–

za Istituto nazionale per l’assicurazione contro gli infortuni sul lavoro (INAIL), L. Frasconà i G. Catalano, avvocati,

–

za Istituto nazionale della previdenza sociale (INPS), A. Sgroi, L. Maritato, E. De Rose i C. D’Aloisio, avvocati,

–

za Ryanair DAC, S. Piras, avvocato, E. Vahida, avocat, S. Rating, abogado i Rechtsanwalt, I.-G. Metaxas‑Maranghidis, dikigoros i S. Bargellini, avvocata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Rocchitte, avvocato dello Stato,

–

za Irsku, M. Browne, uz asistenciju E. Egan McGrath, Barrister‑at‑Law, J. Quaney i T. Joyce, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, D. Martin i D. Recchia, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 14. točke 2. podtočke (a) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996. (SL 1997., L 28, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 7.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 631/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. (SL 2004., L 100, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 96.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71).

2

Zahtjev je upućen u okviru sporova između, s jedne strane, Istituta nazionale per l'assicurazione contro gli infuni sul lavoro (INAIL) (Državni zavod za osiguranje od ozljeda na radu, Italija) i Istituta nazionale della previdenza sociale (INPS) (Državni zavod za socijalnu sigurnost, Italija) i, s druge strane, društva Ryanair DAC, sa sjedištem u Irskoj, u vezi s odbijanjem tog društva da podnese prijavu tim zavodima radi osiguranja svojeg putujećeg osoblja raspoređenog u zračnu luku Orio al Serio (Bergamo, Italija).

3

Uredba br. 1408/71 stavljena je izvan snage i zamijenjena 1. svibnja 2010. Budući da se sporovi iz glavnih postupaka odnose na neplaćanje doprinosâ za socijalno osiguranje za razdoblje od lipnja 2006. do veljače 2010. i premija osiguranja za razdoblje od siječnja 2008. do siječnja 2013., oni mogu biti obuhvaćeni područjem primjene Uredbe br. 1408/71. Ta uredba sadržavala je u svojoj glavi II., naslovljenoj „Određivanje primjenjivog zakonodavstva”, članke 13. do 17.

4

Članak 13. te uredbe, naslovljen „Opća pravila”, predviđao je:

„1.   Podložno člancima 14.c i 14.f, na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To zakonodavstvo utvrđuje se u skladu s odredbama ove glave.

2.   Ovisno o člancima 14. do 17.:

[…]”

5

U skladu s člankom 14. navedene uredbe, naslovljenim „Posebna pravila koja se primjenjuju na osobe u plaćenom zaposlenju, osim na pomorce”:

„Članak 13. stavak 2. točka (a) primjenjuje se ovisno o sljedećim izuzecima i okolnostima:

[…]

6

Članak 17. te uredbe, naslovljen „Iznimke od članaka od 13. do 16.”, glasio je ovako:

„Dvije ili više država članica, nadležna tijela tih država ili tijela koje su ta tijela odredila, mogu međusobnim ugovorom odrediti iznimke od odredbi članaka od 13. do 16. u interesu određenih kategorija zaposlenih ili samozaposlenih osoba, ili određenih osoba.”

7

Članak 80. Uredbe br. 1408/71, naslovljen „Sastav i metode rada”, koji se nalazi u njezinoj glavi IV., naslovljenoj „Administrativna komisija za socijalnu sigurnost radnika migranata”, u stavku 1. određivao je:

„[Europskoj komisiji pridružena je] Administrativna komisija za socijalnu sigurnost radnika migranata (dalje u tekstu[:] Administrativna komisija), sastavljena od predstavnika vlade svake države članice kojima pomažu, kada je to potrebno, stručni savjetnici. Na sastancima Administrativne komisije predstavnik Komisije ima savjetodavnu ulogu.”

8

Članak 84.a navedene uredbe, naslovljen „Odnosi između ustanova i osoba obuhvaćenih ovom Uredbom”, iz glave VI. te uredbe, naslovljene „Razne odredbe”, u stavku 3. navodio je:

„U slučaju teškoća pri tumačenju ili primjeni ove Uredbe, koje bi ugrozile prava osobe na koju se ona odnosi, ustanova nadležne države ili države boravišta dotične osobe obraća se ustanovi/ustanovama dotične države članica/država članice. Ako je u razumnom roku nemoguće naći rješenje, dotična tijela mogu zatražiti intervenciju Administrativne komisije.”

9

Uredba (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160. i ispravak, SL 2020., L 415, str. 88.) je od 1. svibnja 2010., kada je stupila na snagu, stavila izvan snage i zamijenila Uredbu br. 1408/71. Prije tog datuma, Uredba br. 883/2004 izmijenjena je Uredbom (EZ) br. 988/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. (SL 2009., L 284, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5. svezak 2., str. 213.; u daljnjem tekstu: Uredba br. 883/2004, kako je izmijenjena 2009.). Ona je također izmijenjena i Uredbom (EU) br. 465/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. (SL 2012., L 149, str. 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 6., str. 328.; u daljnjem tekstu: Uredba br. 883/2004, kako je izmijenjena 2012.), koja je stupila na snagu 28. lipnja 2012. Uredba br. 883/2004 primjenjiva je na ovaj predmet u tim dvjema verzijama jer se odnosi na odbijanje plaćanja premija osiguranja za razdoblje od 25. siječnja 2008. do 25. siječnja 2013.

10

Uvodna izjava 18.b Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena 2012., glasi kako slijedi:

„U Prilogu III. Uredbi Vijeća (EEZ) br. 3922/91 od 16. prosinca 1991. o usklađivanju tehničkih zahtjeva i upravnih postupaka u području civilnog zrakoplovstva [(SL 1991., L 373, str. 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 25., str. 23.)], koncept ,domaće baze' za članove letačke i kabinske posade definiran je kao mjesto koje prijevoznik imenuje za člana posade i iz kojega član posade obično započinje i na kojem završava trajanje dužnosti ili seriju trajanja dužnosti i gdje, u normalnim okolnostima, prijevoznik nije odgovoran za smještaj dotičnog člana posade. Kako bi se omogućila primjena glave II. ove Uredbe za članove letačke i kabinske posade, opravdano je koristiti koncept ,domaće baze' kao kriterij za određivanje primjenljivog zakonodavstva za članove letačke i kabinske posade. Međutim, primjenljivo zakonodavstvo za članove letačke i kabinske posade treba ostati stabilno, a načelo domaće baze ne smije dovesti do čestih promjena primjenljivog zakonodavstva zbog rasporeda rada industrije ili sezonske potražnje.”

11

Glava II. Uredbe br. 883/2004 u tim dvjema verzijama, naslovljena „Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje”, sadržava članke 11. do 16. U toj su glavi preuzete odredbe glave II. Uredbe br. 1408/71.

12

Članak 11. Uredbe 883/2004, kako je izmijenjena 2009., sadržava četiri stavka, od kojih prvi i treći propisuju:

„1.   Na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba, primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To se zakonodavstvo određuje u skladu s ovom glavom.

[…]

3.   Podložno člancima od 12. do 16.:

[…]”

13

Uredba br. 465/2012 dodala je tom članku 11. stavak 5. koji predviđa da se „[d]jelatnost u svojstvu člana letačke ili kabinske posade koji obavlja usluge opsluživanja putnika ili usluge u vezi s teretom […] smatra djelatnošću koja se obavlja u državi članici u kojoj se nalazi domaća baza kako je definirana u Prilogu III. Uredbi (EEZ) br. 3922/91”.

14

Članak 13. Uredbe br. 883/2004 u dvjema njezinim verzijama, naslovljen „Obavljanje djelatnosti u dvije ili više država članica”, u stavku 1. točki (a) u bitnome predviđa da se na osobu koja inače obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih, primjenjuje zakonodavstvo države članice boravišta ako obavlja znatan dio svoje djelatnosti u toj državi članici. Članak 13. stavak 1. točka (b) pak predviđa da se na tu osobu, ako ona ne obavlja znatan dio svoje djelatnosti u državi članici boravišta, primjenjuje zakonodavstvo države članice u kojoj se nalazi registrirano sjedište ili mjesto poslovanja poduzeća ili poslodavca.

15

Članak 16. stavak 1. Uredbe br. 883/2004 u dvjema njezinim verzijama preuzima sadržaj članka 17. Uredbe br. 1408/71.

16

Članak 71. i članak 76. stavak 6. te uredbe, u dvjema njezinim verzijama, u biti odgovaraju članku 80. i članku 84.a stavku 3. Uredbe br. 1408/71.

17

Članak 87. stavak 8. navedene uredbe, u dvjema njezinim verzijama, glasi kako slijedi:

„Ako se, kao posljedica ove Uredbe, na osobu primjenjuje zakonodavstvo države članice koja nije država određena sukladno glavi II. Uredbe (EEZ) br. 1408/71, to se zakonodavstvo nastavlja primjenjivati tako dugo dok ta situacija ostane nepromijenjenom, a u svakom slučaju ne dulje od 10 godina od datuma početka primjene ove Uredbe, osim ako navedena osoba ne zatraži primjenu zakonodavstva čija je primjena moguća na temelju ove Uredbe. Zahtjev se podnosi u roku od tri mjeseca od dana početka primjene ove Uredbe nadležnoj ustanovi države članice čije se zakonodavstvo primjenjuje na temelju ove Uredbe, ako se na navedenu osobu treba primjenjivati zakonodavstvo te države članice od dana početka primjene ove Uredbe. Ako se zahtjev podnese nakon naznačenog vremenskog roka, promjena zakonodavstva koje se primjenjuje odvija se na prvi dan sljedećeg mjeseca.”

18

Uredba Vijeća (EEZ) br. 574/72 od 21. ožujka 1972. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe br. 1408/71, u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom br. 118/97 (SL 1997., L 28, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 7.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 647/2005 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. travnja 2005. (SL 2005., L 117, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 108.), sadržava članak 12.a, naslovljen „Pravila koja se primjenjuju na osobe navedene u članku 14. [točkama] 2. i 3., članku 14.a [točkama] 2. do 4. i članku 14.c Uredbe [br. 1408/71], koje su uobičajeno zaposlene ili samozaposlene na području dvije ili više država članica”, čiji je stavak 1.a glasio:

„Ako, sukladno članku 14. [točki] 2. [podtočki] (a) Uredbe [br. 1408/71], osoba koja je član osoblja međunarodnog prijevozničkog poduzeća te putuje ili leti, podliježe zakonodavstvu države članice na čijem je području registrirano sjedište ili mjesto poslovanja poduzeća ili podružnice ili stalnog predstavništva koje ga zapošljava ili ako ondje boravi ili je u njoj veći dio vremena zaposlen, institucija koju je odredilo nadležno tijelo te države članice izdaje osobi na koju se to odnosi potvrdu u kojoj se navodi da ona podliježe njezinom zakonodavstvu.”

19

Uredba (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe br. 883/2004 (SL 2009., L 284., str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 171.), stavila je izvan snage i zamijenila, počevši od 1. svibnja 2010., Uredbu br. 574/72 u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom br. 118/97, kako je izmijenjena Uredbom br. 647/2005.

20

Članak 5. Uredbe br. 987/2009 predviđa:

„1.   Ustanove drugih država članica prihvaćaju dokumente koje je izdala ustanova države članice, kojima se potvrđuje položaj neke osobe za potrebe primjene osnovne uredbe i provedbene uredbe te popratne dokaze na temelju kojih su ti dokumenti izdani[,] sve dok ih država članica u kojoj su izdani ne ukine ili proglasi nevažećima.

2.   Ako postoji dvojba o valjanosti dokumenta ili točnosti činjenica na kojima se temelje u njemu sadržani podaci, ustanova države članice koja zaprimi dokument zahtijeva potrebna razjašnjenja od ustanove koja ga je izdala, a, kad je primjereno, i stavljanje izvan snage tog dokumenta. Ustanova koja je izdala dokument ponovno ispituje razloge za izdavanje dokumenta te ga prema potrebi povlači.

3.   U skladu s odredbama stavka 2., ako postoji dvojba o podacima koje je dostavila dotična osoba, valjanosti dokumenta ili popratnih dokaza ili točnosti činjenica na kojima se temelje u njima sadržani podaci, ustanova mjesta privremenog boravišta ili boravišta, ako je to moguće, pristupa potrebnoj provjeri tih informacija ili dokumenta na zahtjev nadležne ustanove.

4.   Ako dotične ustanove ne postignu dogovor, nadležna tijela mogu sa spornim pitanjem izaći pred Administrativnu komisiju najranije mjesec dana nakon datuma na koji je ustanova koja je primila dokument podnijela svoj zahtjev. Administrativna komisija nastoji pomiriti stavove u roku od šest mjeseci od datuma na koji je pitanje pred nju izneseno.”

21

U skladu s člankom 14. stavkom 8. te uredbe:

„Za potrebe primjene članka 13. stavaka 1. i 2. Uredbe [br. 883/2004], ‚znatan dio djelatnosti zaposlene ili samozaposlene osobe’ koja se obavlja u državi članici označava količinski značajan dio svih djelatnosti zaposlene osobe ili samozaposlene osobe, s time da to ne mora nužno biti glavni dio tih djelatnosti.

Kako bi se odredilo obavlja li se znatan dio djelatnosti u državi članici, u obzir se uzimaju sljedeći okvirni kriteriji:

Ako je u okviru opće ocjene utvrđeno da je udio u odnosu na prethodno spomenute kriterije manji od 25 %, to je pokazatelj da se u određenoj državi članici ne obavlja znatan dio djelatnosti.”

22

Odjeljak 5. poglavlja II. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.), koji se sastoji od članaka 18. do 21. te uredbe, propisuje pravila o nadležnosti u sporovima koji se odnose na pojedinačne ugovore o zapošljavanju.

23

Članak 18. stavak 1. navedene uredbe glasi ovako:

„U stvarima koj[e] se odnose na pojedinačne ugovore o zapošljavanju, nadležnost se utvrđuje prema odredbama ovog odjeljka, ne dovodeći u pitanje odredbe članka 4. i članka 5. točke 5.”

24

Članak 19. iste uredbe propisuje:

„Poslodavac s domicilom u državi članici može biti tužen:

25

Regio decreto legge, n. 1827 convertito con modificazioni dalla L. 6 aprile 1936, n. 1155 – Perfezionamento e coordinamento legislativo della previdenza sociale (Kraljevska uredba sa zakonskom snagom br. 1827 – pretvorena, uz izmjene, u Zakon br. 1155 od 6. travnja 1936. – o poboljšanju i koordinaciji sustava socijalne sigurnosti) od 4. listopada 1935. (Gazzetta Ufficiale del Regno d’Italia br. 147 od 26. lipnja 1936.), u članku 37. predviđa da su invalidsko i starosno osiguranje, osiguranje u slučaju tuberkuloze i nesvojevoljne nezaposlenosti – podložno isključenjima koje ta uredba predviđa – obvezna za osobe obaju spolova i bilo koje nacionalnosti koje su navršile 15 godina i nisu starije od 65 godina te koje obavljaju nesamostalan rad za koji primaju naknadu.

26

Članak 4. Decreta del Presidente della Repubblica, n. 1124 – Testo unico delle disposizioni per l’assicurazione obbligatoria contro gli infortuni sul lavoro e le malattie professionali (Uredba Predsjednika Republike br. 1124 – Jedinstveni tekst odredbi za obvezno osiguranje od ozljeda na radu i profesionalnih bolesti) od 30. lipnja 1965. (GURI br. 257 od 13. listopada 1965.) navodi da su tim osiguranjem obuhvaćene osobe koje trajno ili privremeno za naknadu bilo kojeg oblika obavljaju fizički rad kao zaposlenici i prema uputama drugih, ili osobe koje ispunjavaju te uvjete nadgledajući rad drugih osoba, a da sam rad neposredno ne obavljaju.

27

Nakon provedene inspekcije INPS je smatrao da je 219 radnika društva Ryanair raspoređenih u zračnu luku Orio al Serio u Bergamu, zaposleno na talijanskom državnom području te da moraju, primjenom talijanskog prava i članka 13. Uredbe br. 1408/71, biti osigurani kod INPS‑a za razdoblje od lipnja 2006. do veljače 2010.

28

INAIL je također smatrao da su na temelju talijanskog prava isti radnici u razdoblju od 25. siječnja 2008. do 25. siječnja 2013. morali biti osigurani kod INAIL‑a za rizike povezane s radom na tlu jer su, prema mišljenju tog zavoda, imali poveznicu s domaćom bazom društva Ryanair u zračnoj luci Orio al Serio.

29

INPS i INAIL zatražili su stoga od društva Ryanair plaćanje doprinosa za socijalnu sigurnost i premija osiguranja koji se odnose na ta razdoblja (u daljnjem tekstu: predmetna razdoblja), što je potonje društvo osporavalo pred talijanskim sudovima.

30

Tribunale di Bergamo (Sud u Bergamu, Italija) i Corte d’appello di Brescia (Žalbeni sud u Brescii, Italija) odbili su zahtjeve INPS‑a i INAIL‑a kao neosnovane jer su ocijenili da se na radnike društva Ryanair u tim razdobljima primjenjivalo irsko zakonodavstvo.

31

Ti su sudovi prihvatili potvrde E101 koje je izdala irska nadležna ustanova, kojima se potvrđuje da se irsko zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti primjenjuje na radnike koji su u njima navedeni, a koje im je društvo Ryanair nepravodobno podnijelo.

32

Sud pred kojim je pokrenut žalbeni postupak potvrdio je da su potvrde E101, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, obvezujuće za nacionalne sudove, te je iz toga zaključio da se na radnike društva Ryanair na koje se odnose potvrde E101, koje je podnijelo društvo Ryanair, tijekom predmetnih razdoblja primjenjivalo irsko zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti. Međutim, taj je sud, nakon što je razmotrio te potvrde, utvrdio da one nisu bile numerirane ni razvrstane na razumljiv ili uredan način, da postoji 321 potvrda, dakle da su neke od njih vjerojatno duplikati, i da ne obuhvaćaju svih 219 radnika društva Ryanair raspoređenih u zračnu luku Orio al Serio tijekom cjelokupnog trajanja predmetnih razdoblja. Iz toga je zaključio da u odnosu na radnike za koje nije dokazano postojanje potvrde E101 valja utvrditi primjenjivo zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti na temelju Uredbe br. 1408/71.

33

Navedeni je sud u tom pogledu istaknuo da je 219 radnika društva Ryanair raspoređenih u zračnu luku Orio al Serio radilo na temelju irskog ugovora o radu, na koji se u praksi primjenjuju smjernice koje dolaze iz Irske, da su ti radnici na talijanskom državnom području dnevno radili 45 minuta, a da su se preostalo radno vrijeme nalazili u zrakoplovima registriranima u Irskoj. Taj je sud smatrao da društvo Ryanair na talijanskom državnom području nema podružnicu ili stalno predstavništvo te je iz toga zaključio da se na temelju Uredbe br. 1408/71 ne primjenjuje talijansko zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti.

34

Što se tiče razdoblja koje slijedi nakon onoga tijekom kojeg je ta uredba bila primjenjiva, sud pred kojim je pokrenut žalbeni postupak smatrao je da ne raspolaže činjeničnim elementima potrebnima za primjenu kriterija predviđenih uredbama br. 883/2004 i br. 987/2009 i da, u svakom slučaju, nova poveznica koja se odnosi na „domaću bazu”, predviđena Uredbom br. 883/2004 kako je izmijenjena 2012., nije primjenjiva ratione temporis. Iz toga je zaključio da se tijekom tog razdoblja na one od 219 radnika društva Ryanair koji nisu bili obuhvaćeni potvrdom E101 primjenjivalo irsko zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti.

35

INPS i INAIL podnijeli su žalbe u kasacijskom postupku sudu koji je uputio zahtjev, Corteu suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija).

36

Iako potonji sud priznaje obvezujući karakter potvrda E101 koje je podnijelo društvo Ryanair, on ipak ocjenjuje da je, s obzirom na to da je sud pred kojim je pokrenut žalbeni postupak, na temelju svoje ocjene činjenica, koju sud koji je uputio zahtjev ne može dovesti u pitanje, zaključio da potvrde E101 koje je podnijelo društvo Ryanair u stvarnosti ne pokrivaju svih 219 zaposlenika društva Ryanair raspoređenih u zračnu luku Orio al Serio tijekom cjelokupnog trajanja predmetnih razdoblja, potrebno u cilju rješavanja sporova iz glavnih postupaka utvrditi primjenjivo zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti, u skladu s Uredbom br. 1408/71.

37

Sud koji je uputio zahtjev se konkretno pita treba li to zakonodavstvo odrediti na temelju članka 14. točke 2. podtočke (a) alineje i. ili članka 14. točke 2. podtočke (a) alineje ii. Uredbe br. 1408/71.

38

U tom pogledu ističe da je Sud u presudama od 14. rujna 2017., Nogueira i dr. (C‑168/16 i C‑169/16, EU:C:2017:688) i od 2. travnja 2020., CRPNPAC i Vueling Airlines (C‑370/17 i C‑37/18, EU:C:2020:260, t. 54. do 59.), pružio korisne smjernice za ocjenu je li članak 14. točka 2. podtočka (a) alineja i. Uredbe br. 1408/71 primjenjiv u ovom slučaju.

39

Nasuprot tomu, sud koji je uputio zahtjev dvoji o tumačenju pojma „osoba uglavnom zaposlena na državnom području države članice u kojoj boravi” u smislu članka 14. točke 2. podtočke (a) alineje ii. navedene uredbe, kada je riječ o letačkom osoblju. On se konkretno pita treba li taj pojam tumačiti slično kao što Sud tumači pojam „[mjesto gdje] zaposlenik obično obavlja posao” iz članka 19. točke 2. podtočke (a) Uredbe br. 44/2001., među ostalim u presudi od 14. rujna 2017., Nogueira i dr. (C‑168/16 i C‑169/16, EU:C:2017:688, t. 57.), koja se odnosila na radnike zaposlene kao letačko osoblje zračnog prijevoznika ili radnike koji su mu stavljeni na raspolaganje i u kojoj je Sud presudio da taj pojam treba široko tumačiti (vidjeti, po analogiji, presudu od 12. rujna 2013., Schlecker, C‑64/12, EU:C:2013:551, t. 31. i navedenu sudsku praksu) u dijelu u kojem se on odnosi na mjesto gdje radnik uglavnom ispunjava, ili iz kojeg ispunjava, svoje obveze prema poslodavcu.

40

U tim je okolnostima Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Može li se izraz ,osoba uglavnom zaposlena na državnom području države članice u kojoj boravi' iz članka 14. točke 2. podtočke (a) alineje ii. [Uredbe br. 1408/71] tumačiti slično kao što se tumači izraz koji se (u području pravosudne suradnje u građanskim stvarima, sudske nadležnosti te nadležnosti u području pojedinačnih ugovora o radu) u članku 19. točki 2. podtočki (a) [Uredbe br. 44/2001] definira kao ,mjest[o] u kojemu zaposlenik obično obavlja posao', također u području zrakoplovstva i u slučajevima letačkog osoblja [(Uredba br. 3922/91)], kao što se to navodi [u presudi od 14. rujna 2017., Nogueira i dr. (C‑168/16 i C‑169/16, EU:C:2017:688)]?”

41

Društvo Ryanair i Irska tvrde da predmetni zahtjev za prethodnu odluku nije dopušten. Prema njihovu mišljenju, potvrde E101 koje je podnijelo društvo Ryanair, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, obvezujuće su za nacionalne sudove, tako da ni sud pred kojim je pokrenut žalbeni postupak ni sud koji je uputio zahtjev nisu nadležni, na temelju Uredbe br. 1408/71, za određivanje zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti koje se primjenjuje na 219 radnika društva Ryanair raspoređenih u zračnu luku Orio al Serio.

42

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je u okviru postupka ustanovljenog člankom 267. UFEU‑a isključivo na nacionalnom sudu pred kojim je pokrenut postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da ocijeni, uvažavajući posebnosti predmeta, nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno obvezan donijeti odluku (presuda od 12. listopada 2016., Ranks i Vasiļevičs, C‑166/15, EU:C:2016:762, t. 21. i navedena sudska praksa).

43

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću, čiju točnost Sud nije dužan provjeravati, uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 12. listopada 2016., Ranks i Vasiļevičs, C‑166/15, EU:C:2016:762, t. 22. i navedena sudska praksa).

44

U ovom predmetu iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da je sud pred kojim je pokrenut žalbeni postupak izričito uputio na ustaljenu sudsku praksu Suda prema kojoj su potvrde E101 obvezujuće za nacionalne sudove, nakon čega je razmotrio potvrde E101 koje mu je podnijelo društvo Ryanair i zaključio da nije utvrđeno da one obuhvaćaju svih 219 radnika društva Ryanair raspoređenih u zračnu luku Orio al Serio tijekom cjelokupnog trajanja predmetnih razdoblja. Stoga je navedeni sud ocijenio da je potrebno odrediti primjenjivo zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti na temelju Uredbe br. 1408/71 za one radnike za koje nije utvrđeno postojanje potvrde E101.

45

Stoga se glavni postupci odnose na pitanje koje je zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti primjenjivo tijekom predmetnih razdoblja na radnike društva Ryanair koji su raspoređeni u zračnu luku Orio al Serio, a nisu obuhvaćeni potvrdama E101 koje je to društvo podnijelo (u daljnjem tekstu: predmetni radnici).

46

Prema tome, zahtjev za prethodnu odluku je dopušten.

47

Uvodno valja utvrditi da, iako je sud koji je uputio zahtjev formalno ograničio svoje pitanje na tumačenje pojma „osoba uglavnom zaposlena na državnom području države članice u kojoj boravi” iz članka 14. točke 2. podtočke (a) alineje ii. Uredbe br. 1408/71, takva okolnost ne sprečava Sud da mu pruži sve elemente tumačenja prava Unije koji mu mogu biti korisni za donošenje odluke u predmetu koji se pred njim vodi, bez obzira na to je li se taj sud u tekstu svojeg pitanja na njih pozvao.

48

U tom je pogledu naime na Sudu da iz svih elemenata koje mu je dostavio sud koji je uputio zahtjev, a posebno iz obrazloženja odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, izdvoji elemente prava Unije koji zahtijevaju tumačenje, uzimajući u obzir predmet spora (presuda od 8. srpnja 2021., Staatsanwaltschaft Köln i Bundesamt für Güterverkehr, C‑937/19, EU:C:2021:555, t. 23. i navedena sudska praksa).

49

U ovom predmetu iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se glavni postupci odnose na određivanje zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti koje je tijekom predmetnih razdoblja bilo primjenjivo na predmetne radnike. Međutim, iako je tijekom cijelog razdoblja relevantnog u sporu između INPS‑a i društva Ryanair, od lipnja 2006. do veljače 2010., Uredba br. 1408/71 bila doista na snazi, to nije slučaj u pogledu relevantnog razdoblja u sporu između INAIL‑a i društva Ryanair, odnosno od 25. siječnja 2008. do 25. siječnja 2013. Naime, Uredba br. 1408/71 stavljena je izvan snage i zamijenjena od 1. svibnja 2010. Uredbom br. 883/2004. Prema tome, u svrhu određivanja zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti koje se primjenjuje u ovom slučaju, valja se osloniti ne samo na Uredbu br. 1408/71, na koju upućuje sud koji je uputio zahtjev, nego i na Uredbu br. 883/2004, u dvjema njezinim verzijama.

50

Stoga postavljeno pitanje valja razumjeti tako da se u biti odnosi na utvrđivanje zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti koje je, u skladu s relevantnim odredbama Uredbe br. 1408/71 i Uredbe br. 883/2004, u dvjema njezinim verzijama, primjenjivo na članove letačkog osoblja zračnog prijevoznika sa sjedištem u državi članici koji nisu obuhvaćeni potvrdama E101, a koji 45 minuta dnevno rade u prostoru za prihvat posade, pod nazivom crew room, kojim navedeni zračni prijevoznik raspolaže na državnom području druge države u kojoj boravi to letačko osoblje, a preostali dio radnog vremena se nalaze u zrakoplovima tog zračnog prijevoznika.

51

Kao prvo, valja istaknuti da, što se tiče Uredbe br. 1408/71, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da sud koji je uputio zahtjev pita treba li se zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti, primjenjivo u glavnim postupcima, odrediti na temelju članka 14. točke 2. podtočke (a) alineje i. te uredbe ili na temelju članka 14. točke 2. podtočke (a) alineje ii. navedene uredbe.

52

Valja podsjetiti na to da te odredbe, koje predstavljaju odstupanje od načela predviđenog u članku 14. točki 2. podtočki (a) Uredbe br. 1408/71, prema kojem se na osobu koja je član putujućeg ili letačkog osoblja u poduzeću koje, za najam ili naknadu ili za vlastiti račun, pruža međunarodne prijevozne usluge za putnike ili robu željeznicom, cestom, zrakom ili unutarnjim plovnim putovima i ima registrirano sjedište ili mjesto poslovanja na državnom području države članice, primjenjuje zakonodavstvo te druge države, predviđaju zasebna pravila koja se međusobno isključuju. Naime, samo ako se relevantno zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti ne može utvrditi na temelju članka 14. točke 2. podtočke (a) alineje i. navedene uredbe, valja primijeniti članak 14. točku 2. podtočku (a) alineju ii. iste uredbe.

53

Prema članku 14. točki 2. podtočki (a) alineji i. Uredbe br. 1408/71, osoba koja je član letačkog osoblja zračnog prijevoznika koji obavlja međunarodne letove i koju zapošljava podružnica ili stalno predstavništvo koje taj prijevoznik ima na državnom području države članice različite od one u kojoj ima sjedište, podliježe zakonodavstvu države članice na čijem se državnom području ta podružnica odnosno to stalno predstavništvo nalazi.

54

Za potrebe primjene te odredbe moraju biti ispunjena dva kumulativna uvjeta, to jest, s jedne strane, da dotični zračni prijevoznik ima podružnicu ili stalno predstavništvo u državi članici različitoj od one u kojoj ima sjedište i, s druge strane, da dotičnu osobu zapošljava taj subjekt (presuda od 2. travnja 2020., CRPNPAC i Vueling Airlines, C‑370/17 i C‑37/18, EU:C:2020:260, t. 55.).

55

Kad je riječ o prvom uvjetu, Sud je istaknuo da pojmovi „podružnica” i „stalno predstavništvo” nisu definirani Uredbom br. 1408/71, u kojoj se, u tom pogledu, ne upućuje ni na pravo država članica te ih stoga treba autonomno tumačiti. Tako ih, poput istovjetnih ili sličnih pojmova iz drugih odredbi prava Unije, treba razumjeti kao oblik sekundarnog poslovnog nastana koji obilježava stalnost i kontinuitet i koji je namijenjen obavljanju stvarne gospodarske djelatnosti te u tu svrhu raspolaže organiziranim materijalnim sredstvima i ljudskim potencijalima kao i određenom autonomijom u odnosu na glavni poslovni nastan (presuda od 2. travnja 2020., CRPNPAC i Vueling Airlines, C‑370/17 i C‑37/18, EU:C:2020:260, t. 56.).

56

Kad je riječ o drugom uvjetu, Sud je naglasio da radni odnos letačkog osoblja zračnog prijevoznika ima značajnu poveznicu s mjestom iz kojeg to osoblje uglavnom ispunjava svoje obveze prema poslodavcu. To mjesto odgovara mjestu iz kojeg navedeno osoblje obavlja svoje zadaće u vezi s prijevozom, mjesto u koje se vraća nakon obavljanja svojih zadaća, u kojem prima upute o svojim zadaćama i organizira svoj posao kao i mjesto u kojem se nalaze sredstva za rad, koje se može preklapati s njegovom domaćom bazom (presuda od 2. travnja 2020., CRPNPAC i Vueling Airlines, C‑370/17 i C‑37/18, EU:C:2020:260, t. 57.). Sud je prema tome smatrao da se mjesto na kojem letačko osoblje radi može kvalificirati kao podružnica ili stalno predstavništvo u smislu članka 14. točke 2. podtočke (a) alineje i. Uredbe br. 1408/71, ako ono odgovara mjestu iz kojeg to osoblje uglavnom ispunjava svoje obveze prema poslodavcu (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 2020., CRPNPAC i Vueling Airlines, C‑370/17 i C‑37/18, EU:C:2020:260, t. 58.).

57

Sud se tako oslonio na sudsku praksu koja se odnosi na utvrđivanje mjerodavnog prava u području pojedinačnih ugovora o radu u smislu članka 19. točke 2. podtočke (a) Uredbe br. 44/2001, osobito na presudu od 14. rujna 2017., Nogueira i dr. (C‑168/16 i C‑169/16, EU:C:2017:688). U tom pogledu, kako bi se utvrdilo mjesto iz kojeg član osoblja uglavnom ispunjava svoje obaveze prema poslodavcu, valja pribjeći skupu indicija koji uzima u obzir sve elemente koji obilježavaju djelatnost radnika i koji omogućuju, među ostalim, da se ustanovi u kojoj se državi članici nalazi mjesto iz kojeg radnik obavlja svoje zadaće prijevoza, mjesto u koje se vraća nakon svojih zadaća, gdje prima upute o svojim zadaćama i organizira svoj posao, kao i mjesto gdje se nalaze sredstva za rad (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 2020., CRPNPAC i Vueling Airlines, C‑370/17 i C‑37/18, EU:C:2020:260, t. 57.).

58

U konkretnom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je tijekom predmetnih razdoblja društvo Ryanair u zračnoj luci Orio al Serio imalo prostor namijenjen prihvatu posade koji je služio upravljanju i organiziranju rotacije poslova svojeg osoblja; taj je prostor bio opremljen računalima, telefonima, telefaksima i policama za pohranu dokumenata koji se odnose na osoblje i letove; njime se koristilo cjelokupno osoblje društva Ryanair za djelatnosti koje prethode i slijede nakon svake rotacije (check in i check out radi ulaznog i izlaznog prijavljivanja, operativnog informiranja i sastavljanja završnog zapisnika) te komunikaciju s osobljem koje se nalazi u sjedištu društva Ryanair u Dublinu (Irska). Osoblje privremeno nesposobno za let trebalo je obavljati svoju službu u spomenutom prostoru. Osoba odgovorna za prisutno osoblje i osoblje koje je dostupno u zračnoj luci, koja je koordinirala posade, nadzirala je, sa svojeg radnog mjesta u tom istom prostoru, osoblje koje radi u zračnoj luci te je u slučaju potrebe pozivala rezervno osoblje koje je bilo dostupno na svojoj kućnoj adresi. Naposljetku, osoblje društva Ryanair nije smjelo stanovati više od jednog sata udaljenosti od navedenog prostora.

59

S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da prostor za prihvat posade društva Ryanair, smješten u zračnoj luci Orio al Serio, predstavlja podružnicu ili stalno predstavništvo u smislu članka 14. točke 2. podtočke (a) alineje i. Uredbe br. 1408/71, u kojem su predmetni radnici bili zaposleni tijekom predmetnih razdoblja, tako da se na predmetne radnike, u skladu s tom odredbom, primjenjivalo talijansko zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti tijekom dijela tih razdoblja u kojima je ta uredba bila na snazi.

60

Stoga, valja utvrditi da se relevantno zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti može odrediti na temelju članka 14. točke 2. podtočke (a) alineje i. Uredbe br. 1408/71 i da stoga nije potrebno primijeniti članak 14. točku 2. podtočku (a) alineju ii. navedene uredbe.

61

Kao drugo, što se tiče Uredbe br. 883/2004, valja istaknuti da ona, kako je izmijenjena 2009., nije predviđala, za razliku od Uredbe br. 1408/71, posebna kolizijska pravila za letačko osoblje.

62

Nasuprot tomu, članak 13. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 883/2004, u dvjema njezinim verzijama, postavlja načelo prema kojem se na osobu koja inače obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih primjenjuje zakonodavstvo države članice boravišta ako obavlja znatan dio svoje djelatnosti u toj državi članici.

63

Članak 14. stavak 8. Uredbe br. 987/2009 pojašnjava da za potrebe primjene članka 13. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 883/2004, u dvjema njezinim verzijama, „znatan dio” djelatnosti zaposlene ili samozaposlene osobe koja se obavlja u državi članici označava količinski značajan dio svih djelatnosti zaposlene ili samozaposlene osobe, s time da to ne mora nužno biti glavni dio tih djelatnosti. Kako bi se utvrdilo obavlja li se znatan dio svih djelatnosti u nekoj državi članici, u slučaju djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe uzima se u obzir radno vrijeme i/ili naknada za rad. Udio u odnosu na te kriterije koji je manji od 25 % pokazatelj je da se u određenoj državi članici ne obavlja znatan dio djelatnosti.

64

U ovom slučaju odluka kojom se upućuje prethodno pitanje ne sadržava informacije o naknadama za rad predmetnih radnika. Što se tiče njihova radnog vremena, sud koji je uputio zahtjev navodi da su tijekom predmetnih razdoblja predmetni radnici boravili u Italiji i da su 45 minuta dnevno radili na području te države članice, konkretnije u prostoru za prihvat posade smještenom u zračnoj luci Orio al Serio, a da su se preostali dio radnog vremena nalazili u zrakoplovima društva Ryanair. Prema tome, uz rezervu utvrđivanja ukupnog dnevnog radnog vremena predmetnih radnika, ne čini se da je barem 25 % radnog vremena tih radnika bilo ostvareno u državi članici njihova boravišta.

65

Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri, na temelju prethodno navedenih kriterija, jesu li tijekom predmetnih razdoblja navedeni radnici obavljali znatan dio svoje djelatnosti u državi članici u kojoj borave, odnosno u Italiji. U slučaju potvrdnog odgovora, treba smatrati da se na njih – u skladu s Uredbom br. 883/2004 kako je izmijenjena 2009. – od 1. svibnja 2010., kada je stupila na snagu navedena uredba, primjenjuje talijansko zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti.

66

U slučaju niječnog odgovora, valja primijeniti članak 13. stavak 1. točku (b) Uredbe br. 883/2004, u dvjema njezinim verzijama, u dijelu u kojem predviđa da se, ako osoba koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema ili više država članica ne obavlja znatan dio svoje djelatnosti u državi članici boravišta, na nju primjenjuje zakonodavstvo države članice u kojoj se nalazi registrirano sjedište ili mjesto poslovanja poduzeća ili poslodavca koji je zapošljava – tako da se, počevši od 1. svibnja 2010., na predmetne radnike načelno primjenjuje irsko zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti.

67

Međutim, važno je napomenuti da u takvom slučaju članak 87. stavak 8. Uredbe br. 883/2004, u dvjema njezinim verzijama, predviđa da se, kada primjena navedene uredbe dovodi do određivanja zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti koje ne odgovara zakonodavstvu primjenjivom na temelju glave II. Uredbe br. 1408/71, na dotičnog radnika nastavlja primjenjivati zakonodavstvo koje se na njega primjenjivalo na temelju Uredbe br. 1408/71, osim ako on ne zatraži da se na njega primijeni zakonodavstvo koje proizlazi iz Uredbe br. 883/2004.

68

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje ne proizlazi da su predmetni radnici podnijeli takve zahtjeve, što je, međutim, na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Ako nijedan zahtjev nije podnesen, treba smatrati da se na predmetne radnike, u skladu s člankom 87. stavkom 8. Uredbe br. 883/2004, nakon 1. svibnja 2010. i dalje primjenjivalo talijansko zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti.

69

Kao treće, važno je istaknuti da Uredba br. 883/2004, kako je izmijenjena 2012., sadržava u svojem članku 11. stavku 5. novo kolizijsko pravilo prema kojem se djelatnost u svojstvu člana letačke ili kabinske posade koji obavlja usluge prijevoza putnika ili tereta smatra djelatnošću koja se obavlja u državi članici u kojoj se nalazi domaća baza kako je definirana u Prilogu III. Uredbi br. 3922/91.

70

U skladu s navedenim prilogom, domaća baza definira se kao mjesto koje je prijevoznik odredio za člana posade, iz kojega član posade obično započinje i na kojem završava trajanje dužnosti ili seriju trajanja dužnosti i gdje, u normalnim okolnostima, prijevoznik nije odgovoran za smještaj dotičnog člana posade.

71

S obzirom na podatke koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, a koji se odnose na prostor za prihvat posade društva Ryanair smješten u zračnoj luci Orio al Serio, a osobito na okolnost da su predmetni radnici tamo započinjali i završavali svoj radni dan te da su morali stanovati najviše jedan sat udaljenosti od njega, takav prostor treba smatrati „domaćom bazom” u smislu članka 11. stavka 5. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena 2012. Stoga se od 28. lipnja 2012. do 25. siječnja 2013. na predmetne radnike, u skladu s Uredbom br. 883/2004 kako je izmijenjena 2012., primjenjivalo talijansko zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti.

72

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti koje je tijekom predmetnih razdoblja bilo primjenjivo na radnike društva Ryanair raspoređene u zračnu luku Orio al Serio, a nisu obuhvaćeni potvrdama E101 koje je podnijelo društvo Ryanair, jest talijansko zakonodavstvo, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev.

73

Slijedom toga, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 14. točku 2. podtočku (a) alineju i. Uredbe br. 1408/71, članak 13. stavak 1. točku (a) i članak 87. stavak 8. Uredbe br. 883/2004, u dvjema njezinim verzijama, kao i članak 11. stavak 5. Uredbe br. 883/2004 kako je izmijenjena 2012., treba tumačiti na način da zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti koje se primjenjuje na letačko osoblje zračnog prijevoznika sa sjedištem u jednoj državi članici, koje nije obuhvaćeno potvrdama E101, a koje 45 minuta dnevno radi u prostoru za prihvat posade, pod nazivom crew room, kojom navedeni zračni prijevoznik raspolaže na državnom području druge države članice u kojoj boravi to letačko osoblje, a preostali se dio radnog vremena nalazi u zrakoplovima tog zračnog prijevoznika, jest zakonodavstvo potonje države članice.

74

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

Članak 14. točku 2. podtočku (a) alineju i. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom Vijeća (EZ) br. 118/97 od 2. prosinca 1996., kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 631/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004., članak 13. stavak 1. točku (a) i članak 87. stavak 8. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 988/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009., a zatim Uredbom (EU) br. 465/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012., kao i članak 11. stavak 5. Uredbe br. 883/2004, kako je izmijenjena Uredbom br. 465/2012, treba tumačiti na način da zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti koje se primjenjuje na letačko osoblje zračnog prijevoznika sa sjedištem u jednoj državi članici, koje nije obuhvaćeno potvrdama E101, a koje 45 minuta dnevno radi u prostoru za prihvat posade, pod nazivom crew room, kojom navedeni zračni prijevoznik raspolaže na državnom području druge države članice u kojoj boravi to letačko osoblje, a preostali se dio radnog vremena nalazi u zrakoplovima tog zračnog prijevoznika, jest zakonodavstvo potonje države članice.