–

za V. М. А., D. I. Lyubenova, advokat,

–

za bugarsku vladu, T. Mitova i L. Zaharieva, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, u početku J. Möller i S. Heimerl, a zatim J. Möller, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, u početku S. Centeno Huerta i J. Ruiz Sánchez, a zatim M. J. Ruiz Sánchez, u svojstvu agenata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju W. Ferrante, avvocato dello Stato,

–

za mađarsku vladu, M. Z. Fehér, Z. Biró-Tóth, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, C. S. Schillemans, u svojstvu agenta,

–

za poljsku vladu, E. Borawska‑Kędzierska, A. Siwek-Ślusarek i B. Majczyna, u svojstvu agenata,

–

za slovačku vladu, B. Ricziová, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, u početku E. Montaguti, I. Zaloguin i M. Wilderspin, a zatim E. Montaguti i I. Zaloguin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavka 2. UEU‑a, članaka 20. i 21. UFEU‑a i članaka 7., 9., 24. i 45. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe V. M. A. i Stolične obštine, rajon „Pančarevo” (općina Sofija, okrug Pančarevo, Bugarska) (u daljnjem tekstu: općina Sofija), u vezi s odbijanjem potonje da izda rodni list kćeri osobe V. M. A. i njezine supruge.

3

Članak 2. Konvencije o pravima djeteta, usvojene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. studenoga 1989. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 1577., str. 3.), određuje:

„1.   Države stranke će poštivati i osigurati svakom djetetu na području pod svojom jurisdikcijom prava utvrđena u ovoj Konvenciji bez ikakve diskriminacije prema djetetu, njegovim roditeljima ili zakonskim skrbnicima glede njihove rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog, etničkog ili socijalnog podrijetla, imovine, teškoća u razvoju, obiteljskog podrijetla ili neke druge okolnosti.

2.   Države stranke će poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurale zaštitu djeteta od svih oblika diskriminacije ili kažnjavanja na temelju statusa, djelatnosti, iskazanih uvjerenja ili vjerovanja njegovih roditelja, zakonskih skrbnika ili članova obitelji.”

4

Članak 7. te konvencije predviđa:

„1.   Dijete mora biti upisano u matične knjige odmah nakon rođenja i od rođenja ima pravo na ime, pravo na stjecanje državljanstva i, koliko god je moguće, pravo da zna svoje roditelje i uživa njihovu skrb.

2.   Države stranke će osigurati primjenu ovih prava u skladu sa svojim domaćim zakonodavstvom i obvezama koje proizlaze iz odgovarajućih međunarodnih instrumenata u ovom području, osobito ako bi dijete drugačije ostalo bez državljanstva.”

5

Članak 4. stavak 2. UEU‑a određuje:

„Unija poštuje jednakost država članica pred Ugovorima, kao i njihove nacionalne identitete, koji su neodvojivo povezani s njihovim temeljnim političkim i ustavnim strukturama, uključujući regionalnu i lokalnu samoupravu. Ona poštuje njihove temeljne državne funkcije, uključujući osiguranje teritorijalne cjelovitosti države, očuvanje javnog poretka i zaštitu nacionalne sigurnosti. Nacionalna sigurnost posebice ostaje isključiva odgovornost svake države članice.”

6

Članak 20. UFEU‑a propisuje:

„1.   Ovime se ustanovljuje građanstvo Unije. Svaka osoba koja ima državljanstvo neke države članice građanin je Unije. Građanstvo Unije dodaje se nacionalnom državljanstvu i ne zamjenjuje ga.

2.   Građani Unije uživaju prava i podliježu dužnostima predviđenima Ugovorima. Oni, između ostalog, imaju:

[…]

Ta se prava ostvaruju u skladu s uvjetima i ograničenjima utvrđenima Ugovorima i mjerama usvojenima na temelju tih Ugovora.”

7

Članak 21. stavak 1. UFEU‑a glasi:

„Svaki građanin Unije ima pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, podložno ograničenjima i uvjetima utvrđenima u Ugovorima i u mjerama usvojenima radi njihove provedbe.”

8

Člankom 7. Povelje, naslovljenim „Poštovanje privatnog i obiteljskog života”, određuje se:

„Svatko ima pravo na poštovanje svojeg privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja.”

9

Članak 9. Povelje, naslovljen „Pravo na stupanje u brak i pravo na osnivanje obitelji”, predviđa:

„Pravo na stupanje u brak i pravo na osnivanje obitelji jamče se u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje tih prava.”

10

Članak 24. Povelje, naslovljen „Prava djeteta”, glasi kako slijedi:

„1.   Djeca imaju pravo na zaštitu i brigu koja je potrebna za njihovu dobrobit. Ona mogu slobodno izražavati svoje mišljenje. Njihovo se mišljenje uzima u obzir u pitanjima koja se na njih odnose, u skladu s njihovom dobi i zrelosti.

2.   U svakom djelovanju koje se odnosi na djecu, bez obzira na to provode li ga tijela javne vlasti ili privatne institucije, primarni cilj mora biti zaštita interesa djeteta.

3.   Svako dijete ima pravo na održavanje redovitog osobnog odnosa i izravan kontakt s oba roditelja, osim ako je to u suprotnosti s njegovim interesima.”

11

Članak 45. Povelje, naslovljen „Sloboda kretanja i boravka”, propisuje:

„1.   Svaki građanin Unije ima pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica.

2.   Sloboda kretanja i boravka može se, u skladu s Ugovorima, dodijeliti državljanima trećih zemalja koji zakonito borave na državnom području neke države članice.”

12

Direktiva 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (SL 2004., L 158, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 42. i ispravak SL 2016., L 87, str. 36.), u članku 2., naslovljenom „Definicije”, predviđa:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]”

13

Članak 4. navedene direktive, naslovljen „Pravo na izlazak”, propisuje:

„1.   Ne dovodeći u pitanje odredbe o putnim ispravama koje se primjenjuju pri nadzoru državne granice, svi građani Unije s važećom osobnom iskaznicom ili putovnicom te članovi njihovih obitelji koji nisu državljani države članice i koji imaju važeću putovnicu, imaju pravo napustiti državno područje države članice radi putovanja u drugu državu članicu.

[…]

3.   Države članice u skladu sa svojim zakonodavstvom vlastitim državljanima izdaju i produljuju osobnu iskaznicu ili putovnicu u kojima je naznačeno njihovo državljanstvo.

4.   Putovnica mora važiti najmanje za sve države članice te za zemlje kroz koje nositelj isprave mora proći kada putuje među državama članicama. Ako zakonodavstvom države članice nije predviđeno izdavanje osobne iskaznice, rok važenja za svaku izdanu ili produljenu putovnicu iznosi najmanje pet godina.”

14

Članak 5. navedene direktive, naslovljen „Pravo na ulazak”, predviđa:

„1.   Ne dovodeći u pitanje odredbe o putnim ispravama koje se primjenjuju pri nadzoru državne granice, države članice odobravaju ulazak na svoje državno područje građanima Unije s važećom osobnom iskaznicom ili putovnicom te članovima obitelji koji nisu državljani države članice s važećom putovnicom.

[…]

4.   Kada građanin Unije ili član obitelji koji nije državljanin države članice nema potrebne putne isprave odnosno, ako se to zahtijeva, potrebne vize, dotična država članica tim osobama, prije nego što ih vrati, pruža svaku razumnu mogućnost da pribave potrebne isprave ili da im se isprave dostave u razumnom roku ili da drugim sredstvima potvrde ili dokažu da uživaju pravo na slobodno kretanje i boravak.

[…]”

15

U skladu s člankom 25. stavkom 1. Konstitucije na Republika Balgarija (Ustav Republike Bugarske; u daljnjem tekstu: bugarski ustav):

„Bugarsko državljanstvo ima svaka osoba čiji je barem jedan roditelj bugarski državljanin ili koja je rođena na bugarskom državnom području, ako ne stekne drugo državljanstvo podrijetlom. Bugarsko državljanstvo također se može steći prirođenjem.”

16

U skladu s člankom 8. Zakona za balgarskoto graždanstvo (Zakon o bugarskom državljanstvu) od 5. studenoga 1998. (DV br. 136 od 18. studenoga 1998., str. 1.), „bugarsko državljanstvo podrijetlom [stječe] svaka osoba čiji je barem jedan roditelj bugarski državljanin”.

17

Semeen kodeks (Obiteljski zakonik) od 12. lipnja 2009. (DV br. 47 od 23. lipnja 2009., str. 19.) u svojem članku 60., naslovljenom „Majčinstvo”, predviđa:

„1.   Majčinstvo se utvrđuje rođenjem djeteta.

2.   Djetetova majka je žena koja ga je rodila, što se odnosi i na slučaj medicinski potpomognute oplodnje.

[…]”

18

Osoba V. M. A. bugarska je državljanka, a osoba K. D. K. državljanka je Ujedinjene Kraljevine. Ova potonja je rođena u Gibraltaru, gdje su te dvije osobe 2018. godine sklopile brak. Od 2015. godine borave u Španjolskoj.

19

U prosincu 2019. osobe V. M. A. i K. D. K. dobile su kćer, S. D. K. A., koja je rođena u Španjolskoj te u njoj i boravi s oba roditelja. U rodnom listu te djevojčice koji su izdala španjolska tijela osoba V. M. A. navodi se kao „majka A”, a osoba K. D. K. kao „majka” djevojčice.

20

Dana 29. siječnja 2020. osoba V. М. А. zatražila je od općine Sofija da joj izda rodni list za S. D. K. A., koji je među ostalim potreban za izdavanje bugarske identifikacijske isprave. Tom je zahtjevu osoba V. M. A. priložila ovjereni prijevod na bugarski jezik izvatka iz evidencije o osobnom stanju koja se vodi u Barceloni (Španjolska) u pogledu rodnog lista S. D. K. A.

21

Dopisom od 7. veljače 2020. općina Sofija naložila je osobi V. M. A. da u roku od sedam dana podnese dokaze o roditeljstvu S. D. K. A., i to u vezi s identitetom djetetove biološke majke. U tom je pogledu pojasnila da obrazac rodnog lista, koji je jedan od nacionalno važećih obrazaca iz evidencija o osobnom stanju, predviđa samo jednu rubriku za „majku” i jednu rubriku za „oca” te se u svaku od tih rubrika može upisati samo jedno ime.

22

Dana 18. veljače 2020. osoba V. М. А. odgovorila je općini Sofija da na temelju bugarskog zakonodavstva koje je na snazi nije dužna pružiti zatražene informacije.

23

Odlukom od 5. ožujka 2020. općina Sofija stoga je odbila zahtjev osobe V. M. A. za izdavanje rodnog lista S. D. K. A. Tu je odluku o odbijanju obrazložila time da ne raspolaže podacima o biološkoj majci dotičnog djeteta i činjenicom da je upisivanje u rodni list dvaju roditelja ženskog spola protivno javnom poretku Republike Bugarske, koji ne dopušta sklapanje braka između dviju osoba istog spola.

24

Osoba V. M. A. je protiv te odluke o odbijanju podnijela tužbu Administrativenom sadu Sofia‑grad (Upravni sud u Sofiji, Bugarska), sudom koji je uputio zahtjev.

25

Taj sud navodi da, na temelju članka 25. stavka 1. bugarskog ustava i članka 8. Zakona o bugarskom državljanstvu, S. D. K. A. ima bugarsko državljanstvo, unatoč činjenici da još uvijek ne posjeduje rodni list koji bi izdala bugarska tijela. Naime, odbijanje tih tijela da joj izdaju taj list ne znači da joj je uskraćeno bugarsko državljanstvo.

26

Navedeni sud pak dvoji u pogledu pitanja povređuju li se odbijanjem bugarskih tijela da upišu rođenje bugarske državljanke do kojeg je došlo u drugoj državi članici, koje je potvrđeno rodnim listom u kojem se navode dvije majke i koji su izdala nadležna tijela potonje države članice, prava koja su dodijeljena takvoj državljanki člancima 20. i 21. UFEU‑a, kao i člancima 7., 24. i 45. Povelje. Naime, odbijanje bugarskih tijela da izdaju rodni list, čak i ako ono ne bi imalo pravni učinak na bugarsko državljanstvo dotičnog djeteta i, posljedično, na njegovo građanstvo Unije, može otežati izdavanje bugarske identifikacijske isprave i, prema tome, zapriječiti ostvarivanje prava tog djeteta na slobodno kretanje i time potpuno ostvarivanje njegovih prava kao građanina Unije.

27

Usto, budući da je druga majka S. D. K. A., osoba K. D. K., državljanka Ujedinjene Kraljevine, isti se sud pita jesu li za ocjenu tog pitanja relevantne pravne posljedice koje proizlaze iz Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2020., L 29, str. 7.; u daljnjem tekstu: Sporazum o povlačenju), i osobito činjenica da to dijete više ne može ostvarivati status građanina Unije slijedom državljanstva osobe K. D. K.

28

Osim toga, Administrativen sad Sofia‑grad (Upravni sud u Sofiji) pita se može li eventualno nalaganje obveze bugarskim tijelima da prilikom izdavanja rodnog lista u njemu navedu dvije majke kao roditelje dotičnog djeteta negativno utjecati na javni poredak i nacionalni identitet Republike Bugarske s obzirom na to da ta država članica nije predvidjela mogućnost da se u rodnom listu navedu dva roditelja tog djeteta koja su istog spola. U tom pogledu taj sud ističe da su odredbe kojima se utvrđuje roditeljstvo djeteta, s obzirom na postojeće stanje razvoja društvenih odnosa u Bugarskoj, kako s isključivo pravnog gledišta tako i s vrijednosnog aspekta, od temeljnog značaja u bugarskoj ustavnoj tradiciji kao i u bugarskoj pravnoj teoriji u području obiteljskog i nasljednog prava.

29

Stoga Administrativen sad Sofia‑grad (Upravni sud u Sofiji) smatra da je potrebno pronaći ravnotežu između, s jedne strane, ustavnog i nacionalnog identiteta Republike Bugarske i, s druge strane, interesa djeteta, osobito njegova prava na privatnost i slobodno kretanje.

30

Taj se sud pita može li se u ovom slučaju takva ravnoteža postići primjenom načela proporcionalnosti i, osobito, može li činiti primjerenu ravnotežu tih različitih legitimnih interesa navođenje, pod rubrikom „Majka”, imena jedne od dviju majki koje se nalazi u rodnom listu koji su izdala španjolska tijela, a koja može biti ili biološka majka djeteta ili ona koja je to postala na drugi način, primjerice na temelju posvojenja, a da se pritom ne ispuni rubrika „Otac”. Navedeni sud primjećuje da bi takvo rješenje, iako bi također moglo dovesti do određenih poteškoća zbog mogućih razlika između rodnog lista koji su izdala bugarska tijela i onog koji su izdala španjolska tijela, na taj način bugarskim tijelima omogućilo da izdaju rodni list, čime bi se otklonile ili barem ublažile eventualne prepreke slobodnom kretanju djeteta o kojem je riječ. Međutim, navedeni se sud pita je li navedeno rješenje u skladu s pravom na poštovanje privatnog i obiteljskog života tog djeteta iz članka 7. Povelje.

31

Naposljetku, ako Sud presudi da se pravom Unije zahtijeva da se u bugarski rodni list upišu dvije majke dotičnog djeteta, sud koji je uputio zahtjev pita kako taj zahtjev valja provesti s obzirom na to da taj sud ne može zamijeniti obrazac rodnog lista koji je jedan od nacionalno važećih obrazaca iz evidencija o osobnom stanju.

32

U tim je okolnostima Administrativen sad Sofija‑grad (Upravni sud u Sofiji) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

33

U svojem zahtjevu za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev zatražio je provedbu ubrzanog postupka na temelju članka 105. Poslovnika Suda. Taj sud među ostalim ističe da bi odbijanje bugarskih tijela da izdaju rodni list S. D. K. A., bugarskoj državljanki, tom djetetu prouzročilo ozbiljne poteškoće u pogledu dobivanja bugarske identifikacijske isprave i, prema tome, ostvarivanja njegova prava na slobodno kretanje i boravak na području država članica, zajamčenog člankom 21. UFEU‑a.

34

Člankom 105. stavkom 1. Poslovnika predviđa se da, na zahtjev suda koji je uputio zahtjev ili, iznimno, po službenoj dužnosti predsjednik Suda može, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučiti da se o tom zahtjevu odluči u ubrzanom postupku kad priroda predmeta zahtijeva postupanje u kratkim rokovima.

35

U ovom je slučaju predsjednik Suda 19. listopada 2020. odlučio, nakon što je saslušao suca izvjestitelja i nezavisnu odvjetnicu, prihvatiti zahtjev za odlučivanje u ubrzanom postupku iz točke 33. ove presude. Ta je odluka obrazložena činjenicom da je S. D. K. A., dijete rane dobi, trenutačno lišeno putovnice, iako boravi u državi članici čije državljanstvo ne posjeduje. Budući da se postavljenim pitanjima želi utvrditi jesu li bugarska tijela dužna izdati rodni list za to dijete i da iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je prema nacionalnom pravu rodni list nužan za dobivanje bugarske putovnice, odgovor Suda u što kraćem roku može doprinijeti tomu da navedeno dijete što prije moguće raspolaže putovnicom (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda od 3. srpnja 2015., Gogova, C‑215/15, neobjavljeno, EU:C:2015:466, t. 12. do 14.).

36

Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita obvezuje li pravo Unije državu članicu da djetetu, svojem državljaninu, izda rodni list kako bi mu se mogla izdati identifikacijska isprava prema propisima te države, pri čemu rođenje tog djeteta u drugoj državi članici potvrđuje rodni list koji su izdala tijela te druge države članice, u skladu s njezinim nacionalnim pravom, i u kojem su kao majke tog djeteta naznačene državljanka prve od tih država članica i njezina supruga, a da nije navedeno koja od tih dviju žena je rodila navedeno dijete. U slučaju potvrdnog odgovora, taj sud postavlja pitanje zahtijeva li pravo Unije da u tom rodnom listu, kao u onom koji su izdala tijela države članice u kojoj je dijete rođeno, budu naznačena imena tih dviju žena u njihovu svojstvu majki.

