–

za Commerzbank AG, N. Tretter, Rechtsanwalt,

–

za švicarsku vladu, M. Schöll, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, M. Heller i I. Zaloguin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Konvencije o sudskoj nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisane 30. listopada 2007., čije je sklapanje u ime Europske zajednice odobreno Odlukom Vijeća 2009/430/EZ od 27. studenoga 2008., (SL 2009., L 147, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 128.) (u daljnjem tekstu: Luganska konvencija II), a osobito članka 15. stavka 1. točke (c) i članka 16. stavka 2.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Commerzbank AG i osobe E. O. povodom povrata duga koji proizlazi iz prekoračenja na tekućem računu osobe E. O.

3

Kao što to proizlazi iz „Obavijesti o datumu stupanja na snagu Konvencije o sudskoj nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisane 30. listopada 2007.” (SL 2011., L 138, str. 1.), Luganska konvencija II stupila je na snagu između Europske unije i Švicarske Konfederacije 1. siječnja 2011.

4

Glava II. Luganske konvencije II, naslovljena „Nadležnost”, u odjeljku 1., naslovljenom „Opće odredbe”, sadržava članke 2. do 4.

5

Članak 2. stavak 1. te konvencije propisuje:

„Sukladno odredbama ove Konvencije, osobe s domicilom u državi koju obvezuje ova Konvencija, bez obzira na njihovo državljanstvo, se tuži pred sudom te države.”

6

Članak 3. stavak 1. navedene konvencije glasi:

„Osobe s domicilom u državi koju obvezuje ova Konvencija mogu se tužiti pred sudovima druge države koju obvezuje ova Konvencija samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ove glave.”

7

Člankom 5. točkom 1. Luganske konvencije II, koji se nalazi u odjeljku 2. glave II., pod naslovom „Posebna nadležnost”, predviđa se:

„Osoba s domicilom u državi koju obvezuje ova Konvencija može, u drugoj državi koju obvezuje ova Konvencija, biti suđena:

[…]”

8

Glava II. Luganske konvencije II sadržava odjeljak 4., naslovljen „Nadležnost za potrošačke ugovore”, u kojem se nalazi članak 15. stavak 1., koji glasi:

„U predmetima u vezi s ugovorom koji sklapa osoba‑potrošač, u svrhu za koju se može smatrati da je izvan njegove trgovinske ili poslovne djelatnosti, nadležnost se utvrđuje u skladu s ovim odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 4. i članak 5. [točku] 5., ako:

[…]

9

U skladu s člankom 16. stavkom 2. te konvencije:

„Druga ugovorna stranka može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil.”

10

Člankom 17. navedene konvencije propisano je:

„Od odredaba ovog odjeljka moguće je odstupiti samo sporazumom:

11

Commerzbank, društvo osnovano u skladu s njemačkim pravom, ima sjedište u Frankfurtu na Majni (Njemačka).

12

Tijekom 2009. osoba E. O., koja je tada imala domicil u Dresdenu (Njemačka), otvorila je tekući račun u podružnici Commerzbanka, također sa sjedištem u Dresdenu. Ona joj je izdala kreditnu karticu.

13

Osoba E. O. tijekom 2014. prenijela je svoj domicil u Švicarsku.

14

Iz činjenica koje je utvrdio žalbeni sud proizlazi da je Commerzbank tolerirao prekoračenja na tekućem računu osobe E. O.

15

U siječnju 2015. osoba E. O. željela je okončati poslovni odnos s Commerzbankom. Dug na tekućem računu tada je iznosio 6283,37 eura. Osoba E. O. odbila je isplatiti taj iznos jer je on nastao zbog toga što su treće osobe zlouporabile njezinu kreditnu karticu.

16

Nakon što je nekoliko puta bezuspješno naložio osobi E. O. da vrati predmetni dug, Commerzbank je u travnju 2015., s trenutačnim učinkom, prijavio „kreditni odnos” između stranaka i utvrdio dospjeli dug u svoju korist u iznosu od 4856,61 euro.

17

Budući da osoba E. O. nije vratila taj iznos, Commerzbank je u studenome 2016. Amtsgerichtu Dresden (Općinski sud u Dresdenu, Njemačka) podnio tužbu kojom je zatražio da se osobi E. O. naloži plaćanje navedenog iznosa.

18

Navedeni sud odbacio je taj zahtjev kao nedopušten jer nije bio nadležan, s obzirom na domicil tuženika, koji se sada nalazio u Švicarskoj. Landgericht Dresden (Zemaljski sud u Dresdenu, Njemačka) 14. lipnja 2018. u žalbenom postupku potvrdio je prvostupanjsku presudu.

19

Commerzbank je stoga sudu koji je uputio zahtjev podnio reviziju.

20

Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) naglašava da ishod postupka koji se pred njim vodi ovisi o tumačenju članka 15. stavka 1. točke (c) i članka 16. stavka 2. Luganske konvencije II.

21

Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) podsjeća na sudsku praksu Suda u kojoj je on tumačio članak 15. stavak 1. Luganske konvencije II te je utvrdio tri kumulativna uvjeta koji omogućuju primjenu te odredbe. Prvi, da je jedna ugovorna strana „potrošač” koji djeluje u svrhu za koju se može smatrati da je izvan njegove profesionalne djelatnosti, drugi, da je ugovor između takvog potrošača i poslovnog subjekta doista sklopljen i, treći, da takav ugovor ulazi u jednu od kategorija iz stavka 1. navedenog članka 15.

22

Sud koji je uputio zahtjev smatra da su prva dva uvjeta u ovom slučaju ispunjena. Što se tiče trećeg, s obzirom na to da ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku nije obuhvaćen člankom 15. stavkom 1. točkama (a) i (b) Luganske konvencije II, on može biti obuhvaćen samo njezinim člankom 15. stavkom 1. točkom (c).

23

Stoga se navedeni sud pita podrazumijeva li članak 15. stavak 1. točka (c) Luganske konvencije II postojanje prekogranične djelatnosti potrošačeva suugovaratelja na dan sklapanja ugovora, pri čemu podsjeća na to da su na taj datum, odnosno tijekom 2009., i potrošač i prodavatelj robe ili pružatelj usluga preko svoje podružnice imali domicil u Dresdenu.

24

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25

Odlukom predsjednika Suda od 22. srpnja 2020. postupak pred Sudom prekinut je do objave rješenja u predmetu C‑98/20, mBank (rješenje od 3. rujna 2020., mBank, C‑98/20, EU:C:2020:672).

26

Taj se postupak nastavio 7. rujna 2020.

27

Nakon objave tog rješenja, tajništvo je pitalo sud koji je uputio zahtjev želi li ostati pri svojem zahtjevu za prethodnu odluku.

28

Dopisom od 6. listopada 2020. Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odgovorio je da povlači drugo pitanje, koje se odnosi na članak 16. stavak 2. Luganske konvencije II, ali da ostaje pri prvom pitanju iz svojeg zahtjeva za prethodnu odluku, koje se odnosi na tumačenje članka 15. stavka 1. točke (c) te konvencije.

29

Slijedom toga, zahtjev za prethodnu odluku dostavljen je zajedno s odgovorom suda koji je uputio zahtjev.

30

Sud koji je uputio zahtjev najprije pojašnjava da bi se međunarodna nadležnost njemačkih sudova na temelju članka 5. točke 1. Luganske konvencije II mogla utvrditi samo ako se isključe odredbe odjeljka 4. glave II. te konvencije.

31

Uvodno valja podsjetiti, kao prvo, na to da je, kao što je to pojasnio Sud u presudi od 20. prosinca 2017., Schlömp (C‑467/16, EU:C:2017:993, t. 37.), Luganska konvencija II stupila na snagu između Europske unije i Švicarske Konfederacije 1. siječnja 2011.

32

Stoga, iako je ugovor u glavnom postupku bio sklopljen prije tog datuma, s obzirom na to da su njegov raskid i naknadna sudska tužba uslijedili kasnije, primjenjivost navedene konvencije nije sporna.

33

Kao drugo, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, za odredbe Luganske konvencije II koje su u biti istovjetne odredbama Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289.) i, prije nje, Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.), kao i, još prije, Briselske konvencije iz 1968. o sudskoj nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972, L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.) sudska praksa Suda o tumačenju tih odredbi prava Unije i dalje je mjerodavna (rješenje od 15. svibnja 2019., MC, C‑827/18, neobjavljeno, EU:C:2019:416, t. 19. i navedena sudska praksa).

34

Kao treće, u glavi II. odjeljku 4. Luganske konvencije II., naslovljenom „Nadležnost za potrošačke ugovore”, nalaze se, među ostalim, članci 15. i 16.

35

Članak 15. Luganske konvencije II utvrđuje tri uvjeta, navedena u točki 21. ove presude, koji moraju biti ispunjeni kako bi došlo do primjene navedenog odjeljka 4. Ti uvjeti, prema sudskoj praksi, moraju biti ispunjeni kumulativno pa se, ako jedan od njih nije ispunjen, nadležnost ne može zasnovati prema pravilima o potrošačkim ugovorima (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Primera Air Scandinavia, C‑215/18, EU:C:2020:235, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

36

Što se tiče članka 16. Luganske konvencije II., Sud je nedavno podsjetio, kad je riječ o članku 18. Uredbe br. 1215/2012, čiji je tekst u biti istovjetan tekstu tog članka 16., na to da pojam „domicil potrošača” treba tumačiti na način da se odnosi na domicil potrošača na dan pokretanja sudskog postupka (rješenje od 3. rujna 2020., mBank, C‑98/20, EU:C:2020:672, t. 36.).

37

Kao četvrto, važno je imati na umu da, kada je riječ o pravilima o posebnoj nadležnosti u području potrošačkih ugovora i, u slučaju poput ovoga, kad je prodavatelj robe ili pružatelj usluga pokrenuo postupak protiv potrošača, pravilo poput onoga iz članka 16. stavka 2. Luganske konvencije II kvalificirano je kao „pravilo o isključivoj nadležnosti”, na temelju kojeg se postupak može pokrenuti samo pred sudovima države u kojoj potrošač ima domicil (vidjeti po analogiji rješenje od 3. rujna 2020., mBank, C‑98/20, EU:C:2020:672, t. 26.).

38

Na postavljeno pitanje potrebno je odgovoriti uzimajući u obzir ta razmatranja.

39

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 15. stavak 1. točku (c) Luganske konvencije II tumačiti na način da se njime određuje nadležnost u slučaju kada su prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, strane ugovora, u trenutku sklapanja ugovora imali domicil u istoj državi obvezanoj tom konvencijom i kada se međunarodni element pravnog odnosa pojavio tek nakon tog datuma zbog prijenosa potrošačeva domicila u drugu državu vezanu navedenom konvencijom, ili u tom slučaju ta odredba zahtijeva postojanje prekogranične aktivnosti tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga od trenutka sklapanja navedenog ugovora.

40

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, metode tumačenja kojima se koristi Sud zahtijevaju da se u obzir uzmu ne samo tekst predmetne odredbe nego i kontekst u kojem se nalazi kao i ciljevi akta kojeg je ona dio (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2020., A i dr. (Vjetroelektrane u Aalteru i Neveleu), C‑24/19, EU:C:2020:503, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

41

Kao prvo, prema tekstu članka 15. stavka 1. točke (c) Luganske konvencije II, potrošačev suugovaratelj „obavlja gospodarsku ili profesionalnu djelatnost u državi koju obvezuje ova Konvencija, u kojoj potrošač ima domicil ili na drugi način usmjerava svoju djelatnost na tu državu ili više država, uključujući [navedenu] državu, ugovor ulazi u područje tih djelatnosti”.

42

Kao što to ističe Europska komisija, iz teksta te odredbe ni izričito ni prešutno ne proizlazi da na dan sklapanja ugovora profesionalna djelatnost nužno mora biti usmjerena prema državi različitoj od države sjedišta prodavatelja robe ili pružatelja usluga. Isto tako, ništa ne upućuje na to da država u kojoj potrošač ima domicil mora biti država različita od države sjedišta suugovaratelja koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluga.

43

Stoga se izričito zahtijeva samo činjenica da suugovaratelj prodavatelj robe ili pružatelj usluga obavlja svoju djelatnost u državi u kojoj se nalazi potrošačev domicil.

44

To je stajalište potvrđeno sudskom praksom Suda kada je riječ o instrumentima ekvivalentnima Luganskoj konvenciji II. Tako je Sud već presudio da su ujednačena pravila o nadležnosti bila primjenjiva neovisno o okolnosti da su na datum sklapanja ugovora potrošač i prodavatelj robe ili pružatelj usluga imali domicil u istoj državi (vidjeti u tom smislu presudu od 17. studenoga 2011., Hypoteční banka, C‑327/10, EU:C:2011:745, t. 22., 29., 30. i 34. i navedenu sudsku praksu).

45

U presudi od 14. studenoga 2013., Maletic (C‑478/12, EU:C:2013:735, t. 26.) Sud je ponovio svoju ustaljenu sudsku praksu prema kojoj primjena pravila o nadležnosti zahtijeva postojanje međunarodnog elementa i da međunarodni karakter pravnog odnosa o kojem je riječ ne mora nužno proizlaziti iz uključenosti nekoliko država potpisnica zbog merituma spora ili domicila stranaka u sporu.

46

Valja primijetiti da – iako je u okolnostima u kojima je objavljeno rješenje od 3. rujna 2020., mBank (C‑98/20, EU:C:2020:672) banka sa sjedištem u prvoj državi imala podružnicu u drugoj državi u kojoj je na dan sklapanja ugovora potrošač također imao domicil – nesporno je da u tom predmetu navedena banka nije obavljala nikakvu profesionalnu ili poslovnu djelatnost u trećoj državi u kojoj potrošač od tada ima domicil, pri čemu ta okolnost ne sprečava primjenu članka 17. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 1215/2012, čije su odredbe gotovo istovjetne onima članka 15. stavka 1. točke (c) Luganske konvencije II.

47

Prethodnim razmatranjima ne proturječi obrazloženje presude od 7. prosinca 2010., Pammer i Hotel Alpenhof (C‑585/08 i C‑144/09, EU:C:2010:740). Naime, predmet u kojem je donesena ta presuda odnosio se na tumačenje izraza „usmjerena prema” u slučaju kada je djelatnost poslovnog subjekta predstavljena na internetskoj stranici i pitanje je li sama „dostupnost” internetske stranice bila dovoljna. Stoga se iz navedene presude ne može zaključiti da se, u okviru članka 15. stavka 1. točke (c) Luganske konvencije II, obavljanje profesionalne ili poslovne djelatnosti mora nužno odnositi na drugu državu potpisnicu prilikom sklapanja ugovora te da je primjena tog članka isključena ako na dan sklapanja tog ugovora potrošač ima domicil u istoj državi kao suugovaratelj prodavatelj robe ili pružatelj usluga.

48

Kao drugo, što se tiče konteksta, sud koji je uputio zahtjev oslanja se na komparativno tumačenje točaka (a) do (c) članka 15. stavka 1. Luganske konvencije II kako bi naveo da se u točki (c) te odredbe prilikom sklapanja ugovora zahtijeva prekogranični element.

49

U tom pogledu, kao što je to istaknula i Komisija, ni u jednome od triju slučajeva iz članka 15. stavka 1. Luganske konvencije II ne spominje se potreba da obavljana djelatnost mora sadržavati međunarodni element na dan sklapanja ugovora.

50

Kad je riječ o sustavnom tumačenju članka 15. navedene konvencije, valja naglasiti da iz njezina članka 17. stavka 3. proizlazi da se dogovorima o nadležnosti „sklopljen[ima] između potrošača i druge ugovorne stranke, od kojih oboje imaju u trenutku sklapanja ugovora domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi koju obvezuje ova Konvencija […] prenosi nadležnost na sudove te države, ako taj sporazum nije suprotan pravu te države”.

51

Stoga, kao što to ističe nezavisni odvjetnik u točkama 76. i 77. svojeg mišljenja, okolnost da su stranke imale domicil u istoj državi na dan sklapanja ugovora o kojem je riječ u glavnom postupku ne sprečava primjenu odredbi glave II. odjeljka 4. Luganske konvencije II, poput njezina članka 17. stavka 3.

52

Iz toga slijedi da sustavno tumačenje odredbi glave II. odjeljka 4. Luganske konvencije II ne zahtijeva postojanje prekogranične djelatnosti poslovnog subjekta od trenutka sklapanja ugovora.

53

Kao treće, što se tiče cilja Luganske konvencije II i kao odgovor na drugi prigovor Commerzbanka, koji se odnosi na predvidljivost pravila o nadležnosti kao i na rizik da potrošač „ponese sa sobom” sudsku nadležnost koja je u njegovu interesu, važno je imati na umu da se pravilima te konvencije ne želi urediti sustav ugovora, nego stvoriti ujednačena pravila o međunarodnoj sudskoj nadležnosti (vidjeti po analogiji presudu od 25. veljače 2021., Markt24, C‑804/19, EU:C:2021:134, t. 30. i 32. i navedenu sudsku praksu) te da ta pravila nisu utvrđena prije pokretanja postupka (vidjeti u tom smislu rješenje od 3. rujna 2020., mBank, C‑98/20, EU:C:2020:672, t. 36.).

54

Naime, suprotno navodima tužitelja u glavnom postupku, valja utvrditi da pravilo o nadležnosti suda prema potrošačevu domicilu, bez obzira na eventualnu promjenu domicila, nije samo rezultat postupka normativne integracije, kojeg su pravila Luganske konvencije II jedna od manifestacija, nego odgovara i uobičajenoj nadležnosti s obzirom na domicil tuženika, utvrđenoj u članku 2. stavku 1. te konvencije.

55

Kao četvrto i posljednje, sud koji je uputio zahtjev oslanja se na izvješće V. Schlossera o Konvenciji od 9. listopada 1978. o pristupanju Kraljevine Danske, Irske i Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske Konvenciji o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima i Protokolu o njezinom tumačenju od strane Suda (SL 1979., C 59, str. 71., t. 161.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 5.) kako bi smatrao da se, u slučaju da potrošač nakon sklapanja ugovora prenese svoj domicil u drugu državu, odjeljak 4., naslovljen „Nadležnost za potrošačke ugovore”, glave II. Konvencije od 16. rujna 1988. o sudskoj nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisane u Luganu 16. rujna 1988. (SL 1988., L 319, str. 9.), tzv. „Luganske konvencije”, primjenjuje na slučajeve iz članka 13. prvog stavka, točke 3. te konvencije (čije su odredbe preuzete u članku 15. stavku 1. točki (c) Luganske konvencije II) samo ako su uvjeti predviđeni u toj odredbi ispunjeni u novoj državi boravišta.

56

Valja podsjetiti na to da se u točki 161. navedenog izvješća navodi da se ne radi o apsolutnom pravilu, nego da mogu postojati iznimke. Ta točka osobito pojašnjava smisao tog pravila, odnoseći se na poteškoće svojstvene prekograničnom oglašavanju u svrhu sklapanja ugovora.

57

U tom pogledu valja utvrditi da su uvjeti koji se odnose na telekomunikacijske tehnologije znatno napredovali nakon objave tog izvješća.

58

U svakom slučaju, iako sadržaj takvog izvješća može potkrijepiti ili potvrditi analizu odredbi koje Sud treba tumačiti, njime se ne može odstupiti od njihova teksta.

59

Međutim, kao što to proizlazi iz točaka 43. do 54. ove presude, iz teksta članka 15. stavka 1. točke (c) Luganske konvencije II, iz konteksta te odredbe te cilja te konvencije proizlazi da je primjena navedene odredbe podvrgnuta samo izričitom uvjetu da druga ugovorna strana – prodavatelj robe ili pružatelj usluga – obavlja svoju djelatnost u državi domicila potrošača na dan sklapanja ugovora, a da naknadna promjena potrošačeva domicila u drugu državu potpisnicu ne može učiniti tu odredbu neprimjenjivom.

60

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 15. stavak 1. točku (c) Luganske konvencije II treba tumačiti na način da se tom odredbom određuje nadležnost u slučaju kada su prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, stranke potrošačkog ugovora, na dan sklapanja tog ugovora imali domicil u istoj državi obvezanoj tom konvencijom i kada se međunarodni element pravnog odnosa pojavi tek nakon navedenog sklapanja ugovora zbog naknadnog prijenosa potrošačeva domicila u drugu državu vezanu navedenom konvencijom.

61

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

Članak 15. stavak 1. točku (c) Konvencije o sudskoj nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisane 30. listopada 2007., čije je sklapanje u ime Europske zajednice odobreno Odlukom Vijeća 2009/430/EZ od 27. studenoga 2008., treba tumačiti na način da se tom odredbom određuje nadležnost u slučaju kada su prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, stranke potrošačkog ugovora, na dan sklapanja tog ugovora imali domicil u istoj državi obvezanoj tom konvencijom i kada se međunarodni element pravnog odnosa pojavi tek nakon navedenog sklapanja ugovora zbog naknadnog prijenosa potrošačeva domicila u drugu državu vezanu navedenom konvencijom.