1.

Člankom 17. stavkom 2. točkom (a) Direktive Vijeća 86/653/EEZ od 18. prosinca 1986. o usklađivanju prava država članica u vezi samozaposlenih trgovačkih zastupnika ( 2 ) utvrđeno je pravo trgovačkog zastupnika da od nalogodavca dobije novčani iznos koji se smatra obeštećenjem nakon raskida ugovora o zastupanju.

2.

U ovom zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio Nejvyšší soud (Vrhovni sud, Češka Republika) postavlja se pitanje tumačenja te odredbe. Konkretnije, riječ je o tumačenju pojma „izgubljena provizija trgovačkog zastupnika” (koju ću nazivati „izgubljena provizija”) iz te odredbe.

3.

U ovom se predmetu postavljaju i neka šira pitanja u vezi s pretpostavkama nastanka prava na odštetu i načinom njezina izračuna prema Direktivi 86/653.

4.

QT je 1. siječnja 1998. sklopio ugovor o zastupanju s pravnim prednikom društva O2 Czech Republic a.s. (u daljnjem tekstu: O2 Czech Republic). Na temelju tog ugovora, QT i O2 Czech Republic imali su status trgovačkog zastupnika odnosno nalogodavca.

5.

Ugovor o zastupanju odnosio se na ponudu i prodaju telekomunikacijskih usluga koje pruža O2 Czech Republic u sustavima NMT 450 i GSM, isporuku i prodaju mobilnih telefona, njihove dodatne opreme i po potrebi drugih proizvoda te pružanje usluga pretplatnicima.

6.

U skladu s ugovorom o zastupanju, QT‑u je plaćena jednokratna provizija za svaki ugovor koji je sklopio u ime O2 Czech Republica. Kao što je to O2 Czech Republic objasnio na raspravi pred Sudom, ako je QT dogovorio sklapanje novog ugovora s kupcem kojeg je već doveo (primjerice produljenje pretplate), za taj bi novi ugovor primio jednokratnu isplatu provizije. Međutim, ako bi O2 Czech Republic s istim kupcem sklopio novi ugovor posredstvom drugog zastupnika, jednokratna provizija platila bi se tom zastupniku. Ako bi O2 Czech Republic s istim kupcem novi ugovor sklopio izravno, ne bi se plaćala provizija.

7.

Dana 31. ožujka 2010. O2 Czech Republic raskinuo je ugovor o zastupanju.

8.

QT je pokrenuo postupak pred Obvodní soudom pro Prahu 4 (Sud gradske četvrti Prag 4, Češka Republika) tražeći od O2 Czech Republica da mu plati 2023799 čeških kruna (oko 80000 eura), uvećano za zatezne kamate, pozivajući se na svoje pravo na odštetu na temelju češkog zakonodavstva kojim se prenosi članak 17. stavak 2. točka (a) Direktive 86/653.

9.

Najprije je Obvodní soud pro Prahu 4 (Sud gradske četvrti Prag 4), prvostupanjski sud, presudom od 14. rujna 2015. djelomično prihvatio QT‑ov zahtjev. Međutim, odlukom od 16. ožujka 2016. Městský soud v Praze (Gradski sud u Pragu, Češka Republika) povodom žalbe koju je podnio O2 Czech Republic ukinuo je navedenu presudu uz obrazloženje da činjenično stanje nije u dovoljnoj mjeri utvrđeno te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

10.

Svojom drugom presudom od 30. siječnja 2019., Obvodní soud pro Prahu 4 (Sud gradske četvrti Prag 4) odbio je QT‑ov zahtjev. Prvostupanjski sud zaključio je da QT nije dokazao da je O2 Czech Republic imao znatne koristi od klijenata koje je QT doveo nakon raskida ugovora o zastupanju. QT je podnio žalbu protiv te presude.

11.

Městský soud v Praze (Gradski sud u Pragu) presudom od 27. studenoga 2019. potvrdio je presudu prvostupanjskog suda kojom je odbijen QT‑ov zahtjev. Žalbeni sud naglasio je da je provizija za posredovanje u sklapanju poslova bila jednokratna i da su sve takve isplate provizije u cijelosti plaćene QT‑u te je utvrdio da QT‑ovi argumenti u pogledu provizija na koje bi hipotetski stekao pravo u trenutku sklapanja sljedećih poslova s postojećim ili novim klijentima ne opravdavaju pravo na odštetu. Prema mišljenju tog suda, iako je QT doveo nove klijente i povećao opseg posla s postojećim klijentima od čega je O2 Czech Republic mogao imati koristi nakon raskida ugovora o zastupanju, O2 Czech Republic je društvu QT već isplatio proviziju za te transakcije na temelju ugovora o zastupanju, tako da plaćanje odštete ne bi bilo pravično.

12.

QT je protiv presude Městský soud v Praze (Gradski sud u Pragu) podnio žalbu Nejvyšší soudu (Vrhovni sud), sudu koji je uputio zahtjev u ovom predmetu.

13.

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da – iako je QT u 2006. i 2007. za O2 Czech Republic osiguravao nove stranke i sklapao daljnje ugovore s postojećim strankama, na primjer za druge proizvode, ili je s njima produljivao ugovor, čak i ako se uzme u obzir najdulje razdoblje pretplatničke obveze koje je tijekom tih godina iznosilo najviše 30 mjeseci – trajanje tih ugovora nije prelazilo 31. ožujka 2010., kada je raskinut ugovor o zastupanju. Što se tiče 2008. i 2009., 431 ugovor trebao je trajati i nakon 31. ožujka 2010., pri čemu je taj broj uključivao 155 novih ugovora, a 276 izmijene postojećih ugovora. Dakle, QT je dokazao da je za O2 Czech Republic osigurao nove stranke i povećao opseg posla s postojećim strankama. Za takve je aktivnosti O2 Czech Republic u cijelosti isplatio QT‑a.

14.

Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da se zakonodavstvo Češke Republike temelji na sustavu odštete jer je u njega prenesena odredba predviđena člankom 17. stavkom 2. Direktive 86/653.

15.

Sud koji je uputio zahtjev također objašnjava, a što je češka vlada ponovila na raspravi pred Sudom, da je u svojoj sudskoj praksi izgubljenu proviziju tumačio kao proviziju na koju zastupnik ima pravo na temelju transakcija koje su već zaključene prije prestanka ugovora o zastupanju.

16.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da se u njemačkoj sudskoj praksi i pravnoj teoriji može pronaći suprotan trend. U njima prevladava mišljenje da izgubljena provizija uključuje proviziju za sklapanje ugovora, koju bi zastupnik inače primio da se odnos s trgovačkim zastupnikom nastavio, na temelju budućih transakcija između nalogodavca i stranaka koje je zastupnik doveo nalogodavcu ili s kojima je zastupnik značajno povećao opseg posla.

17.

Slijedom toga, sud koji je uputio zahtjev pita se kako treba shvatiti pojam izgubljene provizije iz članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653. Smatrajući da je tumačenje te odredbe ključno za odluku o pravu trgovačkog zastupnika na odštetu u ovom slučaju, sud koji je uputio zahtjev, kao sud posljednjeg stupnja, smatrao je da mora uputiti zahtjev u skladu s člankom 267. UFEU‑a.

18.

U tim okolnostima Nejvyšší soud (Vrhovni sud) odlučio je prekinuti glavni postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

„Treba li izraz ‚izgubljena provizija’ u smislu članka 17. stavka 2. točke (a) druge alineje [Direktive 86/653] tumačiti na način da takva provizija uključuje i provizije za sklapanje ugovora koje bi trgovački zastupnik sklopio, da ugovor o zastupanju nije raskinut, sa strankama koje je ta osoba osigurala subjektu kojeg zastupa ili s kojima je značajno povećala opseg posla?

Ako je tako, pod kojim se uvjetima ovaj zaključak odnosi i na takozvane jednokratne provizije za sklapanje ugovora?”

19.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su QT, O2 Czech Republic, češka i njemačka vlada te Europska komisija. Na raspravi održanoj 15. rujna 2022. usmena očitovanja iznijeli su O2 Czech Republic, češka i njemačka vlada te Komisija.

20.

Članak 17. Direktive 86/653 u relevantnom dijelu određuje:

„1.   Države članice poduzimaju neophodne mjere kako bi osigurale da trgovački zastupnik, nakon raskida ugovora o zastupanju, bude obeštećen sukladno stavku 2. ovog članka, odnosno da mu se nadoknadi šteta sukladno stavku 3. ovog članka.

2.   

21.

Članak 669. Zákona č. 513/1991 Sb., obchodní zákoník (Zakon br. 513/1991 o Trgovačkom zakoniku), u verziji primjenjivoj na glavni postupak, kojim se prenosi članak 17. stavak 2. točka (a) Direktive 86/653, glasi:

„(1)   U slučaju raskida ugovora trgovački zastupnik ima pravo na naknadu štete:

22.

Kao što sam istaknula u svojem mišljenju u predmetu Rigall Arteria Management ( 3 ), Direktiva 86/653 poseban je dio zakonodavstva Unije koji uređuje ugovore između dvaju poslovnih subjekata, to jest ugovore o zastupanju sklopljene između trgovačkog zastupnika i nalogodavca koji oboje djeluju kao neovisni poslovni subjekti. Njome se usklađuju određeni aspekti odnosa između trgovačkih zastupnika i nalogodavaca, odnosno preciznije, osnovna uzajamna prava i obveze stranaka (poglavlje II.), naknada trgovačkog zastupnika (poglavlje III.) i sklapanje i raskid ugovora o zastupanju (poglavlje IV.). Članak 17. stavak 2. točka (a) Direktive 86/653 nalazi se u njezinu poglavlju IV. (članci 13. do 20.).

23.

Iako je Sudu podneseno nekoliko zahtjeva za prethodnu odluku u pogledu tumačenja sustava odštete uspostavljenog Direktivom 86/653, ovo je prvi put da je Sud pozvan pojasniti što konkretno obuhvaća pojam izgubljene provizije iz članka 17. stavka 2. točke (a) druge alineje te direktive ( 4 ).

24.

Kao što to proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, pitanja se javljaju zbog pristupa koji je češka sudska praksa zauzela u pogledu nacionalnog zakonodavstva kojim se prenosi članak 17. stavak 2. točka (a) druga alineja Direktive 86/653. U skladu s tom sudskom praksom, izgubljena provizija tumači se tako da isključuje mogućnost da trgovački zastupnik primi odštetu za proviziju za buduće hipotetske transakcije između nalogodavca i stranaka koje je taj zastupnik osigurao ili s kojima je zastupnik značajno povećao opseg posla. Radi jednostavnosti te ću stranke nazivati „baza kupaca koju je stvorio zastupnik”. Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi utvrditi je li takvo tumačenje prihvatljivo s obzirom na Direktivu 86/653 ili je, naprotiv, u taj pojam uključena provizija za buduće hipotetske transakcije.

25.

Ako je provizija za buduće hipotetske transakcije uključena u pojam izgubljene provizije, sud koji je uputio zahtjev suočava se s daljnjim problemom u pogledu jednokratnih isplata provizije kako su ih ugovorile stranke u sporu koji se vodi pred tim sudom. Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev stoga u biti pita postoji li izgubljena provizija ako, kao u ovom slučaju, ugovor o zastupanju predviđa da se zastupnik plaća za svaku transakciju koju je dogovorio ili sklopio za račun nalogodavca.

26.

Ta dva prethodna pitanja mogu se razmotriti zajedno. Oba se u biti mogu svesti na isti problem koji se odnosi na značenje izgubljene provizije pri izračunu iznosa odštete za trgovačkog zastupnika u smislu članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653.

27.

Iako se pitanja izričito odnose na drugu alineju članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653, za razumijevanje pojma izgubljene provizije potrebno je tumačenje cijelog članka 17. stavka 2. točke (a) te direktive.

28.

Kako bih odgovorila na ta pitanja, najprije ću razmotriti nadležnost Suda za odlučivanje o zahtjevu za prethodnu odluku u okolnostima ovog predmeta (A) i dopuštenost zahtjeva (B). Zatim ću analizirati meritum postavljenih pitanja (C), pri čemu ću najprije iznijeti nekoliko uvodnih napomena o prirodi i svrsi odštete u Direktivi 86/653 (C.1) i razlici između pretpostavki nastanka prava na odštetu i načina izračuna odštete zbog izgubljene provizije (C.2), prije nego što se upustim u razmatranje prethodnih pitanja (C.3). Naposljetku ću iznijeti neka razmišljanja o načinu izračuna odštete koji uzima u obzir izgubljenu proviziju (C.4).

29.

U skladu s člankom 1. stavkom 2. Direktive 86/653, ta se direktiva primjenjuje na trgovačke zastupnike čije djelatnosti uključuju, posebice, posredovanje i sklapanje ugovora o „prodaji ili kupnji robe”. Međutim, kao što to proizlazi iz točke 5. ovog mišljenja, čini se da se situacija u glavnom postupku odnosi na ugovor o zastupanju čiji je predmet prodaja robe i usluga. Stoga se javlja pitanje je li Sud nadležan za odlučivanje u prethodnom postupku u ovom predmetu ( 5 ), s obzirom na to da je potvrđeno da se Direktiva 86/653 ne primjenjuje na ugovore o zastupanju čiji je predmet prodaja ili kupnja usluga ( 6 ).

30.

Međutim, kao što je navela njemačka vlada, čini se da se nadležnost Suda da odgovori na pitanja koja su mu upućena u ovom predmetu može utvrditi na temelju sudske prakse koja proizlazi iz presude Dzodzi ( 7 ).

31.

Doista, na temelju te sudske prakse Sud je u više navrata presudio da je, kada se nacionalnim zakonodavstvom kojim se prenosi Direktiva 86/653 usvaja jedinstveno rješenje za sve vrste ugovora o zastupanju, on nadležan za tumačenje te direktive, čak i ako predmet proizlazi iz situacije koja se odnosi na usluge, a ne robu. Utvrđivanje nadležnosti u takvim slučajevima u interesu je pravnog poretka Unije kako bi se spriječile buduće razlike u tumačenju ( 8 ).

32.

Iako se sudska praksa Suda bavila situacijama u kojima se predmetni ugovor o zastupanju odnosio samo na usluge ( 9 ), ne vidim zašto se ne bi mogla primijeniti i na situaciju u kojoj se ugovor o zastupanju odnosi na robu i usluge, kao što je to ovdje slučaj ( 10 ).

33.

Usto, Sud je utvrdio da je ovlašten tumačiti odredbe prava Unije u situacijama koje nisu obuhvaćene područjem primjene tih odredbi kad je nacionalno pravo na izravan i bezuvjetan način te odredbe učinilo primjenjivima na takve situacije kako bi se osiguralo da se u tim situacijama i u istovjetnim situacijama koje su obuhvaćene područjem primjene prava Unije postupa na isti način ( 11 ).

34.

U ovom slučaju iz informacija kojima raspolaže Sud proizlazi da je češki zakonodavac prilikom prenošenja Direktive 86/653 ujednačeno postupao prema ugovorima o zastupanju koji se odnose na robu i usluge. Dakle, čini se da je češko pravo učinilo članak 17. Direktive 86/653 izravno i bezuvjetno primjenjivim na situaciju iz glavnog postupka i da je u interesu pravog poretka Unije da Sud odluči o zahtjevu za prethodnu odluku suda koji je uputio zahtjev.

35.

Stoga smatram da je Sud nadležan donijeti odluku u ovom prethodnom postupku.

36.

Prema argumentima koje je istaknuo O2 Czech Republic, pitanja postavljena u ovom predmetu nedopuštena su jer nisu relevantna za rješavanje spora u glavnom postupku. Prema tvrdnjama O2 Czech Republica u njegovim pisanim i usmenim očitovanjima, s obzirom na to da QT nije mogao dokazati da ima pravo na odštetu, pitanja koja se odnose na pravičnost plaćanja odštete nisu relevantna za rješavanje ovog spora.

37.

Prema mojem mišljenju, te argumente treba odbiti.

38.

Valja podsjetiti na to da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova koja je određena člankom 267. UFEU‑a, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da uzimajući u obzir posebnosti predmeta ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Stoga, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud načelno mora donijeti odluku ( 12 ).

39.

Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o prethodnom pitanju koje je postavio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima kako bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja ( 13 ).

40.

U ovom predmetu, kako je navedeno u točkama 14. do 17. ovog mišljenja, sud koji je uputio zahtjev u tom je zahtjevu propisno izložio ne samo razloge koji su ga naveli na to da od Suda zatraži tumačenje Direktive 86/653 nego i razloge zbog kojih mu je to tumačenje nužno kako bi riješio spor iz glavnog postupka.

41.

Osim toga, kao što to navodi Komisija, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje (vidjeti točku 13. ovog mišljenja) proizlazi da sud koji je uputio zahtjev smatra da nakon raskida ugovora o zastupanju O2 Czech Republica i dalje ima koristi od baze kupaca koju je stvorio QT. Stoga se čini da sud koji je uputio zahtjev smatra da QT ima pravo na odštetu. Međutim, iznos te odštete druga je stvar. Kao što ću dalje objasniti, izgubljena provizija u smislu članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653 dio je izračuna odštete, a ne pretpostavka nastanka prava na odštetu (vidjeti točke 50. do 59. ovog mišljenja).

42.

S obzirom na navedene okolnosti, treba smatrati da traženo tumačenje nije očito nepovezano s činjeničnim stanjem ili svrhom glavnog postupka te da postavljena pitanja nisu hipotetska.

43.

Stoga smatram da je u ovom slučaju zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

44.

Članak 17. stavak 2. točka (a) Direktive 86/653 dio je sustava iz članaka 17. do 19. te direktive kojim se uređuje pravo trgovačkog zastupnika na isplatu odštete ili na naknadu štete nakon raskida ugovora o zastupanju. Taj je sustav jedan od najsloženijih aspekata Direktive 86/653 ( 14 ).

45.

U kontekstu Direktive 86/653, odšteta i naknada štete specifični su pojmovi kojima se, općenito govoreći, određuje visina paušalnog iznosa naknade zastupniku zbog raskida ( 15 ), inspirirana sustavom odštete iz njemačkog prava odnosno sustavom naknade štete iz francuskog prava ( 16 ). Iako sustavi odštete i naknade štete imaju sličnu logiku ( 17 ), između njih postoje razlike u filozofiji i praksi ( 18 ). Članak 17. Direktive 86/653 tako predstavlja kompromis između država članica ( 19 ), dajući im mogućnost izbora između odštete određene prema kriterijima iz članka 17. stavka 2. Direktive 86/653 i odštete u skladu s kriterijima iz njezina članka 17. stavka 3. ( 20 ).

46.

Općenito se smatra da je odšteta iz članka 17. stavka 2. Direktive 86/653 poseban zahtjev za gubitak koji trgovački zastupnik ima u vezi s goodwillom koji je taj zastupnik osigurao nalogodavcu ( 21 ). Taj je goodwill baza kupaca koju je zastupnik stvorio i od koje nalogodavac i dalje ima koristi nakon raskida ugovora o zastupanju.

47.

To je shvaćanje već dugo priznato u određenim nacionalnim pravnim sustavima ( 22 ). To je navedeno i u Komisijinu izvještaju o primjeni članka 17. Direktive 86/653: „Odštetom se naknađuje korist koju nalogodavac i dalje ima od napora koji je uložio zastupnik. Zastupnik pak prima proviziju samo tijekom trajanja ugovora, što najčešće ne odražava vrijednost goodwilla stvorenog za nalogodavca. Iz tog je razloga plaćanje odštete za goodwill ekonomski opravdano.” ( 23 ).

48.

Doista, može se smatrati da je svrha odštete predviđene Direktivom 86/653 povezana sa samom prirodom zastupničkog odnosa, kako proizlazi iz te direktive. Na temelju ugovora o zastupanju, samozaposleni trgovački zastupnik i nalogodavac uspostavljaju dugotrajni odnos u okviru kojeg je glavna zastupnikova zadaća da, djelujući u ime nalogodavca, a ne u vlastito ime, nalogodavcu dovede nove kupce i poveća opseg nalogodavčeva posla s postojećim kupcima ( 24 ). Nalogodavac se koristi uslugama trgovačkog zastupnika kako bi ostvario korist od zastupnikovih strategija, vještina i kontakata pri uvjeravanju kupaca da sklope posao s nalogodavcem ( 25 ).

49.

Tako je svrha odštete, kao što je to objasnio nezavisni odvjetnik M. Poiares Maduro u svojem mišljenju u predmetu Honyvem Informazioni Commerciali ( 26 ), nagraditi zastupnika za njegov dobar učinak jer nalogodavac ima ekonomske koristi koje i dalje postoje nakon raskida ugovora o zastupanju. Istodobno, njome se smanjuje rizik od koristoljubivog nalogodavčeva ponašanja koje se očituje u raskidu ugovora o zastupanju čim se razvije poslovni odnos između nalogodavca i stranaka koje je zastupnik doveo, kako bi izbjegao obvezu plaćanja zastupniku provizije za poslove čijem je sklapanju pridonio zastupnik.

50.

Na temelju izraza „ako i u mjeri u kojoj” iz članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653 smatra se da se tom odredbom utvrđuju pretpostavke dodjele odštete kao i elementi potrebni za njezin izračun ( 27 ).

51.

U prvoj alineji članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653 navodi se da trgovački zastupnik ima pravo na odštetu ako je nalogodavcu osigurao nove stranke ili je u značajnoj mjeri povećao opseg posla s postojećim strankama te nalogodavac nastavlja ostvarivati značajnu korist od poslovanja s takvim strankama. U drugoj alineji članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653 propisuje se da plaćanje odštete mora biti pravično uzmu li se u obzir sve okolnosti, a posebno izgubljena provizija trgovačkog zastupnika od poslovanja s takvim strankama.

52.

Čini mi se da, iako članak 17. stavak 2. točka (a) Direktive 86/653 ne razlikuje jasno pretpostavke nastanka prava na odštetu i način izračuna iznosa odštete, on sadržava pravila o oboje.

53.

Prva alineja članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653 odnosi se na pretpostavke nastanka prava na odštetu. One su kumulativne i zahtijevaju, kao prvo, da je zastupnik nalogodavcu osigurao nove stranke ili je u značajnoj mjeri povećao opseg posla s postojećim strankama te, kao drugo, da nalogodavac nastavlja ostvarivati znatnu korist od poslovanja s takvim strankama ( 28 ).

54.

Druga alineja članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653 odnosi se na izračun iznosa odštete na koju zastupnik ima pravo, odnosno njome se želi osigurati da je „plaćanje odštete” pravično, uzimajući u obzir sve okolnosti, uključujući izgubljenu proviziju.

55.

Izgubljena provizija u smislu druge alineje članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653 stoga nije pretpostavka prava na odštetu, nego element načina izračuna te odštete.

56.

Pretpostavke prava na odštetu usklađene su temeljem prava Unije ( 29 ).

57.

U skladu s prvom alinejom članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653, kako bi se utvrdilo ima li zastupnik pravo na odštetu, nacionalni sud mora provesti kvalitativnu (za razliku od kvantitativne) ocjenu, uzimajući u obzir je li zastupnik nalogodavcu osigurao nove stranke ili je osjetno povećao opseg poslovanja s postojećim strankama i nastavlja li nalogodavac ostvarivati znatnu korist od poslovanja s tim strankama. Kako bi se zaključilo da je pravo na odštetu nastalo, nije nužno izračunati broj novih stranaka koje je zastupnik osigurao niti točnu vrijednost koristi koje nalogodavac nastavlja imati. Kada je nacionalni sud relativno siguran da nalogodavac ostvaruje znatne koristi od poslova koje je osigurao trgovački zastupnik, zastupnik ima pravo na odštetu.

58.

Nakon što su ispunjene pretpostavke prava na odštetu, slijedi analiza izračuna njezina iznosa. Taj iznos mora biti pravičan.

59.

Što se tiče načina izračuna pravične naknade, državama članicama ostavljena je određena margina prosudbe, ali je ta margina ograničena zahtjevima utvrđenima u članku 17. Direktive 86/653 ( 30 ). U tom pogledu, izgubljena provizija samo je jedan, premda bitan ( 31 ), element tog izračuna.

60.

U takvom kontekstu ispitat ću prethodna pitanja.

61.

Pitanja koja je Sudu postavio sud koji je uputio zahtjev su, kao što je objašnjeno u točkama 24. i 25. ovog mišljenja, sljedeća: (i) mora li se pri utvrđivanju izgubljene provizije u smislu članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653 uzeti u obzir provizija za buduće hipotetske transakcije između nalogodavca i baze kupaca koju je zastupnik stvorio i (ii) mogu li se u tom pogledu jednokratne isplate provizije, u smislu provizije koja je u ovom slučaju utvrđena u ugovoru o zastupanju, smatrati izgubljenom provizijom.

62.

U skladu s argumentima koje su iznijeli O2 Czech Republic i češka vlada, svrha izgubljene provizije iz članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653 nije pokriće budućih poslova koje bi trgovački zastupnik sklopio da ugovor o zastupanju nije raskinut, nego obuhvaća situacije u kojima zastupnik nije primio cijeli iznos provizije koja mu je trebala biti isplaćena za već sklopljene poslove. QT, njemačka vlada i Komisija se ne slažu.

63.

Kao što to proizlazi iz točke 20. ovog mišljenja, člankom 17. stavkom 2. točkom (a) Direktive 86/653 ne definira se izgubljena provizija niti ijedna druga odredba te direktive.

64.

Prema mojem mišljenju, pojam izgubljene provizije u smislu članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653 treba shvatiti tako da obuhvaća proviziju za buduće hipotetske transakcije između nalogodavca i baze kupaca koju je stvorio zastupnik.

65.

Kao prvo, takvo je tumačenje u skladu sa samom svrhom odštete iz Direktive 86/653. Kao što je to gore navedeno (vidjeti točke 46. do 49. ovog mišljenja), odšteta je opravdana činjenicom da trgovački zastupnik prima proviziju samo tijekom trajanja ugovora o zastupanju, dok goodwill koji zastupnik stvori za nalogodavca često nastavlja postojati nakon raskida ugovora o zastupanju. Odšteta se ne može ograničiti na proviziju za već sklopljene poslove jer se njome zastupniku žele nadoknaditi koristi koje nalogodavac nastavlja imati nakon raskida ugovora o zastupanju zbog baze kupaca koju je zastupnik stvorio ( 32 ).

66.

Kao drugo, ciljevi koji se žele postići Direktivom 86/653 govore u prilog tomu da se izgubljena provizija iz članka 17. stavka 2. točke (a) te direktive upravo tako tumači.

67.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, iz uvodnih izjava 2. i 3. jasno je da je cilj Direktive 86/653 zaštititi trgovačke zastupnike u njihovim odnosima s njihovim nalogodavcima, promicati sigurnost trgovačkih poslova i olakšati trgovinu robom između država članica usklađivanjem njihovih pravnih sustava u području trgovačkog zastupanja. U tu svrhu navedena direktiva utvrđuje, među ostalim, pravila kojima se u njezinim člancima 13. do 20. uređuje sklapanje i raskid ugovora o zastupanju ( 33 ).

68.

U tom kontekstu Sud je smatrao da članci 17. i 18. Direktive 86/653 imaju odlučujuću važnost jer definiraju razinu zaštite za koju zakonodavac Unije smatra da ju je razumno dodijeliti trgovačkim zastupnicima u okviru uspostave jedinstvenog tržišta ( 34 ).

69.

Sud je također pojasnio da se, s obzirom na cilj Direktive 86/653 kojim se želi zaštititi trgovačke zastupnike u njihovim odnosima s njihovim nalogodavcima, ne može prihvatiti nijedno tumačenje članka 17. te direktive kojim bi se mogla nanijeti šteta trgovačkom zastupniku ( 35 ).

70.

Konkretnije, Sud je utvrdio da se tekst članka 17. stavka 2. Direktive 86/653 mora tumačiti na način kojim se doprinosi toj zaštiti trgovačkog zastupnika i kojim se stoga u potpunosti uzimaju u obzir zasluge zastupnika za sklapanje poslova za koje je ovlašten ( 36 ).

71.

U ovom slučaju, kao što to navodi Komisija, na tumačenje pojma izgubljene provizije iz članka 17. stavka 2. Direktive 86/653 trebalo bi primijeniti sličnu logiku. Tumačenje izgubljene provizije tako da obuhvaća buduće hipotetske transakcije doprinijelo bi zaštiti trgovačkih zastupnika nakon raskida ugovornog odnosa s nalogodavcem, uzimajući u obzir sve zadaće koje su zastupnici izvršili u korist nalogodavaca ( 37 ).

72.

U tom pogledu, kao što to ističe njemačka vlada, kada se ugovor o zastupanju raskine, nalogodavac u brojnim slučajevima i dalje ima koristi od baze kupaca koju je stvorio zastupnik zato što nastavlja poslovati s takvim kupcima. Dakle, neuzimanje u obzir provizije za buduće hipotetske transakcije bilo bi protivno cilju zaštite trgovačkog zastupnika koji se nastoji postići tom direktivom.

73.

Naime, moglo bi se primijetiti da se u praksi manji ugovori s kupcima s vremenom često pretvaraju u veće i unosnije ugovore. Primjerice, kada je za inženjerski posao potrebno određeno vrijeme, novi ugovori često su manji i nalogodavac angažira zastupnika kako bi mu on „otvorio vrata” kod kupaca u ime nalogodavca na temelju zastupnikovih strategija, vještina i kontakata. Ograničiti izgubljenu proviziju na već sklopljene poslove oduzelo bi zastupniku znatan dio koristi koje nalogodavac na osnovi zastupnikova truda ostvaruje nakon raskida ugovora o zastupanju.

74.

Suprotno onomu što tvrde O2 Czech Republic i češka vlada, predloženo tumačenje izgubljene provizije iz članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653 uzima u obzir ekonomsku stvarnost, a da ne uništava tržište trgovačkog zastupanja. Posebne okolnosti na koje je O2 Czech Republic upozorio na raspravi, kao što su posebnosti telekomunikacijskog sektora i fluktuacije cijena na tržištu (promjene tarifa i ponašanja potrošača i povećanje broja potencijalnih konkurenata koji su navodno doveli do smanjenja broja ugovora tijekom trajanja predmetnog ugovora o zastupanju), nisu zanemarene. One su zapravo uzete u obzir u okviru pravične procjene odštete (vidjeti točke 97. i 98. ovog mišljenja) ( 38 ).

75.

Nadalje, uključivanje budućih hipotetskih transakcija u utvrđivanje izgubljene provizije nije protivno ni cilju Direktive 86/653 kojim se nastoji zajamčiti pravna sigurnost u području trgovačkog zastupanja ( 39 ). Činjenica da se moraju provesti predviđanja u pogledu budućih hipotetskih transakcija nije neuobičajen dio poslovnih strategija. Isto tako, kao što je to istaknuo jedan nezavisni odvjetnik, sudovi već provode takva predviđanja ( 40 ).

76.

Naposljetku, druge odredbe Direktive 86/653 podupiru predloženo tumačenje izgubljene provizije iz članka 17. stavka 2. točke (a) te direktive.

77.

Podsjetimo, u prvoj alineji članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653 navodi se da trgovački zastupnik mora nalogodavcu osigurati nove stranke ili u značajnoj mjeri povećati opseg posla s postojećim strankama te nalogodavac mora nastaviti ostvarivati znatnu korist od poslovanja s takvim strankama.

78.

Kao što to navodi njemačka vlada, ocjena koristi koje nalogodavac ima u smislu prve alineje članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653 odnosi se na poslovne odnose koje je trgovački zastupnik uspostavio ili razvio i od kojih nalogodavac „nastavlja ostvarivati znatnu korist”. Ono što se ostvaruje kao korist može se načelno izračunati samo na temelju hipotetskog uzimanja u obzir budućeg razvoja tih poslovanja, također navedenih u drugoj alineji članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653 ( 41 ). To upućuje na to da je izgubljena provizija povezana s činjenicom da nalogodavac ostvaruje korist nakon raskida ugovora o zastupanju ( 42 ).

79.

Nadalje, suprotno argumentima koje iznose Češka Republika, a kao što to navode njemačka vlada i Komisija, predloženo tumačenje izgubljene provizije iz članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653 u skladu je s člancima 7. i 8. te direktive.

80.

Članci 7. i 8. Direktive 86/653 nalaze se u njezinu poglavlju III. koje se odnosi na naknade. Članak 7. Direktive 86/653 predviđa da, osim ako nije drukčije ugovoreno, trgovački zastupnik ima pravo na proviziju za posao sklopljen tijekom razdoblja obuhvaćenog ugovorom o zastupanju. U članku 8. te direktive navodi se da zastupnik ima pravo na proviziju za određen posao sklopljen nakon raskida ugovora o zastupanju u situacijama u kojima je, u biti, posao sklopljen zahvaljujući naporima koje je zastupnik uložio prije prestanka tog ugovora.

81.

Čini mi se da bi članak 17. stavak 2. Direktive 86/653 logično trebao obuhvatiti situacije različite od onih koje su već obuhvaćene člancima 7. i 8. te direktive ( 43 ). Stoga se članak 17. stavak 2. Direktive 86/653 ne bi trebao primjenjivati na situacije u kojima trgovački zastupnik nije primio svu proviziju koju mu nalogodavac duguje, s obzirom na to da su te situacije obuhvaćene člancima 7. i 8. te direktive.

82.

Naime, tumačenje izgubljene provizije kakvo su iznijeli O2 Czech Republic i češka vlada kao provizije za već sklopljene poslove bilo bi teško razlikovati od provizije koja se već duguje zastupniku na temelju članaka 7. i 8. Direktive 86/653 ( 44 ). Potonju bi se, ako ne bi bila isplaćena, vjerojatno zahtijevalo putem tužbe zbog povrede ugovora o zastupanju.

83.

Stoga predlažem Sudu da u pojam izgubljene provizije uključi proviziju za buduće hipotetske transakcije, što me dovodi do drugog pitanja. Tim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita mogu li se, i u kojim okolnostima, jednokratne isplate provizije smatrati izgubljenom provizijom, ako se potonja odnosi na proviziju za buduće hipotetske transakcije nakon raskida ugovora o zastupanju.

84.

U tom pogledu valja uzeti u obzir da ovaj predmet dokazuje da pojam jednokratnih isplata provizije može značiti različite stvari. S jedne strane, kao što objašnjava njemačka vlada, jednokratna isplata provizije podrazumijeva paušalni iznos naknade za dovođenje novog kupca nalogodavcu. Taj iznos ne ovisi o trajanju i razvoju poslovnog odnosa s tim kupcem. Drugim riječima, zastupnika se plaća jednom po kupcu. S druge strane, O2 Czech Republic i češka vlada upotrebljavaju izraz jednokratna isplata provizije za proviziju ugovorenu između QT‑a i O2 Czech Republica. Kao što je prethodno objašnjeno (vidjeti točku 6. ovog mišljenja), QT je primio proviziju za svaki sklopljen (ili izmijenjen) ugovor s kupcem, bez obzira na to je li riječ o novom ili postojećem kupcu. Iznos je prilagođen s obzirom na određene čimbenike, kao što su trajanje sklopljenog ugovora, tarifa i broj uključenih usluga, o kojima je zastupnik mogao pregovarati. Dakle, QT nije bio plaćen po kupcu, nego po ugovoru. Ako isti kupac koji je prvotno potpisao ugovor s nalogodavcem potpiše novi ugovor posredstvom drugog zastupnika, pravo na proviziju imao bi taj drugi zastupnik.

85.

Kao što navodi njemačka vlada, jednokratne isplate provizije, u smislu u kojem ta vlada upotrebljava taj izraz, doista ne mogu činiti izgubljenu proviziju. Odšteta ne bi smjela biti nerazuman teret nalogodavcu, nego bi ona trebala uzimati u obzir koristi koje nalogodavac nastavlja imati od baze kupaca koju je stvorio zastupnik. Ako je zastupnik već primio naknadu za takve buduće koristi, što bi mogao biti slučaj kada je provizija ugovorena po kupcu, za zastupnika ne postoji izgubljena provizija.

86.

Međutim, odšteta ne ovisi samo o izgubljenoj proviziji. Iz tog je razloga isključenje iz izračuna odštete jednokratnih isplata provizije, kako se taj pojam tumači u Njemačkoj, u potpunosti u skladu s mojim stajalištem iznesenim u mišljenju u predmetu Rigall Arteria Management ( 45 ), u vezi s člankom 7. stavkom 1. točkom (b) Direktive 86/653 ( 46 ). U tom sam mišljenju predložila da se pravo trgovačkog zastupnika na proviziju za ponavljajuće poslove tumači kao dispozitivno pravilo ( 47 ). Takvo tumačenje Direktive 86/653 stoga omogućava strankama ugovora o zastupanju da kao oblik naknade zastupniku predvide jednokratne isplate provizije. Očito je da, ako su takve isplate provizije dopuštene na temelju Direktive 86/653, odšteta ne može ovisiti o tome je li zastupnik imao pravo primiti proviziju za jednokratne ili ponavljajuće poslove. Ipak, pri izračunu pravične odštete treba uzeti u obzir činjenicu da je zastupnik već bio plaćen za nalogodavčeve buduće koristi.

87.

Suprotno tomu, ako se jednokratne isplate provizije shvati kao one kakve su u ovom slučaju ugovorili QT i O2 Czech Republic, baza kupaca koju je stvorio zastupnik mogla bi nalogodavcu donijeti koristi za koje zastupnik još nije plaćen. Tako je, da ugovor o zastupanju nije raskinut, zastupnik mogao primiti proviziju. Ne može se sa sigurnošću znati bi li taj zastupnik doista nalogodavcu omogućio da s kupcem kojeg je doveo sklopi novi ugovor. Međutim, takva je mogućnost postojala. Stoga takva jednokratna isplata provizije može činiti izgubljenu proviziju koju treba uzeti u obzir prilikom izračuna iznosa odštete. Kvantifikacija takve izgubljene provizije ovisit će o procjenama buduće vrijednosti baze kupaca koju je zastupnik stvorio za nalogodavca kao i o vjerojatnosti da bi zastupnik koji je doveo kupca mogao dogovoriti ili sklopiti novi posao s tim kupcem (vidjeti točke 90. do 112. ovog mišljenja).

88.

U svakom slučaju, kao što su to istaknule njemačka vlada i Komisija te potvrdila i češka vlada, ne može se automatski isključiti odštetu na temelju toga što su ugovorene jednokratne isplate provizije jer se, kao što se to izričito navodi u članku 17. stavku 2. točki (a) Direktive 86/653, odšteta ne temelji samo na izgubljenoj proviziji, nego na svim okolnostima raskida ugovora o zastupanju. Kao što naglašava njemačka vlada, kada bi se jednostavnom odredbom o jednokratnim isplatama provizije isključilo pravo na odštetu, tada bi se zaobišla kogentnost tog prava.

89.

Stoga, na osnovi prethodno istaknutih razloga, smatram da pojam izgubljene provizije u smislu članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive 86/653 obuhvaća proviziju za buduće hipotetske transakcije između nalogodavca i baze kupaca koju je stvorio zastupnik. Na taj pojam ne utječe činjenica da su zastupniku provizije isplaćivane jednokratno. Samo ako bi ugovorene isplate provizije bile takve jednokratne isplate provizije da bi njima zastupnik već bio plaćen za buduće koristi koje bi nalogodavac nastavio imati od baze kupaca koju je stvorio zastupnik, tada one ne bi činile izgubljenu proviziju. To, međutim, ne znači da zastupnik nema pravo na naknadu štete, s obzirom na to da je izgubljena provizija samo jedan element na temelju kojeg se može utvrditi pravičnost te naknade.

90.

Preostaje ispitati kako prilikom izračuna pravične odštete treba uzeti u obzir izgubljenu proviziju ako je se shvati kao naknadu za buduće koristi koje nalogodavac ima od baze kupaca koju je stvorio zastupnik.

91.

Prema sudskoj praksi, izračun odštete iz članka 17. stavka 2. Direktive 86/653 može se podijeliti u tri faze: „Cilj prve jest najprije brojčano odrediti koristi koje je nalogodavac imao iz poslova sa strankama koje je osigurao trgovački zastupnik, u skladu s odredbama članka 17. stavka 2. točke (a) prve alineje Direktive. Cilj druge faze jest zatim provjeriti, u skladu s drugom alinejom te odredbe, je li iznos dobiven na temelju prethodno navedenih kriterija pravičan s obzirom na sve okolnosti pojedinog slučaja, a osobito izgubljenu proviziju trgovačkog zastupnika. Naposljetku, u trećoj fazi se na iznos odštete primjenjuje gornja granica iz članka 17. stavka 2. točke (b) Direktive, međutim samo ako je taj iznos, određen na temelju dvije prethodne faze, prelazi” ( 48 ).

92.

Te tri faze ne moraju se nužno prilikom konkretnog izračuna odštete odvijati tim redoslijedom. Prema mojem mišljenju, treba ih shvatiti tako da se u konačnici izračun iznosa odštete u biti svodi na to da, kako bi bila pravična, odšteta mora istodobno odražavati buduće koristi koje nalogodavac nastavlja imati i štetu koju je trgovački zastupnik pretrpio zbog raskida ugovora o zastupanju, a koju uobičajeno čini zastupnikova izgubljena provizija. Kao što je to istaknula njemačka vlada, ta dva iznosa – buduće koristi koje nalogodavac nastavlja imati i zastupnikova izgubljena provizija – najčešće su jednakovrijedna. Zato se u praksi prva i druga faza, kako su opisane u prethodno navedenoj sudskoj praksi, spajaju u jednu.

93.

U tom se okviru moraju kvantificirati svi elementi relevantni za izračun pravične odštete. Budući da se velik broj tih elemenata može samo otprilike procijeniti (jer se odnose na budućnost), postavlja se pitanje kako provesti konkretni izračun odštete.

94.

U tom pogledu Direktiva 86/653 ne sadržava konkretna pravila, nego ostavlja državama članicama izbor metode izračuna.

95.

U svojem izvještaju o primjeni članka 17. Direktive 86/653 ( 49 ), Komisija je opisala prihvatljiv način izračuna odštete koji se temeljio na njemačkoj praksi. Ta je praksa izmijenjena nakon presude od 26. ožujka 2009., Semen ( 50 ). Ipak, izračun svakako započinje, kao što je njemačka vlada objasnila na raspravi, procjenom broja godina tijekom kojih se može očekivati da će nalogodavac imati koristi od baze kupaca koju je stvorio zastupnik. Izgubljenu proviziju zatim se procjenjuje s obzirom na to razdoblje ( 51 ).

96.

Izračun izgubljene provizije temelji se, najprije, na prethodnim provizijama koje je zastupnik primio prije raskida ugovora o zastupanju. Polazi se od presumpcije da bi zastupnik tijekom određenog broja godina ostvario isti iznos provizije, što se zatim ispravlja uzimanjem u obzir svih elemenata na temelju kojih se može zaključiti da zastupnik ne bi doista ostvario takvu zaradu ili bi u budućnosti zaradio još više. U konačnici bi stoga izgubljena provizija bila, ovisno o okolnostima, veća ili manja od onoga što je zastupnik stvarno zaradio u reprezentativnoj godini na temelju iste baze kupaca koju je stvorio zastupnik.

97.

Konkretnije, izračun započinje s iznosom provizije koju je zastupnik zaradio u prethodnoj godini (ili nekoj drugoj reprezentativnijoj godini). Ta se provizija potom umanjuje za svaku sljedeću godinu (jer broj godina ovisi o procjeni toga koliko će dugo nalogodavac imati koristi od baze kupaca koju je stvorio zastupnik) za procijenjenu stopu migracije stranaka (koje se shvaća kao kupce iz baze kupaca koju je stvorio zastupnik za koje se očekuje da će migrirati k robi ili uslugama drugog nalogodavca). Tako se uračunava činjenica da bi se vrijednost baze kupaca koju je stvorio zastupnik s vremenom mogla smanjiti. Naposljetku, iznos se ispravlja kako bi se u obzir uzele različite okolnosti, kao što su fluktuacije cijena, značajne promjene u predmetnom sektoru i svi drugi relevantni čimbenici koji bi mogli utjecati na buduću vrijednost baze kupaca koju je stvorio zastupnik i odgovarajuću izgubljenu proviziju.

98.

Pri izračunu se mogu uzeti u obzir nedoumice poput one koju je na raspravi istaknuo O2 Czech Republic (vidjeti točku 74. ovog mišljenja), da velik broj kupaca ugovore o telekomunikacijama sklapa izravno (potpisivanjem ugovora s nalogodavcem na internetu), bez zastupnikova posredovanja. Takve se nedoumice mogu izraziti procijenjenom migracijskom stopom ili dodatnim čimbenicima koji bi mogli povećati ili smanjiti vrijednost baze kupaca koju je za nalogodavca stvorio zastupnik ili kroz procijenjenu izgubljenu proviziju koju bi zastupnik zaradio da ugovor o zastupanju nije raskinut. Dakle, ako je zastupnik, primjerice, stvorio bazu kupaca u pogledu proizvoda koje neki nalogodavac nudi i ako se procijeni da će velik broj tih kupaca ugovor obnoviti izravno, bez zastupnikova posredovanja, ili će raskinuti ugovor kako bi ga potpisali s drugim nalogodavcem, pri procjeni izgubljene provizije iznos prethodne provizije mogao bi se znatno smanjiti. Ako je provizija ugovorena na osnovi svakog sklopljenog ugovora, kao u ovom slučaju, što bi značilo da bi se sljedeći ugovor sklopljen s istim kupcem mogao pripisati djelatnosti drugog zastupnika, procjena broja takvih situacija (također na osnovi prethodnog iskustva) mogla bi se uzeti u obzir prilikom izračuna izgubljene provizije, koja bi se tada mogla smanjiti.

99.

Stajalište prema kojem izgubljena provizija odgovara budućim nalogodavčevim koristima treba uzeti kao polazište za izračun ima smisla jer nudi, prema mojem mišljenju, jednostavno i praktično rješenje za nacionalne sudove. Za početak se uzima određen iznos kojemu se može ući u trag – prethodna provizija koju je zastupnik zaradio. To je također u skladu s ciljem zaštite trgovačkih zastupnika u njihovim odnosima s njihovim nalogodavcima. Sa stajališta zastupnika, izgubljenu proviziju izračunanu na temelju prethodnih provizija lako je procijeniti jer u potpunosti ovisi o njima. Zastupniku bi bilo iznimno teško procijeniti dobit nalogodavca, koji ne bi olako otkrio takve informacije, pri čemu je ona usto u cijelosti u nalogodavčevim rukama, s obzirom na to da zastupnik nema kontrolu na nalogodavčevim troškovima.

100.

Takvim se načinom izračuna nalogodavcu također jamči dovoljan stupanj predvidljivosti u skladu s kojim može odlučiti želi li i u kojem trenutku raskinuti ugovor o zastupanju. Nalogodavac također raspolaže informacijama o proviziji koja je prethodno isplaćena zastupniku i usto može, u slučaju spora oko odštete, sudu pružiti relevantne informacije o drugim elementima koje bi trebalo uzeti u obzir prilikom prilagodbe prvotne procjene.

101.

Nakon prilagodbe prvotnog izračuna izgubljene provizije i korelacijskih budućih nalogodavčevih koristi, u posljednjem koraku dobiven iznos valja umanjiti ako prelazi gornju granicu odštete predviđenu člankom 17. stavkom 2. točkom (b) Direktive 86/653.

102.

Prije zaključka, prikazat ću taj način izračuna pomoću hipotetskog primjera inspiriranog argumentacijom češke vlade na raspravi. Trgovački zastupnik i nalogodavac sklapaju ugovor o zastupanju koji se odnosi na prodaju drva. Stoga je zadaća trgovačkog zastupnika pronaći kupce koji bi kupili nalogodavčevo drvo. U nekom trenutku, nakon što se nalogodavac upoznao s kupcima s kojima ga je spojio zastupnik, raskinut je ugovor o zastupanju. Zastupniku je isplaćena provizija za svaku prodaju drva. Iznos provizije ovisi o prodajnoj cijeni drva. Nakon raskida ugovora o zastupanju nalogodavac ima koristi od baze kupaca koju je stvorio zastupnik i kojoj može nastaviti prodavati svoje drvo. Dakle, ispunjene su pretpostavke zastupnikova prava na odštetu i treba izračunati tu odštetu.

103.

U godini koja prethodi onoj u kojoj je raskinut ugovor o zastupanju (redovna godina s prosječnim temperaturama), zastupnik je od nalogodavca na ime provizije primio iznos od 10000 eura. Većina kupaca kupila je drvo za ogrjev. Procjenjuje se da se nalogodavac najmanje iduće tri godine može koristiti bazom kupaca koju je stvorio zastupnik. Budući da su u prethodnoj godini na tržište drva ušla dva nova sudionika, procjenjuje se da će k njima migrirati do 30 % kupaca.

104.

Izračun bi stoga bio sljedeći:

prva godina: 10000 eura – 30 % = 7000 eura

druga godina: 7000 eura – 30 % = 4900 eura

treća godina: 4900 eura – 30 % = 3430 eura

Procijenjena izgubljena provizija = 15330 eura

105.

Ako se utvrdi da postoje druge okolnosti koje bi mogle utjecati na buduće koristi koje nalogodavac ostvaruje od baze kupaca koju je stvorio zastupnik ili na iznos zastupnikove izgubljene provizije, treba ih uzeti u obzir.

106.

Zamislimo da zbog očekivane nestašice plina mnoge osobe namjeravaju grijati svoje domove pomoću drva. Previđeni porast potražnje mogao bi dovesti do udvostručenja cijene. Budući da je zastupnikova provizija izračunana na osnovi prošlogodišnje prodajne cijene drva, izračun bi se trebao izmijeniti na način da se račun započne s dvostrukim iznosom te provizije (20000 eura umjesto 10000 eura). Osim toga, možda bi se trebalo uzeti u obzir predvidljivo trajanje nestašice plina. Ako je to jedna godina, cijena drva mogla bi se vratiti na prethodne iznose u drugoj i trećoj godini. U tim okolnostima izgubljena provizija bit će veća od one u prvom slučaju (vidjeti točku 104. ovog mišljenja).

107.

Izračun bi stoga bio sljedeći:

prva godina: 20000 eura – 30 % = 14000 eura

druga godina: 7000 eura – 30 % = 4900 eura

treća godina: 4900 eura – 30 % = 3430 eura

procijenjena izgubljena provizija = 22330 eura.

108.

Zamislimo sada da je neposredno prije raskida ugovora o zastupanju došlo do revolucionarnog napretka u istraživanju primjene nuklearnog spajanja, zbog čega se očekuje da će energija uskoro jako pojeftiniti. Stoga se očekuje da većina ljudi više neće koristiti drvo za ogrjev. Jedini ljudi koji bi od nalogodavca kupovali drvo bili bi oni kupci koji drvo upotrebljavaju u druge svrhe, za drvenarije ili ukrašavanje. Time bi se znatno smanjila vrijednost baze kupaca koju je stvorio zastupnik jer, čak i da ugovor o zastupanju nije raskinut, zastupnik više ne bi mogao očekivati ostvarenje znatne provizije od prodaje nalogodavčeva drva. Izračun gubitka vrijednosti baze kupaca koju je zastupnik stvorio za nalogodavca odgovarao bi smanjenju procjene izgubljene provizije. Ako bi kupci koji kupuju drvo za svrhu različitu od ogrjeva činili samo 2 % godišnje provizije koju zastupnik zaradi, izračun bi se mogao započeti sa znatno nižim iznosom od 200 eura. Procijenjena migracijska stopa također bi se izmijenila na 10 % jer bi neka društva koja prodaju drvo vjerojatno napustila tržište.

109.

Izračun bi stoga bio sljedeći:

prva godina: 200 eura – 10 % = 180 eura

druga godina: 180 eura – 10 % = 162 eura

treća godina: 162 eura – 10 % = 145,80 eura

procijenjena izgubljena provizija = 487,80 eura.

110.

Također valja istaknuti da, ako se procijeni da nalogodavac nakon raskida ugovora o zastupanju ne može imati nikakvu znatnu korist od baze kupaca koju je zastupnik stvorio (što bi mogao biti valjan razlog njegova raskida), nije potrebno provesti nikakav izračun s obzirom na to da u takvom slučaju ne bi bile ispunjene pretpostavke odštete.

111.

Nadalje, ako bi, u skladu s ugovorom o zastupanju, zastupnik primio jednokratnu isplatu provizije po kupcu, tako da bi zastupnik za svakog kupca primio iznos namijenjen pokriću bilo kakve njegove buduće kupnje drva i time se zastupniku ne bi isplaćivala nikakva dodatna provizija, bilo bi moguće zaključiti da nema izgubljene provizije. Međutim, ako je, na primjer, nalogodavac uplaćivao iznose u zastupnikov mirovinski fond, to bi trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna zastupnikove pravične odštete, čak i ako nema izgubljene provizije. Isplata odštete ne temelji se na izgubljenoj proviziji, nego na činjenici da je zastupnik stvorio bazu kupaca i da ta baza kupaca nalogodavcu donosi vrijednost čak i nakon raskida ugovora o zastupanju.

112.

Posljednji korak u izračunu zahtijeva da se odšteta prilagodi tako da ne prelazi gornju granicu propisanu člankom 17. stavkom 2. točkom (b) Direktive 86/653, odnosno iznos koji odgovara prosječnoj godišnjoj naknadi koju nalogodavac isplaćuje zastupniku, a koja se računa na temelju prosjeka od prethodnih pet godina (ili manje od pet godina, ako je trajanje ugovora bilo kraće). Ako je zastupnik iz hipotetskog primjera tijekom posljednjih pet godina prosječno zarađivao 12000 eura, procijenjena izgubljena provizija prelazila bi gornju granicu u prvom i drugom slučaju (vidjeti točke 104. i 107. ovog mišljenja), a odšteta koja bi se morala isplatiti zastupniku bila bi manja od procijenjene izgubljene provizije.

113.

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, predlažem Sudu da Nejvyšší soudu (Vrhovni sud, Češka Republika) odgovori kako slijedi:

Pojam „provizija koju je izgubio trgovački zastupnik” u smislu druge alineje članka 17. stavka 2. točke (a) Direktive Vijeća 86/653/EEZ od 18. prosinca 1986. o usklađivanju prava država članica u vezi samozaposlenih trgovačkih zastupnika treba tumačiti tako da je riječ o proviziji koju bi trgovački zastupnik primio za buduće transakcije između nalogodavca i novih stranaka koje mu je zastupnik doveo ili postojećih stranaka s kojima je u značajnoj mjeri povećao opseg posla, da ugovor o zastupanju nije raskinut.

Na taj pojam ne utječe činjenica da su zastupniku provizije isplaćivane jednokratno. Samo ako bi ugovorene isplate provizije bile takve jednokratne isplate provizije da bi njima zastupnik već bio plaćen za buduće koristi koje bi nalogodavac nastavio imati od baze kupaca koju je stvorio zastupnik, tada one ne bi činile izgubljenu proviziju. To, međutim, ne znači da zastupnik nema pravo na plaćanje odštete s obzirom na to da je izgubljena provizija samo jedan element na temelju kojeg se može utvrditi pravičnost te naknade.