–

za osobu UM, A. Wittwer, Rechtsanwalt,

–

za njemačku vladu, J. Möller, M. Hellmann i U. Bartl, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, J. Rodríguez de la Rúa Puig, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, M. Heller i M. Wilderspin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 1. točke (b) i članka 83. stavka 2. Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (SL 2012., L 201, str. 107.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 296. i ispravak SL 2019., L 243, str. 9.; u daljnjem tekstu: Uredba o nasljeđivanju).

2

Zahtjev je upućen u okviru postupka koji je osoba UM, njemački državljanin, pokrenula u vezi sa zahtjevom za upis prava vlasništva nad nekretninom koja se nalazi u Austriji u zemljišne knjige.

3

Uvodne izjave 9., 11., 14. i 49. Uredbe o nasljeđivanju glase:

[…]

[…]

[…]

4

Članak 1. te uredbe, naslovljen „Područje primjene”, propisuje:

„1.   Ova Uredba primjenjuje se na nasljeđivanje zbog smrti. […]

2.   Sljedeće je isključeno iz područja primjene ove Uredbe:

[…]

[…]

5

Članak 3., naslovljen „Definicije”, u stavku 1. predviđa:

„U smislu ove Uredbe:

[…]”

6

Poglavlje III. Uredbe o nasljeđivanju, naslovljeno „Mjerodavno pravo”, sadržava članke 20. do 38.

7

U skladu s člankom 21. te uredbe, naslovljenim „Opće pravilo”:

„1.   Osim ako je drukčije predviđeno ovom Uredbom, pravo mjerodavno za nasljeđivanje u cijelosti pravo je države u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti.

2.   Ako je, kao izuzetak, jasno iz svih okolnosti slučaja da je u trenutku smrti umrli bio očigledno bliže povezan s državom koja nije država čije bi pravo bilo mjerodavno po stavku 1., pravo mjerodavno za nasljeđivanje je pravo te druge države.”

8

Članak 22. navedene uredbe, naslovljen „Izbor prava”, u stavcima 1. i 2. propisuje:

„1.   Osoba može za pravo koje će urediti u cijelost[i] njezino nasljeđivanje izabrati pravo države čiji je državljanin u trenutku izbora ili u trenutku smrti.

[…]

2.   Izbor prava se vrši izričito u izjavi u obliku raspolaganja imovinom zbog smrti ili slijedi iz odredaba takvog raspolaganja.”

9

Članak 83., naslovljen „Prijelazne odredbe”, u stavku 2. predviđa:

„Ako je umrli odabrao pravo mjerodavno za svoje nasljeđivanje prije 17. kolovoza 2015., taj izbor je valjan ako ispunjava uvjete utvrđene u poglavlju III. ili ako je valjan po pravilima međunarodnog privatnog prava koj[a] su bili na snazi u trenutku izbora u državi u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište ili u bilo kojoj državi čiji je bio državljanin.”

10

Članak 956. Allgemeines Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik), u verziji koja se primjenjuje na spor iz glavnog postupka, glasi kako slijedi:

„Darovanje koje treba izvršiti tek nakon darovateljeve smrti valjano je kao legat uz poštovanje propisanih formalnosti. Ono se smatra ugovorom samo ako ga je obdarenik prihvatio, ako se darovatelj izričito odrekao prava na odustajanje od darovanja te se obdareniku o tome izdala pisana isprava.”

11

Člankom 1. stavkom 1. točkom (d) Notariatsaktsgesetza (Zakon o javnobilježničkim ispravama) valjanost ugovora o darovanju bez stvarnog prijenosa uvjetuje se sastavljanjem javnobilježničke isprave.

12

Članak 26. Grundbuchgesetza (Zakon o zemljišnim knjigama) predviđa:

„(1)   Upisivanje u zemljišnu knjigu i napomene mogu se dopustiti samo na temelju isprava sastavljenih u obliku propisanom za njihovu valjanost.

(2)   Kad je riječ o stjecanju ili izmjeni stvarnog prava, te isprave moraju sadržavati valjanu pravnu osnovu.”

13

U skladu s člankom 2. Rechtspflegergesetza (Zakon o pravoskrbnicima):

„Sudski službenik može se imenovati pravoskrbnikom za jedno ili više sljedećih područja rada: […]

3. Predmeti koji se odnose na zemljišne knjige i na registar brodova;

[…]”

14

Članak 16. stavak 2. tog zakona predviđa da je:

„Sud uvijek nadležan za:

[…]

6. odluke u kojima treba primijeniti inozemno pravo.”

15

Iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je ugovorom od 22. srpnja 1975. godine otac osobe UM odredio da se nakon njegove smrti i pod određenim uvjetima na njegova sina i tadašnju snahu prenese vlasništvo nad zemljištem koje se nalazi u Austriji – uključujući sve ono što će na njemu biti izgrađeno u trenutku njegove smrti – na način da svakome od njih pripadne polovica. Prilikom sklapanja tog ugovora, za koje je austrijsko pravo određeno kao mjerodavno, sve su stranke imale svoje uobičajeno boravište u Njemačkoj.

16

Među uvjetima predviđenima tim ugovorom među ostalim se navodila obveza oca osobe UM da u roku od deset godina nakon sklapanja ugovora izgradi dvoobiteljsku kuću kao i uvjet da osoba UM i njegova supruga još uvijek budu u braku, a supruga na životu. U protivnom slučaju ugovor je predviđao da će osoba UM biti jedini korisnik. Otac osobe UM također je odobrio upis prijenosa vlasništva u austrijske zemljišne knjige uz podnošenje službenog smrtnog lista i dokaza da su ispunjeni uvjeti potrebni za izvršenje prijenosa. Nakon smrti oca osobe UM 13. svibnja 2018. u Kölnu (Njemačka), osoba UM i njegova supruga su se razveli, a ona je potom umrla.

17

Ostavinski postupak pokrenut je pred Amtsgerichtom Köln (Općinski sud u Kölnu, Njemačka), gdje je otac osobe UM imao posljednje boravište.

18

Osoba UM zatražila je upis svojeg prava vlasništva nad nekretninom o kojoj je riječ u glavnom postupku pred Bezirksgerichtom Hermagor (Općinski sud u Hermagoru, Austrija), ističući da je u trenutku smrti svojeg oca bila jedini korisnik ugovora. Rechtspfleger (pravoskrbnik, Austrija) tog suda, nadležan za odlučivanje o tom zahtjevu, utvrdio je da je austrijsko pravo mjerodavno i odbio navedeni zahtjev zbog nepostojanja dokaza o tome da su bili ispunjeni uvjeti propisani ugovorom o kojem je riječ u glavnom postupku.

19

Landesgericht Klagenfurt (Zemaljski sud u Klagenfurtu, Austrija) potvrdio je tu odluku uz obrazloženje, kao prvo, da se Uredba o nasljeđivanju ne primjenjuje jer je u tom ugovoru izabrana primjena austrijskog prava i, kao drugo, da se prijenos nekretnine na osnovi darovanja za slučaj smrti ne može izvršiti bez dokaza o izgradnji kuće, kao što je to predviđeno u navedenom ugovoru.

20

Osoba UM podnijela je prijedlog za ponavljanje postupka sudu koji je uputio zahtjev, Oberster Gerichtshofu (Vrhovni sud, Austrija).

21

Taj sud navodi da su pitanja valjanosti izbora austrijskog prava kao prava mjerodavnog za ugovor o prijenosu vlasništva za slučaj smrti i primjene Uredbe o nasljeđivanju na taj ugovor prethodna pitanja koja on mora uputiti po službenoj dužnosti kako bi dao odgovor u pogledu funkcionalne nadležnosti pravoskrbnika u sporu iz glavnog postupka.

22

Prema stajalištu navedenog suda, dokumenti podneseni sudu nadležnom za upis u zemljišne knjige omogućuju donošenje zaključka da je, u skladu s kriterijima iz austrijskog prava, sklopljen ugovor o prijenosu vlasništva za slučaj smrti u korist osobe UM. Međutim, on pita je li taj ugovor obuhvaćen područjem primjene Uredbe o nasljeđivanju i može li se kvalificirati kao „ugovor o nasljeđivanju” u smislu članka 3. stavka 1. točaka (b) i (d) te uredbe.

23

U slučaju potvrdnog odgovora, kad je riječ o primjeni austrijskog prava koje su izabrale ugovorne strane iz glavnog postupka, sud koji je uputio zahtjev smatra da su primjenjive prijelazne odredbe Uredbe o nasljeđivanju, ali ima dvojbe o tumačenju njezina članka 83. stavka 2., odnosno o mjerodavnom pravu koje su izabrale ugovorne strane.

24

U tim je okolnostima Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25

Budući da je odlučio donijeti odluku bez održavanja rasprave, Sud je na temelju članka 61. stavka 1. Poslovnika pozvao stranke i zainteresirane osobe iz članka 23. Statuta Suda Europske unije da odgovore na nekoliko pitanja pisanim putem, što su osoba UM, njemačka i španjolska vlada te Europska komisija i učinili.

26

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. točku (b) Uredbe o nasljeđivanju tumačiti na način da ugovor kojim određena osoba predviđa budući prijenos vlasništva nad nekretninom koja joj pripada drugim ugovornim stranama nakon svoje smrti čini „ugovor o nasljeđivanju” u smislu te odredbe.

27

Najprije treba podsjetiti na to da članak 1. stavak 2. točka (g) Uredbe o nasljeđivanju isključuje iz njezina područja primjene „imovinska prava i koristi koji nastaju ili se prenose na drugi način koji nije nasljeđivanje, na primjer darovanjem […]”. Nasuprot tomu, ugovori o nasljeđivanju, kako su definirani člankom 3. stavkom 1. točkom (b) te uredbe, čine „raspolaganje imovinom zbog smrti” u smislu članka 3. stavka 1. točke (d) navedene uredbe na istoj osnovi kao oporuke ili zajedničke oporuke.

28

Članak 3. stavak 1. točka (b) Uredbe o nasljeđivanju definira ugovor o nasljeđivanju kao „ugovor, uključujući ugovor koji je ishod uzajamnih oporuka, koji, za protučinidbu ili bez nje, stvara, mijenja ili prekida prava na buduću ostavinu ili ostavine jedne ili više osoba stranaka ugovora”.

29

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da se tekst odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica radi određivanja svojeg smisla i dosega treba u pravilu autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji, uzimajući u obzir njezin tekst kao i kontekst te odredbe i cilj koji se želi postići propisom o kojem je riječ (presuda od 1. ožujka 2018., Mahnkopf, C‑558/16, EU:C:2018:138, t. 32. i navedena sudska praksa).

30

Kad je riječ o tekstu članka 3. stavka 1. točke (b) Uredbe o nasljeđivanju, valja navesti da se ta odredba općenito odnosi na sporazum kojim se osobito dodjeljuju prava na buduću „ostavinu”.

31

U tu svrhu valja navesti da u skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom (a) te uredbe „nasljeđivanje” znači „nasljeđivanje zbog smrti”, pri čemu taj pojam obuhvaća „sve oblike prijenosa imovine […] bilo dobrovoljnim prijenosom raspolaganjem imovinom zbog smrti, bilo prijenosom zakonskim nasljeđivanjem”.

32

Iz toga slijedi da ugovor na temelju kojeg pojedina osoba određuje budući prijenos vlasništva nad nekretninom koja joj pripada i tako povjerava prava nad svojom budućom ostavinom drugim stranama tog ugovora nakon svoje smrti čini „ugovor o nasljeđivanju” u smislu članka 3. stavka 1. točke (b) Uredbe o nasljeđivanju.

33

Takvo je tumačenje potkrijepljeno ciljem te uredbe kojim se nastoji izbjeći fragmentacija nasljeđivanja, u skladu s načelom jedinstva nasljeđivanja i uspostaviti jedinstven sustav primjenjiv na sve građanskopravne aspekte nasljeđivanja zbog smrti s prekograničnim učincima i osobito na „sve oblike prijenosa imovine zbog smrti”, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 9. navedene uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 21. lipnja 2018., Oberle, C‑20/17, EU:C:2018:485, t. 55. i 56.).

34

U tom pogledu treba podsjetiti na to da, iako je člankom 1. stavkom 2. točkom (g) Uredbe o nasljeđivanju iz njezina područja primjene među ostalim isključena imovina koja se prenosi na drugi način koji nije nasljeđivanje, na primjer darovanjem, to isključenje treba usko tumačiti.

35

Iz toga slijedi da je odredba sporazuma o nasljeđivanju, koja se – poput darovanja u smislu navedenog članka 1. stavka 2. točke (g) – sastoji od ugovaranja dara ali se primjenjuje tek nakon ostaviteljeve smrti, obuhvaćena područjem primjene te uredbe.

36

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. točku (b) Uredbe o nasljeđivanju treba tumačiti na način da ugovor na temelju kojeg pojedina osoba određuje budući prijenos vlasništva nad nekretninom koja joj pripada drugim ugovornim stranama nakon svoje smrti čini ugovor o nasljeđivanju u smislu te odredbe.

37

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 83. stavak 2. Uredbe o nasljeđivanju tumačiti na način da se primjenjuje na ispitivanje valjanosti izbora mjerodavnog prava, izvršenog prije 17. kolovoza 2015., kojim se uređuje „ugovor o nasljeđivanju” u smislu članka 3. stavka 1. točke (b) te uredbe.

38

Valja podsjetiti na to da članak 83. navedene uredbe, naslovljen „Prijelazne odredbe”, u stavku 2. predviđa da „[a]ko je umrli odabrao pravo mjerodavno za svoje nasljeđivanje prije 17. kolovoza 2015., taj izbor je valjan ako ispunjava uvjete utvrđene u poglavlju III. ili ako je valjan po pravilima međunarodnog privatnog prava koj[a] su bil[a] na snazi u trenutku izbora u državi u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište ili u bilo kojoj državi čiji je bio državljanin”.

39

U tom pogledu treba naglasiti da ta odredba, kao što to proizlazi iz samog njezina teksta u vezi s člancima 21. i 22. Uredbe o nasljeđivanju, uređuje valjanost izbora prava koje se primjenjuje na nasljeđivanje u cijelosti. Međutim, u ovom slučaju, iz spisa kojim Sud raspolaže i podložno provjeri suda koji je uputio zahtjev, proizlazi da se izbor austrijskog prava odnosio samo na ugovor o nasljeđivanju koji je ostavitelj iz glavnog postupka sklopio u odnosu na jedan dio svoje imovine a ne na cijelu ostavinu, tako da se uvjet za primjenu članka 83. stavka 2. navedene uredbe u takvim okolnostima ne može smatrati ispunjenim.

40

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 83. stavak 2. Uredbe o nasljeđivanju treba tumačiti na način da se ne primjenjuje na ispitivanje valjanosti izbora mjerodavnog prava, izvršenog prije 17. kolovoza 2015., kojim se uređuje samo „ugovor o nasljeđivanju”, u smislu članka 3. stavka 1. točke (b) te uredbe, koji se odnosi na određeni dio ostaviteljeve imovine, a ne na njegovu ostavinu u cjelini.

41

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: