1

Svojom žalbom Lukaš Wagenknecht zahtijeva ukidanje rješenja Općeg suda Europske unije od 17. prosinca 2020., Wagenknecht/Komisija (T‑350/20, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje, neobjavljeno, EU:T:2020:635), kojim je taj sud odbacio kao nedopuštenu njegovu tužbu zbog propusta na temelju članka 265. UFEU‑a, te da se utvrdi da je Europska komisija nezakonito propustila djelovati vezano za njegov zahtjev da donese ograničavajuće i odvraćajuće mjere namijenjene sprečavanju ili rješavanju navodnog sukoba interesa A. Babiša, premijera Češke Republike.

2

Okolnosti spora iznesene su u točkama 1. do 4. pobijanog rješenja na sljedeći način:

3

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 9. lipnja 2020. žalitelj je, na temelju članka 265. UFEU‑a, pokrenuo postupak za utvrđenje Komisijina propusta jer je ta institucija nezakonito propustila djelovati u odnosu na poziv na djelovanje.

4

Dana 11. kolovoza 2020. Komisija je na temelju članka 130. stavka 1. Poslovnika Općeg suda istaknula prigovor nedopuštenosti. Žalitelj se na njega nije očitovao.

5

Pobijanim rješenjem Opći sud je, s jedne strane, prihvatio Komisijin zahtjev za neuzimanje u obzir odlomaka tužbe koji se odnose na mišljenje pravne službe te institucije od 19. studenoga 2018. i, s druge strane, odbacio tužbu kao nedopuštenu, nakon što je u točkama 28. do 31. tog rješenja odlučio da žalitelj nema ni pravni interes ni procesnu legitimaciju, a zatim u točkama 32. do 36. navedenog rješenja da je Komisija, u svojem dopisu od 25. ožujka 2020., zauzela stajalište o pozivu za djelovanje.

6

Svojom žalbom žalitelj od Suda zahtijeva da:

7

Komisija od Suda zahtijeva da:

8

Žaliteljeve argumente, kako su izneseni u žalbi, valja spojiti u šest žalbenih razloga, od kojih se prvi temelji na povredi članka 18. drugog stavka Statuta Suda Europske unije, drugi na pogrešnoj ocjeni Općeg suda na temelju koje je Komisijin dopis od 25. ožujka 2020. kvalificiran kao zauzimanje stajališta, treći na pogrešci koju je počinio Opći sud u pogledu žaliteljeva pravnog interesa i procesne legitimacije, četvrti na povredi članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), članaka 2., 41. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) kao i članka 2. UEU‑a, peti na pogrešnoj ocjeni Općeg suda o žaliteljevoj uporabi Komisijina pravnog mišljenja od 19. studenoga 2018. i, šesti, na povredi općeg načela predvidljivosti zakona u pogledu troškova.

9

Svojim prvim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud povrijedio članak 18. drugi stavak Statuta Suda Europske unije jer se jedan od članova sastava Općeg suda koji je odlučivao o njegovoj tužbi, odnosno sudac J. Laitenberger, nalazio u situaciji očitog sukoba interesa u predmetu a da pritom nije izuzet te je stoga povrijedio svoju obvezu objektivne nepristranosti. Osim toga, predsjednik Općeg suda povrijedio je svoju obvezu obavještavanja tog suca o njegovu sukobu interesa.

10

Žalitelj smatra da taj sukob interesa proizlazi iz dviju okolnosti od kojih je samo jedna dovoljna za utvrđivanje povrede obveze nepristranosti na koju se poziva.

11

Kao prvo, žalitelj ističe da je J. Laitenberger, prije nego što je imenovan sucem Općeg suda, proveo 20 godina u službi Komisije, među ostalim, u Glavnoj upravi (GU) za tržišno natjecanje i u službi glasnogovornika. Međutim, odlučujući u predmetu koji se odnosi na navodni propust njegova bivšeg poslodavca otprilike devet mjeseci nakon što ga je napustio, taj se sudac našao u situaciji očitog sukoba interesa i stoga nije ispunio zahtjev objektivne nepristranosti.

12

Kao drugo, žalitelj tvrdi da je J. Laitenberger, kada je bio glavni direktor GU‑a za tržišno natjecanje, branio Komisijino nepostupanje protiv grupe Agrofert u drugom sporu koji se strukturno odnosio na isto pitanje kao i ovaj predmet.

13

U tom pogledu, žalitelj tvrdi da se u razdoblju od siječnja do ožujka 2018. dopisivao s J. Laitenbergerom posredstvom njegova glasnogovornika, povodom triju pitanja koja je postavio kako bi saznao je li činjenica da država članica nije ishodila povrat iznosa koji odgovara bespovratnim sredstvima čiju je isplatu Komisija odbila izvršiti iz proračuna Unije jer je Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) ocijenio da je taj iznos isplaćen povredom prava Unije, i koji je dakle isplaćen iz proračuna te države članice, predstavljala nezakonitu državnu potporu u pogledu prava Unije. Odgovoreno mu je da Komisija načelno nije mogla naložiti državi članici da ishodi povrat potpore samo zato što je nezakonito dodijeljena ako nije dokazana nespojivost sa zajedničkim tržištem. Taj se odgovor, koji je u ime Glavne uprave za tržišno natjecanje dao glasnogovornik J. Laitenbergera, ograničio na općenito razmatranje načela na kojima se temelje državne potpore, umjesto da se posebno izjasnio o sporu koji se odnosio na društvo kćer Agroferta.

14

Komisija smatra da je prvi žalbeni razlog neosnovan.

15

Valja podsjetiti na to da jamstva pristupa zakonom prethodno ustanovljenom neovisnom i nepristranom sudu, a osobito ona kojima se određuje njegov pojam i sastav, čine kamen temeljac prava na pošteno suđenje. To znači da svaki sud ima obvezu provjeriti predstavlja li on po svojem sastavu takav sud kada u tom pogledu dođe do ozbiljne sumnje. Ta je provjera nužna kako bi se osiguralo povjerenje koje u demokratskom društvu pojedinci moraju imati u sudove (presuda od 26. ožujka 2020., Réexamen Simpson/Vijeće i HG/Komisija, C‑542/18 RX‑II i C‑543/18 RX‑II, EU:C:2020:232, t. 57. i navedena sudska praksa).

16

Sud je također imao priliku presuditi da zahtjev nepristranosti, zajamčen člankom 47. Povelje, obuhvaća dva aspekta. Kao prvo, sud mora biti subjektivno nepristran, to jest nijedan od njegovih članova ne smije pokazati pristranost ili osobne predrasude, pri čemu se osobna nepristranost pretpostavlja sve do predočenja dokaza o suprotnom. S druge strane, sud mora biti objektivno nepristran, odnosno mora pružiti dovoljna jamstva da u tom pogledu isključi svaku legitimnu sumnju (presuda od 4. prosinca 2019., H/Vijeće, C‑413/18 P, neobjavljena, EU:C:2019:1044, t. 55. i navedena sudska praksa).

17

U ovom slučaju, ograničavajući se na tvrdnju da se jedan od članova sastava Općeg suda koji je donio pobijano rješenje nalazio u situaciji očitog sukoba interesa, žalitelj ne nastoji dovesti u pitanje osobnu nepristranost tog člana, nego objektivnu nepristranost vijeća.

18

Što se tiče razloga na kojima žalitelj temelji tu tvrdnju, valja utvrditi da sama činjenica da je navedeni član sudskog vijeća radio u službi Komisije, koja je tuženik u prvostupanjskom postupku, prije nego što je počeo obnašati dužnost suca Općeg suda, nije dovoljna kako bi se pobudila opravdana sumnja u njegovu objektivnu nepristranost i nepristranost tog sastava u ovom slučaju (vidjeti u tom smislu rješenje od 2. travnja 2020., Kerstens/Komisija, C‑577/18 P‑REV, neobjavljeno, EU:C:2020:250, t. 25. do 30.).

19

U tom pogledu, članak 18. Statuta Suda Europske unije, koji je izraz prava na pristup neovisnom i nepristranom sudu iz članka 47. Povelje, predviđa u svojem prvom stavku da suci i nezavisni odvjetnici Suda Europske unije ne mogu sudjelovati u odlučivanju u bilo kojem predmetu u kojem su prethodno sudjelovali kao zastupnici, savjetnici ili odvjetnici jedne od stranaka ili o kojem su bili pozvani očitovati se u svojstvu člana suda, istražnog povjerenstva ili u nekom drugom svojstvu i, u svojem drugom stavku prvoj rečenici, da ako zbog nekog posebnog razloga sudac ili nezavisni odvjetnik smatra da ne može sudjelovati u donošenju odluke ili razmatranju određenog predmeta, o tome obavješćuje predsjednika.

20

Međutim, kad je riječ o članku 18. prvom stavku Statuta Suda Europske unije, kojim se sucu zabranjuje da sudjeluje u odlučivanju u predmetu u kojem je prethodno sudjelovao u nekom drugom svojstvu, kao i o spominjanju, u drugom stavku tog članka 18., „posebnog razloga” da ne sudjeluje u donošenju odluke u određenom predmetu, žalitelj se uzaludno poziva, s obzirom na posebne okolnosti koje je sâm opisao, na to da je J. Laitenberger u svojem svojstvu glavnog direktora Komisijina GU‑a za tržišno natjecanje navodno branio nepostupanje te institucije protiv grupe Agrofert u drugom sporu koji se odnosio na isto pitanje kao i ovaj predmet.

21

Naime, kao prvo, čak i da se prepiska između žalitelja i Komisije tijekom 2018. kao i njegova žalba u ovom predmetu odnose na navodni sukob interesa češkog premijera, predmet te prepiske bila je nezakonita državna potpora koju je dodijelila Češka Republika, dok je u ovom slučaju riječ o plaćanjima izvršenima iz proračuna Unije. Stoga nije riječ o istom predmetu, kao što to priznaje sam žalitelj.

22

Kao drugo, u toj prepisci, kao što to priznaje i žalitelj, Komisija je samo općenito podsjetila na načela na kojima se temelje državne potpore a da pritom nije posebno razmotrila spor na koji se žalitelj poziva. Iz toga slijedi da su ti odgovori irelevantni za ovaj slučaj i ni na koji način ne mogu biti naznaka postojanja pristranosti.

23

Kao treće i u svakom slučaju, iako je očito da su žaliteljevi sugovornici bili zaposleni u službi Komisijina glasnogovornika i da je jedan od njih bio zadužen za odnose s javnošću Glavne uprave za tržišno natjecanje, iz te prepiske ne proizlazi da je J. Laitenberger osobno sastavio ili odobrio podnesene odgovore. Stoga žaliteljeva tvrdnja koja se temelji na dopisivanju s potonjim putem njegova glasnogovornika nije dokazana.

24

Iz prethodno navedenog proizlazi da žalitelj nije dokazao nepostojanje objektivne nepristranosti, u smislu sudske prakse navedene u točki 16. ove presude, ni suca Laitenbergera ni sastava Općeg suda koji je donio pobijano rješenje.

25

Stoga prvi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

26

Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelj prigovara Općem sudu da je u točki 36. pobijanog rješenja počinio dvije pogreške u ocjeni time što je Komisijin dopis od 25. ožujka 2020. kvalificirao kao zauzimanje stajališta u pogledu poziva na djelovanje.

27

Kao prvo, u tom dopisu, suprotno tvrdnji Općeg suda u navedenoj točki, Komisija žalitelju nije objasnila razloge zbog kojih je odbila djelovati u traženom smislu. Ta je institucija jednostavno izbjegla odgovoriti na dva zahtjeva navedena u pozivu na djelovanje, a da im nije udovoljila.

28

Kao drugo, Opći sud je Komisijin dopis od 25. ožujka 2020. kvalificirao kao zauzimanje stajališta, iako ta institucija nije odgovorila na žaliteljev zahtjev za prekid isplata izravnih poljoprivrednih potpora iz proračuna Unije, koje su obuhvaćene prvim stupom zajedničke poljoprivredne politike (ZPP), društvima koja su pod nadzorom premijera Češke Republike. Međutim, Komisija je obustavila plaćanja za ta društva iz europskih strukturnih i investicijskih fondova i EPFRR‑a, koja su obuhvaćena drugim stupom ZPP‑a. U tim okolnostima, pozivanje na članak 263. UFEU‑a, kako to zagovara Opći sud, bilo bi besmisleno jer žalitelj nije podnio nikakav prigovor na danu izjavu i mjere koje je Komisija poduzela s obzirom na taj drugi stup.

29

Neodgovaranje na zahtjev koji se odnosi na navedeni prvi stup predstavlja Komisijin propust i treba dovesti do ukidanja pobijanog rješenja. Osim toga, Opći sud se pogrešno pozvao na EPFRR u vezi s isplatom izravnih poljoprivrednih potpora kako bi prikrio taj izostanak odgovora.

30

Komisija osporava osnovanost te argumentacije.

31

Kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, Opći sud je u točkama 33. do 35. pobijanog rješenja pravilno podsjetio na to da pretpostavke za dopuštenost tužbe zbog propusta, utvrđene u članku 265. UFEU‑a, nisu ispunjene ako je institucija koja je pozvana da djeluje zauzela stajalište o tom pozivu prije podnošenja tužbe (rješenja od 8. veljače 2018., CBA Spielapparate- und Restaurantbetrieb/Komisija, C‑508/17 P, neobjavljeno, EU:C:2018:72, t. 15. i od 3. prosinca 2019., WB/Komisija, C‑270/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:1038, t. 13.) i da donošenje akta različitog od onoga koji je zainteresirana strana željela ili smatrala nužnim, kao što je propisno obrazloženo odbijanje djelovanja u skladu s pozivom na djelovanje, predstavlja zauzimanje stajališta kojim se okončava propust (vidjeti u tom smislu presudu od 19. studenoga 2013., Komisija/Vijeće, C‑196/12, EU:C:2013:753, t. 22. i navedenu sudsku praksu).

32

Primjenom te sudske prakse Opći sud je u biti u točki 36. pobijanog rješenja zaključio da je zbog dopisa Europske komisije od 25. ožujka 2020., koji je upućen kao odgovor na poziv na djelovanje od 30. siječnja 2020. i sadržava odluku te institucije o nepoduzimanju koraka u smislu koji se zagovara u tom pozivu, okončan propust zbog čega je žaliteljeva tužba na temelju članka 265. UFEU‑a postala nedopuštena. Opći sud je dodao da je žalitelj mogao podnijeti tužbu protiv navedene odluke na temelju članka 263. UFEU‑a, pod uvjetom da može opravdati svoju procesnu legitimaciju.

33

No, valja podsjetiti na to da se zauzimanjem stajališta u smislu članka 265. drugog stavka UFEU‑a mora jasno i konačno utvrditi stajalište dotične institucije o žaliteljevu zahtjevu i da je kvalifikacija odgovora navedene institucije na taj zahtjev kao „zauzimanje stajališta” kojim se okončava navodni propust pravno pitanje koje se može istaknuti u okviru žalbe (vidjeti u tom smislu rješenje od 16. lipnja 2020., CJ/Sud Europske unije, C‑634/19 P, neobjavljeno, EU:C:2020:474, t. 29. i 31. i navedenu sudsku praksu).

34

U ovom slučaju, argumentacija koju je žalitelj iznio u okviru svojeg drugog žalbenog razloga ne može dovesti u pitanje kvalifikaciju Komisijina dopisa od 25. ožujka 2020. kao „zauzimanje stajališta” ni, prema tome, zaključak Općeg suda prema kojem je tužba u tom pogledu nedopuštena.

35

U tom pogledu, iz teksta tog dopisa jasno proizlazi da je Komisija odbila reagirati na poziv koji joj je upućen. Naime, time što je u navedenom dopisu objasnila žalitelju da je već poduzela nužne i proporcionalne mjere kako bi zaštitila proračun Unije suzdržavajući se od isplate plaćanja na temelju europskih strukturnih fondova i investicija korisnicima na koje se potencijalno odnosi navodni sukob interesa, kao i obustavljajući plaćanja na temelju EPFRR‑a, Komisija je implicitno, ali nedvojbeno odbila djelovati u skladu s dvama žaliteljevim zahtjevima sadržanima u pozivu na djelovanje, pri čemu mu je dala obrazloženje. Stoga nije izbjegla odgovoriti na te zahtjeve. Iz toga slijedi da Opći sud nije počinio nikakvu pogrešku u ocjeni kada je u točki 36. pobijanog rješenja smatrao da Komisijin dopis od 25. ožujka 2020. predstavlja zauzimanje stajališta u smislu članka 265. drugog stavka UFEU‑a.

36

U tim okolnostima, žaliteljev argument prema kojem je Opći sud u točki 36. pobijanog rješenja pogrešno uputio na sredstva EPFRR‑a kao da se odnose na izravne poljoprivredne potpore iz proračuna Unije bespredmetan je s obzirom na to da je, neovisno o kvalifikaciji plaćanja na temelju tih sredstava, Komisija odbila djelovati u skladu sa žaliteljevim zahtjevima s obrazloženjem da je obustava tih plaćanja jedna od nužnih i proporcionalnih mjera poduzetih radi zaštite proračuna Unije.

37

Nadalje, valja podsjetiti na to da se pitanje uvjeta dopuštenosti tužbe zbog propusta razlikuje od pitanja može li akt koji je donijela institucija Unije od koje je on bio zatražen, kojim se okončava njezino nepostupanje, biti predmet tužbe za poništenje (vidjeti u tom smislu rješenje od 16. lipnja 2020., CJ/Sud Europske unije, C‑634/19 P, neobjavljeno, EU:C:2020:474, t. 36. i navedenu sudsku praksu). Stoga je žaliteljev argument koji se temelji na navodnoj beskorisnosti podnošenja tužbe na temelju članka 263. UFEU‑a protiv dopisa Europske komisije od 25. ožujka 2020. bespredmetan.

38

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da drugi žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

39

Svojim trećim žalbenim razlogom žalitelj kritizira točke 28. do 31. pobijanog rješenja, u kojima je Opći sud zaključio da žalitelj nema ni procesnu legitimaciju ni pravni interes u okviru tužbe zbog propusta.

40

Prema žaliteljevu mišljenju, akti čije je donošenje zatražio u odnosu na treće osobe mogu se na njega izravno i osobno odnositi. Kada je donošenje takvih akata nužno kako bi se osiguralo poštovanje temeljnih vrijednosti navedenih u članku 2. UEU‑a, trebalo bi široko tumačiti kriterije dopuštenosti kako bi se pojedincima omogućilo da Općem sudu podnesu tužbu koja se poziva na to da institucija Unije nije poštovala te vrijednosti.

41

Žalitelj također ističe da ima pravni interes. Kao prvo, on ima interes, kao član parlamenta države članice i predsjednik Stalnog odbora češkog Senata zaduženog za nadzor nad upravljanjem javnim sredstvima, zatražiti od Općeg suda da nadzire je li Komisija poštovala obveze koje proizlaze iz zakonodavstva Unije. Kao drugo, kao europskom poreznom obvezniku, u interesu mu je zatražiti od Općeg suda da provjeri je li Komisija poštovala i primijenila pravila o pravilnoj distribuciji njegova novca.

42

Komisija smatra da je žaliteljeva argumentacija neosnovana.

43

Budući da zbog razloga izloženih u točkama 31. do 38. ove presude Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je tužbu proglasio nedopuštenom jer je Komisija zauzela stajalište o pozivu na djelovanje od 30. siječnja 2020. prije podnošenja te tužbe, nije potrebno razmotriti žaliteljevu argumentaciju koja se temelji na pogrešnoj ocjeni njegove procesne legitimacije i pravnog interesa. Naime, u tim okolnostima takva eventualna pogreška ne bi imala utjecaja na rješavanje spora i ne bi utjecala na izreku pobijanog rješenja jer je navedena tužba odbačena kao nedopuštena (vidjeti po analogiji presudu od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 74. i rješenje od 25. listopada 2016., VSM Geneesmiddelen/Komisija, C‑637/15 P, neobjavljeno, EU:C:2016:812, t. 54. i 55.).

44

Slijedom navedenog, treći žalbeni razlog valja odbiti kao bespredmetan.

45

Svojim četvrtim žalbenim razlogom žalitelj se poziva na povredu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, članaka 2., 41. i 47. Povelje kao i članka 2. UEU‑a jer je Opći sud u točki 37. pobijanog rješenja prihvatio Komisijin prigovor nedopuštenosti a da nije ispitao meritum predmeta, pri čemu je presudio, konkretnije, da iako je žalitelj član nacionalnog parlamenta i doživio je prijetnje koje su se odnosile na njegov fizički integritet, članak 47. Povelje nema za cilj izmijeniti sustav sudskog nadzora predviđen Ugovorima.

46

Žalitelj smatra da je Opći sud povrijedio svoju obvezu neovisnosti u smislu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, i to s obzirom na tri osnove. Kao prvo, Opći sud je bez kritičkog osvrta uzeo u obzir Komisijine argumente, u njezinu svojstvu izvršne vlasti, zanemarujući gotovo u cijelosti žaliteljeve argumente, kršeći pravo na pošteno suđenje, koje zahtijeva ispitivanje glavnih argumenata svih sudionika. Kao drugo, time što je proglasio žaliteljevu tužbu nedopuštenom, Opći sud ograničio je svoje ovlasti kao sud u odnosu na izvršnu vlast Unije. Kao treće, Opći sud je povrijedio zahtjev neovisnosti sudova u pogledu temeljnih vrijednosti i prava time što nije kritizirao postupanje izvršne vlasti i time što nije održao pravednu ravnotežu između sudbene i izvršne vlasti.

47

U tom pogledu, žalitelj tvrdi da je Opći sud tolerirao Komisijino problematično korištenje strategije u sporu koja se sastoji od isticanja prigovora nedopuštenosti kako bi se omogućila povreda temeljnih vrijednosti iz članka 2. UEU‑a, kao što su demokracija, vladavina prava, jednakost i pravednost.

48

Osim toga, time što je zanemario prijetnje žaliteljevu fizičkom integritetu, Opći sud povrijedio je njegovo pravo na život, kako je zajamčeno člankom 2. Povelje.

49

Žalitelj dodaje da je Opći sud, time što nije odlučio o meritumu predmeta i time što je zanemario većinu njegovih argumenata, zbog nepostojanja obrazloženja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja kako je utvrđena u članku 41. Povelje i utemeljena na pravu na pravično suđenje.

50

Komisija osporava osnovanost tih argumenata.

51

Pozivajući se na povredu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, članaka 2., 41. i 47. Povelje kao i članka 2. UEU‑a, žalitelj u biti kritizira činjenicu da je Opći sud na temelju članka 130. svojeg Poslovnika odlučio o prigovoru nedopuštenosti bez ulaženja u raspravu o meritumu.

52

U tom pogledu dovoljno je istaknuti da, kao što je na to Opći sud u biti podsjetio u točki 37. pobijanog rješenja, iako pretpostavke dopuštenosti pravnog sredstva pred Sudom treba tumačiti s obzirom na vrijednosti i temeljna prava Unije, te vrijednosti i temeljna prava ipak ne mogu dovesti do izmjene sustava sudskog nadzora predviđenog Ugovorima, a osobito pravila o dopuštenosti tužbi podnesenih izravno pred sudom Unije (rješenje Wagenknecht/Europsko vijeće, C‑504/20 P, EU:C:2021:305, t. 39. i navedena sudska praksa)

53

Osim toga, žaliteljev navod da je Opći sud u pobijanom rješenju povrijedio svoju obvezu obrazlaganja temelji se na tome da u tom rješenju nije razmotren meritum predmeta, što je samo posljedica legitimne odluke Općeg suda da donese odluku bez ulaženja u raspravljanje o meritumu, u skladu s člankom 130. svojeg Poslovnika.

54

Iz toga slijedi da četvrti žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

55

Svojim petim žalbenim razlogom žalitelj u biti kritizira točke 14. do 24. pobijanog rješenja, kojima je Opći sud prihvatio Komisijin zahtjev da se ne uzmu u obzir odlomci tužbe koji se odnose na mišljenje pravne službe te institucije od 19. studenoga 2018. Žalitelj smatra da je Opći sud pogrešno ocijenio opseg u kojem se oslonio na to mišljenje u svojoj tužbi.

56

Žalitelj tvrdi da su dva upućivanja na navedeno pravno mišljenje u tužbi imala za cilj pružiti dodatno, a ne ključno obrazloženje njegovih argumenata, pri čemu se prvo upućivanje nalazi u bilješci na dnu stranice, a drugo u naslovu jedne od točki tužbe.

57

Komisija smatra da je taj žalbeni razlog bespredmetan.

58

Valja utvrditi da je taj žalbeni razlog bespredmetan. Naime, čak i pod pretpostavkom da je osnovan, on ne bi utjecao ni na točku 1. izreke pobijanog rješenja kojom se utvrđuje da ne treba uzeti u obzir navedeno mišljenje Komisijine pravne službe, onakvo kakvo je priloženo tužbi, kao ni na njezine odlomke koji se odnose na sadržaj tog istog mišljenja ni na točku 2. te izreke kojom se žaliteljeva tužba odbacuje kao nedopuštena.

59

Stoga peti žalbeni razlog treba odbiti kao bespredmetan.

60

Svojim šestim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud povrijedio načelo predvidivosti propisa kada mu je naloženo snošenje troškova iako njihov iznos nije bio naveden u pobijanom rješenju i iako članci 133. do 141. Poslovnika Općeg suda, koji se odnose na troškove, ne predviđaju materijalno pravilo koje omogućava određivanje troškova.

61

Komisija tvrdi da je taj žalbeni razlog nedopušten.

62

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u slučaju da su svi drugi žalbeni razlozi odbijeni, zahtjev koji se odnosi na navodnu nepravilnost odluke Općeg suda o troškovima treba odbaciti kao nedopušten, na temelju članka 58. drugog stavka Statuta Suda Europske unije, u skladu s kojim se žalba ne može odnositi samo na naknadu i iznos troškova (rješenja od 12. siječnja 2017., Europäischer Tier- und Naturschutz i Giesen/Komisija, C‑343/16 P, neobjavljeno, EU:C:2017:10, t. 24. i od 14. travnja 2021., Wagenknecht/Europsko vijeće, C‑504/20 P, EU:C:2021:305, t. 52.)

63

Budući da su drugi žalbeni razlozi odbijeni, šesti žalbeni razlog valja odbaciti kao nedopušten.

64

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da žalbu treba u cijelosti odbiti.

65

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

66

Budući da je u ovom slučaju Komisija podnijela zahtjev da žalitelj snosi troškove i da on nije uspio u svojem žalbenom zahtjevu, treba mu naložiti snošenje kako vlastitih tako i Komisijinih troškova u žalbenom postupku.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) proglašava i presuđuje: