1

Svojom tužbom na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 50.a Statuta Suda Europske unije tužitelj, osoba LR, zahtijeva, s jedne strane, poništenje odluke Europske investicijske banke (EIB) od 9. siječnja 2020. kojom mu se odbija pravo na naknadu za preseljenje (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) i, s druge strane, nalaganje EIB‑u da isplati naknadu za preseljenje, uvećanu za zatezne kamate izračunane prema kamatnoj stopi Europske središnje banke (ESB) uvećanoj za dva postotna boda.

2

EIB je tužitelja zaposlio dana [povjerljivo] te je umirovljen dana [povjerljivo].

3

Tijekom tog razdoblja tužitelj je sa svojom obitelji boravio u [povjerljivo].

4

Tužitelj je 4. rujna 2019. od EIB‑a zatražio isplatu naknade za preseljenje zbog toga što se nakon umirovljenja preselio u [povjerljivo].

5

EIB je 9. siječnja 2020. pobijanom odlukom odbio tužiteljev zahtjev s obrazloženjem da je vlasnik kuće u koju se preselio te da zbog toga ne ispunjava uvjete za dodjelu naknade za preseljenje predviđene člankom 13. Administrativnih odredbi koje se primjenjuju na EIB‑ovo osoblje (u daljnjem tekstu: Administrativne odredbe).

6

Tužitelj je 19. veljače 2020. od predsjednika EIB‑a zatražio, ponajprije, da mu dodijeli naknadu za preseljenje u slučaju da u predmetu u kojem je u međuvremenu donesena presuda od 12. svibnja 2021, DF i DG/EIB (T‑387/19, neobjavljena, EU:T:2021:258), Opći sud presudi u korist tužiteljâ i, podredno, da se pobijana odluka preispita u skladu s člankom 41. Pravilnika o osoblju EIB‑a.

7

EIB je odlukom od 15. svibnja 2020., koja je dostavljena 20. svibnja 2020., odbio tužiteljev zahtjev za preispitivanje (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju zahtjeva za preispitivanje) uz obrazloženje da, u skladu s njegovim tumačenjem, izraz „vlastiti dom” iz članka 13. prvog stavka druge alineje Administrativnih odredbi označava vlasništvo službenika ili člana njegove obitelji.

8

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

9

EIB od Općeg suda zahtijeva da:

10

Drugim dijelom svojeg tužbenog zahtjeva tužitelj od Općeg suda zahtijeva da poništi odluku o odbijanju zahtjeva za preispitivanje.

11

U tom pogledu, prema ustaljenoj sudskoj praksi koja se osobito odnosi na Pravilnik o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), koju analogijom valja primijeniti u ovom slučaju, zahtjev za poništenje koji je formalno podnesen protiv odluke o odbijanju žalbe ima za učinak osporavanje pred Općim sudom akta protiv kojeg je podnesena žalba kada ta odluka nema autonoman sadržaj (vidjeti u tom smislu presudu od 17. ožujka 2021., EJ/EIB, T‑585/19, neobjavljenu, EU:T:2021:142, t. 22. i navedenu sudsku praksu).

12

U ovom slučaju valja istaknuti da odluka o odbijanju zahtjeva za preispitivanje ne mijenja ni smisao ni doseg pobijane odluke kojom je EIB odbio tužitelju dodijeliti naknadu za preseljenje prilikom njegova preseljenja u [povjerljivo].

13

Slijedom toga, valja utvrditi da EIB u odluci o odbijanju zahtjeva za preispitivanje nije proveo novo ispitivanje tužiteljeve situacije s obzirom na nove pravne i činjenične elemente koje je potonji mogao istaknuti protiv pobijane odluke, nego je u odgovoru na tužiteljev zahtjev za preispitivanje od 19. veljače 2020. samo pojasnio razloge te odluke. Takva pak pojašnjenja ne mogu opravdati to da se odbijanje zahtjeva za preispitivanje smatra autonomnim aktom koji negativno utječe na tužitelja.

14

Stoga, treba smatrati da je zahtjev za poništenje podnesen samo protiv pobijane odluke čiju nezakonitost, međutim, treba ispitati s obzirom na obrazloženje iz odluke o odbijanju zahtjeva za preispitivanje, za koje se smatra da je istovjetno onomu iz pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 2021., KO/Komisija, T‑389/20, neobjavljena, EU:T:2021:436, t. 15. i navedenu sudsku praksu).

15

U prilog prvom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe četiri tužbena razloga, koji se temelje, kao prvo, na povredi članka 13. Administrativnih odredbi; kao drugo, na povredi obveze savjetovanja s predstavnicima EIB‑ova osoblja; kao treće, na povredi načela proporcionalnosti, zaštite stečenih prava, zaštite legitimnih očekivanja i obveze predviđanja prijelaznog režima i; kao četvrto, na povredi načela jednakog postupanja i nediskriminacije, dužnosti brižnog postupanja i načela dobre uprave.

16

Kad je riječ o prvom tužbenom razlogu, tužitelj tvrdi da EIB pogrešno tumači članak 13. Administrativnih odredbi, koji se odnosi na naknadu troškova i paušalnu naknadu prilikom odlaska iz službe.

17

Tužitelj ističe da EIB pogrešno tumači izraz „vlastiti dom” na način da se njime označava „vlasništvo nad nekretninom u kojem službenik ili njegov bračni drug ima udio, koliko god on bio mali”, i to čak i ako predmetni službenik ili njegova obitelj ondje ne borave i nikada nisu boravili.

18

Prema EIB‑ovu mišljenju, pobijana odluka ne temelji se na novom tumačenju izraza „vlastiti dom”, nego na pravilnoj primjeni članka 13. Administrativnih odredbi, tumačenog s obzirom na njegov kontekst, opću strukturu i svrhu. EIB smatra da bi se tumačenjem članka 13. prvog stavka druge alineje Administrativnih odredbi, na način koji zagovara tužitelj, ta odredba lišila korisnog učinka.

19

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, u svrhu tumačenja odredbe prava Europske unije, valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je ona dio. Nastanak odredbe prava Unije može se također pokazati važnim za njezino tumačenje (presuda od 2. rujna 2021., CRCAM, C‑337/20, EU:C:2021:671, t. 31.; vidjeti u tom smislu i presudu od 10. ožujka 2021., AM/EIB, T‑134/19, EU:T:2021:119, t. 60.).

20

Kao prvo, valja podsjetiti na to da članak 13. Administrativnih odredbi, u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku, glasi:

„Zainteresirana osoba koja je nakon odlaska iz službe promijenila svoje boravište i uspostavila ga na udaljenosti od najmanje 50 [kilometara (km)] od svojeg posljednjeg mjesta rada ima pravo:

[…]

13.3. Naknada za preseljenje

Zainteresirana osoba koja je navršila tri godine službe – odnosno bez uvjeta trajanja službe ako je [EIB] otkazao ili nije obnovio njezin ugovor – nakon svojeg stvarnog nastanjenja u novom boravištu prima naknadu za preseljenje u iznosu jednakom posljednjoj osnovnoj mjesečnoj plaći, pod uvjetom da joj ugovor nije otkazan zbog ozbiljnog razloga.

Usto, zainteresirana osoba, čija se obitelj – pod uvjetom da je sa zainteresiranom osobom živjela u istom kućanstvu – stvarno nastanila u svojem novom boravištu koje je od mjesta rada udaljeno najmanje 50 km zračne udaljenosti, prima isti iznos po drugi put.

U slučajevima kada oba bračna druga koja su zaposlenici [EIB‑a] imaju pravo na naknadu za preseljenje, ta se naknada isplaćuje samo onome od njih čija je osnovna plaća veća.”

21

Stoga, kad je riječ o tekstu članka 13. Administrativnih odredbi, valja utvrditi da taj članak predviđa isplatu paušalne naknade za preseljenje u korist EIB‑ova službenika koji je nakon odlaska iz službe promijenio svoje boravište kako bi ga uspostavio na udaljenosti od najmanje pedeset kilometara (km) od svojeg posljednjeg mjesta rada.

22

Međutim, članak 13. prvi stavak druga alineja Administrativnih odredbi uvjetuje primanje te naknade time da predmetni službenik svoje boravište nije uspostavio u svojem vlastitom domu.

23

Budući da u Administrativnim odredbama ne postoji definicija pojmova „boravište” i „dom”, te pojmove valja tumačiti u skladu s njihovim uobičajenim značenjem u svakodnevnom jeziku (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2021., Phantasialand, C‑406/20, EU:C:2021:720, t. 28. i 29.).

24

Međutim, valja istaknuti da je francuski izraz „foyer”, upotrijebljen u francuskoj verziji Administrativnih odredbi, u englesku verziju navedenih odredbi prenesen izrazom „home” i da se EIB oslonio na potonju verziju kako u pobijanoj odluci tako i u odluci o odbijanju zahtjeva za preispitivanje.

25

Međutim, engleski pojam „home” označava i kuću ili stan, tako da se izraz „own home” može tumačiti na način da upućuje, kao što to tvrdi EIB, na pojam vlasništva nad nekretninom.

26

S druge strane, francuski izraz „foyer”, prema francuskom rječniku Dictionnaire de l’Académie française, označava mjesto gdje se loži vatra i, prema tome, mjesto gdje boravi obitelj osobe. Kad je riječ o francuskom pridjevu „propre”, koji se nalazi ispred pojma „foyer”, jedini mu je cilj, jačanjem posvojne zamjenice „son” („svoj”), naglasiti okolnost da je predmetni dom službenikov.

27

U tom pogledu, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, formulacija neke odredbe prava Unije upotrijebljena u jednoj od jezičnih verzija ne može služiti kao jedina osnova tumačenja te odredbe niti joj se može dati prednost u odnosu na druge jezične verzije. Naime, odredbe prava Unije moraju se tumačiti i primjenjivati ujednačeno s obzirom na verzije sastavljene na svim jezicima Unije. U slučaju nejednakosti između različitih jezičnih verzija nekog teksta prava Unije, odredba o kojoj je riječ mora se, u načelu, tumačiti s obzirom na opću strukturu i svrhu propisa kojeg je dio (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C‑243/20, EU:C:2021:1045, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

28

Međutim, u ovom slučaju verzija članka 13. Administrativnih odredbi koja se primjenjuje na spor proizlazi iz prijedloga sastavljenog i usvojenog na francuskom jeziku, a EIB je u posljednjem stavku uvoda Administrativnih odredbi odlučio izričito naznačiti da su engleska i njemačka verzija navedenih odredbi „prijevod izvornika na francuskom jeziku”.

29

Stoga u tim posebnim okolnostima, kako bi se objektivno odredila namjera donositelja sporne odredbe prilikom njezina donošenja, Opći sud u ovom predmetu treba protumačiti pojmove „boravište” i „dom” u skladu s njihovim uobičajenim značenjem na francuskom jeziku.

30

Tako pojam „boravište” na temelju definicije koju je dao francuski rječnik Dictionnaire de l’Académie française podrazumijeva činjenicu da je osoba trajno ili na trajnijoj osnovi nastanjena u nekom mjestu i stoga označava mjesto ili stambeni prostor u kojem se osoba nastanila.

31

Slijedom toga, iz teksta članka 13. Administrativnih odredbi proizlazi da EIB‑ov službenik koji je nakon odlaska iz službe promijenio svoje boravište kako bi ga uspostavio na udaljenosti od najmanje 50 kilometara od svojeg posljednjeg mjesta rada ima pravo na naknadu za preseljenje pod uvjetom da se to boravište ne podudara sa stambenim prostorom u kojemu boravi njegova obitelj.

32

U tom pogledu valja istaknuti da, suprotno onomu što tvrdi EIB, okolnost da predmetni dužnosnik ili službenik ima nekretninu u nekoj zemlji, među ostalim u svojoj zemlji podrijetla, ne može biti dovoljna kako bi se dokazalo da on tamo trajno ili uobičajeno stanuje, ili da ima namjeru nastaniti se u toj državi (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2020., UI/Komisija, T‑362/19, neobjavljena, EU:T:2020:562, t. 82.).

33

Stoga okolnost da je dužnosnik ili službenik najmoprimac ili vlasnik svojeg smještaja u zemlji – koja je obuhvaćena slobodom organiziranja njegova osobnog i obiteljskog života – ne može sama po sebi biti dokaz toga da je ta osoba uspostavila, odnosno da nije, stalno ili uobičajeno središte svojih interesa u navedenoj zemlji (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2010., Tzvetanova/Komisija, F‑33/09, EU:F:2010:18, t. 52.).

34

Naposljetku, smještaj koji pojedinac ima u vlasništvu ne odgovara ni nužno ni automatski mjestu u kojem borave članovi njegove obitelji.

35

Slijedom toga, valja razumjeti da dio rečenice „pod uvjetom da boravište nije uspostavila u svojem vlastitom domu”, koji se nalazi u članku 13. prvom stavku drugoj alineji Administrativnih odredbi, isključuje pravo na naknadu za preseljenje kada predmetni službenik prenese svoje uobičajeno boravište u mjesto u kojem borave članovi njegove obitelji, a ne kada je stambeni prostor u koji se preselio u njegovu vlasništvu.

36

Kao drugo, kontekstualno tumačenje članka 13. prvog stavka druge alineje Administrativnih odredbi potvrđuje doslovno tumačenje te odredbe.

37

Naime, kao prvo, članak 1.3. drugi stavak prva rečenica Administrativnih odredbi, koji se odnosi na naknadu za nastanjenje, članak 5. drugi stavak Priloga VII. Administrativnim odredbama, koji se odnosi na naknadu za nastanjenje za članove osoblja koji rade u vanjskim uredima, i članak 6. drugi stavak navedenog priloga, koji se odnosi na smještaj članova osoblja koji su raspoređeni u vanjske urede izvan Unije, upotrebljavaju izraz „dom” za označavanje službenikova boravišta kada s njim žive njegovi članovi obitelji.

38

Isto tako, člankom 3.10. prvim stavkom točkom (b) i trećim stavkom Priloga X. Administrativnim odredbama, koji se odnosi na administrativne postupke u medicinskim stvarima, službeniku se nalaže da medicinsku službu bez odgađanja obavijesti o svakom slučaju svoje teške zarazne bolesti ili teške zarazne bolesti „članova svojeg doma”.

39

Stoga te odredbe potvrđuju tumačenje prema kojem izraz „dom” iz članka 13. prvog stavka druge alineje Administrativnih odredbi odgovara mjestu u kojem uobičajeno borave članovi službenikove obitelji, a ne stambenom prostoru u službenikovu vlasništvu.

40

Kao drugo, valja istaknuti da članak 1. prvi stavak druga alineja Administrativnih odredbi, koji se odnosi na naknadu troškova i paušalne naknade prilikom stupanja u službu ili raspoređivanja na drugo mjesto rada, sadržava odredbu o isključenju prava na naknadu za nastanjenje koja je jednako formulirana kao i članak 13. prvi stavak druga alineja istih odredbi.

41

Osim toga, članak 5. stavak 4. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, koji se odnosi na naknadu za nastanjenje, također sadržava odredbu o isključenju prava na tu naknadu ako je dužnosnik raspoređen u mjesto gdje njegova obitelj ima stalno boravište.

42

U tom pogledu, točno je da EIB na temelju članka 308. UFEU‑a ima funkcionalnu i institucionalnu autonomiju te osobito da se, isključivanjem iz primjene članka 336. UFEU‑a, kojim se Europskom parlamentu i Vijeću Europske unije daje nadležnost za donošenje odredbi Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Unije, Statutom EIB‑a potonjem dodjeljuje funkcionalna autonomija za utvrđivanje režima primjenjivog na članove svojeg osoblja. Stoga se EIB, u izvršavanju te ovlasti, odlučio za ugovorni režim, a ne režim Pravilnika o osoblju, tako da je mogućnost primjene odredbi Pravilnika o osoblju na radne odnose između EIB‑a i njegova osoblja isključena (vidjeti u tom smislu presude od 10. srpnja 2003., Komisija/EIB, C‑15/00, EU:C:2003:396, t. 101. i od 16. prosinca 2004., De Nicola/EIB, T‑120/01 i T‑300/01, EU:T:2004:367, t. 57. navedenu sudsku praksu).

43

Međutim, u ovom predmetu EIB nije dokazao po čemu bi njegova funkcionalna autonomija bila povrijeđena tumačenjem članka 13. prvog stavka druge alineje Administrativnih odredbi koje proizlazi iz analogne primjene sudske prakse donesene u vezi s Pravilnikom o osoblju iz presude navedene u točki 44. ove presude.

44

Tako se odredba o isključenju prava na naknadu za nastanjenje predviđena člankom 5. stavkom 4. Priloga VII. Pravilniku o osoblju primjenjuje u slučaju kada je dužnosnik raspoređen u mjesto u kojem njegova obitelj već ima stalno boravište i s njom se nastani jer nije imao troškove nastanjenja (presuda od 18. studenoga 2015., FH/Parlament, F‑26/15, EU:F:2015:137, t. 35.).

45

Usto, iz sudske prakse koja se odnosi na Pravilnik o osoblju, koja se s obzirom na istovjetan tekst članaka 1. i 13. Administrativnih odredbi može primijeniti u ovom slučaju, proizlazi da ne samo da ne postoji nikakva razlika u funkcijama između naknada za nastanjenje i preseljenja, nego, naprotiv, da su one veoma slične sa stajališta svojih ciljeva (vidjeti u tom smislu presudu od 24. travnja 2001., Miranda/Komisija, T‑37/99, EU:T:2001:122, t. 29.).

46

Tako se sudska praksa navedena u točki 44. ove presude, koja se odnosi na naknadu za nastanjenje predviđenu člankom 5. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, analogijom primjenjuje na naknadu za preseljenje predviđenu člankom 6. navedenog priloga i člankom 13. Administrativnih odredbi kao i na naknadu za nastanjenje uređenu člankom 1. navedenih odredbi.

47

Točno je da postoji razlika u tekstu između, s jedne strane, članka 1. prvog stavka druge alineje i članka 13. prvog stavka druge alineje Administrativnih odredbi te, s druge strane, članka 5. stavka 4. Priloga VII. Pravilniku o osoblju.

48

Međutim, ta isključivo tekstualna razlika ne dovodi do nemogućnosti primjene tumačenja odredbe o isključenju prava na naknadu za nastanjenje predviđene člankom 5. stavkom 4. Priloga VII. Pravilniku o osoblju na naknade za nastanjenje i preseljenje predviđene Administrativnim odredbama u korist EIB‑ova službenika.

49

Kao treće i posljednje, teleološko tumačenje članka 13. prvog stavka druge alineje Administrativnih odredbi potvrđuje doslovno i kontekstualno tumačenje tih odredbi.

50

U tom pogledu, kao što to pravilno ističe EIB, svrha naknade za preseljenje, kako proizlazi iz sudske prakse koja se odnosi na naknadu za preseljenje predviđenu člankom 6. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, jest pokrivanje i smanjenje troškova prouzročenih preseljenjem bivšeg dužnosnika odnosno službenika u novo okružje na neodređeno, ali dovoljno dugo, vrijeme zbog promjene njegova glavnog boravišta nakon njegova konačnog odlaska iz službe (vidjeti u tom smislu presudu od 24. travnja 2001., Miranda/Komisija, T‑37/99, EU:T:2001:122, t. 29.).

51

Naime, iako članak 13. prvi stavak Administrativnih odredbi dodjelu naknade za preseljenje uvjetuje samo prijenosom boravišta dotičnog službenika u mjesto koje je od mjesta rada udaljeno najmanje 50 km, prijenos boravišta iz te odredbe nužno podrazumijeva stvarni prijenos uobičajenog boravišta tog službenika na novo mjesto navedeno kao mjesto preseljenja (vidjeti analogijom presudu od 24. travnja 2001., Miranda/Komisija, T‑37/99, EU:T:2001:122, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

52

U tim okolnostima, troškovi koje je bivši službenik primoran snositi zbog promjene svojeg glavnog boravišta nakon konačnog odlaska iz službe smatraju se višima ako se on seli sa svojom obitelji, što opravdava to da, u takvom slučaju, u skladu s člankom 13.3. drugim stavkom Administrativnih odredbi, takav službenik primi naknadu za preseljenje koja odgovara dvostrukom iznosu posljednje osnovne mjesečne plaće (vidjeti analogijom presudu od 19. studenoga 2015., van der Spree/Komisija, F‑37/15, EU:F:2015:139, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

53

Međutim, u slučaju o kojem je riječ u ovom predmetu, u kojem se službenik prilikom odlaska iz službe ponovno seli sa svojom obitelji koja s njim boravi u njegovu posljednjem mjestu rada, vlasništvo smještaja u koji se službenik seli ne oslobađa ga svih troškova povezanih s prijenosom njegova glavnog boravišta i boravišta njegove obitelji te njegovom integracijom i integracijom članova njegova kućanstva, u njegovo novo boravište za dulje razdoblje.

54

Naime, valja istaknuti da troškovi koje pokriva naknada za preseljenje predviđena člankom 13. prvim stavkom drugom alinejom Administrativnih odredbi po svojoj prirodi nisu definirani, što, osim toga, pojednostavljuje zadaću uprave jer isključuje potrebu da ona provjeri troškove koji su službeniku stvarno nastali (vidjeti analogijom presudu od 9. studenoga 1978., Verhaaf/Komisija, 140/77, EU:C:1978:197, t. 17.).

55

Stoga se tom paušalnom naknadom nastoje pokriti troškovi koji će neizbježno nastati, ali koje je teško kvantificirati te čije je utvrđivanje preskupo i za upravu nespretno (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika G. Slynna u predmetu Evens/Revizorski sud, 79/82, EU:C:1982:389, str. 4045.).

56

Točno je da okolnost da se službenik prilikom odlaska iz službe seli u stambeni prostor čiji je vlasnik ili suvlasnik može smanjiti određene troškove povezane s njegovim preseljenjem jer zbog toga neće imati, među ostalim, trošak iznajmljivanja svojeg novog smještaja.

57

Međutim, suprotno onomu što tvrdi EIB, iz takve se okolnosti ne može izvesti opća pretpostavka prema kojoj službeniku njegova integracija u okolinu različitu od one njegova posljednjeg mjesta rada ne stvara nikakav trošak.

58

Naime, ne može se isključiti da izbor osobe da svoje uobičajeno boravište prenese u sekundarno boravište može, primjerice, zahtijevati poslove popravka ili prilagodbe koji, kada do tog preseljenja dolazi nakon odlaska iz službe, predstavljaju troškove koji se nastoje pokriti naknadom za preseljenje.

59

U tom se pogledu dužnosnik ili službenik koji se preselio u smještaj čiji je vlasnik ne nalazi u istom položaju kao dužnosnik odnosno službenik koji je svoje novo boravište uspostavio u vlastitom domu.

60

Naime, u potonjem slučaju, pretpostavka prema kojoj za predmetnog dužnosnika odnosno službenika ne nastaju troškovi preseljenja logično proizlazi iz snažne povezanosti koja u načelu postoji između osobe i članova njezine obitelji koja tu osobu navodi na to da se što češće vraća u mjesto u kojem boravi njezina obitelj.

61

S obzirom na tu snažnu povezanost, ne može se razumno smatrati da je navedeni službenik, nakon svojeg odlaska iz službe i prijenosa svojeg uobičajenog boravišta na svoj vlastiti dom, suočen s potrebom prilagođavanja novom okružju.

62

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da se EIB, time što je tužitelju odbio priznati pravo na naknadu za preseljenje zbog toga što je vlasnik stambenog prostora u koji se preselio, oslonio na razlog koji nije predviđen člankom 13. prvim stavkom drugom alinejom Administrativnih odredbi te je time povrijedio tu odredbu.

63

Slijedom toga, valja poništiti pobijanu odluku, pri čemu ostale tužbene razloge nije potrebno ispitati.

64

U trećem dijelu svojeg tužbenog zahtjeva tužitelj zahtijeva da se EIB‑u naloži plaćanje naknade za preseljenje, uvećane za zatezne kamate izračunane po stopi ESB‑a uvećanoj za dva postotna boda, do potpune isplate navedene naknade.

65

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu sa sudskom praksom, sud Unije ne može naložiti instituciji ili tijelu Unije poduzimanje konkretnih mjera za izvršenje presude kojom se poništava odluka a da ne zadire u ovlasti upravnog tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 2. listopada 2014., Strack/Komisija, C‑127/13 P, EU:C:2014:2250, t. 145. i navedenu sudsku praksu).

66

Međutim, u sporovima financijske naravi, neograničena nadležnost dodijeljena sudu Unije u članku 91. stavku 1. Pravilnika o osoblju dodjeljuje mu zadaću da sveobuhvatno riješi spor koji se pred njim vodi odnosno da donese odluku o svim pravima i obvezama službenika, osim ako predmetnoj instituciji ne prepusti da, pod njegovim nadzorom, izvrši taj dio presude pod uvjetima koje je on podrobno utvrdio (presuda od 18. prosinca 2007., Weißenfels/Parlament, C‑135/06 P, EU:C:2007:812, t. 67.).

67

Tako su „sporovi financijske naravi”, u smislu članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju, ne samo tužbe za utvrđivanje odgovornosti koje službenici podnose protiv institucije nego i sve one kojima se zahtijeva da institucija službeniku isplati iznos koji smatra da mu se duguje na temelju Pravilnika o osoblju ili drugog akta kojim se uređuju njihovi radni odnosi (presuda od 18. prosinca 2007., Weißenfels/Parlament, C‑135/06 P, EU:C:2007:812, t. 65.).

68

Na sudu Unije je da, prema potrebi, instituciji naloži plaćanje iznosa na koji tužitelj ima pravo na temelju Pravilnika o osoblju ili drugog pravnog akta (presude od 18. prosinca 2007., Weißenfels/Parlament, C‑135/06 P, EU:C:2007:812, t. 68. i od 10. rujna 2015., Preispitivanje Missir Mamachi di Lusignano/Komisija, C‑417/14 RX‑II, EU:C:2015:588, t. 40.).

69

Usto, prema sudskoj praksi, na sporove između EIB‑a i njegovih službenika valja primijeniti pravilo iz članka 91. stavka 1. druge rečenice Pravilnika o osoblju (vidjeti u tom smislu presudu od 2. listopada 2001., EIB/Hautem, C‑449/99 P, EU:C:2001:502, t. 95.).

70

U ovom je slučaju tužiteljev zahtjev to da mu EIB isplati iznos naknade za preseljenje i da se taj iznos uveća za zatezne kamate financijske naravi u smislu članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju.

71

Usto, EIB nije dokazao, a čak ni tvrdio, da tužitelj nije ispunio ostale uvjete predviđene člankom 13. Administrativnih odredbi za dodjelu naknade za preseljenje.

72

Stoga, s obzirom na poništenje pobijane odluke, valja prihvatiti tužiteljev zahtjev i naložiti EIB‑u da mu isplati naknadu za preseljenje koju mu duguje počevši od primitka njegova zahtjeva, odnosno 4. rujna 2019., kao i zatezne kamate na iznos te naknade do njezine potpune isplate, pri čemu se zatezne kamate utvrđuju po kamatnoj stopi koju ESB utvrđuje za svoje glavne operacije refinanciranja i koja je na snazi prvi dan u mjesecu u kojem dospijeva isplata, uvećanoj za dva postotna boda.

73

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da EIB nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, u skladu s tužiteljevim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (sedmo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje: