I. Uvod

II. Pravni okvir

A. Pravo Europske unije

B. Pravo Svjetske trgovinske organizacije

III. Činjenično stanje i sporna uredba

IV. Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

V. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

VI. Analiza žalbe

A. Dopuštenost tužbe podnesene Općem sudu

1. Prvi prigovor nedopuštenosti, koji se odnosi na tužbu u dijelu u kojem ju je CCCME podnio u vlastito ime

a) Uvodne napomene

b) Opći kriteriji u pogledu aktivne procesne legitimacije trgovinskog udruženja u skladu s člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a

c) Status koji je Komisija CCCME‑u priznala u antidampinškom postupku

d) Zainteresirana stranka i/ili predstavničko udruženje

1) Pojam zainteresirane stranke

2) Pojam predstavničkog udruženja izvoznika

i) Trgovinsko ili poslovno udruženje

– Opći kriteriji

– Odnos s pojmom slobode udruživanja

– Statut udruženja

– Autonomija nasuprot državnom uplitanju

– Međuzaključak

ii) Članovi su proizvođači, izvoznici ili uvoznici proizvoda koji je predmet ispitnog postupka

2. Drugi prigovor nedopuštenosti, koji se odnosi na tužbu u dijelu kojem ju je CCCME podnio u ime svojih članova

3. Treći prigovor nedopuštenosti, koji se odnosi na tužbu u dijelu u kojem su ju podnijeli žalitelji koje CCCME ne zastupa

B. Prvi dio prvog žalbenog razloga

1. Pozivanje na referentne podatke

2. Odbacivanje alternativnih podataka

C. Drugi žalbeni razlog

D. Peti žalbeni razlog

1. Prvi dio

2. Drugi dio

3. Treći dio

VII. Troškovi 62

VIII. Zaključak 62

1.

China Chamber of Commerce for Import and Export of Machinery and Electronic Products (u daljnjem tekstu: CCCME) udruženje je osnovano u skladu s kineskim pravom čiji članovi uključuju kineske proizvođače izvoznike određenih proizvoda od lijevanog željeza.

2.

CCCME i drugih devet žalitelja koji su proizvođači proizvodâ od lijevanog željeza podrijetlom iz Narodne Republike Kine (u daljnjem tekstu: NRK) (u daljnjem tekstu zajedno: žalitelji) ovom žalbom zahtijevaju od Suda da ukine presudu od 19. svibnja 2021., China Chamber of Commerce for Import and Export of Machinery and Electronic Products/Komisija (u daljnjem tekstu: pobijana presuda) ( 2 ). Opći je sud tom presudom odbio tužbu žaliteljâ za poništenje Provedbene uredbe Komisije (EU) 2018/140 (u daljnjem tekstu: sporna uredba) ( 3 ) o uvođenju antidampinške pristojbe na uvoz određenih proizvoda od lijevanog željeza podrijetlom iz NRK‑a. Te proizvode u bitnome čine pokrivala za okna.

3.

Ova žalba otvara nekoliko pitanja, od kojih su tri možda važnija od drugih. Prvo pitanje je postupovne naravi. Ovo je prvi put da CCCME pobija antidampinšku uredbu. To znači da se ovaj predmet tiče pojma „osobni i izravan utjecaj” na trgovinsku organizaciju, čiji su članovi surađivali u antidampinškom postupku, a za koju Europska komisija navodi da je pojavni oblik NRK‑a. On se tiče i definicije predstavničkog udruženja izvoznika u smislu Uredbe (EU) 2016/1036 (u daljnjem tekstu: Osnovna uredba) ( 4 ). Sud će stoga morati odrediti uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi takvom udruženju bilo dopušteno na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a podnijeti tužbu za poništenje u svoje ime i u ime svojih članova.

4.

Drugo pitanje je meritorne naravi. Odnosi se na pravila za utvrđivanje štete nanesene industriji Unije. Žalitelji osporavaju ekstrapolacije i prilagodbe podataka Eurostata ( 5 ) koje je Komisija izvršila za potrebe utvrđivanja te štete. Sud stoga mora definirati zahtjeve iz članka 3. stavaka 2., 3. i 5. Osnovne uredbe prema kojima se utvrđivanje štete mora temeljiti na pozitivnim dokazima i obuhvaćati objektivno ispitivanje.

5.

Treće pitanje odnosi se na postupovna pravila o upravnom antidampinškom postupku i, osobito, Komisijinim obvezama u pogledu objave podataka.

6.

Članak 3. Osnovne uredbe, naslovljen „Utvrđivanje štete”, propisuje sljedeće:

„1.   Sukladno ovoj Uredbi, izraz ‚šteta’, ako nije drukčije navedeno, znači materijalna šteta industriji Unije, prijetnja materijalne štete industriji Unije ili materijalno zaostajanje u razvoju industrije, te se tumači sukladno odredbama ovog članka.

2.   Šteta se utvrđuje na temelju pozitivnih dokaza i obuhvaća objektivno ispitivanje:

3.   S obzirom na obujam dampinškog uvoza, razmatra se je li došlo do značajnog porasta dampinškog uvoza, u apsolutnom iznosu ili relativno u odnosu na [ili u odnosu na] proizvodnju ili potrošnju u Uniji. U vezi s učinkom dampinškog uvoza na cijene, razmatra se je li dampinškim uvozom došlo do značajnog sniženja cijene u usporedbi s cijenom istovjetnog proizvoda industrije Unije, odnosno je li takav uvoz na drugi način utjecao na sniženje cijene u velikoj mjeri, odnosno spriječio rast cijene u velikoj mjeri, a do kojega bi inače došlo. Jedan ili nekoliko navedenih čimbenika ne moraju nužno biti odlučujući.

[…]

5.   Ispitni postupak o učincima dampinškog uvoza na dotičnu industriju Unije uključuje i procjenu svih relevantnih gospodarskih čimbenika i pokazatelja koji utječu na stanje u toj proizvodnji [industriji] […]

6.   Na temelju svih relevantnih dokaza predstavljenih u vezi sa stavkom 2. mora se dokazati da dampinški uvoz nanosi štetu u smislu ove Uredbe. Konkretno, to podrazumijeva dokazivanje da su obujam uvoza i/ili razine cijena utvrđeni sukladno stavku 3. odgovorni za učinak na industriju Unije, a kako je predviđeno stavkom 5., i da je taj učinak prisutan u mjeri koja se može smatrati značajnom.

[…]”

7.

Članak 5. Osnovne uredbe u stavcima 10. i 11. predviđa:

„10.   Obavijest o pokretanju postupka najavljuje pokretanje ispitnog postupka, navodi dotični proizvod i zemlje, sažetak primljenih podataka, kao i da sve relevantne podatke treba dostaviti Komisiji.

Navodi i rokove u kojima se zainteresirane stranke mogu objaviti, predstaviti svoja stajališta u pisanom obliku i dostaviti podatke, a ako ta stajališta i te podatke treba uzeti u obzir tijekom ispitnog postupka. Također navodi rokove u kojima zainteresirane stranke mogu zatražiti da ih Komisija sasluša u skladu s člankom 6. stavkom 5.

11.   Komisija savjetuje izvoznike, uvoznike i predstavnike udruženja izvoznika ili uvoznika za koje zna da se na njih odnosi, kao i zemlju podrijetla i/ili izvoznika i podnositelja o pokretanju postupka [Komisija o pokretanju postupka obavještava izvoznike, uvoznike i predstavnička udruženja uvoznika ili izvoznika za koje zna da ih se to tiče, kao i predstavnike zemlje izvoznice i podnositelje pritužbi] te, vodeći računa o zaštiti povjerljivih podataka, dostavlja puni tekst pisane pritužbe iz stavka 1. poznatim izvoznicima i vlastima zemlje podrijetla i/ili izvoza [zemlje izvoznice], i stavlja ga na raspolaganje drugim uključenim zainteresiranim strankama na zahtjev. Ako je broj uključenih izvoznika posebno velik, pisana pritužba se može dostaviti samo nadležnim tijelima zemlje podrijetla i/ili izvoza [zemlje izvoznice] ili relevantnim trgovinskim udruženjima.”

8.

Članak 6. stavak 7. Osnovne uredbe glasi:

„Podnositelji zahtjeva, uvoznici i izvoznici i udruženja koja ih predstavljaju [Podnositelji pritužbi, uvoznici i izvoznici i njihova predstavnička udruženja], kao i udruge korisnika i potrošača, a koji su postali poznati [a koji su se objavili] u skladu s člankom 5. stavkom 10., kao i predstavnici zemlje izvoznice mogu, na pisani zahtjev, pregledati sve podatke koje je Komisiji dostavila stranka u ispitnom postupku, a različite od internih dokumenata koje pripremaju nadležna tijela Unije ili njezinih država članica, a koji su relevantni za predstavljanje njihovih slučajeva i koji nisu povjerljivi u smislu članka 19. te se koriste u ispitnom postupku.

Navedene stranke mogu odgovoriti na podatke, a njihovi se komentari uzimaju u obzir ako su u odgovoru dovoljno argumentirani.”

9.

Članak 19. Osnovne uredbe, naslovljen „Povjerljivost”, u stavcima 1. do 3. predviđa sljedeće:

„1.   Sa svim podacima koji su po svojoj prirodi povjerljivi (na primjer, jer bi njihovo objavljivanje davalo znatne komparativne prednosti konkurentu ili bi imalo značajne štetne učinke na osobu koja daje podatke ili na osobu od koje je osoba koja daje podatke primila podatke), ili koje stranke u ispitnom postupku pružaju na povjerljivoj osnovi, nadležna tijela postupaju kao s takvima, ako postoji osnovanost takvog zahtjeva.

2.   Zainteresirane stranke koje daju povjerljive podatke dužne su dostaviti sažetke tih podataka koji nisu povjerljivi. Sažetci su dovoljno detaljni kako bi omogućili razumijevanje suštine podataka dostavljenih kao povjerljivih. U iznimnim okolnostima, stranke mogu navesti da podaci nisu podobni za sažimanje. U tim iznimnim okolnostima, potrebno je dostaviti izjavu s razlozima zašto nije moguće podatke sažeti.

3.   Ako se smatra da zahtjev za povjerljivošću nije osnovan i ako pružatelj podataka ne želi staviti podatke na raspolaganje ili odobriti njihovo objavljivanje bilo u općem ili sažetom obliku, podaci se mogu zanemariti osim ako se može potvrditi na zadovoljavajući način iz odgovarajućeg izvora da su podaci ispravni. Zahtjevi za povjerljivošću ne odbacuju se proizvoljno.”

10.

Članak 20. Osnovne uredbe u stavcima 1. i 2. predviđa sljedeće:

„1.   Podnositelji pritužbi, uvoznici i izvoznici i njihove predstavničke udruge, i zemlja izvoza [Podnositelji pritužbi, uvoznici i izvoznici i njihova predstavnička udruženja te predstavnici zemlje izvoznice] mogu zatražiti objavu pojedinosti na kojima se temelje osnovne činjenice i razmatranja na temelju kojih su uvedene privremene mjere. Zahtjevi za objavom podnose se u pisanom obliku odmah nakon uvođenja privremenih mjera, a objava je pisana u najranijem mogućem roku nakon toga.

2.   Stranke navedene u stavku 1. mogu zatražiti konačnu objavu osnovnih činjenica i razmatranja na temelju kojih se namjerava preporučiti uvođenje konačnih mjera ili okončanje ispitnog postupka ili postupka bez uvođenja mjera, pritom vodeći posebno računa o objavi podataka i rasprava koje su različite [podataka i razmatranja različitih] od onih korištenih za privremene mjere.”

11.

Sporazum o primjeni članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini 1994. (GATT) (u daljnjem tekstu: Antidampinški sporazum iz 1994.) ( 6 ) nalazi se u Prilogu 1.A Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO), koji je odobren Odlukom Vijeća 94/800/EZ ( 7 ).

12.

Članak 6.1.3. Antidampinškog sporazuma iz 1994., naslovljen „Dokazi”, propisuje sljedeće:

„Čim ispitni postupak započne, nadležna tijela će dostaviti cjelovit tekst pisanog zahtjeva iz stavka 1. članka 5. poznatim izvoznicima [16] i nadležnim tijelima članice izvoznice, kao i drugim zainteresiranim strankama, na njihov zahtjev. Zahtjevima za zaštitom povjerljivih informacija dat će se puna pažnja u skladu sa stavkom 5.”

13.

U bilješci na koju se upućuje u toj odredbi navedeno je da se, „kada je u pitanju izrazito veliki broj umiješanih izvoznika, […] potpuni tekst pisanog zahtjeva u tom slučaju mora predočiti samo nadležnim tijelima članice izvoznice, ili odgovarajućem trgovinskom udruženju”.

14.

Članak 6.11. Antidampinškog sporazuma iz 1994. glasi:

„Za potrebe ovog Sporazuma, izraz ‚zainteresirane stranke’ uključuje:

15.

Okolnosti spora izložene su u točkama 1. do 9. pobijane presude te se za potrebe ovog postupka mogu sažeti na sljedeći način.

16.

Komisiji je 31. listopada 2016. podnesena pritužba, u skladu s člankom 5. Osnovne uredbe, kako bi ona pokrenula antidampinški postupak u vezi s uvozom određenih proizvoda od lijevanog željeza podrijetlom iz NRK‑a i Republike Indije. Tu je pritužbu podnijelo sedam proizvođača iz Europske unije ( 8 ).

17.

Obaviješću objavljenom 10. prosinca 2016. u Službenom listu Europske unije ( 9 ) Komisija je pokrenula antidampinški postupak u vezi s predmetnim uvozima.

18.

Proizvod koji je bio predmet ispitnog postupka sastojao se od „određenih proizvoda od lijevanog željeza s lamelarnim grafitom (sivo željezo) ili lijevanog željeza sa sferoidnim grafitom (poznato i kao duktilno lijevano željezo) i njihovih dijelova[, a] riječ je o proizvodima koji se upotrebljavaju za: – pokrivanje podzemnih ili potpovršinskih sustava i/ili otvora podzemnih ili potpovršinskih sustava i s pomoću kojih se – omogućuje pristup podzemnim ili potpovršinskim sustavima i/ili pogled na podzemne ili potpovršinske sustave” (u daljnjem tekstu: predmetni proizvod).

19.

Ispitni postupak u vezi s dampingom i štetom obuhvaćao je razdoblje od 1. listopada 2015. do 30. rujna 2016. (u daljnjem tekstu: razdoblje ispitnog postupka). Ispitivanjem kretanja važnih za procjenu štete obuhvaćeno je razdoblje od 1. siječnja 2013. do kraja razdoblja ispitnog postupka (u daljnjem tekstu: razmatrano razdoblje).

20.

Dana 16. kolovoza 2017. Komisija je donijela Provedbenu uredbu (EU) 2017/1480 (u daljnjem tekstu: Privremena uredba) ( 10 ).

21.

Na kraju antidampinškog postupka, 29. siječnja 2018., Komisija je donijela spornu uredbu.

22.

CCCME je sudjelovao u upravnom postupku koji je doveo do donošenja sporne uredbe. Druge pravne osobe su gore spomenuti kineski proizvođači izvoznici, od kojih je dva Komisija odabrala kao dio uzorka kineskih proizvođača izvoznika odabranih za potrebe ispitnog postupka.

23.

Žalitelji su tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 23. travnja 2018. pokrenuli postupak za poništenje sporne uredbe. CCCME je pred Opći sudom iznio šest tužbenih razloga u prilog toj tužbi. Komisija je osporila i dopuštenost i osnovanost te tužbe.

24.

Predsjednik prvog vijeća Općeg suda dopustio je rješenjem od 24. listopada 2018. društvu EJ Picardie i drugim pravnim osobama ( 11 ) (u daljnjem tekstu: intervenijenti) da interveniraju u postupak.

25.

Opći se sud u pobijanoj presudi prvo osvrnuo na Komisijine argumente u vezi s dopuštenosti CCCME‑ove tužbe. Opći je sud tužbu proglasio dopuštenom, kao prvo, u dijelu u kojem ju je CCCME podnio u vlastito ime radi zaštite svojih postupovnih prava, kao drugo, u dijelu u kojem ju je CCCME podnio u ime 19 članova koje je odredio i, kao treće, u dijelu u kojem su je podnijeli žalitelji čija se imena nalaze u Prilogu I. pobijanoj presudi.

26.

Kada je riječ o meritumu tužbe, Opći je sud odbio svih šest CCCME‑ovih tužbenih razloga te je posljedično odbio tužbu u cijelosti.

27.

Ovu su žalbu podnijeli CCCME u svoje ime i u ime svojih članova, kao i drugi žalitelji, koje CCCME ne zastupa.

28.

Žalitelji od Suda zahtijevaju da ukine pobijanu presudu; prihvati zahtjeve koje su iznijeli u tužbi podnesenoj Općem sudu; poništi spornu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na CCCME, pojedinačna društva i dotične članove; naloži Komisiji snošenje vlastitih i njihovih troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka; te naloži intervenijentima snošenje vlastitih troškova.

29.

Komisija od Suda zahtijeva da ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem je njome tužba podnesena Općem sudu proglašena dopuštenom; proglasi tu tužbu nedopuštenom; odbije žalbu; i naloži žaliteljima snošenje troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.

30.

Intervenijenti od Suda zahtijevaju da odbije žalbu u cijelosti; utvrdi da CCCME ne može biti predstavničko udruženje u smislu Osnovne uredbe; i naloži žaliteljima snošenje troškova drugih stranaka u žalbenom postupku.

31.

Sud je strankama postavio nekoliko pisanih pitanja na koje su imale pisano odgovoriti. Učinile su to 29. kolovoza 2022. Sve gore navedene stranke iznijele su usmena očitovanja na raspravi pred Sudom održanoj 5. listopada 2022. Od stranaka je na raspravi zatraženo da se u svojim usmenim očitovanjima usredotoče na pitanja dopuštenosti te na prvi dio prvog žalbenog razloga, kao i na drugi i peti žalbeni razlog, na koje će ovo mišljenje biti ograničeno u skladu sa zahtjevom Suda.

32.

Prvo ću razmatrati navod Komisije i intervenijenata da je Opći sud pogriješio proglasivši tužbu za poništenje dopuštenom (A). Nakon toga ću se okrenuti dvama žalbenim razlozima koji se odnose na utvrđivanje štete. Započet ću analizom prvog dijela prvog žalbenog razloga u vezi s obujmom uvoza (B). Potom ću razmatrati pitanje pozitivnih dokaza, koje je istaknuto u okviru drugog žalbenog razloga (C). Naposljetku ću analizirati peti žalbeni razlog, koji se odnosi na poštovanje prava obrane zainteresiranih stranaka te na obvezu Komisije da tim strankama objavi podatke (D).

33.

Komisija u svojem odgovoru na žalbu ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava proglasivši tu tužbu dopuštenom.

34.

Kao prvo, treba imati na umu da, u skladu s člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, svaka fizička ili pravna osoba može pod uvjetima utvrđenima u prvom i drugom stavku tog članka pokrenuti postupak protiv, među ostalim, akta koji se izravno i osobno odnosi na nju. Pravo udruženja i, konkretno, trgovinskih udruženja da Općem sudu podnesu tužbu za poništenje proizlazi iz prava privatnih subjekata da podnesu takvu tužbu na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

35.

U skladu sa sudskom praksom, tužba udruženja dopuštena je u trima strogo definiranim situacijama: kao prvo, ako udruženje predstavlja interese poduzetnika koji bi mogli samostalno pokrenuti postupak te stoga sami imaju aktivnu procesnu legitimaciju; kao drugo, ako je nanesena šteta interesima samog udruženja, osobito ako je mjerom čije se poništenje zahtijeva narušen položaj udruženja kao pregovarača; i, kao treće, ako pravna odredba udruženju izričito dodjeljuje postupovna prava ( 12 ).

36.

Komisijini prigovori nedopuštenosti u ovom predmetu odnose se na prvu i treću situaciju. Prvi prigovor nedopuštenosti tiče se situacije u kojoj trgovinsko udruženje tužbu podnosi u svoje ime zato što za to ima vlastiti interes (1.), a drugi prigovor nedopuštenosti tiče se dopuštenosti tužbe koju trgovinsko udruženje podnosi u ime svojih članova koji sami imaju aktivnu procesnu legitimaciju (2.). Komisija osporava i valjanost punomoći koje su dali žalitelji navedeni u Prilogu I. pobijanoj presudi, što je predmet trećeg prigovora nedopuštenosti (3.).

37.

Komisija, uz potporu intervenijenata, ističe da je Opći sud u točkama 52. do 75. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da je činjenica da se CCCME tijekom upravnog postupka smatralo predstavničkim udruženjem izvoznika dovoljan dokaz postojanja osobnog i izravnog utjecaja u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Odgovor na pitanje ima li neki subjekt postupovna prava u određenom upravnom postupku određuju zakonodavna pravila Unije, a ne odluka upravnog tijela koja zanemaruje ta pravila. Opći sud nije ocijenio je li, objektivno, CCCME ispunio sve uvjete iz Osnovne uredbe potrebne da bi ga se smatralo predstavničkim udruženjem izvoznika. Komisija je u svojim odgovorima na pitanja Suda snažno naglasila obvezu da se pojam trgovinskog udruženja u smislu Osnovne uredbe tumači s obzirom na članak 12. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i odgovarajućeg mu članka 11. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP).

38.

Komisija i intervenijenti ističu da CCCME nije udruženje koje predstavlja proizvođače izvoznike jer djeluje pod nadzorom, upravljanjem i profesionalnom orijentacijom relevantnih ministarstava NRK‑a. Intervenijenti dodaju da CCCME ne samo da dobiva upute od države, već i u njezino ime organizira poslovne djelatnosti proizvođača izvoznika te kontrolira tržišno natjecanje među njima na domaćim i izvoznim tržištima.

39.

CCCME ističe da ono jest predstavničko udruženje proizvođača izvoznika u smislu Osnovne uredbe te stoga i zainteresirana stranka. Zbog razloga koje je Opći sud iznio u pobijanoj presudi, CCCME navodi da se sporna uredba izravno i osobno na njega odnosi. Osobito, CCCME naglašava da ga je Komisija smatrala zainteresiranom strankom i tijekom ispitnog postupka koji je doveo do donošenja sporne uredbe i tijekom ranijih ispitnih postupaka. CCCME je na raspravi dodao da Komisija treba promatrati je li on bio zainteresirana stranka tijekom ispitnog postupka, a ne tijekom sudskog postupka. CCCME je usto naveo da članak 12. Povelje i članak 11. EKLJP‑a nisu relevantni za potrebe ovog postupka.

40.

Za početak trebam istaknuti da je Opći sud CCCME‑ovu aktivnu procesnu legitimaciju razmatrao u točkama 46. do 76. pobijane presude te da je odbio Komisijin prigovor nedopuštenosti. Kao prvo, utvrdio je da se sporna uredba osobno odnosi na CCCME zato što je Komisija CCCME smatrala zainteresiranom strankom u smislu Osnovne uredbe te mu je stoga priznala postupovna prava tijekom postupka koji je doveo do donošenja sporne uredbe (u daljnjem tekstu: antidampinški postupak). Opći je sud usto odbio Komisijinu tvrdnju da CCCME nije moguće smatrati zainteresiranom strankom u smislu Osnovne uredbe, već samo predstavničkom strankom. Kao drugo, Opći je sud utvrdio da se sporna uredba izravno odnosi na CCCME jer on svoja postupovna prava može zaštititi samo mogućnošću da pobija tu uredbu.

41.

U tom pogledu trebam istaknuti da je, u skladu s člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, kako bi se utvrdilo mogu li pravne osobe kao što je CCCME podnijeti tužbu u svoje ime, potrebno provjeriti imaju li one, s jedne strane, aktivnu procesnu legitimaciju, i s druge strane, pravni interes ( 13 ). Osobito, kada je riječ o drugom uvjetu, čija se ispunjenost u ovom postupku ne osporava ( 14 ), trebam istaknuti da je Opći sud u točkama 78. i 79. pobijane presude utvrdio da bi Komisija u slučaju poništenja sporne uredbe morala ponovno pokrenuti antidampinški postupak i eventualno omogućiti CCCME‑u da u njega intervenira iznošenjem primjedbi u skladu s Osnovnom uredbom. Budući da može proizvesti takve učinke, poništenje bi moglo imati pravne posljedice za CCCME kao takav. Drugim riječima, moguća povreda CCCME‑ovih postupovnih prava utjecala bi na ishod antidampinškog ispitnog postupka te on stoga ima interes navoditi takvu povredu. Shodno tomu, njegov interes da u svoje ime podnese tužbu Općem sudu temelji se na zaštiti njegovih postupovnih prava.

42.

Za početak valja podsjetiti na to da se pravila o aktivnoj procesnoj legitimaciji pravnih osoba, za potrebe pobijanja akta Unije, nalaze u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a. U predmetnom je slučaju potrebno razmotriti drugi uvjet iz te odredbe, prema kojem udruženje može pobijati akt ako se on na njega izravno i osobno odnosi ( 15 ).

43.

Kako bi se utvrdilo ima li CCCME aktivnu procesnu legitimaciju u predmetnom slučaju zbog činjenice da sporni akt utječe na njega kao udruženje, valja se voditi ustaljenom sudskom praksom prema kojoj osobe koje nisu adresati odluke mogu tvrditi da se ona osobno odnosi na njih samo ako ih ta odluka pogađa zbog, među ostalim, činjenične situacije koja ih razlikuje od ostalih osoba i time ih individualizira na istovrstan način poput adresata odluke ( 16 ).

44.

Smatram da je u predmetnom slučaju očito da uvođenje antidampinških pristojbi nije promijenilo pravni položaj CCCME‑a kao takvog, jer on sam nije obvezan plaćati tu pristojbu ( 17 ). Međutim, činjenica da je osoba sudjelovala u postupku koji je doveo do donošenja akta Unije može individualizirati tu osobu u odnosu na sporni akt – što bi značilo da je on za nju pravno obvezujuć – ako joj primjenjivo zakonodavstvo Unije priznaje određena postupovna jamstva ( 18 ). Shodno tomu, točan doseg CCCME‑ova prava da podnese tužbu u svoje ime ovisi o pravnom položaju tog subjekta kako je utvrđen u njegovu korist pravom Unije kojim se nastoje zaštititi legitimni interesi priznati tom subjektu ( 19 ).

45.

Opći je sud zaključio da je Komisija CCCME smatrala zainteresiranom strankom kojoj se tijekom čitavog upravnog postupka trebaju osigurati postupovna prava predviđena Osnovnom uredbom. Opći je sud u točkama 53. do 57. pobijane presude donio niz utvrđenja prema kojima je Komisija CCCME‑u odobrila pravo sudjelovanja na dvama saslušanjima organiziranima u okviru ispitnog postupka, kao što je to predviđeno člankom 6. stavkom 5. Osnovne uredbe. Opći je sud usto istaknuo da je Komisija CCCME‑u odobrila pristup spisu ispitnog postupka na temelju članka 6. stavka 7. Osnovne uredbe i nakon toga mu uputila, u skladu s člankom 20. stavkom 1. te uredbe, privremene zaključke koje je donijela, a o kojima je CCCME podnio pisane primjedbe. Osim toga, Opći je sud naglasio da je CCCME, u skladu s člankom 20. stavkom 2. Osnovne uredbe, primio konačne zaključke u kojima je Komisija navela da namjerava preporučiti uvođenje konačnih mjera. Opći je sud na temelju tih utvrđenja zaključio da CCCME ispunjava uvjete potrebne da bi se smatralo da se sporna uredba osobno na njega odnosi u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

46.

Prema mojemu mišljenju, polazište ove analize jest zaključak Općeg suda da je Komisija počinila pogrešku u upravnom postupku priznavši CCCME‑u status zainteresirane stranke i postupovna prava koja proizlaze iz tog statusa. Iako Komisija ne osporava tu pogrešku ( 20 ), trebam istaknuti da se Opći sud nije izjasnio o tome je li ta pogreška dokazana ili nije ( 21 ). Naprotiv, Opći sud se u točki 68. pobijane presude oslanja na Komisijinu kvalifikaciju CCCME‑a kao zainteresirane stranke, ističući, konkretno, uvodnu izjavu 25. sporne uredbe, u kojoj Komisija navodi da se CCCME mora smatrati zainteresiranom strankom koja predstavlja, među ostalim, kinesku industriju željeznih odljevaka.

47.

Međutim, prema sudskoj praksi koja se odnosi na članak 263. četvrti stavak UFEU‑a, činjenica da je osoba na neki način sudjelovala u postupku koji je doveo do donošenja akta Unije ne individualizira tu osobu u odnosu na taj akt, osim ako relevantno zakonodavstvo Unije takvoj osobi priznaje konkretna postupovna jamstva ( 22 ). Shodno tomu, povreda postupovnih prava koja predstavničkim udruženjima dodjeljuje Osnovna uredba može se izravno i osobno odnositi na ta udruženja. Opći sud upravo na temelju te uredbe treba ocijeniti je li subjekt kao što je CCCME individualiziran za potrebe članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

48.

Iz navedenog slijedi da se pravna kvalifikacija CCCME‑a kao zainteresirane stranke za potrebe primjene Osnovne uredbe ne može pretpostaviti. Za potrebe članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, na Općem je sudu da provjeri može li se subjekt kao što je CCCME kvalificirati kao predstavničko udruženje izvoznika u smislu Osnovne uredbe, posebice ako su Komisija i intervenijenti osporili status CCCME‑a u smislu te uredbe ( 23 ).

49.

Shodno tomu, iako je Komisija u upravnom postupku priznala CCCME kao zainteresiranu stranku te mu odobrila postupovna prava koja proizlaze iz tog statusa, takvo priznanje i odobrenje čine upravnu praksu koja nije obvezujuća za ocjenu koju sudovi Unije provode u kontekstu postupka za poništenje. Status koji je Komisija priznala CCCME‑u mora biti u skladu s Osnovnom uredbom, koja je bila temelj za donošenje sporne uredbe. U tom pogledu, kako Komisija pravilno ističe, odgovor na pitanje uživa li subjekt postupovna prava u danom upravnom postupku određuje zakonodavac Unije kada usvaja pravni okvir (koji u predmetnom slučaju čini Osnovna uredba), a ne praksa upravnog tijela.

50.

Međutim, to ne znači da Komisijina pogrešna praksa nema nikakve posljedice, osobito kada ta institucija subjektu oduzme njegova postupovna prava. Međutim, u konkretnim okolnostima predmetnog slučaja, priznanje CCCME‑a kao zainteresirane stranke nije tom subjektu oduzelo ta prava, već mu je pružilo više prava, kako je Komisija istaknula na raspravi. Ono mu stoga nije izazvalo negativne posljedice ( 24 ).

51.

Posljedično, smatram da je, za potrebe ocjenjivanja dopuštenosti tužbe za poništenje, na Općem sudu bilo da odredi koji status i koja (eventualna) postupovna prava je CCCME‑u trebalo priznati u skladu s Osnovnom uredbom. Međutim, čini se da Opći sud nije to odredio kada je u točkama 53. do 71. pobijane presude ocjenjivao je li se sporna uredba osobno odnosila na CCCME kao takav. Samo je zaključio, za potrebe dopuštenosti tužbe za poništenje, da se ta uredba osobno odnosila na CCCME isključivo zato što mu je Komisija priznala postupovna prava ( 25 ). Shodno tomu, mišljenja sam da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da se sporna uredba osobno i izravno odnosi na CCCME zato što mu je Komisija u antidampinškom postupku priznala postupovna prava, ne provjerivši pritom je li priznanje tih prava u skladu s Osnovnom uredbom.

52.

S obzirom na opisanu pogrešku, na Sudu je da utvrdi je li Komisija, na temelju Osnovne uredbe, zapravo morala priznati CCCME kao zainteresiranu stranku i/ili predstavničko udruženje te mu priznati određena postupovna prava. To otvara pitanje je li CCCME zainteresirana stranka i/ili predstavničko udruženje izvoznika.

53.

Za početak treba istaknuti da se u Osnovnoj uredbi spominju različiti subjekti, kao što su „izvoznici”, „uvoznici” (i njihova) „predstavnička udruženja”, „predstavnička udruženja uvoznika ili izvoznika”, „podnositelji pritužbi”, „predstavnici zemlje izvoznice”, „vlada zemlje izvoznice”, „udruge korisnika i potrošača” i „zainteresirane stranke”. Iako te kategorije nisu definirane u Osnovnoj uredbi, iz njezinih članaka 5., 6., 10., 11. i 19. proizlazi da ta uredba tim subjektima daje različita prava ( 26 ).

54.

Međutim, iz doslovnog i sustavnog tumačenja članka 5. stavaka 10. i 11. Osnovne uredbe proizlazi da izraz „zainteresirane stranke” obuhvaća sve navedene subjekte. Osobito, kada se subjekt objavi u skladu s člankom 5. stavkom 10. te uredbe, on postaje zainteresirana stranka.

55.

Budući da različiti subjekti imaju različita prava, za potrebe određivanja statusa zainteresirane stranke tijekom upravnog postupka i njezinih postupovnih prava treba odrediti i svojstvo u kojem subjekt djeluje, to jest djeluje li kao izvoznik, uvoznik, predstavničko udruženje ili pak u nekom drugom svojstvu ( 27 ). U tom pogledu trebam istaknuti i da, iako se u Osnovnoj uredbi razlikuje između predstavničkih udruženja izvoznika i predstavnikâ zemlje izvoznice ( 28 ), čini se da ni ta uredba ni sudska praksa ne određuju precizno kriterije za definiranje tih pojmova.

56.

Postavlja se pitanje je li CCCME predstavničko udruženje izvoznika u smislu Osnovne uredbe. Stranke, logično, daju oprečne odgovore na to pitanje. CCCME smatra da u Osnovnoj uredbi nisu predviđeni nikakvi postupovni ili materijalni kriteriji za definiranje predstavničkog udruženja izvoznika. Vodeći se uobičajenim značenjem izraza „predstavničko” i „udruženje”, CCCME tvrdi da je predstavničkim udruženjem u smislu Osnovne uredbe moguće smatrati svako tijelo ili subjekt koji djeluje za račun ili u ime proizvođača izvoznika. Dodavanjem bilo kojih drugih kriterija priznavanje statusa predstavničkog udruženja izvoznika podvrgnulo bi se neopravdanim dodatnim uvjetima. Nasuprot tomu, Komisija i intervenijenti navode da se izraz „predstavničko udruženje izvoznika” mora definirati s obzirom na posebne materijalne i postupovne kriterije. Osobito, oni tvrde da izraz „udruženje” treba shvaćati, u skladu s tradicijama zajedničkim državama članicama Unije, na način da se odnosi na subjekt koji je ustrojen i djeluje demokratski te je neovisan o vlastima.

57.

Kako je Komisija navela na raspravi, iz toga proizlazi, za potrebe ovog mišljenja, da je izraz „udruženje” ključan. U tom pogledu, Osnovna uredba i njezin kontekst pružaju materijalne i postupovne kriterije za definiranje „predstavničkog udruženja izvoznika”. Osobito, kada je riječ o postupovnim kriterijima, Osnovna uredba u članku 5. stavku 10. drugom podstavku predviđa da se zainteresirane stranke moraju objaviti ( 29 ). Kada je riječ o materijalnim kriterijima, čini se da izraz „predstavničko udruženje izvoznika” nije definiran u Osnovnoj uredbi. U tom pogledu trebam istaknuti da se taj izraz prvi put pojavio u Uredbi Vijeća (EZ) br. 3284/94 ( 30 ), kojom je proveden Antidampinški sporazum iz 1994., dok se u svim ranijim osnovnim antidampinškim uredbama koristio izraz „trgovinsko udruženje” ( 31 ).

58.

U pravu WTO‑a – konkretno, u članku 6.11. točki i. Antidampinškog sporazuma iz 1994. ( 32 ) – koristi se pojam „trgovinsko udruženje”, a Komisija na raspravi pred Sudom nije uspjela objasniti zašto je, tijekom donošenja Uredbe br. 3284/94 i provedbe tog sporazuma, Vijeće izmijenilo predloženi tekst i otkuda potječe izraz „predstavničko udruženje” ( 33 ). Stoga nije jasno zašto je Europska unija usvojila izraz „predstavničko udruženje” te nije upotrijebila izričaj jednak onomu iz navedenog sporazuma. To posebno iznenađuje s obzirom na to da se u članku 5. stavku 11. Osnovne uredbe koristi izraz „trgovinsko udruženje”, koji, kako su se stranke složile na raspravi, očito označava „predstavničko udruženje”.

59.

U svakom slučaju, s obzirom na to da je Osnovnom uredbom međunarodna obveza koja proizlazi iz Antidampinškog sporazuma iz 1994. prenesena u pravo Unije, za potrebe definiranja izraza „predstavničko udruženje” u smislu te uredbe valja uzeti u obzir pojam „trgovinsko ili poslovno udruženje” u smislu članka 6.11. točke i. tog sporazuma ( 34 ). U skladu s tom odredbom, subjekt, da bi ga se smatralo zainteresiranom strankom, mora ispunjavati dva kriterija: kao prvo, on mora biti „trgovinsko ili poslovno udruženje” i, kao drugo, njegovo većinsko članstvo moraju činiti proizvođači izvoznici ili uvoznici proizvoda koji je predmet ispitnog postupka. U nastavku ću razmotriti ta dva kriterija.

60.

Stranke su se složile na raspravi da je izraz „trgovinsko ili poslovno udruženje” iz članka 6.11. točke i. Antidampinškog sporazuma iz 1994. u Osnovnu uredbu preuzet u obliku izraza „predstavničko udruženje” ( 35 ). Taj izraz, s obzirom na to da nije definiran ni u navedenoj odredbi niti upućivanjem na nacionalna prava, treba, u skladu s člankom 31. stavkom 1. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969., „tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora”.

61.

U tom pogledu prvo moram istaknuti da između pojedinih jezičnih verzija članka 6.11. točke i. Antidampinškog sporazuma iz 1994. postoje određene razlike, s obzirom na to da se u dvjema od triju službenih WTO‑ovih verzija tog sporazuma koristi izraz „udruženje” – „trade or business association” u engleskoj ( 36 ) i „las asociaciones mercantiles, gremiales o empresariales” u španjolskoj verziji ( 37 ), dok se u francuskoj verziji koristi izraz „skupina” – „un groupement professionnel commercial ou industriel” ( 38 ). Čini se da uobičajeni smisao tih izraza obuhvaća različite vrste organizacija koje objedinjuju i podupiru društva i zaposlenike iz određene vrste industrije te ujedno štite njihova prava. Osim toga, radi cjelovitosti trebam dodati da je povijesna definicija „trgovinskog udruženja” u različitim pravnim sustavima obuhvaćala gospodarske komore i odbore, udruženja ili institute; društva za zaštitu trgovine; nepredstavnička udruženja koja pružaju opće komercijalne usluge; savjetodavne komore za zanate i obrte; i sindikalna vijeća u trgovini i industriji ( 39 ). Posljedično, uobičajeni smisao tog izraza ne ide u prilog pristupu koji Komisija zagovara. Nigdje se u Antidampinškom sporazumu iz 1994. ne nalaže da članak 6.11. točku i. tog sporazuma treba tumačiti na način da „predstavničko udruženje” postoji samo ako se njime demokratski upravlja ( 40 ).

62.

Stoga se nije moguće valjano oslanjati samo na značenje koje izraz „udruženje” ima u tradicijama zajedničkim državama članicama Unije, a to je da se radi o subjektu koji je ustrojen i djeluje demokratski te je neovisan o vlastima. Umjesto toga, potrebno je uzeti u obzir uobičajeni smisao tog izraza, prema kojemu je riječ o subjektu koji podupire trgovačka društva iz određene vrste industrije i štiti njihova prava.

63.

Što se tiče konteksta, izraz „trgovinsko ili poslovno udruženje” javlja se u multilateralnom kontekstu WTO‑a, čiji rad obavljaju predstavnici vlada, ali mu temelj čini svakodnevna aktivnost industrije i trgovine. Shodno tomu, raspon subjekata koje je moguće pravno kvalificirati kao „trgovinsko udruženje” ili „poslovno udruženje” izrazito je širok. Prema mojemu mišljenju, on može sezati od gospodarskih komora i udruženja gospodarskih komora do industrijskih grupacija, poslovnih udruženja, sektorskih udruženja i industrijskih tijela ( 41 ). Budući da pojam „trgovinsko ili poslovno udruženje” proizlazi iz multilateralnog okvira WTO‑a, sačinjenog od zemalja s različitim političkim i gospodarskim sustavima, smatram da se pravni standard koji se primjenjuje na taj pojam razlikuje od onog koji se primjenjuje na pojam udruženja u nacionalnim pravima država članica ili drugim područjima prava Unije. Iz toga proizlazi da, za potrebe primjene Osnovne uredbe, kojom je proveden članak 6.11. točka i. Antidampinškog sporazuma iz 1994., pojam „predstavničko udruženje” treba široko tumačiti, na način da obuhvaća svakojake subjekte koji predstavljaju industrije koje su predmet antidampinškog postupka.

64.

Komisija navodi da udruženje ne može biti predstavničko ako ne ispunjava zahtjeve iz članka 12. stavka 1. Povelje. Nasuprot tomu, CCCME je na raspravi tvrdio da ta odredba ne bi trebala biti relevantna.

65.

Što se tiče, kao prvo, prava na slobodu udruživanja iz članka 12. stavka 1. Povelje, to pravo odgovara pravu zajamčenom u članku 11. stavku 1. EKLJP‑a te se stoga mora smatrati, u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, da ono ima isto značenje i opseg primjene kao potonje. Odredbe Osnovne uredbe stoga treba tumačiti na način koji uzima u obzir sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) ( 42 ).

66.

U vezi s navedenim, kao prvo, iz sudske prakse ESLJP‑a proizlazi da pravo na slobodu udruživanja čini jedan od bitnih temelja demokratskog i pluralističkog društva, time što omogućuje građanima da kolektivno djeluju u područjima od uzajamnog interesa i tako doprinesu pravilnom funkcioniranju javnog života ( 43 ). Kao drugo, to pravo obuhvaća ne samo mogućnost osnivanja ili zatvaranja udruženja ( 44 ), već i mogućnost tog udruženja da djeluje, što među ostalim znači da ono mora moći djelovati bez neopravdanog državnog uplitanja ( 45 ).

67.

Stoga, iako je točno da odredbe Osnovne uredbe treba tumačiti, među ostalim, s obzirom na pravo na slobodu udruživanja zajamčeno člankom 12. stavkom 1. Povelje te na način koji neće neopravdano ograničiti to pravo, to tumačenje ne smije biti sredstvo za ograničavanje pravâ subjekta koji se uopće ne poziva na pravo na takvu slobodu. Primjerice, odredbe Osnovne uredbe treba tumačiti na način da gospodarski subjekt ne smije biti prisiljen ili obvezan postati član trgovinskog ili poslovnog udruženja, osim ako je takvo uplitanje opravdano i proporcionalno ( 46 ).

68.

Osobito, Komisija ne može na temelju slobode udruživanja zajamčene u tim odredbama ograničiti prava subjekta koji navodi da predstavlja poduzetnike ili industriju ( 47 ). Drugim riječima, obveza tumačenja Osnovne uredbe s obzirom na Povelju i EKLJP može podrazumijevati priznavanje prava strankama koje sudjeluju u antidampinškom postupku, ali se ne može koristiti kao sredstvo za odvraćanje tih stranaka od ostvarivanja njihovih prava obrane zajamčenih člancima 41. ili 47. Povelje.

69.

U tom pogledu smatram da je opseg slobode udruživanja u smislu članka 12. stavka 1. Povelje i članka 11. EKLJP‑a uži od opsega pojma „predstavničko udruženje” iz Osnovne uredbe; taj pojam obuhvaća slobodu udruživanja, ali i pojam „trgovinsko ili poslovno udruženje” u smislu međunarodnog trgovačkog prava. Drugim riječima, subjekt može predstavljati svoje članove u smislu Osnovne uredbe i u kontekstu međunarodnog trgovačkog prava čak i kada se ta sloboda ne primjenjuje.

70.

Komisija se stoga ne može pozivati na tu slobodu kako bi ograničila opseg pojma predstavničkog udruženja u smislu Osnovne uredbe i onemogućila organizacijama da predstavljaju svoje članove ili industriju. Ako bi Sud prihvatio Komisijin pristup, subjekti bi, kako bi ih se pravno kvalificiralo kao predstavnička udruženja u smislu Osnovne uredbe, uvijek morali ispunjavati zahtjeve iz tih odredbi, neovisno o tome pozivaju li se na pravo na tu slobodu ili ne. Iz toga proizlazi da Sud treba odbiti Komisijin raniji argument prema kojem činjenica da subjekti izvršavaju javnu funkciju ( 48 ) znači da ih nije moguće kvalificirati kao udruženja jer ne ispunjavaju zahtjeve iz članka 12. stavka 1. Povelje i članka 11. EKLJP‑a. Zbog istih razloga smatram da treba odbiti i Komisijin argument prema kojem subjekti ne smiju imati regulatorne ovlasti da bi ih se smatralo udruženjima.

71.

U svakom slučaju, ništa u spisu kojim Sud raspolaže ne sugerira da bi tumačenje Osnovne uredbe – prema kojem je CCCME moguće smatrati predstavničkim udruženjem izvoznika – činilo neopravdano ograničenje tog temeljnog prava u smislu tih odredbi.

72.

U praksi, pitanje je li subjekt „trgovinsko ili poslovno udruženje” treba analizirati uzimajući u obzir njegov statut. U predmetnom slučaju, iz statuta CCCME‑a proizlazi da je to, među ostalim, neprofitna organizacija koju čine poduzeća i institucije koje se bave izvozom, ulaganjem i koordinacijom strojeva i elektroničkih proizvoda ( 49 ). Prema člancima 2. i 3. statuta CCCME‑a, njegova svrha jest da koordinira i savjetuje svoje članove, štiti njihova legitimna prava i interese te promiče razvoj mehaničkih i elektroničkih industrija ( 50 ). Prema mojemu mišljenju, tako definirana svrha nedvojbeno govori da je CCCME udruženje koje predstavlja, barem formalno, određene proizvođače i izvoznike iz NRK‑a.

73.

Sljedeće relevantno pitanje jest je li CCCME udruženje koje predstavlja proizvođače proizvoda o kojima je riječ u predmetnom slučaju. Kako njegovo ime upućuje, CCCME je subjekt koji predstavlja proizvođače i izvoznike „strojeva i elektroničkih proizvoda” te „mehaničku i elektroničku industriju” ( 51 ). Točno je da ti neodređeni izrazi ne govore predstavlja li taj subjekt proizvođače i izvoznike konkretnih proizvoda o kojima je riječ u predmetnom slučaju, kao što su određeni proizvodi od lijevanog željeza (pokrivala za okna). Međutim, iz poslovnih dozvola članova CCCME‑a se čini da djelatnosti tih članova uključuju odlijevanje željeza ( 52 ).

74.

Nadalje, u suprotnosti s Komisijinim argumentima, čak i ako proizvodi koji su predmet ispitnog postupka čine tek djelić svih proizvoda kojima se članovi udruženja bave, a čini se da u predmetnom slučaju to jest tako, udruženje svejedno može predstavljati proizvođače relevantnog proizvoda ako ti proizvođači čine značajan broj gospodarskih subjekata u odnosnom sektoru ( 53 ). Opći je sud u presudi BEUC/Komisija ( 54 ) utvrdio da zainteresirana stranka mora dokazati objektivnu vezu između svoje djelatnosti i relevantnog proizvoda ( 55 ). Pitanje jesu li proizvodi o kojima je riječ u predmetnom slučaju navedeni na internetskoj stranici CCCME‑a ne bi trebalo biti važno, protivno onomu što intervenijenti tvrde ( 56 ).

75.

Stoga se okrećem srži pitanja: u kojoj mjeri autonomiju subjekta u odnosu na državu treba uzeti u obzir za potrebe pravnog kvalificiranja tog subjekta kao predstavničkog udruženja u smislu Osnovne uredbe?

76.

Postavlja se pitanje mjere u kojoj je subjekt povezan s vladom države u kojoj ima sjedište, a koja može značiti da ono ne predstavlja svoje članove.

77.

Za početak trebam istaknuti da je u međunarodnom trgovačkom pravu, ovisno o nacionalnom pravu, moguće da određena udruženja koja predstavljaju svoje članove imaju određene veze sa svojom vladom, jer udruženja uživaju različite razine slobode i autonomije prema zakonodavstvima različitih država. Pritom, kada udruženje ima sjedište u trećoj državi i djeluje u skladu s njezinim pravom, razinu autonomije je teško ili čak nemoguće procijeniti. Komisija bi morala dokazati da, u odnosu na odluke o antidampinškom postupku, dano udruženje predstavlja državu na način koji znači da ne predstavlja svoje članove.

78.

Komisija se u predmetnom slučaju poziva na statut CCCME‑a kako bi dokazala da je CCCME pod „nadzorom, upravljanjem i profesionalnom orijentacijom” različitih ministarstava NRK‑a ( 57 ). Međutim, izraz „nadzor, upravljanje i profesionalna orijentacija” veoma je širok, jer može označavati različite razine utjecaja ili intervencije. Stoga, te s obzirom na dokaze koje su Komisija i intervenijenti pružili ( 58 ), iako se čini da CCCME jest subjekt nad kojim Kineska Država ima određenu kontrolu, tako općenit zaključak nije dovoljan dokaz toga da Kineska Država nad CCCME‑om provodi kontrolu na način koji znači da on ne predstavlja interese izvoznika ili da čini pojavni oblik te države.

79.

Osim toga, za potrebe antidampinškog postupka u skladu s Osnovnom uredbom, mora se dokazati da se kontrola koju država provodi konkretno odnosi na odluke koje to udruženje donosi u vezi s tim postupkom. Stoga, određene veze ili poveznice s vladom ne znače nužno automatski da udruženje ne predstavlja svoje proizvođače i izvoznike u okviru antidampinškog postupka. Iz toga proizlazi da NRK definitivno provodi određenu kontrolu nad CCCME‑om, ali da nije dokazano da taj subjekt nije predstavljao svoje članove u konkretnom antidampinškom postupku o kojemu je riječ.

80.

U svakom slučaju, u međunarodnom trgovačkom pravu, u kontekstu kojeg su interesi država i trgovačkih društava često isprepleteni, autonomija udruženja u odnosu na državu čini se relevantnom kada država i izvoznici koje to udruženje predstavlja imaju međusobno suprotstavljene interese. Drugim riječima, ako članovi udruženja imaju iste interese kao država, te interese nema smisla razlikovati. U predmetnom slučaju nije dokazana takva suprotstavljenost interesa.

81.

U praksi, određenim subjektima pogoduje pravni monopol u upravljanju nekom djelatnosti. Ti subjekti u kontekstu međunarodne trgovine zbog toga mogu biti u najboljem položaju predstavljati svoje članove. U tom bi slučaju subjekt o kojemu je riječ trebao moći sudjelovati u antidampinškom postupku koji vodi do uvođenja antidampinških pristojbi.

82.

Shodno tomu, argumentacija koja se temelji na državnom uplitanju nije dovoljna da isključi mogućnost da CCCME djeluje u interesu kineskih izvoznika.

83.

Takav zaključak ne dovodi u pitanje presuda od 10. srpnja 1986., DEFI/Komisija ( 59 ), u kojoj je Sud utvrdio, u bitnome, da je francuska vlada na temelju relevantnog francuskog zakonodavstva mogla određivati upravu i politike organizacije o kojoj je bila riječ te stoga i interese koje je ta organizacija imala štititi. Kao prvo, u tom je predmetu Francuska bila adresat Komisijine odluke o državnoj potpori te se smatralo da su društva koja su primila potporu bila tek „zainteresirane stranke” u tom postupku te da stoga nisu mogle sudjelovati u kontradiktornoj raspravi s Komisijom na isti način na koji je to mogla navedena država članica ( 60 ). Nasuprot tomu, u predmetnom slučaju sva društva, predstavnička udruženja društava i predstavnici dotičnih zemalja čine zainteresirane stranke na temelju Osnovne uredbe. Stoga, opisano razlikovanje između države i društava u propisima o državnim potporama nije relevantno za potrebe antidampinškog postupka. Kao drugo, u tom je predmetu sama organizacija o kojoj je bila riječ priznala da je predstavljala vlastite interese, a ne korisnike sporne potpore. Međutim, u predmetnom je slučaju, kako je Komisija priznala, moguće da CCCME čini organizaciju koja predstavlja kinesku industriju kao cjelinu. Stoga, s obzirom na to da položaj CCCME‑a nije jednak položaju francuske organizacije o kojoj je bila riječ u tom predmetu, logiku kojom se Sud vodio u presudi od 10. srpnja 1986., DEFI/Komisija ( 61 ) nije moguće primijeniti mutatis mutandis na predmetni slučaj.

84.

Naposljetku, Komisija je u svojim odgovorima na pisana pitanja Suda istaknula obvezno članstvo kao razlog koji subjektu kao što je CCCME može uskratiti status predstavničkog udruženja. Međutim, ona je na raspravi priznala da se njezin argument ticao samo državnog uplitanja te da pitanje obveznog članstva nije relevantno za potrebe ovog postupka. U svakom slučaju, valja istaknuti da Komisija nije pružila dokaze o tome da je članstvo u CCCME‑u obvezno. CCCME je na raspravi naveo da članstvo u njemu nije obvezno te da, u nedostatku dokaza o suprotnom, nema razloga dovoditi taj navod u pitanje.

85.

S obzirom na navedeno, mišljenja sam, neovisno o navodnom uplitanju NRK‑a u CCCME, da taj subjekt ispunjava prvi kriterij definicije trgovinskog udruženja u smislu članka 6.11. točke i. Antidampinškog sporazuma iz 1994. te stoga i predstavničkog udruženja u smislu članka 5. stavka 11. Osnovne uredbe.

86.

Članak 6.11. točka i. Antidampinškog sporazuma iz 1994. nalaže, kao drugi kriterij, da većinu članova odnosnog subjekta moraju činiti proizvođači, izvoznici ili uvoznici proizvoda koji je predmet ispitnog postupka.

87.

Komisija u bitnome tvrdi da proizvođači i izvoznici željeznih odljevaka ne čine većinu članova CCCME‑a, zbog čega se za to udruženje ne može smatrati da predstavlja te proizvođače i izvoznike. Komisija je na raspravi dodala da većinu članova tog udruženja treba smatrati zahvaćenom Komisijinim ispitnim postupcima.

88.

U tom pogledu trebam istaknuti da predmet ispitnog postupka može biti sasvim konkretan proizvod, kao što je situacija u predmetnom slučaju. Više je nego vjerojatno da izvoznici ili proizvođači konkretnog proizvoda, kao što su određeni proizvodi od lijevanog željeza o kojima je riječ u predmetnom slučaju, ne čine većinu članova danog udruženja. Ne čini se razumnim zahtijevati da za svaki pojedini konkretan proizvod postoji posebno udruženje. To bi u bitnome dovelo do situacije u kojoj, kada antidampinški ispitni postupak ima veoma uzak materijalni opseg, niti jedno udruženje ne bi nikad bilo moguće smatrati „predstavničkim udruženjem izvoznika”. Stoga smatram da članak 6.11. točku i. Antidampinškog sporazuma iz 1994. treba tumačiti u smislu da udruženje mora predstavljati „značajan broj gospodarskih subjekata u dotičnom sektoru” ( 62 ).

89.

S obzirom na izložene kriterije, smatram da u predmetnom slučaju nema ničega što bi se protivilo tomu da se CCCME kvalificira kao predstavničko udruženje izvoznika proizvoda o kojemu je riječ. Shodno tomu, mišljenja sam da CCCME‑u treba priznati postupovna prava na temelju Osnovne uredbe kao predstavničkom udruženju izvoznika kineske industrije željeznih odljevaka.

90.

Posljedično, treba smatrati da postoji osobni utjecaj na CCCME u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a zato što njegova postupovna prava nisu poštovana.

91.

Kada je riječ o zahtjevu izravnog utjecaja, trebam istaknuti da Komisija u svojem odgovoru na žalbu samo navodi da „ista pogreška koja se tiče prava obilježava i utvrđenje o postojanju izravnog utjecaja u točkama 71. do 75. [pobijane presude], zato što se ono temelji na zaključku da CCCME uživa postupovna prava […], što znači da i to utvrđenje treba odbaciti”. Međutim, s obzirom na gore iznesena razmatranja te činjenicu da Komisija nije bolje potkrijepila svoj prigovor, smatram da je Opći sud s pravom zaključio, u točkama 71. do 75. pobijane presude, da je moguće smatrati da je na CCCME postojao i izravan utjecaj iz razloga što ono poštovanje svojih prava može osigurati samo ako ima mogućnost pobijati spornu uredbu.

92.

Zaključno, zbog gore navedenih razloga predlažem da Sud odbaci obrazloženje iz točaka 58. do 60. i 68. do 70. pobijane presude, jer činjenica da je Komisija tijekom upravnog postupka CCCME smatrala zainteresiranom strankom nije dostatan dokaz postojanja osobnog utjecaja u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Međutim, ako obrazloženje presude Općeg suda sadržava povredu prava Unije, ali je njezina izreka osnovana iz drugih pravnih razloga, takva povreda nema za posljedicu ukidanje te presude. Umjesto toga, valja zamijeniti obrazloženje ( 63 ). U ovom predmetu predlažem da Sud zaključi da je CCCME moguće smatrati predstavničkim udruženjem izvoznika kineske industrije željeznih odljevaka te da stoga postoji osobni i izravan utjecaj na CCCME u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a zbog činjenice da njegova postupovna prava nisu poštovana. Međutim, istaknula bih da će točan opseg postupovnih prava tog udruženja, što je pitanje koje se tiče merituma, a ne dopuštenosti, ovisiti o svim interesima koje ono predstavlja ( 64 ) te će se razmatrati u okviru analize petog žalbenog razloga.

93.

Komisija ističe da CCCME nije moguće smatrati predstavničkim udruženjem te da stoga ne postoji osobni i izravan utjecaj na njega u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Komisija objašnjava da je u postupku pred Općim sudom tvrdila da samo udruženja koja predstavljaju svoje članove mogu u njihovo ime pokrenuti sudski postupak. Opći je sud počinio pogrešku koja se tiče prava odbacivši, u točkama 98. do 103. pobijane presude, zahtjev da udruženje može biti predstavničko samo ako je demokratski ustrojeno.

94.

Komisija navodi da trgovinsko udruženje, koje je odgovorno za zaštitu kolektivnih interesa svojih članova, ne može istovremeno biti pojavni oblik države koja je organizirana na temelju jednostranačkog komunističkog sustava. Ono bi, kao trgovinsko udruženje, moralo interese svojih članova, kako su ih ti članovi demokratski odredili, braniti od same države čije je to udruženje pojavni oblik. Komisija smatra da tumačenje prema kojem je trgovinsko udruženje dio države te istovremeno brani kolektivne interese svojih članova od te države nije u skladu s temeljnim načelima predstavničke demokracije koja su zajednička tradicijama država članica. Uzimajući u obzir specifičnosti države u kojoj udruženje ima sjedište, to bi se tumačenje protivilo načelu utvrđenom u članku 3. stavku 5. UEU‑a, prema kojem Unija u svojim odnosima s ostatkom svijeta podržava i promiče svoje vrijednosti. Komisija stoga poziva Sud da odbaci utvrđenje Općeg suda da je CCCME trgovinsko udruženje ovlašteno podnositi tužbe u ime svojih članova.

95.

Intervenijenti ističu da CCCME nije predstavničko udruženje u smislu članka 6. stavka 7. Osnovne uredbe, već predstavnik zemlje izvoznice u smislu te odredbe. CCCME, kao poludržavno tijelo, kontrolira i koordinira aktivnosti proizvođača izvoznika koje predstavlja. Dakle, zaštita interesa proizvođača izvoznika samo je posljedica njegove poludržavne i ključne uloge u upravljanju domaćim i izvoznim tržištima. Da bi bio predstavničko udruženje, kriterij reprezentativnosti mora biti nadređen kriteriju kontrole.

96.

CCCME poriče da je „pojavni oblik” NRK‑a te ističe da Komisija nije Sudu pružila dokaze o suprotnom. Povezanost s tom državom nije dostatan dokaz, jer su gospodarske komore veoma usko povezane sa svojim državama. Nadalje, CCCME ističe da Komisija nije, kao prvo, osporila činjenično utvrđenje iz točke 91. pobijane presude u pogledu ciljeva CCCME‑a, kao drugo, dokazala da on nije demokratski ustrojen niti je, kao treće, osporila da ciljevi CCCME‑a tom subjektu omogućuju pokretanje sudskih postupaka kako bi zaštitio interese svojih članova. CCCME usto naglašava da njegov statut pokazuje da njegovi članovi imaju pravo glasa.

97.

Uvodno trebam naglasiti da je pitanje je li subjekt „predstavničko udruženje izvoznika” u smislu Osnovne uredbe ( 65 ) odvojeno od pitanja može li taj subjekt zastupati svoje članove u izravnom sporu pred Općim sudom povodom tužbe za poništenje. Stoga, kako je gore objašnjeno ( 66 ), drugi prigovor nedopuštenosti treba razlikovati od prvog prigovora nedopuštenosti u dijelu u kojem se odnosi na mogućnost CCCME‑a da u ime svojih članova podnese tužbu za poništenje. Mogućnost udruženja da zastupa svoje članove pred sudovima Unije i, konkretno, njegova aktivna procesna legitimacija ovise o kriterijima razvijenima u sudskoj praksi koja se odnosi na članak 263. četvrti stavak UFEU‑a.

98.

Trebam istaknuti da udruženje, koje je odgovorno za zaštitu kolektivnih interesa svojih članova, u pravilu može tužbu za poništenje na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a podnijeti samo ako poduzetnici koje ono predstavlja ili neki od njih sami imaju aktivnu procesnu legitimaciju ( 67 ). Shodno tomu, u skladu s tom odredbom, tužba koju je udruženje podnijelo u ime jednog ili više svojih članova koji su sami mogli podnijeti dopuštenu tužbu sama će biti dopuštena ( 68 ), pod uvjetom da ti članovi nisu sami podnijeli tužbu kako bi zaštitili svoje interese ( 69 ).

99.

Međutim, treba istaknuti da u primarnom pravu Unije nema ujednačene definicije udruženja, koje je odgovorno za zaštitu kolektivnih interesa svojih članova, ili ujednačenih kriterija za definiranje tog pojma. U tom pogledu, s obzirom na to da članak 263. četvrti stavak UFEU‑a ne upućuje na nacionalna prava u pogledu značenja koje treba dati tom pojmu, taj se pojam mora smatrati autonomnim pojmom prava Unije koji treba ujednačeno tumačiti na cijelom njezinu području ( 70 ). U skladu sa sudskom praksom, taj pojam treba tumačiti uzimajući u obzir ne samo tekst nego i kontekst odredbe u kojoj se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio ( 71 ).

100.

Budući da, za potrebe primjene članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, pojam „udruženje” nije definiran ni u odredbama primarnog prava Unije ni u sudskoj praksi Suda ( 72 ), okrećem se kontekstu pravila koja se odnose na udruženja. Slažem se s Komisijom da pojam udruženja u tradicijama zajedničkim državama članicama podrazumijeva da ti subjekti mogu sobom upravljati bez državnog uplitanja u skladu s vlastitim pravilima i postupcima te, posebice, neovisno o vladi i drugim tijelima javne vlasti ( 73 ). Te značajke proizlaze iz temeljnog prava na slobodu udruživanja u smislu članka 12. i članka 11. EKLJP‑a ( 74 ). Stoga, nacionalni propisi kojima se provodi to temeljno pravo, koje priznaju sve države članice, moraju biti u skladu s tim zahtjevima. Komisija u tom pogledu s pravom tvrdi da, u skladu s nacionalnim propisima država članica, država načelno ne sudjeluje u postupcima u kojima udruženja donose odluke ( 75 ). Međutim, kako je ranije navedeno ( 76 ), ta se sloboda ne može koristiti kako bi se stranke odvratilo od ostvarivanja njihovih prava obrane zajamčenih člancima 41. i 47. Povelje za potrebe aktivne procesne legitimacije u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

101.

Točno je da Sud dopušta predstavničkim udruženjima da interveniraju u postupak, što služi zaštiti interesa njihovih članova u predmetima koji otvaraju načelna pitanja koja mogu utjecati na te članove ( 77 ). Međutim, Sud je u presudi Venezuela/Vijeće ( 78 ) utvrdio da kontekstualno i teleološko tumačenje članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a s obzirom na načela djelotvornog sudskog nadzora i vladavine prava ide u prilog zaključku da bi država morala imati aktivnu procesnu legitimaciju ako su ispunjeni ostali uvjeti predviđeni tom odredbom ( 79 ). Trebam naglasiti da Sud u tom predmetu nije mogućnost podnošenja tužbe za poništenje predviđenu člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a uvjetovao postojanjem demokratskog procesa odlučivanja u trećoj državi, iako pitanje demokratske reprezentativnosti može biti relevantno. Sud je na taj način primijenio „vrijednosno neutralan” pristup, u smislu da aktivnu procesnu legitimaciju države – koju je među ostalim moguće smatrati političkom i kulturnom zajednicom s kojom su pojedinci povezani na temelju različitih kriterija kao što su državljanstvo, boravište ili religija ( 80 ) nije uvjetovao time da država ima neko konkretno uređenje te postojanje demokratskog procesa odlučivanja nije u tom pogledu uzeo kao čimbenik.

102.

S obzirom na to tumačenje, dodatan uvjet povezan s reprezentativnosti udruženja koji se zasniva na temeljnim načelima demokracije i načelu iz članka 3. stavka 5. UEU‑a ( 81 ), a koji Komisija zagovara, neopravdano bi ograničio mogućnost CCCME‑a da se obrati sudovima u ime svojih članova te ograničava načelo djelotvorne sudske zaštite utvrđeno člankom 47. Povelje.

103.

Sud je u pogledu potonjeg načela utvrdio da uvjete za dopuštenost iz četvrtog stavka članka 263. UFEU‑a treba tumačiti u svjetlu temeljnog prava na djelotvornu sudsku zaštitu, ne zanemarujući pritom uvjete izričito predviđene navedenim Ugovorom ( 82 ). Međutim, u predmetnom slučaju takvi uvjeti ne postoje. Umjesto toga, tumačenjem koje Komisija predlaže dodaje se novi uvjet, koji određenim subjektima ograničava pristup Općem sudu.

104.

Osim toga, smisao mogućnosti udruženja da zastupa svoje članove jest taj da ona može osloboditi Opći sud nužnosti da razmatra višestruke tužbe te je usto u skladu sa zahtjevom dobrog sudovanja, jer se na taj način može izbjeći to da članovi udruženja koje predstavlja njihove interese podnose velik broj tužbi protiv istih akata ( 83 ). Stoga, navedeni dodatni uvjet koji Komisija predlaže nije opravdan uzimajući u obzir smisao mogućnosti udruženja da pred sudovima zastupa svoje članove.

105.

Komisija drugim prigovorom nedopuštenosti kritizira točke 89. do 103. pobijane presude, u kojima je Opći sud odbio navod u pogledu mogućnosti CCCME‑a da podnese tužbu u ime svojih članova. Opći je sud u tim točkama odbio tumačenje koje je Komisija predlagala, a prema kojem je presudom od 28. veljače 2019., Vijeće/Growth Energy i Renewable Fuels Association ( 84 ), uveden zahtjev u pogledu reprezentativnosti udruženja.

106.

Međutim, protivno Komisijinu navodu, smatram da presudom od 28. veljače 2019., Vijeće/Growth Energy i Renewable Fuels Association, nije uveden dodatan uvjet u pogledu reprezentativnosti udruženja. Osim toga, ništa u toj presudi ne upućuje na to da bi postojanje demokratskog procesa odlučivanja trebalo biti čimbenik pri utvrđivanju reprezentativnosti trgovinskog udruženja.

107.

Osobito, Sud je u točki 123. te presude utvrdio da se „ne može […] prihvatiti da je to što određeni članovi udruženja nemaju na raspolaganju pravo glasa ili drugi instrument koji im omogućava da promiču svoje interese u okviru potonjeg dovoljno za utvrđenje da cilj navedenog udruženja nije zastupanje tih članova”. Zaključio je da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da je na odnosnim udruženjima bilo da dokažu ne samo da se uredba o kojoj je bila riječ u tom predmetu izravno i osobno odnosila na njihove članove u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, nego i da su članovi čije su interese namjeravali štititi morali usto moći isticati svoje pojedinačne interese u okviru tih udruženja. Sud je na taj način mogućnost isticanja pojedinačnih prava odnosno interesa u okviru udruženja izričito odbacio kao uvjet aktivne procesne legitimacije udruženja ( 85 ).

108.

Nadalje, kako je već istaknuto u okviru analize prvog prigovora nedopuštenosti, pitanje državne kontrole i demokratskog odlučivanja otvara pitanje dokazivanja takvog odlučivanja ( 86 ). U tom pogledu trebam istaknuti da je Komisija u postupku pred Općim sudom dokaze reprezentativnosti osporila navevši da „odluka CCCME‑a da podnese [tužbu za poništenje]” i ovlasti dane CCCME‑u nisu dovoljan dokaz postojanja demokratskog procesa unutar tog udruženja. Ona je usto uputila na članak 4. statuta CCCME‑a, u kojem se govori o kontroli od strane ministarstava ( 87 ).

109.

Takva povezanost s državom nije, kako je već istaknuto ( 88 ), dovoljna da se CCCME proglasi pojavnim oblikom države ili da se za njega smatra da nije demokratski ustrojen. Naime, pitanje je li CCCME demokratski ustrojen preširoko je za potrebe odlučivanja o njegovoj reprezentativnosti ( 89 ). Sama Komisija se slaže da u predmetnom slučaju nije relevantna struktura glasačkih prava, već da je relevantna navodna činjenica da CCCME djeluje prema uputama odgovarajućih ministarstava NRK‑a ( 90 ). Međutim, trebam istaknuti da ništa u predmetnom slučaju ne upućuje na to kako je donesena odluka da se Općem sudu podnese tužba niti na ulogu koju je vlada imala u donošenju te odluke. Elementi dostavljeni Općem sudu ne dokazuju da je odluka da se pokrene sudski postupak donesena bez suglasnosti članova CCCME‑a te na nalog vlade.

110.

Stoga smatram da Sud treba odbiti drugi prigovor nedopuštenosti, kojim se navodi da CCCME nije ovlašten zastupati svoje članove u sudskom postupku.

111.

Komisija ističe da je pred Općim sudom u pogledu žalitelja koje CCCME ne zastupa tvrdila da postoje dvojbe u pogledu toga jesu li potpisnici punomoći bili ovlašteni potpisati ih. Navodi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što u točkama 133. do 137. pobijane presude nije to provjerio.

112.

Ta se institucija poziva na presudu Barge/Visoka vlast ( 91 ), u kojoj je Sud utvrdio da odvjetnik koji zastupa stranku ne mora predočiti valjanu punomoć za podnošenje tužbe, ali je mora dokazati ako je se ospori. Ona navodi da članak 38. tada važećeg Poslovnika Suda nije predviđao nikakvu obvezu predočenja punomoći za podnošenje tužbe u ime privatnih subjekata. Međutim, Sud je u tom predmetu, pozivajući se na svoj statut, dopustio drugoj stranci da ospori postojanje „valjane punomoći” te je utvrdio da, u takvoj situaciji, Sud mora zatražiti da se punomoć dokaže. Izmjena Poslovnika Općeg suda ne smije se kositi sa zahtjevom iz navedenog statuta, koji je nadređen tom poslovniku.

113.

Komisija u ovom predmetu od Suda zahtijeva da od drugih devet žalitelja zatraži predočenje dokumenata potrebnih da bi se provjerilo postojanje valjane punomoći.

114.

Ti žalitelji ističu da Komisija u postupku pred Općim sudom nije izrazila nikakve dvojbe u pogledu toga jesu li potpisnici punomoći bili ovlašteni potpisati ih, već je osporavala potpunost formalnih dokumenata. Opći je sud s pravom potvrdio da njegov poslovnik ne zahtijeva da se dokaže da je odvjetniku punomoć dao netko tko je za to ovlašten. Međutim, nije utvrdio da više ne mora provjeriti je li osoba koja je potpisala punomoć bila doista za to ovlaštena. On je samo utvrdio da su obvezni dokumenti bili valjani. Komisija nije osporila činjenicu da su punomoći dale osobe koje su za to bile ovlaštene. U nedostatku potkrijepljenih argumenata koji mogu navedeno dovesti u pitanje, Opći sud nije obvezan zatražiti predočenje ikakvih dokaza.

115.

Za početak trebam istaknuti da je Komisija u postupku pred Općim sudom tvrdila, kada je riječ o sedam od devet žalitelja čija se imena nalaze u Prilogu I. pobijanoj presudi, da su osobe koje su potpisale punomoći obavljale funkciju „glavnog direktora”, „izvršnog direktora”, „financijskog nadzornika” ili „direktora”, bez dodatnih pojašnjenja ili opravdanja jesu li na temelju kineskog prava te osobe bile ovlaštene potpisati takve punomoći. Što se tiče drugih dvaju od tih devet žalitelja čija se imena nalaze u navedenom prilogu, Komisija je navodila da su oni predočili punomoći u kojima nije bila navedena funkcija potpisnika te usto nisu priložili dokumente koji bi dokazivali da su potonji bili ovlašteni potpisati takve akte.

116.

U tom pogledu, članak 19. Statuta Suda Europske unije, koji se na postupke pred Općim sudom primjenjuje na temelju članka 53. tog statuta ( 92 ), u trećem i četvrtom stavku propisuje da stranke koje nisu države članice i institucije Europske unije mora zastupati odvjetnik koji je ovlašten zastupati, konkretno, pred sudom države članice.

117.

Da bi tužba za poništenje bila dopuštena, potrebno je dokazati da je tužitelj doista donio odluku da se tužba podnese te da odvjetnici koji se predstavljaju kao zastupnici tužitelja doista imaju punomoć podnijeti je ( 93 ). U tom pogledu, članak 51. stavak 3. Poslovnika Općeg suda obvezuje odvjetnike koji zastupaju stranku koja je pravna osoba privatnog prava da tajništvu Općeg suda polože punomoć koju je izdala ta osoba, pri čemu nepolaganje te punomoći izaziva, u skladu s člankom 51. stavkom 4. tog poslovnika, formalnu nedopuštenost tužbe.

118.

U pogledu članka 51. stavka 3. Poslovnika Općeg suda trebam istaknuti da ta odredba, za razliku od ranije verzije tog poslovnika ( 94 ), ne predviđa da stranka mora dokazati da je tužiteljevu odvjetniku punomoć dao netko tko je za to ovlašten. Opći je sud u svojoj sudskoj praksi iz izmjene tog poslovnika zaključio da to nije potrebno dokazati ( 95 ).

119.

Unatoč tomu, smatram da ublažavanje postupovnih pravila u stadiju podnošenja tužbe za poništenje ne utječe na gore spomenuti materijalni zahtjev iz članka 19. Statuta Suda Europske unije, kao propisa nadređenog tom poslovniku, da tužitelje moraju zastupati njihovi odvjetnici. Sud je u nedavnoj presudi utvrdio da sudovi Unije mogu provesti ograničen nadzor uvjeta neovisnosti koji je tom odredbom propisan zastupnicima neprivilegiranih stranaka ( 96 ). Po analogiji, istu razinu nadzora treba primijeniti i na uvjet koji se tiče valjanosti punomoći tužiteljeva odvjetnika.

120.

Stoga, činjenica da se u novoj odredbi, članku 51. stavku 3. Poslovnika Općeg suda, ne zahtijeva izričito da se dokaže da je osoba koja je potpisala punomoć bila ovlaštena to učiniti ne znači da Opći sud ne mora to provjeriti, ako je druga stranka izričito osporila njezinu ovlast za to. Komisija s pravom ističe da, u slučaju da se ospori valjanost punomoći koju je stranka dala svojem odvjetniku, ta stranka mora dokazati da je osoba koja je potpisala punomoć bila ovlaštena to učiniti ( 97 ).

121.

Shodno tomu, smatram da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava zaključivši da, s obzirom na to da njegov poslovnik ne zahtijeva dokaz o tome da je punomoć odvjetniku dao netko tko je za to bio ovlašten, Komisijin prigovor na zakonitost punomoći o kojoj je riječ treba odbiti.

122.

Međutim, kada osporava valjanost punomoći u opisanom smislu, Komisija treba barem dokazati postojanje fumus boni iuris u tom pogledu. Komisija se u predmetnom slučaju oslanja na puke navode. Kao prvo, poziva se na činjenicu da određeni potpisnici punomoći o kojima je riječ nisu naveli svoju funkciju niti su položili ikakve dokumente koji dokazuju ovlast za potpisivanje tih akata. Kao drugo, Komisija svoje navode temelji na činjenici da određeni potpisnici, koji su naveli da obavljaju funkciju glavnog direktora, izvršnog direktora, financijskog nadzornika ili direktora, nisu dokazali da su na temelju kineskog prava bili ovlašteni potpisati takve punomoći. Međutim, takve je navode potrebno odgovarajuće potkrijepiti ( 98 ).

123.

Iz toga proizlazi da točka 136. pobijane presude sadržava pogrešku koja se tiče prava. Međutim, ako obrazloženje presude Općeg suda sadržava povredu prava Unije, ali je njezina izreka osnovana iz drugih pravnih razloga, takva povreda nema za posljedicu ukidanje te presude. Umjesto toga, valja zamijeniti obrazloženje ( 99 ). U ovom predmetu predlažem Sudu da ukine tu točku i zaključi da Komisija svojim navodima ne osporava materijalno da je punomoć tužiteljevu odvjetniku dao netko tko je za to bio ovlašten.

124.

Sada se okrećem meritumu predmeta, pri čemu ću se posebno usredotočiti na prvi dio prvog žalbenog razloga te na drugi i peti žalbeni razlog.

125.

Žalitelji navode da je Opći sud u točkama 152. do 211. i 398. do 403. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije utvrdio povredu članka 3. stavaka 2., 3., 5., 6. i 7. Osnovne uredbe i načela dobre uprave u vezi s podacima o uvozu.

126.

Za početak trebam istaknuti da je Komisija prilagodila podatke o uvozu, na način opisan u točkama 159. do 166. pobijane presude. Ona je te prilagodbe u bitnome izvršila na temelju ideje da udjeli obujma uvoza pojedinih proizvoda obuhvaćenih istom oznakom iz kombinirane nomenklature (KN) nisu varirali kroz vrijeme i među zemljama. Žalitelji su te prilagodbe osporili pred Općim sudom, smatrajući da se ta metoda temeljila na neopravdanim i nerazumnim pretpostavkama, zbog čega se obujam koji je uzet u obzir nije temeljio na pozitivnim dokazima.

127.

Opći je sud u točki 196. pobijane presude odbio te argumente. Utvrdio je da je obujam uvoza, u nedostatku preciznijih i novijih informacija koje imaju sličan ili veći stupanj pouzdanosti, a s obzirom na razumnost i uvjerljivost Komisijinih procjena te široku marginu prosudbe koja joj je priznata, pravilno utvrđen.

128.

Žalitelji pred Sudom iznose dva argumenta, koje ću sada razmotriti.

129.

Žalitelji navode da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da je podatke o uvozu kojima se Komisija vodila moguće smatrati pozitivnim dokazima te da je njihova upotreba bila opravdana. Obrazloženje pobijane presude ne osvrće se na kritiku u pogledu pretpostavke, kojom se Komisija vodila, da se udio obujma i cijene proizvoda obuhvaćenih danom oznakom KN ( 100 ) tijekom kasnijih godina nisu mijenjali u odnosu na bazne godine te da su se primjenjivali na različita podrijetla. Žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je potvrdio da je Komisija mogla uzeti u obzir podatke iz referentne godine. Oni osobito osporavaju točku 194. pobijane presude, u kojoj se Opći sud složio s primjenom procjena kojima se Komisija vodila kako bi odbio prvi dio prvog tužbenog razloga. Prema njihovu mišljenju, Opći se sud nije osvrnuo na njihov argument da se Komisija nije mogla voditi opisanom pretpostavkom.

130.

Žalitelji tvrde da, u nedostatku dokaza, takva pretpostavka ne može biti razumna te ne ispunjava zahtjev u pogledu pozitivnih dokaza predviđen člankom 3. stavkom 2. Osnovne uredbe. Podaci o uvozu koriste se kako bi se ocijenio razvoj uvoza i razlike između zemalja. Žalitelji stoga pretpostavku da takvog razvoja nije bilo smatraju apsurdnom.

131.

Komisija, uz potporu intervenijenata, navodi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da je zahtjev u pogledu pozitivnih dokaza predviđen člankom 3. stavkom 2. Osnovne uredbe ispunjen.

132.

Za početak trebam podsjetiti na to da institucije Unije, u skladu sa sudskom praksom Suda, zbog složenosti gospodarskih, političkih i pravnih pitanja koja moraju razmatrati raspolažu širokom diskrecijskom ovlasti osobito u području antidampinških mjera i utvrđivanja štete ( 101 ).

133.

Komisija u tom pogledu mora, u skladu s člankom 3. stavkom 2. Osnovne uredbe, pružiti pozitivne dokaze i objektivno ispitati podatke o elementima štete ( 102 ).

134.

Sudovi Unije stoga moraju ispitati ne samo postoje li pogreške koje se tiču prava, nego i jesu li poštovana relevantna postupovna pravila, jesu li činjenice na kojima se sporni odabir temelji točno utvrđene te je li počinjena očita pogreška u ocjeni ili zlouporaba ovlasti. To se posebice odnosi na utvrđivanje štete nanesene industriji Unije, za potrebe čega je potrebno razmatrati složena gospodarska pitanja ( 103 ). Također, na tužitelju je da podnese dokaze koji će omogućiti Sudu da utvrdi da je Komisija prilikom utvrđivanja štete počinila očitu pogrešku u ocjeni ( 104 ).

135.

Nadalje, ispitivanje dokaza na kojima institucije Unije temelje svoja utvrđenja – koje provodi Opći sud – ne predstavlja novu ocjenu činjenica kojom se zamjenjuje ocjena koju su provele te institucije. Tim se ispitivanjem ne zadire u široku diskrecijsku ovlast tih institucija u području trgovinske politike, nego se samo utvrđuje jesu li ti dokazi takve prirode da se njima podupiru zaključci tih institucija. Zadaća Općeg suda stoga nije samo provjeriti materijalnu točnost navedenih dokaznih elemenata, kao i njihovu pouzdanost i dosljednost već i to predstavljaju li navedeni elementi skup relevantnih podataka koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene složene situacije te jesu li oni takve naravi da podupiru zaključke koji su iz njih izvedeni ( 105 ).

136.

Sud u ovom predmetu mora odlučiti je li se Opći sud s pravom složio s Komisijinim pristupom ekstrapolacije apsolutnog i relativnog obujma uvoza predmetnog proizvoda za referentne godine na naredne godine i druge zemlje.

137.

Što se tiče uporabe podataka Eurostata, Sud je utvrdio ne samo da ih je primjereno koristiti za potrebe utvrđivanja štete ( 106 ), nego i da ih Komisija mora ispitati „s potrebnom pažnjom” kada ih se osporava ( 107 ). Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da „osporavanje” podataka Eurostata znači da stranke moraju dokazati postojanje materijalnih netočnosti, koje čine činjenične pogreške ( 108 ). Takvo pravilo proizlazi iz gore navedene sudske prakse prema kojoj je na tužitelju da podnese dokaze koji će omogućiti Sudu da utvrdi da je Komisija prilikom utvrđivanja štete počinila očitu pogrešku u ocjeni. Treba istaknuti da su žalitelji u postupku pred Općim sudom tvrdili da ni Komisija ni podnositelji pritužbi nisu objasnili zašto bi te pretpostavke bile opravdane ili razumne, da Komisija nije pokušala prikupiti informacije kako bi provjerila točnost tih pretpostavki te da se podaci o uvozu stoga ne temelje na pozitivnim dokazima ( 109 ). Oni su time u biti pokušavali teret dokazivanja prebaciti na Komisiju te izbjeći nužnost da stvarno osporavaju pouzdanost korištenih podataka.

138.

Opći je sud stoga pravilno utvrdio da stranke, ako žele osporiti pouzdanost podataka o obujmu dampinškog uvoza koje je Komisija koristila, moraju svoje navode potkrijepiti dokazima koji mogu na konkretan način baciti sumnju na pouzdanost metode ili podataka koje je ta institucija koristila ( 110 ). Opći sud u predmetnom slučaju nije utvrdio postojanje takve činjenične pogreške te Sud sada ne treba preispitivati činjenice, za što nije nadležan u žalbenom postupku.

139.

Kada je riječ o prilagodbama i ekstrapolacijama za potrebe utvrđivanja štete, Sud nije odredio standard za definiranje dopuštene prilagodbe ili ekstrapolacije. Sud stoga treba ocijeniti jesu li prilagodbe i ekstrapolacije izvršene u predmetnom slučaju dopuštene s obzirom na izvješća Žalbenog tijela WTO‑a u pogledu članka 3.1. Antidampinškog sporazuma iz 1994.

140.

U tom pogledu, Žalbeno tijelo WTO‑a je u izvješću u predmetu SAD – toplovaljani čelik utvrdio da se pojam „pozitivni dokazi” odnosi na „kvalitetu dokaza na koje se tijela mogu pozivati prilikom utvrđivanja” te da riječ „pozitivni” znači da „dokazi moraju biti potvrdni, objektivni i provjerljivi, kao i vjerodostojni” ( 111 ).

141.

Osim toga, Žalbeno tijelo WTO‑a je u izvješću u predmetu Meksiko – antidampinške pristojbe na rižu prihvatilo da je za očekivati da će se tijelo za ispitni postupak u okviru margine prosudbe koju ima pri određivanju metodologije koju će koristiti za analiziranje štete možda morati voditi razumnim pretpostavkama ili izvoditi zaključke. Međutim, dodalo je da tijelo za ispitni postupak pritom mora osigurati da se njegova utvrđenja temelje na „pozitivnim dokazima”. Dakle, kada se utvrđenje temelji na pretpostavkama, te pretpostavke trebaju proizlaziti iz razumnih zaključaka izvedenih iz vjerodostojne činjenične osnove te trebaju biti dostatno objašnjene kako bi se mogla provjeriti njihova objektivnost i vjerodostojnost ( 112 ). Žalbeno tijelo WTO‑a u navedenom je predmetu utvrdilo da je tijelo o kojem je bila riječ trebalo „potkrijepiti razumnost i vjerodostojnost odnosnih pretpostavki” ( 113 ).

142.

Iz tih izvješća proizlazi da tijelo za ispitni postupak, kada ne raspolaže podacima na temelju kojih se izravno može utvrditi postojanje određenih činjenica, može postojanje štete utvrditi na temelju podataka prilagođenih s obzirom na razumne zaključke ili razumne pretpostavke. Iz toga se nameće pitanje što je to razuman zaključak ili razumna pretpostavka. Prema mojemu mišljenju, pretpostavka ili zaključak su razumni kada je vjerojatno da su istiniti. Riječ je o ocjeni vjerojatnosti scenarijâ, u kojoj postoji značajna vjerojatnost da razumni zaključci budu istiniti. Kao prvo, u tu svrhu, kada se Komisija vodi zaključkom donesenim na temelju prilagodbi poznatih podataka, ti podaci moraju biti pouzdani i točni. Komisija se stoga načelno koristi podacima Eurostata, koji se prikupljaju sukladno ustaljenom postupku u okviru kojeg se provode odgovarajuće provjere. Kao drugo, prilagodbe se moraju izvršavati primjenom uvjerljive i transparentne metode, čime se osigurava značajno vjerojatan zaključak, koji može činiti razuman zaključak ili razumnu pretpostavku ( 114 ).

143.

Posljedično, kada je riječ o ocjeni prilagodbi i ekstrapolacija namijenjenih utvrđivanju štete, sudski nadzor mora biti ograničen na provjeru temelji li se pretpostavka kojom se Komisija vodila na pouzdanim i točnim podacima te jesu li prilagodbe izvršene primjenom uvjerljive i transparentne metode. S obzirom na to, Opći je sud trebao ispitati čine li Komisijine prilagodbe i ekstrapolacije podataka Eurostata o predmetnim proizvodima razuman zaključak ili razumnu pretpostavku.

144.

Opći je sud u pobijanoj presudi veoma podrobno objasnio način na koji je Komisija izvršila prilagodbe i ekstrapolacije te može li se podatke koje je koristila pravno smatrati pozitivnim dokazima ( 115 ). Kao prvo, opisao je procjenu od 30 % obujma dampinškog uvoza za razdoblje nakon 2014. Komisija se u bitnome vodila poznatim postojećim podacima, to jest podjelom uvezenih proizvoda koja je postojala prije 2014. ( 116 ). Kao drugo, s obzirom na to da nije bilo poznato koji je točno postotak određenih proizvoda dolazio iz pojedinih zemalja, Opći je sud objasnio metodu procjene postotka obujma u kojem se predmetni proizvod uvozio iz pojedinih zemalja ( 117 ). Kao treće, Opći je sud pojasnio kako je Komisija, po službenoj dužnosti, odredila obujam jedne kategorije proizvoda (rešetke za kanale) uzevši u obzir prosječnu prodaju tog proizvoda koju su proizvođači izvoznici u uzorku ostvarili tijekom razdoblja ispitnog postupka ( 118 ). S obzirom na ta podrobna objašnjenja, Opći je sud utvrdio, načelno, da su te metode bile uvjerljive i transparentne. Opći je sud potom podrobno ocjenjivao tri tužbena razloga koje su žalitelji istaknuli ( 119 ).

145.

U tom je pogledu važno naglasiti da je Opći sud u svojoj ocjeni u bitnome utvrdio da se Komisija vodila pouzdanim i točnim omjerima za prethodna razdoblja i različite zemlje podrijetla. Opći je sud tako u točki 196. pobijane presude zaključio da su Komisijine procjene bile „razumne” i „uvjerljive”. U biti, uzeo je u obzir činjenicu da su prilagodbe i ekstrapolacije imale vjerodostojnu osnovu te da su bile prikladne. Opći je sud pritom ispitao postojanje očite pogreške u ocjeni i razumne vjerojatnosti da je pretpostavka točna, što smatram, kako je gore objašnjeno ( 120 ), pravilnim pravnim standardom.

146.

Osobito, žalitelji su na raspravi naveli da je u omjerima predmetnih proizvoda došlo do određenih promjena te da je pretpostavka da do promjena nije došlo bila „očito nelogična”. Tvrdili su da „sama logika” govori da su se omjeri proizvoda s vremenom mijenjali. Prema mojemu mišljenju, Opći je sud s pravom utvrdio da su procjene bile uvjerljive i razumne te da je Komisija stoga razumno pretpostavila da se obujam uvoza proizvoda obuhvaćenih pojedinim oznakama KN ili proizvoda iz pojedinih zemalja nije s vremenom mijenjao. Kako su intervenijenti istaknuli na raspravi pred Sudom, razumno je pretpostaviti da je potražnja za dvama odnosnim proizvodima, a to su urbani namještaj i pokrivala za okna, bila stabilna prije i poslije 2014., zato što ti proizvodi imaju poprilično dugačak vijek trajanja i zato što je obujam uvoza tih proizvoda bio stabilan kroz vrijeme. Shodno tomu, postojala je značajna vjerojatnost da je omjer tih proizvoda bio isti i prije 2014., za koje razdoblje su postojali podaci o tom omjeru, i nakon 2014, za koje razdoblje ti podaci nisu postojali. Kako je gore objašnjeno, Komisija se oslanjala na poznate podatke te je koristila uvjerljivu i transparentnu metodu, što je jamstvo da je donijela zaključak čija je istinitost značajno vjerojatna. To znači da Opći sud nije počinio pogrešku utvrdivši da je zaključak koji je Komisija izvela bio razuman.

147.

Stoga, s obzirom na ranije spomenuta izvješća Žalbenog tijela WTO‑a u kojima se prihvaćaju „razumni zaključci” ( 121 ) i široku diskrecijsku ovlast Komisije ( 122 ), smatram da je podatke o predmetnom proizvodu moguće prilagoditi i ekstrapolirati kako je objašnjeno ( 123 ). Prilagodbe i ekstrapolacije izvršene u predmetnom slučaju čine pozitivne dokaze u smislu izvješćâ Žalbenog tijela WTO‑a te u smislu članka 3. stavka 2. Osnovne uredbe. Shodno tomu, Opći sud nije počinio pogrešku u točkama 183. do 196. pobijane presude odbivši kritiku žaliteljâ te prihvativši Komisijine procjene.

148.

Žalitelji u svojoj žalbi kritiziraju činjenicu da je Opći sud u točkama 178. i 179. pobijane presude odbacio alternativne podatke koje su pružili. Oni su pred Općim sudom tvrdili da je Komisija trebala uzeti u obzir podatke kineskih carinskih tijela o izvozu, koji pokazuju da su Unijine procjene bile pretjerane ( 124 ).

149.

Kako ne bi morali odgovoriti na podatke koje je Komisija stvarno koristila, žalitelji su iznijeli alternativne podatke. Opći je sud u točkama 178. i 179. pobijane presude s pravom odbio navode žaliteljâ utvrdivši da je na tužiteljima u prvostupanjskom postupku, ako osporavaju pouzdanost podataka o obujmu dampinškog uvoza koje je Komisija koristila, da podupru svoje tvrdnje dokazima koji mogu na konkretan način baciti sumnju na pouzdanost metode ili podataka kojima se koristila ta institucija. Opći je sud u tom smislu podsjetio na to da se tužitelj ne može ograničiti na podnošenje alternativnih brojki, nego mora podnijeti elemente koji mogu dovesti u pitanje one koje je podnijela Komisija.

150.

Čini se da žalitelji u žalbi ne ističu niti jednu konkretnu pogrešku koja se tiče prava u toj analizi, što njihov argument čini nedopuštenim. Njihov argument u svakom slučaju treba odbiti kao neosnovan. Zbog gore navedenih razloga ( 125 ), stranke se ne mogu ograničiti na podnošenje alternativnih brojki iz različitih izvora, nego moraju svoje tvrdnje poduprijeti dokazima koji mogu na konkretan način baciti sumnju na pouzdanost metode ili podataka kojima se koristila ta institucija ( 126 ). Kako je gore objašnjeno, na tužitelju je da pruži dokaze koji će Sudu omogućiti da utvrdi da je Komisija pri utvrđivanju štete počinila očitu pogrešku u ocjeni ( 127 ).

151.

S obzirom na navedeno, predlažem da Sud prvi dio prvog žalbenog razloga odbije kao djelomično nedopušten i djelomično neosnovan.

152.

Žalitelji navode da je Opći sud u točkama 302. do 311. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava time što je razmatrao samo njihove argumente u pogledu proizvodnih troškova jednog od poduzetnika iz Unije (Saint‑Gobaina PAM), a ne i njihove argumente u pogledu profitabilnosti tog poduzetnika. Osobito, s obzirom na činjenicu da je Saint‑Gobain PAM predmetni proizvod prodavao i izravno neovisnim kupcima i neizravno posredstvom povezanih prodavatelja, jedini način za određivanje zarade koju je grupa Saint‑Gobain PAM stvarno ostvarila bio je da se usporede, s jedne strane, vrijednost prodaje ostvarene neovisnim kupcima i, s druge strane, proizvodni troškovi proizvođača te prodajni, opći i upravni troškovi (u daljnjem tekstu: troškovi POA) preprodavačâ.

153.

Vodeći se samo proizvodnim troškovima Saint‑Gobaina PAM, bez obzira na oblik kasnije prodaje, Komisija pri izračunavanju sveukupne profitabilnosti tog poduzetnika nije uzela u obzir njegovu „skrivenu” zaradu ostvarenu prodajama povezanim subjektima. Žalitelji su na raspravi tvrdili da je Komisija isključila troškove neovisnih preprodavača.

154.

Osobito, žalitelji tvrde da, u situaciji u kojoj povezani prodavatelji ostvaruju zaradu od 2 % na svoje prodaje neovisnim kupcima, a proizvođač ostvaruje zaradu od 10 % na svoje prodaje povezanim prodavateljima, stvarnu ukupnu zaradu grupe Saint‑Gobain PAM čini zbroj iznosa dobivenih na temelju tih postotaka. Međutim, primijenivši vlastitu metodu, Komisija je u toj situaciji navodno zaključila da je grupa Saint‑Gobain PAM ostvarila ukupnu zaradu od samo 2 %. Dodatna zarada od 10 % koju je proizvođač ostvario svojim prodajama povezanim prodavateljima ostaje „skrivena” te se te prodaje smatra troškovima u analizi štete.

155.

Komisija, uz potporu intervenijenata, navodi da drugi žalbeni razlog nije dopušten.

156.

Za početak valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 3. stavkom 2. Osnovne uredbe, šteta treba utvrditi na temelju pozitivnih dokaza i objektivnog ispitivanja učinka dampinškog uvoza na cijene istovjetnih proizvoda na tržištu Unije. Članak 3. stavak 3. te uredbe u pogledu učinka dampinškog uvoza na cijene nalaže da se razmotri je li tim uvozom došlo do značajnog sniženja cijene u usporedbi s cijenom istovjetnog proizvoda industrije Unije odnosno je li takav uvoz na drugi način utjecao na sniženje cijene u velikoj mjeri, odnosno spriječio rast cijene u velikoj mjeri, a do kojega bi inače došlo.

157.

Članak 3. stavak 5. Osnovne uredbe u pogledu ocjene utjecaja tog uvoza predviđa da se ona mora temeljiti na procjeni svih relevantnih gospodarskih čimbenika i pokazatelja koji utječu na stanje u industriji Unije. Ta odredba sadržava popis čimbenika koje se može uzeti u obzir. Ona usto predviđa da taj popis nije konačan te da jedan ili nekoliko navedenih čimbenika ne moraju nužno biti odlučujući ( 128 ).

158.

U pogledu tog žalbenog razloga treba iznijeti dva uvodna zapažanja.

159.

Kao prvo, kada je riječ o čimbenicima o kojima se govori u točki 157. ovog mišljenja, važno je razlikovati makroekonomske i mikroekonomske pokazatelje. S jedne strane, makroekonomski pokazatelji, kao što su proizvodnja, proizvodni kapacitet, iskorištenost kapaciteta, obujam prodaje, udio na tržištu, zaposlenost, rast, produktivnost, veličina dampinške marže i oporavak od prethodnog dampinga, temelje se na podacima industrije Unije kao cjeline, to jest na podacima svih proizvođača iz Unije ( 129 ). S druge strane, mikroekonomski pokazatelji uključuju prosječne jedinične cijene, jedinične troškove, troškove radne snage, zalihe, profitabilnost, novčane tokove, ulaganja, povrat ulaganja i sposobnost prikupljanja kapitala. Iz uvodnih izjava 161. do 167. Privremene uredbe proizlazi da su potonji čimbenici razmatrani na temelju informacija dobivenih u odgovorima koje su proizvođači iz Unije u uzorku dali na upitnik o šteti ( 130 ).

160.

Čini se da se drugi žalbeni razlog odnosi na jedan konkretan mikroekonomski pokazatelj štete, a to je profitabilnost industrije Unije. Budući da je to mikroekonomski pokazatelj štete, Komisija je svoje izračune temeljila na odgovorima na navedeni upitnik ( 131 ).

161.

Kao drugo, izračun profitabilnosti objašnjen je u uvodnoj izjavi 161. Privremene uredbe te se njegovi rezultati nalaze u tablici 12. te uredbe. Komisija objašnjava da je „utvrdila profitabilnost triju proizvođača iz Unije u uzorku iskazivanjem neto dobiti prije oporezivanja od prodaje istovjetnog proizvoda nepovezanim kupcima u Uniji kao postotka prometa od te prodaje”. Kako je Komisija objasnila u svojim odgovorima na pitanja Suda, profitabilnost je „razlika između proizvodnih troškova grupe, koji uključuju troškove [POA] povezanih prodavatelja, i cijene koju je plaćao prvi neovisni kupac” ( 132 ). Iz toga proizlazi da je profitabilnost razlika između dviju brojki, to jest između proizvodnih troškova poduzetnika, s jedne strane, i cijene koju je plaćao prvi neovisni kupac, s druge strane.

162.

Žalitelji su petim dijelom prvog tužbenog razloga navodili da je „Komisija za izračun štete koju je pretrpjela industrija Unije koristila, u slučaju Saint‑Gobaina PAM, cijene naplaćene za preprodaje unutar grupe društava čiji je taj proizvođač član (korištenje transfernih cijena), a da nije ocijenila samostalnost tih kupovnih cijena [arm’s length purchase prices]” ( 133 ). Konkretnije, žalitelji su u postupku pred Općim sudom tvrdili da se Komisija trebala voditi zbrojem proizvodnih troškova Saint‑Gobaina PAM (Francuska) i odnosnih troškova POA Saint‑Gobaina (Njemačka, Španjolska i Italija) te ga usporediti s cijenama prodaja prvom neovisnom kupcu koje su ostvarivali povezani prodavatelji. Tom bi se drugom metodom eliminirala eventualna umjetna povećanja prodajnih cijena dogovorena između Saint‑Gobaina PAM i povezanih društava.

163.

Žalitelji pred Sudom osporavaju način na koji je Opći sud ocijenio uključivanje cijena unutar grupe u izračun troškova industrije Unije ( 134 ). Oni smatraju da je Opći sud u točkama 302. do 311. pobijane presude počinio pogrešku time što je razmatrao samo njihove argumente u pogledu troškova, a ne i njihove argumente u pogledu profitabilnosti Saint‑Gobaina PAM.

164.

Utvrđenja Općeg suda u tom pogledu nalaze se u točkama 305. i 306. pobijane presude. Taj je sud utvrdio da činjenica da je Saint‑Gobain PAM predmetni proizvod izravno prodavao nepovezanim kupcima, ali i neizravno posredstvom povezanih subjekata ne utječe na izračun proizvodnih troškova. On je u točki 307. te presude zaključio da činjenica da su određene prodaje izvršene posredstvom povezanih društava nije imala nikakav utjecaj na izračun proizvodnih troškova Saint‑Gobaina PAM i, prema tome, na procjenu štete koju je pretrpjela industrija Unije.

165.

U tom pogledu trebam naglasiti da se argumentacija žaliteljâ u postupku pred Općim sudom odnosi na prvi čimbenik u utvrđivanju profitabilnosti, a to su proizvodni troškovi. Zaključak da utvrđivanje proizvodnih troškova ne ovisi o prodajama unutar grupe je činjenično utvrđenje, koje u žalbenom postupku nije moguće pobijati. Važno je istaknuti da Opći sud nije utvrdio, protivno navodima žaliteljâ ( 135 ), da se izračun zarade temeljio na cijenama unutar grupe koje su dogovorene između Saint‑Gobaina PAM i povezanih subjekata. Argumentacija prema kojoj Komisija nije otkrila „skrivenu” zaradu ostvarenu prodajama unutar grupe stoga se mora odbiti, jer te prodaje nisu bile relevantne za utvrđivanje proizvodnih troškova.

166.

U svakom slučaju, iz objašnjenja pruženih u postupku pred Sudom čini se da Komisija prilikom izračunavanja profitabilnosti Saint‑Gobaina PAM nije koristila zaradu ostvarenu prodajama unutar grupe. Komisija je, kako je objasnila, prvo izračunala proizvodne troškove za svaki proizvod proizvođača iz Unije u uzorku ( 136 ). Te je proizvodne troškove potom usporedila s prodajnim cijenama koje se naplaćivalo prvom neovisnom kupcu na tržištu Unije. Drugim riječima, kada je proizvođač iz Unije proizvod prvo prodavao povezanom subjektu, Komisija je koristila cijenu koju je taj povezani subjekt naplaćivao prvom neovisnom kupcu. Pri izračunavanju profitabilnosti stoga se nije uzimala u obzir cijena koja se naplaćivala između dvaju povezanih subjekata danog proizvođača iz Unije ( 137 ). Naposljetku, Komisija je na temelju profitabilnosti pojedinih proizvođača iz Unije u uzorku koji su odgovorili na upitnik objedinila podatke te ih uprosječila kako bi oblikovala pokazatelj štete naziva „profitabilnost” ( 138 ). Stoga mi se čini da je Opći sud u točki 306. pobijane presude s pravom utvrdio da prodajne cijene unutar grupe nisu relevantne za izračunavanje proizvodnih troškova proizvođača.

167.

Stoga smatram da Općem sudu nije moguće prigovarati zato što je prihvatio Komisijin pristup. Čini se da je šteta utvrđena na temelju objektivnih elemenata. S obzirom na to, predlažem da Sud drugi žalbeni razlog odbije kao neosnovan.

168.

Žalitelji prvim dijelom svojeg petog žalbenog razloga osporavaju djelomičnu nedopuštenost njihova trećeg tužbenog razloga, koji se odnosi na mogućnost različitih subjekata da navode povredu prava obrane.

169.

Opći je sud u pobijanoj presudi odredio tri situacije s obzirom na identitet subjekta koji ističe tu povredu. U prvoj situaciji, CCCME djeluje u svoje ime te navodi povredu svojih postupovnih prava. U drugoj situaciji, povredu navode članovi CCCME‑a i žalitelji navedeni u Prilogu I. pobijanoj presudi, koji spornu uredbu pobijaju zato što im nisu priopćene informacije bitne za obranu njihovih interesa. Treća situacija obuhvaća dva različita scenarija. Kao prvo, žalitelji navedeni u tom prilogu ističu da su povrijeđena postupovna prava CCCME‑a ( 139 ). Kao drugo, članovi CCCME‑a navode povredu vlastitih postupovnih prava, nastalu zato što je CCCME tijekom antidampinškog postupka ostvarivao postupovna prava svojih članova ( 140 ).

170.

Žaliteljima su sporne druga i treća situacija.

171.

Žalitelji u pogledu druge situacije ističu da je Opći sud u točkama 434. do 438. pobijane presude počinio pogrešku utvrdivši da članovi CCCME‑a i žalitelji navedeni u Prilogu I. pobijanoj presudi nisu sudjelovali u ispitnom postupku te da stoga njihov navod u pogledu nepriopćavanja informacija o utvrđivanju dampinga i štete nije dopušten. Oni tvrde da su ti subjekti sudjelovali u ispitnom postupku jer su surađivali u odabiru uzorka ili su sami uključeni u uzorak.

172.

Ti argumenti otvaraju pitanje jesu li davanje odgovora na upitnik za odabir uzorka i spremnost da se bude dio uzorka u pravnom smislu dostatni da se proizvođača izvoznika smatra zainteresiranom strankom u smislu članka 5. stavka 10. drugog podstavka Osnovne uredbe, u kojem slučaju bi ta stranka uživala postupovna jamstva predviđena tom uredbom.

173.

Prije nego što odgovorim na to pitanje, trebam istaknuti da je način na koji je Komisija odabrala uzorak kineskih proizvođača sukladno članku 17. Osnovne uredbe opisan u uvodnim izjavama 22. i 23. Privremene uredbe. Komisija je objasnila da je, kako bi odlučila je li odabir uzorka potreban i, ako jest, kako bi odabrala uzorak, od svih proizvođača izvoznika iz NRK‑a zatražila da dostave podatke utvrđene u obavijesti o pokretanju postupka ( 141 ). Ukupno je 81 proizvođač izvoznik iz NRK‑a dostavio zatražene podatke i pristao da ga se uključi u uzorak; za njih 78 je utvrđeno da su prihvatljivi za uzorak ( 142 ). Komisija je na temelju najvećeg reprezentativnog obujma izvoza u Uniju odabrala privremeni uzorak od tri proizvođača koji su pristali surađivati. U skladu s člankom 17. stavkom 2. Osnovne uredbe provedeno je savjetovanje o odabranom uzorku sa svim poznatim predmetnim proizvođačima izvoznicima te s nadležnim tijelima NRK‑a. Komisija je na zahtjev nekih stranaka izmijenila uzorak uključivši u njega pet najvećih proizvođača izvoznika u Uniju. Misija NRK‑a pri Europskoj uniji izrazila je svoju podršku konačnom uzorku. Iz tog opisa te iz objašnjenja koja je Komisija pružila tijekom rasprave pred Sudom proizlazi da su zapravo bile tri kategorije proizvođača izvoznika, a činili su ih, kao prvo, proizvođači izvoznici koji su odgovorili na obavijest o pokretanju postupka, koji su stoga bili zainteresirane stranke, kao drugo, proizvođači izvoznici koji su uključeni u uzorak i, kao treće, proizvođači izvoznici koji su surađivali s Komisijom u odabiru uzorka.

174.

Proizvođači izvoznici su u postupku pred Općim sudom navodili povredu vlastitih prava obrane. Taj je sud odbio treći tužbeni razlog u dijelu u kojem su ga isticali proizvođači izvoznici u uzorku i ostali proizvođači izvoznici koji su surađivali ( 143 ). Žalitelji u postupku pred Sudom navode da je Opći sud počinio pogrešku u pravnoj kvalifikaciji činjenica ( 144 ). Oni smatraju da za proizvođače izvoznike koji su odgovorili na upitnik za odabir uzorka treba smatrati da su sudjelovali u ispitnom postupku ( 145 ).

175.

U tom pogledu trebam istaknuti da je nesporno da su određeni subjekti surađivali u odabiru uzorka te da su i uključeni u taj uzorak. Kako bi se utvrdilo na koji su način ti subjekti sudjelovali u upravnom postupku, treba ispitati postoji li ikakvo preklapanje između pojma sudionika u ispitnom postupku u smislu članka 5. stavka 10. Osnovne uredbe i pojma sudionika u odabiru uzorka u smislu članka 17. te uredbe.

176.

S jedne strane, članak 5. stavak 10. prvi podstavak Osnovne uredbe propisuje da „[o]bavijest o pokretanju postupka najavljuje pokretanje ispitnog postupka” te da, konkretno, „[n]avodi i rokove u kojima se zainteresirane stranke mogu objaviti, predstaviti svoja stajališta u pisanom obliku i dostaviti podatke, a ako ta stajališta i te podatke treba uzeti u obzir tijekom ispitnog postupka”. Kako sam već spomenula ( 146 ), tu odredbu treba promatrati u vezi s popisom zainteresiranih stranaka sadržanom u članku 5. stavku 11. Osnovne uredbe, iz kojeg proizlaze da u te stranke treba ubrojiti „izvoznike, uvoznike i predstavnike udruženja izvoznika ili uvoznika za koje zna da se na njih odnosi, kao i zemlju podrijetla i/ili izvoznika i podnositelja [izvoznike, uvoznike i predstavnička udruženja uvoznika ili izvoznika za koje [Komisija] zna da ih se to tiče, kao i predstavnike zemlje izvoznice i podnositelje pritužbi]”. Žalitelji u bitnome tvrde da taj popis nije konačan te da subjektima koji surađuju u odabiru uzorka i onima koji su uključeni u taj uzorak treba priznati isti status kao subjektima s tog popisa. U Osnovnoj uredbi nije izričito predviđeno je li taj popis konačan ili nije ( 147 ).

177.

S druge strane, članak 17. stavak 1. Osnovne uredbe predviđa da se, u slučajevima kada je broj podnositelja pritužbi, izvoznika ili uvoznika, vrsta proizvoda ili transakcija velik, ispitni postupak može ograničiti na razuman broj stranaka, proizvoda ili transakcija upotrebom uzoraka. Društvo koje želi da se na njega primjenjuje posebna pristojba stoga može popuniti upitnik u skladu s člankom 17. stavkom 2. te uredbe ( 148 ), ali to je samo jedan korak u ispitnom postupku.

178.

Žalitelji tvrde da je popunjavanje upitnika za odabir uzorka, s obzirom na to da Komisija može poduzeti bilo koju mjeru u skladu s člankom 5. stavkom 10. Osnovne uredbe, način na koji se proizvođač izvoznik može „obratiti” Komisiji povodom obavijesti o pokretanju ispitnog postupka u smislu te odredbe.

179.

Međutim, smatram da se na temelju Osnovne uredbe ne može zaključiti da proizvođači izvoznici popunjavanjem upitnika za odabir uzorka postaju zainteresirane stranke u smislu članka 5. stavaka 10. i 11. Osnovne uredbe. Naime, iz općeg smisla Osnovne uredbe proizlazi da zainteresirane stranke o kojima se govori u toj odredbi ne odgovaraju strankama o kojima se govori u članku 17. Osnovne uredbe.

180.

Kao prvo, članak 17. Osnovne uredbe, koji se odnosi na odabir uzorka, u stavku 1. omogućuje Komisiji da odabere uzorak i tako ograniči broj stranaka, proizvoda ili transakcija u slučajevima „kada je broj podnositelja zahtjeva [podnositelja pritužbi], izvoznika ili uvoznika, vrsta proizvoda ili transakcija velik” ( 149 ). Stoga, svrha je te odredbe omogućiti Komisiji da od podskupa subjekata prikupi i analizira podatke kako bi izvela zaključke o širim podacima. Drugim riječima, ona omogućuje Komisiji da obradi malenu i praktičnu količinu podataka umjesto da sagledava sve raspoložive podatke. Bilo bi besmisleno da Komisija koristi upitnike za odabir uzorka ako bi svaki subjekt koji popuni upitnik postao zainteresirana stranka u smislu članka 5. stavka 10. drugog podstavka Osnovne uredbe.

181.

Kao drugo, iz članka 9. stavka 6. te uredbe čini se da postoje dvije posebne kategorije subjekata, a to su „izvoznici ili proizvođači koji su se javili u skladu s člankom 17., a koji nisu obuhvaćeni ispitnim postupkom” i „stranke u uzorku”. Upućivanje na članak 17. Osnovne uredbe umjesto na njezin članak 5. sugerira, prema svemu sudeći, da subjekti koji sudjeluju u odabiru uzorka ne odgovaraju zainteresiranim strankama u smislu članka 5. stavaka 10. i 11. te uredbe.

182.

Dodala bih da se razlika između „zainteresiranih stranaka” i „[izvoznika ili stranih proizvođača koji prime upitnik]” pravi i u članku 6.1. Antidampinškog sporazuma iz 1994., koji predviđa da će „[s]ve zainteresirane stranke u antidampinškom ispitnom postupku bit[i] […] obaviještene o svim potrebnim podacima”, dok se u članku 6.1.1. tog sporazuma navodi da će se „[i]zvoznicima ili stranim proizvođačima […] po primitku upitnika korištenih u antidampinškom postupku dati rok od najmanje 30 dana za odgovor”.

183.

Stoga treba utvrditi da Osnovna uredba subjektima na koje se primjenjuje, to jest subjektima koji sudjeluju u odabiru uzorka odnosno zainteresiranim strankama koje sudjeluju u ispitnom postupku, daje prava različite razine. Iz tog razlikovanja proizlazi da ti subjekti nemaju jednaka postupovna prava. Kada je riječ o zainteresiranim strankama, predstavničko udruženje izvoznika može zatražiti da pregleda podatke (članak 6. stavak 7. Osnovne uredbe) te da mu se podaci objave (članak 20. stavak 1. Osnovne uredbe). Međutim, čini se da se takva prava ne mogu steći sudjelovanjem u odabiru uzorka. Prema mojemu mišljenju, na taj se način može steći samo pravo izjašnjavanja o uzorku koji Komisija predloži, ali ne i pravo izjašnjavanja o drugim elementima ispitnog postupka.

184.

Shodno tomu, čini mi se da je Opći sud subjekte koji nisu dokazali da su sudjelovali u ispitnom postupku ili zatražili da im se relevantni podaci objave s pravom razlikovao od zainteresiranih stranaka u smislu članka 5. stavka 10. drugog podstavka Osnovne uredbe ( 150 ). Stoga smatram da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da subjektima koji su surađivali samo u odabiru uzorka nije dopušteno kao tužbeni razlog isticati da im nisu objavljeni podaci koji su im se trebali objaviti.

185.

Što se tiče treće situacije, žalitelji ističu da je Opći sud u točkama 443. do 447. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da CCCME može ostvarivati postupovna prava samo svojih članova za koje je u ispitnom postupku dokazano da su mu za to dali punomoć, a CCCME je tijekom čitavog ispitnog postupka predstavljao kinesku industriju kao cjelinu ( 151 ).

186.

Žalitelji osobito tvrde da je Opći sud primijenio pogrešan pravni standard kada je utvrdio da CCCME u ispitnom postupku nije mogao ostvarivati postupovna prava ni pojedinačnih društava ni članova o kojima je riječ. Utvrdivši da razna ta društva i članovi nisu imali aktivnu procesnu legitimaciju, Opći je sud primijenio pogrešan pravni standard te lišio te subjekte njihovih prava obrane. Navod da predstavnička udruženja imaju uža postupovna prava nego proizvođači izvoznici nije pravno osnovan.

187.

Opći je sud u točki 444. pobijane presude utvrdio da predstavničko udruženje može ostvarivati postupovna prava nekih svojih članova ako je „tijekom ispitnog postupka […] izrazi[l]o namjeru djelovanja u svojstvu zastupnika nekih njegovih članova, što pretpostavlja da su oni tada bili utvrđeni i da može dokazati da je od njih primio punomoć koja mu omogućuje ostvarivanje tih postupovnih prava u njihovo ime”. U točki 445. te presude Opći je sud utvrdio da „iz spisa proizlazi da se u ovom slučaju CCCME Komisiji tijekom ispitnog postupka nije predstavio kao takav, nego je, naprotiv, djelovao tijekom cijelog postupka kao subjekt koji predstavlja kinesku industriju promatranu kao cjelinu”. To je utvrđenje utemeljio na očitovanjima koja je CCCME 15. rujna 2017. podnio o Privremenoj uredbi ( 152 ).

188.

U tom pogledu trebam podsjetiti na to da poštovanje prava obrane ima ključnu važnost u antidampinškim ispitnim postupcima ( 153 ). To pravilo treba tumačiti uzimajući u obzir članak 41. stavak 2. točku (b) Povelje, u kojem je pravo na pristup spisu predviđeno kao sastavni dio prava na dobru upravu. Pravo pristupa spisu omogućuje strankama da se upoznaju s dokazima kako bi mogle učinkovito izraziti svoja stajališta.

189.

Osobito, u kontekstu priopćavanja podataka relevantnim poduzetnicima tijekom ispitnog postupka, poštovanje njihovih prava obrane podrazumijeva da se tim poduzetnicima tijekom upravnog postupka treba omogućiti da učinkovito izraze svoja stajališta o točnosti i relevantnosti činjenica, okolnosti i dokaza koje Komisija ističe u prilog svojem navodu u pogledu postojanja dampinga i posljedične štete ( 154 ). Ti su zahtjevi propisani člankom 20. stavcima 1. i 2. Osnovne uredbe, koji predviđa da izvoznici i njihova predstavnička udruženja „mogu zatražiti konačnu objavu osnovnih činjenica i razmatranja na temelju kojih se namjerava preporučiti uvođenje konačnih mjera”.

190.

Iz te odredbe proizlazi da se prava obrane pojedinačno priznaju konkretnim subjektima ( 155 ). Za razliku od Općeg suda, ne smatram da se razlog zbog kojeg povredu prava obrane može isticati samo subjekt kojemu su ta prava povrijeđena temelji na činjenici da je narav povrede tih prava subjektivna ( 156 ). U tom pogledu trebam istaknuti da je Sud već utvrdio da povredu subjektivnih prava mogu isticati i subjekti koji nisu nositelji tih prava ( 157 ). Prema mojemu mišljenju, razlog zbog kojeg su prava obrane u antidampinškom postupku intuitu personae proizlazi iz činjenice da su ona usko povezana sa subjektom kojem su priznata, jer samo on može odrediti ekonomski i pravni utjecaj Komisijinih mjera na njegov konkretan položaj. Drugim riječima, prava obrane u antidampinškom postupku može ostvarivati samo subjekt kojemu su ta prava priznata, jer se ona njega tiču. Isključivost tih prava proizlazi iz naravi prava obrane u upravnom postupku, koja ne može braniti drugi subjekt ( 158 ). CCCME se stoga, kao predstavničko udruženje, može pozivati na vlastita postupovna jamstva, koja proizlaze iz njegova sudjelovanja u upravnom postupku ( 159 ).

191.

Osim toga, činjenica da je neki subjekt član udruženja ne znači da on svoja postupovna prava i prava obrane automatski prenosi tom udruženju za potrebe antidampinškog postupka. On taj prijenos mora izričito izvršiti. Ako udruženje ostvaruje postupovna prava svojih članova, ono mora jasno navesti koje članove zastupa te mora dokazati da za to ima punomoć. Taj zahtjev proizlazi iz članka 5. stavka 10. drugog podstavka Osnovne uredbe, koji omogućuje zainteresiranim strankama da se objave, a to čine predočenjem svojih punomoći ( 160 ). Osim toga, u članku 5. stavku 11. Osnovne uredbe izričito se pravi razlika između društava izvoznika i njihovih predstavničkih udruženja ( 161 ).

192.

Shodno tomu, smatram da je Opći sud s pravom utvrdio da mogućnost udruženja da u antidampinškom postupku ostvaruje postupovna prava nekih svojih članova ovisi o tome da je ono tijekom tog postupka, a ne naknadno, izrazilo namjeru djelovanja u svojstvu zastupnika nekih svojih članova. Kako je Opći sud naveo, ti članovi moraju biti jasno utvrđeni te udruženje mora dokazati da je od njih dobilo punomoć da ostvaruje ta postupovna prava u njihovo ime ( 162 ). Iz toga proizlazi da udruženje, čak i ako mu je predstavljanje svih sudionika određene industrije u statutu predviđeno kao svrha, mora, ako želi zastupati postupovna prava svojih članova, dobiti od svakog od njih punomoć da to čini u njihovo ime.

193.

Protivno onomu što žalitelji navode, za ostvarivanje postupovnih prava u antidampinškom ispitnom postupku ne vrijedi logika koja vrijedi za kolektivne tužbe udruženjâ. Sud je utvrdio da udruženje može zastupati interese svojih članova koji i sami mogu podnijeti tužbu, a da za to ne mora od njih dobiti punomoć ( 163 ). Tu mogućnost opravdavaju postupovne prednosti, jer Sud u tom slučaju ne mora razmatrati brojne pojedinačne tužbe protiv istih odluka ( 164 ). Međutim, situacija je drukčija kada su u pitanju postupovna prava zainteresiranih stranaka u antidampinškim ispitnim postupcima. Zbog pojedinačne naravi i opsega prava obrane, kolektivno zastupanje u tom kontekstu ne oslobađa Sud brojnih identičnih tužbi protiv iste odluke, već objedinjuje pojedinačne zahtjeve sudionika, koji stoga moraju biti odredivi i izričito istaknuti.

194.

Iz uvodne izjave 25. sporne uredbe proizlazi da se CCCME u predmetnom slučaju smatralo zainteresiranom strankom koja je predstavljala, među ostalim, kinesku industriju odljevaka ( 165 ). Međutim, ističem da ništa u toj uvodnoj izjavi ne upućuje na to da je CCCME zastupao pojedinačne proizvođače izvoznike. Osim toga, u uvodnim izjavama 30. i 62. do 74. te uredbe govori se o zahtjevima CCCME‑a, ali se ne navodi da su ti zahtjevi istaknuti u ime proizvođača izvoznika. Stoga se čini da sporna uredba sugerira da je CCCME djelovao u svoje ime kao predstavnik kineske industrije željeznih odljevaka.

195.

Treba istaknuti da žalitelji nisu pružili nikakve dokaze o tome da je ijedan proizvođač izvoznik CCCME‑u dao punomoć ili da je na bilo koji drugi način tijekom upravnog postupka pred Komisijom ovlastio to udruženje da ga zastupa ili dokaze o tome da su ta društva bila članovi CCCME‑a u relevantno vrijeme. Shodno tomu, činjenica da se CCCME tijekom antidampinškog postupka predstavio kao udruženje koje predstavlja sve kineske proizvođače aktivne u predmetnom sektoru u NRK‑u te da ga je Komisija priznala kao takvog nije dovoljna da bi ono moglo ostvarivati postupovna prava svih svojih članova tijekom antidampinškog postupka.

196.

Stoga sam mišljenja da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši, u točki 444. pobijane presude, da je mogućnost udruženja da tijekom antidampinškog postupka ostvaruje postupovna prava nekih svojih članova uvjetovana time da je to udruženje tijekom ispitnog postupka izrazilo namjeru djelovanja u svojstvu zastupnika nekih svojih članova, što pretpostavlja da su ti članovi bili utvrđeni i da ono može dokazati da je od njih primilo punomoć za ostvarivanje tih postupovnih prava u njihovo ime.

197.

Članak 20. Osnovne uredbe, koji predviđa da predstavnička udruženja mogu zatražiti podatke o osnovnim činjenicama i razmatranjima na temelju kojih se planira uvođenje, među ostalim, konačnih mjera, ne dovodi taj zaključak u pitanje. Kako je gore istaknuto, tu odredbu treba tumačiti s obzirom na članak 29. te uredbe, u kojem se naglašava veza s postupovnim pravom sudionika da brane svoje interese. Pravo na objavu podataka predviđeno člankom 20. Osnovne uredbe bitan je stup prava obrane zainteresiranih stranaka ( 166 ) te stoga zahtijeva da dana stranka sudjeluje u ispitnom postupku kako bi kasnije pred sudovima Unije mogla prigovarati na moguće nedostatke.

198.

Shodno tomu, smatram da je Opći sud ispravno postupio utvrdivši da je CCCME bio ovlašten, djelujući u svoje ime kao predstavničko udruženje kineske industrije kao cjeline, istaknuti treći tužbeni razlog, kojim se Komisiju kritiziralo zato što žaliteljima nije objavila podatke relevantne za utvrđivanje dampinga i štete, i odbivši kao nedopuštene argumente koje su članovi CCCME‑a i žalitelji navedeni u Prilogu I. pobijanoj presudi istaknuli u kontekstu tog tužbenog razloga ( 167 ).

199.

Posljedično, pozivam Sud da odbije prvi dio petog žalbenog razloga.

200.

Drugi se dio tiče dijela pobijane presude koji se odnosi na navod CCCME‑a da je Komisija izračune trebala dostaviti u objedinjenom obliku, osobito kad je riječ, s jedne strane, o izračunima uobičajene vrijednosti, učinaka kineskog uvoza na cijene i razina uklanjanja štete i, s druge strane, o procjenama makroekonomskih pokazatelja ( 168 ). Za izračune relevantne za ispitivanje mikroekonomskih i makroekonomskih pokazatelja, koji omogućuju ocjenu štete nanesene industriji Unije, CCCME je prikupio ukupne brojke po pokazatelju i po godini, koji su izloženi u uvodnim izjavama 137. do 166. Privremene uredbe ( 169 ).

201.

CCCME prvim navodom pobija točku 507. pobijane presude, u kojoj je Opći sud utvrdio da podnošenje povjerljivih podataka u objedinjenom obliku ne znači nužno da oni više nisu povjerljivi te da nije bilo potrebno naložiti objavu makroekonomskih pokazatelja štete iz razloga što su oni bili povjerljivi ( 170 ). Osobito, CCCME s jedne strane navodi da se, s obzirom na to da Komisija nikada nije tvrdila da su makroekonomski pokazatelji štete bili sami po sebi povjerljivi, Opći sud nije mogao na to pozivati, a da pritom ne zamijeni nezakonitu Komisijinu ocjenu vlastitom. Uvodna izjava 130. sporne uredbe ne odnosi se na povjerljivost, nego na stvarnost podataka. S druge strane, CCCME ističe da je Opći sud počinio pogrešku pravno kvalificiravši procijenjene makroekonomske pokazatelje štete kao povjerljive podatke. Objava objedinjenih podataka za čitavu industriju Unije ne bi omogućila zainteresiranim strankama da provjere točnost tih podataka, osobito kada je riječ o procjenama.

202.

Za početak trebam naglasiti da je svrha prava na pristup podacima i obveze objave podatka omogućiti strankama da se upoznaju s dokazima kako bi mogle učinkovito izraziti svoja stajališta ( 171 ). Obveza objave podataka predviđena je u članku 20. Osnovne uredbe.

203.

U pogledu tvrdnje da Komisija ni tijekom ispitnog postupka ni u pisanim očitovanjima koja je podnijela Općem sudu nije objedinjene procjene makroekonomskih pokazatelja formalno kvalificirala kao povjerljive, trebam istaknuti da Komisija navodi da ti podaci nikada nisu postojali, što je ponovno naglasila na raspravi pred Sudom, pri čemu joj žalitelji u tom pogledu nisu proturječili. Budući da nije sporno da objedinjeni podaci nikada nisu postojali, Komisija ih tijekom ispitnog postupka i u pisanim očitovanjima koja je podnijela Općem sudu nije ni mogla formalno kvalificirati kao povjerljive. Zato predlažem da se taj postupovni argument žaliteljâ odbije.

204.

U pogledu tvrdnje da je relevantno samo pitanje jesu li makroekonomski podaci, makar bili objedinjeni, još uvijek povjerljivi, trebam podsjetiti na to da je Sud u presudi Timex/Vijeće i Komisija ( 172 ) utvrdio da se svi podaci koji nisu povjerljivi, neovisno o njihovu izvoru, moraju objaviti kako bi podnositelj pritužbe mogao vidjeti jesu li činjenice u predmetu točno utvrđene. U presudi Al‑Jubail ( 173 ), Sud je pravo na pristup podacima smatrao dijelom prava na saslušanje te ga kao takvog i tretirao. Institucije Unije moraju s dužnom pažnjom izvršavati svoju zadaću pružanja svih podataka koji su potrebni za uspješnu obranu stranaka, osiguravajući pritom da podnositelji pritužbi i proizvođači koji surađuju, kao subjekti na koje se antidampinški ispitni postupak oslanja, budu zaštićeni.

205.

Obvezu pružanja podataka treba izvršavati u skladu s obvezom postupanja s dužnom pažnjom, a to je „obveza nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve elemente relevantne za dani slučaj” ( 174 ), što nužno zahtijeva da upravno tijelo raspolaže određenom marginom prosudbe. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, načela koja se odnose na pravo na pristup podacima moraju se pomiriti sa zahtjevima u pogledu povjerljivosti, osobito s obvezom institucija da poštuju poslovne tajne ( 175 ). U tom pogledu, obveza institucija da osiguraju povjerljivo postupanje s podacima, čija bi objava izrazito štetno utjecala na poduzetnika koji ih je pružio, ne smije drugim zainteresiranim strankama, osobito izvoznicima, uskratiti postupovna jamstva predviđena Osnovnom uredbom, kao ni sadržaj prava koja im dodjeljuju te odredbe ( 176 ).

206.

Stoga, pri donošenju odluke o objavi podataka mora se voditi računa o tome da se postigne ravnoteža između zaštite podataka proizvođača iz Unije (koji su pokrenuli postupak te čija je pritužba temelj ispitnog postupka) i prava proizvođača izvoznika iz trećih zemalja i njihovih predstavničkih udruženja.

207.

Što se tiče predmetnog slučaja, točno je da pružanje podataka u obliku sažetka ograničava mogućnost CCCME‑a da provjeri njihovu točnost. Međutim, s obzirom na ravnotežu koja se mora postići između tih prava i zaštite povjerljivih podataka, valja smatrati da pružanje podataka u tom obliku ne čini nužno povredu CCCME‑ovih prava obrane. U tom je pogledu važno naglasiti da makroekonomske podatke, bez obzira na to odnose li se na proizvođače iz trećih zemalja ili na proizvođače iz Unije, treba zaštititi kada se temelje na poznavanju tržišta, jer je suradnja tih proizvođača temelj antidampinškog ispitnog postupka.

208.

Trebam istaknuti da je Opći sud već utvrdio da se procijenjena proizvodnja dotičnih proizvođača iz Unije, na koju se Komisija oslonila u okviru izračuna potrošnje, pravilno smatrala povjerljivom, s obzirom na to da se temeljila na poznavanju tržišta koje su imali podnositelji pritužbi. Opći je sud stoga zaključio da je Komisija, ograničavajući se na pružanje brojke ukupne proizvodnje, postupila u skladu s Osnovnom uredbom ( 177 ). Slažem se s tim pristupom, jer se antidampinški ispitni postupci mogu temeljiti na podacima dobivenima od malenog broja proizvođača ili malenog segmenta tržišta ( 178 ). Čak i kada su ti podaci u objedinjenom obliku te se temelje na pukim procjenama, iz njih je teoretski moguće izvesti ekonomske podatke o konkretnim subjektima industrije, konkretnim proizvodima ili čak o konkretnom društvu te na taj način posredno otkriti određene poslovne tajne.

209.

Što se tiče predmetnog slučaja, Komisija je u uvodnoj izjavi 130. sporne uredbe objasnila da se vodila stvarnim podacima i „u pogledu ostatka industrije Unije […] procjenama koje su dostavili podnositelji pritužbe”. Slažem se s Komisijom da činjenica da su podnositelji pritužbi u pogledu ostatka industrije Unije dostavili procjene znači da su se te procjene temeljile na njihovu poznavanju tržišta te industrije. Podaci koji se temelje na spoznajama o tržištu – čak i ako su puke procjene te su u objedinjenom obliku – mogu otkriti poslovne tajne podnositelja pritužbi ili proizvođača koji surađuju u antidampinškom postupku te su po svojoj naravi povjerljivi, kako je Opći sud utvrdio u točki 507. pobijane presude. Opći sud stoga nije počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši u toj točki da i makroekonomski podaci podneseni u objedinjenom obliku mogu biti povjerljivi. S obzirom na to, predlažem da Sud odbije prvi navod.

210.

Drugi i treći navod treba zajedno razmotriti, jer se oba odnose na isti dio obrazloženja pobijane presude. Kao prvo, CCCME ističe da je Opći sud u točki 509. pobijane presude iskrivio činjenice utvrdivši da izračuni sniženja cijena u objedinjenom obliku koje je zatražio CCCME nisu postojali jer je sniženje cijena izračunano samo po vrsti proizvoda i po proizvođaču izvozniku. CCCME tvrdi da je pružio dokaze u tom pogledu te da Komisija ne može sniženja cijena izračunati, a da ne objedini podatke o cijenama na razini industrije Unije.

211.

Za početak trebam istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 24. sporne uredbe navela da objedinjeni izračuni sniženja cijena koje je zatražio CCCME nisu postojali jer je sniženje cijena izračunano samo po vrsti proizvoda i po proizvođaču izvozniku. Svaki kineski proizvođač izvoznik u uzorku tako je primio izračune sniženja cijena za svaku od vrsta proizvoda koje je izvozio. CCCME tvrdi da Komisija ne može utvrditi da je „dampinški uvoz […] snizio cijene u 62,6 % ukupne prodaje proizvođača iz Unije u uzorku [ukupne prodaje koju su proizvođači iz Unije u uzorku ostvarili u Uniji]”, a da ne objedini izračune sniženja cijena ( 179 ). Međutim, treba istaknuti da CCCME ne pruža nikakve dokaze u prilog toj tvrdnji. Shodno tomu, iskrivljavanje činjenica koje CCCME navodi nije dokazano. CCCME samo navodi da su činjenice iskrivljene, ali taj navod ničime ne potkrepljuje.

212.

Kao drugo, CCCME tvrdi da je Opći sud primijenio pogrešan pravni standard utvrdivši da bi objava izračuna sniženja cijena u objedinjenom obliku iziskivala preveliki napor da bi bila u skladu s člankom 20. Osnovne uredbe. CCCME je na raspravi naveo da bi priprema takvih podataka zahtijevala vrlo malo vremena.

213.

Postavlja se pitanje mora li Komisija izdati nove dokumente na temelju postojećih podataka kako bi se zaštitila prava obrane. U tom pogledu trebam naglasiti da bi Komisija izdavanjem novih dokumenata zapravo otkrila podatke koji se odnose na podnositelje pritužbi i druga društva koja surađuju. To se stoga, s obzirom na to da bi drugim zainteresiranim strankama moglo omogućiti pristup poslovnim tajnama, ne može smatrati automatiziranom izradom tablice s ekonomskim podacima. Umjesto toga, imajući u vidu obvezu postupanja s dužnom pažnjom, koja podrazumijeva da Komisija mora pažljivo i nepristrano ispitati sve elemente relevantne za dani slučaj ( 180 ), Komisija mora proučiti svaki djelić podataka koje odluči objaviti.

214.

U praksi, Komisija za svaki dokument objavljen tijekom antidampinškog postupka koji sadržava nove objedinjene podatke mora utvrditi narušavaju li ti podaci povjerljivost podataka koje su stranke dostavile Komisiji te kojima ona raspolaže. Shodno tomu, Komisija prilikom izrade i objave novih objedinjenih podataka mora postići ravnotežu između prava obrane uključenih stranaka. Iako se Komisijino radno opterećenje ne može samo po sebi uzeti u obzir, ono jest čimbenik pri određivanju te ravnoteže, jer o tom radnom opterećenju može ovisiti sama zaštita podataka podnositelja pritužbi i stranaka koje surađuju. Drugim riječima, ako Komisija sustavno mora izdavati nove objedinjene podatke, ona mora i utvrditi može li objava tih podataka narušiti povjerljivost podataka koje su stranke pružile Komisiji. Taj se potonji zahtjev mora uzeti u obzir pri postizanju ravnoteže. Stoga se slažem s navodom Općeg suda da je opseg podataka koje je CCCME zatražio u predmetnom slučaju takav da je Komisija mogla biti spriječena u svojoj aktivnosti i ispitnom postupku da je sve te podatke morala pružiti u obliku uređenom samo za potrebe CCCME‑a ( 181 ).

215.

Opći je sud u točki 513. pobijane presude u bitnome utvrdio da je CCCME raspolagao „osnovnim činjenicama i razmatranjima na temelju kojih je Komisija namjeravala donijeti konačne mjere” te da je „taj subjekt stoga mogao učinkovito braniti svoje interese kao udruženja koje predstavlja kinesku industriju”. Stoga, na temelju činjeničnih utvrđenja Općeg suda treba smatrati da je CCCME mogao braniti svoje interese, što eventualnu povredu u točkama 511. i 512. pobijane presude čini bespredmetnom.

216.

Naposljetku, CCCME u bitnome tvrdi da utvrđenje Općeg suda u točkama 511. i 512. pobijane presude povrjeđuje članak 20. stavak 2. Osnovne uredbe, jer je CCCME‑u onemogućen pristup traženim podacima iako ti podaci nisu bili povjerljivi ili su se mogli objaviti na nepovjerljiv način. CCCME usto ističe da Opći sud nije interese povjerljivosti odvagnuo u odnosu na prava obrane jer mu je odbio dostaviti makroekonomske podatke u objedinjenom obliku.

217.

CCCME‑ovo neslaganje s utvrđenjem Općeg suda da je CCCME imao na raspolaganju sve osnovne činjenice i razmatranja odnosi se na činjenično pitanje, koje se ne može preispitivati u žalbenom postupku. Navodi koje je CCCME iznio pred Sudom nisu dovoljni da dokažu pogrešku koja se tiče prava u primjeni članka 20. stavka 2. Osnovne uredbe. Osobito, kako je istaknuto u točkama 451. do 470. i 484. do 504. pobijane presude, Opći je sud detaljno ispitao zaključke koje je Komisija donijela u pogledu CCCME‑ovih prava obrane.

218.

Posljedično, predlažem da Sud odbije drugi dio petog žalbenog razloga.

219.

Kao prvo, CCCME tvrdi da je Opći sud u točki 524. pobijane presude počinio pogrešku ne priznavši pravo tog udruženja na pristup podacima o svojstvima predmetnih proizvoda, osim podacima sadržanima u oznakama KN kojima ti proizvodi pripadaju, navodeći da mu ti podaci ne bi omogućili da bolje osigura svoja prava obrane. CCCME ističe da je pravno pogrešno smatrati da samo proizvođači izvoznici koji surađuju mogu zahtijevati prilagodbu te da stoga ti podaci ne bi bili korisni CCCME‑u, koji sveobuhvatno poznaje tržište.

220.

CCCME ističe da je Opći sud u biti stvorio podkategoriju zainteresiranih stranaka, razlikujući predstavnička udruženja od drugih zainteresiranih stranaka, što nije u skladu s člankom 20. stavkom 2. Osnovne uredbe. CCCME tvrdi da je on udruženje koje predstavlja proizvođače izvoznike, što znači da je ono što je relevantno za njegove članove relevantno i za njega. CCCME se u prilog svojim navodima poziva na presudu od 20. ožujka 1985., Timex/Vijeće i Komisija ( 182 ), tvrdeći da mu je Komisija morala barem pružiti sve podatke na temelju kojih bi on mogao odrediti relevantne elemente i tako ocijeniti jesu li institucije pravilno utvrdile činjenice ( 183 ).

221.

Za početak trebam istaknuti da je Opći sud odvagnuo interese prava obrane u odnosu na interese povjerljivosti, kako proizlazi iz točaka 451. do 470. i 484. do 504. pobijane presude, koje nisu predmet kritika.

222.

Kada je riječ o zatraženom pristupu podacima o svojstvima proizvoda, CCCME je Komisiji u postupku pred Općim sudom prigovorio zato što mu u pogledu proizvoda proizvođača iz Indije i Unije koje se uspoređivalo s uvezenim proizvodima nije priopćila nikakve podatke osim onih koji se odnose na svojstva proizvoda izložena u oznakama KN kojima ti proizvodi pripadaju. Opći sud u točkama 523. i 524. pobijane presude razlikuje položaj proizvođača izvoznika od položaja CCCME‑a. Potonji je, u predmetnom slučaju, udruženje koje predstavlja kinesku industriju kao cjelinu ( 184 ). Opći je sud utvrdio da podaci o svojstvima proizvoda ne bi omogućili CCCME‑u da učinkovito usporedi odnosne proizvode, s obzirom na to da on načelno ne raspolaže modelima proizvoda koje na tržište stavljaju kineski proizvođači izvoznici u uzorku koji su uspoređivani s indijskim proizvodima.

223.

Čini mi se da ta ocjena nije obilježena pogreškom koja se tiče prava, makar se u njoj pravi razlika između, s jedne strane, osnovnih činjenica i razmatranja stavljenih na raspolaganje predstavničkom udruženju i, s druge strane, osnovnih činjenica i razmatranja stavljenih na raspolaganje drugim zainteresiranim strankama. Mišljenja sam da Komisija može praviti razliku između predstavničkih udruženja i proizvođača izvoznika, jer mora postići pravičnu ravnotežu između prava obrane i zaštite povjerljivosti ( 185 ). Podaci koji se odnose na svojstva proizvoda kao takvi čine poslovnu tajnu te ih Komisija stoga mora zaštititi. Iz toga proizlazi da Komisija pri postizanju navedene ravnoteže može i treba praviti razliku između subjekata koji traže pristup tim podacima.

224.

Kao drugo, CCCME kritizira točku 529. pobijane presude, u kojoj je Opći sud utvrdio da je CCCME tijekom antidampinškog postupka imao na raspolaganju sve podatke o metodi koju je Komisija upotrijebila kako bi izračunala obujam uvoza. CCCME navodi da takav zaključak zanemaruje činjenicu da podaci o odnosnom uvozu nisu bili javno dostupni. Pri utvrđivanju obujma uvoza provodio se izrazito složen izračun koji se zasnivao na nekoliko pretpostavki, a podaci su se uglavnom temeljili na informacijama i metodama koje su izložili podnositelji pritužbi. CCCME tvrdi da je potpuno nerazumno očekivati od zainteresirane stranke da reproducira tako složen izračun, koji se sastoji od nekoliko različitih stadija te počiva na nekoliko pretpostavki, ako ga Komisija lako može objaviti s obzirom na to da ne sadržava povjerljive podatke te da ti podaci i izračuni čine osnovne činjenice i razmatranja.

225.

Za početak trebam istaknuti određena činjenična utvrđenja koja je donio Opći sud.

226.

Kao prvo, CCCME je tijekom antidampinškog postupka obaviješten o metodi izračuna obujma uvoza koju je upotrijebila Komisija. Osobito, CCCME je bio upoznat s postocima koji su obračunani za uvoze podrijetlom iz NRK‑a, Indije i ostalih trećih zemalja u prijašnjim podoznakama, koje su prethodile uvođenju opće oznake KN ex73251000 u 2014., fiksnim iznosom koji je trebalo oduzeti iz oznake KN ex73259910 za dobivanje uvoza podrijetlom iz NRK‑a, Indije i ostalih trećih zemalja, kao i postotkom koji je trebalo oduzeti od ukupnog uvoza kako bi se isključile rešetke za kanale.

227.

Kao drugo, s obzirom na to da su podaci korišteni za utvrđivanje tog uvoza izdvojeni iz statističkih podataka Eurostata, koji su dostupni u javnoj bazi podataka Comext, CCCME je imao na raspolaganju sve podatke potrebne za reprodukciju Komisijinih izračuna čije je dostavljanje tražio.

228.

Stoga, CCCME je raspolagao relevantnim podacima za provjeru pouzdanosti Komisijinih izračuna. CCCME u predmetnom slučaju ni na koji način ne potkrepljuje tvrdnju da ne može reproducirati te izračune. Razumno je očekivati od zainteresirane stranke kao što je CCCME da sama provjeri takve izračune. Primjerice, u predmetu Bricmate ( 186 ) zainteresirane stranke osporavale su točnost prosječnih cijena uvoza odnosnih proizvoda prema određenim državama članicama. Dvojbe nacionalnog suda, koje su dovele do preispitivanja antidampinških mjera, stoga su bile potkrijepljene ( 187 ). Posljedično, smatram da je Opći sud s pravom utvrdio da je CCCME imao na raspolaganju sve podatke potrebne za reprodukciju Komisijinih izračuna čije je dostavljanje tražio ( 188 ).

229.

Kao treće, CCCME osporava zaključak iz točke 538. pobijane presude navodeći da je Opći sud počinio pogrešku time što je i stvarne objedinjene podatke i procjene proglasio povjerljivima. CCCME tvrdi da se te podatke, s obzirom na to da nisu bili povjerljivi, moralo priopćiti zainteresiranim strankama u skladu s člankom 6. stavkom Osnovne uredbe te da su oni činili osnovne činjenice i razmatranja u smislu članka 20. stavka 2. te uredbe.

230.

Treba istaknuti da CCCME osporava utvrđenje iz točke 538. pobijane presude da Komisija ne treba praviti takvu razliku kada ocjenjuje štetu nanesenu cjelokupnoj industriji Unije. Iako je to točno, taj kriterij ocjene nije dovoljan da opravda nepriopćavanje stvarnih objedinjenih i procijenjenih podataka o kojima je riječ. Komisija stoga može biti dužna izraditi taj dokument kako bi zajamčila prava obrane. Međutim, Opći je sud u predmetnom slučaju utvrdio – a CCCME to utvrđenje nije osporio u žalbenom postupku – da su stvarni podaci proizvođača u uzorku i ostalih podnositelja pritužbi, s jedne strane, i procjene za preostale proizvođače, s druge strane, povjerljive prirode, čak i ako su u objedinjenom obliku. Smatram da su ti razlozi dovoljni da opravdavaju nepriopćavanje tih podataka CCCME‑u.

231.

Shodno tomu, predlažem da Sud odbije treći dio petog žalbenog razloga i taj žalbeni razlog u cijelosti.

232.

Sud je od mene zatražio da ispitam samo prigovore nedopuštenosti, prvi dio prvog žalbenog razloga te drugi i peti žalbeni razlog. Budući da će konačna odluka o žalbi ovisiti o stajalištu koje Sud usvoji ne samo u pogledu tih prigovora i žalbenih razloga, nego i u pogledu drugog dijela prvog žalbenog razloga te trećeg i četvrtog žalbenog razloga, neću iznijeti nikakav prijedlog u pogledu troškova u ovom predmetu.

233.

S obzirom na navedeno te ne prejudicirajući ocjenu Suda u pogledu drugog dijela prvog žalbenog razloga te trećeg i četvrtog žalbenog razloga, predlažem da Sud odbije prvi dio prvog žalbenog razloga koji žalitelji ističu, kao i njihov drugi i peti žalbeni razlog.