37

Navedeni sud također želi znati ima li činjenica da je druga majka dotičnog djeteta državljanka Ujedinjene Kraljevine, koja više nije država članica, ikakav utjecaj na odgovor koji treba dati na to pitanje.

38

Uvodno valja podsjetiti, s jedne strane, na to da je prema međunarodnom pravu određivanje uvjeta za stjecanje i gubitak državljanstva u nadležnosti svake države članice i da, s druge strane, predmetna nacionalna pravila moraju poštovati pravo Unije u situacijama na koje se to pravo primjenjuje (presude od 2. ožujka 2010., Rottmann, C‑135/08, EU:C:2010:104, t. 39. i 41. i od 12. ožujka 2019., Tjebbes i dr., C‑221/17, EU:C:2019:189, t. 30.).

39

Prema utvrđenjima suda koji je uputio zahtjev, koji je u tom pogledu jedini nadležan, S. D. K. A. stekla je bugarsko državljanstvo rođenjem, na temelju članka 25. stavka 1. bugarskog ustava.

40

U skladu s člankom 20. stavkom 1. UFEU‑a, svaka osoba koja ima državljanstvo neke države članice građanin je Unije. Slijedi da na temelju te odredbe S. D. K. A., kao bugarska državljanka, uživa status građanina Unije.

41

U tom pogledu Sud je u više navrata naveo da je status građanina Unije predodređen da bude temeljni status državljana država članica (presude od 20. rujna 2001., Grzelczyk, C‑184/99, EU:C:2001:458, t. 31., i od 15. srpnja 2021., A (Javna zdravstvena skrb), C‑535/19, EU:C:2021:595, t. 41.).

42

Kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, državljanin države članice koji se u svojstvu građanina Unije koristio svojom slobodom kretanja i boravka u državi članici različitoj od države članice svojeg državljanstva, može se pozivati na prava koja mu pripadaju u tom svojstvu, a osobito na prava propisana u članku 21. stavku 1. UFEU‑a, uključujući, ovisno o slučaju, u pogledu države članice svojeg državljanstva (presuda od 5. lipnja 2018., Coman i dr., C‑673/16, EU:C:2018:385, t. 31. i navedena sudska praksa). Također se mogu pozvati na tu odredbu i odredbe donesene radi njezine primjene građani Unije koji su rođeni u državi članici domaćinu njihovih roditelja i koji nikad nisu koristili pravo na slobodno kretanje (presuda od 2. listopada 2019., Bajratari, C‑93/18, EU:C:2019:809, t. 26. i navedena sudska praksa).

43

Na temelju članka 21. stavka 1. UFEU‑a, svaki građanin Unije ima pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, podložno ograničenjima i uvjetima utvrđenima u Ugovorima i u mjerama usvojenima radi njihove provedbe. Člankom 4. stavkom 3. Direktive 2004/38 nalaže se državama članicama da u skladu sa svojim zakonodavstvom svojim državljanima izdaju osobnu iskaznicu ili putovnicu u kojima je naznačeno njihovo državljanstvo kako bi im omogućile ostvarivanje tog prava.

44

Stoga, budući da je S. D. K. A. bugarska državljanka, bugarska tijela dužna su joj izdati osobnu iskaznicu ili putovnicu u kojoj je naznačeno njezino državljanstvo kao i prezime kako proizlazi iz rodnog lista koji su izdala španjolska tijela, pri čemu je Sud već imao priliku utvrditi da se članku 21. UFEU‑a protivi to da tijela jedne države članice, primjenjujući svoje nacionalno pravo, odbiju priznati prezime djeteta kako je ono utvrđeno i registrirano u drugoj državi članici, u kojoj je to dijete rođeno i u kojoj od rođenja živi (vidjeti u tom smislu presudu od 14. listopada 2008., Grunkin i Paul, C‑353/06, EU:C:2008:559, t. 39.).

45

Također valja pojasniti da se člankom 4. stavkom 3. Direktive 2004/38 bugarskim tijelima nalaže da S. D. K. A. izdaju osobnu iskaznicu ili putovnicu neovisno o izdavanju novog rodnog lista za to dijete. Stoga, budući da bugarsko pravo zahtijeva izdavanje bugarskog rodnog lista prije izdavanja bugarske osobne iskaznice ili putovnice, ta se država članica ne može pozivati na svoje nacionalno pravo kako bi odbila izdati takvu osobnu iskaznicu ili putovnicu za S. D. K. A.

46

Takav dokument, sâm ili povezan s drugim dokumentima, u slučaju potrebe s dokumentom koji je izdala država članica domaćin dotičnog djeteta, mora djetetu, koje se nalazi u situaciji poput one S. D. K. A., omogućiti ostvarivanje njegova prava na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica, zajamčenog člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a, sa svakom od svojih dviju majki, čiji je status roditelja tog djeteta utvrdila njihova država članica domaćin za vrijeme boravka u skladu s Direktivom 2004/38.

47

Valja podsjetiti na to da prava koja se člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a priznaju državljanima država članica uključuju pravo na vođenje normalnog obiteljskog života u državi članici domaćinu i državi članici njihova državljanstva prilikom povratka na državno područje te države članice, na način da su ondje uz njih prisutni članovi njihove obitelji (presuda od 5. lipnja 2018., Coman i dr., C‑673/16, EU:C:2018:385, t. 32. i navedena sudska praksa).

48

Nesporno je da su u glavnom postupku španjolska tijela zakonito utvrdila roditeljsku vezu, biološku ili pravnu, između S. D. K. A. i njezina dva roditelja, V. M. A. i K. D. K., te su je potvrdila u rodnom listu koji su izdala za njihovo dijete. Osobama V. M. A. i K. D. K. mora stoga primjenom članka 21. UFEU‑a i Direktive 2004/38, kao roditeljima maloljetnog građanina Unije nad kojim faktički imaju pravo na skrb, u svim državama članicama biti priznato pravo da mu budu pratnja tijekom ostvarivanja njegova prava na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica (vidjeti po analogiji presudu od 13. rujna 2016., Rendón Marín, C‑165/14, EU:C:2016:675, t. 50. do 52. i navedenu sudsku praksu).

49

Stoga su bugarska tijela, poput tijela bilo koje druge države članice, dužna priznati tu roditeljsku vezu kako bi se S. D. K. A. omogućilo da sa svakim od svojih dvaju roditelja neometano ostvaruje svoje pravo slobodnog kretanja i boravka na državnom području država članica, zajamčeno člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a, s obzirom na to da je, u skladu s navodima suda koji je uputio zahtjev, stekla bugarsko državljanstvo.

50

Usto, kako bi se S. D. K. A. mogla stvarno koristiti svojim pravom na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica sa svakim od svojih dvaju roditelja, potrebno je da V. M. A. i K. D. K. mogu raspolagati dokumentom u kojem se navode kao osobe ovlaštene za putovanje s tim djetetom. U ovom su predmetu tijela države članice domaćina u najboljem položaju izdati takav dokument, koji može biti i rodni list. Druge države članice obvezne su priznati taj dokument.

51

Kako je to naveo sud koji je uputio zahtjev, članak 9. Povelje doista određuje da su pravo na stupanje u brak i pravo na osnivanje obitelji zajamčeni u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje tih prava.

52

U tom pogledu, u trenutačnom stanju prava Unije, osobno stanje, u koje ulaze pravila o braku i roditeljstvu, jest područje koje potpada pod nadležnost država članica i pravo Unije ne utječe na tu nadležnost. Države članice su tako slobodne u svojem nacionalnom pravu predvidjeti sklapanje braka za osobe istog spola kao i njihovo roditeljstvo. Međutim, pri izvršavanju te nadležnosti svaka država članica mora poštovati pravo Unije, a osobito odredbe UFEU‑a koje se odnose na slobodu priznatu svakom građaninu Unije da se kreće i boravi na državnom području država članica, priznajući u tu svrhu osobno stanje utvrđeno u drugoj državi članici u skladu s pravom te države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 2018., Coman i dr., C‑673/16, EU:C:2018:385, t. 36. do 38. i navedenu sudsku praksu).

53

U tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev pita Sud može li se člankom 4. stavkom 2. UEU‑a opravdati odbijanje bugarskih tijela da S. D. K. A. izdaju rodni list i stoga osobnu iskaznicu ili putovnicu za to dijete. Taj sud navodi, među ostalim, da eventualna obveza tih tijela da izdaju rodni list u kojem su kao roditelji navedenog djeteta naznačene dvije osobe ženskog spola može ugroziti javni poredak i nacionalni identitet Republike Bugarske s obzirom na to da bugarski ustav i bugarsko obiteljsko pravo ne predviđaju roditeljstvo dviju osoba istog spola.

54

U tom pogledu, najprije je potrebno podsjetiti da, u skladu s člankom 4. stavkom 2. UEU‑a, Unija poštuje nacionalne identitete svojih država članica, koji su neodvojivo povezani s njihovim temeljnim političkim i ustavnim strukturama.

55

Osim toga, Sud je u više navrata utvrdio da pojam „javni poredak” kao opravdanje za odstupanje od temeljne slobode treba tumačiti usko, na način da pojedine države članice ne mogu jednostrano određivati njegov doseg bez kontrole institucija Unije. Iz toga proizlazi da se na javni poredak može pozivati samo u slučaju stvarne i dovoljno ozbiljne opasnosti koja utječe na temeljni interes društva (presuda od 5. lipnja 2018., Coman i dr., C‑673/16, EU:C:2018:385, t. 44. i navedena sudska praksa).

56

Međutim, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti navela u točkama 150. i 151. svojeg mišljenja, obveza države članice da, s jedne strane, djetetu, državljaninu te države članice, koje je rođeno u drugoj državi članici i u čijem su rodnom listu koji su izdala tijela te druge države članice kao roditelji naznačene određene dvije osobe istog spola, izda osobnu iskaznicu ili putovnicu i, s druge strane, prizna roditeljsku vezu između tog djeteta i svake od tih dviju osoba u okviru njegova ostvarivanja svojih pravâ na temelju članka 21. UFEU‑a i s njime povezanih akata sekundarnog prava, ne povređuje nacionalni identitet niti krši javni poredak te države članice.

57

Naime, takva obveza ne podrazumijeva da država članica čije je dijete državljanin u svojem nacionalnom pravu propiše roditeljstvo osoba istog spola ili da prizna, u svrhe različite od ostvarivanja prava koja to dijete ima na temelju prava Unije, roditeljsku vezu između navedenog djeteta i osoba koje se navode kao njegovi roditelji u rodnom listu koji su izdala tijela države članice domaćina (vidjeti po analogiji presudu od 5. lipnja 2018., Coman i dr., C‑673/16, EU:C:2018:385, t. 45. i 46.).

58

Valja dodati da se nacionalna mjera koja je takve prirode da priječi ostvarivanje slobodnog kretanja osoba može opravdati samo ako je u skladu s temeljnim pravima zajamčenima Poveljom, čije poštovanje osigurava Sud (presuda od 5. lipnja 2018., Coman i dr., C‑673/16, EU:C:2018:385, t. 47.).

59

U situaciji koja je predmet glavnog postupka, od temeljnog su značaja pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života zajamčeno člankom 7. Povelje kao i prava djeteta zajamčena njezinim člankom 24., osobito pravo na zaštitu interesa djeteta kao primarnog cilja u svim aktima koji se odnose na djecu kao i na održavanje redovitog osobnog odnosa i izravnog kontakta s oba roditelja.

60

U tom pogledu, kao što to proizlazi iz Objašnjenja koja se odnose na Povelju o temeljnim pravima (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.), u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, prava zajamčena u njezinu članku 7. imaju jednako značenje i opseg primjene kao prava zajamčena u članku 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950.

61

Doista, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da je postojanje „obiteljskog života” činjenično pitanje koje ovisi o stvarnim bliskim osobnim odnosima u praksi i da mogućnost da roditelj i njegovo dijete budu zajedno čini temeljni element obiteljskog života (ESLJP, 12. srpnja 2001., K. i T. protiv Finske, CE:ECHR:2001:0712JUD002570294, t. 150. i 151.). Usto, kao što je Sud imao prilike utvrditi, iz te sudske prakse proizlazi da odnos homoseksualnog para može biti obuhvaćen pojmom „privatan život” i „obiteljski život” na istoj osnovi kao i odnos heteroseksualnog para koji se nalazi u istoj situaciji (presuda od 5. lipnja 2018., Coman i dr., C‑673/16, EU:C:2018:385, t. 50. i navedena sudska praksa).

62

Stoga, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 153. svojeg mišljenja, odnos djeteta o kojem je riječ sa svakom od dviju osoba s kojima vodi stvaran obiteljski život u državi članici domaćinu i koje su kao njegovi roditelji naznačene u rodnom listu koji su izdala tijela te države, zaštićen je člankom 7. Povelje.

63

Usto, kao što je to navedeno u točki 59. ove presude, pravo na poštovanje obiteljskog života zajamčeno člankom 7. Povelje treba tumačiti u vezi s obvezom uzimanja u obzir zaštite interesa djeteta iz članka 24. stavka 2. Povelje. Doista, budući da članak 24. Povelje predstavlja, kao što se na to podsjeća u Objašnjenjima koja se odnose na Povelju o temeljnim pravima, integraciju u pravo Unije temeljnih prava djeteta iz Konvencije o pravima djeteta, koju su ratificirale sve države članice, prilikom tumačenja tog članka valja uzeti u obzir odredbe te konvencije (vidjeti u tom smislu presude od 14. veljače 2008., Dynamic Medien, C‑244/06, EU:C:2008:85, t. 39., i od 11. ožujka 2021., État belge (Vraćanje roditelja maloljetnika), C‑112/20, EU:C:2021:197, t. 37.).

64

Konkretno, člankom 2. te konvencije uspostavlja se načelo nediskriminacije djeteta, koje zahtijeva da tom djetetu budu zajamčena prava navedena u spomenutoj konvenciji, među kojima se u njezinu članku 7. nalazi pravo djeteta da odmah nakon rođenja bude upisano u matične knjige te pravo na ime i stjecanje državljanstva, a da ono u tom pogledu ne bude diskriminirano, uključujući na temelju spolne orijentacije njegovih roditelja.

65

U tim bi okolnostima bilo protivno temeljnim pravima zajamčenima tom djetetu člancima 7. i 24. Povelje da mu se uskrati odnos s jednim od njegovih roditelja u okviru ostvarivanja njegova prava na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica ili da mu se ostvarivanje tog prava učini de facto nemogućim ili pretjerano teškim zbog toga što su njegovi roditelji istog spola.

66

Naposljetku, okolnost da je jedan od roditelja dotičnog djeteta državljanka Ujedinjene Kraljevine, koja više nije država članica, nije relevantna u tom pogledu.

67

Osim toga, u slučaju da nakon provjere S. D. K. A. ne bi trebala imati bugarsko državljanstvo, važno je podsjetiti na to da K. D. K. i S. D. K. A., bez obzira na njihovo državljanstvo i neovisno o tome imaju li one same svojstvo građana Unije, treba u svim državama članicama smatrati bračnim drugom i izravnim potomkom, u smislu članka 2. točke 2. točaka (a) i (c) Direktive 2004/38 i stoga članovima obitelji V. M. A. (vidjeti u tom smislu presudu od 5. lipnja 2018., Coman i dr., C‑673/16, EU:C:2018:385, t. 36. i 51.).

68

Naime, maloljetno dijete – čije svojstvo građanina Unije nije utvrđeno i u čijem su rodnom listu koji su izdala nadležna tijela države članice kao njegovi roditelji naznačene dvije osobe istog spola od kojih je jedna građanin Unije – valja u svim državama članicama smatrati izravnim potomkom tog građanina Unije, u smislu Direktive 2004/38, za potrebe ostvarivanja prava dodijeljenih člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a i s njime povezanim aktima sekundarnog prava.

69

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 4. stavak 2. UEU‑a, članke 20. i 21. UFEU‑a kao i članke 7., 24. i 45. Povelje, u vezi s člankom 4. stavkom 3. Direktive 2004/38, treba tumačiti na način da, kad je riječ o maloljetnom djetetu, građaninu Unije u čijem su rodnom listu koji su izdala nadležna tijela države članice domaćina kao njegovi roditelji naznačene dvije osobe istog spola, država članica čiji je to dijete državljanin obvezna je, s jedne strane, tom djetetu izdati osobnu iskaznicu ili putovnicu a da pritom ne zahtijeva da njezina nacionalna tijela prethodno izdaju rodni list kao i, s druge strane, priznati, poput svake druge države članice, dokument izdan u državi članici domaćinu koji navedenom djetetu omogućuje da s bilo kojom od tih dviju osoba ostvaruje svoje pravo slobodnog kretanja i boravka na državnom području država članica.

70

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

Članak 4. stavak 2. UEU‑a, članke 20. i 21. UFEU‑a kao i članke 7., 24. i 45. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, u vezi s člankom 4. stavkom 3. Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ, treba tumačiti na način da, kad je riječ o maloljetnom djetetu, građaninu Unije u čijem su rodnom listu koji su izdala nadležna tijela države članice domaćina kao njegovi roditelji naznačene dvije osobe istog spola, država članica čiji je to dijete državljanin obvezna je, s jedne strane, tom djetetu izdati osobnu iskaznicu ili putovnicu a da pritom ne zahtijeva da njezina nacionalna tijela prethodno izdaju rodni list kao i, s druge strane, priznati, poput svake druge države članice, dokument izdan u državi članici domaćinu koji navedenom djetetu omogućuje da s bilo kojom od tih dviju osoba ostvaruje svoje pravo slobodnog kretanja i boravka na državnom području država članica.