1

Svojom tužbom Europski parlament od Suda zahtijeva da poništi članke 15. do 17., članak 20. i članak 59. stavak 2. Uredbe Vijeća (EU) 2021/92 od 28. siječnja 2021. o utvrđivanju ribolovnih mogućnosti za 2021. za određene riblje stokove i skupine ribljih stokova koje se primjenjuju u vodama Unije te, za ribarska plovila Unije, u određenim vodama izvan Unije (SL 2021., L 31, str. 31.) (u daljnjem tekstu: sporne odredbe).

2

U članku 43. stavcima 2. i 3. UFEU‑a stoji:

„2.   Europski parlament i Vijeće, odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom i nakon savjetovanja s Gospodarskim i socijalnim odborom, uspostavljaju zajedničku organizaciju poljoprivrednih tržišta predviđenu u članku 40. stavku 1. te utvrđuju ostale odredbe potrebne za provođenje ciljeva zajedničke poljoprivredne politike i zajedničke ribarstvene politike.

3.   Vijeće na prijedlog Komisije usvaja mjere o utvrđivanju cijena, nameta, potpora i količinskih ograničenja te o utvrđivanju i raspodjeli mogućnosti ribolova.”

3

Uredba (EU) br. 1380/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o zajedničkoj ribarstvenoj politici, izmjeni uredaba Vijeća (EZ) br. 1954/2003 i (EZ) br. 1224/2009 i stavljanju izvan snage uredaba (EZ) br. 2371/2002 i (EZ) br. 639/2004 i Odluke Vijeća 2004/585/EZ (SL 2013., L 354, str. 22.), Uredba (EU) 2019/472 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. ožujka 2019. o utvrđivanju višegodišnjeg plana za stokove ulovljene u zapadnim vodama i njima susjednim vodama i za ribarstvo koje iskorištava te stokove, o izmjeni uredaba (EU) 2016/1139 i (EU) 2018/973 i o stavljanju izvan snage uredaba Vijeća (EZ) br. 811/2004, (EZ) br. 2166/2005, (EZ) br. 388/2006, (EZ) br. 509/2007 i (EZ) br. 1300/2008 (SL 2019., L 83, str. 1.) i Uredba (EU) 2019/1241 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o očuvanju ribolovnih resursa i zaštiti morskih ekosustava putem tehničkih mjera, o izmjeni uredbi Vijeća (EZ) br. 1967/2006, (EZ) br. 1224/2009 i uredbi (EU) br. 1380/2013, (EU) 2016/1139, (EU) 2018/973, (EU) 2019/472 i (EU) 2019/1022 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage uredbi Vijeća (EZ) br. 894/97, (EZ) br. 850/98, (EZ) br. 2549/2000, (EZ) br. 254/2002, (EZ) br. 812/2004 i (EZ) br. 2187/2005 (SL 2019., L 198, str. 105.) (u daljnjem tekstu zajedno: Osnovna uredba) donesene su na temelju članka 43. stavak 2. UFEU‑a.

4

Članak 2. Uredbe br. 1380/2013 sadržava ciljeve zajedničke ribarstvene politike (u daljnjem tekstu: ZRP).

5

Članak 12. te Uredbe naslovljen „Mjere Komisije u slučaju ozbiljne ugroze morskih bioloških resursa” glasi kako slijedi:

„1.   Iz propisno obrazloženih hitnih razloga u vezi s ozbiljnom ugrozom očuvanja morskih bioloških resursa ili morskog ekosustava koji se temelje na dokazima, Komisija, na obrazloženi zahtjev države članice ili na vlastitu inicijativu, može radi ublažavanja te ugroze, donijeti neposredno primjenjive provedbene akte koji se primjenjuju na razdoblje od najviše šest mjeseci, u skladu s postupkom iz članka 47. stavka 3.

[…]

3.   Prije isteka početnog razdoblja primjene neposredno primjenjivih provedbenih akata iz stavka 1., Komisija može, ako su ispunjeni uvjeti iz stavka 1., donijeti neposredno primjenjive provedbene akte kojima se proširuje primjena takve hitne mjere na razdoblje od najviše šest mjeseci s neposrednim učinkom. […]”

6

Članak 13. navedene uredbe, naslovljen „Hitne mjere države članice”, dopušta državama članicama donošenje hitnih mjera kako bi se smanjilo ozbiljnu ugrozu očuvanju morskih bioloških resursa ili morskog ekosustava u vezi s ribolovnim aktivnostima u vodama pod suverenitetom ili jurisdikcijom neke države članice koji zahtijevaju hitnu akciju.

7

Uredbom 2019/472, kako je izmijenjena Uredbom 2019/1241 (u daljnjem tekstu: Uredba 2019/472), utvrđuje se višegodišnji plan za riblje stokove u zapadnim vodama i njima susjednim vodama i za ribarstvo koje iskorištava te stokove.

8

U skladu s člankom 8. stavkom 2. te Uredbe, ako se u znanstvenom mišljenju upućuje na to da je biomasa stoka u mrijestu, a u slučaju stokova škampa brojnost, bilo kojeg predmetnog stoka iz članka 1. stavka 1. ispod određenih vrijednosti, donose se dodatne korektivne mjere kako bi se osigurao brz povratak predmetnog stoka ili funkcionalne jedinice na razine koje su iznad one koja može proizvesti najviši održivi prinos. Osim toga, iz te odredbe proizlazi da te korektivne mjere mogu uključivati obustavu ciljanog ribolova za predmetni stok ili funkcionalnu jedinicu i odgovarajuće smanjenje ribolovnih mogućnosti.

9

U skladu s člankom 8. stavkom 3. navedene uredbe, korektivne mjere iz tog članka mogu uključivati hitne mjere u skladu s člancima 12. i 13. Uredbe br. 1380/2013 kao i mjere u skladu s člankom 9. Uredbe 2019/472.

10

U članku 9. stavcima 1. i 2019/472 navodi se:

„Komisija je ovlaštena za donošenje delegiranih akata u skladu s člankom 18. ove Uredbe i člankom 18. Uredbe [br. 1380/2013] radi dopune ove Uredbe u vezi sa sljedećim tehničkim mjerama ako one nisu obuhvaćene Uredbom [2019/1241] Europskog parlamenta i Vijeća:

11

Cilj je Uredbe 2019/1241, u skladu s njezinim člankom 1., utvrditi tehničke mjere u vezi s lovom i iskrcavanjem morskih bioloških resursa, uporabom ribolovnog alata i međudjelovanjem između ribolovnih aktivnosti i morskih ekosustava.

12

Člankom 10. te uredbe naslovljenom „Zabranjene vrste riba i školjaka” navodi se:

„1.   Zabranjuje se ulov, zadržavanje na plovilu, prekrcavanje ili iskrcavanje vrsta riba ili školjaka iz Priloga IV. [Direktivi Vijeća 92/43/EEZ od 21. svibnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore (SL 1992., L 206, str. 7.)], osim ako su odobrena odstupanja u skladu s člankom 16. te direktive.

2.   Uz vrste iz stavka 1., plovilima Unije zabranjuje se ulov, zadržavanje na plovilu, prekrcavanje, iskrcavanje, pohrana, prodaja, izlaganje ili nuđenje na prodaju vrsta navedenih u Prilogu I. ili vrsta čiji je lov zabranjen na temelju drugih pravnih akta Unije.

[…]

4.   Komisija je ovlaštena za donošenje delegiranih akata u skladu s člankom 29. radi izmjene popisa utvrđenog u Prilogu I. ako najbolji dostupni znanstveni savjeti upućuju na to da je potrebna izmjena tog popisa.

[…]”

13

Članak 15. navedene uredbe, naslovljen „Regionalne tehničke mjere”, u stavku 2. propisuje:

„Kako bi se uzele u obzir regionalne posebnosti relevantnog ribolova, Komisija je ovlaštena za donošenje delegiranih akata u skladu s člankom 29. ove Uredbe i člankom 18. Uredbe [br. 1380/2013] radi izmjena, dopuna, stavljanja izvan snage ili odstupanja od tehničkih mjera utvrđenih u prilozima [V. do XI. i XIII.], među ostalim pri provedbi obveze iskrcavanja u kontekstu članka 15. stavaka 5. i 6. Uredbe [br. 1380/2013]. Komisija donosi takve delegirane akte na osnovi zajedničke preporuke podnesene u skladu s člankom 18. Uredbe (EU) br. 1380/2013 i u skladu s odgovarajućim člancima poglavlja III. ove Uredbe.”

14

Članak 29. Direktive 2019/1241 naslovljen „Izvršavanje delegiranja ovlasti” u stavku 6. glasi:

„Delegirani akt donesen na temelju članka 2. stavka 2., članka 8. stavka 3., članka 10. stavka 4., članka 12. stavka 2., članka 15. stavka 2., članka 23. stavaka 1. i 5., članka 27. stavka 7. i članka 31. stavka 4. stupa na snagu samo ako ni Europski parlament ni Vijeće u roku od dva mjeseca od priopćenja tog akta Europskom parlamentu i Vijeću na njega ne podnesu nikakav prigovor ili ako su prije isteka tog roka i Europski parlament i Vijeće obavijestili Komisiju da neće podnijeti prigovore. Taj se rok produljuje za dva mjeseca na inicijativu Europskog parlamenta ili Vijeća.”

15

Popis vrsta za koje je zabranjen ribolov, iz članka 10. stavka 2. Uredbe 2019/1241, nalazi se u njezinom Prilogu I.

16

Prilog VI. toj uredbi nabraja tehničke mjere primjenjive na sjeverozapadne vode.

17

Vijeće je Uredbu 2021/92 donijelo na temelju članka 43. stavka 3. UFEU‑a.

18

Uvodne izjave 55. i 59. te uredbe glase:

19

Člankom 15. Uredbe 2021/92, naslovljenim „Tehničke mjere za bakalara i pišmolja u Keltskome moru”, predviđa se određen broj mjera koje se odnose na veličinu oka mrežnog tega koja se primjenjuje na plovila Unije koja se koriste pridnenim povlačnim mrežama (koćama) ili potegačama u Keltskome moru.

20

Članak 16. te uredbe, naslovljen „Tehničke mjere u Irskome moru”, određuje obveze u pogledu ribolovnih plovila Unije koja se koriste pridnenim povlačnim mrežama (koćama) ili potegačama u Irskome moru.

21

Članak 17. navedene uredbe, naslovljen „Tehničke mjere na području zapadno od Škotske”, također predviđa mjere koje se odnose na veličinu oka mrežnog tega i koje se primjenjuju na ribarska plovila Unije koja se koriste pridnenim povlačnim mrežama (koćama) ili potegačama na području zapadno od Škotske.

22

Na temelju članka 20. Uredbe br. 2021/92, naslovljenog „[Vrste čiji je izlov zabranjen]”, ribarskim plovilima Unije zabranjuje se obavljati ribolov, zadržavati na plovilu, prekrcavati ili iskrcavati određene vrste u određenim ICES odjeljcima i tadašnjim potpodručjima voda Unije. Tom odredbom je usto propisano da se primjerke popisanih vrsta, ako ih se slučajno ulovi, ne smije ozlijediti i da ih se mora odmah pustiti u more.

23

U skladu s člankom 59. te uredbe, naslovljenim „Prijelazne odredbe”:

„Članci 11., 19., 20., 27., 33., 34., 41., 42., 43., 48., 50. i 57. nastavljaju se primjenjivati, mutatis mutandis, u 2022. do stupanja na snagu Uredbe o utvrđivanju ribolovnih mogućnosti za 2022.

Članci 15., 16. i 17. primjenjuju se do datuma početka primjene delegiranog akta donesenog u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe [2019/1241] i kojim se mijenja Prilog VI. toj uredbi uvođenjem odgovarajućih tehničkih mjera za sjeverozapadne vode”.

24

Točka 2. Međuinstitucijskog sporazuma Europskog parlamenta, Vijeća Europske unije i Europske komisije „o boljoj izradi zakonodavstva” od 13. travnja 2016. (SL 2016., L 123, str. 1.; u daljnjem tekstu: Međuinstitucijski sporazum) glasi:

„Prilikom izvršavanja svojih ovlasti i u skladu s postupcima utvrđenima u Ugovorima te podsjećajući na važnost koju pridaju metodi Zajednice, tri institucije suglasne su poštovati opća načela prava Unije, poput demokratskog legitimiteta, supsidijarnosti i proporcionalnosti te pravne sigurnosti. Nadalje su suglasne da prilikom izrade zakonodavstva Unije promiču jednostavnost, jasnoću i dosljednost te potpunu transparentnost zakonodavnog procesa”.

25

U skladu s točkom 25. trećim i četvrtim podstavkom tog sporazuma:

„Ako je predviđena izmjena pravne osnove koja uključuje promjenu iz redovnog zakonodavnog postupka u posebni zakonodavni postupak ili nezakonodavni postupak, tri institucije razmijenit će mišljenja o tome.

Tri institucije slažu se da je odabir pravne osnove pravno utvrđenje koje mora počivati na objektivnoj osnovi podložnoj sudskom preispitivanju”.

26

Komisija je 27. listopada 2020. izdala prijedlog Uredbe Vijeća o utvrđivanju ribolovnih mogućnosti za 2021. za određene riblje stokove i skupine ribljih stokova koje se primjenjuju u vodama Unije te, za ribarska plovila Unije, u određenim vodama izvan Unije [COM(2020) 668 final].

27

Komisija je 14. prosinca 2020. ažurirala taj prijedlog uključivši odredbe istovjetne spornim odredbama.

28

Vijeće Europske unije je 28. siječnja 2021. usvojilo Uredbu 2021/92. U skladu s njezinim člankom 60., ta Uredba stupila je na snagu na dan objave u Službenom listu Europske unije, odnosno 29. siječnja 2021.

29

Tužbom podnesenom tajništvu Suda 22. travnja 2021. Parlament je na temelju članka 263. drugog stavka UFEU‑a pokrenuo ovaj postupak radi poništenja spornih odredaba.

30

Komisija je 23. kolovoza 2021. usvojila Delegiranu uredbu (EU) 2021/2324 o izmjeni Uredbe (EU) 2019/1241 Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu tehničkih mjera za ribolov određenih pridnenih i pelagijskih vrsta u Keltskome moru, Irskome moru i na području zapadno od Škotske (SL 2021., L 465, str. 1.). Ta je uredba donesena osobito na temelju članka 10. stavka 4. i članka 15. stavka 2. Uredbe 2019/1241.

31

Kao prvo, iz uvodne izjave 2. te delegirane uredbe proizlazi da su Kraljevina Belgija, Irska, Kraljevina Španjolska, Republika Francuska i Kraljevina Nizozemska podnijele prvu zajedničku preporuku u svibnju 2020. Te države članice dostavile su nakon poziva Komisije 14. prosinca 2020. revidiranu zajedničku preporuku.

32

Kao drugo, uvodnom izjavom 3. navedene delegirane uredbe pojašnjava se da do donošenja mjera predloženih u zajedničkoj preporuci delegiranim aktom, u člancima od 15. do 17. Uredbe 2021/92 utvrđene su korektivne mjere u smislu Uredbe 2019/472 kojima je cilj smanjenje usputnog ulova bakalara i pišmolja u Keltskome moru i susjednim područjima te dodatne tehničke mjere za smanjenje usputnog ulova riba iz reda bakalarki u Irskome moru i na području zapadno od Škotske. U skladu s tom uvodnom izjavom, te su mjere funkcionalno povezane s razinama TAC‑ova za ciljane vrste ulovljene u mješovitom ribolovu jer bi se bez tih mjera takve razine TAC‑ova morale smanjiti kako bi se omogućio oporavak stokova usputnog ulova.

33

Kao treće, u skladu s uvodnom izjavom 6. te delegirane uredbe, njezin je cilj u jedinstveni akt uključiti postojeće odredbe, osobito u vezi s tehničkim mjerama koje odgovaraju mjerama utvrđenima u člancima 15. do 17. Uredbe 2021/92.

34

Vijeće je 27. siječnja 2022. donijelo Uredba (EU) 2022/109 o utvrđivanju ribolovnih mogućnosti za 2022. za određene riblje stokove i skupine ribljih stokova koje se primjenjuju u vodama Unije te, za ribarska plovila Unije, u određenim vodama izvan Unije (SL 2022., L 21, str. 1.). U skladu s njezinim člankom 60., ta Uredba stupila je na snagu na dan objave u Službenom listu Europske unije, odnosno 31. siječnja 2022.

35

Parlament od Suda zahtijeva da:

36

Vijeće od Suda zahtijeva da:

37

Odlukom predsjednika Suda od 19. kolovoza 2021. odobrena je intervencija Komisije u potporu zahtjevu Vijeća.

38

U skladu s člankom 62. Poslovnika Suda, nezavisni odvjetnik i sudac izvjestitelj su dopisom od 13. svibnja 2022. pozvali su stranke da se izjasne o utjecaju donošenja Uredbe br. 2022/109 na tužbu Parlamenta. Stranke su postupile u skladu s tim zahtjevom.

39

Vijeće u okviru uvodne postupovne napomene izložene u njegovoj replici tvrdi, kao prvo, da je Komisijino donošenje Delegirane uredbe 2021/2324 nakon podnošenja ove tužbe okončalo primjenu mjera predviđenih člancima 15. do 17. Uredbe 2021/92, tako da je tužba postala bespredmetna u pogledu tih članaka i članka 59. drugog stavka te uredbe.

40

Kao drugo i u svakom slučaju, navedena tužba postala je bespredmetna 31. prosinca 2021. u pogledu članaka 15. do 17. Uredbe br. 2021/92 jer je primjena tih odredbi vremenski bila ograničena samo na 2021. Što se tiče članka 20. te uredbe, on je nastavio proizvoditi učinke samo do stupanja na snagu Uredbe br. 2022/109, odnosno do 31. siječnja 2022.

41

Suprotno tome, Parlament smatra da donošenje Delegirane uredbe 2021/2324 nije prepreka tomu da Sud odluči o valjanosti članaka 15. do 17. Uredbe 2021/92. Naime, iako određene odredbe te delegirane uredbe odgovaraju sadržaju članaka 15. do 17. Uredbe 2021/92, te odredbe ipak postoje u pravnom poretku Unije i treba ih staviti izvan snage u interesu pravne sigurnosti.

42

Što se tiče stupanja na snagu Uredbe br. 2022/109, Parlament, kao i Komisija, ističe da donošenje te uredbe nema utjecaja na ovu tužbu.

43

Parlament naglašava da je uobičajena praksa da uredba o utvrđivanju ribolovnih mogućnosti za određenu godinu ne stavlja izvan snage onu koja se odnosi na prethodnu godinu. Time bi se omogućilo, među ostalim, da se odredbe te uredbe provode protiv država članica i gospodarskih subjekata čak i nakon zatvaranja predmetne ribolovne sezone, osobito radi a posteriori provjere usklađenosti provedenih ribolovnih aktivnosti s predviđenim ribolovnim mogućnostima.

44

Osim toga, Parlament smatra da Sud treba odlučiti o ovoj tužbi s obzirom na to da Vijeće u budućnosti može donijeti tehničke mjere poput onih iz spornih odredaba.

45

Sud je već zaključio da je tužba za poništenje akta koji je već izvršen ili koji više nije bio primjenjiv u trenutku podnošenja tužbe dopuštena (presuda od 1. listopada 2009., Komisija/Vijeće, C‑370/07, EU:C:2009:590, t. 17. i navedena sudska praksa).

46

To je rješenje osobito opravdano potrebom da se osigura da se navodna nezakonitost ne ponovi (vidjeti u tom smislu presude od 24. lipnja 1986., AKZO Chemie i AKZO Chemie UK/Komisija, 53/85, EU:C:1986:256, t. 21. i od 26. travnja 1988., Apesco/Komisija, 207/86, EU:C:1988:200, t. 16.). To je slučaj kada je, kao u ovom slučaju, zakonodavstvo doneseno u području ribolova vremenski ograničeno i kada se nova pravila donose svake godine.

47

Iz toga proizlazi da ni Komisijino donošenje Delegirane uredbe 2021/2324 ni stupanje na snagu Uredbe 2022/109 ne mogu dovesti u pitanje daljnje postojanje predmeta ove tužbe i tako utjecati na njezinu dopuštenost.

48

U svakom slučaju, Parlament ne mora dokazati pravni interes za podnošenje tužbe za poništenje odluka koje je donijelo Vijeće (vidjeti u tom smislu presudu od 1. listopada 2009., Komisija/Vijeće, C‑370/07, EU:C:2009:590, t. 16. i navedenu sudsku praksu) niti je na njemu da utvrđuje da takav interes postoji tijekom postupka.

49

Slijedom navedenog, tužba je dopuštena.

50

U prilog svojoj tužbi Parlament ističe dva tužbena razloga od kojih se prvi temelji na zlouporabi postupka predviđenog osnovnim uredbama dok se drugi odnosi na povredu načela lojalne suradnje iz članka 13. stavka 2. UEU‑a.

51

Parlament ističe da je Vijeće, donoseći sporne odredbe na temelju članka 43. stavka 3. UFEU‑a, zlouporabilo ovlast koju ima na temelju te odredbe te je tako zaobišlo postupak predviđen osnovnim uredbama za donošenje tehničkih mjera, u okviru kojeg postupka je samo Komisiji i, u hitnom slučaju državama članicama, dodijeljena nadležnost za donošenje takvih mjera.

52

Konkretno, Parlament tvrdi da je nepoštovanje od strane Vijeća postupka donošenja tehničkih mjera, kako je on predviđen osnovnim uredbama, osobito člankom 9. Uredbe 2019/472 kao i člankom 10. stavkom 4. te člankom 15. Uredbe 2019/1241, zlouporaba ovlasti u smislu sudske prakse Suda iz presuda od 13. studenoga 1990., Fedesa i dr. (C‑331/88, EU:C:1990:391, t. 24.) i od 16. travnja 2013., Španjolska i Italija/Vijeće (C‑274/11 i C‑295/11, EU:C:2013:240, t. 33. i navedena sudska praksa).

53

Naime, budući da je tim odredbama osnovnih uredbi, koje su donesene na temelju članka 43. stavka 2. UFEU‑a, Komisiji dodijeljena ovlast za donošenje tehničkih mjera, Vijeće nije moglo donijeti sporne odredbe oslanjajući se na ovlast koju ima na temelju članka 43. stavka 3. UFEU‑a.

54

Ovlast Vijeća da donese tehničke mjere na temelju članka 43. stavka 3. UFEU‑a ograničena je s obzirom na to da su se Parlament i Vijeće u zakonodavnim aktima donesenima na temelju članka 43. stavka 2. UFEU‑a dogovorili umjesto Vijeća ovlastiti Komisiju za donošenje takvih mjera kao delegiranih akata na temelju članka 290. UFEU‑a.

55

Pozivajući se, među ostalim, na sudsku praksu Suda iz presude od 1. prosinca 2015.Parlament i Komisija/Vijeće (C‑124/13 i C‑125/13, EU:C:2015:790), Parlament smatra da Vijeće treba poštovati i slijediti okvir koji je prethodno utvrđen u zakonodavnim aktima donesenim na temelju članka 43. stavka 2. UFEU‑a kada u skladu s tim zakonodavnim mjerama namjerava donijeti mjere u skladu s člankom 43. stavkom 3. UFEU‑a.

56

Točnije, Parlament smatra da su članci 15. do 17. i 20. Uredbe 2021/92 imali za učinak izmjenu pravila utvrđenih u dijelu B točki 1. i dijelu C Priloga VI. kao i Prilogu I. Uredbi 2019/1241, čime su povrijeđeni članak 10. stavak 4. i članak 15. stavak 2. te uredbe jer je na Komisiji, a ne na Vijeću da izmijeni ta pravila.

57

Osim toga, Parlament podsjeća da je Vijeće u uvodnoj izjavi 59. i članku 59. stavku 2. Uredbe 2021/92 izričito priznalo da je Komisija trebala usvojiti tehničke mjere predviđene u člancima 15. do 17. te uredbe. Međutim, Vijeće uopće nije obrazložilo razloge zbog kojih je samo donijelo sporne odredbe u ime i umjesto Komisije.

58

Parlament osim toga tvrdi da bi, da je donošenje tehničkih mjera sadržanih u spornim odredbama bilo opravdano hitnom situacijom, odgovarajuća pravna osnova za to bila članci 12. i 13. Uredbe br. 1380/2013, na temelju kojih hitne mjere mogu donijeti bilo Komisija bilo države članice, ali ne i Vijeće.

59

Parlament naglašava da se, u nedostatku hitne situacije, člankom 8. stavcima 2. i 3. Uredbe 2019/472 predviđa da korektivne mjere može donijeti samo Komisija u delegiranim aktima.

60

Vijeće, koje podupire Komisija, smatra da prvi žalbeni razlog nije osnovan.

61

Prema ustaljenoj sudskoj praksi u odnosu na akt može se govoriti o postojanju zlouporabe ovlasti samo ako se utvrdi, na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih pokazatelja, da je on donesen s isključivim ili barem odlučujućim ciljem ostvarenja svrha različitih od onih za koje je dodijeljena ovlast o kojoj je riječ ili izbjegavanja postupka posebno predviđenog UFEU‑om za rješavanje okolnosti predmetnog slučaja (presuda od 5. svibnja 2015., Španjolska/Parlament i Vijeće, C‑146/13, EU:C:2015:298, t. 56. i navedena sudska praksa).

62

U ovom slučaju valja ispitati jesu li, kao što to tvrdi Parlament, sporne odredbe donesene u svrhe različite od onih za koje je dodijeljena ovlast o kojoj je riječ ili radi izbjegavanja postupka posebno predviđenog UFEU‑om za postupanje u okolnostima ovog slučaja.

63

Što se tiče, kao prvo, pitanja jesu li sporne odredbe u nadležnosti Vijeća na temelju članka 43. UFEU‑a, najprije valja podsjetiti da njegovi stavci 2. i 3. imaju različite svrhe i svaki ima posebno područje primjene, tako da se mogu odvojeno koristiti za donošenje mjera određenih u okviru ZRP‑a (presuda od 1. prosinca 2015., Parlament i Komisija/Vijeće, C‑124/13 i C‑125/13, EU:C:2015:790, t. 58.).

64

Kada donosi akte na temelju članka 43. stavka 3. UFEU‑a, Vijeće mora djelovati poštujući granice svojih nadležnosti i, prema potrebi, pravni okvir koji je već uspostavljen na temelju članka 43. stavka 2. UFEU‑a (presuda od 1. prosinca 2015., Parlament i Komisija/Vijeće, C‑124/13 i C‑125/13, EU:C:2015:790, t. 58.).

65

Zatim valja utvrditi da se člankom 43. stavkom 3. UFEU‑a propisuje da Vijeće na prijedlog Komisije usvaja mjere o utvrđivanju cijena, nameta, potpora i količinskih ograničenja te o utvrđivanju i raspodjeli mogućnosti ribolova.

66

Sud je pojasnio da ta odredba može pokriti mjere koje se ne ograničavaju na utvrđivanje i raspodjelu mogućnosti ribolova ako one ne podrazumijevaju politički izbor pridržan zakonodavcu Unije zbog svoje nužnosti za ostvarenje ciljeva svojstvenih zajedničkoj poljoprivrednoj i ribarstvenoj politici (presuda od 1. prosinca 2015., Parlament i Komisija/Vijeće, C‑124/13 i C‑125/13, EU:C:2015:790, t. 59.).

67

U ovom slučaju, kad je riječ, s jedne strane, o člancima 15. do 17. Uredbe br. 2021/92, iz uvodnih izjava 55. do 58. te uredbe proizlazi da je cilj tehničkih mjera predviđenih tim odredbama da se poboljšanjem selektivnosti ribolovnih alata pridonese rekonstrukciji dotičnih stokova, kao i posebnim korektivnim mjerama koje su prethodno donesene Uredbom 2020/123.

68

Osim toga, iz uvodne izjave 56. Uredbe br. 2021/92, kao i iz uvodne izjave 3. Delegirane uredbe 2021/2324, kako je to navedeno u točki 32. ove presude, proizlazi da su tehničke mjere predviđene člancima 15. do 17. Uredbe 2021/92 funkcionalno povezane s razinama TAC‑a ciljnih vrsta ulovljenih u mješovitim ribolovima, s obzirom na to da bi bez takvih mjera razine TAC‑a trebale biti smanjene kako bi se omogućilo rekonstrukciju stokova usputnog ulova.

69

S druge strane, što se tiče članka 20. Uredbe br. 2021/92, valja istaknuti da, poput Komisije, zabrane ribolova koje su njime predviđene predstavljaju nepostojanje ribolovnih mogućnosti, koje se mogu, ako je potrebno, naknadno izmijeniti u ograničene mogućnosti ribolova, ovisno o razvoju stokova dotične vrste.

70

Osim toga, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 79. svojeg mišljenja, za razliku od izmjena koje je Vijeće unijelo na temelju članka 43. stavka 3. UFEU‑a s obzirom na pravila koja se odnose na utvrđivanje ribolovnih mogućnosti, o kojima je bila riječ u predmetu u kojem je donesena presuda od 1. prosinca 2015., Parlament i Komisija/Vijeće (C‑124/13 i C‑125/13, EU:C:2015:790), donošenje spornih odredbi nije namijenjeno prilagodbi općeg mehanizma za određivanje ukupnog dopuštenog ulova i ograničenja ribolovnog napora kako bi se uklonili nedostaci koji proizlaze iz primjene prethodnih pravila ni definiranju pravnog okvira u kojem su taj ukupni dopušteni ulov i ograničenja ribolovnog napora bila uspostavljena.

71

Naprotiv, članci 15. do 17. i članak 20. Uredbe 2021/92 razlikuju se po tome što su u području primjene ograničeni na posebne okolnosti, odnosno po tomu što su mjere njima predviđene namijenjene primjeni na određene vrste plovila, što djeluju isključivo u određenim područjima i odnose se samo na određene vrste vrsta, kao i po činjenici da su namijenjeni privremenoj primijeni. Posljedično, one ne podrazumijevaju politički izbor pridržan zakonodavcu Unije, u smislu sudske prakse navedene u točki 66. ove presude.

72

Slijedom toga, sporne odredbe u načelu ulaze u nadležnost Vijeća na temelju članka 43. stavka 3. UFEU‑a.

73

Kao drugo, što se tiče utjecaja osnovnih uredbi na tu nadležnost, valja primijetiti da su te uredbe, točnije članak 9. Uredbe 2019/472, kao i članak 10. stavak 4. i članak 15. Uredbe 2019/1241, predviđale poseban postupak za Komisijino donošenje tehničkih mjera, odnosno donošenje delegiranih akata na temelju članka 290. UFEU‑a.

74

Međutim, ta ovlast dodijeljena Komisiji ne sprečava Vijeće da na temelju nadležnosti koju ima na temelju članka 43. stavka 3. UFEU‑a donese tehničke mjere koje se odnose na pitanja slična onima iz tih odredbi osnovnih uredbi u okolnostima poput onih u ovom predmetu, odnosno kada Komisija nije intervenirala kako bi sama donijela delegirane akte na temelju navedenih odredbi osnovnih uredbi.

75

Naime, iz članka 59. stavka 2. Uredbe 2021/92 proizlazi da se njezini članci 15. do 17. moraju prestati primjenjivati čim Komisija donese jedan ili više delegiranih akata koji se odnose na iste tehničke mjere.

76

U tim okolnostima, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 83. svojeg mišljenja, valja smatrati da su sporne odredbe privremenog karaktera i da Vijeće nije zadiralo u Komisijinu ovlast donošenja delegiranih akata nego ju je izričito namjeravalo očuvati.

77

Ta Komisijina ovlast priznata je ne samo u članku 59. drugom stavku nego i u uvodnoj izjavi 59. Uredbe 2021/92 u kojoj se navodi da su tehničke mjere koje je Komisija donijela na temelju Uredbe 2019/1241 potpunije i da se primjenjuju na stabilniji način od tehničkih mjera iz spornih odredbi.

78

Što se tiče zabrane ribolova sadržane u članku 20. Uredbe br. 2021/92, valja primijetiti da, iako članak 10. stavak 2. Uredbe 2019/1241 sadržava sličnu zabranu ribolova, ta se zabrana ipak odnosi na druge vrste riba i rakova.

79

Točno je da članak 10. Uredbe 2019/1241 u stavku 4. određuje da je Komisija ovlaštena donijeti delegirane akte kako bi izmijenila popis vrsta navedenih u Prilogu I. toj uredbi, kada najbolji dostupni znanstveni savjeti upućuju na to da je to potrebno učiniti.

80

Međutim, u tom članku 10. stavku 2. Uredbe 2019/1241 navodi se da se, uz vrste iz stavka 1., plovilima Unije zabranjuje ulov, zadržavanje na plovilu, prekrcavanje, iskrcavanje, pohrana, prodaja, izlaganje ili nuđenje na prodaju vrsta navedenih u Prilogu I. ili vrsta čiji je izlov zabranjen ,,na temelju drugih pravnih akta Unije”.

81

Valja smatrati, poput Vijeća i Komisije, da „ostali pravni akti Unije” iz članka 10. stavka 2. Uredbe 2019/1241 uključuju, među ostalim, uredbe Vijeća o utvrđivanju ribolovnih mogućnosti, donesene na temelju članka 43. stavka 3. UFEU‑a.

82

Stoga je Vijeće donošenjem spornih odredaba djelovalo u granicama ovlasti koje ima na temelju članka 43. stavka 3. UFEU‑a te je poštovalo poseban pravni okvir uspostavljen na temelju članka 43. stavka 2. UFEU‑a.

83

U tim okolnostima, na temelju elemenata iz spisa podnesenog Sudu ne može se zaključiti, na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih pokazatelja, kao što to zahtijeva sudska praksa navedena u točki 61. ove presude, da su sporne odredbe zahvaćene zlouporabom ovlasti, kako to navodi Parlament.

84

Taj zaključak nije doveden u pitanje argumentom Parlamenta prema kojem su mjere sadržane u spornim odredbama trebale biti donesene bilo kao hitne mjere Komisije ili država članica kojima se želi odgovoriti na ozbiljnu ugrozu očuvanja morskih bioloških resursa ili morskog ekosustava, u smislu članaka 12. i 13. Uredbe br. 1380/2013 ili, ako ne postoji hitnost, kao delegirani akti Komisije, članka 8. stavaka 2. i 3. Uredbe 2019/472, pri čemu se člankom 8. stavcima 2. i 3. Uredbe 2019/472 predviđaju samo te dvije mogućnosti.

85

Naime, s jedne strane, kao što je to također priznao Parlament, sporne odredbe s obzirom na njihov cilj i svrhu ne predstavljaju hitne mjere za otklanjanje ozbiljne prijetnje za očuvanje morskih bioloških resursa u smislu članaka 12. i 13. Uredbe br. 1380/2013. S druge strane, Vijeće je interveniralo i donijelo sporne odredbe za prijelazno razdoblje tijekom kojeg Komisija još nije iskoristila drugu mogućnost izričito predviđenu člankom 8. stavcima 2. i 3. Uredbe 2019/472 te je donijela jedan ili više delegiranih akata na temelju tih odredbi.

86

Kao što je to pravilno istaknula Komisija u svojem intervencijskom podnesku, prethodne korektivne mjere sadržane u članku 13. Uredbe 2020./123 trebale su ostati na snazi samo do 31. prosinca 2020. Isto tako, druge prethodne mjere, osobito zabrane ribolova određenih ranjivih vrsta, nastavljale su se primjenjivati, u skladu s člankom 54. te uredbe, mutatis mutandis tijekom 2021. do stupanja na snagu uredbe o utvrđivanju ribolovnih mogućnosti za 2021., odnosno Uredbe 2021/92.

87

Osim toga, što se konkretno tiče članaka 15. do 17. Uredbe br. 2021/92, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 88. svojeg mišljenja, s obzirom na to da se napori usredotočuju na sklapanje sporazuma između Unije i Ujedinjene Kraljevine o donošenju tehničkih mjera zbog povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Unije, nijedna zajednička preporuka, kako se to zahtijeva člankom 9. stavkom 1. Uredbe 2019/472 i člankom 15. stavkom 2. Uredbe 2019/1241, nije predstavljena dovoljno rano kako bi Komisija donijela delegirani akt početkom 2021. Tu okolnost uostalom potvrđuje uvodna izjava 2. Delegirane uredbe 2021/2324, prema kojoj su, iako su Kraljevina Belgija, Irska, Kraljevina Španjolska, Republika Francuska i Kraljevina Nizozemska podnijele prvu zajedničku preporuku u svibnju 2020., te države članice tek 14. prosinca 2020. podnijele revidiranu zajedničku preporuku.

88

Stoga, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 89. svojeg mišljenja, cilj donošenja spornih odredaba od strane Vijeća jest popuniti prazninu koja bi inače postojala tijekom dijela, ako ne i cijele, 2021.

89

Slijedom navedenog, prvi tužbeni razlog valja odbiti.

90

Parlament tvrdi da je Vijeće, time što nije postupalo u skladu s postupcima predviđenima u osnovnim uredbama za donošenje mjera sadržanih u spornim odredbama, povrijedilo svoju obvezu lojalne suradnje u odnosu na Parlament, čime je povrijedilo članak 13. stavak 2. UEU‑a.

91

Konkretno, Parlament ističe da je Vijeće povrijedilo točku 2. Međuinstitucijskog sporazuma u kojem se izričito navodi obveza lojalne suradnje u okviru postupaka pripreme i donošenja zakonodavnih tekstova i delegiranih akata i koji je obvezujuć za stranke, osobito za Vijeće i Parlament, u skladu s člankom 295. UFEU‑a.

92

Donošenje tehničkih mjera na temelju članka 43. stavka 3. UFEU‑a, umjesto donošenja delegiranog akta u skladu s osnovnim uredbama, spriječilo je Parlament da izvrši svoj nadzor mjera donesenih na temelju članka 290. stavka 2. točke (b) UFEU‑a te je time Parlament lišen svake uloge u zakonodavnom postupku.

93

Osim toga, Parlament naglašava da ga Vijeće nije obavijestilo o svojoj namjeri izmijene postupka u svrhu donošenja spornih odredaba. Podsjeća da se u točki 25. Međuinstitucijskog sporazuma utvrđuje obveza savjetovanja s drugim institucijama o promjeni pravne osnove kojom se može značajno izmijeniti raspodjelu ovlasti u pogledu donošenja akta u odnosu na ono što je predviđeno u skladu s pravom Unije.

94

Vijeće, koje podupire Komisija, zahtijeva odbijanje drugog tužbenog razloga.

95

U skladu s člankom 13. stavkom 2. UEU‑a, institucije međusobno održavaju lojalnu suradnju. Ta lojalna suradnja mora biti unutar granica ovlasti koje Ugovori dodjeljuju pojedinim institucijama, tako da obveza koja proizlazi iz te odredbe nije takva da mijenja navedene ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 12. veljače 2015., Parlament/Vijeće, C‑48/14, EU:C:2015:91, t. 57. i 58.).

96

Kako bi u okviru svojeg drugog tužbenog razloga istaknuo da je Vijeće povrijedilo načelo lojalne suradnje time što je donijelo sporne odredbe, Parlament se u biti poziva na rasuđivanje koje se temelji na pretpostavci da je Vijeće donijelo sporne odredbe kršeći pritom osnovne uredbe i stoga prekoračivši ovlasti koje su mu dodijeljene Ugovorima.

97

Međutim, iz točaka 82. i 83. ove presude proizlazi da je Vijeće donošenjem spornih odredaba djelovalo u granicama ovlasti koje ima na temelju članka 43. stavka 3. UFEU‑a i nije počinilo zlouporabu ovlasti.

98

Iz toga proizlazi da Parlament neosnovano tvrdi da je Vijeće povrijedilo načelo lojalne suradnje iz članka 13. stavka 2. UEU‑a.

99

Taj zaključak nije doveden u pitanje argumentima Parlamenta iz točke 25. Međuinstitucijskog sporazuma jer je, kao što je to pravilno istaknulo Vijeće, Uredba 2021/92 donesena na istoj pravnoj osnovi kao što je ona koju je predložila Komisija, odnosno na članku 43. stavku 3. UFEU‑a, tako da nije bilo izmjene pravne osnove u smislu te točke 25.

100

Slijedom toga, drugi tužbeni razlog treba odbiti.

101

Budući da nijedan tužbeni razlog nije prihvaćen, tužbu treba odbiti u cijelosti.

102

Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Vijeće postavilo zahtjev da se Parlamentu naloži snošenje troškova i da on nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova.

103

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, Komisija snosi vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) proglašava i presuđuje: