3

Tužitelji su dva društva osnovana u skladu s kineskim pravom sa sjedištem u Kini. Zajedno s društvom Ningbo Wheelsky Company Limited (u daljnjem tekstu: WS) osnovanim u skladu sa samoanskim pravom, društvima HT i TC dio su grupe Hangtong (u daljnjem tekstu: grupa HT) i sva tri su povezana društva.

4

U okviru te grupe, HT proizvodi čelične kotače, koji se prodaju na kineskom unutarnjem tržištu i za izvoz, dok je TC trgovac, a WS naplaćuje prodaju kupcima uvoznicima. Za određene izvozne transakcije grupa HT upotrebljava kanale društva Ningbo Ningdian International Trade CO., Ltd. (u daljnjem tekstu: ND), koje je carinski zastupnik koji nije povezan s tužiteljima.

[omissis]

25

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

26

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

31

Drugi tužbeni razlog podijeljen je na tri dijela.

32

U prvom dijelu tužitelji u biti tvrde da je Komisija pogrešno smatrala da su podaci o izvoznoj cijeni koje su joj dostavili nepouzdani. U drugom dijelu prigovaraju Komisiji da nije uzela u obzir napore koje su uložili u uspješnu provedbu ispitnog postupka i da nije izračunala izvoznu cijenu na temelju podataka koje su joj dostavili, čak i ako ti podaci nisu bili idealni u svim pogledima. U trećem dijelu tužitelji prigovaraju Komisiji da nije izračunala uobičajenu vrijednost i da je upotrijebila raspoložive podatke kako bi odredila njihovu dampinšku maržu.

33

U prvim dvama dijelovima drugog tužbenog razloga, koje valja ispitati zajedno, tužitelji tvrde, kao prvo, da su podaci koje su dostavili Komisiji bili dovoljni kako bi ta institucija mogla utvrditi pouzdanu izvoznu cijenu.

34

U tom pogledu tužitelji navode da su prodajne cijene čeličnih kotača koje su upisane u računovodstvenu dokumentaciju društava HT i TC bile u skladu s onima navedenima na računima PDV‑a i u carinskim deklaracijama društva HT društvu TC, pri čemu su navedene cijene odgovarale 90 % izvoza čeličnih kotača grupe HT u Uniju tijekom razdoblja ispitnog postupka.

35

Naime, razlika između iznosa na računima PDV‑a koje je HT izdao društvu TC i carinskih deklaracija koje se odnose na izvoz iz Kine odnosila se samo na 10 % njihova ukupnog izvoza u Uniju, tako da je Komisija, u skladu sa svojom općom praksom, mogla zanemariti tih preostalih 10 %.

36

U tom pogledu tužitelji tvrde da Komisijine tvrdnje iz uvodnih izjava 35. i 40. pobijane uredbe pokazuju proturječno rasuđivanje. Naime, ta institucija ne može istodobno tvrditi da postoji temeljna nesigurnost u pogledu pouzdanosti računovodstvenih podataka tužiteljâ i priznati da su podaci o uobičajenoj vrijednosti pouzdani i provjereni s obzirom na to da, kao što je to priznala, uobičajena vrijednost predstavlja 50 % izračuna dampinške marže.

37

Tužitelji pojašnjavaju da se, neovisno o nedostatku računovodstvene dokumentacije društva WS, izvozna cijena proizvoda koji se prodaju u Uniji mogla utvrditi na temelju popisa DMSAL, na kojem se navodi i utvrđuje cjelokupna prodaja društva HT društvu TC radi izvoza robe u Uniju. Podaci s tog popisa mogli su se jednostavno unakrsno provjeriti s obrascima za carinjenje robe izvezene u Uniju, računima PDV‑a pri izvozu u Uniju i dokazima o plaćanju kupaca iz Unije koji proizlaze iz izvadaka bankovnih računa društva WS.

38

Tužitelji osporavaju Komisijina razmatranja prema kojima ta institucija nije mogla sa sigurnošću odrediti izvoznu cijenu, iako je, prema njezinim vlastitim utvrđenjima, prijavljena carinska vrijednost odgovarala prvotnom trgovačkom računu, neovisno o činjenici da su za istu transakciju mogla postojati dva računa, od kojih se jedan odnosi na vezu između društava HT i TC, a drugi na vezu između društava TC i ND. To znači da je Komisija mogla, na temelju cijena koje je HT naplaćivao društvima TC ili ND, utvrditi izvoznu cijenu i prilagoditi je u skladu sa svojom uobičajenom praksom kada raspolaže pouzdanim podacima o uobičajenoj vrijednosti.

39

Usto, ti su se podaci mogli usporediti s kineskim carinskim statističkim podacima, koji su, za razliku od onog što Komisija nastoji dokazati dokumentom u Prilogu B2 odgovoru na tužbu, bili točni. Naime, navodna nepouzdanost tih podataka proizlazi iz činjenice da Komisija nije uzela u obzir ispravke koje su tužitelji unijeli u dokument iz Priloga C4 replici. Ti se podaci podudaraju s popisom RLSALUR koji su tužitelji izmijenili i u kojem je navedena cjelokupna prodaja stranaka koja je povezana s nezavisnim kupcima u Uniji.

40

Tužitelji prigovaraju Komisiji da se nije potrudila provjeriti ukupnu izvoznu prodaju čeličnih kotača, tako da analizira evidencije nezavisnih kupaca i račune PDV‑a za izvoz, iako se ta institucija to obvezala učiniti u obavijesti koju im je uputila istodobno s dostavom privremene uredbe i iako je sedam od njihovih osam kupaca u Uniji pristalo surađivati s Komisijom.

41

Tužitelji tvrde da su u svakom slučaju na temelju bankovnih izvadaka društva WS uspjeli dokazati 98 % svojeg izvoza u Uniju, a na temelju carinskih obrazaca za uvoz u Uniju 65 % izvoza u Uniju.

42

U tom pogledu i što se tiče podataka koji se odnose na obrasce za uvoz robe u Uniju, tužitelji naglašavaju da su, kao što su o tome obavijestili Komisiju u svojim očitovanjima od 27. kolovoza 2019., toj instituciji proslijedili popis Eusales, na kojem je navedeno njihovih osam kupaca u Uniji, zatim ažurirani popis tih kupaca s njihovim kontaktnim podacima i, za većinu od njih, dokaz o plaćanju carine prilikom uvoza u Uniju. Tim se elementima potvrđuje plaćanje zaračunanih izvoznih cijena za većinu transakcija. Preostali dio koji nije priopćen posljedica je činjenice da im neki od njihovih kupaca nisu htjeli dostaviti dokumente koji se odnose na uvoz koji su izvršili.

43

Tužitelji dodaju da Komisija, kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda i WTO‑a, kako bi opravdala odbijanje utvrđivanja izvozne cijene, nije mogla prigovoriti tužiteljima da nisu podnijeli dokaz o jasnoj raspodjeli između izvoza unutar i izvan Unije zato što nisu dostavili tablicu o raspodjeli između tih izvoza, iako se to od njih nikad nije tražilo. Tvrde da je, u svakom slučaju, primjenom tablice DMSAL, koja pokazuje takvu raspodjelu, bilo moguće razlikovati prodaju uvoznicima iz Unije i prodaju uvoznicima sa sjedištem u trećim državama.

44

U tom pogledu tužitelji naglašavaju da za izvoz u Uniju upotrebljavaju trostrani sustav fakturiranja između povezanih društava. U okviru tog sustava prodajne cijene robe podrijetlom iz Kine na računima kupaca iz Unije mogu se razlikovati i često se razlikuju od onih prijavljenih carinskim tijelima Unije za tu robu u trenutku njezina uvoza.

45

Prema tome, budući da transakcijska vrijednost odražava izvoznu prodaju i nije niža od tržišne vrijednosti i samog troška predmetne robe, uključujući trošak vozarine i osiguranja na granici Unije, ta se transakcijska vrijednost legitimno upotrebljava za utvrđivanje carinske vrijednosti u Uniji.

46

Tužitelji tvrde da su podaci koje su dostavili Komisiji bili uvjerljivo najbolji raspoloživi podaci o izvoznoj prodaji čeličnih kotača u smislu Priloga II. Antidampinškom sporazumu WTO‑a. To je uostalom utvrdila i službenica za usmene rasprave u svojem prvom izvješću sa saslušanja, u kojem je navela da su tužitelji djelovali najbolje što su mogli.

47

Tužitelji iz toga zaključuju da, time što je odbila podatke koji su joj dostavljeni, time što nije izvršila transakcije koje se obvezala izvršiti u obavijesti upućenoj u trenutku dostave privremene uredbe i time što je svoje nalaze temeljila na elementima koje od tužitelja nije zatražila, Komisija nije provela primjerenu usporedbu cijena na temelju izvoznih cijena, kao što se to predviđa člankom 2. stavkom 11. Osnovne uredbe.

48

Tužitelji tvrde, kao drugo, da je Komisija, što se tiče izvozne cijene, trebala primijeniti članak 18. stavak 3. Osnovne uredbe, tako da upotrijebi prodaju „franko tvornica” društva HT društvima TC i ND za izračun cijene i obujma izvoza u Uniju tijekom razdoblja ispitnog postupka kako bi, u skladu s člankom 18. stavkom 3. Osnovne uredbe, mogla precizno utvrditi dampinške marže i marže štete koje se odnose na njih, a da pritom ne uzme u obzir WS‑ove transakcije, prema primjenjivoj sudskoj praksi, osobito točkama 120. i 121. presude od 19. ožujka 2015., City Cycle Industries/Vijeće (T‑413/13, neobjavljena, EU:T:2015:164).

49

U tom pogledu tužitelji tvrde da Komisija nikada nije osporila cijene koje je HT naplaćivao društvima TC i ND niti vrijednosti čeličnih kotača prijavljene carinskim tijelima Unije prilikom uvoza čeličnih kotača tužiteljâ. Dodaju da je određivanje izvozne cijene na temelju takvih podataka u skladu s odredbama članka 2. stavaka 8. i 9. Osnovne uredbe.

50

Naglašavaju da je Komisijina argumentacija koja se odnosi na odbijanje utvrđivanja izvozne cijene na temelju računa između društava HT i TC neopravdana. Naime, utvrđeno je da su te cijene niže od cijena koje se stvarno naplaćuju kupcima iz Unije. Stoga se određivanjem izvozne cijene na temelju tih podataka mogu utvrditi strože antidampinške pristojbe od one koja bi se utvrdila na temelju cijena koje se stvarno naplaćuju uvoznicima iz Unije.

51

Što se tiče Komisijina prigovora koji se odnosi na nemogućnost primjene neizvjesnih vrijednosti zbog članka 9. stavka 6. Osnovne uredbe, tužitelji tvrde da se te odredbe primjenjuju čak i kada Komisija primijeni članak 18. Osnovne uredbe u odnosu na proizvođače odabrane u uzorak. Marže predmetnih proizvođača stoga se ne uzimaju u obzir prilikom izračuna ponderirane prosječne dampinške marže koja se primjenjuje na proizvođače koji nisu bili uključeni u uzorak.

52

U svakom slučaju, Komisija ne dokazuje kako je, neovisno o primjeni članka 9. stavka 6. Osnovne uredbe, uključivanje tužiteljâ u uzorak moglo znatno utjecati na ishod ispitnog postupka.

53

Naposljetku, tvrde da, u skladu s WTO‑ovim pravilima, Komisija nije mogla legitimno odbiti primjenu odredbi članka 18. stavka 3. Osnovne uredbe.

54

Komisija zahtijeva odbijanje tih argumenata.

55

U tom pogledu, kako bi se odgovorilo na argumente tužiteljâ, potrebno je, kao prvo, analizirati jesu li dostavljeni dokumenti, kao što su popis DMSAL ili carinske deklaracije, bili dovoljno pouzdani da bi Komisija mogla utvrditi izvoznu cijenu, a zatim, kao drugo, utvrditi je li Komisija mogla primijeniti članak 18. stavak 3. Osnovne uredbe za utvrđivanje izvozne cijene, u okolnostima u kojima su tužitelji dostavili sve dokumente koje su posjedovali.

56

Najprije, što se tiče pitanja pouzdanosti podataka koji se odnose na utvrđivanje izvozne cijene, uvodno valja podsjetiti na to da, na temelju ustaljene sudske prakse Suda, u području zajedničke trgovinske politike i osobito u području mjera za zaštitu trgovine Komisija raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti zbog složenosti gospodarskih, političkih i pravnih pitanja koja mora razmatrati. Što se tiče sudskog nadzora takve ocjene, on stoga mora biti ograničen na provjeru toga jesu li poštovana postupovna pravila, koliko su činjenice koje se koriste za donošenje sporne odluke materijalno točne te postoji li očita pogreška u ocjeni tih činjenica ili zlouporaba ovlasti (vidjeti presudu od 14. prosinca 2017., EBMA/Giant (Kina), C‑61/16 P, EU:C:2017:968, t. 68 i navedenu sudsku praksu).

57

Usto, Sud je utvrdio da ispitivanje dokaza na kojima Komisija temelji svoja utvrđenja, koje provodi Opći sud, ne predstavlja novu ocjenu činjenica kojom se zamjenjuje ocjena te institucije. Tim se ispitivanjem ne zadire u široku diskrecijsku ovlast te institucije u području trgovinske politike, nego se samo utvrđuje jesu li ti dokazi takve prirode da se njima podupiru Komisijini zaključci. Zadaća Općeg suda stoga nije samo provjeriti materijalnu točnost navedenih dokaznih elemenata kao i njihovu pouzdanost i dosljednost već i to predstavljaju li navedeni elementi skup relevantnih podataka koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene složene situacije te jesu li takve naravi da podupiru zaključke koji su iz njih izvedeni (vidjeti presudu od 14. prosinca 2017., EBMA/Giant (Kina), C‑61/16 P, EU:C:2017:968, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

58

Nadalje, u okviru Osnovne uredbe poduzetnici na koje se odnosi antidampinški ispitni postupak dužni su Komisiji dostaviti informacije potrebne za utvrđivanje njihove dampinške marže. Ako se takve informacije ne dostave, ti su poduzetnici izloženi riziku da se na temelju članka 18. stavka 1. navedene uredbe na njih primjene podaci različiti od onih koje su dostavili (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2006., Shandong Reipu Biochemicals/Vijeće, T‑413/03, EU:T:2006:211, t. 65. i navedenu sudsku praksu).

59

U tom pogledu valja istaknuti da analiza Komisijina dokumenta iz Priloga B1 odgovoru na tužbu, koju tužitelji ne osporavaju, pokazuje, kao prvo, da su u svakom od sedam prodajnih kanala koje je grupa HT upotrebljavala za izvoz svojih proizvoda uvoznici za prodanu robu plaćali društvu WS, koje nije imalo nikakvu računovodstvenu dokumentaciju. Slijedom toga i neovisno o činjenici da se samoanskim Zakonom o trgovačkim društvima ne predviđa da društva moraju imati ovjerenu računovodstvenu dokumentaciju, WS‑ovi bankovni izvodi nisu imali nikakvu dokaznu vrijednost.

60

Kao drugo, u svim prodajnim kanalima prodaja uvoznicima provodila se a da računi izdani u njihovo ime nisu evidentirani unutar grupe HT. Naime, TC je u svojoj računovodstvenoj dokumentaciji evidentirao račune čiji je iznos bio niži od iznosa navedenog na računima poslanima uvoznicima te je na temelju tih prvih računa carinskim tijelima dao lažne izjave u pogledu izvozne cijene (kanal 1) ili je TC izdavao račune u ime uvoznikâ, a da ih pritom nije evidentirao u svojoj računovodstvenoj dokumentaciji (kanal 2 i 3) ili je WS izdavao račune koji nisu evidentirani s obzirom na to da na temelju samoanskog zakona društva ne moraju imati ovjerenu računovodstvenu dokumentaciju (kanal 4 i 5) ili je, naposljetku, račune izdavao ND, društvo koje nije dio grupe i u pogledu kojeg Komisija nije mogla dobiti nikakve podatke zbog toga što nije surađivao u ispitnom postupku (kanali 6 i 7).

61

Kao treće, u svim prodajnim kanalima, osim prvog prodajnog kanala, do izvozne prodaje robe došlo je nakon što su HT ili TC prodali robu društvu ND, što je, zbog razloga navedenih u točki 60. ove presude, značilo da Komisija nije mogla odrediti prodajnu cijenu koju su europski uvoznici stvarno platili.

62

Na temelju kombinacije svih elemenata navedenih u točkama 59. do 61. ove presude ne može se smatrati da je Komisija počinila očitu pogrešku time što je utvrdila da su podaci o izvoznim cijenama bili potpuno nepouzdani.

63

To znači da tvrdnje tužiteljâ prema kojima su dokazali 98 % plaćanja europskih uvoznika na temelju bankovnih izvadaka društva WS, 90 % prodajnih cijena na temelju računa PDV‑a koje je izdao HT i, naposljetku, 65 % izvoznih transakcija u Uniju na temelju carinskih deklaracija tih uvoznika, kao i tvrdnju tužiteljâ da Komisija nije uzela u obzir trostrani sustav poslovanja koji su uspostavili, treba smatrati običnim navodima.

64

Uostalom, te su nedosljednosti istaknute na raspravi, tijekom koje su tužitelji priznali nemogućnost Komisije da upotrijebi WS‑ovu računovodstvenu dokumentaciju, nepostojanje bilo kakvih računovodstvenih evidencija računa koje je TC izdao europskim uvoznicima i, slijedom toga, poteškoće u utvrđivanju pouzdane izvozne cijene u ovom slučaju.

65

Stoga valja analizirati, kao prvo, može li se ta izvozna cijena utvrditi, kao što to predlažu tužitelji, na temelju popisa DMSAL, računa PDV‑a koje je HT izdao društvu TC i je li Komisija pogrešno smatrala da nije bilo moguće utvrditi izvoznu cijenu jer nije postojala tablica u kojoj se razlikuju izvoz u Uniju i drugi izvoz, a čija se dostava nije zatražila tijekom ispitnog postupka.

66

Što se najprije tiče popisa DMSAL i računa PDV‑a koje je HT izdao društvu TC, valja istaknuti da su se, kao što je to Komisija naglasila na raspravi, ti dokazi odnosili na prodaju koju je HT izvršio društvu TC, odnosno na prodaju unutar grupe i domaću prodaju, čija je cijena stoga bila različita od one koju su stvarno platili europski uvoznici. Nadalje, kao što se to potvrdilo na raspravi, Komisija nije mogla provjeriti stvarno stanje izvoza u Uniju koje su tužitelji prijavili jer ne postoji bilo kakva vjerodostojna računovodstvena dokumentacija koja se odnosi na taj izvoz.

67

U tom pogledu, što se tiče argumenta tužiteljâ koji se temelji na nepostojanju tablice u kojoj se razlikuju izvoz u Uniju i drugi izvoz, valja istaknuti da su tužitelji na raspravi najprije naveli da takva tablica nije potrebna s obzirom na to da su sve informacije koje su u njoj sadržane već bile sadržane u popisu DMSAL, zatim su potvrdili da su mogli dostaviti takvu tablicu da ih je Komisija to zatražila, kao što to proizlazi iz primjedbi poslanih 25. listopada 2019., nakon obavijesti o privremenoj uredbi, a naposljetku su priznali da oni nisu dostavili takvu tablicu jer su se bojali da im Komisija ne prigovori nevjerodostojnost takve tablice zbog nepostojanja računa kojima bi se potkrijepili ti podaci.

68

Te proturječne tvrdnje upućuju na neprirodnost argumenta tužiteljâ prema kojem im Komisija, kako bi odbila njihove podatke o izvoznim cijenama, nije mogla prigovoriti da tablica koja pokazuje izvoz u Uniju nije dostavljena.

69

Naime, iako Komisija nije upotrijebila te podatke o izvozu, to nije bilo samo zbog nepostojanja takve tablice, nego zato što se, kao što to osobito proizlazi iz uvodnih izjava 32., 35. i 40. pobijane uredbe, ta institucija morala suočiti s „temeljnom nepouzdanosti evidencija” i nemogućnošću da sa sigurnošću utvrdi vrstu i broj proizvoda izvezenih u Uniju, tako da nije mogla utvrditi izvoznu cijenu na temelju računa PDV‑a koje je HT izdao društvu TC. Uostalom, ta utvrđenja ni na koji način nisu proturječna činjenici da je Komisija smatrala da su podaci koji se odnose na uobičajenu vrijednost pouzdani, s obzirom na to da su se potonji podaci redovito evidentirali u HT‑ovoj računovodstvenoj dokumentaciji, za razliku od podataka koji se odnose na izvoz.

70

Štoviše, uredbe na koje se tužitelji pozivaju kako bi utvrdili da je Komisija odstupila od svoje uobičajene prakse u pogledu prilagodbe izvoznih cijena nisu relevantne s obzirom na to da zakonitost uredbe o uvođenju antidampinških pristojbi treba ocjenjivati s obzirom na pravna pravila i osobito odredbe Osnovne uredbe, a ne na temelju navodne Komisijine ranije prakse odlučivanja (vidjeti u tom smislu presudu od 18. listopada 2016., Crown Equipment (Suzhou) i Crown Gabelstapler/Vijeće, T‑351/13, neobjavljenu, EU:T:2016:616, t. 107.).

71

Kao drugo, kad je riječ o argumentima koje su tužitelji istaknuli u pogledu navodnog nedostatka dužne pažnje istražiteljâ u odnosu na europske uvoznike i u pogledu dokumenata koji se odnose na te uvoznike, najprije valja istaknuti da se, za razliku od onog što tvrde tužitelji, Komisija nikada nije obvezala provesti ispitni postupak na licu mjesta kod tih uvoznika kako bi odredila izvoznu cijenu. Naime, iz posebne obavijesti upućene tužiteljima koja je priložena privremenoj uredbi proizlazi da je ta institucija samo primila na znanje njihov prijedlog u tom smislu iz dopisa od 27. kolovoza 2019. koji se nalazi u Prilogu A 21 tužbi.

72

Nadalje, osim činjenice da tužitelji ne osporavaju činjenicu navedenu u uvodnoj izjavi 33. pobijane uredbe, prema kojoj su samo tri uvoznika iz Unije pristala surađivati s Komisijom, valja istaknuti da se prijavljeni broj tih uvoznika mijenjao tijekom ispitnog postupka, pri čemu se s osam, kao što to proizlazi iz dokumenta od 27. kolovoza 2019., sadržanog u Prilogu A 21 tužbi, povećao na dvanaest u siječnju 2020., kao što to proizlazi iz dokumenata koji se nalaze u Prilogu A 28 tužbi.

73

Takva razlika u broju uvoznika iz Unije podrazumijeva, kao što je to Komisija potvrdila na raspravi, da je ta institucija mogla opravdano smatrati da nema nikakve sigurnosti u pogledu pouzdanosti informacija koje su tužitelji dostavili o tim uvoznicima, tako da joj se ne može prigovoriti da ih nije uzela u obzir ili da nije poduzela mjere u odnosu na te uvoznike. Stoga se Komisiji ne može prigovoriti da je povrijedila odredbe članka 6. stavka 4. Osnovne uredbe.

74

Kao treće, što se tiče argumenata koji se odnose na kineske carinske statističke podatke, s jedne strane, u sažetim tablicama carinskih dokumenata otkrivene su nedosljednosti koje je Komisija istaknula u Prilogu B2 odgovoru na tužbu. Zbog toga su tužitelji izmijenili te tablice, iako nisu uvjerili službe koje provode ispitni postupak jer nisu mogle usporediti te podatke s računovodstvenim i poreznim podacima tužiteljâ. S druge strane, referentna vrijednost robe u tim je dokumentima izražena u kilogramima i pokazuje ukupne iznose plaćanja izražene u američkim dolarima, tako da Komisija nije mogla znati vrstu i količinu proizvoda izvezenih u Uniju, kao ni jedinične iznose prodaje, koji su pak elementi potrebni za utvrđivanje izvozne cijene. Naposljetku, ti dokumenti djelomično potječu od društva ND, koje nije povezano s tužiteljima, zbog čega Komisija nije mogla provjeriti njihovu istinitost i, slijedom toga, njihovu dokaznu vrijednost.

75

Naposljetku, što se tiče prigovora tužiteljâ koji se odnosi na Komisijinu povredu članka 18. stavka 3. Osnovne uredbe, valja istaknuti da je cilj članka 18. Osnovne uredbe omogućivati Komisiji provedbu ispitnog postupka čak i kada stranke odbijaju suradnju ili surađuju na nezadovoljavajući način. Razinu suradnje stranaka treba ocijeniti s obzirom na pojam „potrebni podaci” koji je upotrijebljen u tom članku jer potonje stranke, kako bi se smatralo da surađuju, trebaju Komisiji dostaviti podatke koji toj instituciji omogućuju donošenje nalaza koji su potrebni u okviru antidampinškog ispitnog postupka, pri čemu se ocjena „potrebnosti” podatka provodi u svakom slučaju zasebno (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 2017., EBMA/Giant (Kina), C‑61/16 P, EU:C:2017:968, t. 53. i 55.).

76

Tako je već presuđeno da intenzitet truda koji zainteresirana stranka ulaže u priopćavanje određenih informacija nije nužno u odnosu s pripadajućom kakvoćom priopćenih informacija i u svakom slučaju nije jedini odlučujući čimbenik. Prema tome, ako se zatražene informacije u konačnici ne dobiju, Komisija ima pravo upotrijebiti raspoložive podatke u pogledu zatraženih informacija (vidjeti što se tiče točke 6.8. Antidampinškog sporazuma WTO‑a izvješće posebne skupine osnovane u okviru WTO‑a, naslovljeno „Egipat – konačne antidampinške mjere za uvoz čeličnih šipki podrijetlom iz Turske” i doneseno 1. listopada 2002., t. 7.242.) (presuda od 4. ožujka 2010., Sun Sang Kong Yuen Shoes Factory/Vijeće, T‑409/06, EU:T:2010:69, t. 104.).

77

Naposljetku, prema ustaljenoj sudskoj praksi, člankom 18. stavkom 3. Osnovne uredbe predviđa se da, ako podaci koje dostavi zainteresirana stranka nisu idealni u svim pogledima, oni se ipak ne smiju zanemariti, pod uvjetom da nedostaci nisu takvi da uzrokuju nepotrebne teškoće u donošenju razumno točnog nalaza, kao i da su pravovaljano i odgovarajuće dostavljeni i da se mogu provjeriti, a da je stranka djelovala najbolje što je mogla. Iz izričaja ovog članka proizlazi da se ta četiri uvjeta primjenjuju kumulativno. Slijedom toga, činjenica da jedan od njih nije ispunjen ne sprečava primjenu te odredbe i stoga uzimanje u obzir predmetnih podataka (vidjeti presudu od 19. ožujka 2015., City Cycle Industries/Vijeće, T‑413/13, neobjavljenu, EU:T:2015:164, t. 120. i navedenu sudsku praksu).

78

U tom pogledu valja utvrditi da je Komisija, zbog razloga koji su već navedeni u točkama 59. do 62. ove presude, mogla opravdano primijeniti članak 18. stavak 1. Osnovne uredbe kako bi odredila izvoznu cijenu jer je nedostatnost podataka koje su dostavili tužitelji bila takva da uzrokuje nepotrebne teškoće u donošenju razumno točnog nalaza.

79

Iz prethodno navedenog proizlazi da Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni niti je povrijedila članak 18. stavke 1. i 3. i, slijedom toga, članak 9. stavak 6. Osnovne uredbe ili Prilog II. stavak 3. Antidampinškom sporazumu WTO‑a time što je u uvodnim izjavama 29. do 41. pobijane uredbe u biti utvrdila da je, neovisno o tome jesu li tužitelji djelovali najbolje što su mogli, glavna poteškoća s kojom se suočila tijekom ispitnog postupka nastala zbog nepostojanja cjelovitog i provjerljivog skupa podataka o izvoznim transakcijama, uključujući osobito u pogledu izvezenih proizvoda, obujma i vrijednosti, tako da je ta institucija smatrala da ne može provesti pravilnu i neovisnu provjeru tih podataka te ih je u cijelosti odbila i primijenila raspoložive podatke, u skladu s odredbama članka 18. stavka 1. Osnovne uredbe.

80

Naposljetku, valja utvrditi da samo upućivanje na povredu članka 2. stavaka 6.a, 8., 9., 10. i 11., članka 3. i članka 6. Osnovne uredbe, osim toga što je paušalno, nije dovoljno za dokazivanje relevantnosti navodne povrede tih odredbi i, slijedom toga, za utvrđivanje bilo kakve nezakonitosti pobijane uredbe u tom pogledu.

81

Stoga valja odbiti prvi i drugi dio drugog tužbenog razloga.

82

U trećem dijelu drugog tužbenog razloga tužitelji u biti tvrde da je Komisija povrijedila članak 18. stavke 1. i 3. Osnovne uredbe i Prilog II. stavak 3. Antidampinškom sporazumu WTO‑a, te članke 2. i 3., članak 6. stavke 6. i 8. i članak 9. stavak 4. te uredbe, time što nije upotrijebila njihove podatke za određivanje uobičajene vrijednosti, iako su se smatrali pouzdanima. Dodaju da Komisija nije u dovoljnoj mjeri objasnila zašto te podatke nije upotrijebila za utvrđivanje uobičajene vrijednosti.

83

U tom pogledu tužitelji navode da je Komisija odstupila od svoje uobičajene prakse u skladu s kojom se raspoloživi podaci upotrebljavaju samo u okolnostima u kojima podaci nisu u potpunosti provjerljivi i pouzdani.

84

Naglašavaju da je ta praksa u skladu sa sudskom praksom WTO‑a.

85

Tvrde da Komisija nije dovoljno objasnila zašto nije izračunala uobičajenu vrijednost, iako je u tom pogledu raspolagala pouzdanim podacima, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 42. i 44. pobijane uredbe.

86

Tužitelji tvrde da je Komisija mogla upotrijebiti njihovu uobičajenu vrijednost kako bi je usporedila s izvoznim cijenama u Uniju, njihovim izračunanim izvoznim cijenama u Uniju ili barem izvoznim cijenama koje primjenjuje jedini proizvođač uvršten u uzorak koji je surađivao ili s cijenama koje su dostavili ostali proizvođači izvoznici koji su zatražili pojedinačno ispitivanje u skladu s člankom 17. stavkom 3. Osnovne uredbe ili druge zainteresirane stranke.

87

Dodaju da bi se takvim postupanjem uzela u obzir činjenica da su tijekom cijelog ispitnog postupka u potpunosti surađivali s Komisijom, što je uostalom naglasila službenica za usmene rasprave, a Komisija to nije osporila.

88

Komisija osporava te argumente.

89

U tom pogledu i uvodno, što se tiče argumenta tužiteljâ navedenog u točki 87. ove presude, valja istaknuti da je u prvotnom izvješću sa saslušanja od 17. rujna 2019., s obzirom na napore koje su tužitelji uložili, službenica za usmene rasprave doista smatrala da kvalifikacija postupaka tužiteljâ kao „nesuradnje”, zbog toga što su pružili lažne ili obmanjujuće informacije, nije najbolja te je stoga tražila da se pojasne pretpostavke za primjenu članka 18. Osnovne uredbe. Međutim, u drugom i posljednjem izvješću sa saslušanja od 7. veljače 2020. ista službenica za usmene rasprave više nije komentirala Komisijinu primjenu tog članka, tako da se iz tih dvaju dokumenata ne može izvesti nikakav zaključak o razini suradnje tužiteljâ.

90

Što se tiče uredbi na koje se tužitelji pozivaju kako bi dokazali postojanje navodne Komisijine prakse u skladu s kojom se raspoloživi podaci upotrebljavaju samo u okolnostima u kojima podaci nisu u potpunosti provjerljivi i pouzdani, dovoljno je odbiti taj argument na temelju sudske prakse navedene u točki 70. ove presude.

91

Što se tiče Antidampinškog sporazuma WTO‑a i, konkretnije, Priloga II. tom sporazumu, kao i s njima povezane sudske prakse, koja je bila predmet pisanog pitanja za odgovor na raspravi, valja istaknuti da članak 18. Osnovne uredbe treba tumačiti u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na te odredbe, s obzirom na to da predstavlja prijenos sadržaja tih odredbi u pravo Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 22. svibnja 2014., Guangdong Kito Ceramics i dr./Vijeće, T‑633/11, neobjavljenu, EU:T:2014:271, t. 40.).

92

U tom pogledu valja naglasiti da je u točki 7.354. i sljedećim točkama izvješća WTO‑ove posebne skupine od 16. studenoga 2007., EZ, o antidampinškim mjerama koje se odnose na uzgojenog lososa (WT/DS 337/R), a na koje se pozivaju tužitelji, ta posebna skupina, kada su Europske zajednice odbile dokaz o utvrđivanju uobičajene vrijednosti, naglasila da je tijelo koje provodi ispitni postupak, na temelju članka 6.8. Antidampinškog sporazuma WTO‑a i točke 3. Priloga II. tom sporazumu, trebalo upotrijebiti „provjerljive” informacije koje su mu stranke dostavile.

93

Štoviše, u predmetu Sjedinjene Američke Države – Antidampinške i kompenzacijske mjere koje se primjenjuju na čelični lim podrijetlom iz Indije (WT/DS 206/R), na koje se tužitelji također pozivaju, točno je da je u točkama 7.60. i sljedećim točkama svojeg izvješća WTO‑ova posebna skupina u biti smatrala da bi tijela koja provode ispitni postupak trebala nastojati u najvećoj mogućoj mjeri upotrebljavati podatke koje su im dostavile stranke s obzirom na to da je jedan od temeljnih ciljeva Antidampinškog sporazuma WTO‑a u cjelini osigurati da se objektivno određivanje u najvećoj mogućoj mjeri provodi na temelju činjenica.

94

Međutim, WTO‑ova posebna skupina u točkama 7.62. i 7.64. istog izvješća istaknula je da se ne može zaključiti da je tijelo koje provodi ispitni postupak trebalo upotrijebiti informacije koje se, na primjer, nisu mogle provjeriti ili koje nisu bile pravodobno dostavljene ili da ih je trebalo upotrijebiti neovisno o poteškoćama koje bi to uzrokovalo.

95

Usto, kao što je to Komisija naglasila na raspravi, a da joj tužitelji nisu proturječili, valja istaknuti da se predmeti u kojima su donesena ta dva izvješća WTO‑a razlikuju od ovog predmeta jer u njima glavna poteškoća s kojom su se suočile službe koje provode ispitni postupak nije bila, kao u ovom slučaju, određivanje izvozne cijene zbog toga što nisu dostavljeni svi pouzdani podaci o izvozu, osobito u pogledu vrsta izvezene robe i njezine cijene, nego utvrđivanje uobičajene vrijednosti.

96

Iz tih dvaju izvješća proizlazi da, iako tijelo koje provodi ispitni postupak, u načelu, treba nastojati upotrijebiti provjerljive informacije koje su stranke dostavile, ono to treba učiniti u granicama mogućeg. To znači da to tijelo može zanemariti informacije koje u konačnici mogu dovesti do rezultata koji ne omogućuju donošenje razumno točnih nalaza.

97

Naime, u kontekstu ovog predmeta, svako određivanje uobičajene vrijednosti bilo bi suvišno jer se ne bi mogla utvrditi nikakva dampinška marža ako ne postoji mogućnost određivanja izvozne cijene koja se odnosi na tužitelje, kao što to proizlazi iz točaka 56. do 81. ove presude.

98

Taj nalaz nije doveden u pitanje argumentom tužiteljâ prema kojem je bilo moguće utvrditi njihovu uobičajenu vrijednost kako bi je se usporedilo s ponovno izračunanom izvoznom cijenom za druge proizvođače. Naime, kao što je to Komisija naglasila na raspravi, primjena takve metode, ako ne postoji nikakva sigurnost u pogledu istovjetnosti i količine vrste izvezenih proizvoda, kao što to proizlazi iz točke 69. ove presude, neizbježno bi imala za učinak povezivanje vrijednosti koje se ne podudaraju i koje su stoga asimetrične, tako da u konačnici nalazi o dampinškoj marži ne bi bili razumno točni.

99

Što se tiče prigovora koji se temelji na nedostatnosti obrazloženja razloga zbog kojih Komisija nije izračunala uobičajenu vrijednost, valja istaknuti da je Opći sud već presudio da obrazloženje koje se zahtijeva člankom 296. UFEU‑a mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela sporni akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere radi zaštite njihovih prava, a sudu da provodi svoj nadzor. Međutim, u obrazloženju nije potrebno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente jer se pitanje ispunjava li to obrazloženje zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a treba ocjenjivati ne samo s obzirom na tekst obrazloženja, nego i na njegov kontekst te na ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti presudu od 10. listopada 2012., Shanghai Biaowu High‑Tensile Fastener i Shanghai Prime Machinery/Vijeće, T‑170/09, neobjavljenu, EU:T:2012:531, t. 126. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, obrazloženje pobijane uredbe treba ocijeniti uzimajući u obzir, među ostalim, informacije koje su priopćene tužitelju i primjedbe koje je podnio tijekom upravnog postupka (presuda od 4. ožujka 2010., Sun Sang Kong Yuen Shoes Factory/Vijeće, T‑409/06, EU:T:2010:69, t. 150.). Konkretno, ne zahtijeva se da se u obrazloženju antidampinških uredbi navedu ponekad vrlo brojni i složeni činjenični i pravni elementi koji su predmet tih odluka s obzirom na to da te uredbe spadaju u opći sustav mjera čiji su dio. U tom je pogledu dovoljno da je rasuđivanje institucija u uredbama jasno i nedvosmisleno (vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 1998., Industrie des poudres sphériques/Vijeće, T‑2/95, EU:T:1998:242, t. 357.).

100

U tom pogledu valja istaknuti da, za razliku od onog što tvrde tužitelji, razlozi koje je Komisija iznijela u pobijanoj uredbi omogućuju razumijevanje razloga zbog kojih smatra da podaci koji se odnose na uobičajenu vrijednost ne predstavljaju polovicu podataka potrebnih za utvrđivanje dampinške marže.

101

Naime, kao što je to Komisija jasno i nedvosmisleno navela u uvodnoj izjavi 42. pobijane uredbe, određivanje uobičajene vrijednosti u ovom predmetu nije imalo nikakav učinak s obzirom na to da podaci dostavljeni radi određivanja izvozne cijene, koja je temeljni element za izračun dampinške marže, nisu bili pouzdani jer nisu bili provjerljivi.

102

Usto, valja utvrditi da je to obrazloženje omogućilo tužiteljima da razumiju razloge zbog kojih Komisija nije utvrdila njihovu uobičajenu vrijednost u ovom slučaju i da osporavaju zakonitost tog odabira, kao što to proizlazi iz argumenata istaknutih osobito u okviru ovog tužbenog razloga. Takvo obrazloženje također omogućuje sudu Unije da izvrši svoj nadzor zakonitosti pobijane uredbe.

103

Naposljetku, zbog istih razloga kao što su oni navedeni u točki 80. ove presude, navodnu povredu članaka 2. i 3., članka 6. stavaka 6. i 8. te članka 9. stavka 4. Osnovne uredbe valja odbiti.

104

Iz prethodno navedenog proizlazi da treći dio drugog tužbenog razloga treba odbiti te, slijedom toga, drugi tužbeni razlog u cijelosti.

[omissis]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

proglašava i presuđuje: