–

za njemačku vladu, J. Möller, M. Hellmann i U. Kühne, u svojstvu agenata,

–

za estonsku vladu, N. Grünberg, u svojstvu agenta,

–

za francusku vladu, A. Daniel i A.‑L. Desjonquères, u svojstvu agenata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Natale, avvocato dello Stato,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna i S. Żyrek, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, H. Leupold, M. Wilderspin i W. Wils, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim[a] s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL 2003., L 338, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., 133. i ispravak SL 2014., L 46, str. 22., u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles II.a).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Senatsverwaltunga für Inneres und Sport, Standesamtsaufsicht (Berlinsko ministarstvo za unutarnje poslove i sport, tijelo za nadzor matičnih ureda, Njemačka) (u daljnjem tekstu: tijelo za nadzor matičnih ureda) i osobe TB u vezi s odbijanjem tog tijela da dopusti da se u njemačku maticu vjenčanih upiše izvansudski razvod braka osoba TB i RD u Italiji, zbog toga što taj razvod prethodno nije priznalo nadležno njemačko pravosudno tijelo.

3

U članku 25. Konvencije od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), kako je izmijenjena uzastopnim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji (u daljnjem tekstu: Briselska konvencija), navodi se:

„Za potrebe ove Konvencije ‚sudska odluka’ znači svaka odluka koju donese sud države ugovornice, neovisno o obliku sudske odluke, kao što su presuda, nalog, rješenje ili nalog o izvršenju, kao i određenje troškova ili izdataka od strane službenika suda.”

4

Uvodne izjave 1., 2., 8., 21. i 22. Uredbe Bruxelles II.a glase:

[…]

[…]

5

Članak 1. te uredbe glasio je kako slijedi:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje, bez obzira na prirodu suda, u građanskim stvarima koje se odnose na:

[…]

3.   Ova se Uredba ne primjenjuje na:

[…]

[…]”

6

Člankom 2. navedene uredbe određivalo se:

„U svrhe ove Uredbe:

[…]

[…]”

7

Poglavlje III. Uredbe Bruxelles II.a, naslovljeno „Priznavanje i izvršenje”, sadržava odjeljak 1., naslovljen „Priznavanje”, u kojem se nalaze članci 21. do 27. te uredbe.

8

Članak 21. navedene uredbe predviđao je:

„1.   Sudska odluka donesena u državi članici priznaje se u drugim državama članicama bez potrebe bilo kakvog posebnog postupka.

2.   Ne dovodeći u pitanje stavak 3., posebno nije potreban nikakav poseban postupak za ažuriranje registra o građanskom stanju države članice na temelju sudske odluke koja se odnosi na razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka koja je donesena u drugoj državi članici, a protiv koje nije moguće korištenje nikakvog pravnog lijeka u skladu s pravom te države članice.

[…]”

9

Člankom 22. te uredbe, naslovljenim „Razlozi nepriznavanja sudskih odluka koje se odnose na razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka”, određivalo se:

„Sudska odluka koja se odnosi na razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka ne priznaje se:

[…]”

10

Članak 25. Uredbe Bruxelles II.a glasio je:

„Priznavanje sudske odluke ne može biti odbijeno zato što pravo države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ne dopušta razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka na temelju istog činjeničnog stanja.”

11

U odjeljku 3. poglavlja III. te uredbe, naslovljenom „Zajedničke odredbe za dio 1. i dio 2.”, nalazio se, među ostalim, njezin članak 39., koji je određivao:

„Nadležni sud ili tijelo države članice podrijetla, na zahtjev bilo koje zainteresirane stranke, izdaje potvrdu koristeći standardni obrazac iz Priloga I. (sudske odluke u bračnim sporovima) ili iz Priloga II. (sudske odluke o roditeljskoj odgovornosti).”

12

Odjeljak 5. tog poglavlja III., naslovljen „Autentične isprave i sporazumi”, sadržavao je samo članak 46. te uredbe, koji je glasio kako slijedi:

„Pismena koja su službeno sastavljena ili upisana u registar kao autentične isprave te koja su izvršiva u jednoj državi članici, kao i sporazumi između stranaka koji su izvršivi u državi članici u kojoj su zaključeni, priznaju se i proglašavaju izvršivima pod istim uvjetima kao i sudske odluke.”

13

U skladu s njezinim člankom 104. stavkom 1., Uredbom Vijeća (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim[a] s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece (SL 2019., L 178, str. 1., u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles II.b), kojom je preinačena Uredba Bruxelles II.a, potonja je stavljena izvan snage od 1. kolovoza 2022. Međutim, na temelju članka 100. stavka 2. Uredbe Bruxelles II.b, Uredba Bruxelles II.a i dalje se primjenjuje na odluke donesene u sudskim postupcima koji su pokrenuti, na autentične isprave koje su službeno sastavljene ili upisane u registar te na sporazume koji su postali izvršivi u državi članici sklapanja prije 1. kolovoza 2022. Uzimajući u obzir datum činjenica iz glavnog postupka, na njega se stoga primjenjuje Uredba Bruxelles II.a.

14

U uvodnoj izjavi 14. Uredbe Bruxelles II.b. navodi se:

„U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda izrazu ‚sud’ trebalo bi dati široko značenje kako bi se njime obuhvatila i administrativna tijela ili druga tijela poput javnih bilježnika, koja izvršavaju nadležnost u određenim bračnim sporovima ili stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću. Svaki sporazum koji sud odobri nakon ispitivanja merituma u skladu s nacionalnim pravom i postupkom trebao bi biti priznat ili izvršen kao ‚odluka’. Druge sporazume koji steknu obvezujući pravni učinak u državi članici podrijetla nakon formalne intervencije javnog tijela ili drugog tijela, o kojima država članica u tu svrhu obavješćuje Komisiju, trebalo bi provesti u drugim državama članicama u skladu sa specifičnim odredbama o autentičnim ispravama i sporazumima iz ove Uredbe. Ovom Uredbom ne bi trebalo omogućiti slobodni optjecaj isključivo privatnih sporazuma. Međutim, u optjecaju bi trebali biti sporazumi koji nisu ni odluka ni autentična isprava, nego ih je u registar upisalo javno tijelo nadležno za to. Takva javna tijela mogla bi obuhvaćati javne bilježnike koji upisuju sporazume u registar, čak i ako obavljaju slobodno zanimanje.”

15

Člankom 30. te uredbe određeno je:

„1.   Odluka donesena u državi članici priznaje se u drugim državama članicama bez potrebe za ikakvim posebnim postupkom.

2.   Osobito, ne dovodeći u pitanje stavak 3., nije potreban poseban postupak za ažuriranje registra o građanskom stanju države članice na temelju odluke koja se odnosi na razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka donesene u drugoj državi članici, a protiv koje nije moguća upotreba pravnog lijeka u skladu s pravom te države članice.

[…]”

16

Članak 65. te uredbe određuje:

„1.   Autentične isprave i sporazumi o zakonitoj rastavi i razvodu koji imaju obvezujući pravni učinak u državi članici podrijetla priznaju se u drugim državama članicama bez potrebe za ikakvim posebnim postupkom. Odjeljak 1. ovog poglavlja primjenjuje se na odgovarajući način, osim ako je drukčije predviđeno ovim odjeljkom.

2.   Autentične isprave i sporazumi u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću koji imaju obvezujući pravni učinak i izvršivi su u državi članici podrijetla priznaju se i izvršavaju u drugim državama članicama bez potrebe za ikakvim proglašenjem izvršivosti. Odjeljci 1. i 3. ovog poglavlja primjenjuju se na odgovarajući način, osim ako je drukčije predviđeno ovim odjeljkom.”

17

Članak 97. stavak 1. druga rečenica Gesetza über das Verfahren in Familiensachen und in den Angelegenheiten der freiwilligen Gerichtsbarkeit (Zakon o postupku u obiteljskim stvarima i o dobrovoljnoj sudskoj nadležnosti) od 17. prosinca 2008., (BGBl. 2008. I, str. 2586.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: FamFG), određuje da „[o]dredbe akata Europske unije ne dovode se u pitanje” odredbama FamFG‑a.

18

Članak 107. FamFG‑a, naslovljen „Priznavanje sudske odluke”, u svojem stavku 1. predviđa:

„Odluke donesene u inozemstvu kojima se brak poništava ili razvodi uz zadržavanje bračnih veza ili bez njihova zadržavanja ili kojima se utvrđuje postojanje ili nepostojanje braka među strankama priznaju se samo ako je nadležno tijelo savezne zemlje utvrdilo da su ispunjeni uvjeti za priznavanje. Ako je odluku donio sud ili drugo tijelo države čiji su oba bračna druga bili državljani u vrijeme donošenja odluke, priznavanje ne ovisi o utvrđenju uprave savezne zemlje za pravosuđe.”

19

Članak 3. Personenstandsgesetza (Zakon o osobnim stanjima) od 19. veljače 2007. (BGBl. 2007. I, str. 122.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: PStG), naslovljen je „Matica osobnih stanja”. Stavak 1. tog članka glasi:

„Unutar područja svoje nadležnosti, matični ured vodi:

[…]”

20

Članak 5. PStG‑a, naslovljen „Ažuriranje matice osobnih stanja”, u stavku 1. predviđa:

„Upisi u maticu moraju se dopuniti i ispraviti u skladu s odredbama ovog zakona (ažuriranje).”

21

Članak 16. PStG‑a, naslovljen „Ažuriranje”, u stavku 1. određuje:

„U upisu koji se odnosi na brak navode se naknadne radnje koje se odnose na

[…]

[…]”

22

Decreto‑legge no 132 – Misure urgenti di degiurisdizionalizzazione ed altri interventi per la definizione dell’arretrato in materia di processo civile (Zakonski dekret br. 132 o hitnim mjerama za izvansudske postupke i druge intervencije namijenjene smanjenju broja neriješenih građanskih predmeta), od 12. rujna 2014. (GURI br. 212, od 12. rujna 2014.), koji je s izmjenama pretvoren u zakon Zakonom br. 162 od 10. studenoga 2014. (GURI br. 261, od 10. studenoga 2014.) (u daljnjem tekstu: Zakonski dekret br. 132/2014), u prvim dvama stavcima članka 12., naslovljenog „Sporazumna rastava, zahtjev za zakonsku rastavu ili prestanak građanskih učinaka braka i izmjena uvjeta zakonske rastave ili razvoda pred matičarom”, određuje da bračni drugovi, uz odvjetničku pomoć ili bez nje, među ostalim mogu sklopiti pred nadležnim matičarom sporazum o zakonskoj rastavi ili prestanku građanskih učinaka braka, pod uvjetom da ti bračni drugovi nemaju maloljetnu djecu ili punoljetnu djecu koja su poslovno nesposobna, imaju teški invaliditet ili nisu ekonomski neovisna.

23

Članak 12. stavak 3. Zakonskog dekreta br. 132/2014 predviđa, među ostalim, da matičar od svake stranke uzima osobnu izjavu o želji za rastavom ili prestankom građanskih učinaka braka ili za prestankom braka u skladu s uvjetima koji su dogovorile, da se sporazum ne može odnositi na prijenos imovine, da se pismeno sa sporazumom sastavlja i potpisuje odmah nakon uzimanja izjava bračnih drugova, da navedeni sporazum zamjenjuje sudske naloge kojima se, među ostalim, zaključuju postupci zakonske rastave i prestanka građanskih učinaka braka te da matičar bračne drugove, nakon što od njih uzme izjave, poziva da pristupe pred njega u roku ne kraćem od 30 dana nakon uzimanja izjava kako bi potvrdili predmetni sporazum, a ako se ne pojave, sporazum neće biti potvrđen.

24

Okružnica Ministera della Giustizia (Ministarstvo pravosuđa, Italija) od 22. svibnja 2018. o Zakonskom dekretu br. 132/2014 određuje matičara kao nadležno tijelo u Italiji za izdavanje potvrde iz članka 39. Uredbe Bruxelles II.a.

25

Osoba TB, koja ima dvojno – njemačko i talijansko – državljanstvo, 20. rujna 2013. sklopila je brak s osobom RD, koja ima talijansko državljanstvo, pred Standesamtom Mitte von Berlin (Matični ured Berlin‑Mitte, Njemačka). Taj je brak upisan u maticu vjenčanih savezne zemlje Berlin.

26

Osobe TB i RD 30. ožujka 2017. prvi su se put pojavile pred matičarom u Parmi (Italija) radi pokretanja postupka izvansudskog razvoda na temelju članka 12. Zakonskog dekreta br. 132/2014. Drugi su se put pred tim matičarom pojavile 11. svibnja 2017., kako bi potvrdile svoju izjavu. Nakon trećeg pojavljivanja, 15. veljače 2018., osobe TB i RD izjavile su, pozivajući se na svoju izjavu od 30. ožujka 2017., da žele razvesti svoj brak, pri čemu su također navele da nikakav postupak u tom pogledu nije u tijeku. Budući da su te izjave još potvrđene26. travnja 2018. pred navedenim matičarom, on je 2. srpnja 2018. osobi TB izdao potvrdu iz članka 39. Uredbe Bruxelles II.a, kojom se potvrđuje njegov razvod braka s osobom RD s učinkom od 15. veljače 2018.

27

Osoba TB zatražila je od matičnog ureda Berlin‑Mitte da upiše razvod u maticu vjenčanih savezne zemlje Berlin, u skladu s odredbama PStG‑a. Međutim, pitajući se zahtijeva li se prije tog upisa prethodno priznanje na temelju članka 107. FamFG‑a, taj je ured putem tijela za nadzor matičnih ureda pokrenuo postupak pred Amtsgerichtom (Općinski sud, Njemačka) nadležnim za to pitanje.

28

Rješenjem od 1. srpnja 2019. taj je sud odlučio da je upis izvansudskog razvoda osoba TB i RD u maticu vjenčanih moguć tek nakon što ga nadležno pravosudno tijelo savezne zemlje, u ovom slučaju Senatsverwaltung für Justiz, Verbraucherschutz und Antidiskriminierung (Berlinsko ministarstvo za pravosuđe, zaštitu potrošača i borbu protiv diskriminacije, Njemačka) (u daljnjem tekstu: berlinsko ministarstvo pravosuđa), prizna na temelju prve rečenice stavka 1. članka 107. FamFG‑a.

29

Međutim, zahtjev za priznavanje koji je osoba TB podnijela berlinskom ministarstvu pravosuđa to je tijelo odbilo uz obrazloženje da nije riječ o odluci koja zahtijeva priznavanje. Postupak povodom žalbe koju je osoba TB podnijela protiv odbijanja tog zahtjeva još je u tijeku pred Kammergerichtom Berlin (Visoki zemaljski sud u Berlinu, Njemačka).

30

Osim toga, osoba TB podnijela je žalbu protiv rješenja od 1. srpnja 2019., koju je Kammergericht Berlin (Visoki zemaljski sud u Berlinu) prihvatio. Potonji je tako matičnom uredu Berlin‑Mitte zabranio da upis razvoda osoba TB i RD do kojeg je došlo u Italiji u maticu vjenčanih uvjetuje prethodnim priznavanjem berlinskog ministarstva pravosuđa.

31

Tijelo za nadzor matičnih ureda podnijelo je Bundesgerichtshofu (Savezni vrhovni sud, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev, žalbu protiv te odluke kako bi se ponovno uspostavilo rješenje od 1. srpnja 2019.

32

Sud koji je uputio zahtjev pita se primjenjuju li se, u pogledu pojma „sudska odluka” iz članka 21. Uredbe Bruxelles II.a, u vezi s njezinim člankom 2. točkom 4., pravila predviđena navedenom uredbom u području priznavanja odluka o razvodu u slučaju razvoda koji proizlazi iz sporazuma koji su sklopili bračni drugovi i koji je proglasio matičar države članice u skladu sa zakonodavstvom potonje države članice. U slučaju potvrdnog odgovora i s obzirom na činjenicu da na ta pravila, na temelju članka 97. stavka 1. druge rečenice FamFG‑a, ne utječu pravila njemačkog zakonodavstva, nikakav postupak priznavanja u Njemačkoj nije potreban. Stoga bi trebalo utvrditi treba li pojam „sudska odluka” u smislu tih odredbi Uredbe Bruxelles II.a tumačiti na način da se odnosi samo na akte koji potječu od suda ili tijela koje izvršava javne ovlasti i koji imaju učinak kojim nastaju prava ili taj pojam obuhvaća i privatne pravne akte koji su obuhvaćeni autonomnom voljom stranaka, doneseni bez takvog sudjelovanja s konstitutivnim učinkom državnog tijela, kao što to proizlazi iz postupka predviđenog u Italiji člankom 12. Zakonskog dekreta br. 132/2014.

33

Sud koji je uputio zahtjev smatra da ni tekst navedenih odredbi ni zaključci koji proizlaze iz presude od 20. prosinca 2017., Sahyouni (C‑372/16, EU:C:2017:988), ne omogućuju jasno rješavanje tog pitanja, čak i ako dio njemačke pravne teorije široko tumači taj tekst na temelju čega bi se moglo smatrati da se pravila predviđena Uredbom Bruxelles II.a u području priznavanja odluka o razvodu primjenjuju na razvode do kojih je došlo nakon izvansudskog postupka, kao što je to onaj predviđen talijanskim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku.

34

Iako taj dio pravne teorije tvrdi da je takvo tumačenje opravdano s obzirom na svrhu Uredbe Bruxelles II.a, a to je osiguravanje jednostavnog priznavanja u bračnim sporovima u Uniji, sud koji je uputio zahtjev naginje suprotnom tumačenju. Prema mišljenju tog suda, Uredba Bruxelles II.a temelji se na pretpostavci prema kojoj samo odluka o razvodu koju je donijelo javno tijelo i koja ima učinak kojim nastaju prava omogućuje da se zajamči zaštita „najslabijeg” bračnog druga od nepovoljnosti povezanih s razvodom, s obzirom na to da takvo tijelo stoga može spriječiti razvod braka izvršavajući svoju nadležnost nadzora. Međutim, to nije slučaj kad pravna osnova za prestanak braka proizlazi iz samostalne volje bračnih drugova izražene u privatnom pravnom aktu i kad je sudjelovanje javnog tijela ograničeno na dužnost upozoravanja, pojašnjavanja, dokaza ili savjetovanja bez mogućnosti meritornog nadzora.

35

Sud koji je uputio zahtjev dodaje da takav pristup potvrđuje, s jedne strane, činjenica da prilikom donošenja Uredbe Bruxelles II.a u to vrijeme u pravu država članica nije postojao nikakav izvansudski postupak razvoda, tako da zakonodavac Unije taj slučaj nije mogao uzeti u obzir. S druge strane, iz odredbi Uredbe Bruxelles II.b, kojom je Uredba Bruxelles II.a stavljena izvan snage i zamijenjena od 1. kolovoza 2022., proizlazi da je zakonodavac Unije u međuvremenu predvidio pravila koja se odnose na razvode poput onog predviđenog talijanskim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku, što nije bio slučaj na temelju Uredbe Bruxelles II.a.

36

Ako Sud smatra da u slučaju razvoda poput onog predviđenog talijanskim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku ne postoji „sudska odluka” u smislu članka 21. Uredbe Bruxelles II.a u vezi s njezinim člankom 2. točkom 4., sud koji je uputio zahtjev želi doznati je li priznavanje takvog razvoda braka ipak moguće na temelju članka 46. navedene uredbe. Sud koji je uputio zahtjev sklon je isključiti takvu mogućnost zbog toga što se u toj odredbi, za razliku od odgovarajuće odredbe predviđene Uredbom Bruxelles II.b, navode samo „izvršive” autentične isprave i sporazumi između stranaka, što se ne odnosi na područje razvoda, nego samo na roditeljsku odgovornost.

37

Međutim, sud koji je uputio zahtjev navodi da se prema jednom dijelu njemačke pravne teorije članak 46. Uredbe Bruxelles II.a primjenjuje u slučaju razvoda kao što je onaj predviđen talijanskim propisima o kojima je riječ u glavnom postupku.

38

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

39

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. točku 4. Uredbe Bruxelles II.a tumačiti, osobito u svrhu primjene članka 21. stavka 1. te uredbe, na način da je akt o razvodu koji je sastavio matičar u državi članici, koji sadržava sporazum o razvodu koji su sklopili bračni drugovi i koji su oni potvrdili pred tim matičarom u skladu s uvjetima predviđenim propisima te države članice, „sudska odluka”, u smislu tog članka 2. točke 4.

40

Valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da se pojmovi iz odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica za utvrđivanje njezina smisla i dosega u cijeloj Uniji trebaju u pravilu tumačiti na autonoman i ujednačen način, uzimajući u obzir ne samo tekst te odredbe nego i njezin kontekst i ciljeve koji se žele postići propisom kojeg je ta odredba dio (presuda od 31. ožujka 2022., Bundesamt für Fremdenwesen und Asyl i dr. (Smještaj tražitelja azila u psihijatrijsku bolnicu), C‑231/21, EU:C:2022:237, t. 42. i navedena sudska praksa).

41

Uzimajući u obzir činjenicu da nijedna odredba Uredbe Bruxelles II.a, među ostalim, njezin članak 2. točka 4., ne sadržava izričito upućivanje na pravo država članica radi utvrđivanja smisla i dosega pojma „sudska odluka” iz, među ostalim, te odredbe i članka 21. te uredbe, valja smatrati da taj pojam treba tumačiti autonomno i ujednačeno u pravu Unije, u skladu s metodologijom navedenom u prethodnoj točki.

42

U tom pogledu valja podsjetiti na to da iz odredaba članka 67. stavaka 1. i 4. u vezi s člankom 81. stavcima 1. i 2. UFEU‑a kao i iz prethodnih odredbi članka 61. točke (c) i članka 65. točke (a) UEZ‑a proizlazi da Unija, u svrhu uspostave područja slobode, sigurnosti i pravde, uspostavlja pravosudnu suradnju u građanskim stvarima s prekograničnim učinkom, osiguravajući, među ostalim, osobito kad je to potrebno za ispravno pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta, uzajamno priznavanje sudskih i izvansudskih odluka između država članica.

43

U tom kontekstu, valja podsjetiti na to da i načelo uzajamnog povjerenja među državama članicama i načelo uzajamnog priznavanja odluka, koje se temelji na njihovu obostranom povjerenju, imaju u pravu Unije temeljno značenje s obzirom na to da omogućavaju stvaranje i održavanje prostora bez unutarnjih granica (presuda od 9. ožujka 2017., Pula Parking, C‑551/15, EU:C:2017:193, t. 51. i navedena sudska praksa).

44

U tom se kontekstu Uredbom Bruxelles II.a nastoji, kao što to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 1., 2. i 21., među ostalim, olakšati, na temelju načela uzajamnog povjerenja kao kamena temeljca za uspostavu pravog pravosudnog područja, priznavanje odluka donesenih u državama članicama u području razvoda, smanjivanjem na najmanju moguću mjeru razloga za nepriznavanje takvih odluka (vidjeti u tom smislu presudu od 16. siječnja 2019., Liberato, C‑386/17, EU:C:2019:24, t. 41. i 46. i navedenu sudsku praksu).

45

Tako se člankom 21. stavcima 1. i 2. Uredbe Bruxelles II.a u vezi s člankom 1. stavkom 1. točkom (a) i člankom 25. te uredbe predviđa, među ostalim, da se – osim ako se ne utvrdi jedan od razloga za nepriznavanje koji su iscrpno navedeni u članku 22. te uredbe u vezi s njezinom uvodnom izjavom 21. – sudske odluke donesene u državi članici u području razvoda moraju priznati u drugim državama članicama bez potrebe bilo kakvog posebnog postupka, pri čemu, s jedne strane, za potrebe ažuriranja registra o građanskom stanju države članice u kojoj se zahtijeva priznanje protiv sudske odluke ne smije biti moguće korištenje nikakvog pravnog lijeka u skladu s pravom države članice podrijetla i, s druge strane, priznavanje sudske odluke ne može se, među ostalim, odbiti zato što pravo države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ne dopušta razvod na temelju istog činjeničnog stanja.

46

Kad je riječ o pojmu „sudska odluka” u smislu članka 2. točke 4. Uredbe Bruxelles II.a, valja navesti da, u području razvoda, ona obuhvaća „razvod […] koj[i] izriče sud države članice, bez obzira na to kako se naziva takva sudska odluka, uključujući i rješenje, nalog ili odluku”. Pojam „sud” je pak definiran u točki 1. tog članka kao sva „tijela u državama članicama nadležna u stvarima koje pripadaju u područje primjene ove Uredbe, u skladu s odredbama članka 1.”. Usto, valja pojasniti da, na temelju članka 2. točke 3. Uredbe Bruxelles II.a, izraz „država članica” obuhvaća sve države članice Unije, osim Kraljevine Danske.

47

Stoga iz tumačenja članka 1. stavka 1. točke (a) u vezi s člankom 2. točkama 1., 3. i 4. Uredbe Bruxelles II.a proizlazi da se pojam sudske odluke u području razvoda odnosi na svaku odluku o razvodu, bez obzira na njezin naziv, koju je donijelo nadležno tijelo države članice, osim tijela Kraljevine Danske.

48

Iz te definicije, koja proizlazi iz same Uredbe Bruxelles II.a, proizlazi da, kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točkama 34. i 36. svojeg mišljenja, ta uredba može obuhvatiti odluke o razvodu donesene nakon sudskog i izvansudskog postupka, pod uvjetom da pravo država članica i izvansudskim tijelima povjerava nadležnosti u području razvoda.

49

Iz toga slijedi da se svaka sudska odluka koju su donijela takva izvansudska tijela nadležna u području razvoda u državi članici, osim u Kraljevini Danskoj, mora, na temelju članka 21. Uredbe Bruxelles II.a, automatski priznati u drugim državama članicama, osim u Kraljevini Danskoj, ne dovodeći u pitanje, s jedne strane, primjenu članka 22. te uredbe u pogledu razloga za nepriznavanje i, s druge strane, činjenicu da, za ažuriranje registra o građanskom stanju u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje protiv te sudske odluke ne smije više biti moguće korištenje pravnog lijeka.

50

Valja pojasniti da to tumačenje pojma „sudska odluka” ne može biti dovedeno u pitanje činjenicom da nijedna država članica u svojem zakonodavstvu prilikom izrade i donošenja Uredbe Bruxelles II.a još nije predvidjela mogućnost da se bračni drugovi razvode izvansudskim putem. Naime, navedeno tumačenje izravno proizlazi iz širokih i otvorenih definicija pojmova „sud” i „sudska odluka” iz točaka 1. i 4. članka 2. te uredbe.

51

Osim toga, isto tumačenje potvrđuje cilj Uredbe Bruxelles II.a, a koji je, među ostalim, kao što to proizlazi iz točaka 42. do 44. ove presude, olakšati, na temelju načela uzajamnog povjerenja na kojem se temelji stvaranje pravog pravosudnog područja na razini Unije, priznavanje odluka donesenih u državama članicama, među ostalim, u području razvoda.

52

Kao što to proizlazi iz elemenata koje je iznio sud koji je uputio zahtjev u svojem zahtjevu za prethodnu odluku i koji su navedeni u točkama 32. do 34. ove presude, taj se sud ipak pita o stupnju nadzora koji mora izvršiti tijelo nadležno u području razvoda kako bi se akt razvoda koji sastavlja, osobito u okviru sporazumnog razvoda, mogao kvalificirati kao „sudska odluka” u smislu članka 2. točke 4. Uredbe Bruxelles II.a u svrhu primjene članka 21. stavka 1. te uredbe.

53

U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da Uredba Bruxelles II.a obuhvaća samo razvode koje izriče državni sud, ili javno tijelo ili koji se izriču pod njegovim nadzorom, što isključuje obične privatne razvode, kao što je to onaj koji proizlazi iz jednostrane izjave jednog od bračnih drugova pred vjerskim sudom (vidjeti u tom smislu presudu od 20. prosinca 2017., Sahyouni, C‑372/16, EU:C:2017:988, t. 39. do 43., 48. i 49.).

54

Iz te sudske prakse može se zaključiti da svako javno tijelo koje mora donijeti „sudsku odluku” u smislu članka 2. točke 4. Uredbe Bruxelles II.a mora zadržati nadzor proglašenja razvoda, što podrazumijeva da u okviru sporazumnih razvoda braka provodi ispitivanje uvjeta razvoda s obzirom na nacionalno pravo kao i na postojanje i valjanost suglasnosti bračnih drugova za razvod.

55

Zahtjev za ispitivanje, u smislu prethodne točke, kao element svojstven pojmu sudske odluke može se također izvesti iz presude od 2. lipnja 1994., Solo Kleinmotoren (C‑414/92, EU:C:1994:221). U točkama 15. do 17. te presude Sud je presudio, kad je riječ o članku 25. Briselske konvencije, koji je u bitnome istovjetan tekstu članka 2. točke 4. Uredbe Bruxelles II.a, uz znatnu iznimku da se ta odredba navedene konvencije odnosi samo na sudske odluke, da pojam „sudska odluka” podrazumijeva da sud odlučuje „samostalno o sporu između stranaka”.

56

Točno je, kao što je to poljska vlada navela na raspravi, da je Sud u navedenoj presudi presudio da transakcija provedena pred sudom države članice kojom se okončava postupak ne može biti „sudska odluka” u smislu članka 25. Briselske konvencije. Međutim, iz toga se po analogiji ne može zaključiti da bi kvalifikacija „sudske odluke” u smislu članka 2. točke 4. Uredbe Bruxelles II.a trebala biti sustavno isključena u slučaju kada je izvansudsko tijelo ovlašteno proglasiti razvod na temelju sporazuma koji su sklopili bračni drugovi, nakon ispitivanja uvjeta utvrđenih nacionalnim odredbama na snazi.

57

Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti naveo u točki 50. svojeg mišljenja, Sud je u presudi od 2. lipnja 1994., Solo Kleinmotoren (C‑414/92, EU:C:1994:221), temeljio svoju odluku na činjenici da su predmetne transakcije u biti ugovorne prirode; dotični sud tako je samo zabilježio transakciju, a da nije proveo nikakvo ispitivanje sadržaja te transakcije s obzirom na zakonske odredbe na snazi.

58

Usto, Uredba Bruxelles II.b, kojom je izmijenjena Uredba Bruxelles II.a, u uvodnoj izjavi 14. određuje da „[s]vaki sporazum koji sud odobri nakon ispitivanja merituma u skladu s nacionalnim pravom i postupkom trebao bi biti priznat ili izvršen kao ‚odluka’”. Dodaje da „[d]ruge sporazume koji steknu obvezujući pravni učinak u državi članici podrijetla nakon formalne intervencije javnog tijela ili drugog tijela, o kojima država članica u tu svrhu obavješćuje Komisiju, trebalo bi provesti u drugim državama članicama u skladu sa specifičnim odredbama o autentičnim ispravama i sporazumima iz ove Uredbe. Ovom Uredbom ne bi trebalo omogućiti slobodni optjecaj isključivo privatnih sporazuma. Međutim, u optjecaju bi trebali biti sporazumi koji nisu ni odluka ni autentična isprava, nego ih je u registar upisalo javno tijelo nadležno za to. Takva javna tijela mogla bi obuhvaćati javne bilježnike koji upisuju sporazume u registar, čak i ako obavljaju slobodno zanimanje.”

59

Zakonodavac Unije tako je, u skladu s potrebom za kontinuitetom, objasnio činjenicu da su sporazumi o razvodu, koje je odobrilo sudsko ili izvansudsko tijelo nakon ispitivanja merituma provedenog u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i postupcima, „sudske odluke” u smislu članka 2. točke 4. Uredbe Bruxelles II.a i odredaba Uredbe Bruxelles II.b koje zamjenjuju tu odredbu i da se upravo po tom ispitivanju merituma te odluke razlikuju od autentičnih isprava i sporazuma, u smislu tih uredbi.

60

Prema tome, ako nadležno izvansudsko tijelo nakon ispitivanja merituma odobri sporazum o razvodu, on se priznaje kao „sudska odluka” u skladu s člankom 21. Uredbe Bruxelles II.a i člankom 30. Uredbe Bruxelles II.b, dok se ostali sporazumi o razvodu koji imaju obvezujući pravni učinak u državi članici podrijetla priznaju, ovisno o slučaju, kao autentične isprave ili sporazumi, u skladu s člankom 46. Uredbe Bruxelles II.a i člankom 65. Uredbe Bruxelles II.b.

61

U tom kontekstu valja istaknuti da, kao što je to Komisija pravilno navela na raspravi, iz povijesti nastanka uvodne izjave 14. i članka 65. Uredbe Bruxelles II.b proizlazi da donošenjem te uredbe zakonodavac Unije nije namjeravao uvoditi inovacije i uvesti nova pravila, nego samo „pojasniti”, s jedne strane, doseg pravila već sadržanog u članku 46. Uredbe Bruxelles II.a i, s druge strane, kriterij koji omogućuje razlikovanje pojma „sudska odluka” od pojmova „autentične isprave” i „sporazum među strankama”, odnosno kriterij koji se odnosi na ispitivanje merituma.

62

Upravo s obzirom na sva ta razmatranja valja utvrditi je li u ovom slučaju akt o razvodu koji je sastavio matičar države članice, a koji sadržava sporazum o razvodu braka koji su bračni drugovi sklopili i koji su potvrdili pred tim matičarom u skladu s uvjetima predviđenima nacionalnim propisima te države članice, „sudska odluka” u smislu članka 2. točke 4. Uredbe Bruxelles II.a u svrhu primjene članka 21. stavka 1. te uredbe.

63

U tom pogledu iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da je u Italiji matičar tijelo koje je na temelju prava te države članice zakonito uspostavljeno, koje je nadležno za rješavanje razvoda na način koji je pravno obvezujući, tako da u pisanom obliku ovjeri sporazum o razvodu koji su sastavili bračni drugovi, nakon ispitivanja u smislu točke 54. ove presude.

64

Naime, na temelju članka 12. Zakonskog dekreta br. 132/2014, matičar mora u razdoblju od najmanje 30 dana, osobno i dva puta, prikupiti izjave svakog bračnog druga, što podrazumijeva da se uvjeri u valjanost, slobodu i informiranost njihove suglasnosti za razvod.

65

Osim toga, u skladu s tom odredbom, taj matičar ispituje sadržaj sporazuma o razvodu s obzirom na zakonske odredbe koje su na snazi, na način da se uvjeri da se taj sporazum odnosi samo na raskid ili prestanak građanskopravnih učinaka braka, isključujući prijenos imovine, te da bračni drugovi nemaju maloljetnu djecu ili punoljetnu djecu koja su poslovno nesposobna, imaju teški invaliditet ili nisu ekonomski neovisna, tako da se taj sporazum ne odnosi na takvu djecu.

66

Iz članka 12. Zakonskog dekreta br. 132/2014 također proizlazi da matičar nije ovlašten proglasiti razvod ako nije ispunjen jedan ili više uvjeta predviđenih tom odredbom, među ostalim, ako taj matičar sumnja u slobodnu i informiranu suglasnost jednog od bračnih drugova koje treba razvesti, ako se sporazum odnosi na prijenos imovine ili pak ako bračni drugovi imaju djecu koja nisu punoljetna i ekonomski neovisna.

67

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. točku 4. Uredbe Bruxelles II.a treba tumačiti, osobito u svrhu primjene članka 21. stavka 1. te uredbe, na način da je akt o razvodu koji je sastavio matičar u državi članici podrijetla, koji sadržava sporazum o razvodu koji su sklopili bračni drugovi i koji su oni potvrdili pred tim matičarom u skladu s uvjetima predviđenima propisima te države članice, „sudska odluka” u smislu tog članka 2. točke 4.

68

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo pitanje.

69

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

Članak 2. točku 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim[a] s roditeljskom odgovornošću te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1347/2000,

treba tumačiti, osobito u svrhu primjene članka 21. stavka 1. te uredbe, na način da je:

akt o razvodu koji je sastavio matičar u državi članici podrijetla, koji sadržava sporazum o razvodu koji su sklopili bračni drugovi i koji su oni potvrdili pred tim matičarom u skladu s uvjetima predviđenima propisima te države članice, „sudska odluka” u smislu tog članka 2. točke 4.