaštitu dotične zemlje”.

4

Uvodne izjave 4., 12., 16. i 29. Direktive 2011/95 glase:

[…]

[…]

[…]

5

Za potrebe te direktive u njezinu je članku 2. točki (d) preuzeta definicija pojma „izbjeglica” iz članka 1. odjeljka A točke 2. prvog stavka Ženevske konvencije te je u članku 2. točki (e) navedene direktive „status izbjeglice” definiran kao „priznavanje kao izbjeglice državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva od strane države članice”.

6

U članku 2. točki (h) Direktive 2011/95 pojam „zahtjev za međunarodnom zaštitom” definiran je kao „zahtjev za zaštitom koji državi članici podnosi državljanin treće zemlje […], a može se shvatiti kao traženje statusa izbjeglice ili supsidijarne zaštite”, a u članku 2. točki (i) te direktive pojam „podnositelj zahtjeva” definiran je kao „državljanin treće zemlje […] koj[i] je podni[o] [takav zahtjev] u pogledu kojeg još nije donesena konačna odluka”.

7

U članku 4. navedene direktive, naslovljenom „Procjena činjenica i okolnosti”, stavcima 3. i 5. propisano je:

„3.   Zahtjevi za međunarodnom zaštitom procjenjuju se pojedinačno, pri čemu se uzima u obzir sljedeće:

[…]

5.   Ako država članica primjenjuje načelo prema kojemu je dužnost podnositelja zahtjeva potkrijepiti dokazima zahtjev za međunarodnu zaštitu i ako neke izjave podnositelja zahtjeva nisu potkrijepljene dokumentacijom ili drugim dokazima, tim izjavama ne treba potvrda ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

8

U članku 6. točkama (a) i (c) iste direktive kao „počinitelji proganjanja” navode se država i „nedržavna tijela” u pogledu kojih se može dokazati da država nije u mogućnosti ili ne želi pružiti zaštitu od proganjanja ili ozbiljne nepravde.

9

Na temelju članka 9. Direktive 2011/95, naslovljenog „Djelo proganjanja”:

„1.   Da bi se neko djelo smatralo djelom proganjanja u smislu članka 1.A Ženevske konvencije, djelo mora:

2.   Djela proganjanja u smislu stavka 1. mogu, između ostalog, biti u obliku:

[…]

[…]

3.   U skladu s točkom (d) članka 2., mora postojati veza između razloga navedenih u članku 10. i djela proganjanja kako su opisana u stavku 1. ovog članka ili nedostatka zaštite od takvih djela.”

10

Člankom 10. te direktive, naslovljenim „Razlozi proganjanja”, u stavku 1. točki (e) i stavku 2. predviđa se:

„1.   Države članice uzimaju u obzir sljedeće elemente pri procjenjivanju razloga za proganjanje:

[…]

2.   Kad se procjenjuje ima li podnositelj zahtjeva osnovan strah od proganjanja nebitno je posjeduje li on doista rasne, vjerske, nacionalne, društvene ili političke osobine koje izazivaju proganjanje pod uvjetom da mu takvu osobinu pripisuje počinitelj proganjanja.”

11

Članak 13. navedene direktive, naslovljen „Odobravanje statusa izbjeglice”, glasi:

„Države članice odobravaju status izbjeglice državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva koja ispunjava uvjete za stjecanje statusa izbjeglice u skladu s poglavljima II. i III.”

12

Člankom 83. stavkom 2. Lietuvos Respublikos įstatymas dėl užsieniečių teisinės padėtiesa Nr. IX-2206 (Zakon Republike Litve o pravnom statusu stranaca br. IX-2206) od 29. travnja 2004. (Žin., 2004., br. 73‑2539), kojim se u litavsko pravo prenosi, među ostalim, Direktiva 2011/95, u verziji tog zakona kako je izmijenjen zakonom br. XII‑1396 od 9. prosinca 2014. (TAR 2014., br. 19923) predviđa se:

„Kad se tijekom razmatranja zahtjeva utvrdi da se elementi koji se odnose na određivanje statusa podnositelja zahtjeva za azil ne mogu utvrditi pisanim dokazima, unatoč iskrenim naporima, ti se elementi procjenjuju u korist podnositelja zahtjeva i zahtjev za azil smatra se osnovanim ako je podnesen što je prije moguće, osim ako podnositelj zahtjeva može istaknuti opravdane razloge zašto to nije učinio, ako je podnositelj zahtjeva za azil podnio sve relevantne elemente kojima raspolaže i dao zadovoljavajuće objašnjenje u pogledu nedostatka drugih dokaza i ako se utvrdilo da su njegove izjave dosljedne i prihvatljive te da ne proturječe dostupnim posebnim i općim informacijama relevantnima za njegov slučaj.”

13

P. I., državljanin treće zemlje, 15. srpnja 2019. podnio je zahtjev za azil Odjelu za migracije. U prilog tom zahtjevu naveo je da je 2010. u svojoj zemlji podrijetla sklopio ugovor o kupoprodaji dionica s društvom u vlasništvu osobe povezane s vlastima, uključujući obavještajne službe. Tom je društvu isplatio iznos od 690000 američkih dolara (USD) (oko 647500 eura). Budući da taj ugovor nije bio izvršen, P. I. je od svojeg suugovaratelja zatražio povrat tog iznosa. Nakon toga je protiv njega na inicijativu navedenog društva pokrenut kazneni postupak te se, u prosincu 2015., morao odreći većeg dijela projekta koji je razvilo njegovo društvo, nad kojim je kontrola prenesena određenim društvima u vlasništvu drugih osoba.

14

Taj je kazneni postupak obustavljen u siječnju 2016. Međutim, nakon pokušaja osobe P. I. da sudskim putem ospori nezakonito prisvajanje svojeg projekta, kazneni je postupak u travnju 2016. morao biti ponovno otvoren zbog iskaza koji je protiv osobe P. I. dala osoba povezana s novim vlasnicima njegova društva. U prosincu 2016. i siječnju 2017. u navedenom kaznenom postupku protiv osobe P. I. donesena su rješenja o podizanju optužnice i određivanju pritvora te joj je u međuvremenu bio oduzet i preostali dio projekta.

15

Odlukom od 21. rujna 2020. Odjel za migracije odbio je zahtjev osobe P. I. za odobrenje statusa izbjeglice. Nakon završetka istrage taj je odjel smatrao da razlozi zbog kojih je prijetila opasnost od kaznenog progona i pritvora, iako su bili utvrđeni i ocijenjeni kao prihvatljivi, ne odgovaraju ni jednom od razloga iz Ženevske konvencije, uključujući, među ostalim, razlog koji se temelji na pojmu „političko mišljenje”.

16

Nakon što je njegovu tužbu protiv te odluke odbio Vilniaus apygardos administracinis teismas (Okružni upravni sud u Vilniusu, Litva), P. I. je protiv presude tog suda podnio žalbu Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu (Vrhovni upravni sud Litve), sudu koji je uputio zahtjev. On osporava odluku Odjela za migracije, potvrđenu u prvostupanjskom postupku, tvrdeći da je – kada su djela proganjanja ili izostanka zaštite od takvih djela povezana, kao što je to u ovom slučaju, ne s „političkom aktivnosti” u tradicionalnom smislu ili javno izraženim političkim idejama, nego s time da se skupini koja postupa nezakonito i koja korupcijom izvršava utjecaj na državu suprotstavlja konkretnim djelovanjem – takvo suprotstavljanje obuhvaćeno pojmom „političko mišljenje” u smislu članka 10. Direktive 2011/95, kao „pripisano političko mišljenje”. Pojašnjava da je kazneno djelo za koje ga se tereti (iznuda s namjerom stjecanja imovine vrlo velike vrijednosti koja pripada drugome) zapravo predmet građanskopravnog spora imovinske prirode između gospodarskih subjekata.

17

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je P. I. tijekom cijele istrage dosljedno tvrdio da su mu imovinu oduzeli poslovni ljudi koji su s državnom vlasti povezani zahvaljujući korupciji; da je, nakon što se usprotivio predmetnoj transakciji, protiv njega na inicijativu jednog od tih poslovnih ljudi pokrenut kazneni postupak i da je taj kazneni postupak, čija je svrha njegovo zastrašivanje, nakon njegove obustave bio ponovno otvoren slijedom pokušaja osobe P. I. da sudskim putem zaštiti svoja prava te da je u njemu, među ostalim, protiv nje bilo doneseno rješenje o pritvoru. Taj sud dodaje da, u skladu s nacionalnim propisom u području azila, sudski progon ili kaznene sankcije predstavljaju djela proganjanja ako su neproporcionalni i diskriminiatorni te navodi da mu se čini vjerojatnim da je navedeni kazneni postupak bio „namješten”, tako da, ako se P. I. vrati u svoju zemlju podrijetla, postoji opasnost od toga da će i dalje biti žrtva djela proganjanja.

18

U tim je okolnostima Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud Litve) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li suprotstavljanje korumpiranoj i utjecajnoj skupini koja postupa nezakonito i ugnjetava podnositelja zahtjeva za azil pomoću državnog aparata protiv koje se nije moguće pravno obraniti zbog raširene korupcije u državi smatrati istovjetnim političkom mišljenju koje se pripisuje podnositelju zahtjeva (na engleskom jeziku attributed political opinion) u smislu članka 10. Direktive [2011/95]?”

19

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 10. stavak 1. točku (e) i članak 10. stavak 2. Direktive 2011/95 tumačiti na način da pojam „političko mišljenje” obuhvaća pokušaje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, u smislu članka 2. točaka (h) i (i) te direktive, da zaštiti svoje imovinske i gospodarske interese zakonskim sredstvima protiv nedržavnih subjekata koji postupaju nezakonito, kada su oni, zbog povezanosti s predmetnom državom zahvaljujući korupciji, u mogućnosti upotrijebiti njezin represivni aparat na štetu tog podnositelja zahtjeva.

20

Najprije valja podsjetiti na to da je jedan od ciljeva Direktive 2011/95, kao što je to navedeno u njezinoj uvodnoj izjavi 12., osigurati da sve države članice primjenjuju zajedničke kriterije za utvrđivanje osoba kojima je zaista potrebna međunarodna zaštita.

21

Ta se direktiva mora tumačiti s obzirom na njezinu opću strukturu i cilj, poštujući ne samo Ženevsku konvenciju koja čini temelj međunarodnog pravnog režima za zaštitu izbjeglica, kako je to navedeno u uvodnoj izjavi 4. navedene direktive, nego i, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 16. iste direktive, prava priznata Poveljom o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) (vidjeti u tom smislu presudu od 19. studenoga 2020., Bundesamt für Migration und Flüchtlinge (Vojna služba i azil), C‑238/19, EU:C:2020:945, t. 19. i 20. i navedenu sudsku praksu).

22

Na temelju članka 2. točke (d) Direktive 2011/95 pojam „izbjeglica” obuhvaća, među ostalim, državljanina treće zemlje koji je, zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini, izbjegao iz svoje nacionalne države te nije u mogućnosti ili se, zbog takvog straha, ne želi staviti pod zaštitu te države.

23

U skladu s člankom 13. te direktive, države članice odobravaju status izbjeglice državljaninu treće zemlje koji ispunjava uvjete utvrđene, među ostalim, u člancima 9. i 10. navedene direktive.

24

Podnositelj zahtjeva za takav status stoga mora imati, zbog okolnosti koje postoje u njegovoj zemlji podrijetla, opravdani strah od toga da će „počinitelji proganjanja”, iz članka 6. te direktive, protiv njega počiniti „djela proganjanja” u smislu članka 9. stavaka 1. i 2. Direktive 2011/95, pod uvjetom da postoji uzročna veza, u smislu stavka 3. tog članka 9. u vezi s uvodnom izjavom 29. navedene direktive, između tih djela ili izostanka zaštite od tih djela i najmanje jednog od pet razloga proganjanja navedenih u članku 10. iste direktive, među kojima je „političko mišljenje” (vidjeti analogijom presudu od 5. rujna 2012., Y i Z, C‑71/11 i C‑99/11, EU:C:2012:518, t. 51.).

25

Kad je riječ o pojmu „političko mišljenje”, u vezi s kojim sud koji je uputio zahtjev ima sumnje, člankom 10. stavkom 1. točkom (e) Direktive 2011/95 propisano je da taj pojam „posebno uključuje mišljenje, ideju ili uvjerenje o stvarima povezanim s potencijalnim počiniteljima proganjanja spomenutim u članku 6. i s njihovim politikama ili metodama, bez obzira na to je li to svoje mišljenje, ideju ili uvjerenje podnositelj zahtjeva pretvorio u djelo”. Usto, u skladu sa stavkom 2. tog članka 10., nebitno je ima li podnositelj zahtjeva doista političke osobine koje dovode do proganjanja pod uvjetom da mu takve osobine pripisuje počinitelj proganjanja.

26

U tom pogledu valja istaknuti, na prvom mjestu, da sam tekst tih odredbi podrazumijeva da se pojam „političko mišljenje” tumači široko. Ta se pretpostavka temelji na više elemenata. To je tako, kao prvo, zbog uporabe izraza „posebno” kako bi se naveo neiscrpan niz elemenata na temelju kojih se može utvrditi navedeni pojam. Nadalje, ne spominje se samo „mišljenje” nego i „ideja” i „uvjerenje” o stvarima povezanima s potencijalnim počiniteljima proganjanja kao i s njihovim „politikama” i „metodama”, pri čemu podnositelj zahtjeva to svoje mišljenje, ideju ili uvjerenje ne mora nužno pretvoriti u djelo. Naposljetku, naglasak se stavlja na to da ih počinitelji proganjanja percipiraju kao da su „političke” prirode.

27

To tumačenje potvrđuje Priručnik o postupcima i kriterijima za određivanje statusa izbjeglice i smjernicama o međunarodnoj zaštiti u skladu sa Ženevskom konvencijom [Ureda visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR), 1979., ponovno izdan i ažuriran u veljači 2019., HCR/1P/4/FRE/REV.4], na koji se valja pozvati s obzirom na njihovu posebnu relevantnost zbog uloge koju Ženevska konvencija dodjeljuje UNHCR‑u (vidjeti u tom smislu presudu od 23. svibnja 2019., Bilali, C‑720/17, EU:C:2019:448, t. 57. i navedenu sudsku praksu). Naime, tim se smjernicama pojmu „političko mišljenje” također daje široko značenje jer on može obuhvaćati sva mišljenja odnosno sva pitanja koja uključuju državni aparat, vladu, društvo ili politiku.

28

Kao drugo, pojam „političko mišljenje”, u smislu članka 10. stavka 1. točke (e) Direktive 2011/95, s obzirom na to da se njime nastoji zaštititi pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, treba tumačiti u svjetlu članka 11. Povelje, koji se u uvodnoj izjavi 16. te direktive izričito navodi kao jedan od članaka čija se primjena nastoji promicati navedenom direktivom.

29

Na temelju članka 11. Povelje, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, koje uključuje slobodu mišljenja te primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja tijela javne vlasti i bez obzira na granice. Kao što to proizlazi iz Objašnjenja koja se odnose na Povelju o temeljnim pravima (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.) i njezina članka 52. stavka 3., prava zajamčena njezinim člankom 11. imaju isto značenje i opseg primjene kao prava zajamčena člankom 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kako su protumačena u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pri čemu se ne dovodi u pitanje mogućnost da im se pravom Unije pruži šira zaštita (vidjeti u tom smislu presudu od 26. travnja 2022., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑401/19, EU:C:2022:297, t. 44.).

30

Iz te sudske prakse proizlazi da sloboda izražavanja predstavlja jedan od glavnih temelja demokratskog društva i jedan od glavnih preduvjeta za njegov napredak i razvoj svake osobe te da se njome štite, u načelu, ne samo „informacije” ili „ideje” koje se odobravaju ili smatraju bezazlenima ili nevažnima nego i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju, a sve s ciljem da se zajamče pluralizam, tolerancija i otvorenost bez kojih nema demokratskog društva (ESLJP, 15. listopada 2015., Perinçek protiv Švicarske, CE:ECHR:2015:1015JUD002751008, t. 196. pod (i)).

31

Usto, Europski sud za ljudska prava istaknuo je da članak 10. stavak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ne ostavlja mnogo prostora za ograničavanje slobode izražavanja u području političkog diskursa i pitanja od općeg interesa te da se u slučaju kada se izjave odnose na pitanje od općeg interesa obično osigurava visoka razina zaštite slobode izražavanja (presuda od 15. listopada 2015., Perinçek protiv Švicarske, CE:ECHR:2015:1015JUD002751008, t. 196. pod (i) i t. 197., 230. i 231.). Također je precizirao da je korupcija u kontekstu upravljanja javnim poslovima u državi pitanje od općeg interesa te da rasprava o tome doprinosi političkoj debati (vidjeti u tom smislu, presudu od 31. svibnja 2016., Nadtoka protiv Rusije, CE:ECHR:2016:0531JUD003801005, t. 43.).

32

Ta sudska praksa Europskog suda za ljudska prava, relevantna za tumačenje članka 11. Povelje, ide u prilog tomu da pojam „političko mišljenje” u smislu članka 10. stavka 1. točke (e) Direktive 2011/95 treba široko tumačiti. U skladu s tim tumačenjem pojam „političko mišljenje” obuhvaća svako mišljenje, ideju ili uvjerenje koje se, iako nije nužno izravno i neposredno političke prirode, izražava djelovanjem ili propuštanjem djelovanja koje počinitelji proganjanja iz članka 6. te direktive dožive na način da se odnose na stvari povezane s tim počiniteljima odnosno s njihovim politikama i/ili metodama, kojima se prema njima iskazuje protivljenje ili otpor.

33

Kao treće, široko tumačenje pojma „političko mišljenje” kao „razloga proganjanja”, u smislu članka 10. stavka 1. točke (e) Direktive 2011/95, podrazumijeva da nadležna tijela država članica, kako bi utvrdila postojanje takvih mišljenja i uzročnu vezu između njih i djela proganjanja, moraju uzeti u obzir opći kontekst u kojemu se nalazi zemlja podrijetla podnositelja zahtjeva za status izbjeglice, osobito njegovu političku, pravnu, sudbenu, povijesnu i sociokulturnu komponentu.

34

Naime, Sud je presudio da izražavanje, djelovanjem ili propuštanjem djelovanja, određenih mišljenja, ideja ili uvjerenja koji nisu izravno i neposredno političke prirode, može, ovisno o posebnom kontekstu zemlje podrijetla tog podnositelja zahtjeva, dovesti do toga da „počinitelji proganjanja” tim mišljenjima, idejama odnosno uvjerenjima pripišu svojstvo „političkog mišljenja” u smislu članka 10. stavka 1. točke (e) i članka 10. stavka 2. te direktive.

35

U tom je pogledu pojasnio, s jedne strane, da u kontekstu oružanog sukoba, osobito građanskog rata, i u nedostatku zakonske mogućnosti oslobođenja od vojnih obveza, postoji čvrsta pretpostavka da će tijela treće zemlje odbijanje izvršavanja vojne službe protumačiti kao akt političkog protivljenja, neovisno o osobnim razlozima dotične osobe koji su možda i složeniji, i da je na nadležnim tijelima države članice kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu da provjere je li vjerojatno da je takvo odbijanje povezano s razlogom predmetnog proganjanja (presuda od 19. studenoga 2020., Bundesamt für Migration und Flüchtlinge (Vojna služba i azil)C‑238/19, EU:C:2020:945, t. 47., 48., 60. i 61.).

36

S druge strane, Sud je smatrao da sudjelovanje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u podnošenju tužbe protiv svoje zemlje podrijetla pred Europskim sudom za ljudska prava – radi utvrđenja da je režim koji je u njoj na vlasti povrijedio temeljne slobode – treba smatrati razlogom proganjanja zbog „političkog mišljenja” ako postoje osnovani razlozi za strah da ta država to sudjelovanje doživljava kao čin političkog disidentstva protiv kojeg bi mogla razmotriti donošenje protumjera (vidjeti u tom smislu presudu od 4. listopada 2018., Ahmedbekova, C‑652/16, EU:C:2018:801, t. 90.).

37

Isto vrijedi i za pokušaje podnositelja zahtjeva za status izbjeglice da zaštiti svoje interese sudskim putem od nedržavnih subjekata koji protiv njega postupaju nezakonito, kada su oni, zbog povezanosti s državom zahvaljujući korupciji, u mogućnosti upotrijebiti njezin represivni aparat na štetu tog podnositelja zahtjeva, čak i ako je njegovo djelovanje bilo motivirano zaštitom njegovih osobnih imovinskih i gospodarskih interesa.

38

U okviru procjene činjenica i okolnosti predviđene člankom 4. Direktive 2011/95, koju u skladu s njegovim stavkom 3. treba provesti na pojedinačnoj osnovi, s obzirom na sve predmetne okolnosti, te uzimajući u obzir sve odgovarajuće činjenice, a osobito one spomenute u točki 33. ove presude, nadležna tijela države članice moraju uzeti u obzir činjenicu da bi moglo biti osobito teško podnijeti neposredan dokaz o tome da bi tijela zemlje podrijetla određeno djelovanje ili propuštanje djelovanja podnositelja zahtjeva mogla doživjeti kao izraz „političkog mišljenja”. U članku 4. stavku 5. u biti se priznaje da podnositelj zahtjeva neće uvijek biti u mogućnosti svoj zahtjev potkrijepiti dokumentacijom ili drugim dokazima te se navode kumulativni uvjeti pod kojima se takvi dokazi ne traže (vidjeti analogijom presudu od 19. studenoga 2020., Bundesamt für Migration und Flüchtlinge (Vojna služba i azil), C‑238/19, EU:C:2020:945, t. 55.).

39

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 59. svojeg mišljenja, ocjena koju moraju provesti ta tijela stoga se mora, s obzirom na sve okolnosti, odnositi na to je li vjerojatno da će počinitelji proganjanja podnositelju zahtjeva pripisati političko mišljenje.

40

S obzirom na sve prethodno navedene razloge, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 10. stavak 1. točku (e) i članak 10. stavak 2. Direktive 2011/95 treba tumačiti na način da pojam „političko mišljenje” obuhvaća pokušaje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, u smislu članka 2. točaka (h) i (i) te direktive, da zaštiti svoje imovinske i gospodarske interese zakonskim sredstvima protiv nedržavnih subjekata koji postupaju nezakonito, kada su oni, zbog povezanosti s predmetnom državom zahvaljujući korupciji, u mogućnosti upotrijebiti njezin represivni aparat na štetu tog podnositelja zahtjeva ako su počinitelji proganjanja te pokušaje doživjeli kao protivljenje ili otpor u stvarima povezanima s tim počiniteljima odnosno s njihovim politikama i/ili metodama.

41

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Članak 10. stavak 1. točku (e) i članak 10. stavak 2. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni statusa izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite

treba tumačiti na način da:

pojam „političko mišljenje” obuhvaća pokušaje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, u smislu članka 2. točaka (h) i (i) te direktive, da zaštiti svoje imovinske i gospodarske interese zakonskim sredstvima protiv nedržavnih subjekata koji postupaju nezakonito, kada su oni, zbog povezanosti s predmetnom državom zahvaljujući korupciji, u mogućnosti upotrijebiti njezin represivni aparat na štetu tog podnositelja zahtjeva ako su počinitelji proganjanja te pokušaje doživjeli kao protivljenje ili otpor u stvarima povezanima s tim počiniteljima odnosno s njihovim politikama i/ili metodama.